Prvi put sa knjigom?
Branko Čopić i njegovi orlovi koji rano lete. Eh, to su bila vremena... Svakom bih takvo djetinjstvo poželio.

Osjećaj prvog objavljivanja?
Nevažan. Tu smo da bi pisali, zar ne? Da bi nas ljudi čitali, ili..?

Za ili protiv nagrada?
Kažu da je pisanje dar, da je to prava umjetnost. Ne vjerujem u ljude koji išta dobro rade samo zbog nagrada. Riječ je o taštini, a taština je čovjekov najveći neprijatelj.

Društvena angažiranost pisca?
Uvijek premala, nikad dostatna.

Cenzura i autocenzura?
Na samu cenzuru, pod uvjetom da postoji, nema se utjecaja. Autocenzura? Eh, da postoji, puno knjiga nikada ne bi bilo niti napisano.

Naj knjiga?
„PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI“, Luis-Ferdinand Celine (definitivno).
Da ste Šeherzada šta bi se sa Vama dogodilo 1002. noći?
Vrlo vjerojatno bih se predala i napokon izgubila nevinost. Da sam Šeherezada, naravno..

Sekularizam, kapitalizam, komunizam, globalizam ili kozmopolitizam?
Svi su „izmi“ eufemizmi.

Šta za Vas predstavlja pionirska zakletva?
Kao i sve zakletve, Svetinju, naravno!

Dopunjavate Božanstvenu komediju. Koga u pakao, koga u raj?
Sve u Raj, jer u Paklu više nema mjesta. (Tako sam čuo iz izvora bliskih Vatikanu.)

Najveći pjesnik svih vremena je? Zašto?
Moj virtualni prijatelj Dida. Zašto? Pa, pogledajte samo njegove pjesme na blogu: http://ugrizstrasti.blog.hr/ i sve će vam biti jasno!

Opravdavate li Vertera?
Pa, crne kronike dnevnih listova prepune su sličnih sudbina. Bilo ih je oduvijek i za očekivati je da će ih biti i u budućnosti. Žalosno je da Crkva još uvijek ne odobrava samoubojstva – to jednostavno nije demokratski.

Postmoderna ili fantom postmoderne?
Šumaherov „Fantom u operi“, naravno.

Vjerujete li u prokletstvo pisanja?
Ne. Kažu da je onaj tko pročita tisuću knjiga sposoban napisati barem jednu. To je barem jednostavno..

Šta je stvarni razlog Hasanaginicinog odbijanja posjete ranjenom mužu?
Mislim da je jadnoj Fatimi naprosto pukao film i da joj je muž napokon dosadio. Sa svim tim bojevima, vojevanjima, mačo junačenjima i glupostima... Pa, koja bi to žena trpila? Ozbiljno, koja?! Osim u Zagvozdu, naravno. Ništa se tamo, od tada, nije promijenilo.

Ko je najveći lik kog je svjetska literatura ikada dala?
Možda se i varam, ali mislim da je najveći bio Johan Bjornvik Erikson Niglord, finskog književnika Juhe Smedjebacka. Kažu da je lik bio visok točno 2,17 m.

Pristajete li na svoju smrt (po Bartu)?
Iskreno? A što mi drugo preostaje, jedva čekam da dobijem ulicu u Zagrebu.

Sreli su se Euripid, Molijer, Ibzen i Becket. Sta pricaju?
Viceve, naravno! Što bi takav skup čudaka drugo mogao pričati?

Književni klanovi - avet ili nužnost?
Da, slažem se. Definitivno postoje klanovi književnih aveti.

Prihvatate li negativnu kritiku?
S dubokim strahopoštovanjem, bez rezerve i s gorčinom.

U kom dijelu dana najčešće pišete?
Bez obzira na doba dana, kad osmislim priču sjednem i napišem je. Iskreno, bojim se kako ću fizički izdržati u pisanju romana. Naime, svako danas piše romane, red je onda da i ja nešto...

Kome biste oduzeli Nobelovu nagradu za književnost?
Nikoli Tesli. Bolje bi mu bilo da se bavio strujom ili tako nečim.

Vi ste Eckerman, pa šta pitate Getea?
Trebaju li Sonja, Ivan ili Saša napustiti Big Brother kuću?

Eduard Pranger rođen je 1957. godine. Živi i radi u Zagrebu. Oženjen, otac je dvoje djece. Pisanjem se bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i na blogu.
Intervju je objavljen uz dozvolu Enesa Halilovića, pokretača i glavnog i odgovornog urenika Internet časopisa Ekerman.