vrati se na sadrzaj arhiva root@hc-zin.cjb.net

Intervju Iluzije Slobode fanzin

       
sa Milanom razgovarao Nenad

HC: Iluzije Slobode je novi fanzin u Srbiji. Bečej posle više godina dobija svoje andergraund glasilo. Danas, kada ovaj vid izražavanja po nekima lagano odumire, Bojan i Milan "teraju kontru". Razgovaram sa Milanom i počinjem sa kako i zašto se kod jednog mladog čoveka rađa potreba da radi fanzin... Počeci i kraća istorija...
IS: Zapravo, Bojan i ja smo imali ideju da pravimo fanzin još pre pet ili šest godina. Tada smo tek kretali u srednju školu i smatrali smo da bi mogli doprineti sceni. Kada smo sabrali dva i dva, shvatili smo da ipak treba još malo da sazremo kako bi napravili kvalitetan fanzin. Lično, nisam pristalica da radim nešto polovično i traljavo te smo sačekali da prođe još par godina kako bi i mi kao ljudi sazreli, još više pročitali i shvatili šta je pravi smisao punka kao načina življenja. Februara tekuće godine pitao sam Bojana da li mogu da se oslonim na njega i da uradimo zajednički fanzin na šta je on i pristao. Napravili smo dogovor da ja radim pisani deo, pitanja, slike i pripremu dok će on vizuelno da se potrudi da to izgleda lepo i dostupno.
Razlozi “zašto postoji potreba da mladi čovek radi fanzin” kod mene su sledeći; mislio sam da imam šta pametno da kažem. Mislim da postoji potreba da se čuje i govori nešto drugačije a ne samo što nam se plasira. Isto tako, želeo sam da budem kreativan, “slobodan” i fanzin je pravi pogodak sa obzirom da fanzin kao vrsta novina nije klasična iz prostog razloga što ne podleže cenzuri. Znači mogu da pišem šta god hoću i kako hoću. Nadam se…

HC: Šta tebi lično znači Iluzije Slobode?
IS: Kada smo razmišljali Bojan i ja kako da damo ime fanzinu, shvatili smo da ćemo da pišemo o ozbiljnim stvarima jer smo na neki način i ljuti na situaciju oko nas. Fanzin nije mogao da bude simpatičnog niti smešnog naziva već da se čovek u neku ruku zapita “zašto takav nazin, čemu to, koji je razlog?”.
Za mene lično “Iluzije Slobode” znači mnogo. Dve reči koje puno govore. Sećam se npr. da sam u srednjoj školi pročitao samo jednu lektiru; “Proces” od Kafke, gde sam upravo pisao o iluziji da je čovek slobodan , i da je zapravo, uvek posmatran. Uvek je običan čovek instrument i ništa drugo. Malo sam se doticao radnje u samoj lektiri…a ipak mi je rad ocenjen kao najbolji u razredu. Dakle, shvatio sam poentu. To je nešto što mene lično “jede” već duže vreme , iluzija da je čovek slobodan sa obzirom da nam širokih ruku pružaju “demokratiju”. Čovek nikada nije bio slobodan niti će njemu biti lepše. Mogu se menjati sistemi i vrste istih ali to je i dalje - sistem, nešto što ima svoju proceduru i tako mora biti. Menja se samo vreme a “oni” su samo prefinjeniji (sa obzirom da su iskusniji) i pružaju nam šatro veće beneficije i prava a apsorudno svemu tome jeste da smo mi sve zarobljeniji i da više znaju o nama.

HC: Kakav je osećaj konačno držati svoje glasilo u rukama?
IS: Iskreno, malo sam ga i držao. Dok se fanzin nije završio i odštampao, pročitao sam ga par puta da vidim da li ima kakvih gramatičkih grešaka (i bilo ih je) kao i grešaka druge prirode. Znam skoro ceo fanzin napamet. Mnogo mi je veća satisfakcija kada neko reaguje na priču i shvati poentu nego što će se pričati da je to moj fanzin.

HC: Kakvi su komentari čitalaca? 
IS: Iznenadio sam se komentarima tj. ljudima od kojih su oni došli. Kada smo završili fanzin imao sam želju da mi priđu ljudi koji su u ovoj priči, punkeri, ljudi koji su na sceni, koji sviraju…pa da zapravo popričamo na neku temu. Naravno bilo je i toga ali malo, manje od očekivanog. Generalno, ljudi ne vole da čitaju. Za mene punk nikada nije bio muzika već i način razmilšljanja. Smatram da ima punkera koji ni ne sviraju punk, ali svojim ponašanjem, smislom i načinom na koji tumače i žive život oni zapravo jesu.
To samo dokazuje koliko na punk sceni ima i pozeraja i ne iskrenih punkera.
Bečej ima jaku scenu, dosta mladih bendova za tako mali grad. Recimo, jedan od razloga zašto sam pokrenuo fanzin jeste i da njih uključim u sam fanzin (na način što će biti saradnici, što će, ako žele, nešto pisati…) i da ih duže “zadržim” u priči. Jer ako ti znaš samo dvadeset bendova kad’ tad’ će doći do zasićenja. Ja sam tu da im pružim pregršt novih, dobrih bendova (ako ih već mrzi da se sami interesuju). Ja da nisam toliko istraživao tu celu priču verovatno bih i sam izašao odavno iz nje. Ali šta je poenta; da je malo njih pročitalo fanzin iako su ga imali u rukama. Dok, nasuprot tome (kakav apsurd) davao sam fanzin nekim meni dragim ljudima (koji slušaju možda i folk, pop, mainstream)i dolazili su mi sa pitanjima i interesovali su se za mnoge stvari. Naravno, ostao sam iznenađen i pomalo sluđen čitavom situacijom.

HC: Koliko si zadovoljan odzivom i reakcijom čitalaca obzirom da je fanzin i više nego dostupan po ceni od samo 50 dinara? Da li je niska cena uticala da se ljudi malo trgnu i zainteresuju?
IS: Pa mogu da kažem da sam zadovoljan odzivom čitalaca. Naravno, danas i najbolji fanzini ne prave tiraže kakvi su pravili recimo fanzini sa kraja osamdesetih, početkom devedesetih (iz mnogo razloga). Niska cena naravno da nije uticala da se ljudi zainteresuju; jer zapravo, onog koga to interesuje platiće i 100. i 150. dinara. Da smo ga prodavali za 20. dinara mislim da bi odziv bio apsolutno isti. Dolazili su mi ljudi sa pričom da im dam fanzin ali će mi dati pare neki drugi put jer nemaju, što je naravno smešno. Dok je bilo i ljudi koji su kupovali po deset komada, dvadeset u cugu… Ovi prvi mogli su samo nešto drugo da dobiju dok su ovi drugi dobili fanzine koje su platili.

HC: Kako bi ti ocenio #1? Verovatno je teško biti objektivan ali pokušaj. Koliko si zadovoljan?
IS: Mislim da mogu biti objektivan jer ga ne doživljavam kao neku ličnu satisfakciju, nešto što je moje, već samo kao sredstvo pomoću kojeg ću da iznesem svoje mišljenje, ideje, poruku. Mislim da je fanzin kvalitetan. Čitao sam mnogo drugih fanzina te onda znam šta mogu biti pozitivne strane a šta negativne. Naravno, iskoristio sam ono najbolje te uz sopstvenu kreativnost i ideje napravio autentičan fanzin. Ne moram lično da ga ocenjujem ali ako je jedina zamerka (i to samo starijih fanzinaša koji slabije vide) da je veličina slova u nekim intervjuima mala, onda je verovato fanzin dobar (ako su to navodili kao jedinu zamerku). Isto tako, stizali su samo pozitivni komentari i reakcije. Valjda to znači da je fanzin dobar.

HC: Po tebi licno, šta fanzinu fali i na čemu ćete raditi u nekom narednom periodu?
IS: Nismo hteli da ga pretrpavamo u prvom broju sa idejama jer smo hteli sa prvim brojem samo da “opipamo” teren. Meni je jedan od ciljeva sa fanzinom bio da uključim ljude u isti, jer mi kao poštovaoci neke druge muzike nemamo pristup kulturnim centrima koji će zadovoljiti naše potrebe. Nisam pristalica da ljudi budu na ulici, besposleni već da budu kreativni i sa nekim ciljem. Ja sam svoj cilj ispunio jer mi se za drugi broj javilo dosta ljudi da nešto rade. To govori dve stvari; da jesam ispunio svoj cilj i da mladi zaista jesu ugroženi i da zapravo vape za nekim svojim potrebama i da država povodom toga ne radi ništa.
… Tako da ćemo imati u sledećom broju kolumnu naše sugrađanke Jelene (koja je dugogodišnji aktivista, volonter, anarhista) u vidu njenog stava o ljudskom stilu, konformizmu, konzumerizmu, ljudskim pravima…nešto će već pisati. Ona je prava osoba za to jer je dosta proputovala pa nam može iz prve ruke napraviti poređenje kako je ovde a kako je napolju. Miloš, na privremenom radu u Sloveniji, nam je opet dočarao jedan koncert. Ovoga puta imaćemo recenzije koncerata i poglede na iste od Saleta, Varvare, Sare… Da sve to ima smisla govori i činjenica da su se momci iz benda “Ljubiša Samardžić” zainteresovali za Zulufove crteže te će jedan možda da krasi i njihovo sledeće izdanje. Javilo se dosta njih, čak ne znam da li ćemo uspeti da ih stavimo sve u drugi broj.

HC: Novi broj se planira za kraj ove godine. Ovaj razgovor ljudi čitaju novembra meseca tako da ti je ovo idealna prilika da ga predstaviš i najaviš. Šta će moći da se nađe u njemu?
IS: Drugi broj je za razliku od prvog broja rađen u celosti sa diktafonom (prvi je rađen preko e-maila) osim sa Colinom (pošto je on u Londonu). Drugi broj će biti, khm, glomazan…na nekih 100. možda i 120. strana, ne znam ni sam. Ali neće biti dosadan to obećavam, šta više, meni je kvalitetniji od prvog. Za drugi broj sam se potrudio da predstavim ljude iz sveta punka (i ska muzike), da se sazna mnogo više o njima samima ali i dogodovštine po bendovima u kojima su svirali. Tako da za drugi broj imamo intervju sa Colinom Smithom (pevačom britanske grupe “The Blood”), mojim najdražim stranim bendom…zatim tu je intervju sa Gvidom Obradovićem (mislim da ga ne treba nešto posebno predstavljati, dovoljno je poznat),  Aleksandrom Smukom (“The Bayonets” , “Bomber” i mnogo drugih bendova za koje ljudi možda i ne znaju da je svirao), Jelenom Galetin (na zahtev mnogobrojne muške publike, saksofonistkinja u “Mamurlook” bendu i ex “Ringišpil”) i jedan veliki intervju sa Vujom vezano za “Trulu Koaliciju”…naravno izbegnuta su standarna pitanja. I još mnogo toga zaista, biće tu i jedan smešan intervju ali da ne otkrivamo sve.

HC: Šta misliš da više znaci razvoju scene, bend ili fanzin? Nekad verujem da su fanzini više znacili bendovima, danas u eri interneta nije problem predstaviti se...
IS: Ne znam odgovor na ovo pitanje. Iz prosto razloga što znam ko svira u pojedinim bendovima. Takvi ljudi onda nemaju nikakav značaj niti mogu da prenesu poruku. Pošto se punk tumači više kao muzika onda verovatno bendovi igraju presudnu ulogu, bez obzira što pojedini bendovi ni nemaju neku određenu poruku.
Internet jeste veoma korisna stvar i pitanje je kako će čovek da je koristi. Može puno toga da nauči, da čuje i vidi. Nekada jesu fanzini značili više samim bendovima i na taj način se scena povezivala. Ranije to jeste bilo iskrenije ali ne treba se okretati ka prošlosti već kako i šta možemo da učinimo u ovom trenutku. Lično sam pristalica fanzina u pisanoj formi jer je to nešto što ostaje zauvek, što je opipljivo i ima dušu. Fistra (“Ljubiša Samardžić”) je možda to najlepše opisao kada mi je preneo utiske o našem fanzinu, rekao je nešto ovako; “Čim sam otišao na poštu i otvorio pošiljku te pomirisao fanzin znao sam da je kvalitetan i da ima dušu.” Meni lično, naš fanzin ne miriše baš najlepše jer je reciklirani papir u pitanju! :-)

HC: Koliko je danas fanzinaštvo na (s)ceni i da li je prevaziđeno i zastarelo pojavom interneta? Koliko npr mi u HCu uspevamo da prenesemo taj papirni fanzinaški duh npr ovakvom organizacijom „broj po broj" i sl...?
IS: Pa svakako da je pojava interneta prouzrokovala kako dobre tako i neke loše stvari koje su uticale na scenu. Opet se tu postavlja pitanje koliko to ljude zaista interesuje. Ja čitam i papirne fanzine, čitam i online fanzine znači internet nije uticao “loše” po mene. Internet jeste dobro sredstvo jer ti kao fanzinaš nisi na gubitku (većina fanzinaša je ili na nuli ili u malom gubitku), nema cimanja oko slanja pošiljki, sama dostupnost je beskonačna ali sam veći pristalica papirnih fanzina.
Ne znam kako Vi uspevate da prenesete taj papirni fanzinaški duh ali samim tim što podržavate i to neko pročita od Vas;  pa ako ga interesuje fanzin, uzeće ga i saznaće iz prve ruke. A Vi ste svakako onda u tome pomogli. Bitna je saradnja na sceni.

HC: Šta po tebi cini dobar intervju i mora li nužno email intervju ovakav kakav mi radimo biti lošiji od onog rađenog uživo?
IS: Dobar intervju ne mora uvek biti sažetost. Dobar intervju čine pre svega dobra pitanja a onda i dobri odgovori. Da bi pitanja bila dobra moraš da poznaješ bend i njihove aktivnosti. Ne mogu ja sada “Truloj Koaliciji” da postavim pitanja koliko imaju albuma, ko je član benda…mislim, besmisleno je. Za bendove koji su duže vreme na sceni uglavnom pokušavam da izvadim neke pikanterije, nešto što se malo verovatno nalazilo negde drugde za pročitati. Ali sasvim je normalno kada je u pitanju bend koji tek počinje postaviti osnovna pitanja.
Ne mora intervju putem e-maila biti lošiji. U stvari, tu imaš dve stvari. Ako je onaj kome su prosleđena pitanja raspoložen da piše i odgovori kako treba, intervju će biti Okej, po meni bolji nego uživo. Biće sažet, pogodiće srž pitanja i neće okolišati kao što znaju obično uživo. Kada se rade intervju uživo, to je uglavnom pred koncert ili posle koncerta, ljudi su uglavnom malo i popili i zna se otići od suštine pitanja. A druga stvar je što velika većina kada dobije pitanja na e-mail, mrzi ih da pišu i onda daju polovičan odgovor ili ono klasika “da” “ne”…to je nešto najgluplje što može da te zadesi a mene do sada nije i nadam se da neće.

HC: Kako ih ti radiš uglavnom?
IS: Pa eto, prvi broj u celosti je išao preko e-maila a drugi skoro u celosti je išao uživo. I ništa nije bilo planski. Već kako mi dođe u tom trenutku. Hvatam priliku pa kako bude. Za treći broj imamo za sada jedan uživo a jedan preko e-maila. Pokušaću u trećem broju da intervjuišem argentinski bend “Da-Skate” i čileanski “K.A.S.” (sjajni bendovi!!!) tako da će i to ići preko e-maila.

HC: Pred kraj, zašto neki fanzinaši (pa i vi) numerišu pitanja i šta im to znaci? :)
IS: Pa meni je to neki orijentir, lakše mi je tako. Možda si imao prilike da uočiš da je fanzin sistematizovan, uredan, nema “bacanja” tekstova na sve strane. Volim tako i u stvarnom životu pa eto, to prenosim i na papir! :-)
Drugog razloga nema.

HC: Sada iz ove perspektive moram te pitati šta si naučio o fanzinaškom „poslu“? Da li sada više ceniš ljude koji rade svoj zin?
IS: Cenio sam ih i ranije a sada ih cenim još više. Smatram da bi mnogo lakše išlo kada bi i jedna i druga strana (fanzinaš i bend) bile obostrano zainteresovane za intervju. Ovako ima puno turbulencija, da li će poslati ili neće, obećaju pa ne pošalju…
Naporno je, crpi puno energije i troši vremena. Ne bih mogao da ispratim taj kontinuitet koji Vi imate, toliko brzih refresha sa informacijama; sigurno oduzima puno vremena a ja ne volim da robujem ničemu, pa ni vremenu. Vama svaka čast.

email: maxfonpunkerska@yahoo.com

      arhiva