vrati se na sadrzaj arhiva root@hc-zin.cjb.net

Metamorfoza

       

Hleb. Potiče od zemlje, rađa se u ljubavi brašna i vode, umire u vatri, samo da bi vaskrsao u novom obliku. Ljudska ruka mu oblikuje sudbinu i u njemu sjedinjuje sve magične čari četiri životna elementa. On je veza između svetova, između čoveka i đavola, između sna i jave. Njime se potkupljuje, otkupljuje, zavodi i osvaja. Hleb ima svoje vreme i mesto, a istovremeno je vanvremensko oruđe koje objedinjuje, gradi ili razara.
Marina nije znala ništa o svemu tome. Nije je ni bilo briga. Ona je dobila bakin recept za ljubavni kolač, znala je sastojke, način pripreme, sve potrebne rituale. Nije ?? zanimalo ništa više od njenog cilja, kojem je težila po svaku cenu, po cenu života i smrti. Makijaveli je zastupao tezu da cilj opravdava sredstva. On ovaj princip nije izmislio, samo ga je jasno formulisao i pokušavao da sledi. Marina nije znala za ovo načelo, a i da jeste, ne bi joj ništa značio. Njen cilj je bio važniji od svega, pa i od nje same i tu nije bilo prostora za filozofiranje. Njena želja je njen identitet. Ona je ono što ima. A Jovana nije imala i ni na koji način ga nije mogla imati. Zato se okrenula magiji, kao pouzdanom oruđu za osvajanje svega nedostupnog. Ali, da li se osvajanjem zaista nešto dobija ili se samo porobljava na određeno vreme, dok traje sila?
Marina je imala samo šesnaest godina. Nju, naprosto, ni za šta nije bilo briga. Osim za Jovana. Bez njega nije imala ništa, sa njim će imati sve. Barem je tako mislila, barem je tako zamišljala, sanjala. Strasna želja se taložila u dubinama njenog tela poput magme u dubinama Zemlje. Skrivena od očiju znatiželjnih, postojano je vrila i narastala. Erupcija će doći, nje naprosto mora biti; tektonske ploče sudbine i života, imaginacije i stvarnosti, želje i ispunjenja jednostavno će se sudariti u Marini, u svetu i celokupnom kosmosu i nabujala reka strasti će jurnuti napolje. Jer strast je poput vulkana, ona je samo površinska manifestacija unutrašnjih procesa, čiji koren se nalazi duboko u ljudskoj suštini. Plod zavisi od drveta, želja od karaktera, čovek od sudbine. Zato je nije mučilo pitanje: da li? Znala je, instiktivno ili čulno, svejedno, da se to mora desiti. Progonilo ju je pitanje: kada? Ništa nije bilo strašnije od ovog pitanja, ništa ne traje duže od čekanja na ispunjenje dugo snivane želje, ništa ne progoni tako strašno čoveka kao skrivena strast.
Marina je bila produkt svog vremena, njegova slika. Vaspitavala ju je televizija. Imala je opšti, potrošački mentalitet. Dobro je samo ono što je novo, što je aktuelno. Vrednosti, ako uopšte postoje, imaju svoj rok trajanja. Zaljubljenost u sezoni proleće/leto; prijateljstvo u sezoni jesen/zima. Nesebičnost, iskrenost i moral su odavno ispali iz trenda. Za Marinu je humanost blisko i jedino povezana sa humanitarnim koncertima. Nije znala da je još Hobs promovisao ideju da je svako svakome neprijatelj, da je Darvin ovu misao preneo u nauku kroz teoriju evolucije po kojoj opstaju samo najsnažniji. Nije uviđala da se vešto sačinjenim mislima samo opravdava ljudska pohlepa i uzdiže kao jedini merodavni postulat. Marinu to nije zanimalo.
Hleb. U njemu se sjedinjuju brašno, voda i so. Oblikuje se kvašenjem, mešanjem, pritiskanjem, odlaganjem, fermentiranjem. Nepostojano postaje postojano. U zavisnosti od prilike i namene, on može biti okrugao, uvijen, krtolik, zoomorfan, antropomorfan ili šupalj. Magični hleb mesi se uoči praznika, po rođenju deteta, na svadbi, sahrani, za vreme pomračenja Sunca ili Meseca. Mesi se u kući, na otvorenom ili u vodenici, po strogo utvrđenoj proceduri, zavisno od namene, od prvog brašna, iz vodenice koja melje na levo; prosejava se na naopako okrenutom situ ili držeći sito iza leđa.
Marina je sa drugaricama često priređivala lov na muškarce. Seksualno iskustvo je još poodavno stekla. Seks nije bio ništa novo, odavno je izgubio sve elemente misterije, bio je oslobođen straha, ali i užitka. Hrlila je sa drugaricama ka njemu, u nadi da je to krajnja svrha postojanja, da je on karta za svet odraslih, da će njime ispuniti prazninu koju u sebi osećaju, mada je negiraju. Praznina je ostala, ali joj je dodat prezir, nesvesni, podsvesni, svejedno. One su prestale da traže ispunjenje, prepuštale su se i prezirale sve koji se još uvek usuđuju i da spominju tu strašnu, nestvarnu reč – ljubav. Jer, one su znale bolje.
A onda je upoznala Jovana. Tačnije, uočila ga je iz daljine. „Zašto se on tako prokleto razlikuje od svih nas?“, bila je prva, prezriva misao koja joj je prostrujala kroz glavu. Pokušala je da ga zavede. Uzalud. Jedva da ju je primećivao. „On je lud“, mislila je, „ili je lud ili je homoseksualac, trećeg nema.“
Marina nije znala šta je to duh, jednostavno nije je bilo briga. Sve stvari koje je uočavala svodila je na površinsku ravan i etiketirajući je činila je sebi jasnom. Tako su svi radili, zašto ne bi i ona? Zar mišljenje većine nije merilo svih stvari? Razlikovanje ubija, ukoliko ono nije samo imidž koji pomaže bolju prodaju. Jer, danas je sve na prodaju. Poslodavci ne zapošljavaju najsposobnije, već one koji umeju najbolje da se prodaju; profesori ne nagrađuju one koji dolaze do zaključaka sopstvenim razmišljanjem, već one koji najbolje prodaju nabubane rečenice iz udžbenika. Niko više ne veruje ni u šta, osim u korist, interes, profit. Sve je to Marina videla oko sebe. Videla je da joj je telo jedina dragocenost, da je ono najvrednija roba. Videla je da može da kupi nove grudi, usne ili nos. A šta, kog vraga, da radi sa dušom, za koju neki govore da je neprocenjiva? Neprocenjivo niko ne može da kupi. Zašto ulagati u tako lošu investiciju? Jer život je postao investicija i uspešan je samo ako donosi prihode. Sreća je postala napredak od jedne do druge pohlepe, užitak se izopačio u okrutnost, jedini izlaz se otkrivao u drogama, koje su, opet, nekome donosile ogroman profit.

Marinu su obrazovali ženski časopisi. Mnogo korisnih stvari je iz njih naučila. Recimo kako da zavede muškarca, ili kako da s njim raskine; na koji način da ga uzbudi ili ga natera da udovoljava njenim željama; koji poklon odgovara kom horoskopskom znaku i koje su prednosti analnog seksa. Ona je sve znala, sa svime se pomagala ali to, iz njoj nepoznatih razloga, kod Jovana nije prolazilo. Zato je pomoć potražila na drugoj strani. Počela je da gata, da gleda u šolju i karte. Verovala je da joj je na dlanu ispisana sudbina, mada nije umela da je pročita. Ni jedna mađija nije davala rezultate. Zato se obratila staroj baki. Ona je imala pouzdano sredstvo.
Hleb. Ovaploćenje početne ideje, koja se rodila u haosu, u bunilu. Sjedinjenje različitih elemenata, naizgled dalekih ili suprostavljenih. A elementi su u magiji, kao i u životu, sve. Zemlja, element materije, carstvo sile, opija duše svojom čulnošću, privlači ih sa nebeskih visina i ponire u mračne dubine. Voda, element osećanja, carstvo intuicije, prožima duše ljubavlju i kida ih strastima; ovaj element se krije u nadahnuću, uobrazilji, muzici; svojim zavodljivim plesom navodi meke duše u prokletstvo haosa. Vatra, element volje, carstvo akcije, pokreće ljude svojom energijom, gura ih preko granice, sagoreva, samo da bi ih vaskrsao iz pepela poput Feniksa. Vazduh, element duha, carstvo misli, uzrokuje nemirne treptaje u oku posmatrača i želju za saznavanjem. Ovo je element imaginacije, budućnosti; njegova reč je simbol, njegova stvarnost paralelna, njegov duh genijalan, njegovo prokletstvo Zemlja.
Ništa od ovoga Marina nije razumevala. Nije ni njena baka. Ali su naslućivale, osećale su da čovek mora biti nešto više od onoga što se na prvi pogled čini. Nisu znale šta bi to moglo biti, nije ih bilo briga. Imale su svoj cilj, a cilj se uvek odnosio na dobitak, na uvećavanje sopstvenog ega, na predimenzioniranje sopstvenog Ja. Misli mogu biti visoke, mistične, filozofske; reči mogu biti lepršave, dopadljive, čarobne, ali postupci ih ne moraju nužno slediti. Zapravo, nekako se ispostavlja da se iza najuzvišenijih reči, kao i iza svih magijskih formula, najčešće kriju najniži porivi.
Baka je bila iskusna u pripremanju čarobnih napitaka i jela. Koristila je kosti od ptice, krv petla, đurđevsku rosu, ali za ovu posebnu priliku iskoristila je mleko od majke i ćerke. To je bilo potrebno. To je bilo nužno za pravljenje šupljeg kolačića.
„Treba nam još samo brašno iz mlina koji melje na levo“, rekla je baka Marini. „Otiđi dole do reke, i zatraži brašno od vodeničara, pa se brzo vrati.“
Vodenica. Kapija između svetova. Sa prvim zracima sunca uranja u svakodnevnicu, sa poslednjim zracima odlazi u onostrani svet, svet ala, vila i veštica. Po vodeničnom točku prska omaja, simbolišući radost, osmehe, veselje, emocije, vodu, kao životni element. Ispod basamaka kriju se pakao, davno prošla vremena, pokojnici, vampiri, veštice. Vatra, u svom razarajućem elementu. Ispod mlinskog kamena u koš upada toplo brašno, hrana, materija, ovovremeno. Zemlja u svom čulnom izdanju. Sva tri elementa objedinjena su vazduhom, koji svuda struji, svuda pokreće. Donosi oblake zemlji, iz koje se rađa žito; nagoni reku na točak vodenice, koja od žita stvara brašno; svuda je i u svemu, a ipak ničemu ne pripada, ni od koga ne zavisi. Vazduh, u svojoj životnosvrsnoj manifestaciji.
Neko je jednom ovako rekao: Nož je uvek nož, njegova primena zavisi od ruke koja ga koristi. Ne upotrebljavaju ga isto hirurg i ubica. Tako je sa svim stvarima na Zemlji. Sve je u neutralnom stanju, ljudska primena stvari čini pozitivnim ili negativnim, a opet, u skladu sa ljudskim shvatanjima ovih uopštenih kategorija.
Marina je otišla u vodenicu koja melje na levo. Tako je to u čaranju. Urok se tera činjenjem svega suprotnog od uobičajenog. Otud se obuvaju različite čarape, džemper se oblači naopako, kuca se tri puta umesto jednom, pazi se na parne ili neparne brojeve. Pokucala je na trošna, drvena vrata, očekujući da joj stari mlinar izađe u susret i pomogne u ovoj đavoljoj raboti. Umesto sedog mlinara, na pragu se pojavio Jovan lično. Iz ruku je ispustila šerpu koju je spremila za brašno. Ćutali su nekoliko trenutaka. Marina, zato što joj se činilo da je pročitao njene namere; Jovan, jer je bio zbunjen njenom zbunjenošću. Otkrovenje je došlo samo od sebe, spontano, kao da je odavno pripremljeno.
Najednom je uočila da Jovanovim srcem vlada vatra, koja ga proždire, kida, raspaljuje; da njegovim umom vlada duh vetra, vazduha, koji ga je upućuje na lepo, uzvišeno, vanvremensko; vodi ga u najviše visine i ponire u najdublje dubine. Shvatila je zašto njihovi pogledi ne uzrokuju sevanje munja, zašto njihove aure ne stvaraju iskričavi elektricitet. Razumela je zašto vodenični točak nije pevušio, već je samo pravio buku; zbog čega vetar nije svirao slatku melodiju snova, već je samo fijukao; i zašto se nebo nije smešilo vedrinom, već je pretilo olovnom natmurenošću. Uvidela je da je Jovan čisti, uzvišeni duh, kojeg ne uzbuđuju prolazne stvari, kojem je potrebna neprestana intelektualna stimulacija, inače se gubi i guši u vrtlogu mračne materijalne praznine. Nikakvim čarima ne bi mogla da ga opčini, jer ne poseduje onu jednu, za njega najvažniju. Ona je bila samo telo, bez duha. A on je preteča.
Ćerke rođenih u Haosu, Ereba, večne tame i Nikte, boginje noći, pletu i kidaju niti ljudske sudbine. Ono što Klota isprede a Lahesa razmota, surovo kida omalena Atropa. Ko im može pobeći?
„Onoga ko je voljan sudbina vodi, onoga ko nije voljan – vuče“, rekao je Volter. „Kroz to šta činimo mi sami doznajemo šta jesmo“, dodao je Šopenhauer. Čini se da je vrhunac ljudske slobode u shvatanju sopstvene sudbine. Čini se da smo svi glumci, kojima nije cilj da zadive publiku, već da shvate sopstvene uloge.
Marina se udala. To tako ide. To tako mora. Udala se bez ljubavi. Ali, nikada nije zaboravila čudo iz vodenice, otkrovenje prvog dodira, početak ljubavi za narednu inkarnaciju.

Dragan Matić, rođen sam 1977. u Beogradu. Živi i radi u Mačvanskom Pričinoviću, selu kraj Šapca, što ima i svojih prednosti i svojih mana. Stalni saradnik sajta „Mreža kreativnih ljudi“. Piše priče, minijature, pesme, scenarija, bajke, aforizme... Svira gitaru i komponuje.

vrati se na sadrzaj
      arhiva