Za one koji nisu čuli u Srbiji za Tonija Šarića, direktora festivala dokumentarnog rock filma DORF u Vinkovcima, ovo je prilika da saznaju nešto o njemu i to preko intervjua koji je sa njim uradio Branko Radaković.

HC: Koliko dugo postoji DORF?
TŠ: Dva su iza nas, pripremamo treći. Imamo taj, pokazalo se, okej termin u trećem mjesecu...Vrijeme leti, barem meni se čini.

HC: Za one koji ne znaju, objasnite šta sve podrazumeva dokumentarni rock film kojim se DORF bavi?
TŠ: Možda je malo nezgodno u prvi plan stavljen taj ’’rock’’, nije nam bila namjera žanrovski se ograničiti, al zbog par detalja smo morali tako. Uglavnom, prije svega je namjera bila prikazati recentnu dokumentarnu produkciju, na temu muzika i sve vezano uz nju i to prvenstveno s ovih nasih (tužnih) prostora. Tome prirodno dodamo par koncerata, izložbe fotografije i slika, ove godine smo imali i promocije knjiga na temu glazba (kojih ima u zadnje vrijeme sjajnih i puno). I radionica, napravili smo radionicu dokumentarnog glazbenog filma, prvi put u Hrvatskoj i bilo je super.

HC: Kako vršite selekciju?
TŠ: Natječaj je otvoren, ali još uvijek najviše po drugim festivalima što pogledamo i doznamo da postoji.

HC: Kako je publika prihvatila Festival?
TŠ: Super sam zadovoljan, ima puno više mlađih i gotovo sve projekcije su pune, traži se karta više. Ako tu uračunamo i dobre reakcije po drugim gradovima, mislim da je taj dio zadatka uspješno obavljen.

HC: Kako dolazite do novca za Festival?
TŠ: Još uvijek najviše budžetska sredstva, čekamo onog pravog sponzora, koji će se siguran sam, pojaviti.

HC: Na ovogodišnjem DORF-u prikazan je i film Sonje Savić ’’Šarlo te gleda’’. Pošto ste sa njom bili u kontaktu, kakav je ona utisak ostavila na vas?
TŠ: Pretalentirana i premalo pokazala, kad sad povuče čovjek crtu. Nama je dala taj film sa užitkom, iskreno joj je bilo drago što smo joj se obratili, a moj susret s njom u Beogradu ću dugo pamtiti... Inače, film nije ono što su ljudi očekivali, šteta što nije imala više novca da napravi tu priču onako kako joj je i bilo u glavi.

HC: Šta savetujete mladim autorima koji žele da snime dokumentarac o nekom rock bendu?
TŠ: Teško je biti mudar, kod nas nema novaca od toga, može se raditi o nekom prestižu ili vraćanju emotivnog duga nekom autoru... što je šteta, jer ako berlinski festival otvaraju sa filmom o Stonesima, mislim da nikad nije bio bolji trenutak za snimanje ovakvih filmova. Iako je kod nas previše novaca i energije svih filmskih ljudi sada uzela produkcija sapunica i raznih komercijalnih stvari, pa se ovim bave oni kojima je doista stalo. Što s jedne strane može biti plus, iako ja mislim da je minus. Uostalom, tako je i u muzici općenito, da ne pričam o igranim filmovima. Nema se tu nažalost nešto mudro za reći.

HC: Koji autor i film je na vas ostavio najveći utisak do sada?
TŠ: Osobno sam najviše uživao u filmovima Darka Kovačevića. On je u skupini entuzijasta i radi odlične filmove. I kao čovjek je sjajan. Mi dovedemo gotovo sve autore i prije filma ja popričam s njima pred publikom, a druženja s njima su mi najdraži dio svega. Iako u toj gužvi ja najmanje uspijem naći vremena za užitak.

Don Letts i Toni Šarić

HC: Pored toga što ste direktor DORF-a i recezent muzičkih nezavisnih izdanja, čime se još bavite?
TŠ: Da, otkako sam direktor, i rodbina me gleda ozbiljnije, he-he! Pisao sam recenzije demo bendova na www.zbrdazdola.com koji nažalost više ne radi, a bilo me i po fanzinima i još nekim portalima. Svirao sam bubnjeve u Thee Knuckleheads, i organizirao jako puno koncerata i književnih večeri i koječega u Vinkovcima. A inače sam diplomirani ekonomista, trenutno radim u jednoj privatnoj firmi. Imam kćerkicu i pokušavam se zabaviti u Vinkovcima.

HC: Šta biste savetovali mladim bendovima?
TŠ: Bojim se da je savjet o upornosti besmislen, a otkako sam počeo razmišljati na taj način, skonto sam da sam u onoj skupini prestar za rock - premlad za jazz. Nisam neki optimist po tom pitanju, ja sam iz neke druge priče i mislim da je sve jako individualno. Nisam ni ja nešto slušao tuđe savjete, gledajte Pythone, slušajte najglasnije i probajte se zabaviti - pa dok traje.

HC: Šta privatno najviše slušate?
TŠ: Unazad par godina slušam gotovo pa isključivo garage soul, taj neki prljavi crni zvuk, koji sam pronašao po internetskim jazbinama i uživam u energiji kakvu sam mislio da mogu proizvesti samo neki bijeli nadrkani klinci. Otkrio sam preko tih blogova hrpetine crnih majstora o kojima nisam imao nešto prilike čitati a pogotovo slušati i gotovo se navukao. I naravno da osluškujem sve svježe i moderno, pažljivo.

HC: Ko su vaši uzori?
TŠ: U različitim periodima života uvijek neka druga priča, al nekako najviše sam se divio Tom Waitsu, kao muzičaru čija karijera svijetli za primjer drugima i čiji albumi mi zvuče uvijek dovoljno zanimljivo da ih preslušavam iznova. U svijetu filma, da ne računam Pythone koji su planeta za sebe, iako još uvijek otkrivam neke sjajne autore, ali Šijanovi filmovi su mi postali nešto što me usrećuje već godinama. Knjige... u zadnje vrijeme sam zagrebao u domaće autore a tu su me rasturili Nikolaidis, Karakaš i Dežulović. Volio bih s njima trojicom popiti koju.

HC: Kakvi su vaši planovi za budućnost?
TŠ: Guramo umjereno DORF, ja bi srednjeročno volio napraviti srednje veliki festival, koji će jednom godišnje prikazati najzanimljivije iz tog svijeta uz dobar tulum.