vrati se na sadrzaj arhiva root@hc-zin.cjb.net

Kolumna Pokoja o stilu

       
piše Skrky

Franco Devescovi je jedan od važnijih crtača angažiranih na Bonellijevom serijalu Martin Mystere. Njegov crtež osobno smatram ugodnim oku, epizodama koje je on likovno odradio se radujem čak i kada vdim da je potpisnik scenarija netko od koga ne treba previše očekivati dobru priču jer se tješim da će barem crtež izvući stvar. No u raznim recenzijama i komentarima epizoda Dobrog Starog Strica (kako tepaju glavnom junaku toga stripa njegovi obožavatelji) pročitao sam više kritika nego pohvala za tog crtača.

Ivo Milazzo je živuća legenda. Likovni „otac“ (i nakon svih ovih minulih godina izvrsnog Kena Parkera) je jedan od onih crtača čije se mane ne mogu preglasno spominjati u među ljubiteljima stripova. Nizanje pohvala takvom autoru vječiti je trend.

Gotovo od svojih početaka strip je razdijeljen u takozvane škole. Tim je školama pripisana nekakva teritorijalna pripadnost, odnosno nacionalno-državnički pridjevi, kao i određena pravila koja ih čine prepoznatljivima kod znalaca te naznačuju razlike između njih (škola, ne znalaca).

Da skratim, tema ove kolumne je stil, a gorespomenute crtače odabrao sam kao primjere samo zato jer su aktivni na meni dva najdraža serijala, barem što se talijanskog str… pardon, škole tiče. Da nisam na brzinu se odlučio za njih, vjerojatno bi me brzo zaboljela glava od biranja jer toliko je autora moglo biti odabrano kao primjer mjesto njih. Devescovi tako gaji način crtanja kojeg svaki zlobnik lako može nazvati kopiranjem. Postoje naime izrazite sličnosti u njegovu crtežu s onim kojeg potpisuje glavni crtač MM serijala, Giancarlo Alessandrini. Osim zbog toga, omalovažavan biva i zbog statusa rutinera čiji crtež odiše pretjeranom disciplinom bez smjelosti poteza, crtača bez ikakvih posebnosti kojemu je važniji konačan rezultat od samoga dojma.

     

Dovoljan niz primjedbi da bi se dotičnog gospodina proglasilo crtačem bez stila.

Milazzo je, s druge strane, postao stilski prepoznatljiv, poseban, „svoj“. Osim poprilično prepoznatljivog crteža poznat je i po čestom eksperimentiranju, poigravanju sa kadrom ili skupinom kadrova (u mnogo manjoj mjeri od prosječnog predstavnika američke škole, ali za jednog Talijana vrlo čestom), uvođenju filmskih redateljskih elemenata u odabirima rakursa i kombiniranju planova… Njegova je posebnost tim veća ako ponovimo, odnosno naglasimo da se radi o talijanskom crtaču.

Dolazimo do suštine problema: talijanska škola stripa ima, kao i sve druge škole, svoj niz pravila koji (moguće više od većine ostalih škola) postavlja crtaču određena ograničenja, teži nekoj disciplini bez pretjeranih ekshibicija. Ljubitelji nogometa mogu ovdje lako uočiti sličnosti s talijanskim nogometom. Calcio također podređuje ljepotu samog čina (mislim na igranje nogometa) važnosti rezultata. Bit će da je stvar u talijanskom mentalitetu što se njihov nogomet i njihov strip „ponašaju“ slično.

Nisu zapravo bitni razlozi. Poanta je u tome da imamo jednog crtača koji je odlučio „nacionalni“ stil uzeti kao svoj, odrekao se svake originalnosti i osobne posebnosti, ali pružio izvrsne rezultate prema kriterijima skupine kojoj pripada. Drugi crtač sa dijametralno suprotnim stavom i postupcima teži snažnoj i izraženoj prepoznatljivosti, crtežu „s potpisom, a bez potpisa“, a pravila škle mu očito predstavljaju smetnju.

Originalnost i prepoznatljivost su vrline, no vrlinama se smatraju također i disciplina, vjernost, poštivanje pravila… Stil, odnosno izraženo posjedovanje istoga, smatram poprilično poželjnom, ali ipak pretjerano razvikanom osobinom. Najvažnija je kvaliteta, kod obojice ovih crtača očita i nedvojbena.

Svakakvih crtača ima tmo vani. Ponekima od njih se jednostavno „neće“ pokušavati nešto novo i drugačije, ne žele se isticati preko bilo kakvih posebnosti nego tek preko dobrog, pa makar „običnog“ crteža

vrati se na sadrzaj
      arhiva