Tiziano Sclavi, jedan od scenarističkih pulena velike i kod nas toliko slavne izdavačke kuće Bonelli, tvorac Dylana Doga (koji je, sasvim slučajno, dobio čast da ga spomenem već drugi puta u samo četiri kolumne iako uopće ne spada u najomiljenije mi junake) je na poprilično originalan način priveo kraju priču o londonskom Istraživaču noćnih mora (odnosno natprirodnih pojava, kako se uzme): u jubilarnom, obojanom, stotom broju, simpatična naslova „Priča o Dylanu Dogu“, ponudio je obožavateljima posljednju epizodu serijala i „onako usput“ zamolio sve čitatelje da zamisle kako ta epizoda uopće nije objavljena. Bio je to jedinstveni slučaj lukave pobjede nad zakonima izdavalačkog tržišta čija su pravila kruta i bezosjećajna prema autorima koji žele kontrolirati svoj uradak.

Broj epizoda tog horror-serijala se u Italiji do danas i više nego udvostručio, neizbježno doživio drastičan pad kvalitete kojeg je, osim priljeva novih i manje kvalitetnih scenarista, uzrokovalo i smanjenje interesa gospodina Sclavija za svoj lik. Ni njegovi scenariji nemaju više jednaku kvalitetu poput onih prijašnjih. Treći i najvažniji razlog pada kvalitete je što taj serijal (koji je već odavno poprilično iscrpljen, ne samo tematski) uopće mora i dalje trajati dok god je profitabilan iako njegov glavni autor to pretjerano ne želi. No takvih je slučajeva na tisuće, ne samo u svijetu stripa, ali ovaj scenarist si je priuštio jedinstveni luksuz dovršavanja, zaokruživanja priče „zaobilaznim putem“, prije vremena, a sve ono manje kvalitetno što je napravljeno nakon njegove stote epizode (uključujući i one kasnije priče koje je napisao on sam), ne mora mu golicati savjest jer nije nastalo njegovom željom.

Na ovaj uvod od 256 riječi o izoliranom slučaju autorovog doživljavanja sitne zadovoljštine mogli bi uslijediti deseci tisuća odlomaka o likovima koji su se uzaludno mogli samo nadati iznenadnom bankrotu svoga pohlepnog izdavača ili kakvom drugom neuobičajenom i neočekivanom događaju zbog kojeg bi otišli u povijest naveliko slavni i istovremeno do samog kraja visoko kvalitetni, no stvarnost im je okrutno pripravila poznati scenarij po kojemu moraju doživjeti tu nužnu nuspojavu bolesti zvane Velika popularnost: stotine epizoda i desetke prerada svojih avantura. A za „počivanje u miru“ potrebno je doživjeti toliko kvalitativno propadanje zbog kojeg će ti obožavatelji masovno okrenuti leđa.

Fantastičan paradox: autor nekog lika i njegovih djela se dakle ne smije previše emotivno vezati za njega ako ga stvori dovoljno kvalitetnog da se može nadati njegovom velikom uspjehu i popularnosti, ako ne želi da ga ne zaboli pretjerano poigravanje sa njegovom sudbinom od strane inih drugih, kao i nemogućnost privođenja priče kraju kada on (autor) to poželi. Štoviše, nerijetko je nedozvoljeno dokrajčiti junakovog neprijatelja, odnosno nužno ostaviti prostor za neki oblik njegova „uskrsnuća“. Nadalje, neki sporedni likovi pojavljuju se češće no što je planirano jer je izdavač procijenio da su poprilično popularni kod čitatelji. No to je uglavnom cijena stvaranja u izdavačkom svijetu. Takvih situacija se mogu spasiti rijetki koji du dovoljno ekscentrični i uporni da inzistiraju da njihov proizvod ostane „autorsko djelo“.

Pozitivna strana je što se ovo ne događa samo u stripu već i u ostalim komercijalnim umjetnostima pa imamo još jedan dokaz u prilog promoviranja stripa kao umjetnosti. Poznata je priča o tome kako Sherlock Holmes nije smio umrijeti kada je to njegov autor poželio, a takvih je slučajeva na stotine i u filmskoj industriji. Dakle, kad se riječ „umjetnost“ nađe u istoj rečenici sa izrazima „popularan“ ,„profitabilan“ ili „komercijalan“, za frazu „autorsko djelo“ nema previše prostora.

Volim napomenuti i suprotnu stranu priče kad god za to imam prilike pa ću to i ovdje učiniti. Naprimjer, jedan drugi izdanak Bonellijeve kuće poznat kao Mister No ne bi doživio onakvu lijepu razradu karaktera ni onakvu zasluženu popularnost da se ostalo na tek, po predaji planiranih, pet epizoda. Sudbina (čitaj: popularnost) je željela da se američki pilot sa amazonskom adresom razvije u jednog vrlo simpatičnog junaka sa mnogo uzbudljivih pustolovina (na kojih, istina, ide barem još toliko nekvalitetnih priča. No sad se već vrtimo u krug).