vrati se na sadrzaj arhiva root@hc-zin.cjb.net

Svirke MY DEER CHILD live at UNION FESTIVAL 2006

       

12-13. Avgust / Varna (Bugarska) / upad 18 leva / oko 350 duša

Konačan dogovor bio je da se Humanist prijavi za fest pošto smo za sve saznali suviše kasno te nije bilo mesta za sve nas (My Deer Child, Thrashnje, Veliko Slovo). Domaćini festa su naši poznanici iz Crowfish. Nekoliko dana pre festa nastup Humanista je otpao tako da smo rešili da umesto njih nastupimo sa My Deer Child I Thrashnjama jer vremenski zajedno dodjemo mu kao Humanist.

Inače ko ne zna ovaj fest se održava par godina unazad pod imenom Freemind Fest. Dosta su imali problema sa vlastima tako da je došlo do promene naziva kako bi uspeli sve to da sprovedu.

Da se vratim, svirali ovi ili oni svi smo po dogovoru krenuli na more kao turisti. U vozu upoznasmo jednog norvežanina koji svira u frulu i još sto njenih varijacija. Odmah smo zasvirali i kada sam video da se super slažemo pozvao ga da nastupi sa nama (My Deer Child). Na nesreću on je tek kasnije dolazio u Varnu. Ah, baš bi smo bili ETHNO GYDRA DOOM!

Mnogo interesantno je bilo što je fest počinjao od 15h popodne. Mi smo bili rezervisani treći po redu. Pet minuta pred završetak benda pre nas nekako nadjosmo bas gitaru za Šona. Bend završava mi se penjemo i startujemo gitaristu da nam gitaru ostavi zajedno sa distorzijom iako nas lik prvi put vidi u životu. Uf, i gataru nabavismo, ali za svaki bend striktno odredjeno je pola sata koje smo mi polako ali sigurno gubili... Izgubili smo i pet minuta dok smo pronašli tonca za puštanje sempla, koji se nalazio sprat iznad nas. Ok, i to zavrsimo ali nama ostade još 20 minuta za nastup... Pogledah bubanj a on bez činela. Objasnili smo da ih nemamo zbog granice te i njih dobismo, ali izgubismo još koji minut. Sedam za bubanj, ali nigde palica. Nadjoše mi i to, ali kakvu – izlomi se pri prvom udarcu te sam ih okrenuo naopačke. Ostalo je 10-15 min a naša numera je šesnaestominutna... Organizatoru se izgleda sav taj cirkus izgleda nimalo nije dopao – Jer počinjete? – pita on. Krećemo – kažem ja. On uplašen upita «Kako krećete kad vam ga nema gitarista? –i pogleda u spremljenu usamljenu gitaru u levom uglu bine. «Pa ja sam gitarista. Ja i lupam i sviram.» -nonšalantno mu rekoh, on samo zakoluta očima, okrene se i ode.

Sve je bilo spremno za početak! Predstavili smo se publici rečima da ne sviramo hc, da smo više dosadni kad Neurosis i Khanate (oh, kakve skromnosti!) ili bismo barem to voleli... I gle, aplauz!

     

Nastupali smo sa pesmom «Go To Me Come To Me» (koju ćete moći u delayed verziji da čujete na cd kompilaci «Zla Buka Vol. 1»). I sempl je krenuo. Tiha rasprava i pošalica heroja drage nam serije «Žikine dinastije»... Razmišljam «Šta li ovi ljudi u publici samo misle?» Šon kreće sa basom poprilično zabezeknut koliko se dobro i jako čuje i što je najsmešnije čujemo sami sebe jer na stejdžu bejahu monitori! Njegovo nepar stoner razlaganje na basu je stvarno ovog puta zazvučalo kao Neurosis. Ja polako za bubnjem podižem tenziju... Sa razglasa kreću atmosferični drone/noise semplovi koji u ogromnoj prostoriji zvučaše više nego doomabiental-no. Inaše zvuk su podržavale 8 kutija/zvučnika i dva ogromna lampaša te me sve to pomalo podseti na grmljavinu ala Sunn O))). Ogroman stage sa refletorima toliko jakim da smo tu više pocrneli nego za celo letovanje.

Odjednom primetih organizatora (inače pevača Last Hope – što sve govori) kako kruži oko bine govoreći na da nam je ostalo još 5 min. Shvatio da smo već u najveće počeli da razjebavamo ceo fetival i opremu. Dok Šon stondira na basu ja polako krećem sa bubnjanjem u stilu Khanate, a koji trenutak kasnije i vriskovima na mirkofonu koji je polako počeo da krvari zajedno sa mojim grlom. Šon več uveliko krenuo sa sludgeom na basu dok sam ja ostavivši bubanj prešao na gitaru jer nas je gazda još jednom opomenuo da nam je ostalo još 3-4 min. Odšrafih onu gitaru, distorziju i ono pojačalo i krenuh sve u šesnaest da krčim. Mikrofonija koja nas vraća na Sunn O))) zvuk. Sempl je već u najveće davao odličan štimung sveobuhvatnoj buci.

Tada smo izgleda stvarno prekardašili te nam organizator reče da završavamo. Zahvalismo se a iz publike, gle čuda GROMKI APLAUZ! MIZIKA JE JOŠ JEDNOM POBEĐENA – NOISE JE NOVA ZAVERA – ŽIVEO MY DEER CHILD!

Goran In Memory Of Mankind

vrati se na sadrzaj
      arhiva