Zvala se Adrien i imala je najdublje i najtužnije oči koje je moćni Eol ikada vidio. Bile su boje njegove slobode, plave kao vedro nebo. Željela je samo dodir nježnosti. Iskrenu ljubav. Pripadnost nekome. Željela je vidjeti more, cvijeće, ptice, zvijezde ali nije mogla jer bila je slijepa. Željela je trčati i plesati. I grudati se zimi ali nije mogla jer neko zlo vrijeme i zli ljudi oduzeli su joj noge.

Te je jeseni stari Eol, a on je zaista star, kao vrijeme samo, stigao sa sjevera gurajući svojim rukama toplinu u neke nepoznate krajeve. Dug je put od sjevera svijeta i vjetar se umorio. Utišao je dah u jednoj malenoj zemlji koja mu se svidjela zbog različitosti koje je krila. Znao je da je prije nekoliko godina krvarila i da još vida rane ali želio se odmoriti baš u njoj i gledati čiste planine i more. Baš kad se umirio u krošnji kestena ugledao je plave oči djevojčice i njene ruke mirno položene na koljena. Sjedila je pred zgradom u kojoj su živjela djeca. Eol je znao da ljudi ponekad odbace stvari zbog nesavršenosti. Da ponekad neki čudni ljudi odbace djecu. Nije znao razlog zašto. U toj zgradi živjela su odbačena djeca. On je volio djecu jer ih je smatrao jedinim iskrenim dobrom kod ljudi. No, nikada nije vidio toliko tuge kod djeteta kao kod Adrien. Prišao joj je u tijelu Lahora i nježno je pomilovao po kosi.

- Vjetre!- radosno je uzviknula i razvukla usne u osmijeh.

Šutio je jer mu još nitko nije nakon dodira spomenuo ime. Znao je sve jezike svijeta i odmah je shvatio što je djevojčica rekla.

-Dodirni me još jednom vjetre... - prozborila je.

Vidio je sreću kojom se ozarila nakon njegova dodira i smilovao se. Prešao joj je najtoplijim dahom preko obraza. Sjeo je pored nje.

- Kako znaš tko sam?- upitao je.

- Slušam te uvijek kada prolaziš kroz krošnje... Ljudi te zovu vjetrom. Znam da si slobodan i velik. I nevidljiv. I da znaš biti jako ljut...

- Rijetko sam ljut djevojčice, ne boj se. Kako ti je ime?

- Adrien.

- Lijepo ime. Kao more ove zemlje. A zašto si tužna Adrien? - želio je saznati vjetar.

- Usamljena sam jer nisam slobodna kao ti. Ne mogu trčati za loptom, hvatati leptire, plivati... Ne mogu se kretati a toliko bih htjela... još jednom barem. Znaš, kad sam bila jaaaako mala trčala sam po livadama s mamom i tatom, dok... - pognula je glavu s izrazom tuge - Dok nisu došli zli ljudi i uzeli mi roditelje i noge... Ne sjećam se kako su izgledali jer sam bila jako mala...

Vjetar se rastužio.

- Ali ovdje ima mnogo djece. Sigurno ti je lijepo s njima.

- Volim ih ali ne žele se igrati sa mnom. I znam da će svi jednom otići. Ovdje žive djeca bez mame i tate i uvijek netko dođe po njih pa ih zagrli...

- I tebe će, Adrien, netko uzeti k sebi...

- Meni samo priđu i podragaju me po kosi... Znaš, odrasli ljudi žele lijepu i zdravu djecu...

- Ti si ovdje najljepša Adrien. Imaš nebo u svojim malim očima i ne moraš biti tužna.

- Imam nebo ali ne vidim ga. Ni Sunce ni more, niti leptire niti zvijezde... Slijepa sam...

Eol je osjetio tugu. Uzeo je Adrien za ruku i rekao:

- Dođi sa mnom...

Uzeo ju je u naručje i nekoliko trenutaka poslije letjeli su iznad grada. On je postao njezin pogled. Odveo ju je na najljepšu livadu i letio s njome pored leptira. Brali su cvijeće. Letjeli do mora. Imala je najljepši osmjeh kojeg je vidio. U predvečerje su se vratili pod krošnju kestena. Odmah je shvatio da ona nikome ne nedostaje jer su njena kolica još uvijek stajala na istom mjestu. Puhnuo je snažno i otvorio sve prozore. Djeca su se preplašila no prešao je svojom mirnom rukom preko njihovih glava i svi su ponovno usnuli. Položio je Adrien na krevetić.

- Sad imaš tajnu koju nitko nema. Letjela si bez krila... - šaputao joj je.

- Hvala vjetre - tiho je rekla.

- Znaš, ne budi tužna zbog toga što si drugačija. Ne misli nikada da manje vrijediš. Ostani uvijek ovako sretna, kao sada, s najljepšim očima na svijetu...

Sutradan je nije vidio. Prošao je jednim od svojih tihih koraka kroz hodnike zgrade i pronašao je pored kreveta. Uplakanu.

- Što je Adrien? Zašto plačeš?

- Rekla sam djeci da sam letjela s tobom. Smijala su se... A teta je rekla da lažem... Nitko mi ne vjeruje...

Lagano joj je otpuhnuo suze.

- Ne vjeruju ti jer oni nisu letjeli sa mnom. Niti će ikada letjeti. Ljudi ne vjeruju onom što ne vide. Boje se nepoznatog. Najviše se boje dobrog u drugima. Ti si dobro, dijete drago. Nosiš to u sebi...

Podigao ju je i stavio u postelju.

- Spavaj sada - prošaptao je.

Poslijepodne je gledao kako odrasli odvode drugu djecu. Znao je da će ona ostati zauvijek tamo. Usamljena bez njega. U ponoć, tiho je otvorio prozore njene sobe i uzeo je u naručje. Letjeli su oko zvijezda. Oko planeta, do ljudima nepoznatih svijetova. Pred jutro vratio ju je u krevet. On je usnuo u krošnji kestena. Probudila ga je galama djece.

- Lažeš Adrien!! Ne smiješ lagati! Pokvarit ćeš ostalu djecu! - čuo je strogi glas neke žene.

- Ne lažem! Bila sam s vjetrom! - raspoznao je Adrienin glas i trenutak poslije čuo zvuk kao kad ljudi lupaju dlanom o dlan.

Našao ju je samu u sobi. Zaplakanu. Osjetio se krivim. Mnogo je puta već vidio kako nešto što ljudi zovu nada uništava život.

- Ne plači Adrien. Oni ne razumiju. Oni oduvijek žele neke nedostižne stvari a ne vide važno. Oni imaju zdrave oči ali ne ljube boje. Ne vide rast cvijeća. Ti ljubiš boje jer si ih samo na kratko vidjela. Oni trče kroz dane ne mareći ni za šta i sve ljepote, stvarne ljepote njima su daleke. Ti cijeniš te mrvice koje sam ti pokazao. Umiri se dušo... Oni u tebi ne vide radost života nego nedovršeno dijelo... Ne brini, ja ću uvijek biti uz tebe.

Prestala je plakati. Njeno neiskvareno srce shvatilo je da govori istinu i da njezina malena glava nosi tajne nepoznate drugima.

- Hvala ti vjetre...

- Ostavit ću otvoreni prozor pa me pozovi ako želiš...

Zagrlio ju je i otišao u pohod krošnjama. Trebao je pomoći listovima da dodirnu zemlju. Nije čuo njezin glas. Uvečer, kada se vratio vidio je gužvu pod njenim prozorom. Prišuljao se i ugledao njezino tijelo kako nepomično leži na tlu.

- Ma poludila je mala... - čuo je glas one žene – Već par dana pričala je da leti s vjetrom...

- Jadno dijete... - rekao je neki drugi glas.

Eol je letio iznad njih i ćutio veliku tugu. Osjećao je bijes ali i krivnju. Tada je osjetio nečijij dodir. Lagan kao i njegov. Začuo je šapat identičan njegovom.

- Hvala ti vjetre... Oslobodio si me...

Nestala je kao dijete vjetra prošavši kroz uzdrhtalo lišće.

- Znači to je duša o kojoj ljudi govore... - pomislio je i krenuo ka jugu.

Iza sebe ostavio je oblake da prosipaju kišu, kao radosnice za Adrien. Svake jeseni on posloži lišće na njenom malom grobu u riječi Amin mella lle, što na vilenjačkom jeziku znači volim te.

Sjetite se nje kada vam vjetar prođe kroz kosu i kada kiša krene prema tlu.

Slobodna misao. To je najveća ljepota.

Eugenio Fočić je rođen 1973. godine u Zagrebu gde živi i radi kao multipraktik i delatnik najveće hrvatske firme, zavoda za zapošljavanje. Najbolji klesar i parketar među pesnicima kao i najbolji pesnik među (egotrip odrađuje svoje) Hrvatima. Čovjek s hiljadu zanimanja i hiljadu pitanja. Čeka Kosca da bi izdao dela i bio slavan. Večno odan Genijalnoj Euforiji što dovodi do zaključka da je emotivno retardiran. Siguran da će preživeti Isusove godine.

Piše kratku prozu i poeziju, za koju je nagrađen na takmičenju za najlepšu lirsku pesmu za 2004. Pesme objavio u: časopisu Književni magazin, zbirci Erato 2004 (Zagreb, 2004). Priče objavio u časopisima: Urbani vračevi; zbirci Najkraće priče 2004 (Beograd, 2005), a možete ga naći na www.knjigomat.com i bunker .orgfree.com.