Januš je bio oličenje zla. Tek naizgled, u svome ophođenju s ljudima obavijen stanovitom mističnošću, kako bi što bolje prikrio svoju pravu čud, na sve je strane nagonski odašiljao signale svoje više ili manje uspješno prikrivane zlobe u neprestanoj potrazi za - na različite načine - novim žrtvama. Njegova je izrazita tjelesna neuglednost samo doprinosila tome dojmu zloćudnosti kakvog je izazivao kod onih rijetkih koji su bili u stanju u njega proniknuti. Ovako, ne viši od metar šezdeset, s crvenkastim pramićkom kose na povelikoj četvrtastoj glavi, buljavih očiju i gegava, nespretna hoda, na prvi je pogled gotovo izazivao sažaljenje, pa je vjerojatno stoga, kod onih lakovjernih, kao osoba koja je s pažnjom znala saslušati svoje sugovornike, bio poprilično omiljen. Kako god bilo, mnogi su mu, začudo, vjerovali, što zbog slatkorječivosti i vještine kojom je krio svoju istinsku prirodu, što iz razloga što je vjerojatno, u određenom segmentu, zahvaljujući svojoj spretnoj karakternoj krinki, uspijevao da pomisle kako su u njemu pronašli srodnu dušu. Štoviše, imao je mnoštvo prijatelja i poznanika koji su ga s golemom srdačnošću dočekivali u zagrljaj svoje naivne povjerljivosti. Nisu ni slutili kako se napaja njihovim optimizmom, kradući im dio po dio jakosti proizišle iz njihove prostodušne dobrostivosti. Često bi smišljao najnevjerojatnije spletke, pokatkad samo zato da sebe udobrovolji, a ponekad tek iz žudnje za osvetom zbog kakve i najbezazlenije, po njegovu mišljenju učinjene mu nepravde. Trenutna djelotvornost njegove osvetoljubive otrovnosti prouzročila bi goruće duševne rane onima koje bi odabrao, nakon čega bi im on, odmah potom, prijetvorno pristupao sa strpljivošću i zanimanjem vrača koji nastoji iscijeliti samim pogledom. U bliskom doticaju s njihovom tugom i nesrećom nadahnjivao se novim poticajima koji su nadmašivali čak i njegova vlastita očekivanja. Ponekad bi zbog toga znao zatreperiti poput čovjeka obuzeta običnom radošću življenja. Njegova je narav, međutim, govorila drukčijim jezikom prilagodbe i prihvaćanja i iznad svega je voljela samu sebe, drukčiju od svega što je oko sebe mogao prepoznati, pa je trenutak takve neočekivane preobrazne mogao biti samo eksces jednog opskurnog duha koji naprosto ne poznaje, kako ni jednostavnu ljudsku radost, tako ni grizodušje. Svoje dobre strane, ako ih je i bilo, ili je nerado pokazivao ili pak to, u sprezi s onime što je u njemu duboko prevladavalo, naprosto nije znao iskazati. Katkada bi se njegov osmijeh pričinio nadasve iskrenim, ili njegova riječ bila prožeta sjetom nekoga tko je suočen s vlastitom neizbježnošću negdje ispod površine jedinstva, ukletošću odabrane zluradosti. Poput škorpiona iz priče koji na žabinim leđima, s kobnim posljedicama po tog kreketavog dobročinitelja, prelazi rijeku, tako je i Januš, postavši dragovoljno zatočenikom svoje iskonske unutarnje neusiljenosti, slijedivši zov neodloživa pripadanja, osuđivao svoje bližnje na samo njemu smislenu bol i patnju, pa makar po cijenu da i on katkada u tome gubi. To je činio na način da sam sebe povrjeđuje kako bi lakše uvjerio druge u vlastitu nevinost. Upravo poput kakvoga zločinca koji i sebe ozbiljno ranjava, znajući da će malo tko pomisliti kako žrtva istovremeno može biti i sam počinitelj nedjela.

U Gradovidu se pojavio takoreći niotkuda. Nitko nije znao odakle točno dolazi, iako je on sâm imao nekoliko verzija, ovisno o prilici u kojoj bi se našao, vezanih uz svoje pojavljivanje «u toj prelijepoj zemlji», kako je često govorio, lukavo podilazeći svojim subesjednicima. Ljudi kao ljudi, mislili su da je u njihovu sredinu pristigao čovjek poput njih, s jednakim slabostima i potrebama, u potrazi za srećom. Vini je Januša (nadimak kojeg si je sam nadjenuo) poznavao još iz firme u kojoj su zajedno radili prije godinu dana. Nedugo nakon Januševa dolaska Vini je nenadano dobio otkaz, dok je pak Januš zasjeo na njegovo mjesto. Oduvijek je sumnjao da su razlog tome bile upravo Janušove spletke. Svašta se pričalo, no njegovo se objašnjenje činilo najbližim istini, premda o tome nikome nije govorio. Od prvog je trenutka osjetio da s tim čovjekom nešto nije kako valja. Januš bi, naime, uza sav svoj oprez katkada, kao kroz šalu, nezadrživo iskazao svoju pravu ćud, što se, naravno, moglo protumačiti i kao sitna, posvema ljudska zločestoća, međutim Vini je znao da to nije baš tako bezazleno kako se nerijetko ljudima pričinjalo. Osim toga, još je na nekoliko mjesta čuo, u najmanju ruku neobične priče vezane uz Januša. Naime, čim bi se on, na bilo koji način pojavio u nečijem životu, tome je odmah sve krenulo nizbrdo, dok bi on sâm, nedugo zatim, od toga imao nemale koristi. Iako je isprva dvojio, kao rođeni analitičar Vini je potaknutim nizom razloga bio na najboljem putu da u potpunosti pronikne u zagonetku Januševa uma, no za to, zbog udaljavanja s posla, i nije imao prilike.

Tog je jutra na vlastito čuđenje naišao na njega u gradskoj pivnici gdje obično nedjeljom popije kavu uživajući u žamoru veselih pivopija koji se prije ručka ne ustežu naručiti po nekoliko vrčeva te opojne pjenušave tekućine. Januš ga je, kao što je to i očekivao, odmah pozvao da mu se pridruži, što je s radošću prihvatio. U društvu s njime bila su još dva mladića, bradonja i brkonja, koje je Vini znao kao drage naivčine, tipove ljudi na kakve se Januš najčešće i okomljivao. Činilo se kako su svo troje u podosta dobrim, čak bi se moglo reći i prijateljskim odnosima, što se vidjelo po načinu na koji su razgovarali, povremeno se grleći i tapšući s nemalom dozom pretjerivanja.

-«Dobro mi došao, prijatelju!» - uzvikne Januš podižući kriglu s pivom i nazdravljajući Vinijevu dolasku.

-«Što ćeš popiti?» - dometne, galantan kao i uvijek. Mnogima se sviđala upravo ta njegova crta što je uvijek bio spreman počastiti društvo, no to je bio samo mamac kojim je privlačio svoje buduće žrtve.

-«Isto ću što i ti, mada je za mene možda prerano. No dobro, doručkovao sam» - odgovori Vini i nadoda: «Sljedeću rundu ja častim, da se razumijemo».

Januš će, zureći u njega svojim vodnjikavim pogledom: - «Nisam te vidio od odlaska iz firme. Siguran sam da si to vrijeme ganjao žene. Žene su te koje voliš, zar ne? Nadam se da nisu u pitanju muškarci», na što se Vini, odnedavno razvedeni tridesetogodišnjak, neosjetljiv na njegove ionako uvijek podrugljive ubode tek nasmije i odvrati: «Samo se ti šali. Nakon fijaska u prošlom braku potreban mi je mir i ne mislim tako brzo ući u vezu».

-«Pa nisam ni znao da si bio oženjen» - na to će Januš kao u čudu, spreman prosuti svoje kapljice otrova ponovno, no dvojica njegovih subesjednika u tome ga spriječiše glasnim prosvjedom: «Dosta je bilo priča o neuspjelim brakovima» - prozbori bradati.

- «Ima i ljepših stvari od toga» - odobravajući pridoda drugi.

 

Vini je oko podneva mislio krenuti k majci na ručak, no nakon što Januševi prijatelji odoše, odluči ostati još koji čas, kako bi mogao shvatiti još ponešto, što mu je u priči koju je do sada o njemu znao, nedostajalo. Ovo je bila prilika da o njemu sazna nešto više, vjerujući je da mu je alkohol u tome odličan saveznik. Pivo je Janušu glatko teklo niz grlo i na trenutak se činilo kako je pod njegovim utjecajem postao mekši. Gotovo bi se moglo reći - dobar. No ne zadugo. To je bio samo momenat u kojem je izgubio kontrolu, i nehtijući, tek nakratko prožet sebi nepoznatom ljudskošću.

-«Kako živiš u ova teška vremena?» - priupita ga Vini

-«Bavim se trgovinom i dalje, i ne mogu reći da mi ide loše» - odgovori mu Januš pomalo neartikulirano, kroz govornu zamku njemu stranog i unatoč godinama provedenim u Gradovidu, još uvijek u velikoj mjeri zakučastog jezika.

«Oprosti, što si rekao?» - na to će Vini praveći se da ga nije razumio i time ga podjari sasvim dovoljno.

-«Kako samo brzo piješ!» - ustvrdi Januš pogledavajući u Vinijevu praznu kriglu i s rukom u zraku dozivljući konobara, pokazujući mu da donese još, doda: «Jesi ikada imao problema s alkoholom?»

-«Meni samo kavu!» - dovikne Vini konobaru ispravljajući narudžbu, usredotočujući se na Januševo zacrvenjeno lice koje je isijavalo bijes unatoč tome što se svim silama nastojao osmjehnuti pretvarajući se kako je svakim trenutkom sve raspoloženiji.

-«Družeći se s tobom, to bi doista mogao postati moj problem» - odvrati Vini trudeći se parirati mu jednakom mjerom, premda nije bio od onih koji na taj način i s kim razgovaraju.

Sjeme je ovaj put bilo s razlogom posijano, i Januš je bio u formi kakvu je Vini i priželjkivao.

Nakon posljednje runde pića, po izlasku iz pivnice obojica krenuše u istom smjeru, odjednom bez i najmanje želje da se raziđu.

-«Pozivam te još nakratko k sebi, a možeš nešto pojesti i kod mene. Koliko se sjećam voliš svinjetinu kao i tvoji vrli zemljaci, a upravo to imam kod kuće» - cinično će on.

Vini, razapinjući ga u mislima zbog načina na koji je to rekao, prihvati njegov prijedlog, i oni se pješke upute prema Januševu domu. Za Vinija to je bila prilika kakvoj se samo mogao nadati.

Janušev stan u širem središtu grada svojim je slatkastim zadahom i bizarnim predmetima porazmještenim uokolo, asocirao na gnijezdo poganstva i razvrata. Sasvim prikladno-zaključi u sebi Vini.

Januš iznese na stol hladnu, pečenu svinjetinu i oni, apetitom izazvanim nemalom količinom ispijena piva, prionu k jelu.

-«Rekao si da si rodom iz Nizozemije, ali da si živio svuda pomalo» - odjednom će Vini kao usput.

Januš se prezrivo iskezi i ne kaza ništa. Prija li ti svinjetina?» - doda, skrećući s teme.

-«Nije loša. Sam si je spremio?» – iskreno će znatiželjno Vini.

- «Na žalost ne. Kupio sam gotovo. No znaš li ti kuhati?»- priupita ga Januš.

- «Znam. Bio sam prisiljen sam sebi kuhati, dok je moja majka boravila po bolnicama», pomalo sa sjetom u glasu će Vini, sjećajući se tog vremena otprije svega par godina.

- «Rak?» - upita Januš, kao da je to ono što se samo po sebi podrazumijeva.

Viniju je ponovno trebalo nekoliko sekundi da se pribere, pa u sebi polako odbroji do pet prije no što progovori: «Problemi s krvotokom. Ništa strašno».

Odjednom pomisli kako bi bilo najpametnije da odavde naprosto istog trenutka ode, i kako zapravo ne želi ništa više doznati. Previše je toga od njegove intime, kroz taj mučni dijalog, trebalo biti sastavnim dijelom otkrivanja. Smatrao je kako ga to razobličavanje, koje jednako tako razotkriva i njega, time nužno osiromašuje. Srž njegova bića osjetila se povrijeđenom i uvidio je da od toga mora odustati. Baš ništa od onog što mu je toliko sveto nije više želio podastrijeti, ni jednom jedinom riječju, pred to čudovište koje je iz široke porculanske zdjele halapljivo grabilo sočne komade svinjetine, oblizivalo se i mljackalo, gušeći se i podrigujući. Iz njegovih su ustiju ispadali zaslinjeni komadići mesa, poneki završavajući na podu, a poneki na stoljnjaku ili njegovoj svilenoj košulji. Viniju je sada već zaista bilo dosta. Ipak je bio toliko pristojan da pričeka da Januš završi.

-«Još jedna cigareta i morat ću kući»- prozbori. Obojica se premjeste u udobnu raskoš starinskih kožnih fotelja. Januš mu se odjednom približi i bez riječi zagleda u njega kao da iščekuje šamar. Vini u tom trenutku prepozna svoju priliku za nimalo suptilno djelovanje, te naglo izusti: «Reci mi napokon tko si i odlazim», te pridoda: «A ako ti meni nećeš, reći ću ja tebi ono što mislim».

Samouvjereno se osmjehujući, i naoko ne obazirući na Vinijeve riječi, Januš se, pomalo posrčući uputi u hodnik, te se, nakratko zagledavši u antikno zrcalo ovješeno iznad komode u čiju ladicu strelovito posegne, kao da je to nešto za njega posve uobičajeno i svakodnevno, vrati s maskom nečastivog na licu. Vini se pomalo prenerazi kada ga ugleda takvog, ali i - odmah potom - sabere i osmjehne. Januš se pak, likujući, uz gotovo neljudski, zastrašujući urlik strelimice sagne, privuče njegovu glavu k sebi i kroz povelik otvor na krabulji progura neprirodno dugačak, crni, plameni jezik u njegova, sad već - od preneraženosti - razjapljena usta.

Stanka Gjurić