Godina izlaska: 2009
Režija: Quentin Tarantino
Scenario: Quentin Tarantino
Glumci: Brad Pitt, Melanie Laurent, Cristoph Waltz...

S obzirom da ova recenzija stiže poprilično kasno u odnosu na izlazak filma, a i dodjela Oskara nije više nikakva vijest, , ne možemo ovu recenziju smatrati kao nešto novo. Ipak, kao veliki ljubitelj Tarantinovog lika i djela, želim da se osvrnem na njegov najnoviji uradak.

Gledajući Tarantinov dio Grindhouse omnibusa, Death Proof, ostao sam poprilično ravnodušan. Koliko god me oduševljavali filmovi na koje se i Tarantino također pali i koje uskršava u svojim filmovima, ipak mi je potonji bio poprilično mlak, neuvjerljiv film (sa izuzetkom par jakih scena: frontalni sudar auta je jedan od najboljih i najbrutalnijih koji sam do sad vidio! Osim toga, Kurt Russel je Kurt Russel, opaki maderfaker kakve danas rijetko srećemo). Međutim, gledajući njegov najnoviji film, epski ratni western Inlorious Basterds, u meni se opet vratilo ono oduševljenje s kojim sam prvi put pogledao Reservoir Dogs, Pulp Fiction ili Kill Bill.

'Basterdsi' (nije pravopisna greška, film se zove 'Inglorious Basterds' kao hommage starom italijanskom filmu 'Inglorious bastards', kultnog exploatation režisera Enza G. Castellarija koji je pored 'Dirty dozen' bio najveća inspiracija za stvaranje ovog filma) su četa do zuba naoružanih židovskih vojnika, infiltriranih iza njemačkih redova u Francuskoj, i čiji je glavni zadatak sijati strah među Nijemcima, skalpirajući i mučeći njihove vojnike. Njima se suprotstavlja briljantni, ali čudovišni pukovnik Hans Lada, čiji je nadimak 'lovac na židove'. Sa druge strane, Shosanna, francuska židovka koja je jedva izbjegla pokolj svoje porodice (počinjenim upravo od strane pukovnika Hans Lade), sprema osvetu.

Iako na prvi pogled ovo i ne djeluje kao čisti Tarantinov film, dublji ulazak u priču i estetiku filma daje uvid u sve ono što smo uvijek voljeli kod najvećeg filmofila među režiserima: priču fragmentiranu na više dijelova, duge ali nikad dosadne dijaloge, pretjeranu ali uvijek savršenu stilizaciju, epske momente poslje kojih slijedi krvoproliće, razne posvete (odlično uklopljene u film) i naravno, nadasve zanimljive i višeslojne likove bez kojih film ne bi bio ono što jeste. Zapravo, akter koji je i krivac za čitav rat, Adolf Hitler, je jedini lik koji je prikazan kao običan trećerazredni šmokljan koji je tu samo da bi dopunio film, a i njegovo ponašanje na filmu je čisto karikiranje njegovih osobina iz pravog života. Svi ostali likovi su opipljivi, sa svim svojim manama i vrlinama, sumnjama i emocijama. Od glumaca bih prvenstveno izdvojio Cristopha Waltza, koji je zasluženo dobio oskara za najbolju sporednu ulogu. Kao i većina najvećih filmskih negativaca, on ne gradi svoj lik praveći grimase, želeći silom da zastraši gledaoca. Njegova gluma počiva na minimalizmu, i kroz bolno ulagivački smjeh, mi vidimo njegov ledeni pogled čudovišta spremnog na sve. Ostali likovi su takodjer veoma živopisni,

Brad Pitt kao pukovnik Aldo Raine sa svojim naglaskom na tragu komike što ipak zasjeni njegova okrutnost, i naravno, predivna Melanie Laurent u ulozi krhke Shosanne iz čijih očiju se očitava ubilački bijes.

Po meni, jedna od najvažnijih osobina ovog filma je to što nema moraliziranja. Ono, znate, mi smo 'good guys' a oni 'bad guys'. Ovdje svi, bez obzira na razlog, da li zbog osvete, pobjede ili jednostavno zbog posla koji nalaže da se bude beskompromisan, su savršeno okrutni strojevi za ubijanje koji žele ostvariti svoj cilj ne birajući sredstva. Sjećam se da sam negdje ćitao da su ovaj film napadali radi lažnog prikazivanja rata. To nikad neću shvatiti. Film, kao medij u kojem je mašta najvažnije oružje, jednostavno ne može i ne smije biti prepreka u stvaranju novih svijetova, nebitno koliko su oni blizu ili daleko stvarnosti, a pogotovo ne vidim razlog što je film napadnut jer je u njemu ubijen možda najveći zločinac svih vremena? Ne znam, meni ne smeta vidjeti kako Hitlera ubijaju i okončavaju rat, koliko god tako nešto bilo daleko od stvarnih činjenica. Ako neko želi da nauči historiju, za to služe školske knjige i enciklopedije.

Kako god, Tarantino je, još jednom rušeći ustaljene okvire, uspio napraviti sjajan film jakih emocija i dojmova, i po ko zna koji put uklapajući svoje filmofilsko znanje sa umijećem stvaranja dobre priče. Inglorious Basterds je remek-djelo ratnog filma, kojeg ćete se, jednom kada ga pogledate, vraćati po ko zna koji put da bi se smijali samo još jednom nekom dijalogu ili uživali u odličnim akcijskim sekvencama i prigodnog morriceneovskog soundtracka, koji čitavom filmu daje jedan 'spaghetti western' štih.