
Kako je Svitac Naučio da Svetli
Autor: S. Glizerin
U dalekoj, mračnoj šumi, živela je malena buba. Njegovo ime je bilo Buz. Buz se veoma bojao mraka. On je imao prijateljicu gusenicu po imenu Dana, koja se takođe bojala mraka. Svake noći, oni bi sedeli jedno pokraj drugog nestrpljivo čekajući svetlost dana da dođe i daleko odagna tamu nežnim zracima sunca i sjajno plavim nebom
Jedne noći kreštave vrane sleteše na granu pored Buza i Dane.
„Da li znate šta noću raste na obali „Crne Bare?“ upita jedna od vrana.
„Ne“, druga odgovori. „Je li to ukusno? Ja ne bih noću nikada tamo letela, tako je zastrašujuće. Ali bila bih srećna da nešto probam u toku jutra.“
„Ne bi u to poverovala, ali upravo tamo na obali raste magična trava. Zove se Lumina, i svako ko je proba počinje svetleti u mraku.“
„Da li je to zapravo neko jeo ?“ upitala je vrana.
„Nije, zimske ptice, vukovi, medvedi i ostala šumska stvorenja ne žele da svetle u mraku, zato što onda ne bi mogli loviti. I manja stvorenja ne žele da svetle inače ne bi bila u stanju sakriti se od većih životinja koje bi možda želele da ih pojedu.“
Vrane su nastavile da pričaju o svim zadnjim novostima iz mračne šume, i odletiše daleko.
„Ja bih želeo da probam komadić te Lumina trave“, reče Buz. „Ali Crna Bara je najzastrašujuće mesto u celoj šumi.“
Beše skoro veoma kasno te Buz otišao je da spava, sanjajući o Lumina travi.
Ujutro, Dana probudi Buza :„Ustani, trebam ti reći doviđenja“.
„Da li to ideš nekuda?“, upita Buz.
„Ne, samo mi je došlo vreme da se omotam u čahuru i spavam unutar nje ceo mesec. Kada mesec prođe, ja ću se probuditi, izaći iz čahure i onda ćemo ponovo biti zajedno“, objasnila je ona.
„U redu Dana, idi i spavaj. Ja ću paziti na tebe“, reče Buz.
„Vidimo se uskoro! Pokušaj da budeš hrabar dok si ovde sam bez mene.“, reče mu Dana umotavajući se u mekanu i svilenkastu čahuru.
Buz je strpljivo čekao svoju prijateljicu, brinući se kako vetar ne bi oduvao njenu čahuru s grane ili kako ne bi bila zgažena od vrana.
Najzad, prođe mesec dana, ali upravo kada je Dana bila spremna da izađe iz svoje čahure, Buz je spazio tešku kapljicu biljnog soka kako pada pravo na njen vrh. Čahura se počela kretati, ali Buz je mogao čuti Danino lupkanje unutar nje: rat-a-tat-tat, rat-a-tat-tat.
Ali se ništa nije desilo – lepljiva kapljica biljnog soka je postala teška kao stena. Prošao je čitav dan, i došla je noć. Danina snaga je počela da isčezava; njeno lupkanje je bivalo sve slabije i slabije...
„Drži se Dana, otići ću po pomoć,“ ubeđivao ju je Buz, i odletio da vidi bubu bumbar.
„Gospodine Bumbar, vi ste veoma snažni. Molim vas pomozite gusenici Dani da izađe iz svoje čahure!“
„Voleo bih to da uradim, ali sam prezaposlen“, odgovorio je bumbar, i otišao ravno na spavanje.
Buz je požurio do pčele.
„Gospođo Pčela, vaša je žaoka jaka i oštra kao britva. Možda vi možete probiti Daninu čahuru?“
„Ja čuvam svoje žaoke za mnogo važnije stvari“, odgovorila mu pčela i odletila dalje.
Tada je Buz odlučio da odleti preko na drugu stranu šume, svom prijatelju šumskom detliću.
„Detliću, možda ćeš ti moći da razbiješ tešku biljnu kapljicu na Daninoj čahuri?“
„Ja bih rado pomogao ali ne vidim u mraku. Nema načina da dođem do tvog drveta. Ako bi mi neko mogao osvetliti put...“
Buz je odmah pomislio o Lumina (svetlucavoj, nap.prev.) travi.
„Pričekaj tu, odmah se vraćam“, rekao je on šumskom detliću, i krenuo ka Crnoj Bari.
Buz je tako mnogo želeo da pomogne Dani da se više nije bojao mraka. On čak nije ni razmišljao o činjenici da bi svetlost trave mogla olakšati većim stvorenjima da ga pronađu.
On je ugledao Lumina travu čim je stigao na obalu Crne Bare. Njene duge, safirno-plave peteljke lelujale su se na povetarcu. Buz se spustio, i odgrizao mali komad. Njegovo tanano telo odmah je počelo da zadobija zlatni sjaj.
Odjurio je pravo nazad do šumskog detlića.
„Tako, šumski detliću, vidiš li put sada?“
„Da, tvoja je svetlost od velike pomoći“, odgovorio je šumski detlić, i poletio sa svoje grane prateći Buza.
U međuvremenu, unutar svoje čahure Dana je crpila svoju poslednju snagu. Kada je Buz doveo šumskog detlića na njihovo drvo, ona se više nije kretala.
„Drži se Dana, pomoć je ovde!“ plakao je Buz.
Šumski detlić je usmerio svoj veliki i poput britve oštar kljun, i onda dao čahuri pažljiv udarac. Kapljica biljnog soka je odletjela i; Dana je dala jedan od zadnjih trzaja, i najzad se probila kroz svoju čahuru.
Ali ono što je izašlo iz čahure ne beše gusenica;
Dana je sada bila Kraljevski leptir! Ona je raširila svoja iskričava krila, i ona bešu užarena od svetlosti koja je sijala od Buza. Čak je i grana počela svetlucati; činilo se kao maleno sunce koje se upravo pojavilo niodkuda pokrivajući prijatelje svojim nežnim zracima.
„Ti si prelepa!“ uskliknu Buz.
„I ti se se takođe izmenio“ odgovori mu leptirica. „Čini se da si najzad probao Lumina travu.Tako, čini se da se više ne bojiš mraka.“
Vrane su objavile neverovatnu vest širom šume: bio je insekt dovoljno hrabar da proba da jede Lumina travu.
Svi su došli da vide heroja. Vukovi i medvedi, sove i orlovi su gledali tananog insekta sa velikim poštovanjem. Divili su se njegovoj hrabrosti.
Od tada, Buz je postao nešto kao šumski heroj, i ostala stvorenja su ga prozvala: „Svitac.“
Najzad, mračna šuma je prestala biti mračna. Sada je tamo užarena tačkica, maleni plamen koji obasjava tamu. I svake noći Svitac pomaže šumskim stvorenjima da prevladaju svoj strah i pronađu put do kuće.