Marija ne voli krzno

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable
Корисников грб
Biljana Gajic
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 272
Придружен: 11 Феб 2010, 01:57
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable

Marija ne voli krzno

Порукаод Biljana Gajic » 21 Феб 2010, 10:18

Povremeno, ničim izazvano, sanjam san o dvije žene u indentičnim bundama od crnog astragana. Likova žena se i ne sjećam, Ali bundi da. Krzno toliko crno da se to crnilo prelijeva u tamno metalno plavu boju. Okovratnici su od sive polarne lisice /januarsko, najkvalitetnije krzno/, a i obrubi oko rukava. Duge, bogate, princes kroja, sa blago naglašenim naramenicama. Savršene. Te dvije bajkovite žene dugo se gledaju, polako prilaze jedna drugoj i lagano se stapaju u jednu lelujavu sjenu. Redovno se probudim kose slijepljene od znoja…
Sjetim se Marije…..

I
Marija je samo na oko obična, neupadljiva žena. Smeđe bakarne kose, osrednje visine, pravilnih crta lica, po malo aristokratskih crta, prozračnog, gotovo eteričnog tena, bez bilo čega upadljivog. Na prvi pogled pređeš pogledom preko nje onako uzgred… ne primjećujući je, ali na drugi… e tada ne skidaš pogled sa njenog lica. Oči. Ne oči dobro našminkanog foto modela. Marija priču priča očima. Baš tako. Ako je zazainteresovana, oči joj se pretvaraju u upitnik, ako je vesela, oči joj se smiju, ako je tužna, postaju oči uplakanog djeteta. Ali najčešće su snene, na pola spuštenih kapaka, u nekoj njenoj odsutnosti… gotovo mistične. Ogromne, tamno plave, ali one neobično plave boje morske pučine u daljini.

Ima ona i nekoliko osobina koje su je izdvajale, koje su intrigirale ostale i tjerale da je prihvatamo baš takvom kakva je. Vjerovatno ću pogriješiti, ali ona je, samo na prvi pogled neobično obična i to je izdvaja. Jednostavno nemam drugu riječ da je opišem.

Niko kao Marija ne zna reći neću. U stvari ona nikada i nije rekla “neću”. Ona kaže NE jasno i glasno. To je to konačno. Nema sile da to promjeni.

Nikada nikome ništa ne objašnjava. Baš ništa. Njeni dijalozi sa drugima su krajnje jednostavni, najprizemnija razmjena informacija, lišeni potrebe za bilo kakvim uljepšavanjem prdmeta razgovora. Onako novinarski. I onda iz čista mira, Marija krene sa nekom pričom o bilo čemu … Ti njeni monolozi su postali legendarni među nama, njenim prijateljima, rijetko dragocjeni. Ona tada ne priča, ona slika priču.

Niko se, kao Marija, ne raduje poklonima. Dar pružen joj, uzima pažljivo, sa oba dlana, dugo ga razgleda onako umotanog, pogleda darodavca ogromnim očima koje svjetle neku radost iz dubine nje same. Polako otvara da ne pocijepa ukrasni papir. Redovno cmokne darodavca u vrh nosa. Tek tada se ozari. Cijelim licem počinje da liči na ono što zovemo sreća. Uvjek tako… bez obzira ko poklanja, koliko je poklon vrijedan ili bezvrijedan… onako reda radi.

Nikada nisam vidjela Mariju u krznu… Ne samo da nije nosila bunde, a imala je dvije, nego čak ni neki detalj, krzneni okovratnik, krznene manžetne, detalj na torbi… ništa… a imala je dvije. Jednu joj je nekada davno kupila majka, onaj stariji model gotovo zaboravljen - “hanterica”. Marijina je visila negdje u ormaru nikada nošena. Drugu joj je poklonio muž. Prelijepa bunda od dabrovog krzna. Sasvim slučajo sam prisustvovala sceni kada joj je poklonio.

Nas dvije smo gledale neki dosadan film, kada se Goran vratio sa poslovnog putovanja, iznenada, nasmijan, pun energije. Ličio je na razbarušenog dječaka, onako veseo. U rukama podignutim visoko iznad glave držao je ogromnu luksuznu kutiju.
- Nemo’ da mi sutra kažeš da te muž ne pazi i ne mazi – šegačio se – vidi šta sam ti donio. Za moju dragu… pa sitnica…
Gledale smog a upitno, a on je iz kutije izvadio divnu bundu. Dabrovina… kratka srednje sive boje, kroj – krznena bajka. Zaprepašteno sam posmatrala Mariju koja se nije ni nasmješila. Na pola je sklopila oči i krenula na jedno od svojih putovanja negdje u svoju izolovanost. Nije je htjela ni dodirnuti.
- Probaj je makar da vidim kako ti stoji – molio je Goran
- Ne.
- Šta sada da radim sa njom? - upitao je nekim gorko tužnim glasom
- Molim te skloni tu… kutiju. - tiho mi je rekla sjedeći kao oduzeta.
Prvi puta sam vidjela Mariju da se ne raduje poklonu . Ne samo da se ne raduje, ona je indiferentno, gotovo uvredljivo odlutala u svoju samotnost, čak i ne zahvalivši mužu. Nisam mogla posmatrati ni Goranovo razočarenje, a ni Marijin “odlazak”. Nisu ni primjetili da sam otišla.

Često sam slušala komentare i ogovaranja. Grad u kome se svi poznaju i svojataju pravo da sve znaju o svakome, da komentarišu. Marija je idealna tema za čaršijske priče, ta njena uzdržanost, relativna udobnost življenja, a pogotovo odbijanje da nosi krzno. Dokoni mahalaši oba pola su se uporno bavili Marijom njenim uspješnim mužem, tumačeći na razno razne načine i njih i njihov način života. Od toga da je Marija uobraženi snob, da je ekscentrična i po svaku cijenu mora biti drugačija, da ima alergiju na krzno, da ignoriše muža pa i njegove poklone, da pored njega, direktora, “glumi” skromnost… Često su me pitali da li znam razlog… Nisam znala, a i da jesam…

II
Marija i ja pijemo kafu. Sada već četrdesetogodišnjakinje. Ako za ikoga mogu da kažem da je vrijeme milostivo prema njemu, to je Marija. Izuzev samo jednog sijedog pramena iznad desne sljepočnice, kao da je zaustavila vrijeme. Ali je bitnije da je ostala ista ona Marija… sa NE, bez krzna, sa svojim iznenadnim odlascima u neke druge svjetove i dimenzije, sa osmjehom koji grije, sa očima kameleonima….
- Nikada nisi postavljala pitanja, zašto? – upita me iznenada duboko zagledana u moje oči.
- Zbog onog tvog slavnog NE.
- Objasni – insistirala je
- Ti pričaš kada osjetiš potrebu, a ja ne volim odbijanja. Između mog pitanja i tvog odgovora uvije je to tvoje NE moguća varijanta
Nasmmiješila se onim svojim “Mona Liza osmjehom:
- I mislila sam da je tako nešto u pitanju. Ne nosim krzno, nikada i ni pod kojim uslovima, nastavila je neočekivano.
Ostala sam bez daha. Konačno….
- Sjećaš li se našeg puta u Beograd, još si bila student. Ručale smo i razdvojile se. Kako volim ta naša putovanja.. Ne smaraš stalnim prisustvom. Mogu da dišem kraj tebe, da se dobro zabavimo, a znaš kada mi treba samoća. Taj tvoj izostanak posesivnosti me obara. Ne znam gdje si ti otišla, ali ja sam lunjala po Knezu i oko Slavije, po onim sokačićima, buticima…. Naletila sam na neku privatnu krznarsku radnju, sada je više nema…. Starac, nizak, trbušast, sa sijedim vjenčićem potpuno bijele kose na zatiljku… ma onaj simpatični djedica… Htjela sam kupiti srebrnu lisicu. Tek kasnije sam shvatila da me starac netremice posmatra. Postajalo mi je neprijatno. Matori se prenuo, zamolio me da sačekam. Od nekud je donio bundu, šubaru i muf, još u kesi za odlaganje. Savršena. Crni astragan, srebrna lisica oko vrata i rukava, šubara i muf takođe. Zamolio me da obučem. Pomislih: za mene je pravljena, taman, kao da sam ja i bila model. Krzneni san. “Vaša je”, reče stari. Sledila sam se. Koji je ovo ludak, pomislih. Ili je senilan ili lud. “NE”, rekoh. Djedica me ćutke povede iza paravana u neku prostoriju koja mu služi kao radionica. Krzna svih boja i oblika na sve strane, dvije gotove bunde, jedna nezavršena na modelarskoj lutki. Nisam odmah spazila sliku na zidu... šokirala sam se. Sa ulja na platnu, u krajnje jednostavnom drvenom ramu, gledala me je žena… JA… Šokirano sam posmatrala naizmjenično sliku-djedicu-sliku… Žena - ja na slici pozirala je u poklonjenoj mi bundi, sa šubarom na glavi, rukama duboko zavučenim u muf. Starac je konačno progovorio. To je njegova starija sestra, koja je umrla od sušice pred samo vjenčanje 38. godine. Bunda je vjerenikov poklon njoj, budućoj mladenki, za vjeridbu. U porodici više nije bilo djece… Bundu čuva kao neku relikviju sa namjeom da je pokloni nekome…. Ženi koja će mu zamijeniti …. oživjeti sestru… I JA sam se pojavila… savršena dvojnica. Svašta mi je padalo na pamet. Da prihvatim poklon, zahvalim mu se i odem, povremeno ga posjetim, da mu ponudim novac, da zgrabim tu ljepotu od krzna i pobjegnem glavom bez obzira… da jednostavno odbijem… Imam li ja pravo na tu dragocjenost? Čime sam je zaslužila, osim slučajnim sklopom kostiju lica? Ako prihvatim, da li sam prevarant, da li ću, zbog svoje samoživosti iskoristiti starca? Nemoralno i neetično ili samilosno….Misli su mi razvaljivale čeonu kost. Šta god da uradim, griješim. Pobjegla sam. Zadnje što sam vidjela, bio je taj starac, sav nekako smanjen, smežuran, kako gladi krzno… Oči su mu bile pune suza”

Dugo smo ćutale, obe. Prisjećala sam se tog dana i povratka kući i Marijinog ćutanja. U stvari to i nije bilo klasično ćutanje, već jedno od njenih slavnih povlačenja u sebe ili negdje gdje ni za koga drugog nije bilo mjesta. Tada se i nisam bavila razmišljanjem šta se stvarno dešava sa njom. Jednostavno sam je prihvatala takvu kakva je, kao nekog dragog osobenjaka.
Polako je ustala. I donijela nam ledenu limunadu i nastavila gledajući negdje u neko svoje lično ništavilo i nastavila:
- Tada si mi se našla, nekako nesvjesno… Znala si zaćutati i pustiti me… Ali i danas me progone pitanja: Da li sam pogriješila? Da li sam trebala prihvatiti poklon i postati neko drag, a davno izgubljen, ništa me nije koštalo? Da li sam nepoštena osoba što i danas želim tu bundu? Moral… Etika… da li nas baš uvijek uče pravim vrijednostima? I na kraju krajeva, šta je to dar? Kako mu se mjeri vrijednost? Ni jednog odgovora…..

[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable