Ivo Andrić

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
vuk
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 6424
Придружен: 11 Сеп 2005, 12:53
Место: nigdina

Ivo Andrić

Порукаод vuk » 22 Окт 2005, 11:11

Blaga i dobra mesecina

Blaga i dobra mesecina,
sto pada, kô molitve matera nasih
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesecina.
Kad prozme sivi i snuzdeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuzdeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noci,
mladosti snova i cveca
i ocima tuznim sjaj strasnih
davnih asikovanja.
Mesecina.
Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca pacenika
i dize stare, suzne spomene,
kô svele ruze iz prasnih knjiga.

Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesecina.
Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su zalosno umrli.
Ko miris neznana cveca
ona je bolesnim,
ko bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrecnih.

Blaga mesecina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.

(Ivo Andric)


Lepa mlada zena govori

Da sam voda tekucica
u kojoj mnogi zedju gase,
i svaki odlazi zadovoljan, cist i umiven,
sa svojom srecom jedinstvenom
kojoj na svetu nema ravne.

Da sam pice, silovito i radosno,
koje piju drugari po krcmama,
trazeci srecu u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja zelje ostvarujem, i najludje i najsmelije,
pomamnim sumom nocnih sati,
gustim dimom terevenke.

Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
pice za one koji ne mogu
da sacekaju zalazak sunca,
da secem zivot u korenu, brze od munje,
da misli, bica i svetove
brisem netragom zaborava.

(Ivo Andric)

Корисников грб
Plavusa
~ vredan ucesnik ~
~ vredan ucesnik ~
Поруке: 651
Придружен: 11 Мај 2006, 09:03

Порукаод Plavusa » 30 Јун 2006, 15:41

Čudo u Olovu

Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano. Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja visoka, koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i sest godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija, teza i cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno. O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo, imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana danasnjeg, ispunjavalo strahom i gadjenjem.

S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog djeteta jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko, i ono ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se zgrci u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek poluotvorenih usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i studenim sobama Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je malo, samo najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara Bademlicka je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlacila.

Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog jutra pred Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti bolesnu kcer Gospinom vrelu kod manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se ne vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

-- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u raj, kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce. Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka da djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala u jednom narocito udesenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oci, ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu vec pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih, koji su, natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.

Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni u koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je slatko jela. Pruzala se na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja. Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala, drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan, zaklopi oci od slasti.

Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg se muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su vatre, peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto za imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji svu noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako da razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.

Sutra u rano jutro odose vrelu.
Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala cudna svjetlost u mlazevima. Koraci su odjekivali i kameni svod je uvecavao i vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao se od svodova i umnogostrucen i uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru. A ta vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah. Sa zidova i svodova se cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih ploca dobivala zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade guranje, prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena, druge se skinule sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi i sklopljenih ociju sapucu molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju grlo, usi i nozdrve. I svaka je toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju da niko ni od koga ne zazire, kao da jedna drugu i ne vide. Mlo se poguraju i porjeckaju radi mjesta, pa odmah opet zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni svak o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne gubi nikad i nigdje svoje prvenstvo.

Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spusta u vodu, kao da zeli da se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha, ona bi sjela na dno. I ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u zivotu nije vidjela toliko vode ni cula toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi usnila da je zdrava, da moze da hoda i trci, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve vece daljine cula je glasove zena oko sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze cvrsce vjedje, ali golicanje ne prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih okruglih rupa na svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se vodena para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je isla pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s naporom da se dize iz vode. Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju, pridrzavaju je sve slabije. A zgrcena i uzeta djevojcica odjedno mse ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje su je podrzavale sa strane i, jos uvijek malko pognuta, podje polgano i nesigurno kao malo dijete. Rasiri ruke. Na tankoj i mokroj kosulji ukazase se malene dojke tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se razvukose u neocekivan, tup i culan osmijeh. Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu odjednom nekim neocekivano jasnim i prodirnim glasom:

-- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim. Niko se nije usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje, ali sve su ga osjecale nad sobom. Neke pocese na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva im se pretvarala u plac i glasno jecanje. Culo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi su ti glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi daju od sebe samo onda kad su u zanosu od bola ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvecavala i otezala, i sve se to mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.

Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi basamak, tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo posmatrala kcer, i njene pokrete kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda odjednom, odgurnusi zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati drugom rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese je u sobu gdje su bile haljine.

Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle promjene drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao onaj razliven i nezdrav osmijeh culnog blazenstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je stajala nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlica smijesak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva cekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen zavjet, ona se okrenu prema mracnom kutu i prosapta priguseno i ostro:

-- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je drhtala pored njenih nogu.

Корисников грб
Plavusa
~ vredan ucesnik ~
~ vredan ucesnik ~
Поруке: 651
Придружен: 11 Мај 2006, 09:03

Порукаод Plavusa » 30 Јун 2006, 15:42

U vodenici


Jos od svanuca nose se sunce i magla zimskog jutra. Nit sunce moze da rastera magle, niti magla moze da zaseni sunce. Tako se menja i osvetljenje u fra-Petrovoj sobi, provetrenoj i mirnoj. Jedan prozor je malo podignut i od njega se oseca hladan mlaz kako polagano i stalno nadolazi i gubi se u sobnoj toplini.

Fra Petar je lezao, potpuno odeven, pribran i nepomican, po nogama i do pasa pokriven velikom sivom kabanicom. To je ta >>officirska<< kabanica za koju su nekad neki revnosni fratri govorili da je protivna reguli i krojem i bojom, a za koju je fra Petar odgovarao: Hvala Bogu kad je sve ostalo u manastiru i u Provinciji po reguli, a Bog je velik i milostiv pa nece valjada zapeti za jednu kabanicu. -- Sada, otkako je uzet i vezan za minderluk, ona mu je sluzila danju kao pokrivac. Njen crveni porub na pesevima i rukavima blestao je jutros na suncu, kao nov.

Dok smo tako bili u razgovoru, u sobu je usao momak Marijan, rumen i dobrocudan decak, sa velikim plavim ocima i sirokom licu, sa tragovima dorucka u uglovima usana. Dosao je da iznese sudove i uz put ispricao da je u velikom dvoristu graja i trka. Doveli, kaze, mlinara iz Graovika. Usao djavo tamo u njega, pa stekce i lomi se, pljuje crkveni prag i kao prut drhti od misnickog blagoslova. A gvardijan kaze: nije, nego pijan. I kaze: da ga poliju vodom i dobro istabanaju, pa ce proci.

To govoreci, momce pokupi brzo prazne sudove i istrca napolje da ne bi izgubilo nista od onoga sto se dole u dvoristu desava i sto je za njega tako strasno i toliko zanimljivo. -- Zatvorio sam vrata koja je decak u hitnji ostavio samo pritvorena i okrenuo sam se u sobu.

Fra Petar je lezao na svom uzdignutom lezaju, sa glavom i gornjim delom tela visoko podignutim. Donju polovinu tela pokrivala je sura kabanica sa crvenim gajtanima i padala u sirokim naborima po zemlji. Na belom jastuku bio je oko fra-Petrove glave savijen venas prosede kose. U licu, koje je belo kao kod ljudi koji dugo leze i boluju, odudarale su zive smedje oci, guste obrve i jaki brkovi.

Sa lakim osmejkom, fra Petar je govorio kao za sebe.

-- E, ne moze narod zamisliti mlin bez djavola ni mlinara bez grijeha. Ono je, kazu, bio jednom neki mlinar mimo ostale i tvrdo odlucio da ne gubi duze i da ne krade od ujma i ne vara na dari. I da bi se sto bolje sjecao Boga i duse, objesio u mlinu jedno raspelo. Pa, ha mu ruka podje dublje u tudji arar, ili kantar pritegne na njegovu stranu, on pogleda u razapetog Isuskrsta i vrati odmah onu pregrst brasna natrag. Tako danas, tako sutra, moj ti mlinar sve siromasniji i siromasniji. Djeca gola, kuca prazna, i jos navalili i vjerovnici. Kad je vidio da ce pasti sasvim na tanke grane sa svoga postenja, a mlinar ti ode u vodenicu, okrene se raspelu i kaze: >>Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne moze. U ovoj vodenici nema mjesta za nas obojicu; jedan od nas dvojice mora napolje.<< I tako mlinar izbaci raspelo i pocne od toga dana da prikracuje svijet na ujmu i da stipka od meljavine, kao sto cine i sve ostale njegove esnaflije. I otada, kazu, nema izuzetka medju mlinarima.

Smejao sam se glano i dugo, a fra Petar je, sa lakim osmejkom, gledao preda se kao da misli na nesto posve drugo i daleko.

Brzo su nestalo tragovi osmejka oko njegovih ociju. Gledao je pravo u svetlost koja je sada plavila kroz prozor i od koje su njegove oci postajale jasne, a zenice u njima tanke i ostre. Ne trepcuci, nekim dubljim glasom fra Petar je govorio polagano.

-- Sala, maskara! Ne znam sta govori iz ovog mlinara, djavo li je rakija li je, ali se sjecam da sam davno, kad se ovaj mlinar nije bio jos ni rodio, cuo djavola u mlinu kod Graovika. Ima otada... Eto toliko ima: bio sam manji od ovog naseg Marijana i sluzio kod fra-Filipa, ucio knjigu i cuvao krave.

Nema vise takvih fratara kao sto je bio pokojni fra Filip. To je bio nesmira covjek. Tijesan mu je bio Dolac. Ja i danas ne znam kad je taj spavao. Jazuk sto mu bog nije dao pasaluk mjesto zupe. Razgradjivao je plot, pregradjivao kapelu, krpio, kradom od Turaka, krov na crkvi, prekopavao bastu koju su juce uskopali. Timario je konja da pokaze kako se radi a kako se ne radi, samarao momka, mjerio bir, dovikivao babu iz mutvaka, huktao, perjao, frktao, vikao. Nikom nije dao dekike s mirom da sjedi. I kad bi mrak pao i vise se nista nije moglo napolju raditi, sakupio bi nas u kucu da cesljamo vunu ili da trijebimo grah.

Kao da ga sada gledam. Bez habita, u pamukliji i plavim cohali caksirama, tezak, crven u licu, sa kapicom zaturenom na potiljak, sjedio bi na tronoscu i cesljajuci i sam bunu ispitivao nas nauk ili tjerao da pjevamo Credo. (?) Jedva smo gledali od umora i sna, pobadali smo nosomu vunu i pogresno grgutali melodiju. Ali fra Filip nas je dizao vukuci nas dusmanski za usi, da su nam suze frcale, i krupnim hrapavim glasom popravljajuci pjevao:

-- ... et venturus, veeenturus est judicare vivos et mortus, mooortuoos. (?)

A kod svakog ponovljenog slova povukao bi jace za uho. Ne znam kako nam svima nisu usi izrasle vise glave. Pa bi nam onda davao dobru i obilni veceru, salio se s nama, pa bi nas onda opet brzo-brzo tjerao da peremo noge, molimo Boga, i idemo spavati.

A prijet zore, sa prvim orozima, on je vec vikao, namjestao, orginjao i sve zivo po kuci budio i tjerao na posao. Odsvud je, cini mi se, dopirao njegov tezak i promukao glas:

-- Ustaj, besposlenjace! Protari te krmelje, nehljebovicu! O, muko Isuskrstova, lijena svijeta!

Jedino je misu govorio lijepo i sabrano. Ali odmah poslije toga pocinjala je huka i angarija.
Taj isti fra Filip je govorio da ne valja onaj domacin kome bar polovina kucne celjadi ne zeli smrt.
Nego, ja se zapricao. I uvijek se zapricam kad se sjetim pokojnog fra-Filipa, Bog mu dao pokoj vjecni!


Tu fra Petar prdje na svoju pricu o djavolu koji mu se nekad prikazao u vodenici ispod Graovika.

Cuvaju fra-Filipove krave po strnistima, dete se jednog dana sklonilo u hladovinu kod te vodenice. Uza samu vodenicu rastao je orah i grane su mu isle pod kroz i plele se sa gredama. Mali se popeo na orah i izgubio u granama, medju gustim liscem i jos nezrelim orasima. I kako deca brzo zaboravljaju ozbiljne stvari i posloe a lako se predaju igri i dokolici, decak je sa oraha presao na gredu pod krovom. Otud je, izmedju razmaknutih starih dasaka, pogledao u mlin. Kroz tu pukotinu video je samo sredinu vodenice, onaj prostor medju kosevima, sa punim i praznim vrecama od kostreti.

Bila je susa i radio je samo jedan zrvanj, na pola vode. Cuo je kako mlinar nesto struze i kucka oko nacava, ali ga kroz uzak otvor nije mogao videti. Odjednom cu kako se naglo otvorise vrata na vodenici. Pade sjaj po vrecama i daskama i cim se vrata zatvorise, opet se ugasi. Ukrstise se dva glasa. Zenski, ostar i uzbudjen, i muski, tezak i zabrinut, ali oba sapatom i nerazumljiva.

Decak prisloni jace lice uz daske, zaboravljajuci od cudnog ljubopitstva i na krave i na sebe i na neobicno mesto na kom se nalazi. Sapat je postajao jaci, ali se jos jendako mesao sa tutnjem vodenice i bio nerazumljiv. Malo-pomalo, pocese da rastu njihovi glasovi i da se odvajaju od huke i badnja, podrhtavanja kosa i ceketanja ceketala. Odjednom se izvi zenski glas, ostro i jasno:

-- E, lijepo, kad je tako, ti radi sta hoces, ali ja ovako dalje ne mogu, da se s tobom vidjam a da njega trpim kraj sebe. Ne mogu!
-- Slusaj, prekide je covek.
-- Necu da slusam - vikala je zena.
-- Cekaj - govorio je muski glas priguesno - ama cekaj da ti kazem...
-- Ne cekam ja vise, nego ubij ga, kao sto smo dogovorili, pa me vodi kud hoces i cini sa mnom sta znas.
-- Ama, stani...
-- Ubij ga! Ako si pri prijasnjoj rijeci, pa da bjezimo preko svijeta.
-- Stani! Znas li ti da ima zaptija u svijetu i da se za krv ide u Vidin il na vjesala i da...
-- Ne znam nista. Ubij ga! - ciktala je zena jasnim glasom.

Mlinar je tada govorio nesto tiho i nerazumljivo, po svoj prilici sasvim prislonjem uz zenu. Odmah zatim culo se otimanje, sustanje dimija:
-- Ne! Ubij ga, pa...

Tu se ponesose preko vodenice, u prepirci i otimanju, s kraja na kraj. U drugom uglu gubili su se njihovi glasovi i postajali opet nerazumljivi, mjesajuci se sa muklim pskanjem mlinskog kamena.

Tek tada se trgnuo decak i, kao razbudjen, jedva odvojio od vrelih dasaka po kojima je bio polegao. Uhvati ga strah. Oseti kako mu naglo bije srce. Spusti se brzo i oprezno niz orah i poce da bezi uza stranu.

Pod grlom mu je tukla krv, a u usima odjekivala lupa vodenice pomesana sa zeninim glasom koji je nerazumljivo ponavaljao >>ubij ga<< pa >>ubij ga<<. Nista nije razumeo od onoga sto je malocas slusao, niti je za njegove godine moglo biti jasno sto moze da se plete izmedju zene i coveka u ovakvim razgovorima. Osecao je samo da treba da trci sto brze i sto dalje. Bezao je tako od samog nerazumljivog straha koji ga je pratio u stopu kao i tutnjava njegovog rodjenog razigranog srca.


Tu je fra Petar prekinuo pricanje i zastao za trenutak. A zatim mu se glas prelomi, podize i postade jasniji. Videlo se da ce, kao obicno, naglo i brzo zavrsiti pricanje.

-- Nego, dok sam ja vrat lomio po mlinu i orahu, upade mi jedna krava u tudji bostan. E, te veceri me je zbog toga fra Filip isibao dugackim cibukom od udikovine na dva dana nisam mogao sjesti kako treba. U toj muci sam zaboravio i nerazumljivi razgovor iz milna. Sta dijete nece zaboraviti? Ali sam dugo zazirao od vodenice i klonio se toga kraja. Mlad sam bio i lud, i nisam znao ono sto cu tek docnije, prolazeci svijetom i po narodu, razabrati: da taj djavo melje, suska i sapuce po cijelom svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod Graovika.

Корисников грб
Plavusa
~ vredan ucesnik ~
~ vredan ucesnik ~
Поруке: 651
Придружен: 11 Мај 2006, 09:03

Порукаод Plavusa » 30 Јун 2006, 15:42

Knez sa tuznim ocima


Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci "govore", a muskarci su cutali. ("Tebi sve govori!" rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom "Najsladje Voce".

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

-- Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka -- i izidje na trg, gdje je u sjeni "Najsladje Vocke" sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao spijeciti -- strasno je reci! -- pljunu mu glasno i zestoko u oci.

-- Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

"... jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka".

Корисников грб
SJAJ
~ pocasni gradjanin ~
~ pocasni gradjanin ~
Поруке: 1276
Придружен: 10 Јан 2007, 14:06
Место: beo

Порукаод SJAJ » 10 Јан 2007, 17:15


Kako bi dobro bilo ne biti nista,
ne zvati se nikako,
no odazivati se nikad nikom,
a ipak postojati,
znati da postojis i trajati. :herz
Nije vazno da li mi verujemo u Boga ili ne,
vazno je da On veruje u nas...

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 24 Дец 2010, 16:48

Слика

Ivo Andrić rođen je u Travniku 9. oktobra 1892. godine. Njegovi roditelji živeli su u Sarajevu, a u Travniku je rođen jer je njegova majka u trenutku porođaja bila u poseti rođacima. Već kao dvogodišnjak, ostaje bez oca, a majka ga daje očevoj sestri u Višegradu na čuvanje, zbog nemaštine koja je u to vreme zavladala. Ovaj grad imao je veliki uticaj na njegovo buduće stvaralaštvo, a u njemu je završio i osnovnu školu.

U Sarajevo se vraća 1903. godine i upisuje Veliku gimnaziju. Fakultet je upisao u Zagrebu, zatim slušao predavanja istorije, filozofije i književnosti u Beču, da bi ga završio u Krakovu. Godine 1914. dolazi u domovinu, čuvši za sarajevski atentat, gde odmah biva uhapšen od strane austrougarskih vlasti. Po izlasku iz zatvora, ide u Zagreb na lečenje, pošto je imao naslednu plućnu bolest.

Andrić svoju diplomatsku karijeru započinje 1919. godine, kada počinje da radi u Ministarstvu vera u Beogradu. Već sledeće godine, počinje sa radom pri poslanstvu u Vatikanu, a 1923. godine postaje vicekonzul u Gracu, gde je upisao i doktorske studije i doktorirao tezom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Godine 1926. postao je član SANU u Beogradu, a 1930. godine počeo da radi kao sekretar u predstavništvu Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Već 1937. godine, postao je pomoćnik ministra inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije. Vrhunac diplomatske karijere doživeo je 1939. godine, kada je postao opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Ulagao je maksimum napora za dobrobit Jugoslavije u to vreme, ali Rajh na to nije obraćao pažnju i bombardovao je Beograd. Ivo Andrić se tada vraća u okupirani Beograd.

U 66. godini venčava se sa svojom dugogodišnjom ljubavlju, Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta u Beogradu. Godine 1961. dobija Nobelovu nagradu. Besedom "O priči i pričanju" zahvalio se na priznanju, a celokupni iznos nagrade poklonio je bibliotekarskom fondu u Bosni i Hercegovini.

Nobelova nagrada bila je rezultat njegovog bogatog stvaralaštva: "Na Drini ćuprija", "Prokleta avlija", "Priča o kmetu Simanu", "Travnička hronika", "Gospođica", "Most na Žepi", "Ex Ponto" i mnogo drugih prepoznatljivih naziva - samo su deo njegovog ukupnog stvaralaštva. Njegova dela prevođena su na više od 30 jezika.

Zdravlje ga postepeno izdaje sedamdesetih godina i svet 1975. godine ostaje bez jednog velikog stvaraoca na srpskom jeziku.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 14:41

Слика

Put Alije Đerzeleza je prva pripovetka Ive Andrića koja predstavlja nagli i neočekivani prelom, raskid sa stihovnom prozom Nemira i Ex ponta. Ova pripovetka je u celosti štampana 1920. godine, i u okviru pripovedačkog opusa Ive Andrića je jedna od najznačajnijih.

Pripovetka Put Alije Đerzeleza je ostvarena kao triptih. Sastoji se iz tri dela: Đerzelez u hanu, Đerzelez na putu i Đerzelez u Sarajevu. Ritam pripovedanja je povremeno stišan i ravnomeran, a povremeno brz i nemiran. Takvim skladnim promenama u ritmu Andrić je uspeo da ocrta ritam duševnosti glavnog junaka i moćan ritam samog života. Dijalozi su retki i škrti, i obično služe dodatnoj karakterizaciji, kako iznutra tako i spolja, opisanih likova. Pričajući o bosanskom junaku Aliji Đerzelezu, Andrić koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Na osnovama proznih predanja o ranoj mladosti junaka bosanske epike, Alije Đerzelaza, koji je poznat u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju stvoren je sasvim suprotan junak, smešan i osetljiv mladić.

Dominantna tema pripovetke je večiti ljudski nemir u težnji za osvajanjem nemogućeg i apsolutnog. To je jednostavno ispričana priča o jednom segmentu burnog života Alije Đerzeleza, koji na tri mesta svog putovanja doživljava razočarenja sa ženama ne uspevajući da im se približi. U središtu priče je drevni junak Alija Đerzelez koji je stotinama godina živeo u narodnom predanju i usmenoj poeziji. Snaga i slava su ga učinili nesvakidašnjim, nebeskim i usamljenim. "Pjesma je išla pred njim... On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola." Spuštajući se među ljude, on postaje drugačiji i izuzetan među njima, i pomalo demonski. Njegov pad u šarenilo bosanskog sveta počinje onog trenutka kada sjaše s konja. "Kad sjaha i pođe prema kapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice." Sredina u kojoj se našao je onaj sitan svet kasabe koji sve obara u prašinu i pokušava da podredi sebi. Na početku im je izgledao čudan, a zatim smešan kada su se njegovi neobuzdani i naivni prohtevi sukobili sa stvarnošću. Vrhunac njegove tragičnosti je dat u poslednjoj sceni kada se našao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naručje. I tada, pun damara i nemira, očajava nad svojom sudbinom: "I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!"

U pripoveci Put Alije Đerzeleza dominira monološko-meditativni ton, mimetički tretman sveta koji se u jednom trenutku preobražava u univerzalan simbolički iskaz. Tako ona postaje i svojevrsna univerzalna simbolizacija ljudskog traženja i čežnje za idealnom lepotom izražene u liku žene.

Ivo-Andric-Put-Alije-Djerzeleza.pdf
https://www67.zippyshare.com/v/uJ4NIjQv/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 14:46

Слика

... ma koliko se doživljava kao okrenutost pesnika sebi i svom unutrašnjem svetu, kao razgovor s dušom, ona je i obraćanje pesnika čitaocu, Bogu, ljudima i dijalog sa svima njima, i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Jer, Andrić ispovedanje diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge, prošle, sadašnje i buduće stradalnike.

Ivo Andrić - Ex ponto Nemiri Lirika.pdf
https://www106.zippyshare.com/v/gziNNSUH/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 14:49

Слика

Andrićeve studije Goja i Razgovor sa Gojom spadaju u red najvažnijih razmišljanja o odnosu umetnika i društva u srpskoj književnosti.
„U jednoj od svojih pronicljivih formulacija Andrić stavlja slikaru sledeće reči u usta: ’Kad portretišem čoveka, ja mu vidim minutu rođenja i samrtni čas. I tako su ta dva trenutka blizu jedan drugom, da ne ostaje, stvarno, između njih mesta nizašto, ni za jedan dah ili pokret.’
U takvom tumačenju lika i bića Goja prima na sebe ličnu tragiku života. Ova istina, kako je Andrić formuliše proosetivši je i sâm, jeste veliko ishodište moderne umetnosti“ (Oto Bihalji-Merin). U ovoj monografiji su prvi put kod nas objavljeni kompletni Gojini Kapričosi.


Goja -Ivo Andrić.pdf
https://www98.zippyshare.com/v/wjwAcaNs/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 14:55

Слика

Romanom Gospođica dominira jedan karakter, usedelica Rajka Radaković, kojom je ovladala samo jedna strast, tvrdičluk. Ivo Andrić na maestralan način opisuje čitav život bez ljubavi, prijateljstva i ljudske brige za bližnje, bez srca; život određen jednom jedinom porukom oca na samrti, pogrešno shvaćenom i prenaglašenom. U akterima ovog romana svako od nas će pronaći i neke od svojih vrlina i mana, opisane na hirurški precizan način, ali bez osude ili pohvale.

Ivo Andrić- Gospođica.pdf
https://www79.zippyshare.com/v/ysKjOzFO/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 15:04

Слика

U "Znakovima pored puta" jeste kratki tekst koji se može napisati u toku jednog dana, u kome pisac ispusuje trenutno raspoloženje, viđenje neke pojave, ličnosti, utisak sa puta ili misao koja ga preokupira.
Godinama belezene i bez određenog reda pisane takve zapise pisac sabira u knjigu koja postaje ogledalo njegove duše, a ne dnevnik. Princip organizacije tekstova u knjizi nije tok vremena, kao sto je u klasičnom dnevniku, već spontani rad duše koja živo i osetljivo reaguje na svakodnevne posticaje i prerađuje ih u meditacije i vizije, u snimke predela i ljudi.
Spontanost i neobaveznost glavna su odlika takvog, višeg, duhovnog dnevnika kakvi su "Znakovi pored puta". Tekst u njima raste i razvija se kao organsko tkivo: jedan fragment naslanja se na drugi, a ovaj na sledeći i tako do u nedogled. Ta ograničenost i spontano stapanje manjih tekstova u veće celine, delo, jedna je od glavnih odlika Andrićevog radnog postupka.

Znakovi pored puta - Ivo Andrić.pdf
https://www12.zippyshare.com/v/yxgMi3pI/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 15:10

Слика

Na Drini ćuprija je roman koji je napisao Ivo Andrić i za koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine.[2] Roman pripoveda o građenju mosta preko reke Drine u bosanskom gradu Višegradu. Građenje mosta naručio je Mehmed paša Sokolović, čuveni zvaničnik Osmanskog carstva koji je bio rođeni Srbin iz Rudog. Još kao mali dečak, Bajica, odveden je sa ostalom decom kao danak u krvi u Carigrad.
Radnja romana traje otprilike četiri veka i skup je više priča povezanih sa mostom na Drini, koji je tačka okosnica i glavni simbol naracije. Sam most predstavlja na neki način suprotnost ljudskoj sudbini koja je prolazna u odnosu na kamenu građevinu, koja je večna. Oko njega se razvijaju priče o istorijskim ličnostima i bezimenim likovima koji su plod piščeve mašte. Roman Na Drini ćuprija, ponekad nazivan i Višegradska hronika u užim krugovima ljubitelja Andrićevog djela, karakterišu vremenski i hronološki opisi života tadašnje višegradske kasabe, po mnogim kritičarima pandan Travničkoj hronici i Omerpaši Latasu, često nazvanom sarajevska hronika. Sva tri romana pripovedaju o turskim vremenima u Bosni i na neki način bi se mogla povezati u trilogiju

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija.pdf
https://www93.zippyshare.com/v/WjLOtO02/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 15:20

Слика

Još od davne 1962. godine ovaj prozno-poetski triptih je jedno od najomiljenijih štiva današnjih čitalaca. Pripovedačka magnovenja vode čitaoca putanjama svetlosti i treptaja i otkrivaju suštastvo same njegove imaginacije i stvaralaštva. Kroz večito iščekivanje Jelene, pripovedač teži ka stvaranju, kao onom metafizičkom koje životu onoga kojeg nazivamo stvaraocem zapravo daje pravi smisao. Njegova večita potraga za poetskom misli, za stvaralačkom ispunjenošću je otelotvorena u Jeleni koja ga čudesno pohodi u očekivanim, ali i u sasvim neočekivanim prilikama. Dok postoji Jelena, postoji i sam pripovedač. Samo da ne prestanem da je iščekujem, reći će pripovedač na kraju. Nestanak mašte i poriva za stvaranjem za pripovedača znači umiranje samo. Jače i očiglednije nego ikada, Ivo Andrić ovim delom ispoljava svoju poetsku i filizofsku misao, razotkriva svoje suštastvo.

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema.pdf
https://www5.zippyshare.com/v/zetMbKuU/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 15:25

Слика

U jednom od tragičnih trenutaka sarajevske istorije, grad je piscu posluzio kao simbolični dekor na čijem fonu ce se razvijati album ljudskih sudbina. Roman prati dolazak Omerpaše u Sarajevo, njegov rad na prenošenju centra moći iz Travnika u Sarajevo i sređivanju prilika u zemlji. Prica o Omerpaši, njegovoj porodici, prijateljima i neprijateljima, čita se kao daleki patinirani album velikog slikara, na kome su prikazani ljudski odnosi i život u jednom dalekom vremenu...

Omer-paša Latas - Ivo Andrić.pdf
https://www92.zippyshare.com/v/7FoAkS80/file.html
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30168
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Ivo Andrić

Порукаод Mustra » 21 Мар 2017, 15:29

Слика

Priča o vezirovom slonu (1947) jedna je od Andrićevih pripovedaka iz travničkog života koja je započeta komentarom o nastajanju narodnih priča, njihovom čuvanju i trajanju. Ispričana je u trećem licu, sa dominacijom tona legende. "U tim ponajčešće izmišljenim pričama krije se, pod vidom neverovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, stvarna i nepriznavana istorija toga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja." Jedna od takvih priča govori o tiraniji i surovosti novopostavljenog travničkog vezira, ali i o njegovoj strasti prema egzotičnim životinjama koje je zajedno sa Konakom doveo u Travnik. Prvi znak za kasablije da je njihovim gradom zagospodario neko nov i neobičan gospodar bio je taj da je svakog jutra vezirov momak čaršijom šetao pravog afričkog slona. Sve što je zamerala turskom moćniku, svu mržnju koju je osećala prema njemu, svu nemoć da mu se suprotstavi, zanemarujući suštinske razloge teškog života - raspadanje Turske carevine, neuređenu i zaostalu Bosnu - kasabalije će usredsrediti na fila, kako su prozvali ljubimca iz Konaka. A kada lukavi i mudri Travničani odluče da se život u varoši vrati u pređašnji red, onda će to zaista i učiniti. Tako su se uveče kraj vatre mogle videti grupe varošana kako uz rakiju i uzdah - „prevršilo!" - razgovaraju o veziru, životu u Travniku i filu kao otelotvorenju turske moći i snage. Osim hvalisanja, junačenja, izmišljenih priča i zavodljivih laži, mogle su se čuti i mudre reči koje su ukazivale da kasabalijske age i begovi oštroumno razmišljaju o vlasti, o moći, i o neminovnoj prolaznosti: „Dodijalo mi da slušam sve isto: vezir-fil, fil-vezir. I kad dobro razmislim dođe mi nešto žao i tog živinčeta. Šta je i ono krivo? I njega su ulovili tamo negdje preko mora i vezali i prodali, a vezir ga je doveo da se ovdje u tuđoj zemlji muči, samo samcito. (...) a i vezir je došao na silu, i njega su poslali drugi, ne pitajući ga hoće li neće li. Pa i taj koji je njega poslao, morao je nekog da pošalje da Bosnu smiruje i uređuje. I tako, čini mi se, sve jedno drugo gura, niko nije tamo gdje bi hteo biti, nego tamo gdje ne voli..."


Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu.pdf
https://www35.zippyshare.com/v/glkBSnAz/file.html
Слика