U JEDNOM DANU HRASTOVA KORA, U DRUGOJ NOĆI SVITAC - U SNU SAN
Postoji taj jedan dan u nedelji u kome su zabranjena cicijašenja mladih antikvara u starim radnjama, nasleđenim od čukundedova. Ni u šta ne veruju, osim u priču o prokletstvu ako prekrše zakletvu bescenja. Podrazumevalo se odavno da oni pojma nemaju o mladom starenju i starim vraćanjima u mladost, o govoru one posebne prašine i zvonkom smehu pauka koji se čuje svake noći, dok, kao na nekom poselu, pletu svoje mreže, rugajući se zrikavcima, mravima, muvama. Samo svicima nisu. Nikada. U trenutku beznadežnog, poslednjeg pokušaja da titraj pobedi, gasnula je njihova svetlost na omeđenoj putanji noći i svitanja. Tada su čuvari starina širom otvarali vrata, podizali žaluzine i dozvoljavali mi, da preobraćena, uđem i ostanem. Do prvog kupca i prve kupovine. Prvog cenjkanja i popuštanja, jer to je bio taj dan. Bescenja. Dvadesetčetiri, šaputala sam, umotana u staru novinsku hartiju, neudobno smeštena pod pazuhom radoznalog starine. Poverovao je, kao i mnogi pre njega, poverovao u čaroliju vatre, govor plamena i krik spaljene hrastove kore. Možda sam se smeškala, možda drhtala zbog već viđenog, doživljenog, već toliko puta bolnog sagorevanja, plamenovanja i varkom vraćanja iz sebe, sebi.
Stoletnoj sebi, dopisivala sam, onom slobodnom iglicom na tvrdoj kori, dopisivala još nekoliko stoleća. Bez griže. Savest ionako nisam imala. Pohotna, bludna, jedva sam čekala da prevarim još jednog lakovernog tragača za čarolijama, pa da razuzdana, ljubav vodim sa svakim stablom iz moje šume, u hladu ljubavi, pod suncem koga nema. Svakom ljubav da obećam, granama zagrljaj da budem i zagrljaju laž pod mahovinom koja je, odavno, od mesečine saznala sve o mojim gresima, pogrešne strane sveta kazivala lugarima, lovočuvarima i lovokradicama. Slučajnim prolaznicima, protuvama, nevinima i ubicama. Svima. Mesečina me nije volela. Mesec jeste, ali je bio nemoćan. Sam, kao i ja. Svetleo je samoćom, ja plakala hrapavošću. Nesrećni. Oboje. Zauvek.
Smejala sam se bez srca svim svojim lažima, njihovom verovanju. Samo sam Mesec volela, ovako neverna i stara. Od života starija.
Od rođenja starija. Od - do svega.
Čula sam glasove lakovernih tragača za čudesima. Lomljenje grančica, ono strašno trenje, kamen o kamen, okamenili se, klela sam bez glasa. Prva se vatra gasi. Tako treba. U drugu, tek zapaljenu, bacaju me, pročitavši poruku sa neke ko zna kad napisane novinske šlajfne, u kojoj je sakrivena mudrost večnog života. Sagorevam, plamenujem, lica im gorim i krike ne čujem, u sebe se vraćajući, jer noć sam i svitac u travi.
Teška mi muka oči otvara. Prazna postelja i jastuk koji miriše na predskazanje. Kazujem, nema ko da čuje.
Jasmina Popović
Ja nisam savrsena ali sam samo svoja.