Mensur Ćatić

[Mensur Ćatić]

ZELENI PEPEO TVOJIH OČIJU


ti koja nisi tražila ništa
znajući dobro
da se u ljubavi ne može
tražiti više od toga
i nudila si samo
raspjevanu pticu
u svojim grudima
ti koja si jedina znala
u zelenom pepelu svojih očiju
čuvati i pomamnu vatru
i naš davno izgoreni grad
ljubeći mi kroz kožu
svijetle planktone
u nejasnim sjećanjima
prozirne i lahke
jedina si uzimala sve
jer ne postoji drugi način
od praiskona crveno
da se nekome uzme
i najsitnije zrno
koralja u usnama

[Mensur Ćatić]

KRAJ MOLITVE

moje tijelo porijeklom iz enciklopedije
i reklame za vitamin D
nasukalo se kao rasporen leš
na zidu moga ljekara
ali preživio sam potop, jedina
i moje su ruke predivan kraj
dugotrajne molitve
povijenih trava
i vjetra iz tvoje kose

[Sky Seeker]

Drago mi je da te opet vidim ovde.
Da li želiš da iz arhive izvučem tvoj stari topik sa 23 strane, ili želiš da nastaviš ovaj, ispočetka?
Pozdrav!!!

[Mensur Ćatić]

NEBO NA RASKLAPANJE

ljubav je orjentacija pomoću zvijezda
koje su pale u vodu
da se kupaju s nama
stvoriteljev nagovor na dodir
kad sreća ovisi o borbi za život
na putu nađene
ranjene ptice
ljubav je vjerovanje u sitnice
kad su najvažnije stvari
neizrecivo jasne

kad vam u biletarnici kažu
da se karte plaćaju životom
i vi uglas kažete:plaćamo

ljubav je nebo na rasklapanje
koje se nosi u očima
i ne može se zaboraviti

[Mensur Ćatić]

hvala Sky, velika mi je čast i radost biti ovdje ponovo..neka ovog novog profila..srdačan pozdrav svima

[Mensur Ćatić]

PJESMA O PLAVUŠI

jako me plaše
soneti i haiku
zadane forme

kao u čaši
zubna proteza poginulog
na pokretnoj traci
betonjerke
što kada zaspim
izjeda planetu

naočale na licu divlje plavuše
što bjehu šekspirovi soneti
kao okviri čudesnih
rembrantovih slika
u doba kad nije bilo
ni rembranta ni naočala

[Mensur Ćatić]

NOĆAS BIRAJU DAME KOJE NE ZNAJU PLESATI

glazba jeste put spoznaje
koji svršava u dubini svemira
i ljudske duše
i to je ono što je stoljećima
vodilo poeziju na pogrešan trag
tražeći od ljudske riječi
da se odrekne sopstvenog odjeka

jer ljubav nikad nije ples
čije korake znamo odranije

[Mensur Ćatić]

KAD SEKA M. ČITA JESENJINA

vjerujem
da se papir
od kojeg je knjiga
napravljena
koju čita sjeti
drveta

od kojeg je
napravljen
vremena i sunca

kad ga je prvi put
listalo proljeće

[Mensur Ćatić]

NE USPAVLJUJEM JE UZALUD

recimo da je poezija mrtva
da je bila lijepa žena
mlada i sretna pa umrla
recimo da su pjesnici kanibali
i da jedu njezin leš
jedu njezin leš i pjevaju
recimo da je istina paradoksalna
poezija je mrtva zato
što pjesnici jedu njezin leš

jedu njezin leš i pjevaju
pjevaju i punim ustima
žvaču milion puta ižvakano
žvaču, goste se i hvale
i budni sanjaju svoje
izgubljene drage, svoje nirvane

i zato gledajte me pažljivo
jer ja ću sada ovdje pred vama
oživjeti na čas umrlu poeziju
(zapamtite da je istina
šokantna, skandalozna i paradoksalna
jer u pravoj i živoj poeziji
da bi mogla budna sanjati
ona mora da zaspi)

gledajte, varam ženu koju volim
(za one koji čitaju brzo:poeziju)
ona je povrijeđena
i ne da mi da je zagrlim

čekam da zaspi
zagrlim je i plačem

ona kad se probudi umre
i ja nestanem jer me budna sanja

[Mensur Ćatić]

ZAČEĆE

sad vidim ljubeći te
u svakome prizoru
gdje naše dijete doji
vrijeme iz tvojih grudi
što nekad bješe
glazba rahmanjinova
u mojim sljepoočnicama
vrelim kao žiga
prvi puta zakucala

ljubavi kad rekoh
prisloni usne da čuješ
naše malo srce

ostao sam trudan
gledajući te u oči

[Mensur Ćatić]

MJESEČINA

( urednicima naših života i divana)

pjesnički polubauk u polutami
kruži polubosnom
pola štruce hljeba na stolu
za pola preživjele familije

i pola štruce hljeba na nebu

(poluzvijezde, polupismene žmirkaju
i evo što vam je babo donio s dalekog puta:
noćni vjetar nebom kruži i pjeva)

[Mensur Ćatić]

ČEMPRESI NA TVOJEMU KRAJU

mogal bin ti samo reć
i ti biš rekla da nećeš
magare te pital ne bin niš
ili biš morda mučala ma znan
da ondat bi je'na breza lahka
z tvoje duše pasala
šuškajuć pomalo na moju bandu
i da ti rečen to tako
iskreno da bi i tvoje more
na moju bandu pasalo i veruj
čekalo zahoj va kon ćeš i ti sama
kako speć na kraj stat
mogal bin toliko šapućat va vetar
doklen sve šempijane breze
z tvoje duše ne bi te samu
vetru i meni pušćale
kako pero od galeba na žalu
ma ne smin to
aš to bi bil kraj
lahkomisleni čempresi z moje duše
nikad više ne bi mi dali
molat se od tebe


ČEMPRESI NA TVOJOJ OBALI

mogao bih ti prosto reći
i ti bi rekla da nećeš
premda te ne bih pitao ništa
ili možda ćutala bi ali znam
i tad jedna breza lahka
iz tvoje duše bi prešla
šušteći tiho na moju stranu
da ti kažem to tako
iskreno da i tvoje bi more
na moju stranu prešlo i vjeruj
čekalo suton kada ćeš i sama
kao u snu na obalu stati
mogao bih toliko šaputati u vjetar
dok sve lahkomislene breze
iz tvoje duše ne bi te samu
vjetru i meni ostavile
kao pero galeba na žalu
ali ne smijem to
jer to bio bi kraj
lahkomisleni čempresi iz moje duše
nikad mi više ne bi dali
da se odvojim od tebe

[Mensur Ćatić]

VRIJEME LJUBAVI



voljena žena je mirni vulkan
koji izbacuje lavu iz tebe
tako da je ljubav
samo vraćanje stvari
na svoje mjesto
kad je vrijeme srna
sa lovcem u očima
i strijelom u zraku

[Mensur Ćatić]

PISMO MAJCI


ko u mjesecu mladom
čijim su vrhovima oštrim
mojoj kući izvadili prozore
ja opet sjedim u toj očnoj duplji

i po staklima joj sjajnim pjesmu pišem

(piši mujo, piši mujo materi)

[Mensur Ćatić]

PJESMA O SVJETLU


kažem,sreća je u suncu
poludjela čovjekova rana
i zato jedina boli
samo kad prođe
i jebiga, šta da ti kažem još
nemoj me zaboraviti brzo
pamti me po svjetlu
koje si donijela u moje oči