NEMIR LUTANJA
Da oči budu svetiljke u buri čela
da pogled nikad ne opustoši luka
da ženama ne utonem u tišinu lica,
ogrnuću ramena vetrom i lutaću
dok me ne raskomada daleka raskrsnica.
... I krenem ja tako juče sa posla na stanicu da sačekam voz. Kao po običaju stiže na vreme sa 15-20minuta zakašnjenja (?!) (na železnici je kašnjenje izgleda samo ako kasni više od pola sata

).
I pored mene sedne devojka sa predivnom crnom kovrdžavom kosom (a ja kada vidim kovrdžavu kosu poludim).
Prosto ne mogu da odvojim pogled od nje. Zgodno telo upakovano u sportsku ternerku-helanke (kako god li se sada već to zove), topić iz koga vire savršene grudi (male, ali ohoho

), prelepog lica i čini mi se, ispod naočara, još lepših očiju.
Ali mene od svega navedenog najviše fascinira kosa.
A pošto sedi do mene, osetim da ta ista kosa miriše toliko zavodljivo da ostajem bez daha.
Dolazi voz, sednem a ona zbog gužve sedne (vidno nezadovoljna) preko puta mene.
Vidim da je puna sebe, sigurna i svesna svoje lepote sa podozrenjem gleda na svet ispod sebe.
Isprva mi to i ne smeta (jer sam još uvek zaokupljen kosom). Više mi bode oči kada sasvim prosečne ribe glume neko ludilo.
Ceo put gledam u tu devojku (sa divljenjem, a ne onako kereći i prostački kako muškarci mnogo puta znaju) koja pogled vešto skriva ispod naočara, i zamišljam kakav bi bio osećaj probuditi se zapleten sa njenim kovrdžama na jastuku.
Ne bi mi se ustajalo... Ne bi čak morali ni da pričamo mnogo...
Mogao bih satima i satima da se igram prstima zapletenim u njenoj kosi gledajući se oči u oči.
U jednom trenutku ona (valjda svesna mojih pogleda) spusti naočare, pogleda me, i ne videvši ništa što bi joj privuklo pažnju uputi mi jedan prezrivi pogled u oči. Vrati naočare i napućeno podigne glavu još više.
Odavno sam oguglao na takve sitne ubode, ali osećam da mi zbog takvog postupka ni njena kosa nije više toliko lepa.
Još si ti seko suviše mlada da bi bila baš toliko arogantna.
Voz polako dolazi do mosta, i dobijem neopisivu želju da joj dobacim:
"Izvinjavam se što sam dozvolio sebi takav prostakluk da Vam se obratim, ali ako bi ste bili ljubazni
da samo malo spustite glavu dok prolazimo most. Bojim se da nosom ne zaparate konstrukciju, pa da se zaglavimo na pola mosta."
Pomislim, ali ipak oćutim (kao i uvek u životu).
Život je tek pred njom, neke lekcije u životu se najbolje zapamte ako se nauče na teži način... :
