Порукаод Linda » 06 Мар 2008, 10:14
Kod mene slično,traje mesecima,dok me jutros nije sastavilo.Da,svi izađemo iz kriza,ali kako i kakvi?
Prošli mart nešto poput ovog.Moj voljeni je imao slične probleme,ja ostavljana po strani da ga čekam da sve prođe i da mu budem podrška.Moja drugarica se skroz okrenula od mene,jer ne može sve da gleda,a ne može da mi olakša.Na poslu takođe šamar-radi i nadaj se(kao veći deo mog života)...i ništa.Nema ništa ni od lične satisfakcije ni čak novčane.Biću smeštena i za ko zna koji sto,negde,tamo,daleko.Ukućani?Nikada nisam ni imala podršku,uvek sam ja bila ta koja je trebala sve da daje,sve.
Sada,kada meni treba neko,nigde nikoga.Ni uključenog telefona,ni saveta,ni kafe sa drugaricom.
Mislim da sam se trudila,dosta.Čak su mi svi rekli kako sam se kao biće promenila,nabolje,vremenom.Zaista sam se trudila.I verovala i čekala.Svako ima period kada mu kola krenu uzbrdo,samo ja sve više i više patim i čekam.Razočarana sam i u sebe,dozvolila sam da ležem i budim se sa sve većim osećajem ništavila.Iz dana u dan se trudim oko svega,ali jednostavno ne ide.Ili sam pogrešna ja,totalno.
Od njega dobijam samo uveravanja da se strpim i čekam.Sve njegove bitke prođemo zajedno,meni kada treba reči onda ga nema i nema živaca kada stigne do mene.Kaže da zna da ćemo ostariti zajedno.Iz godine u godinu dokazujem privrženost,ali još nisam vredna za njega.Posle toliko vremena i dalje mi kaže-probaćemo.Ja samo da čekam i da sam tu kada njega boli.Sve njegovo loše se akumuliralo u mojoj duši,a po nj.mišljenju ja nemam prava da mi bude loše,i nemam prava za tugu,jer on je taj koji podnosi teret života.
Jedino da izađem na neku autobusku stanicu i da čekam...godinama da čekam...dok me tuga ne ubije...samo da čekam.
Ako si licem okrenut prema suncu sve će senke biti iza tebe