Šta biste rekli nekom u lice, a niste mogli?
Уредник: Moderatori
- stojan popivoda
- Šef podzemlja grada
- Поруке: 4261
- Придружен: 10 Апр 2006, 15:56
.... dok liku u ogledalu možeš svašta reći....
U novoj 2009. godini Stojan Popivoda će prestati da postoji. Ako neko bude imao želju da kontaktira njegovog tvorca to može učiniti putem mejla:
dejan_kokoshkov@yahoo.com
dejan_kokoshkov@yahoo.com
Metlo!!! Ne mogu svi da budu bogati , neko mora da bude i lep 

Ne daj se ni zivotu, ni smrti...
ovaj te zanese, ona odnese,
nema veceg zadovoljstva nego
prevariti ih oboje...
MOJA KNJIGA
ovaj te zanese, ona odnese,
nema veceg zadovoljstva nego
prevariti ih oboje...
MOJA KNJIGA
...... bacu presretacu obidji me u sirokom luku
i nemoj da pravis toliku buku ! rrrrrrr
i nemoj da pravis toliku buku ! rrrrrrr
Ne daj se ni zivotu, ni smrti...
ovaj te zanese, ona odnese,
nema veceg zadovoljstva nego
prevariti ih oboje...
MOJA KNJIGA
ovaj te zanese, ona odnese,
nema veceg zadovoljstva nego
prevariti ih oboje...
MOJA KNJIGA
Znas, ti si tako usporena osoba da nemam reci koje bi mogle da opisu tvoju retardiranost u svakom smislu te reci. Hajde to, sto si brza kao puz, nema veze, ali sto kapiras moje fore, pa to je ludilo! Ispricam neki fazon i svi se smeju a ti ih pratis sa deset minuta zakasnjenja? Kako su uopste mogli da te odrede kao mog supervizora kada bih ja trebala tebe da nadgledam uz dva bolnicara?
Видим.
ma da, ko jebe harmsa, trebalo je... bas kao sto si posle srocio sms-icom... aha, jeste bilo puno dobrog vina te noci, narocito meni uveliko odvikloj od gimnastike s gos'n alkoholom, al' ne bi bilo fer (osim sto ne bi bilo ni istina
) da se sad tu vadim na neuracunljivost. jer, tacno sam mogla da sracunam razdaljinu izmedju mojih usana i tvog uha... samo da prisapnem nesto... ili je bilo nesto drugo u pitanju.... maaaa nemam pojma...



"... Savrsen dan da krenem 'nemam pojma kuda' i da budem 'nemam pojma gde' i da zavrsim 'nemam pojma kako'..."
Ostavicu te za tri meseca :grr za sad se slobodno opusti .
Ne daj se ni zivotu, ni smrti...
ovaj te zanese, ona odnese,
nema veceg zadovoljstva nego
prevariti ih oboje...
MOJA KNJIGA
ovaj te zanese, ona odnese,
nema veceg zadovoljstva nego
prevariti ih oboje...
MOJA KNJIGA
Hajde pusti me da stignem u središte tebe,
hiljade milja, i da krstarim unutra pet nedelja sasvim bestežinski,
k’o balonom, pa s one strane tvojih kapaka (k'o s one strane duge)
na sunđer mog srca nakapljem boje tvojih tehnokolorskih snova...
Hajde pusti me da platim kaznu za zločin ljubavi
kojom te kao idiot omotavam u noćima, čak i kad one nisu bele,
čak i kad sam ponižena i uvređena,
čak i kad sam kockarski spremna da sve stavim na pogrešnu boju...
Hajde pusti me da igram, igram, igram,
dok pamet zalazi negde južno od granice i zapadno od sunca,
a moja osećanja spakovana u sputnikovu komplikovanu tehnološku opnu
plutaju rubom orbite zarobljena tvojom gravitacijom...
Hajde pusti me da se sklupčam na mansardi jedne maglovite noći,
i čekam da me pokriješ, kost po kost, mišić po mišić
(kao iz enciklopedije, kao na času anatomije)
- gorkim talogom svog iskustva,
kao peskom iz peščanika u koji je tako primamljivo zakopati sve jade i sve mrtve...
*****
Hajde pusti me da večeras napravim gozbu,
da celi dan provedem u kuhinji plešući
(kao Sonja Braga u onom divnom filmu sa Mastrojanijem),
da eksplodiraju boje u mom tiganju i da mi se rascvetavaju ukusi pod prstima...
pa da uveče zastremo grubi drveni sto u bašti najsvečanijim stolnjakom,
upalimo baklje u očima
i do jutra nazdravljamo svim tim našim divnim prijateljima...
hiljade milja, i da krstarim unutra pet nedelja sasvim bestežinski,
k’o balonom, pa s one strane tvojih kapaka (k'o s one strane duge)
na sunđer mog srca nakapljem boje tvojih tehnokolorskih snova...
Hajde pusti me da platim kaznu za zločin ljubavi
kojom te kao idiot omotavam u noćima, čak i kad one nisu bele,
čak i kad sam ponižena i uvređena,
čak i kad sam kockarski spremna da sve stavim na pogrešnu boju...
Hajde pusti me da igram, igram, igram,
dok pamet zalazi negde južno od granice i zapadno od sunca,
a moja osećanja spakovana u sputnikovu komplikovanu tehnološku opnu
plutaju rubom orbite zarobljena tvojom gravitacijom...
Hajde pusti me da se sklupčam na mansardi jedne maglovite noći,
i čekam da me pokriješ, kost po kost, mišić po mišić
(kao iz enciklopedije, kao na času anatomije)
- gorkim talogom svog iskustva,
kao peskom iz peščanika u koji je tako primamljivo zakopati sve jade i sve mrtve...
*****
Hajde pusti me da večeras napravim gozbu,
da celi dan provedem u kuhinji plešući
(kao Sonja Braga u onom divnom filmu sa Mastrojanijem),
da eksplodiraju boje u mom tiganju i da mi se rascvetavaju ukusi pod prstima...
pa da uveče zastremo grubi drveni sto u bašti najsvečanijim stolnjakom,
upalimo baklje u očima
i do jutra nazdravljamo svim tim našim divnim prijateljima...
"... Savrsen dan da krenem 'nemam pojma kuda' i da budem 'nemam pojma gde' i da zavrsim 'nemam pojma kako'..."