MAJA BULATOVIĆ, RUKOMETAŠICA

Domači i strani

Уредник: ignja

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

MAJA BULATOVIĆ, RUKOMETAŠICA

Порукаод Regi » 02 Дец 2009, 13:26

Novina Dan, 11. maj 2008.


MAJA BULATOVIĆ, RUKOMETAŠICA

Volim Život i Varvare




Слика

~ Pobjeda pred 6.000 mojih ljudi i optrčavanje počasnog kruga u Morači nemaju cijenu

~Bije me glas da volim kafanu. Volim život. I hoću da ga živim, a ne da mu robujem


Znam da će mi zaigrati srce kad istrčim na teren. Vratiće se slike, juriši, pobjede, huk sa tribina... I taj huk je jedan, samo jedan, ali dovoljan razlog zbog koga je sve vrijedilo.
Uvijek je tako sa velikima, najvećima. Treba im samo malo, a daju tako mnogo. Maja Bulatović je za jedan huk sa tribina dvije decenije davala i srce i dušu. I golove, golove neprebrojne. Zvanično zbogom igračkoj karijeri legenda Budućnosti i crnogorskog rukometa reći će 18. maja. Zaigraće srce u grudima, a na parketu Morače Maji u čast reprezentacija Crne Gore i selekcija Evropske rukometne federacije.

· Konačno zbogom. Ima li žala?

- Ne. Nema tuge, samo sreća.
· Srećan je rukomet što Vas ima, košarka žali za kćerkom bjelopoljskog fudbalera?
- Preselili smo se iz Bijelog Polja u Podgoricu kad mi je bilo deset godina. Otkako znam za sebe znam i za loptu. Otac i stric su bili fudbaleri, brat antitalenat za sport, a ja okrenula na košarku. U to vrijeme ženski fudbal nije ni postojao. Baš sam volila košarku i dugo se opirala rukometu. Na kraju, ipak zamijenila lopte. Rukomet je, ako govorimo o ženskom sportu u Crnoj Gori, uvijek bio najpopularniji. Znalo se, muška košarka i ženski rukomet. Tako je i danas.

· Rukomet i rukometašice nekad i sad?

- Rukomet je definitivno, po svim atributima, muški sport. Veliki tempo, izuzetna snaga, prsa u prsa, kost u kost, skoči, doskoči, nema tu... Počela sam rano, sa 13 godina. Rano ušla i u prvi tim Budućnosti. Pamtim generacije u kojima sam bila i najmlađa i najstarija igračica u timu. Velika je, ogromna razlika u izdržljivosti, karakteru, poimanju sporta. Danas je sve deformisano. Pare su najvažnija stvar i glavni cilj. Mi smo igrale dušom i srcem. Igrale smo radi igre, radi pobjede. Bilo je više emocija. Imamo i sad dobre igračice, fine djevojke, idu dobrim putem, ali ne mogu da izbjegnu današnje okolnosti. Najveći problem su roditelji. Kćerka im ima 14 godina, samo što je zakoračila na teren, a već gledaju koliko će da zaradi.

· Gledaju sve više i kako izgledaju, a ne kako igraju?

- Tačno. Danas čim stigne proljeće kreću pripreme za plažu. Drže dijete, paze šta rade u teretani da im ne daj bože mišić na nozi, u štiklici, ne bi bio preizražen. Našminkati se, srediti, sa frizurom doći na utakmicu, to je sad glavno. Da budeš i sportista i manekenka. Mi smo bile prirodne i na terenu i van njega. Uopšte nijesmo vodile računa kako, kao žene, izgledamo muškarcima.
· Nikad nijeste promijenili klupske boje, iako su Vam nuđene vrtoglave cifre?
- Koliko god sam željela da osvojim Ligu šampiona sa Budućnošću, toliko nikad nijesam imala želju da je osvojim u nekom drugom klubu. Kome da igram u Makedoniji, Španiji, Norveškoj? Kome da se radujem, s kim da se veselim? Pare? Potrošiću ih. Pobjeda pred mojih 6.000 ljudi i optrčavanje počasnog kruga u Morači nemaju cijenu.

· Bilo je i poraza. Najteži?

- Da ste me prije pet godina pitali iz rukava bih istresla Ligu šampiona, utakmicu sa Hercom ili Hipo bankom, ali danas, kad se sve sleglo, sve te mečeve gledam drugim očima. Neko je jednostavno morao da pobijedi, neko da izgubi. To je sport. Danas mogu reći da mi je najteži trenutak bio neodlazak na Olimpijadu u Barselonu 1992. zbog sankcija. To je definitivno najteži momenat u mojoj karijeri. Novi Sad, Budva, Cetinje, Podgorica, Beograd, cijelo ljeto krvav rad za medalju. Na prethodnom svjetskom prvenstvu tijesno smo izgubile od Ruskinja u finalu, u Barseloni bi osvojile zlato 100 odsto, toliko smo bile jake. Ceca Kitić, Dragana Pešić, Olga Sekulić, Katica Lješković, Dragica Đurić... Kakva je to generacija bila.
Taj trenutak u hotelu Mladost kad nam je stigla vijest da ne idemo nikada neću zaboraviti. Šok, jednostavno ne znaš ni šta da radiš, ni šta da misliš. Zatvorile smo se u sobu, niko nije progovarao, držale smo se za ruke i plakale, plakale neprestano. Olimpijada je san svakog sportiste, to je vrh. Eto, nikad nijesam otišla na Olimpijske igre. Neke od igračica iz ove generacije jesu ranije, ali nije to to, željele smo da odemo zajedno.

· Devedesete su kidale i najjače veze?

- Sve nas je mnogo pogodio konačni raspad Jugoslavije. Zajedno smo bile od juniorskih dana, nerazdvojne. Ipak, svako je u to vrijeme vukao na svoju stranu. U to vrijeme uglavnom smo prećutno prelazile preko nekih stvari. Mnoga su prijateljstva ostala na nivou uzajamnog poštovanja, neka su ostala istinska, iskrena. Moji doživotni prijatelji iz Srbije su Ceca Kitić i Dragana Pešić, u Hrvatskoj Nataša Kolega, Pola Lajner iz Slovenije.

· Politička (zlo)upotreba sporta?

- Nijesam bila u toj situaciji. Kod mene se nekako odmah znalo gdje sam i za koga sam. Svim srcem sam bila za samostalnu Crnu Goru i bila ponosna što sam mogla da doprinesem toj ideji. Član sam DPS-a i ništa drugo. Pomogla sam svojoj partiji u jednom trenutku i tu se sve završava. Nikad me nije zanimalo da uđem dublje u politiku, a mislim da mi tamo nije ni mjesto. Moje mjesto je na terenu.

~Prijateljstvo?

- Mnogo mi je stalo do prijateljstva. I mnogo čuvam prijatelje. Nije problem naći ih, treba ih sačuvati. Prijatelji su , uz porodicu, blago neprocjenjive vrijednosti. Nema mnogo pravih prijatelja, osoba koje će me saslušati i neće mi pričati samo ono što želim da čujem. Poludim kad mi ljudi klimaju glavom i podržavaju me samo zato što će imati neku korist od mene. Najviše u životu mrzim neiskrenost. Licemjerstvo me ubija. Ne volim ljude koji nemaju svoje ja. Od takvih bježim koliko god mogu, a ima ih oko mene koliko hoćeš.

· Kako se čuvate?

- Šta ću, ako baš moram sa njima onda taj odnos održavam do granice podnošljivosti i ništa više. Hoću da oko sebe imam krug ljudi u kome neću razmišljati šta sam rekla i šta sam napravila. Malo je pravih, iskrenih prijatelja, na jednu se ruku mogu nabrojati. Sve je danas interes.

· Sve je manje iskrenosti?

- Nema je. To me rastužuje, a najviše me razočarava što želim da vjerujem ljudima, želim da vjerujem da su iskreni, i onda kad pokažu drugo lice to me jako pogodi. Ima ih i koji sami sebe lažu, pa još i sami sebe ubijede da je laž istina. Očigledno ne mogu da se uklopim u društvo i vrijeme koji su objektivno takvi kakvi jesu. Vjerovatno je u meni problem.

· Za sve je potrebno dvoje...

- Pa jeste. Valjda svaka krpa nađe zakrpu... Srećno sam neudata. Srećno, zato što sam imala dosta prilika da formalizujem svoje veze međutim, sve se svelo i svodi na interes. Pogledajte oko sebe. Koliko ima razvedenih brakova, koliko onih koji se održavaju prećutno, radi djece, kuće ili tako što žena trpi više nego što treba. Svi mi imamo vrline i mane, kompromis mora postojati. Ali, kad se izgubi uzajamno poštovanje i povjerenje, kad dođe laž, samo jedna, najmanja laž, gubi se nit na kojoj veza počiva. Kad pređeš tu granicu između braka i veze sve se nekako poremeti. Odjednom žena u braku sve mora i sve se podrazumijeva. I zašto bi ja sad nešto potpisivala, pa onda da križam. Hoću da živim slobodno.
Volim život. I hoću da ga živim , a ne da mu robujem. Nikad nijesam bila rob života.

· Gdje ste prvo odlazili nakon utakmice?

- Uvijek u kafanu. Ili sam bila vesela ili tužna, pobjedila ili izgubila, ali tu noć bila sam u kafani. Jedina dilema je bila da li će muzika biti glasnija ili tiša. Išla sam da odušim. Kod mene se uvijek znalo, priprema za utakmicu je nemilosrdna, radiš žestoko, puniš se, puniš, dođe utakmica, izgineš na terenu, a poslije zna se, opuštanje. Šta više, ako smo igrale u subotu uveče, onda dva dana i dvije noći slavim ili tugujem. Znam da me bije glas Maja izlazi, Maja ovo, Maja ono. A bije me glas zato što se nikad nijesam krila. U kafani sam ista kao i na terenu, temperamentna, uvijek prva - da zapjevam, da zaigram, da pjesmu naručim, muziku častim.
To ne može da prođe neopaženo i onda svi pričaju: Evo je Maja, šta pije, šta priča, kako se ponaša. A ja sam takva. Što mi je u tom trenutku odgovaralo to sam i radila. Živim kako hoću i kako mogu.

Pametovanje sa strane

Nakon kačenja patika o klin Maja je obavljala funkciju sportskog direktora Budućnosti.
- Svaki dan sam bila u dvorani, na svakom treningu. Ponosna sam na klupske rezultate u tom periodu. Osvojili smo duplu krunu SCG i postali šampioni Kupa kupova Evrope.
~ Sad ste samo direktor, bez prefiksa sportski?
- Distancirala sam se. Bavim se samo administrativnim stvarima u klubu. Mislim da mi je to jedan od najboljih poteza. Sve odluke u klubu su donošene dogovorom, nikada Maja nije nešto sama odlučula, bilo je i Majinih prijedloga koji nijesu usvojeni, ali kad se nešto desi, kad treba izaći u javnost i nešto objasniti, e onda je tu samo Maja. Nikad nijesam bježala od odgovornosti, ali šta god je trebalo bilo je: Evo Maja će to da objasni, Maja će da kaže. Maja za sve. To me je zamorilo. Prija mi da budem samo direktor. Sad vidim kako je drugima bilo lako dok sam ja bila na funkciji sportskog direktora. Mnogo je lijepo sjediti na tribinama i komentarisati teren. Mnogo je lijepo pametovati sa strane.

Pukovnik ili pokojnik

Šampionske titule, osvojeni kupovi, medalje, broj reprezentativnih nastupa, klupskih mečeva, golova...Maja ne broji.
- Zaista ne znam. Ipak je to 20 godina igranja. Mnogo je utakmica. Znam da sam posljednju odigrala u aprilu 2004, Budućnost-Dunafer. Prošlo je mnogo vremena. Zvanični oproštaj, revijalni meč za pet dana, lijep je gest Rukometnog saveza Crne Gore, gest za poštovanje i hvala im.
~ Zaslužili ste. Punih 20 godina. Mnogo, previše...?
- Taman. Treba znati kada je kraj. Kad presječem povratka nema, pukovnik ili pokojnik.



Tatjana Mrđa