price sa porukom

Уредник: Moderatori

Корисников грб
breza
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 38
Придружен: 27 Сеп 2010, 18:15

Порукаод breza » 21 Апр 2014, 08:06

NERVIRA ME…


Uspomene i sjećanje me najviše bole. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih ravnodušan, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.

Dobio sam novi broj telefona. Požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Nervira me i ta odluka, i stara raja, a nervira me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Sve mi smeta. Nervira me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.

Nervira me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, nervira me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Nerviraju me i Havaji, jer je i mene baš briga za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i nervira me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad nervira i dug. Nervira me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo ostati samo „skoro Amerikanac“.

Nervira me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Baš njih briga odakle sam ja.

Vrućina na Floridi i uragani me pravo nerviraju. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Nervira me što ne mogu pusiti gdje ja hoću, a nerviraju me i cigare od kojih sve teže dišem.

Nervira me američka unutrašnja i vanjska politika. Nervira me američki predsednik i svi oko njega i do njega. Nerviraju me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Nerviraju me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Nervira me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.

Nervira me američka televizija, američki filmovi, a nerviraju me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni. Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare – kupovat. Tako se ovde prazni. Nervira me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Nervira me što više ne pišem i što nemam motiva. Nervira me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše nervira.

Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.

Nervira me rat u Bosni. Nerviraju me priče iz tog rata. Nerviraju me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli.

Nerviraju me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Nervira me rat, a sad me nervira i mir. Nervira me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i nervira me to nije.

Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako nerviraju. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Nervira me što ne znam gdje bi. Nervira me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Nerviraju me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Nerviraju me ovi
što sve znaju, pa i telefone. Nervira me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki novi u sebi ima kameru.

Nervira me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli… Doduše nerviraju me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Nervira me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k’o njihovi, a ne veliki ko rode. Nervira me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.

Nervira me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam. Nervira me nesvjesna laž i svjesna istina. Nerviraju me bivši građani i sadašnji papci. Nerviraju me njihove životne priče i istorije. Nervira me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Nerviraju me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Nervira me i ujedinjena Evropa. Nervira me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Nerviraju me i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi. Nervira me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Nervira me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Nervira me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.

Nerviraju me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Američko školstvo me pravo nervira sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.

To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo nervira, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Nerviraju me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k’o kerove po ulici. Nervira me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Nervira me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih baš briga što i ne govorim engleski. Nervira me što nema Boema. Nerviraju me i rep i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo nerviraju.

Nerviraju me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat’ gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Nervira me američki lažni moral i što k’o čovjek ne mogu vidjet’ ženske gole grudi na televiziji.

Nervira me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Nervira me ta pila i te grudi. Svejedno je.

Nervira me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima.

Nerviraju me izbjeglice svih boja i vrsta. Nervira me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti.

Rasizam me pravo nervira. Mrzim sve boje ljudi – od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me nervira.

Nervira me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i mokre u boce od Gatorada. Nervira me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Nerviraju me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Nerviraju me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.

Nerviraju me bosanska djeca što između sebe pričaju engleski, bez akcenta.To što sam ja volio Selimovića me pravo nervira kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.

Dave se i osporavaju neprestan

Корисников грб
breza
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 38
Придружен: 27 Сеп 2010, 18:15

Re: price sa porukom

Порукаод breza » 20 Мај 2017, 20:32

Ispustite čašu iz ruke uveče pred spavanje!


“Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da svi mogu da je vide i upita:

– Šta mislite koliko je teška ova caša?

– 50 gr…100 gr… 125 gr… – nagađali su studenti.

– Istina je u stvari da ni ja ne znam. i dok je NE izmerimo ne možemo biti sigurni – rekao je profesor. Ali ja sam hteo da vas pitam nešto drugo. Šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu, recimo nekoliko minuta?


– Ništa! – odgovoriše studenti.

– Dobro. A šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu ceo sat? – ponovo zapita profesor.

– Počeće da vas boli ruka – brzo odgovori jedan student.

– Tačno. A sada, šta će se desiti ako je držim ovako ceo jedan dan?

– Ruka će od takvog napora početi jako da vas boli, a moguće je da će vam se ukoćiti mišići, možda će vam se ruka čak i paralizovati. I vrlo je verovatno da ćete osetiti potrebu da hitno odete kod lekara.


– Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to dešava, šta mislite da li se promenila težina čaše?

– Ne! – odgovoriše svi u glas.

– Pa šta je onda uzrok bolu u ruci i grčenju mišića?

Studenti se nađoše zbunjeni. Situacija je ličila na zagonetku i svi zdušno počeše da traže odgovor.

– Šta ja treba da uradim da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji?- nastavi profesor.

– PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.

Корисников грб
breza
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 38
Придружен: 27 Сеп 2010, 18:15

Re: price sa porukom

Порукаод breza » 20 Мај 2017, 20:38

Kako se boriti sa životom


Misli rađaju patnje.

Zbog osjećaja da mu je život pretežak, mladić se odluči žaliti svom duhovnom učitelju i reče mu:
“Jednostavno više ne mogu izdržati! Život mi je pretežak i više nemam snage!”
Učitelj uze šaku pepela, baci ga u čašu punu bistre vode koja je stajala na stolu te reče: “Ovo su patnje.”

Voda u čaši se zamuti i pretvori u kal. Učitelj prolije vodu. Uze tada drugu šaku pepela, pokaza je čovjeku, otvori prozor i prospe pepeo u more. Pepeo se izgubi u moru, a more osta kakvo je i bilo.

“Vidiš!” učitelj će. “Svakoga dana odluči hoćeš li biti čaša vode ili more.”

I nastavi: “Ovaj svijet je pun plašljivih i nevjernih duša, skučenih umova i stisnutih šaka! Jedan od najozbiljnijih nedostataka našeg vremena je odvažnost. Ne glupa drskost, luda nepromišljenost, nego prava hrabrost koja pred svakim problemom mirno razmišlja: “Negdje mora postojati rješenje i ja ću ga pronaći.” | Bruno Ferrero

Корисников грб
breza
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 38
Придружен: 27 Сеп 2010, 18:15

Re: price sa porukom

Порукаод breza » 21 Мај 2017, 20:15

PRIČA O ČOVJEKU I PSU


Hodali cestom čovjek i njegov pas. Uživali oni u svom druženju, kao i ljepoti prirode, sve dok čovjek odjednom ne shvati kako su mrtvi. Sjeti se vlastitog umiranja, ali i toga da je i njegov vjerni pas odmah nakon toga umro od tuge. Pitao se kuda li ih vodi ta cesta. Nakon nekog vremena dođu do prekrasnog kamenog ulaza u dvorište kuće koja je bila od čistog zlata. Čovjek i pas upute se k vratima, ali odjednom se pojavi neki čovjek ispred njih.
- Oprostite, gdje smo ja i moj pas? upita umrli došljak.
- Ovo je raj, gospodine, odgovori čovjek na vratima.
- Oh, baš dobro! Imate li malo vode, dugo već hodamo.
- Naravno, gospodine. Samo uđite.
Čovjek krene u dvorište, kad ga vratar zaustavi. – Žao mi je, gospodine, ali psi ne mogu unutra. Došljak se zamisli trenutak, prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti i vrati na cestu. On i njegov pas nastave hodati.
Nakon nekog vremena ugledaju ponovno ulaz u dvorište, ovog puta bez ograde i vrata. Odmah pored kuće sjedio neki čovjek čitajući knjigu.
- Oprostite, imate li vode? upita umrli došljak.
- Da, evo ovdje, gospodine. – Poslužite se.
- A, može li i moj pas ući napiti se vode? nastavi zapitkivati došljak.
- Naravno, sva žedna bića ovdje su dobrodošla. Ovo je raj, gospodine.
- Kako raj? Pa, raj je bilo ono zlatno mjesto malo prije, u koje nije životinjama dopušteno ulaziti.
- A, ne gospodine, reče čovjek koji je čitao knjigu. Ono nije raj, nego pakao.
- Pa, ako je pakao, kako to da se ne ljutite što se lažno predstavljaju vašim imenom?
- Zašto bismo se ljutili, pa to je dobar način da kod njih završe oni koji su sposobni svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.

Корисников грб
breza
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 38
Придружен: 27 Сеп 2010, 18:15

Re: price sa porukom

Порукаод breza » 21 Мај 2017, 20:17

ODNOSITE SE S POŠTOVANJEM PREMA LJUDIMA


Djevojka je radila u velikoj tvornici mesa. Jednog dana po završetku smjene otišla je u hladnjaču nešto provjeriti. U trenutku nepažnje vrata hladnjače su se zatvorila i ona je ostala zarobljena.
Lupala je i dozivala pomoć ali ju nitko nije čuo jer su skoro svi otišli kućama, a i hladnjača je bila izolirana i teško bi je tko čuo da je bio i u blizini. Obuzeo ju je užas jer je znala da nitko do jutra neće otvoriti hladnjaču.
Nakon nekoliko sati bila je gotovo zamrznuta i opraštala se od života. Ali u jednom trenutku vrata je otvorio noćni čuvar i izvukao je iz hladnjače. Kad je kasnije pitala čuvara zašto je došao do hladnjače i otvorio vrata iako to nikad ne radi u noćnoj smjeni on je objasnio: „Radim ovdje već 35 godina. Na desetine zaposlenih svakog dana izlaze i ulaze, ali ti si jedna od rijetkih koja me svako jutro i svaku večer pozdravi. Mnogi me tretiraju kao da ne postojim. Danas kada si došla rekla si mi „Dobro jutro, kako ste“ i nasmijala se. Ali nakon tvog radnog vremena shvatio sam da nisam čuo „Doviđenja, vidimo se sutra“. Te riječi me uvijek podsjete da sam osoba. Znao sam da nešto nije u redu i zato sam krenuo u potragu po tvornici. Tako sam te našao.