Atlantida

Čovekov uticaj na prirodu i njen odgovor nama...

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Atlantida

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 14:12

Слика Слика

Spada, ako ne u mit, a onda svakako u istoriju. Nastala je i nestala rukom prirode.
Последње учитавање од Hol дана 03 Авг 2006, 17:34, учитано 1 пут укупно.

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 14:39

(Dagoberova razmišljanja)

Tragovima Atlantide - ATLANTIDA

Слика Слика

Platon je bio Sokratov učenik sve dok se Atenjani nisu surovo obračunali sa Sokratom 399 godine p.n.e. Nakon toga, Platon puno putuje, uključujući i put u Egipat. Kada se ponovo skrasio u Ateni, osnovao je Akademiju, školu nauke i filozofije, preteću današnjih sveučilišta. Njegov najpoznatiji učenik je bio Aristotel.
Zahvaljujući brižljivom čuvanju dokumenata, mnogo Platonovih radova je sačuvano. Bilo u formi pisama ili dijaloga. Danas ću spomenuti dva: "Timeaus" i "Critias". Njihov značaj je izuzetan; to su jedini znani originalni radovi koji spominju otok iz naslova današnjeg pisanja: Atlantidu.
"Timijus" i "Kritijas" predstavljaju dijaloge vođene između Sokrata, Hermokrata, Timijusa i Kritijasa. Kao prilog ranijem razgovoru o idealnom društvu, Timijus i Kritijas su ispričali Sokratu priču koja "nije mašta nego istinita priča". Priča je o konfliktu izmedju drevnih Atenjana i Atlantiđana preko 9,000 godina prije Platonovog vremena (12,000 godina od danas). Priča o Atlantidi je prenesena Solonu od strane egipatskih svećenika. Solon je ispričao Dropidu koji je bio prapradjeda Kritijasu. On je, pak, priču ćuo od svog djeda, čije je ime također
bilo Kritijas.
"Sokrat: ...Vrlo dobro. A koja bi to bila čuvena drevna prića koja nije samo legenda, nego stvarna činjenica?
Kritijas: ... U egipatskoj delti, u grad Sais, stigao je Solon kojeg su dočekali sa velikim počastima... Razgovarao je sa svećenicima koji su bili čuvari drevnog znanja...Tamo je otkrio stvari koje ni jedan Helen prije njega nije znao o starim vremenima..."

(Iz Platonovog doba pođimo još unazad, u drevni Egipat.)

"Solon: ... želio bih vam govoriti o najstarijim vremenima kako ih mi znamo; o Foronijusu, "prvom čovjeku", o potopu, o genealogiji mojih praroditelja...
Egipatski svećenik: O Solonu, Solonu, vi Heleni niste ništa drugo do djeca, i nema starca među vama.
Solon: Kako misliš?
Egipatski svećenik: Mislim da ste u mislima još uvijek zeleni, mladi. Nema drevnih iskustava koja ste sačuvali ili naslijedili. I reći ću ti zašto. Dosada je bilo, i biće ih još, mnogo katastrofa koje bi zbrisale čitave civilizacije.
Vi se sjećate samo jednog potopa. A bilo ih je mnogo. Nadalje, vi ne znate da je na vašim zemljama živjela najnaprednija civilizacija koja se ikada pojavila na Planeti. Vi ste, i vaš čitav Grad, daleki potomci nekoliko preživjelih..."
Arhaična priča kreće na petnaest stranica teksta i vodi nas na otok Atlantidu.
Ukratko, ovo je Solon saznao prije skoro tri tisuće godina.

Do prije 12,000 godina postojao je veliki otok u Atlantskom oceanu naseljen sa naprednom i moćnom civilizacijom. Bili su bogati zahvaljujući prirodnim izvorima. Otok je bio svjetsko središte trgovine i proizvodnje. Grad Atlantis bio je smješten na obodu otoka. Grad je bio opasan sa nekoliko koncentričnih krugova ispunjenih vodom. Time je bila omogućena plovidba do njegovog centra (9 km). Izvan samog centra, u drugom krugu, je bila gusto naseljeno područje gdje je živjela većina stanovništva. Izvan grada ležala je plodna zemlja (530 km dugačka i 190 km široka). Navodnjavanje je vršeno putem mreže kanala koji su skupljali vodu iz planinskih izvora i rijeka. Dvije žetve godišnje su bile moguće. Otok je obilovao florom i faunom, uključujući slonove koji su slobodno lutali. U središtu otoka bio je izgrađen hram u čast Posejdona, boga mora. Ispred hrama je bila ogromna zlatna statua Posejdona kako jaše u kočiji koju vuku konji sa krilima. U ovom hramu su vladari Atlantide diskutirali zakone i donosili presude.

Слика Слика

Generacijama su Atlantiđani živjeli jednostavnim životom. Ali, polako su počeli da se mijenjaju. Moć i oholost su počeli da ih korumpiraju... Uskoro, u jednom nasilnom naletu, bili su kažnjeni. Otok Atlantida, njegovi ljudi i memorije, progutalo je more...

Slijedi priča zasnovana na tekstovima autora koji se često javljaju napisima o duhovnom životu Atlantiđana: Mark Hammons i Geoffrey Keyte, čiji se, opet, tekstovi nerijetko pozivaju na najčuvenijeg američkog proroka Edgara Cayce-a, koji je iza sebe ostavio more knjiga sa svjedočanstvima reinkarniranih duša sa
Atlantide.
Atlantida je fizički locirana izmedju Sargaškog mora, platoa Bimini na jugu i Azorskog otočja na krajnjem istočnom kraju.
Mnogo ostataka drevne civilizacije zagađuje more unutar ovog trokuta. Cilj da se pronađu ostaci Atlantide nije samo u pronalaženju starih objekata. Njih je zapravo dosta, večina još uvijek neotkopana. Stvarna želja je da se dođe do legendarne tehnologije Atlantiđana.
Američka vojska se ozbiljno zainteresirala za Atlantidu tokom 1940-ih kada su našli interesantan uređaj u pustinji u Novom Meksiku. Povezivanjem sa Teslinim tumačenjima zaključili su da je riječ o nekoj vrsti motora. Koji može stvari i ljude učiniti "nevidljivima"! Točnije, koji ih može odvesti u drugi prostor i
drugo vrijeme.
Eksperimenti koji su slijedili tokom narednih desetljeća doveli su do niza svjedočanstava (Eksperiment Philadephija).
U početku, "povratnici" su bili etiketirani kao "lažovi" ili "luđaci". Odvedeni na izolirane farme bez mogućnosti kontakta sa okolinom. Vremenom, iskustva su počela pokazivati trend, sličice koje su objašnjavale mozaik. Atlantida ne samo da nije bila mit, nego je bilo više nego jedna Atlantida! Ono o čemu je govorio Platon je imalo povijesnu podlogu, ali u stvarnosti je bilo i više od toga.
U stvari, mnoštvo grčkih priča jesu istinite u suštini, ali su samo blijedi odsjaj ranijih događanja.
Rimljani su prije 2.500 godina kopirali jos stariji grčki kip Posejdona sa trozupcem. Prema legendi, Posejdon je bio prvi vladar Atlantide po kome je najveći otok arhipelaga u centru Atlantika dobio ime (Posejdonija). Trozubac je simbol tri najveća otoka Atlantide.
Последње учитавање од Hol дана 03 Авг 2006, 16:54, учитано 4 пута укупно.

Корисников грб
stojan popivoda
Šef podzemlja grada
Поруке: 4261
Придружен: 10 Апр 2006, 15:56

Порукаод stojan popivoda » 03 Авг 2006, 15:19

Pitanje je kako su to Grci shvatili.... Više verujem da Atlantida nema veze sa našim svetom, ali hajde, zanimljivo je... Danas imamo ljude, pardon čitave grupe, sekte koje tvrde da imaju direktnu liniju sa Atlantidom, da su u prošlim životima živeli tamo, sve na nekim visokim funkcijama. Niko nije bio muva ili goveče nego sve neki vajni sveštenici.... Otud mi je malo degutantna ova tema, mada verujem da ima osnove za razgovor.
U novoj 2009. godini Stojan Popivoda će prestati da postoji. Ako neko bude imao želju da kontaktira njegovog tvorca to može učiniti putem mejla:
dejan_kokoshkov@yahoo.com

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 15:46

Ćao Stojane. Komentar ti je na mestu :) Postirala sam tek prvi deo veoma dugačkog i jako dobrog teksta.. ima još, dajte mi još malo vremena. Tu će biti navedeni i originali izvora informacija, a koji uključuju i naučne poduhvate.

Pozdrav!

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 15:49

Tragovima Atlantide - POSEJDONOV HRAM NA ATLANTIDI

Atlantida je nestali kontinent koji je trpio tri kataklizme. Prije 50 000 godina, u vulkanskim erupcijama, tône polovina kopnene površine izmedju Europe i Afrike, s jedne, te obiju Amerika s druge strane. Oko 28 000 godina p.n.e. dolazi do promjene zemaljskih polova. Atlantida gubi ponovo dio kopna, zavladalo je ledeno doba. I, napokon, sudarom sa meteorom, oko 10 000 g.p.n.e. Atlantida konačno tone. Tek nekoliko visokih planinskih vrhova, među kojima i Kanarski otoci, ostaju iznad površine mora.

Dvije knjige o Atlantidi će mi biti vodiči u nastavku pisanja. Shirley Andrews i njena "Atlantis, Insights from a Lost Civilization" (2001.) je prva. Lewis Spence je u svojoj trećoj knjizi o Atlantidi "The Occult Sciences in Atlantis" (1977.) detaljno opisao svećenstvo ove civilizacije.

Švedska ekspedicija je istraživala uzorke podvodnog tla oko 800 km zapadno od obala Afrike. Godina je 1948. Među uzorcima na koje su naišli, bili su primjerci 60 razlicitih vrsti slatkovodnih algi. Daljim testiranjem je ustanovljeno da su se alge iz jezerske vode našle na morskom dnu prije 12 000 godina. Ili, konkretnije, nakon života u slatkim vodama Atlantide, nakon njenog potonuća, završile su na dnu Atlantskog oceana. U narednim godinama, slijedila su slična otkrića u okolini Azorskih i Kanarskih otoka.

Samo nekoliko planinskih vrhova je preživjelo katastrofu Atlantide. Otočja Azora, Madeire, Kanara i Kejp Verde su podsjetnik na izgubljenu civilizaciju. Planina Atlas je bila najviša u to doba - oko 6 000 metara. Ime je dobila prema prvom Posejdonovom sinu. Atlas je uvijek bio prekriven snijegom. Iz vulkanskih dubina para je stvarala oblake koji su neprestano zaklanjali sami vrh. Pogled na Atlas je bio nezaboravan; nije čudno što se doimalo da je ta planina spojena sa nebom. Danas je od Atlasa ostao vrh Pico Alto u Azorima; preko 3 000 metara je svojevremeno završilo pod morem, ali još uvijek se oko 2 500 metara nalazi iznad
njegove površine.

Erozija duž obala Atlantide je kreirala beskrajne pješćane plaže. Potonućem Atlantide te su se plaže našle na dnu oceana. Američki oceanograf Dr. Maurice Ewing je 1949. prijavio njihovo postojanje 1 600 km daleko od španjolskih obala. Vozeći se podmornicom, uzeli su uzorke pijeska. Rezultat: pijesak je bio oko 12.000 godina star. Uzorci pijeska ispod dubljeg nivoa dali su starost od 20 000 godina. Geološki dokazi za postojanje Atlantskog kontinenta su brojni. Koraljni ostaci prikazuju biljke i životinje koje ne mogu preživjeti na dubini većoj od dvadesetak metara. A ovi koralji su pronađeni duboko na Atlantskom dnu potvrđujući tezu da je nekadašnji kontinent bio između američkog i europsko/afričkog kopna.

"... U nadi da će naći zadovoljavajuće rješenje problema opasnih divljih zvijeri... nekoliko konferencija je održano na Atlantidi. Prvi sastanak je bio 52 000 g. p.n.e. Mudri predstavnici pet naroda su se odazvali. Došli su iz onog što je danas znano kao Rusija i Bliski istok, zatim predstavnici Sudana i gornje Zapadne Afrike, iz oblasti koja je danas Gobi pustinja, te predstavnici nekadašnje Lemurije i Atlantide... Delegati iz Indije i zemlje Og (Peru) su se pridružili originalnoj grupi tokom narednih konferencija... Složili su se da Atlantiđani izvedu eksperimente sa kemijskim silama kako bi proširili arsenal oružja..." (Shirley Andrews citira čuvenog Edgara Cayce-a i njegove "Readings").
..."Ubrzo nakon posljednje konferencije iz 50.722 godine p.n.e. došlo je do promjene položaja Zemaljskih polova ... uzrokovane nepažljivom upotrebom razarajućih eksploziva. To je izazvalo potrese i vulkanske erupcije na cijelom Planetu...... Destrukcija Atlantide je bila samo jedna u nizu koje su čekale na red...
Ljudi koji su preživjeli su prolazili kroz teške periode, ali bi se civlizacija uvijek oporavljala... doduše bili su unekoliko drugačiji od nas, ali su se razvijali na sličan način. U početku, ljudi su bili bliski sa priodom, ali kako
bi se vremenom nauka i tehnologija razvijala, oni su postajali agresivniji i više materijalistički orijentirani. U godinama pred 28.000 g.p.n.e. i 10.000 g. p.n.e. moralni standardi su padali, kvaliteta spiritualnog života je zaostajala i raspad je neminovno slijedio... Negativne vibracije sa Atlantide uzburkavale bi svoju zemljasku i svemirsku okolinu... a tamo je sve povezano i isprepleteno. Neobazrivo korištenje moćnih energetskih izvora dovodilo je do nestabilnosti zemaljske kore i njenog pokretanja duž tektonskih ploča..."

Da li je ljudska vrsta išta naučila? Ili iste greške neminovno slijede jedna za drugom? Civlizacija za civilizacijom, jedno doba za drugim. Naivno mislimo da smo izumili načine da ukrotimo prirodne sile... a sve je, zapravo, davno bilo izmišljeno. Stvari se samo ponavljaju, prirodne katastrofe zbrišu ostatke prethodne civilizacije, a nova počinje ispočetka. U momentu kada Homo sapiens misli da naučno i tehnološki gospodari svojom okolinom, u svojoj oholosti zaboravlja svoju duhovnu supstancu... I ne vidi neminovan kraj. Nuklearne
tehnologija i biološko naoružanje ne idu zajedno sa plemenskim nivoom razmišljanja prosječne vojničke glave u bilo kojoj zemlji današnjeg "razvijenog" svijeta.

"... Dvije fizički različite grupe ljudi su živjeli na Atlantidi. Prvi, kromanjonci, su imali dugu i usku glavu sa moždanim kapacitetom večim od današnjeg prosječnog čovjeka. Zubi su im bili mali i jednaki, relativno dugog
nosa, visokih jagodica. Muškarci su bili visoki, obično preko 180 cm. Kromanjonac u našem odijelu bio bi skoro nezamjetljiv na našim ulicama, osim jednog detalja: ljepote, koja bi ih izdvajala.
Druga rasa je bila drugaćija od kromanjonaca. Živjeli su u istočnim planinama, tamne kože, vrlo jaki, mišićavi. Rudarstvo im je bilo osnovno zanimanje. Bili su vrlo duhoviti. Dobri ratnici, činili su većinu armije Atlantide.
Atlantiđani su vjerovali u reinkarnaciju. Jedna duša, besmrtna, stvorena od strane Kreatora, koja ne umire u momentu kada srce prestaje da kuca...
Brak je zvan "unijom". Partneri bi išli kod lokalnog svećenika, koji bi izvršio uvid u njihove duše, prijašnje živote i na osnovu toga bi odredio koliko jedan drugom pašu. Naravno, sličan nivo duhovne razvijenosti je obećavao dugotrajniju i stabilniju vezu.
Festivali duhovno/religijskog karaktera su bili česti. Jedan od običaja je bilo prinošenje posuda/tanjura sa voćem na planinske vrhove i njihovo ostavljanje u kamenim pukotinama vulkana. Vjerovalo se da će se na taj način zaštititi od vulkanskih erupcija i zemljotresa. Stotine tih posuda je preživjelo. Američko Geološko Društvo je 1949. vršilo testove podmornicama u okolini Azora i iznijelo je na površinu posuda težine tisuću kilograma... kalcificiranih diskova sa dubine od nekoliko stotina metara. Posude su bile slične težine i oblika... starosti oko 12.000 godina. Dokazano je da su te posude, prema testovima, napravljene na površini. Slični uzorci su nađeni i na drugoj strani Atlantika, u okolini Bahama..."
"Duž jugozapadnih obala, pješćane plaže su bile zaštićene od velikih oceanskih valova. Neprestani povjetarac je bio spas za toplih, sunčanih dana. Atlantiđani su voljeli da se odmaraju ispod palminog drveća i da plivaju u mirnim morskim vodama."
I, u nastavku:
"... Delfini su bili posebni ljubimci. Atlantiđani su gradili bazene pored svojih kuća za ova, za igru uvijek raspoložena, bića. Imali su identičan intelektualni tretman i poštovanje. Naučili su da razumiju brzu konverzaciju delfina i shvate njihove mentalne sposobnosti i inteligenciju. Delfini su im pružali važan izvor informacija i znanja o moru i povijesti..."
"...Rehabilitacija kriminalaca bi se zasnivala na smanjenom dotoku krvi u važne zone mozga te na poticanju osjećaja krivnje u duši pojedinca... Nakon sudske presude kriminalac bi se odvodio na medicinski stol... magnetni instrument bi ga uspavao, kosa bi se obrijala, ekspert označio djelove glave koje treba tretirati. Drugi, veći instrument bi slao svoje energetske zrake preko sat vremena ... i to bi dovelo do atrofiranja pojedinih krvnih dotoka u mozak. Čelije lopova koje su kontrolirale gramzljivost, sebičnost i destrukciju bi nestale. Istovremeno, svećenik bi telepatski radio na duši, učeći je o višim duhovnim dimenzijama na kojima kriminalno ponašanje nije dozvoljeno..."

Gle vraga. I naša medicinska nauka je dovela do razvijanja tehnike TMS (transcranial magnetic stimulation) koja omogućava doktorima da privremeno paraliziraju male zone moždanog tkiva. Prvi rezultati su bili uspješni u privremenom liječenju depresije. Ostaje nam da čekamo dan kada će metoda Atlantiđana postati standard i za naše društvo.

Platon u svojim povijesnim spisima piše da su "Atlantiđani na vrhuncu svoje moći vladali svim otocima u Atlantiku, dijelovima američkog kontinenta, kao i Mediteranom: Egiptom i sjevernom Italijom." Jedna grupa, Mulani, koja je živjela na obali Maroka prije 12.000 godina ostavila je grobove sa neobičnim kamenim oruđima. Njihove fizičke karakteristike su slične drugim potomcima Atlantiđana: Berberima u sjevernoj Africi i Gauncima sa Azora.

Atlantiđani su izgradili sjajan Sveučilišni kompleks u Gradu Zlatne Kapije sa dva fakulteta: Fakultet Nauka i Okultni Inkal Fakultet. U prvom su se studirali medicina, matematika, mineralogija i drugi fakultativni predmeti. Inkal Fakultet su vodili svećenici iz Posejdonovog Hrama. Specijalizacije su bile u okultnim
fenomenima i naglasak je bio na spiritualnom razvoju studenata: astrologija, proročanstva, čitanje misli, interpretacija snova, prijenos misli, upotreba misaonih projekcija da bi se kreirali materijalni objekti. Studenti su učili da komuniciraju sa spirtualnim svijetom od koga su tražili savjete i pomoć u svim životnim pitanjima.
Tokom čitave povijesti Atlantide, ljudi su gradili i zatim se skupljali oko (najčešće) kružnih kamenih monolita. Moćni krugovi su simbolizirali sve-prisutni duh jednog Kreatora. To je bio izvor snage.
Izgradnja ovih posebnih duhovnih središta je bila kompliciran proces. Upotrebljavalo bi se samo kamenje sa posebnim sastavom. Kameni blokovi, stotinama tona teški, bi se prevozili sa velikih udaljenosti. Središta na kome bi se gradili su se određivala putem vizija i snova... i bili su energetska čvorišta. Obično bi centar objekta bio iznad podzemnih voda... Lokacije Sunca, Mjeseca i pojedinih zvijezda bi određivali raspored monolita. Kameni monoliti su imali dokazana medicinska svojstva; pozitivna energija Zemlje bi blagotvorna utjecala na duhovni i fizički omotač čovjekov.
Tajni rituali posvećeni duhovnim božanstvima su bili uobičajena praksa. Počast početku proljeća ("Nova Godina" ili "ponovno rađanje života") bila je centralni događaj. Tokom noći sa punim mjesecom, prisutni bi se okupili oko kamenih krugova, uzeli za ruke i pjevušili satima ... da bi podigli energetski nivo... dok je svećenik komunicirao sa duhovnim bićima iz druge dimenzije.
Atlantiđani su Sunce smatrali izvorom svijetlosti, topline i života. Na ljetni solsticij bi se organizirao posebni festival. Zajednica bi se skupila oko monolita prije zore i u pjesmi bi razdragani ljudi dočekivali Sunce pjevajući mu posebne himne i ode. Ova okupljanja su nekada bila posvećivana pojedincima, njihovoj želji da se oslobode sebičnosti i gramzljivosti. Uz recitacije svećenika, ostali okupljeni bi svoje misli i energiju smjeravali na izabranog, stimulirajući ga da se duhovno "pročisti".

Moderna oprema otkriva prisustvo misteriozne energije na drevnim religijskim područjima u Velikoj Britaniji. Intenzitet varira zavisno od vrste kamena, godišnjeg doba i doba dana. Ultrazvučni valovi su posebno jaki prilikom izlaska Sunca. Gausmetar, koji mjeri statično magnetno polje, pokazuje neobično visoku količinu elektromagnetne energije koja cirkulira oko kamenih blokova. Dodatni testovi demonstriraju da kameni blokovi djeluju kao "pojačivaći" (amplificiraju) energetske spirale.
Znanje koje je bilo neophodno za gradnju ovih kamenih središta se prenosilo sa generacije na generaciju Atlantiđana. Prijenos duhovnog i materijalnog znanja bio je direktan, mentalni. (Pismo, kao oblik primitivnijeg prijenosa znanja, se pojavilo kasnije u vrlo oskudnom obimu.)
Putovanja i migracije Atlantiđana na druge kontinente, dovela su do gradnje monumentalnih kamenih objekata na izabranim energetskim čvorištima. Vjerovanje da kamen absorbira energiju iz svoje okoline, a zatim je predaje onima koji izvode ritual, živjelo je i nakon potapanja Atlantide.
Ostaci monolita konstruiranih u dalekoj povijesti, nalaze se i danas od Francuske, Britanije, Irske preko Mediterana, Bliskog i Srednjeg Istoka, do Meksika i Perua. Kameni krugovi su održavani, zatim zamjenjivani novim generacijama. Primjera radi, arheolog Geoffrey Bibby procjenjuje da je čak devet različitih slojeva pohranjeno ispod monumenta Stonehenge u Engleskoj.
Naši davni preci su spoznali i vladali fenomenima koje mi, danas, tek počinjemo da maglovito raspoznajemo. Svećenci Atlantide su znali da energija kamenih blokova, iz vibracija nastalih korskim pjevanjem i ritmovima udaraljki (bubnjeva), pomaže u otvaranju svijesti. Naučili su da uspore svoje moždane vibracije sa 30 valova u sekundi na pola vala u sekundi. Na taj način bi ulazili u transno stanje u kome su mogli da primaju poruke iz spiritualnog svijeta. Komunikacija sa duhovnim svijetom bila je svakodnevna, a ne limitirana na
povremene "religijske rituale".

Lewis Spence u svojoj obilno dokumentiranoj knjizi "The Occult Sciences in Atlantis" opisuje proces inicijacije budućih svećenika.
Nedaleko od Grada Zlatne Kapije, nalazio se "Labirint" - ogromna pečina, prvobitno nastala tisućgodišnjim djelovanjem lave i podzemnih voda. To je bila idealna sredina za izazove mladim Atlantiđanima. Svake godine su se pečini dodavali novi prolazi i prostorije.
(Slična pečina nalazi se na Azorima: Algor do Carvao in Terciera, dugacka 200 metara sa vrlo visokim svodovima.)
Tipična incijacija u Atlantskom Labirintu bila je fokusirana na koncept smrti i ponovng rađanja. Potencijalni kandidat ulazi u Labirint. U mraku dobija instrukcije da se popne u mali omeđeni prostor u kome se postavlja u fetalni položaj. Dane i dane tu provodi gladujući i meditirajući. Tokom devet tjedana, potecijalni kandidat doživljava realistične noćne more dolaska smrti. Nakon uspješno prebrođenog perioda, slijedi spiritualno ponovno rađanje i osjećanje elemenata zemlje, zraka, vatre i vode. Na koncu ovog perioda svećenici masiraju
tijelo kandidata i primjenjuju magične instrumente da povrate život unutrašnjim organima. Sredinom sedmog dana devetog tjedna, subjekt je spreman za ponovno rođenje. Tijelo se okružuje sjajnom svjetlošću i simbolično se najavljuje ceremonijalno rođenje. Dostignut je visok nivo duhovne čistoće. Iz Labirinta, inicirani se odvodi na drugu stranu planine u kojoj buja život: egzotične ptice, cvijetni grmovi, drveće sa voćem, pitome životinje, bazeni sa mineralnom vodom... Iz tamne pečine u iluziju raja... "Fontana mladosti" i posebno izabrana hrana pomažu oslabljenom fizičkom organizmu da povrati fizičku snagu.
U slijedećoj etapi, u "Rajskom vrtu", kandidat se suočava sa borbom svoje logične misli s jedne strane, i intuicije. Uz niz primjera, kandidat se stimulira na oslanjanje na vlastitu intuiciju i nalaženje pravilnih odgovora. Ukoliko bi prošao i ove testove, onda bi Posejdonov Hram dobio novog iniciranog člana. Slijedi period studiranja: okultne nauke, ritualni simbolizam, spiritualno liječenje, levitacija, spiritualna komunikacija i druge vještine koje su se čuvale u tradiciji tisućama godina. Objekti Posejdonog Hrama bili su izvanredni. Zvjezdarnica je bila opremljena močnim teleskopima sa precizno izabranim lećama. U školskoj knjižnici su se čuvali stari zapisi. Meditacija i korsko pjevanje bili su dio obuke. Predavanje muzici i laganim instrumentalnim
zvucima, izazivalo bi neopisivo uživanje i radost prisutnih i osjećaj povezanosti sa čitavim svemirom.
Dvadeset godina školovanja je bilo potrebno da se nauči držati intuicija i intelekt u harmoniji. Cilj je bio da tijelo, um i duh nauče raditi zajedno i uspješno, dajući individui maksimalnu unutrašnju snagu i moć. Među popularnim disciplinama bila je i kemija. Prije samog materijalnog procesa, bilo je neophodno da budući svećenici shvate njegovo spiritualno značenje i smisao. Kemičari su za cilj imali da nauče bit svih stvari... da postanu jedno sa Svemirom...da dostignu više nivoe saznanja... i onda da prodru u tajne priorode,
života, smrti, beskraja...
Koristeći anorgansku materiju i prateći stroge procedure, vršili su eksperimente. Metali su im bili simboli pojedinih planeta i zvijezda. Zlato je označavalo Sunce: izvor života i ultimativnu perfekciju za kojom su težili.
Imali su podrobno znanje o atomskoj strukturi materije: daleko superiornije od onoga sto se zbiva u današnjim laboratorijama.

Memorija o dostignućima Atlantiđana je ostala razbacana u bibliotekama i starim predanjima Egipta, sjeverne Afrike (Kartagine) i Grčke. Arapi su bili najvještiji kemičari jer su imali pristup starim tekstovima, kasnije uništenih knjižnica Aleksandrije i Kartagine. "Magnum Opus" je bila zbirka pisanih informacija nastala na bazi starih tekstova i uputa. U njemu se, pored kemije, mogu naći i slike čudnovatih ljudi, životinja, dizajna i simbola koji su pripadali nekom drugom, davno prošlom, svijetu.
Fragmenti okultnog i kemičarskog znanja Atlantisa dolazili su u ruke masonima i drugim tajnim društvima. Njihove tajne knjige pozivaju na obožavanje Sunca i vatre, kao i njihov interest za eksperimentiranje (kemija), brojeve i matematicke kodove.

Konačno, posljednji svećenićki nivo bio je "Magus", najviši stupanj svećenstva na Atlantidi. Završne zakletve su davane u "Holu Prosvjećenih", koji se nalazio na kraju Labirinta. Bio je okružen sa dvanaest malih kapela, svaka posvećena jednom od prošlih kraljeva. Visoki svodovi i bogato ukrašen oltar su dominirali prostorom. Veliki metalni gong je čekao na trenutak svečanog proglašenja. U trenutku udara u gong, zaglušujuća buka bi ispunila Labirint nalik na zvuk gromova.
Oni koji su dostigli stupanj Magusa, nakon više od dvadeset godina studiranja, iskustava i meditacije, postajali su svijesni vlastite besmrtnosti. Znali su da fizička smrt predstavlja samo trenutak transformacije u drugi, duhovni nivo. Imali su sposobnost da napuštaju svoje tijelo kada zažele tako da ga nisu shvaćali kao zatvor za dušu. Krečući se nastanjenim i nenastanjenim prostorima i vremenima svemira, širili su vlastita saznanja... da bi bolje služili svojoj, ljudskoj zajednici. Da li su kemičarski mitovi o pretvaranju "bezvrijednih" metala u zlato istiniti? Potvrdan odgovor bi značio jos jednu potvrdu postojanja izgubljene civilizacije Atlantide. Razmislimo kakav bi mi odgovor dali? Pogledajmo olovo, na primjer, i postavimo pitanje da li se od njega može napraviti zlato? Naša logična, "racionalna", lijeva, muška strana mozga, će odgovoriti negativno. Međutim, olovo je samo skup atoma. Kao i zlato. Otkrijmo tajnu formiranja različitih elemenata... i ostalo je samo stvar pretumbacije atoma i dobijanja metala po izboru. Otvorimo se desnoj, ženskoj, intuitivnoj strani.
I, odgovor će biti pozitivan.

(nastavak sledi)

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:14

Tragovima Atlantide - Utjecaji Atlantide u Meksiku

Piramida Sunca, u drevnom meksičkom gradu Teotihuacan, se nalazi iznad podzemne pećine koju su Atlantiđani koristili prije 12500 godina za procese duhovnog prosvjetljenja. Piramida svojim dimenzijama, putem sakralne geometrije, "komunicira" sa Keopsovom piramidom u Gizi: stranice su im identične, po 225 metara; meksička piramida je točno upola niža od one egipatske; i, dok je u slučaju Keopsove piramide, korišten matematički broj "Pi" u njenoj izgradnji, isti arhitekta se služio kvadratnim korijenom broja "Pi" u kreaciji Piramide Sunca....

Слика

Teotihuacan. Prijestolnica starog Meksika. Kamene Piramide Sunca i Mjeseca po površini odgovaraju onima u Egiptu. Dosada je otkopano oko 600 manjih piramida u ovom Gradu u kojemu je nekada živjelo nekoliko stotina tisuća ljudi. Tko ga je izgradio? Kada? Kojim alatima? Tko su bili njegovi stanovnici? Znana literatura o Teotihuakanu je oskudna. španjolski konkvistadori su prije petsto godina zatekli Azteke kako vrše svoje obrede u ovom Gradu. Prije tisuću tristo godina Grad su koristili Tolteci. Špekulira se, pak, da je podignut prije oko dvije tisuće godina od strane nepoznatog naroda. Pretpostavlja se da je Piramida Sunca građena trideset godina, a Grad barem dvije stotine godina. Danas su u upotrebi imena iz doba Azteka: "Grad Bogova" (Teotihuakan), "Avenija mrtvih" (glavna gradska ulica), Hram Kvecalkoatla (božansko biće Quetzalcoatl čiji se lik nalazi na trećoj, manjoj piramidi)...
Istina je negdje drugdje.

Atlantiđani su imali tri ciklusa koji su bili prekidani katastrofalnim događajima: prije 50.000 godina, prije 28.000 godina i prije 12.500 godina.
Kada se danas susretnemo sa ostacima sa periferije njihove civilizacije nađemo se u čudu: egipatske piramide i sfinga sa vidljivim tragovima tisućugodišnje vodene erozije; bolivijski lučki grad Tihuanaco na dvije i po tisuće metara nadmorske visine; kineske piramide odavno prekrivene zemljom i zarasle u biljni svijet; sjeme domaćeg kukuruza pronađenog pokraj Mexico City-a staro 25.000 godina (prema radiokarbonskoj metodi); britanski megaliti u Stonehenge-u koji ispod površine kriju jos devet slojeva...
Atlantiđani su dobro poznavali energetske čakre (čvorišta) naše Planete: Gizu (Egipat), Peru, Tibet, Sjeverni i Južni Pol, Stonehenge (Velika Britanija) i...
Meksiko. Točno ispod temelja današnje Piramide Sunca u Meksiku, Atlantiđani su otkrili podzemne pećine. Četiri postojeće komore su proširili, a svodove učvrstili teškim kamenim blokovima. Iznad njih, na površini zemlje, su podigli prvu, manju piramidu. Znatno pojačano energetsko strujanje su koristili prilikom duhovne inicijacije, prosvijetljenja, omogućavanja duši da se slobodno kreće kroz različite dimenzije. Brižljivo su isplanirali, a onda i sagradili veličanstveni kameni grad sa stotinama objekata piramidalnog oblika. Astronomske opservatorije, raspored gradskih trgova, glavne piramide... oslikavale su pojave na nebu, kretanje brižljivo odabranih zvijezdanih sistema, uključivo našeg Sunca, Mjeseca i Zemlje. Sakralna geometrija, matematika, astronomija... su rukovodile arhitekte.

Usred srednjoameričke džungle nikao je Grad bez premca na oba američka kontinenta. Kameni blokovi teški po nekoliko desetina tona vađeni su i obrađivani laserskom preciznošću iz kamenoloma udaljenog osamdesetak kilometara od Teotihuakana. Tehnologija i nauka su bile drugačije u to vrijeme. Umjesto mehaničkih alata i kotača, Atlantiđani su superiorno vladali tehnologijom zvuka, primjenom različitih frekvencija za obradu, prijenos i ugradnju kamena. Umjesto današnjih tipova transporta, ljudi i materijal su se prebacivali korištenjem energije Zemlje i Sunca. Naime, atmosfera i energetski naboj naše matične Planete je bio u to vrijeme znatno drugačiji. Danasnji tanani ozonski omotač bio je sedam puta (!) deblji. Atmosferski pritisak je bio dva puta veći
nego danas. Atmosfera gušća. Majka Zemlja je bila zdravija, nezagađena, energetski snažna. Veći dio dnevnog transporta se odvijao po posebnim energetskim linijama na površini Zemlje. I onda... prije 12.500 godina...ulazak zvjezdanog tijela u nas Sunčev sistem, sudar sa "desetom" planetom između Marsa i Jupitera, velike odlomljene gromade sjurile su se prema Zemlji, potapaju Atlantidu, dovode do promjene položaja polova, zatim zemljotresa, vulkanskih erupcija i potopa. Atmosfera se mijenja. Na suhim podrucjima kolonija Atlantide u sjevernoj Africi, zapadnoj Evropi i Mediteranu, srednjoj Americi... preživjeli Atlantiđani počinju mukotrpnu borbu za preživljavanje.
Duhovna nauka i materijalna tehnologija visokorazvijenih Atlantiđana se gubi; sjećanja na "crveni kontinent" ostaju u oralnoj tradiciji. Pisani dokumenti su sačuvani u Kartagini i Aleksandriji da bi tokom tisuća godina mraka nestajali u masonskim i inim knjižnicama "Iluminata".

Citadela, administrativni centar Teotihuakana. Gradskim trgom dominira hram Kvecakoatla izgrađen u obliku stepenaste piramide. Zidove krase likovi Vatrene Zmije (simbol dnevnog prolaza Sunca) i Pernate Zmije - Kvecakoatla, koji je simbol jedinstva zraka i kopna, neba i zemlje. Kapacitet trga je 150.000 ljudi.
Ni vodiči, ni turisticke karte, a niti zvanična pisana literatura ne pišu o funkciji ove prve, male piramide.
Prema Tolteckim šamanima, ovdje bi započinjao proces inicijacije. Studentu bi se objasnio koncept energetske prirode ljudskog bića. Tu bi se učio procesu izlaska duše iz fizičkog organizma i kretanju kroz različite dimenzije. Postoje tri postupka u razvoju čovjeka prema punoj slobodi. U prvom pred čovjeka se postavlja pitanje ko smo mi u stvari. Odgovor je da smo mi samo oblik svijetla (energije) koji je spojen sa svemirskom cjelinom. U momentu kada se nađemo zatvoreni u našem tijelu i umu, naša životna energija počinje da slabi zahvaljujući iluziji materijalnog svijeta.
Pernata zmija je simbol dualizma ljudske prirode. Polovina našeg bića pripada zemlji, dodiru, fizičkim željama (zmija). Druga polovina (duh) ima krila, živi na nebu, komunicira sa suncem i zvijezdama. Vječna borba između ove dvije polovine je vrlo zgodno prikazana na meksičkoj nacionalnoj zastavi gdje se orao i zmija bore na život i smrt.

U pravilnom smjeru sjever-jug proteže se glavna ulica "Avenija Mrtvih". Ovaj nemaštoviti Aztečki naziv ne odgovara prirodi ove gradske arterije. Hodajući kilometrima dugom i do 150 metara širokom avenijom lako se može zamisliti život kako buja u ovom Gradu. Ono što impresionira je simetričan izgled lijeve i desne strane. To neminovno upućuje na brižljiv planski pristup u izgradnji. U vodu padaju nagađanja povjesničara da se Grad dizao u etapama tokom 200-godišnjeg peiroda. Oni možda nastoje opravdati mogućnost da su primitivna plemena trebala mnogo godina da ovako nešto podignu. Ipak, očigledno je da primitivizmu ovdje nije bilo mjesta. Grad je isplaniran, a onda podignut u jednom dahu.
Na putu od Citadele do piramida je mostić koji nadsvođuje rječicu San Juan. Danas se taj detalj uopće ne spominje. Nekada je ova rijeka simbolično dijelila raj od pakla. Ali ne kršćanski raj i pakao. Naime, pakao je naše zajedničko iskustvo koje se naziva "planetarni san". Ili, još bliže, ono što mi nazivamo svakodnevni "život". Raj je, opet, naša kreacija koja nastaje kada prekinemo "planetarni san" i stvorimo "novi san".
Avenija Mrtvih je, duhovnim očima gledano, glavni dio tijela dvoglave zmije kroz koju inicirani mora proći.
(I u tradiciji tantrističke joge, student na putu prosvjetljenja također prolazi kroz tijelo zmije. Usput nailazi na pojedine čakre, močna energetska čvorišta. U našem fizičkom tijelu srčana čakra je mjesto ljubavi. U energetskom sistemu planete Zemlje Teotihuacan je također, srčana čakra. Piramida Sunca je njezin simbol i nesumnjivo da je imala, vjerujem da će opet imati, vrlo važnu ulogu za sudbinu naše Planete. Ponovno oživljavanje moći ljubavi je od vitalnog značaja za razvoj civilizacije.)
Avenijom Mrtvih prema piramidama nailazimo na tablu koja prikazuje raspored Grada. Na vrhu je piramida Mjeseca, niže, sa malim pomakom udesno, je piramida Sunca, a na dnu je, u istoj liniji sa piramidom Mjeseca, piramida Kvecakoatla.

Na drugoj strani Atlantika, u Egiptu, ka nebu se dižu tri piramide: dvije velike (Keopsova i Kefrenova) i jedna mala. Raspored? Identičan onima u Meksiku! A oba piramidalna kompleksa odgovaraju zvijezdanom sistemu Oriona na nočnom nebu. Orionov pojas se, naime, sastoji od dvije zvijezde blizanca i jedne male
zvijezde tzv. "bijelog patuljka". Ovaj raspored nam očito otkriva potpis arhitekte. I njegovu domovinu.

Prostorije, krovovi, murali, freske, hramovi, opservatorije, sve ono što je ovaj Gradi činilo živim, je uništeno i zapaljeno. Planski, pedalj po pedalj. Od onog veličanstvenog izgleda je ostalo malo. Od stotina kipova ostao je u životu samo jedan; nalazi se u meksičkom Antropoloskom Muzeju (doduše nikakva oznaka niti znak sa informacijama je uz njega). Svi su im kipovi bili isklesani iz jednog komada kamena, a težina se kretala po 20-30 tona. Piramida Mjeseca, sa impresivnim stranicama od 145 metara, se nalazi na sjevernom kraju Avenije, okružena sa 15 manjih piramida. Stojeći na sredini glavne ceste i posmatrajući vrh piramide uočava se da on poklapa sa vrhom obližnje planine Cerro Gordo. Očigledno je da se prilikom gradnje vodilo računa o ideji arhitkete da piramida predstavlja "svetu planinu" i kao takva je integralni elemenat gradskog plana.
Istraživanja unutrašnjosti piramide dovela su do nekoliko zaključaka; prvo, piramida ima unutrašnje strukture. Drugo, nađeni su ostaci života (kosturi, predmeti, i sl.) iz različitih povijesnih perioda. I, treće, informacije o rezultatima istraživanja su škrta i tajnovita. Malo se što daje u javnost.
Piramida Mjeseca je važna za drugu etapu inicijacije studenta. Duž Avenije, kroz mnoštvo hramova (manjih piramida) studenti inicijacije bi se učili vještini transformacije. Kulminacija bi bila ispred piramide Mjeseca.
Ovdje bi student prelazio u druga stanja realnosti. Bio bi vođen u Hram Jaguara koji je simbolizirao Duh Zemlje. Kraj ovog hrama je bio na vrhu piramide Mjeseca. Student bi prilikom ovog procesa žrtvovao svog eteričnog dvojnika i time bi ovladao vještinom transformacije.

Završni proces oslobodjenja (ili treća etapa "prosvjetljenja") bi se dešavala na piramidi Sunca. Ovo je mjesto gdje ljudski limiti nestaju. Pojedinac gubi svoja zemaljska ograničenja. Njegova želja da postane božanstvom, svemirskim bićem ili Suncem, se ovdje konačno realizirala. Ova, prosvjetljena bića gube svoja fizička tijela u vatrenom bljesku i nestaju u vječnosti.
To je razlog što su Azteci nazvali ovu piramidu prema izvoru svega života ("Suncu"), a ovaj grad Teotihuakan (puni prijevod sa Nahuatl jezika bio bi "mjesto gdje su ljudi postali bogovi").
I kada se nađemo jednom ispred ove kamene ljepotice koja dodiruje nebo, onda se tek realizira grandioznost ovog objekta. Stranice piramide su dugačke po 225 metara. To odgovara površini osam nogometnih terena. I, što je još indikativnije, to odgovara površini velike Keopsove piramide u Gizi. Ova meksička je, doduše, upola niža, ali preko 2500 tona kamenih blokova traže iznimno poštovanje.

Godine 1971. arheolozi su slučajno otkrili da se, 6 metara ispod površine piramide, nalazi ulaz u podzemnu pećinu. Prema njima, pećina je dugačka preko 100 metara i koristila se kao duhovni centar i prije nego što su piramide napravljene. Prema legendi, iz ovakvih podzemnih pećina su izašli preci današnje ljudske rase.
Naravno, ovo "slučajno otkriće" bila je poznata činjenica svim narodima prije Europljana. A to da su naši preci izašli iz pećina, i to nije nekakva novost (nakon potapanja Atlantide, preživjeli su oni koji su bili sklonjeni u podzemne pećine).
Ruševine vode kilometrima prema planinama na jugu. Nažalost, veći dio Grada jos nije otkopan. Pretpostavka da je u Gradu živjelo 150.000-200.000 ljudi je preskromna. Barem pola miliona ljudi je ovdje imalo svoj dom kada je Grad bujao.

Deset sa deset metara je špic piramide. Dignuti ruke prema nebu, zatvorenih očiju, osjetiti kako kroz noge struji energija i diže se prema prsima i rukama.
Nekoliko bljeskova i slike daleke prošlosti...
Najveći praznik Azteca se dešavao svake pedeset dvije godine kada bi žrtvovali nekog od vođa uhvaćenih plemena. Upravo na ovom mjestu bi mu vadili srce iz grudi, bacali ga u kotao, palili novu vatru i započinjali novi ciklus. Pedeset dvije godine. Vrijeme potrebno da zvjezdani sistem Plejada opiše svoj krug na nebu.
Međutim, Azteci su ovdje bili nedavno. Prije petsto godina. Ono što nas stvarno interesira je kako je Grad funkcionirao u doba svojih originalnih graditelja.

Autor Peter Tompkins koji piše u svojoj knjizi "Mysteries of the Mexican Pyramids":
"... Proporcije piramide Sunca demonstriraju preciznu distancu prema Suncu... Ova kamena struktura je locirana tako da njena sjenka služi kao sunčevi sat... Dizajneri Piramide su razumjeli relacije izmedju kruga i trokutaste piramide. Oni su ostavili poruku preko dimenzija piramide da fizički svemir ima piramidalnu strukturu, počev od mikroskopskog atomskog nivoa pa sve do makrosvemira... A čovjek, na odgovarajućoj skali vibracije, stoji točno na sredini tog puta od atoma do galaksije..."

Shirley Andrews, autor knjige o Atlantidi, piše o piramidi Sunca:
"... Kao i za piramide u Gizi, niko ne može da shvati kako su kameni blokovi za ovu ogromnu građevinu prebacivani, a zatim ugrađivani na tu visinu. Meksikanci kažu da su giganti, koji su nestali u katastrofi poplava i potresa, bili njeni graditelji. Giganti su vjerojatno bića iz svemira, koji su se vratili vlastitim zvjezdanim kućama prije nepogoda na Zemlji..."

Mark Reynolds, istrazivač sakralne geometrije, postavlja slijedeću tezu:
"Autori Velike Piramide u Egiptu koristili su matematički broj "Pi" (3,1415...) u njenoj izgradnji. Na taj način su ostavili poruku generacijama koje dolaze iza njih. Autori Piramide Sunca u Meksiku su, pak, koristili kvadratni korijen broja "Pi". Očito da ovi objekti komuniciraju jedan sa drugim preko istog arhitekte..."

Značaj broja "Pi" kao "božanske proporcije" je univerzalan. Geometrijski, broj "Pi" može prikazati sve, bukvalno sve, procese u prirodi: od spirale sjemenke biljke i kućice morske školjke do spirale zvjezdanog Mliječnog puta. Geometrijski, školjka ili zvjezdani sistem se razlikuju samo u veličini. Ali logaritamska spirala, bazirana na istoj proporciji broja "Pi" se ne mijenja.
Razmišljam o autorima piramide Sunca i njihovom nivou znanja. Tisuće godina su prohujale Planetom. Znanja i civilizacije zaboravljene. A mi na putu da ponovo učimo davno zaboravljeno.

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:18

Tragovima Atlantide - Kružna piramida Cuicuilco

Kružna piramida Cuicuilco, smještena južno od Mexico City-ja, spada među najstarije kamene strukture u Srednjoj Americi - prema geološkim nalazima starija je od 10.000 godina.

Слика

Španjolski kralj Filip II, habsburške krvi, proširio je svoje kraljevstvo do Italije i Nizozemske, te Srednje i Južne Amerike. Sredinom XVI stoljeća ženi englesku kraljicu Mariju da bi tridesetak godina kasnije od tih istih Engleza pretrpio poraz na moru koji je španjolsku koštao dominacije na svijetskim morima.
Filip šalje svog pouzdanog lječnika Hernandeza u Meksiko da ispita priče o čudnoj piramidi Cuicuilco (Kvikvilko). Nakon proučavanja piramide, Hernandez piše kralju: "... Pronašli smo kosture velikih zvijeri... te kosture ljudi koji su dosezali visinu od skoro šest metara... Urođenici vjeruju da su ovu piramidu izgradili giganti..."
Tristopedeset godina kasnije je utvrđeno da zvijeri pripadaju izumrlim vrstama Toksodona i Titanotere. Ljudski kosturi nisu, pak, ni nakon 450 godina dostupni javnosti.
Informacija uz piramidu govori o nekoj nepoznatoj civilizaciji koja je izgradila prvu kružnu piramidu na ovim prostorima 1000 godina prije nove ere. Govori se o Gradu sa 25.000 stanovnika i erupciji vulkana koja ih je natjerao da ga napuste.

Među morem malih figurina, keramike, nakita i statua, u Nacionalnom Muzeju Antropologije nalazi se i jedna figura pronađena u području Cuicuilco. Uz dvanaest centimetara dugačku figuru prignute osobe sa šljemom na glavi (?), nalazi se tekst koji tvrdi da je riječ o "Bogu vatre". Prema zvaničnim muzejskim tumačenjima, Cuicuilco civilizacija pripada pretklasičnom periodu (400 do 100 godina p.n.e). Arheolozi tvrde da je ova piramida najstarija kamena struktura u Srednjoj Americi i prvi monument u obje Amerike. Ali doba izgradnje, po njima, nije starije od 600 godina p.n.e. Cuicuilco je manje brdo, tu se nalaze ostaci vulkanskog kamenja i kružni oblik piramide. Promjer je respektabilan: 115 metara, a površina jednaka dva nogometna terena. Manje kamene strukture se nalaze uz glavni objekat.
Potomci Atlantiđana su, nakon katastrofe na matičnom kontinentu prije 12.500 godina, ipak uspijevali da ponegdje osnuju napredne gradove. Tako je bilo i sa Cuicuilco-m gdje su podigli kamenu piramidu sa prilaznim rampama i hramom - opservatorijem na vrhu.
Međutim, ova impozantna građevina je, zajedno sa čitavim Gradom, stradala u erupciji vulkana Mt. Azusco. Erupcija je bila toliko snažna da je otvorila rupu u zemlji odakle je formiran novi krater - Xitli. Rijeke lave i pepela su prekrile preko 130 kvadratnih kilometara prostora, dubine i do dvadeset metara.
Zauvjek je ostalo prekriveno i groblje Atlantiđana danas poznato kao Pedrigal. Ispod vulkanskog kamena su kosti naših predaka sahranjenih prema starim običajima: skupljena bočna pozicija i crveno drago kamenje (podsjećanja na "crveni kontinent", Atlantidu). A na površini Pedrigala je University of Mexico sa lijepo uređenim stambenim kućama. Ovaj katastrofalni događaj se dogodio prije više od deset tisuća godina.
Geolozi se slažu da se erupcija zbila u davnoj prošlosti između sedam i dvanaest i po tisuća godina. Arheolozi i povjesničari, naravno, ne mogu prihvatiti takve rezultate, jer bi morali da mijenjaju povijest. Ali i jedni i drugi se slažu sa nalazima arheologa Dr. Byron Cummings-a (University of Arizona) koji je bio prvi koji je u moderno vrijeme (1922.) započeo ozbiljno arheološko proučavanje piramide. On je za Cuicuilco tvrdio da
je "najstarija piramida na Zemlji".
Profesionalna geoločka zapažanja su da lava iz Pedrigala pripada kasnom Pleistocenskom periodu. A to erupciju smješta u doba prije, najmanje, 10.000 godina. Interesantno je, da je jedan kraj piramide zakopan u lavi iz pedrigalske erupcije. Zaključak: izgradnja piramide je starija od erupcije. Dakle, ovo je tipičan primjer za teoriju o civilizacijama starijim od sedam tisuća godina.
Centralno mjesto u malom muzeju uz piramidu je umjetnička rekonstruckija - vjerojatni izgled piramide. Pet kamenih kružnih nivoa perfektno "uglačanih", sa dvije prilazne rampe koje vode do vrha i hramom na najvišem nivou. Osjećaj izmaglice, zrak nekako težak, atmosfera gusta je dozivljaj umjetnika. U doba Atlantide je doba drugačije klime i načina života. Cuicuilco nekadašnjem vulkanu, Xitli. Danas prekriven šumom, u prošlosti je bio izvorom tragedije. Hernandez je ovdje naišao na džunglu prije 450 godina. A sada je samo zaboravljeno nalazište iz davno prohujale povijesti za koje malo ko mari.

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:23

Tragovima Atlantide - CIVILIZACIJA OLMEKA

Kamena glava koja pripada tzv. civilizaciji Olmeka, "majci svih kasnijih kultura u Srednjoj Americi". Sedamdesetak do sada pronađenih divovskih glava, teških desetak tona, su prenošene osamdeset kilometara kroz đunglu do svog odredišta. Pretpostavlja se da su prvi, crnački kraljevi Olmeka došli sa Istoka - kao potomci jedne od rase sa Atlantide.

Слика

Godina je 1862, selo Huaypan, u državi Veracruz, na meksičkoj istočnoj obali.
Plantažni radnici su naišli na kamenu grdosiju kako viri iz zemlje. Misleći da će naići na zakopano blago, počeli su da kopaju, i kopaju i... kopaju. Napokon se ukazao monumentalni kameni portret. Ovo je bila prva skulptura takozvane civilizacije Olmeka otkrivena u Meksiku. Kažem takozvane, jer su je nazvali po ljudima koji su tu živjeli u doba kada je Hernan Kortes osvajao Meksiko. A ti Olmeci nemaju nikakve veze sa pravim autorima kamenih glava - davnim povijesnim narodom Shi, koji su tu živjeli barem tri i po tisuće godina prije španjolskih konkvistadora. (Ali, u praksi se uvriježilo ovo pogrešno ime. Kao što je već čest slučaj.)
"...Karakteristične crte lica...". Debele usne, široki, pljosnati nosevi. Okrugle glave. Tipicni afrički (etiopski) crnci. Arheolozi pretpostavljaju da su ove glave predstavljale njihove prve kraljeve. Na glavama im je bio šljem (ratnički? svemirski?).
"Otkud crnački kraljevi na ovim prostorima prije četiri tisuće godina? Zar nisu prvi stanovnici došli iz Sibira kako nas moderna arheologija uči? I otkud baš na obali Meksičkog zaljeva?"
"Na kontinentu Atlantidi su živjele dvije rase: bijelci na sjeveru, i crnci na jugu. Crna rasa je putovala desno i lijevo: prema Zapadnoj Africi i Srednjoj Americi. Njihovi utjecaji su se osjećali stotinama pa i tisućama godina nakon potonuća matičnog kontinenta..."

Tokom dvadesetog stoljeća je pronadjeno preko 70 gigantskih kamenih glava po šumama i đunglama Srednje Amerike. Rezultati su bili šokantni: civilizacija Olmeka je prethodila svim drugim kulturama: i mudrim Zapatecima, i naprednim Majama, i duhovnim Toltecima...
I ne samo to. Olmeci su uspostavili obrasce ponašanja koje su svi slijedili. Olmeci su se pojavili naprasno,u vrlo naprednom stadiju, bez sporog, postepenog razvoja. (Arheolozi se jedino razlikuju u godini kada su se pojavili. Raspon je od 2.000 g.p.n.e do 1.200 g.p.n.e.)
Olmeci su i nestali iznenadno sa povijesne scene. Jednodušno ze zaključuje: oko 400 do 300 godina prije nove ere. (Ista se stvar dešavala i Majama i Toltecima. Došli "niotkuda" i nestali preko noći.)
Olmeci su bili prvi narod koji je razvio pismo: i hijeroglifsko i alfabetsko. Olmeci su bili prvi koji su izvodili spiritualne, šamanisticke rituale. Bili su prvi koji su razvili matematiku, astronomiju i precizan kalendar. Prvi koji su dizali visoke stepenaste piramide. Prvi koji su imali formu demokracije na ovim prostorima. Prvi koji su krenuli sa formom nogometa i izgradnjom posebnih terena za tu popularnu igru. Prvi koji su "klesali" monumentalne spomenike (20-40 tona iz jednog komada) i prenosili (?) ih na velike udaljenosti (po 80 km kroz džunglu, a bez kotača). Prvi koji su slavili božanstvo Pernatu Zmiju, kao simbol borbe dana i noći, dobra i zla. Prvi koji su se kretali kroz druge, duhovne dimenzije, u tijelu jaguara. Prvi koji su govorili da su došli sa Istoka. Prvi koji su imali navodnjavanje i vodovodni sistem.
"... Pisanje je jos jedan dokaz o prisutnosti Atlantiđana sa obje strane Atlantika. Olmeci su govorili i pisali jezikom koji pripada tzv. libijsko-berberskoj grupi jezika. Tipičan primjer ove zapadnoafričke (!) grupe jezika je stari jezik naroda Vai. Pronađeni su njihovi pisani dokumenti stari šest tisuća godina u zapadnoj Africi. Jezik Olmeka je identičan jeziku Vai. I ne samo to. Svi narodi poslije Olmeka (Maje, Zapateci itd.) govorili su jezikom koji pripada istoj lingvističkoj grupi. A na drugoj strani svijeta, libijsko-berberska grupa jezika ima svoje korijene u jeziku Sumerana, Akađana, Babilonaca, Asiraca i Egipčana..." (Kako je svijet mali!)
"... I, dalje. U doba uspona Olmeka u Meksiku, Kinezi su često prelazili preko Pacifika i meksičke visoravni... posječujući crnačke kraljeve. Od Šangaja, između Japana i Aleuta, kineski brodovi su plovili oceanom (na jedra ili...). Dinastija Sang je ostavljala lako prepoznatljive umjetničke radove na meksičkom kopnu. A medju sedamdesetak kamenih glava se nalazi i nekoliko kosookih kineskih. Arheolozi i povijesničari su totalno zbunjeni. Pokušavaju nijekati sve ovo... ali, dokazi su dokazi... Promet je bujao na sve strane u to "plemensko" doba. Olmeci, odnosno narod Shi, upozoravaju da se povijest treba ponovno pisati..."

Olmečka kultura je "majka" svih kasnijih civilizacija u Srednjoj Americi. Fratar Diego de Landa, u doba španjolskih osvajanja (prije petsto godina) je pisao:
"Neki stariji ljudi na Jukatanu govore da su čuli od svojih predaka da je ova zemlja naseljena sa rasama koje su došle sa istoka, koje je Bog poslao otvorivši im dvanaest morskih puteva..."
Olmeci u svojim, te dokumentima Maja (kao čuvenoj knjizi Popul Vuh) tvrde da su "...imali dvanaest migracija u Novi svijet..." i da su došli u Meksiko u "... drvenim brodovima".
Novi dokazi upozoravaju da je olmečka umjetnost najmočnija na ovim prostorima. Korišten materijal je onaj koji je vezan za zemlju: glina ili keramika. Autor bi posvetio dodatno vrijeme izradi djela i time mu usadio dodatne moći. Čest motiv je transformacija šamana u jaguara. Na primjer, skok unazad prilikom kojeg čovjek skače u drugu dimenziju uskačući u oblik jaguara. (Legenda kaže da su šamani uistinu imali ovu moć da se preobraze jednim pokretom, prije nego se dohvate tla). A u drugoj dimenziji dobile bi se moći željenih životinja: neustrašivost, hitrost, izrazena čula... Duša bi se, kroz tijela jaguara, kretala podzemnim svijetom, površinom zemlje i nebesima.

Nije li vrijeme da napravimo salto unatrag, dočekamo se na noge i vidimo puno uzbudljiviji svijet koji je bujao prije tri, četiri ili trinaest tisuća godina? Umjesto one plemenske stvarnosti koja nam se nudi u školskim knjigama ili još bolje u famoznim Darwin-ovim teorijama?

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:28

Tragovima Atlantide - CIVILIZACIJA ZAPOTEKA

Astronomske zvjezdarnice Monte Alban-a svjedoče o svemirskim uzletima civilizacije Zapoteka ("naroda sa oblaka"). Tvorci "prvih" solarnih i zvjezdanih kalendara poslužili su kao uzor kulturama Maja i Tolteka.

Слика

Azteci su dali ime mnogo starijoj kulturi, oni su bili "narod sa oblaka" (Zapotek). Originalno ime im je Benezza.
Keramička figura šamana ("vrača") koji se upravo preobukao u tijelo jaguara; ratnik (ili svemirski putnik sa šljemom) u poluležećem položaju; kosooki mudrac sa kozjom bradicom (ponovo kineski utjecaji)... Sve to ne može ni približno da predstavi do kojih su visina uzletili Zapoteci (ili, možda točnije, s kojih visina su se spustili na pacifičku obalu Meksika).

U zadnjih petnaestak godina "enciklopedijska" starost Zapoteka je "narasla" sa dvije na tri tisuće godina. Arheolozi jednostavno pronalaze sve starije i starije artefakte. Ono što posebno čudi je da što se ide dalje u prošlost, umjetnost i povijest ovog naroda biva sve savršenija. Naravno, više ne treba ni spominjati poznatu karakteristiku srednjoameričkih civilizacija: i ovaj narod se odjedamput našao na ovim prostorima ("narod sa oblaka") i to u punom kulturnom procvatu. Nema dokaza o postepenom razvoju.

Priča počinje sa Monte Alban-om. Riječ je o najimpresivnijem ceremonijalnom gradu u Srednjoj Americi poslije Teotihuacan-a. Ruševine se smatraju starim barem tri tisuće godina. Hijeroglifi pronađeni ovdje su među najstarijim. Piramide, trgovi, podzemni prolazi... zaustavljaju dah. Kameni "hramovi" su zapravo ostaci starih astronomskih zvjezdarnica koje su odslikavale raspored zvijezda (Južni Križ, Alfa i Beta Centauri...). Monte Alban je bio srce brojnih gradova i sela centralne meksičke visoravni i stotina kilometara pacifičke obale. Vratimo li se unatrag tri tisuće godina vidjet će mo brane, odvodne kanale, astronomske zvjezdarnice... kompleksi piramida sa desetinama tisuća ljudi tokom procesija. Kompleksni sistem pisanja (složeniji nego današnji) bio je kombinacija ideja i zvukova (kojeg, uzgred rečeno, jos nismo u potpunosti dešifrirali)...

Priča o Mikstecima, ratničkom narodu sa sjevera, koji se prije 800 godina žilavo borio sa potomcima Zapoteka.
Tri tisuće godina civilizacije Zapoteka: od blistavog Monte Albana prije naše ere i njegovog iznenadnog i neobjašnjivog kolapsa oko godine 700 a.d., borba sa Mikstecima, zatim Aztecima, osvajanja konkvistadora, i, napokon, nastavak ataka od strane Meksikanaca ... sve je to ovaj narod ostavilo na nekoliko usamljenih enklava u Meksiku. Gledajući ih u meksiškoj prašini danas, znamo zašto ih enciklopedije nazivaju urodjenicima ili "meksičkim indijancima".

Zatvorimo oči. I vratimo se u prošlost.
Na vrhu planinskog uzvišenja, na prostoru od četrdesetak kvadratnih kilometara, smješten je veličanstveni Monte Alban. Njegovih dvadeset pet tisuća stanovnika je predvođeno svojim duhovnim vođama. Simboli jaguara (transformacije duše) i nebeske zmije (mudrosti i astrološkog znanja) su dio svakodnevnice.
Za stranca, Monte Alban je misteriozno mjesto. Zašto je ova uzvisina izabrana za ovakav građevinski poduhvat? Na visokom platou nema vode. Nije ni strateški značajan. Gradnja je strašno komplicirana. Kameni blokovi su neizmjerno teški. Kamenolom je daleko u dolini. Zapateci su niski rastom (metar i pol) i ne ostavljaju dojam snagatora. Čak nemaju ni alate za obradu kamena. A ni kolica za prijenos kamenih blokova. I, plus svega toga, svoje kamene "hramove" su podigli na ruševinama drugog starog grada.
Više pitanja nego odgovora.

Kalendar na radnom stolu pored kompjutera i na zidu. Dan za danom, mjesec za mjesecom. Mijenjamo stranice. Promatramo prolazak vremena. Ničeg astrološkog niti božanskog u toj rutinskoj slici.
Ali, nije tako uvijek bilo. Za Zapoteke je kalendar predstavljao trijumf čovjekovog uma da promatra i interpretira prirodne i astrološke obrasce. Ne samo da su dani i mjeseci prolazili i onda se dogodine ponavljali... već su se, prolaskom vremena, ponavljali i ciklusi, i slični ili isti događaji... Neki od njih bi padali u točno određene dane... A onda bi se, na osnovu dugogodišnjeg iskustva moglo i... predviđati budučnost i dolazak pojedinih ciklusa.
Zamislimo tri povezana nazubljena kotača. Prvi ima dvadeset zuba koji predstavljaju dvadeset dana (sa posebnim imenima). Drugi ima trinaest zuba koji predstavljaju novih trinaest dana (i svaki se predstavlja kao neki broj). Treći ima 365 zuba koliko i solarna godina dana. Solarni kalendar je imao 18 mjeseci po 20 dana, sa 5 dodatnih "praznih" dana na kraju svake godine (smatrani su nesretnim danima). Kada nazubljeni kotač odradi svojih 365 dana onda bi ovih ekstra pet dana pokretalo drugi nazubljeni kotač. Svaka nova solarna godina bi mogla početi samo sa nekim od četiri zuba/dana (četiri - kao naše prijestupne godine). Kada se četiri dana kombiniraju sa 13 zuba na drugom kotaču dobiva se mogučnost 52 kombinacije. Taj vremenski interval od 52 godine se često naziva "meksičko stoljeće" ili "okrugli kalendar" (Tzolkin). Pedeset dvije godine nisu slučajno izabrane. To je period u kome zvjezdani sustav Plejada opiše svoj krug na noćnom nebu. Taj ciklus je bio od posebnog značaja za sve srednjoameričke narode. Kao i za Atlantiđane. Jer je simbolizirao suradnju između dva svijeta, dvije svemirske rase.

Nakon Zapoteka, Maje su rafinirale mezoamerički kalendar, dodajući mu duge i ekstra duge astrološke cikluse. Računanje vremena po dugom ciklusu je počelo sa danima posljednje kreacije: 3114 godina prije nove ere. Kraj treba očekivati uskoro: godine 2012. Ne umijući pravilno protumačiti razmišljanje Maja, za ovu godinu se veže i kraj svijeta.
U pomoć je pozvana astronomija. Napokon naučivši da se solarni sistem kreće oko naše galaksije - Mliječnog Puta, uspjeli smo prije dva desetljeća izračunati koliko traje taj ciklus i kada se završava. Gle "slučajnosti": u početnu točku dolazimo 2012 godine! To je godina kada naš Sunčev sistem biće kratkotrajno obasjan posebnim zrakama iz samog centra naše Galaksije. I tada će započeti novi period. Dakle, kraj svijeta kakvog ga znamo (materijalističkog i nehumanog) i početak novog kakvog možemo stvoriti. Ovaj ciklus traje priblizno 25000 godina. Nemojmo očekivati spektakularne rezultate baš te godine; ali, naši potomci će uspjeti prepoznati zaokret nabolje.

Odgovore za Monte Alban moramo potražiti na drugoj razini razmišljanja. Alternativnoj. Dovoljno je uzeti visak ili rašlje i brzo će se pronaći podzemne, energetske linije. Te linije se križaju na mjestima gdje su odizani hramovi, odnosno zvjezdarnice. Kompleks Monte Alban nesumnjivo ima porijeklo kao i Teotihuacan. Narodi koji su živjeli u skladu sa planetom Zemljom, poznavali su njene močne energetske tpčke i čakre. I znali su kako tu dodatnu energiju koristiti u svakodnevnim i/ili duhovnim procesima.
Tehnologija gradnje je bila drugačija. Umjesto fizičkom silom, vladalo se frekvencijama.

Činjenica je da vrijeme briše uspomene i sjećanja. Nekad to ima smisla, ali, nerijetko, puno više gubimo nego dobijamo. Zapoteci i Monte Alban su se pojavili na mjestu stare civilizacije kojoj su se izgubili povijesni tragovi. Originalne zvjezdarnice počeli su zamjenjivati ceremonijalni centri; onda se prešao put od arheoloskih ruševina do današnjeg turističkog centra. Prolaskom tisuća godina, jednostavne, ali skladne i osmišljene građevine, nisu duhovno evoluirale. Njeni korisnici su polako gubili memoriju o originalnoj svrsi. Prednost su polako davali arhitektonskoj, vanjskoj komponenti. Sjećanja su izblijedila, znanje se izgubilo, zaborav je progutao sve. Ili, skoro sve.

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:32

Tragovima Atlantide - TOLTECI

Tolteci su svoje impresivne kipove zvali "Atlantiđani" po uzoru na svoje daleke pretke. "Atlantiđani" su se nalazili na vrhu piramida u Tuli, gdje su služili kao stupovi nosači zvjezdarnica. Današnje odredište je nekadašnja prijestolnica Tolteka. To je najsjeverniji grad od svih starih srednjoameričkih kultura.

Слика

Povijesničari su postavili vremenski okvir za civilizaciju Tolteka: od osmog do dvanaestog stoljeća. Tvrde da su Tolteci koristili veličanstveni grad Teotihuacan nakon što je zapaljen i napola uništen u sedmom stoljeću. Tamo su ostali 200 godina i vratili mu nešto od prijašnjeg sjaja. Prisiljeni da ga napuste u desetom stoljeću, idu na sjever gdje osnivaju Tulu. Predvođeni su legendarnim božanstvom Quetzalcoatl-om. Nakon novih 200 godina njihova kultura nestaje u nadiranju barbara sa sjevera. Quetzalcoatl je Tulu napustio i krenuo na Istok, prema Yukatan-u, odatle je na "zmiji" odletio u nebo.

Stara Tula se prostirala na petnaest kvadratnih kilometara i imala je četrdesetak tisuća stanovnika. Gradom su dominirale tri piramide. Vanjski zidovi su bili obloženi zlatom, srebrom, koraljima, školjkama i raznobojnim perjem (simbol za "pernatu zmiju"). Aztečki vandali su ove piramide gotovo u potpunosti uništili i opljačkali nekoliko stotina godina kasnije. Gotovo sve skulpture i ukrasni kameni blokovi su nestali. Likovi jaguara i pernate zmije su dominirali gradom (kao i u svim prethodnim kulturama unatrag tri tisuće godina). Dvije piramide, ruševine hrama sa kamenim stupovima, veliki plato sa nekoliko manjih kamenih zgrada. Na vrhu jedne od piramida su impresivni kipovi "ratnika". Tolteci su ih zvali "Atlantiđani". Nimalo slučajno. Naime, za sebe su tvrdili da su daleki potomci velike civilizacije Atlantide. Kamene statue su uglavnom uništene osim nekoliko koje su vračene na vrh piramide. Tamo su, prije tisuću godina, služile kao stupovi nosaći hrama/zvjezdarnice.
Lider Tolteka bio je Mixcoatl (u prijevodu sa nahuatl jezika riječ je o "Zmiji-Oblaku", što je bio simbol za galaksiju Mliječni Put). Nasljeđuje ga sin Tolpitzin, nakon što Mixcoatl-a ubija ljubomorni brat. Tolpitzin vodi svoj narod i osniva grad Tulu. Vlada naprednim imperijom Tolteka; buja ekonomija, umjetnost, znanost. Ceremonije ljudskog žrtvovanja su zabranjene. Vlastiti narod ga počinje zvati božanstvom Quetzalcoatl-om. On se i izgledom razlikovao od njih: bijele puti i crne brade. U frakcijskim borbama, biva prevaren od strane svećenstva koje mu podmeće drogu u vino i prisiljavaju da spava sa svojom sestrom. Postiđen, napušta Tulu i obećava da će se ponovo vratiti. I vratiti svoj narod na staze napretka. (Nažalost, Azteci su preuzeli ovu legendu i u barbarskom Hernanu Cortezu iz španjolske su vidjeli "povratak" vladara bijele puti i crne brade i predali mu svoje kraljevstvo).

Vješto izravnati plato, središte života Tule, kao da odzvanja zvukovima i slikama nekadašnjeg gradskog žamora. Čuju se razni jezici: Nahuatl, Popoloca, Mixtec, Mazatec i Maja. Bogate kuće, izvana ukrašene živim bojama, iznutra sa granitom, pločicama... Gradom hodaju visokocivilizirani umjetnici, svećenici, trgovci. Na glavnom gradskom trgu se mogu vidjeti uzorci razvijene zemljoradnje: dugački klipovi kukuruza, pamuk u svim bojama, voće i povrće, medicinski proizvodi.
Znana povijest o civilizaciji Tolteka crpi znanja iz pisanih dokumenata Azteka koji su ovim prostorima ovladali 200 godina nakon nestanka Toltečkog imperija. I ponovo se susrećemo sa primjerom da je povijest iskrivljena, nepotpuna, neshvaćena. U aztečkom dokumentu "Anali Cuauhtitlan" iz 1531. i 1570. stoji:"Tolteci su bili mudri. Njihov rad je bio lijep, perfektan. Njihove kuće prelijepe, popločane u mozaicima, granitu, bez premca. Tolteci su bili mislioci. Započeli su sa računanjem vremena, godina i dana. Znali su odrediti koji su dani bili povoljni..."
Sada smo spremni progovoriti o zabludama moderne povijesti. Osnovna im je teza da su na ovim prostorima neovisno nastajale razne kulture, kao što su Olmeci, Zapateci, Maje, Tolteci, Mixteci i drugi. Netočno. Historija nije tako ispresijecana. Ono sto povezuje sve ove narode je spirtualno znanje. Zbog toga su i simboli znanja (zmija) i "božanstva" (Quetzalcoatl) prisutni bez prestanka.
Teza o primitivnim ili malo naprednijim "indijancima" ili "urođenicima" je u startu besmislena, jer je riječ o ljudskim bićima koji su shvatili pravu prirodu i ulogu na ovoj Planeti. (Doduše, ne svi, već samo oni koji su živjeli kao spiritualna bića.) Teza da se civilizacija na ovim prostorima vremenski poklapa sa evolutivnim razvojem ostalog dijela Planete je također netočna. Dvije tisuće godina civilizacije, kako se nekada tvrdilo, se brzo mijenja u tri tisuće godina, zatim u četiri tisuće. Ono o čemu sam govorio u prethodnim pisanjima daje dokaze da su upravo srednjoamerički narodi spona sa civilizacijom Atlantide od prije dvanaest i po tisuća godina! A s njom idemo unatrag novih 40.000 godina. I tu se spajamo sa prvom humanom civilizacijom: Lemurijom. I dobivamo novih 50.000 godina. Čovjek je biće sa dugim korijenima. Ne samo sa par tisuća godina, već mnogo dužim. Elite koje manipuliraju ljudima zato vrlo pažljivo skrivaju ove činjenice: jer ako otkrijemo naše spiritualno razvijene pretke (Atlantiđane, Lemuriju, Tolteke), onda će mo shvatiti da nema razloga za sve ovozemaljske strahove. I da smo mi vječna, svemirska bića. I da trebamo prestati sa stvaranjem negativne energije. Prestati služiti elitama i negativnim bićima iz više dimenzije.

Tolteci su iznimno značajan putokaz za modernog čovjeka. Toliko značajan da ih možemo smatrati za vodeću spiritualnu snagu u "Novom Svijetu" (obje Amerike). Aztecka riječ "Toltek" u prijevodu znači "čovjek znanja". Zabluda povijesti je misliti da je ovo bio narod koji je živio od osmog do dvanaestog stoljeća. Tolteci su simbol najvišeg nivoa znanja kojeg ljudsko biće moze dostići. Oni su spiritualno jezgro koje je prisutno vec tisućama godina kroz kulture Olmeka, Zapateka, Maja..., gradove Teotihuacana, Monte Albana, Palenke ili Tule, sakralne geometrije, svemirske arhitekture, astronomije i matematike... Treba odbaciti enciklopedijska tumačenja Tolteka "kao naprednih urođenika koji su nestali prije osamsto godina". U našem svijetu, oni se ne mogu braniti, jer mi progovaramo za njih. Ali, kada bi otkrili njihov svijet, saznali bi pravu istinu. A što ako su oni još uvijek ovdje? I ako još uvijek prakticiraju metode starog toltecizma? Meksiko je zemlja čuda. Njegove planine skrivaju 50.000 potomaka "Tolteka". Oni sebe nazivaju Virarika. Većina ih i govori samo virarika jezikom. Jasno, svi pripadnici zajednice nemaju isti spiritualni nivo znanja. U okviru ovog naroda, postoje posebne grupe ljudi zvane Jikareros. Oni su čuvari starih magičnih znanja. Oni iskušavaju spiritualne nivoe koje ostali članovi naroda ne mogu ni zamisliti. Običaji ili tradicije, tako rado upotrebljavani pojmovi "modernog" čovjeka, zajedno sa religijom ili ritualima, ne znače ništa za Jikareros. Oni nemaju neki zatvoreni sistem vjerovanja. Ali zato imaju vrlo efikasne vježbe i praktična iskustva koja su usmjerena da se dostigne najviši mogući nivo svijesti i primanja svemirskog znanja. Ovi preživjeli Tolteci nemaju svećenog lidera, vračeve ni duhovne učitelje. Oni uče direktno od "Univerzalnog Duha". Imaju šamane, "ljude od znanja", koji samo upućuju druge kako da komuniciraju sa Duhom. Nema formalnog učenja. Postoje samo tehnike kako zakucati na vrata gdje učenje počinje. A dalje ovisi o svakom individualnom biću. Svako treba čuti, osjetiti, vidjeti za sebe. I, naučiti. Bez posrednika. Bez crkvi, hramova, svećenika. To je put i način Tolteka. Preživjeli Tolteci žive u svom svijetu i nemaju nikakvog interesa za ne-Toltečki svijet. Za "naš" svijet. Ne zele da nas uče niti da nam prodaju ništa. Njihov interes je da održe živim vlastitu tradiciju i znanje. To je jedini način da zadrže svoju ulogu kao "polja energije". Kao stvarnih sinova i kćeri Sunca. Sa istom prirodom kao Otac Sunce i sa istom ljubavlju kao Majka Zemlja. Njihova poruka je: "Mi smo sinovi Sunca i naša priroda je da sjajimo!"

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:36

Tragovima Atlantide - PUEBLO BONITO

Autori kompleksa Pueblo Bonito su Anasazi, "djeca svjetlosti". Ovaj sofisticirani gradić je nastao uz pomoć sakralne geometrije i svjedoči o njihovom razvijenom spiritualnom nivou.

Слика

Gledam zadnju epizodu "X-files" na videu. Nakon dvogodišnjeg odsustva u seriji se ponovo pojavljuje FBI agent Moulder koji je pronašao odgovor na pitanje: "Da li smo sami?"
Devet godina i stotine dosijea FBI-a su prošli kroz maratonsku seriju. Pojave paranormalnog, metafizičkog, UFO, spiritualnog, neobjašnjivog i misterioznog su izazivale očekivani efekat. Oni koji su i ranije bili otvoreni za ovakve slučajeve našli su potvrdu svog razmišljanja. Za one koji su bili nezainteresirani ili skeptici ovi dosijei su (p)ostali (znanstvena) fantastika. Uglavnom, u finalnoj epizodi, Moulder je po prvi put prestrašen. Ne samo da se uvijerio da su vanzemaljci među nama, već ima i konačni datum kada ljudska rasa pada pod njihovu potpunu kontrolu: 22. prosinac 2012. Zadnja scena epizode se snima u americkoj državi New Mexico koje je jedino sigurno sklonište od "zločestih" vanzemaljaca. Naime, planine oko ruševina Puebla su bogate magnetitom koji je smrtan za njih. Moulder i agentica Scully (Skali) u svom oproštaju od gledaoca razmišljaju kako da promijene budućnost i nađu spas za čovječanstvo.

O "pozitivnim" i "negativnim" vanzemaljskim entitetima smo pisali. O 22. prosincu 2012. kao kraju naše civilizacije sam govorio u prilogu o Majama kojima se tog dana završava jedan svemirski ciklus na Zemlji. O bezuspješnim pokušajima američkih agenata remote viewing-a da vide dalje u budućnost od ovog datuma, je također bilo riječi. Da bi shvatili značenje ove, gore pomenute, TV serije ostalo je samo da se nešto kaže o Pueblu.

Stereotipi o Americi uključuju i ova dva: prvo, američka povijest ide unatag do dolaska Kolumba; prije njega bili su Indijanci i John Wayne. Drugi stereotip je da Amerikanci i najmanje stvari komercijaliziraju. "E da su njima egipatske piramide... oni bi napravili milijarde zarade...".
Današnje pisanje će ih opovrgnuti. Prvo, civilizacija na američkom tlu je stara tisućama godina. Drugo, spiritualna i građevinska dostignuća na ovim prostorima su također prvorazredna, ali zvanična politika ih je gurnula u kut.

Na granici gdje se susreću četiri američke države: New Mexico, Arizona, Utah i Colorado, nalazi se indijanska "sveta zemlja": Četverokut " (Four Corners Country). Rijeke Rio Grande i Colorado, čuveni Grand Canyon, indijanski rezervati, Hopi Indijanci i njihove legende i proročanstva... Hopi tvrde da je ljudska civilizacija nakon zadnjeg potopa počela da se razvija upravo ovdje. I da će tokom slijedeće kataklizme ovo biti jedino sigurno mjesto. Dok postoji "Četverokut" do tada će i balans Planete ostati netaknut.
Danas ću govoriti o precima Hopija. I o jugoistočnom raju "Četverokuta" u Novom Meksiku.
Kako to da najvrijednije ljudske uzlete redovno prekriva velo "tajne"? Graditelje egipatskih, kineskih ili meksičkih piramida, na primjer? Pisana i duhovna tradicija onih koji su znali odgovore (Maje ili Tolteci, recimo) potpuno je uništena.

Slučaj Tolteka, čije se pravo ime ne zna, a o kojima znamo uglavnom od njihovih primitivnijih predaka (Azteka), ponavlja se i ovdje. Ime "Anasazi" dolazi od moderne riječi Navaho indijanaca i znači "neprijatelji naših starih očeva". I upravo ovi "neprijatelji starih Navaho indijanaca" predstavljaju civilizacijski vrh prohujalih vremena na tlu sjeverno od Meksika. Anasazi su preci modernih Pueblo Indijanaca i živjeli su u kanjonu Chaco, raštrkani u okviru tisuću kvadratnih milja. Ovaj put nećemo govoriti o prvim "paleo" Indijancima od prije 35.000 godina. Ili strijelama Anasazija starim 15.000 godina. Finalna epizoda iz života Anasazija se odvijala prije samo tisuću godina. U apartmanskom kompleksu zvanom Pueblo Bonito.
"Djeca svjetlosti", tako su sebe zvali Anasazi.
U podnožju Chaco kanjona brižljivo su dizajnirali i podigli izvanredan kameni gradić sa 700 podzemnih stanova i 37 "kiva". Kive su podzemne "ceremonijalne" prostorije u obliku perfektnog kruga i simboliziraju utrobu u tijelu Majke Zemlje.
Pueblo Bonito ("prelijepo naselje", naziv je iz XIX stoljeća) nije imao palača - svi stanovi su iste kvadrature. To nam sugerira barem dvije stvari: prvo, gradnja je išla planski i odjednom (a ne kampanjski, tokom 200 godina, kao što sugerira znana arheologija). Drugo, očito da nije bilo socijalne hijerarhije i elita.
Oblik Pueblo Bonita je polukrug (pravilno slovo "D"). Mjestimično dostiže visinu od pet katova da bi se zatim spustio do visine jednog kata i otvorenih trgova. Sofisticirani gradić se doima nestvarno, kao da je zalutao sa neke druge razvijenije planete na današnju besplodnu, pustinjsku okolinu Chaco kanjona. "Simetrija i geometrijska preciznost sugeriraju planski pristup", kao da čujem arhitekte.
Tu moram biti malo precizniji. Ovdje nije riječ o "običnoj" već sakralnoj geometriji. Prolazeći kroz literaturu o Pueblo Bonitu našao sam nekoliko petroglifa (slikovnih znakova) ucrtanih blizu vrha kanjona (Fajada Butte).
Petroglifi simboliziraju plan Grada i svi su solarno orijentirani.
- Plan Grada je prikazan kao polugrug, u obliku slova "D", sa središnjom linijom i dvije točke koje prikazuje najveće kive;
- Solarno su orijentirani, jer su crtani u pravilnom smjeru istok-zapad (od izlaska prema zalasku sunca); zid kanjona je, naravno, sjever-jug. Svaki dan, po pola sata, kada je sunce najviše na nebu, dešava se transformacija petroglifa od pune obasjanosti do pune sjene. "Djeca svjetlosti" su ostavili brojne oznake na zidu kanjona koje pokazuju da su bili svjesni ove promjene i da su ih brižljivo bilježili. Nama ostavljaju u zadaću da pokušamo da ih dešifriramo.
U sredini nekih petroglifa su izbušili rupu. Ubacimo li komadić drveta u rupu, sunce baca sjenu točno uzduž radijalne linije. Ta linija simbolično predstavlja radijalnu liniju Pueblo Bonita vidljivu i danas na ruševinama.
Vrlo karakterističan je petroglif koji prikazuje spiralu koja završava sa polukrugom. Mnogima, ovo ništa ne znači. Jednostavan simbol koji dijete može nacrtati. Ali, spirala je simbol kreacije, stvaranja života (genetski kod). A polukrug je njihov gradić, Pueblo Bonito, koji izvire sa kraja spirale.Od Pueblo Bonita izviru, u svim pravcima, serije pravilnih linija - puteva, prema pustinji. Ovi putevi su širine današnjih autoputeva i perfektno su ravni. Nema zavoja ili odstupanja od pravca. Dugački su kilometrima - najduži je oko 100 km. Konvencionalna arheološka objašnjenja su da je riječ o trgovačkim pravcima koji su vodili do drugih naselja.
Međutim.
Putevi vode kroz klanac, vertikalno se penju uz litice, idu po obronku kanjona, da bi se opet spustili u pravoj liniji ispred sebe i otišli u nedogled. Ima li smisla trgovcima da se penju po liticama kada mogu pratiti kanjon i kretati se logičnim stazama? Nažalost, arheolozi polaze od pogrešnih pretpostavki. Od onih o Pueblo indijancima kao primitivnijim od nas. Objašnjenja treba tražiti u spiritualnom svijetu. Ovi putevi nisu jedini te vrste u svijetu. Stari šamani su ove puteve koristili kao putokaze na svojim astralnim putovanjima na različitim stranama svijeta. I zbilja, u slučaju Anasazi indijanaca, postoje dokazi da su ovi pravci vodili do manjih kamenih struktura, nalik na hramove. Za takve objekte je utvrđeno da je u njima odvijana šamanistička aktivnost. što bi arheolozi rekli "ceremonijalna" ili "religiozna".
Za astralno putovanje duše ima smisla pratiti kretanje perfektno pravih puteva preko kanjona. A to što se putevi penju uz klance, to već ne predstavlja problem. Duša ionako lebdi iznad kamenih vertikalnih litica. Do sada je otkriveno preko 800 km ovih linija. Danas su one vidljive samo iz zraka, rano ujutro ili kasno popodne kad sunce baci duboku sjenu na pustinjsku okolinu kanjona. Sa nivoa površine zemlje danas ih je teško uočiti, jer su stotine godina prirodne erozije učinile svoje. I dobrim dijelom izbrisale nekadašnji šamanistički zemljopis.

Prije tisuću godina Chaco kanjon je bio obrastao u gustu šumu. Ovo otvara novo pitanje: Koju su tehnologiju koristila "djeca svijetla" u raskrčivanju stotina kilometara puteva? Koje alate? Podsjećam da je to doba kada Indijanci nisu imali u upotrebi kotač i kola. Sa građevinskog stanovišta ovo je bio ogromni izazov.
Uza svu tehnologiju i kotače (kamione, bagere, dizalice) već stoljećima jedva uspijevamo izgraditi auto put do Splita (iz Zagreba). A "primitivni američki domoroci" krče tisuću kilometara autoputa koji ih na kraju dovodi do jedne kućice/hrama? I kažemo da Amerikanci sve komercijaliziraju samo nemaju bog-zna-što pokazati iz svoje povijesti? Hm, ne bi se složio. Imaju itekakav razlog da Pueblo Bonito prepuste zaboravu u Navaho rezervatu do kojeg vodi samo prašnjavi, neasfaltirani put.
Anasazi su suvremenici Tolteka koji su živjeli nešto južnije. Ali i jedni i drugi su bili svjesni da su ljudi kompleksna bića, prije svega spiritualna. A ovladavanje duhovnim svijetom omogućavalo im je da lakše vladaju fizičkom dimenzijom. I da prenose milione tona kamenih blokova (zrakom!) od kojih su pravili piramide. Ili, mijenjali zemljopis terena uklanjanjem tisuća tona šume.

Povijesničari se slažu u jednom u svojim knjigama: Anasazi indijanci su misteriozno nestali oko 1150 godine.
Neki tvrde da su suše smanjile populaciju od tisuću prvobitnih stanovnika na nekoliko desetina i da su konačno i oni napustili svoje "prelijepo naselje". Drugi tvrde da je njihov broj narastao do 5.000 i da su se okolni resursi neplanski koristili i da se ostalo bez njih. Treći govore o masovnom egzodusu iz nepoznatih razloga.
Moulderovi FBI dosijei su me ponukali da ponudim četvrtu verziju. Anasazi su bili ljudska bića koji su, tokom svojih duhovnih putovanja, dobro upoznali Planetu. Povijest i budućnost. Druge duhovne entitete. I, kao Kastanjedin Don Huan, bili su svjesni prisutnosti svemirskh zvijeri koje se hrane našom negativnom energijom. Uvidjevši snagu onih koji su i tada manipulirali čovječanstvom, vjerovatno nisu vidjeli mnogo smisla u vlastitom, nekontroliranom demografskom širenju. Njihov Pueblo Bonito je bio limitirani apartmanski kompleks za minimalan broj stanovnika. Bez gužve i vike desetoročlanih obitelji. Sa više vremena koje se može posvetiti sebi i vlastitoj duhovnoj evoluciji. Sa nestankom toltečkog načina mišljenja (Maje, Tolteci, Inke) nestajali su i Anasazi. Nije bilo smisla u stimuliranju nataliteta i ekonomskog širenja. Iz ove dimenzije su otišli tiho, u sjeni kanjona bogatim magnetitom, koji im je donosio jedinu sigurnost u ovoj dimenziji.

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:43

Tragovima Atlantide - SFINGA 10970 P.N.E.

Sfinga je pozdravila Planetarni ulazak u eru lava 10970 godine p.n.e. U životu Atlantiđana, sfinga je imala ulogu zvjezdarnice. A ispod kamenog tla, ona je čuvala znanje napredne civilizacije sa Atlantide.

Слика

Na visokoj stijeni, na ulazu u egipatsku Tebu, sjedi sfinga. Svakom prolazniku postavlja istu pitalicu. Netočan odgovor vodi nesretnike u smrt. Sfinga, kćer Tajfuna i Ecidne, je demon smrti i destrukcije. Ženska glava, tijelo lava, krila ptice i zmijski rep načinili su od sfinge ženskog monstruma u grčkim mitovima.
Antička Grčka, koja u to vrijeme vlada i Egiptom, dala je i bistrog Edipa koji se zaputio u Tebu. Sfinga mu postavlja rutinsko pitanje: "Koja životinja hoda ujutro na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri?" Edip odgovara: "To je čovjek. U djetinjstvu puže na rukama i koljenima, u mladosti je uspravan, u starosti se pomaze štapom". Prestravljena sfinga vrši samoubojstvo bacajući se u ponor, Edip ulazi u Tebu kao heroj, a građani ga postavljaju za svog kralja.
Grci su, kao i sve drugo, i ovu legendu preuzeli sa bliskoistočnih prostora. Još starija Asirija je na ulazu u svoje hramove držala sfinge koji su imali simboličnu ulogu čuvara ulaza. Nezvane goste bi davili (grčki "sphingo" znaci "zadaviti").

Još jedan korak unazad.
Tisuću do dvije tisuće godina prije dolaska Grka, stari Egipćani su sfingom zvali muške kipove koji su predstavljali lava sa ljudskom glavom. Što se ide dalje u prošlost to je prisutnija kreativnost: sfinge imboliziraju boga Sunca, a pored lavljeg tijela, imaju glavu ili ljudi (često kraljeva) ili drugih životinja.

I, jos jedan veeeeliki korak unatrag i... doći će mo do zapadne obale Nila: "Velika Sfinga".
Dio tvrdoglavih egiptologista i dalje ustrajava u tezi da je sfingu u Gizi napravio faraon Kefren ili Kafra (Khaf-Ra), tokom četvrte dinastije, prije 4.500 godina. I ova "istina" je, kao i sve ostale u vezi starih monumentalnih objekata, samo bajkica koja se servira školskim generacijama.
More arheoloških i geoloških dokaza lako ruši ovu tezu o starosti sfinge.
Na samoj sfingi nema nikakvih oznaka ili hijeroglifa koji govore o njenom graditelju. A Kefrenov prethodnik, njegov otac, faraon Keops, je ostavio pisani dokaz ("Inventory Stele", pronađene na Giza platou u XIX stoljeću), u kome on naređuje izgradnju jednog hrama uporedo sa sfingom. Znači, da je sfinga već postojala u njegovo vrijeme! Pa kako je onda moguće da ju je izgradio sin nakon očeve smrti?
Naravno da nije moguće. (Osim egiptolozima.)
Sfinga je najveća skulptura starog svijeta. Isklesana je iz jedne ogromne stijene. Dugačka je 73 metra i visoka 20 metara. Pojedini kameni nivoi od kojih je sfinga građena su različite čvrstoće. To je utjecalo da se erozija vidi više na donjem dijelu ("tijelu") sfinge koji je mekši. Glava je uklesana u tvrdom kamenu i prirodna oštećenja su znatno blaža. Iza jednog uha sfinge ostalo je nesto originalne boje koja govori da je u doba gradnje ova figura bila puna kolorita i ponos graditelja.
Današnja glava je, kao što znamo, ipak oštećena. Nos i brada nedostaju. Dugo se vjerovalo da su Napoleonovi vojnici odgovorni za ovaj barbarizam, dok se nije pronašao crtez sa početka XVIII stoljeća koji pokazuje da je nos nedostajao stotinu godina prije francuske okupacije Egipta.
Slijedeći u povijesnom nizu (prije Francuza) su Turci iz osmanlijskog perioda. Nagađanja su stala na njima: nova verzija kaze da je sfinga nastradala kao žrtva artiljerijskih vježbi Osmanlija.

Između sfinginih šapa nalazi se kamena ploća - "stela", sa uklesanom pričom. Riječ je o dobu vladavine 18. faraonske Dinastije i budućem kralju Tutmosu IV. U njegovo doba sfinga je do vrata bila prekrivena pijeskom. Mladi princ je usnuo u sfinginom hladu. Ona mu se obratila u snu tražeći od njega da je oslobodi od pijeska, a zauzvrat će postati vladarom Egipta. Tako i bi.
Tutmosovo "oslobađanje" sfinge iz pustinjskog pijeska nije bilo ni prvo ni posljednje. Ono zadnje se desilo 1905. i otada je ona postala turističkom atrkacijom. A znatno prije Tutmosa, za vrijeme IV dinastije, na sličan poduhvat su se odlučili Kufu (odnosno Keops) i njegov sin Khafra. Nema potrebe posebno dokazivati da oni nisu graditelji ni sfinge niti piramida kako im se pogrešno pripisuje. Za njih su ove veličanstvene građevine bile stare i misteriozne kao što su i nama.

Geologija i arheologija ipak neke stvari sa sigurnošću mogu tvrditi. Među njima je i činjenica da je Gizin plato, na kom su podignute piramide i sfinga, prekriven pustinjskim pijeskom preko 5.000 godina. Drugim riječima, od pojave prvih egipatskih faraona do danas.
Ta činjenica nas vodi do slijedećeg pitanja: ako je sfinga zadnjih pet tisuća godina bila prekrivena pijeskom, kako je moguće da je (osobito) njen donji dio tako erodirao? Kamena skulptura bi trebala biti izložena naletima lošeg vremena tisućama godina da bi kamen stradao u tolikoj mjeri. A pošto je sfinga uglavnom bila zaštićena pijeskom, zdrav razum nam nameće zaključak da se erozija desila znatno prije. U doba kada Egipat nije bio pustinja.
Slijedeća činjenica: ekstremna erozija tijela sfinge nije rezultat naleta vjetra i pijeska, već vode (kako, na primjer, tvrdi i geolog dr Robert Schoch, profesor geologije na Bostonskom Univerzitetu). Pa da je i nekim slučajem vjetar uzrokovao eroziju onda bi logično bilo očekivati sličan efekt i na ostalim egipatskim monumentima. Pošto pijesak nije ostavio skoro nikakvog traga na njima, nema smisla tvrdoglavo tvrditi da je saharska prašina zaslužna jedino za propadanje sfinge. Robert Schoch je u pravu: do jedinstvene, karakteristične erozije sfinge i piramida je došlo od naleta vode.

I tako dolazimo do doba kada je sfinga građena.
Geologija tvrdi da je Egipat bio izložen dugotrajnim vodenim nanosima kada se led otopljavao tokom zadnjeg Ledenog doba (13000 - 10000 godina p.n.e.).
Naravno, mi dodajemo da je jedan specifičan događaj bio presudan: potapanje Atlantide, promjena polova i podizanje nivoa vode za, mjestimično, i do 100 metara. Sve ovo se događalo prije 12500 godina.

Oblik sfinge, dakle tijelo lava, nije slučajno izabran.
Iskrivljene kopije i monstrumi zasnovani na originalnoj sfingi iz Gize (kao spomenute grčke ili asirijske sfinge) nemaju dodirnih točaka sa egipatskom skulpturom. Naime, oblik sfinge ima astronomski značaj.
Poznato je da svakih dvije tisuća godina (ili preciznije 2160 godina), Sunce ima različite zvjezdane konstelacije u svojoj pozadini. Ukupno ih je 12 i široj javnosti su poznati kao astrološki periodi. Proteklih dvije tisuća godina provodili smo u znaku zvjezdane konstelacije "ribe", simbola kršćanske ere. Prije nje dominirala je era "ovna", a još prije, "bika". Doba "ovna" je u Egiptu prolazilo u bogatoj ikonografiji i simbolizmu posvećenom ovom znaku i životinji.
"Bik" je, opet, imao svojih "pet minuta" dvije tisuće godina ranije. Kult bika je bio razvijan na Kreti i drugdje.
Zvjezđe "Lava" nas vodi u period koji je trajao od 10970 godine p.n.e do 8810 p.n.e. A tada, prije 13000 godina, Planetom je dominirala civilizacija Atlantide. Očiju uprtih u nebo, Atlantiđani su pažljivo promatrali sve promjene koje su se dešavale. I zvjezdane i planetarne utjecaje koji su imali efekat na njihov život. živjeti u doba "Lava" bila je dovoljno važna činjenica da podignu veličanstveni kompleks na Gizi, jednoj od tadašnjih njihovih šumovitih kolonija. Sfinga je bila čuvar znanja pohranjenog ispod kamenog tla.
Sofisticirani kompjuterski program "Skyglobe 3.6" je u stanju da generira precizne slike zvjezdanog neba u bilo kom povijenom momentu. Graham Hancock je u svojoj knjizi "Heaven's Mirror" objasnio da je "kompjuterska simulacija dokazala da je prije 12500 godina zvjezdana konstelacija "Lava" udomila Sunce prilikom prvog dana proljeća... Točno jedan sat prije Suncevog izlaska na istoku i početka nove epohe, konstelacija "Lava" je zašla na noćnom mjestu gdje će Sunce izaći... Lavlje tijelo sfinge, sa svojom pozicijom okrenutom k istoku, pozdravilo je zalazak svog nebeskog partnera."
Sve ovo se zbivalo u doba kada, prema zvaničnim tumačenjima, na Planeti nije bilo razvijene civilizacije, a ljudi su, navodno, hodali u čoporima i živjeli u pećinama.

Englez Moses Cotsworth je posjetio Egipat 1900. godine i vršio osobne proračune. Sfinga je imala ulogu zvjezdarnice. Stojeći na ravnoj platformi "svećenici su promatrali izlazeće Sunce u direktnoj liniji horizonta sa sfinginom krunom." Na vratu sfinge Cotsworth je pronašao nekoliko starih linija koje su označavale izlazak Sunca u danima solsticija i ekvinocija.
Bilo je potrebno koristiti rad stotina radnika tokom perioda od nekoliko godina da bi se očistio pijesak ispred osnove sfinge. Tu je nekada stajao šesterouglati obelisk (više ga nema). Cotsworth je vjerovao da je on korišten za promatranje dnevnog Sunca.
Međutim, svaki put kada bi se pijesak očistio ispred sfinge, vjetar bi ga nanosio i zakopavao sfingu dublje. To je natjeralo Cotsworth-a da zaključi da je sfinga originalno izgrađena u doba kada Sahara nije bila pustinja.
Sličice se logično slažu u mozaik. Sfinga je dostojanstveno pozdravila Planetarni ulazak u eru Lava godine 10970 B.C.
Sve ono što nam se servira o starom Egiptu nije ništa drugo do obična laž i manipulacija.

Kažu da su piramide grobnice faraona. Glupost. Ni u jednoj piramidi nije pronađena grobnica niti mumija. Niti u jednoj piramidi!
Kažu da su Egipćani uz pomoć robova (Nubijaca, Libijaca, židova itd.) izgradili piramide, sa primitivnim alatima i bez kotača, podižući na visinu od nekoliko desetaka metara kamene blokove teške desetke tona. Naravno, piramide nije moguće izgraditi ni današnjom tehnologijom, a kamoli mekanim bakrenim alatima i sirovom snagom mišića.
Kažu da je sfinga monstrum, a ona je oličenje znanja, mudrosti i blagosti.
Uostalom, ni faraoni se nisu nazivali faraonima u to doba. Bili su, jednostavno, kraljevi. I nisu se zvali Božjim sinovima kako se to pogrešno tvrdi, već potomcima superiornih bića.
Prije kraljeva ("zemaljskih ljudi"), Egiptom su vladali "polu-bogovi": duhovno i tehnološki superiorni Atlantiđani. A prije njih, pravi "bogovi": besmrtni posjetioci sa Plejada.

(P.S. Gledajući sfingu na svom kompu nameće mi se pitanje zašto je glava ne-proporcionalno manja u odnosu na tijelo? Originalni graditelji ne prave takve očite greške. Vratimo li sfingi razbarušenu lavlju glavu postavit će mo sve stvari na svoje mjesto. Astrološka epoha Lava je započela sa kamenom skulpturom lava ispred piramida. A neki "neodgovorni" egipatski vladar je pokušao sebe načiniti besmrtnim isklešući svoj lik u lavljem. Na taj način nam ostaje da i grčku riječ "sfinga" jednostavno zaboravimo. Misterije više nema.)

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:50

Tragovima Atlantide - GIZA PLATO

Crni granitni ležaj u Kraljevoj komori Keopsove piramide je jedini komad "namještaja". Tu se koncentrirala energija piramide što bi posebno stimuliralo buđenje spiritualne svijesti kandidata za ulazak u povlašteni krug "prosvjećenih".

Слика

Davno sam rekao da piramide nisu bile grobnice faraona i da nije niti jedna mumija pronađena u njima. A pogotovo ne u tri najveće piramide na platou u Gizi...
Kameni plato u Gizi je, bez sumnje, središte najvažnijih građevina na površini Planete. A odmah ispod njenog nivoa su skrivena znanja od neizmjernog značaja za budućnost naše civilizacije. Danas nastavljam govoriti o onome što je iznad površine (pored sfinge, tu su piramide). A u slijedećem pisanju ću se spustiti ispod površine platoa.
Zašto Egipćani nisu graditelji kompleksa na Gizinom platou?
Idemo redom:

1. Da bi se izgradio kompleks piramida sa željenom preciznošću, bilo je potrebno imati poravnan kameni plato. S jednog kraja "gradilišta" na drugi kraj, unutar skoro tri kvadratna kilometra, razlika u nivou je manja od dva centimetra! Laserska preciznost i građevinski poduhvat sam za sebe. Temelji Velike Piramide ispoljavaju još preciznije mjere: na preko pet hektara, razlika u nivou je manja od jednog centimetra! Ovo perfektno niveliranje nadaleko premašuje zahtjeve današnjeg ("modernog") građevinarstva (završio sam srednju školu za građevinskog tehničara te neke stvari pomalo razumijem).

2. U Kairskom muzeju se mogu vidjeti primjerci drevnih egipatskih pila, napravljenih od bakra i bronze. Egiptolozi tvrde da su ovakvim alatima stari Egipćani obrađivali kamene piramidine blokove. Ali. Tu dolazimo do novog problema. Naime, prema Mohovoj skali mineralne čvrstoće, bakar i bronza imaju tvrdoću od 3.5 do 4. Tvrdoća kamenih blokova (vapnenca) je od 4 do 5, a granita između 5 i 6. Alati dostupni drevnim Egipćanima bi samo zagrebali površinu vapnenca, a granitu ne bi mogli ništa. Nema arheoloških dokaza o željeznim alatima u faraonskom Egiptu. Današnji najbolji željezni alati imaju tvrdoću od 5.5 i to je nedovoljno da se siječe granit. Tek dijamantni alati mogu biti riješenje za granit i vapnenac. A sad zamislimo koliko bi miliona skupih dijamanata bilo potrebno za nekoliko miliona kamenih blokova od kojih su piramide građene. A da bi izazov bio teži, svi kameni blokovi su obrađeni sa sve četiri strane, a ne samo na jednoj, vanjskoj. Uglavnom, zaključak je da su blokovi za piramidu obrađeni nekom drugom, nama nepoznatom, tehnologijom.


Moh – Mineral – Brinell:
10 - Diamond
9 – Corundum - 667
8 – Topaz - 304
7 - Quartz - 178
6 – Feldspar - 147
5 – Apatite - 137
4 – Fluorspar - 64
3 – Calcite - 53
2 – Gypsum - 12
1 – Talc - 3

3. O nerješivom problemu transporta blokova sam govorio u ranijim člancima. A kako su kamene gromade od pedeset ili čak 200 tona podizane na visinu od sto ili sto pedeset metara? Golom ljudskom snagom?! Kako su granitni blokovi u glavnim komorama podizani i onda uklapani na prostoru u kome može stati samo šest ljudi?
Egiptolozi izbjegavaju odgovore na ta pitanja, jer bi za manevar unutar piramide bila potrebna ljudska snaga od barem dvije tisuće ljudi. A dvije tisuće ljudi ne može stati u jednu malu prostoriju.

4. Površina piramida je bila obložena posebnim blokovima koji su svi bili teži od desetak tona u prosjeku. Obrađivani su i ugrađivani sa takvom preciznošću da ni žilet nije mogao stati izmedju njih. Vezivni materijal (malter) nije korišten.

5. Sugestija egiptologa da su prilikom izgradnje piramida korištene rampe po kojima su se vukli kameni blokovi, rađa nove probleme. Rampa koja bi vodila do vrha piramide bi imala 17.5 miliona kubičnih metara materijala. To predstavlja količinu koja je sedam puta veća od zapremine same piramide. Izgradnja takvih rampi bi zahtjevala 240.000 ljudi u toku Keopsove vladavine, i daljnjih 300.000 radnika i osam godina da se one uklone. I onda novi problem. Gdje se taj materijal nalazi pošto nikakvi tragovi nisu nađeni na čitavom platou? I, nadalje, ako razmišljamo logikom egiptologa, povlačenje kamenih blokova po rampama bi neminovno oštetilo njihove precizne kutove. Umjesto toga, kameni blokovi su ugrađeni neoštećeni u samu građevinu.

6. Dokazi da Egipćani nisu konstruirali tri piramide na Gizinom platou nalaze se na nižim nivoima piramida. Naime, pronađeni su sedimenti na njihovoj osnovi, zatim tragovi vodenih oštećenja, te kristali morske soli na kamenu. Sedimenti se nalaze na visini do pet metara od piramidinih temelja. Oni sadrže mnoštvo školjki i fosila kojima je određena starost putem radiokarbonske metode. Rezultat: sedimenti su stari dvanaest tisuća godina! Njihovo prisustvo je moglo biti uzrokovano samo sa dužim prisustvom morske vode i poplava. A faraonski Egipat nema nikakvih zapisa o (biblijskim) poplavama, jer ih jednostavno u njihovo doba nije bilo. Naime, egipatsko kraljevstvo je osnovano osam tisuća godina poslije potopa (i potonuća Atlantide). Ovo nedvojbeno dokazuje da su objekti na Gizinom platou podignuti prije, najmanje, dvanaest tisuća godina. Kada je Abdullah Al Mamun, sin bagdadskog kalifa, prvi provalio i iskopao prolaz u Piramidu prije 1200 godina (820 A.D.), pronašao je naslage soli u prizemnom nivou piramide debele dva-tri centimetra. Kemijska analiza vršena u prošlom stoljeću pokazala je da je riječ o soli morskog porijekla. Novi dokaz da je piramida u dalekoj prošlosti (tisuća godina prije Sumera, Babilona ili drevnog Egipta) bila izgrađena, a zatim se, uslijed podizanja visine mora, nalazila u dubokoj vodi. Sve do povlačenja nivoa mora i nastanka pustinje.

7. Stranice piramide su u savršenoj liniji sa stranama svijeta. Preciznost je zapanjujuća: 99,99% (odstupanje je 0,01%).

8. Velika piramida je istovremeno i sunčev kalendar. Dok je sjena na sjevernoj strani, sunčeva svjetlost se odbija na južnoj strani, precizno označavajući godišnje dane solsticija i ekvinocija.

9. Osnovne dimenzije Piramide u sebi sadrže mjere Zemljine veličine i oblika. Piramida je u pravilnom omjeru sa hemisferom; zemljopisna širina (30 stupnjeva na sjever) i dužina (31 stupanj na istok) su posebna točka Planete, jer upravo na tom mjestu svojom dužinom i širinom dodiruju najviše tla, a najmanje mora.

10. Graditelji Piramide su znali geometrijske proporcije Pi (3,1415...), Fi (1,618) i "Pitagorine poučke o trokutu", tisuće godina prije samog Pitagore, "oca geometrije".

11. Atlantiđani su, gradeći piramidu, pokazali da su bili svjesni Zemljinog sferičnog oblika (uključivo malo odstupanje od perfektnog kruga). Osnove piramide su nekoliko centimetara duže od 230 metara čime su pokrili zaravnjenost Zemlje na polovima.

12. Naivne tvrdnje da se sa strana piramide nalaze dva "ventilacijska otvora" palo je u vodu. Minijaturni elektronski robot je prošao uski put od 65 metara od "Kraljeve komore" i potvrdio da ovi otvori gledaju direktno u sazvjezđa Zeta Orionis i Alfa Drakonis. Iz Kraljičine komore otvori gledaju prema Sirijusu i Orionu. Očito je da su Atlantiđani pokazivali prstom prema matičnim planetama posjetioca koji su ostavili traga u razvoju njihove civilizacije.

13. Već klasično djelo Robert Bauval-a "The Orion Mystery" detaljno obrazlaže da raspored tri piramide u Gizi oslikava pozicije tri glavne zvijezde u Orionovoj konstelaciji.

Prema čemu vodi ovo nabrajanje građevinskih čuda sa platoa Gize? Zašto bi drevni graditelji inkorporirali toliko preciznih astronomskih, matematičkih, zemljopisnih, astroloških i drugih (još neotkrivenih) znanja u kamene strukture?

Odgovor na to pitanje bi nas napokon približio odgovoru o stvarnoj funkciji piramida.
Godina je 1798. Napoleon osvaja Egipat i hita u Veliku piramidu sa svojom pratnjom. Dolazi do "kraljeve komore", traži od svojih pratilaca da ga ostave samog i... provodi noć ležeći u granitnom sarkofagu. Ujutro, vidno blijed i uzbuđen, napušta piramidu. Na upit svojih generala o doživljenom iskustvu, odgovara: "I da vam kažem, ne biste mi nikada povjerovali."
Dvadesetak godina kasnije, protjeran na Svetoj Heleni, na isti upit ponovo ne odgovara. Svoju tajnu je odnio sa sobom u grob.

Jedini komad "namještaja" u Kraljevoj komori je granitni ležaj. Dimenzije su mu veće od otvora tako da ovaj granitni blok nije napuštao piramidu od doba građenja. Dimenzije prostorije odgovaraju matematičkoj proporciji Fi (10,46 m x 5,23 m x 5,81 m), a izgrađena je od crvenog granita. Crni granitni ležaj je dugačak 2,25 m i metar širok. Egiptolozi pogrešno tvrde da je ovo zadnje počivalište faraona Keopsa. Pri tome nemaju nijedan, n i j e d a n, dokaz za ovu tvrdnju. Niti mumije, niti kovčega, niti hijeroglifa, kraljevskih oznaka...
Kandidati za ulazak u povlašteni krug "prosvjećenih" prolazili su put dugačak 22 godine. Vrijeme ispunjeno treningom, iskušenjima, učenjima. Kandidati, odnosno inicirani, su morali da dokažu svoju vrijednost. Objašnjeni su im svemirski principi i univerzalni zakoni, čovjekova pozicija i svrha u svemiru. Ove istine nisu objašnjavane prostom puku, ignorantima, "onima koji nisu mogli da se uzdignu iznad fizičke stvarnosti i koji svijet shvaćaju samo onako kako ga vide". (Peter Tompkins, "Secret of the Great Pyramids", 1971). Na kraju svog dvadesetdvogodišnjeg perioda metafizičkog učenja, meditacija i priprema, inicirani bi došli do svog posljednjeg testa. Bili bi ostavljeni u granitni kovčeg tri dana i tri noći. Položaj kovčega i same Kraljeve komore je pažljivo izabran. Tu bi se koncentrirala energija Piramide i posebno bi se pojačavala prilikom različitih Zemljinih konstelacija sa Suncem, Mjesecom, planetarnim i zvjezdanim objektima. To bi posebno stimuliralo buđenje spiritualne svijesti. Duše kandidata bi tokom tri dana lutale vratima vječnosti, oslobođene svog fizičkog tijela. Pri tome bi otkrivali da je čitav Univerzum život, da je svemir progres, da je svemir vječni rast. Shvaćali bi da je tijelo dom iz kojeg duša može da izađe i u koga može da se vrati i bez fizičke smrti. S tim saznanjem kandidat bi postajao besmrtan. Nakon tri dana, i fizičkog buđenja, i individualnog iskustva velike misterije, kandidat bi postajao prosvijetljenim. Bio bi obasjan božjom, univerzalnom svjetlošću.

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 03 Авг 2006, 23:56

Tragovima Atlantide - EDGAR CAYCE

Ispod sfinge i piramida je izgrađena velika knjižnica znanja koja sadrži neizmjerno vrijedne knjige koje dokazuju postojanje Atlantide i tehnologija koje su koristili. Crtež prikazuje prolaz ispod sfingine šape, ulazak u podzemne komore, kružni hram i raskrsće podzemnih tunela koji vode prema tri piramide.

Слика

Jednom davno pročitah knjigu od Henry Bolduc-a o hipnotičkim regresijama: "Journey Within". Henry je tokom svojih dvadeset pet godina prakse putem hipnoze stotine ljudi vračao u prošlost i njihove ranije živote. Henry-jev uzor bio je fenomenalni američki istrazivač "duševnog svijeta": Edgar Cayce (1877-1945).
I upravo mi je Cayce potreban da bi nam omogućio prijelaz sa površine platoa Gize... ispod piramida i sfinge koje sam u prethodnom postu opisivao a u ovom ću nastaviti u tom tonu.
Jedino je o Nostradamusu napisano više knjiga nego o američkom "spavajućem proroku". Cayce je putem samo-hipnoze bio u mogućnosti da daje točne i korisne informacije o više od 8.000 različitih ljudi koji su mu se obraćali za pomoć. Od običnih ljudi do američkog predsjednika. Tokom 43 godine ostavio je iza sebe ukupno 14.253 "čitanja". Među njima je otprilike 60% medicinskih dijagnoza, 20% individualnih životnih čitanja i 20% drugih tema (poslovne i dr.) Činjenica da je Cayce trebao samo ime i trenutno boravište osobe o kojoj je trebao da da medicinsku dijagnozu načinila ga je fenomenom. Preciznost dijagnoza i ponuđeni neortodoksni tretman, te uspješnost u liječenjima, ga je proslavila.
Četvrtina životnih čitanja odnosi se na period Atlantide. Preko 700 inkarniranih duša je detaljno opisano u Cayce-jevim stenogramskim izvještajima. Ovo je omogućilo stvaranje najobimnije dokumentacije o izgubljenoj civilizaciji naših predaka. Cayce bi običavao govoriti da smo u prošlim životima poznavali večinu ljudi s kojim se i danas družimo. Ovo saznanje, bolje rečeno vibracija (vibra) ili magnetska privlačnost, vuklo bi duše Atlantiđana, jedne prema drugima. (Čitanje ovog teksta također nije slučajno. U svakom od nas bi mogao probuditi odbljesak naših davno proživljenih života. Pa da vidim da li će mo se nečega sjetiti.)

Vulkanske erupcije, potresi i ljudskom rukom izazvane eksplozije uništavale su civilizaciju Atlantide u tri prošla perioda. Svaka od ovih destrukcija trajala je mjesecima, čak i godinama. Upozorenja prije svake katastrofe su davana Atlantiđanima. Mnogi su, zapravo, i uspijevali pobjeći na sigurno. Neki su odlazili u Europu ili Afriku, a neki su skonište potrazili u Južnoj Americi. Prva od tri katstrofe se desila 50700 godina p.n.e. Druga je slijedila oko 28000 godina p.n.e., a treća prije 12500 godina. Cayce opisuje duševne projekcije najstarijih Atlantiđana kao bića "... u kojima su oba spola, muški i ženski, bili prisutni u istom tijelu". (Čime on odgovara na davno pitanje, upućeno samome sebi, čemu mi služe bradavice.)
Iz mnoštva "čitanja" je vidljiva polarizacija u Atlantskom društvu:
1. Na jednoj su strani čista, duhovna i napredna bića - sljedbenici svemirskog "Zakona Jednog". Sve potiče iz univerzalnog produkta, prapovijesnog uma, svemirske svjetlosti. Zakon Jednoga odražava najviše standarde svijesti i vibrira na najvišem nivou svjetlosti i energije, i ostaje vrlo blisko Kreatoru. Filozofija pripadnika Zakona Jednog je totalno filantropska i nesebična. Uvijek su nastojali da podignu i obogate duhovne i fizičke uvjete svoje okoline i... da održavaju balans između svemirskih i planetarnih sila;
2. Na drugoj strani su svećenstvo i pripadnici učenja "Djeca Beliala". Oni su zainteresirani za svoj ego, fizičke užitke, moći hipnoze i vladanja nad drugim ljudima. Duhovna znanja su im bila isključivo u svrsi vladanja nad materijalnim svijetom.

Rani Atlantiđani su živjeli u grupama, a ne u domaćinstvima ili obiteljima kakve ih znamo danas. Postojali su svećenici, radnici, poljodjelci, umjetnici, čuvari vremena i misteriozna grupa koju Cayce naziva "stvarima" ili "mašinama". Tretman i korištenje tih "mašina" je bio kamen spoticanja izmedju pripadnika Zakona Jednog i Djece Beliala. Postepeno, civilizacija se kreirala na Atlantidi, koja je pretekla sve dotadašnje i buduće imperije po svojim naučnim i ekonomskim dostignućima. Tehnologija Atlantiđana je omogućila razvoj zračnih balona, podmornica, liftova, telekomunikacijskog sustava i, čak, kompjutera. Zrakoplovi i podmornice su imale primjenu u korisne, ali i u rušilacke svrhe. Slično je bilo i sa upotrebom zraka smrti, eksploziva, radioaktivnih snaga i atomske energije. Kako su Atlantiđani ovladavali ovim destruktivnim silama, prirodni balans se počeo narušavati i približavao se kraj prve civilizacija Atlantiđana. Jedini datum u čitanjima Cayce-a koji prethodi prvoj kataklizmi je datum održavanja političkog summita između tadašnjih zemalja: 50722 godine p.n.e. Sastanak je bio posvećen problemu golemih zvijeri na Atlantskom kontinentu. Nakon sastanka su Djeca Beliala pretjerala u korištenju tehnologije eksploziva u pokušaju da riješe problem... Efekti su bili takvi da su doveli do cijepanja velikog kontinenta Atlantide (između današnje Europe i Amerika) na pet otoka.

Ponovni uspon Atlantiđana im je omogućio da ovladaju putovanjima u zraku, na vodi i na zemlji. Ne samo da su imali zrakoplove, već i letjelice na daljinsko upravljanje. Atlantida je uživala u svakojakim tehnološkim čudima, od kojih mnoga još uvijek nisu "izmišljena" u našem dobu. Mašine i laseri su korišteni za podmlađivanje tijela. Tehnologija je korištena za razvoj psiho i duševnih potencijala koje su uključivale telepatiju i astralna (van-tjelesna) putovanja! (U jednom od prvih pisanja sam napisao da su i prijestupnike putem uklanjanja određenih dijelova mozga smirivali i na taj način ponovo uključivali u društvo. To je poznato pod nazivom lobotomija koja nema više primjene u kaznenom pravosuđu.)
Na vrhuncu svog drugog perioda, nedugo prije kraja 28000 g.p.n.e., Atlantiđani postaju korumpirani i dekadentni. Zakon Jednog i Djeca Beliala imaju duge i ozbiljne nesuglasice. Jedna od njih je i uloga "mašina" (organskih robota). Da li im pomagati u njihovom duhovnom razvoju (Zakon Jednoga) ili ih eksploatirati (Djeca Beliala)? I, kao i prije prve kataklizme, duhovni zakoni se koriste za materijalne probitke. Najave katastrofe su se mogle vidjeti, ali večina ih jednostavno ignorira i nastavlja zloupotrebljavati svoju moć i znanje.
Slijedi destrukcija u kojoj se ponovo gubi kopno; dolazi do klimatskih promjena. Preživjeli se Atlantiđani moraju prilagođavati novim uvjetima. Naučna znanja su i dalje značajna, ali se prethodne dvije ere ne dostižu. Umjesto jednog velikog kontinenta, sada je grupa otoka. Najveći među njima su Posejdonija, Arian i Og.
Stanje nemira i pobuna postaje trajno. Razlike među dvije glavne grupacije su sve dublje.

Djeca Beliala će dovesti do treće, finalne, destrukcije Atlantide, zlouptrebom destruktivnih energetskih sila. Korupcija, gramzivost, nepostojanje moralnih standarda, sebičnost, zloupotreba zemaljskih resursa... ubrzano su vodili njenom kraju. I mada se finalni čin desio iznenada, najave kraja su davane unaprijed. (Zašto me to podsjeća da nam se već neko vrijeme stalno pokazuju i javljaju određeni znakovi ili upozorenja. Zanima me kako će biti kad se to stvarno desi te u kolikom razvoju će mo tada biti.)
Onima koji su željeli da gledaju.

Prije finalne destrukcije Atlantide, sljedbenici Zakona Jednog, koji su znali za nadolazeću sudbinu svog kontinenta, uspijevali su da se presele u druge zemlje. Tako, na primjer, u jednom od čitanja, Cayce prati putovanja jedne od duša:
"... na Atlantidi tokom perioda pucanja otoka. Isplovili smo prema Egiptu, ali smo završili na Pirenejima (današnjim Portugalskim, Francuskim i španjolskim zemljama). U Calais-u se još uvijek mogu vidjeti tragovi na liticama gdje su pripadnici Zakona Jednoga pokušavali da obnove svoje ritualne aktivnosti." (13.06.1934., čitanje 315-4) Među prvim zadacama je bilo osnivanje velike knjižnice znanja, oko godine 10300 godine p.n.e. u mjestu koje će znatno kasnije postati grad Aleksandrija u Egiptu. Ova velika knjižnica je sadržavala brojne, neizmjerno vrijedne knjige koje bi danas, van svake sumnje, dokazale ne samo postojanje Atlantide, već i tehnologije koja je daleko ispred naše, dvadeset prvog stoljeća. Brojni rukopisi su odneseni u Piramide:
"... Prije konačnog uništenja Atlantide, svećenici su dolazili iz Egipta u Posejdoniju (Atlantidu) da bi usavršili svoje shvaćanje Zakona Jednog i da bi sa sobom nosili zapisana znanja. Promatrana osoba se vračala sa svećenikom u Egipat. Tamo se uključio u Egipatsku politiku stajući na stranu mladog princa, a protiv lokalnog kralja Aarat-a. Egipat mu je postao novi dom. Na Atlantidi su nastavljene pobune, a mnogi Atlantiđani su emigrirali u Egipat...
... Osoba je bila među onima koji su čuvali stara znanja sa Atlantide i pripremali izgradnju kuće za inicirane - Veliku Piramidu. (19.06.1041., čitanje 2462-2)
"... osoba je pomagala svećeniku u izgradnji Galerije Znanja koja ce ležati ispod enigme... koja je još uvijek misterij nad misterijima... onima koji istražuju ko je drevnog čovjeka učinio svjesnim bićem i odvojio ga od zvijeri." (16.11.1940., 2402-2)
Gornje čitanje sugerira, a niz drugih izvora to i potvrđuje, da je ispod površine Gizinog platoa, Sfinge i piramida, izgrađena povelika Galerija znanja, knjižnica Atlantiđana. Cayce je u listopadu 1933. posvetio jedno svoje čitanje odgovoru na pitanje da opiše Galeriju znanja ("Hall of Records"):
"... Tu se nalaze znanja Atlantide od početaka vremena kada je Duh preuzeo ljudsku formu na Planeti; i informacije koje opisuju razvoj čovjeka; i događaji koji su doveli do prve kataklizme i promjene koje su uslijedile; i opisi ljudskih aktivnosti na drugim kontinentima; i izvještaji sa sastanaka predstavnika država i zemalja; i aktivnosti koje su dovele do destrukcije Atlantide; i izgradnja piramide inicijacije; i gdje su skrivena znanja koja su kopija onih sa potonule Atlantide...
... Pozicija skrivenog ulaza je, kada se sunce diže iznad vode, duž linije koja pada između šapa Sfinge; ne dozvoljava se ulaz u podzemne komore sve dok čovjek to svojim iskustvom ne zasluži..."

Knjižnica znanja će, prema ovim navodima, jednom biti dostupna čovjeku. Tada će, očekujemo, dokazi o postojanju Atlantide izaći na svijetlo dana. Ujedno će se otkriti tehnologija i znanje koji su toliko napredni da se ne može ni zamisliti da je tako što moguće i postojalo.
Cayce je prorekao da će se egipatska riznica mudrosti otvoriti između 1998-2001. (No to se još nije dogodilo. Da li su tada njegova predviđanja bila kriva ili smo si sami krivi jer smo još uvijek previše gramzivi i sebični da bi uopće smjeli vladati bilo kakvim znanjima, ipak ne mogu o tome govoriti.)

(kraj)

Корисников грб
Hol
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 126
Придружен: 29 Јул 2006, 19:29
Место: Beograd

Порукаод Hol » 04 Авг 2006, 00:31

To je bilo razmišljanje jednog slobodoumnog čoveka, sa dosta interesantnih navoda i tumačenja (doduše i - bojim se, olakih - opovrgavanja :) )

A sad iz krugova arheologa:



Večna tema i tajna

Kada je C.V. Ceram napisao knjigu Bogovi, grobovi i učenjaci, u kojoj je opisao uzbudljivu istoriju arheoloških otkrića od Vinkelmana u Pompeji do Stivensona u Meksiku, ne skrivajući oduševljenje pred ovim velikim avanturama arheologije, sa optimizmom je poslednje poglavlje naslovio "Knjige koje još nisu napisane". U tom poglavlju je pomenuo priču o Atlantidi kao poslednju tajnu prošlosti koju arheologija treba da otkrije.

Legenda kaže da je na Atlantidi, izgubljenom kontinentu ili tajanstvenom ostrvu, cvetala napredna i visoka civilizacija koja je uživala u izobilju prirode i društvenoj harmoniji, da bi konačno zauvek nestala u stravičnoj katastrofi, uništena vatrom i vodom. Priča o Atlantidi, na koju prvi put nailazimo kod velikog filozofa Platona, duboko se urezala u tradiciju moderne zapadne civilizacije. O Atlantidi se raspravljalo, pisalo i mislilo sa jednakim žarom od vremena Platona pa sve do danas. Platonov mit je intrigirao i još uvek zaokuplja pažnju ljudi različitih interesovanja: filozofi su u njoj videli idealno društveno uređenje, istinsku utopiju, pa čak i izgubljeni Raj. Umetnici su Atlantidu doživeli kao široko polje na kome mogu da oprobaju maštu i iskažu svoju kreativnost. Sanjari i diletanti su, takođe, puštali mašti na volju u pokušaju da "otkriju" Atlantidu. Oni su nudili bezbroj hipoteza, nekad manje, a nekad više utemeljenih, na naučnim činjenicama, koje najčešće predstavljaju zanimljivu, ali naivnu priču smućkanu od pogrešnih, iskrivljenih ili loše shvaćenih informacija... Magična privlačnost ove teme toliko je snažna, da je privlačila čak i razne vrste mistika, koji u potrazi za Atlantidom "znanja" dobijaju putem proviđenja i telepatije! Najzad, dolazimo i do naučnika koji se pitaju: da li je Atlantida zaista postojala, tj. da li se Platonova priča može naučno objasniti?

Platon potpaljuje vatru

Слика Platon (428/427 - 347. p.n.e.), zajedno sa svojim učenikom Aristotelom.

Legendu o Atlantidi prvi je izložio Platon, čuveni grčki filozof (slika 1). Priča o Atlantidi je ispričana u dva dijaloga, čije se radnje nadoveziju jedna na drugu. To su čuvena dela Timaj i Kritija.

Ličnosti koje vode dijalog u Timaju su Sokrat, Hermokrat, Timaj i Kritija. Ovi su se sakupili uoči jedne atinske svetkovine da bi diskutovali o filozofskim pitanjima. O Atlantidi i događajima koji su za nju vezani pripoveda Kritija: Solon, grčki zakonodavac i jedan od Sedmorice mudraca, je prilikom posete Egiptu čuo čudnu priču od egipatskih sveštenika iz grada Saisa. Ta priča je bila zapisana na stubovima hrama boginje Neit u Saisu i u njoj se govori o velikom i moćnom kraljevstvu, koje se nalazilo na ostrvu koje je "po veličini bilo veće od Libije i Azije" (pod Libijom se podrazumevala severna Afrika zapadno od Egipta, a pod Azijom okvirno oblast Male Azije) a koje se nalazilo zapadno od Heraklovih stubova (slika 2). Ostrvo je dobilo ime po Atlasu, sinu Posejdona i devojke Kleito i prvom kralju Atlantide. Njegovi stanovnici su izgradili velelepni i hramovima i palatama ukrašeni grad, koga su sveštenici Solonu detaljno opisali (slike 3 i 4). Ostrvo je bilo bogato biljnim i životinjskim svetom, plodnom zemljom i dragocenim metalima (posebno metalom koji se naziva orihalkum i blista kao vatra). Harmonija i mir su vladali generacijama na Atlantidi, stari zakoni i tradicija su revnosno poštovani, ali kako je vreme prolazilo, iskvario se plemeniti rod Posejdonov i božansku prirodu nadvladala je ljudska, donoseći zavist, oholost i pohlepu. Atlantiđani su krenuli u osvajanja, a njihovu vojsku je nadjačala atinska vojska koja je zaustavila invaziju sa zapada na Mediteran. Kada je video šta se dogodilo, Zevs je rešio da kazni Atlantiđane i zauvek uništi Atlantidu. Atlantida je potonula u "jednom danu i jednoj užasnoj noći". Svi navedeni događaji su se dogodili pre devet hiljada godina (od vremena kada se vodi razgovor između Solona i sveštenika). Ovo je, ukratko, sadržaj priče koju je Platon izneo u svojim dijalozima.

Слика Geografski položaj Atlantide, po Platonovom opisu i shvatanju mape sveta.

Tragom Atlantide: svi u poteru!

Platonova priča je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio o njoj. Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih reči pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svetu. Platonov najpoznatiji učenik, kome je "istina bila uvek draža od učitelja", smatrao je da je cela priča plod mašte jednog čoveka, Platona. Naime, Aristotel je smatrao da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je stvorio.

Postojala su i suprotna mišljenja. Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana. Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. On izveštava o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi istoričar Diodor sa Sicilije u svom delu Istorijska biblioteka, a nalazimo pomena o njoj i kod Plutarha. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV vek n.e.) i filozof Proklus (V vek n.e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela.

Učeni ljudi Renesanse koji su se okrenuli proučavanju starih pisaca, osvežili su vekovima staru raspravu. Jedan događaj je naročito inspirisao ljude da promišljaju o Platonovom ostrvu. To je bilo otkriće Amerike. Neki su Ameriku prepoznali kao Atlantidu, a drugi su postojanje Amerike iskoristili kao posredan dokaz o autentičnosti Platonovog izveštaja, misleći pritom na deo u Timaju gde Kritija govori o kontinentu koji se nalazi zapadno od Atlantide. U svakom slučaju, Atlantida se od renesanse trajno urezuje u zapadnoevropsku kulturu, a ljudi raznolikih profesija i opredeljenja se upuštaju u raspravu i potragu za njom.

Pitanja koja se nameću posle čitanja Timaja i Kritije jesu: da li je Atlantida postojala, gde se nalazila i kako je i zašto potonula? Pogledajmo kako su različiti ljudi pokušavali da na njih odgovore.

Godine 1882. prvi put je objavljenja studija Ignacijusa Donelija pod nazivom Atlantida: antidiluvijalni svet (antidiluvijalni - prepotopski svet). Ovo, sada klasično delo za proučavaoce Atlantide, predstavlja prvi pokušaj da se dotadašnja arheološka, mitološka, geološka i biološka znanja upotrebe u cilju rešavanja pitanja vezanih za Platonovu priču. Doneli se koristio komparativnom metodom u proučavanju ostataka materijalne kulture i folklora Starog i Novog sveta, kako bi dokazao da su sličnosti između njih (npr. mit o Potopu) rezultat zajedničkog porekla. On je smatrao da je upravo Atlantida centar iz koga se civilizacija širila na zapad i istok, tj. na Novi i Stari svet, gde su se "formirale kolonije Atlantide koje su nastavile da žive i posle propasti ostrva i iz kojih su se razvile velike civilizacije".

Слика Glavni grad Atlanide prema Platonovom opisu: 1. Zid od orihalkuma; 2. Zid obložen limom; 3. Zid obložen bronzom; 4. Hram Kleito i Posejdona sa zlatnim kipovima; 5. Posejdonovo šetalište; 6. Prebivališta stražara; 7. Stara kraljevska palata; 8. Prolaz za brodove-trireme; 9. Dokovi.

Donelijevim putem krenuo je i engleski književnik i publicista Luis Spens koji je dvadesetih godina prošlog veka objavio nekoliko značajnih studija o Atlantidi. Princip uklapanja Atlantide u istoriju čovečanstva bio je identičan Donelijevom.

Uopšteno gledano, Doneli i Spens su bili deca svog vremena u smislu da je idejni okvir kojim su se oni koristili, a to je teorija difuzije kultura, bio ideja vodilja arheologije krajem XIX i početkom XX veka. Difuzionizam kao opšta teorija u arheologiji je objašnjavao nastanak civilizacija i kulturnu promenu difuzijom kulturnih elemenata kroz prostor i vreme. U svojoj ekstremnoj formi - monocentričnom difuzionizmu, postojalo je samo jedno mesto, jedna kolevka iz koje su se razvile sve kulture sveta. U tom svetlu, Donelijeva i Spensova razmišljanja predstavljaju jednu hiperdifuzionističku tvdrnju sličnu onoj Graftona Eliota Smita koji je smatrao da je praizvor svih kultura Egipat. Takva tvrdnja predstavlja ekstremni vid u arheologiji opšte prihvaćenog načela difuzije kojim su se koristili i čuveni arheolozi poput Gordona Čajlda u formulisanju modela po kome je svaki kulturni napredak došao sa područja Bliskog Istoka - ex Oriente lux (svetlo sa Istoka).

Dok su difuzionisti fokusirali svoje istraživanje na pronalaženje sličnosti i veza između prostorno i vremenski udaljenih kultura, javile su se i nove ideje u kojima se naglasak pomera na geologiju, geofiziku pa čak i astronomiju.

Pomenućemo jednu od najnovijih hipoteza, koju je krajem devedesetih godina prošlog veka izložio Vjačeslav Kudrijavcev, koji smatra da se dokazi za postojanje Atlantide mogu pronaći bližim ispitivanjem geološko-klimatskih promena na kraju poslednjeg glacijala, što hronološki približno odgovara vremenu u kome je Platon smestio Atlantidu, a to je sredina desetog milenijuma p.n.e. Poznato je da je današnji nivo mora viši nego što je bio u ledenom dobu, i to za više od 100 m. Do povećanja nivoa mora je došlo usled globalnih klimatskih promena koje su rezultirale topljenjem lednika. Kudrijavcev traži mesto koje će se uklapati u Platonov opis i koje je u prošlosti pre povećanja nivoa mora bilo na suvom. Uz to, on dokazuje kako se iz Platonove priče ne mora nedvosmisleno zaključiti da je Atlantida bila ostrvo (zbog dvosmislenosti odgovarajuće reči na starogrčkom), pripremajući na taj način teren za svoju tvrdnju da je Atlantida predstavljala, zapravo, produžetak evropskog kopna između severozapadne Francuske i Britanskih ostrva koji je usled podizanja nivoa mora sada pod vodom.

Слика Rekonstrukcija metropole Atlantide.

Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.

Za razliku od većine drugih autora, Muk pokušava da objasni zašto je Atlantida bila klimatski povoljnija za razvoj civilizacije od Evrope, Azije i Amerike, gde je u to vreme još uvek trajalo ledeno doba. On nudi objašnjenje po kome je veliko ostrvo, tj. Atlantida svojim položajem stvaralo prirodnu branu tzv. Golfskoj struji da teče svojim današnjim tokom, te se stoga njen tok završavao na obalama Atlantide. Topla struja je uticala na obližnje kopno povećavajući prosečnu godišnju temperaturu i svarajući povoljne klimatske uslove. Posle katastrofe, kada je Atlantida potonula, Golfska struja se probila do obala Zapadne Evrope i ustalila svoj današnji tok, povećavajući prosečnu godišnju temperaturu u Evropi. Na taj način, Golfska struja je doprinela otopljavanju lednika, što je označilo i kraj ledenog doba.

Treba pomenuti jedan od posrednih dokaza koga Muk navodi da bi potkrepio tvrdnju da je Atlantida u geografskom smislu postojala. Ovaj dokaz je biološke tj. ekološke prirode i odnosi se na migraciju jegulja radi mrešćenja iz reka i slatkih voda Evrope u oblast Sargaskog mora u Atlantiku. Poznato je da jegulje žive u slatkim, kontinentalnim vodama, a da se, kad dođe vreme mrešćenja, masovno i nepogrešivo vraćaju u Sargasko more, gde se mreste. Posle mrešćenja, roditelji uginu, a mlade jegulje se, kada dovoljno odrastu, vraćaju u slatke vode da bi se čitav ciklus posle određenog vremena ponovio. Muk smatra da ova neobična pojava dokazuje da je u području Sargaskog mora nekad postojalo kopno - ostrvo i da su jegulje živele u rekama tog ostrva ili pri ušću tih reka u more, gde su se mrestile. Kada je, prema Muku, kopno posle udara asteroida u Atlantski okean nestalo, Golfska struja je razasula jegulje po okeanu, ali je genski utisnuto "sećanje" na ostrvo ostalo prisutno, tako se jegulje stalno vraćaju svom prastaništu - Atlantidi.

Međutim, Mukova objašnjenja ne zadovoljavaju prave naučno-metodološke kriterijume, pa čak ni najosnovnije pravilo pri iznošenju takvih hipoteza (ne zaboravimo, on pretenduje da objasni globalne fenomene kao što su kraj ledenog doba, povećanje nivoa mora, migracija jegulja...), a to je da navede literaturu u kojoj možemo da proverimo podatke i objašnjenja koja Muk uzima za sigurne i dokazane.

Neproverljivost podataka tipična je za sve vidove pseudonauke pa tako i za pseudoarheologiju koja je postala "majka" diletantskih, prevarantskih i besmislenih teorija i hipoteza o Atlantidi. Postoji čitava plejada pseudonaučnika, mistika i okultista poput Paula Šlimana (unuk H. Šlimana), Augustusa Le Plonžona, Rudolfa Štajnera, Madam Blavacki itd., koji iznose apsolutno besmislene i nemoguće dokaze o postojanju Atlantide.

Atlantida: "Zvanična verzija"

Hipotezu koju posebno izdvajam, okarakterisaću kao "zvaničnu verziju", zbog toga što je ona prihvaćena u profesionalnim arheološkim krugovima i dolazi od čuvenog grčkog arheologa Spiridona Marinatosa. On je vršio iskopavanja na današnjem južnoegejskom ostrvu Santorini (antička Tera) i proslavio se otkrićima važnih naselja minojske kulture bronzanog doba (3. i 2. milenijum stare ere). Za njih je egzaktnim savremenim metodama utvrđeno da su konačno bila uništena katastrofalnom vulkanskom erupcijom, koja je raznela pola ostrva!

Слика Ruševine Aktrotirija, prestonice drevne Tere, čija sudbina je mogla da bude inspiracija Platonu.

Marinatos je ustvrdio da su upravo vulkanska eksplozija i propast Tere uzrok nastanka legende o Atlantidi. On posmatra priču o Atlantidi kao mit koji se izgrađivao stotinama godina i u koga su, kao što sa mitovima često biva, inkorporirani događaji koji su se odigrali u različitim vremenima i na različitim prostorima. Ipak, samo jezgro priče čini sećanje na eksploziju Tere koja je po intenzitetu bila čak četiri puta jača (!) od moderne erupcije na ostrvu Krakatau i koja se čula širom planete.

Po Marinatosovom mišljenju, Platonov opis života i običaja na Atlantidi najviše podseća na minojsku kulturu, čiji je centar bio na Kritu i koja je doživela procvat u prvoj polovini drugog milenijuma p.n.e. Na primer, u kritskom zidnom slikarstvu imamo čuvenu Fresku toreadora, na kojoj je prikazana igra ili borba sa bikom (slika 5). Platon na jednom mestu u Kritiji opisuje ritualni lov na bika koga su upražnjavali kraljevi Atlantide. Sličnost nesumnjivo postoji. Takođe, stanovnici Krita su se vrlo uspešno bavili pomorstvom i posedovali veliku trgovačku flotu, a sam Krit je veliko ostrvo, što čini još jednu sličnost sa Atlantidom.

Слика Idealna 3D rekonstrukcija metropole Atlantide.

Smatra se da je erupcija Tere, što je događaj koji se okvirno datuje u 1500. godinu pre naše ere, ostavila katastrofalne posledice na Krit i da je dovela do propasti minojske civilizacije. Atlantida onda nije uništena devet hiljada godina pre Solona, već devet stotina godina pre Solona (Solon je živeo u VI veku p.n.e. - 900 + 600 = 1500).

Marinatos prati tragove u istoriji Egipta koji su uticali na to da staroegipatska folklorna tradicija toliko uzdiže Atinu koja se borila protiv Atlantide (pod uslovom da je priča zaista došla iz Egipta). Vreme kada Solon posećuje Egipat pripada tzv. Saiskom periodu egipatske istorije (663 - 525. godine pre n.e.) u kome je Egipat bio veoma podložan grčkim uticajima i zavisio je od grčke plaćeničke vojske. Stariji događaji, kao što je invazija "naroda sa mora" (oko 1200. godine p.n.e.) na Egipat i borba Egipćana protiv Hiksa (oko 1580. godine p.n.e.) u kojoj su se, kako dokazuje Marinatos, borili i mikenski ratnici, utkani su u okvir priče kao rezultat mutne svesti o grčkom učestvovanju u egipatskoj kasnoj istoriji. Svi ovi događaji su isprepleteni uz mnoge fantastične i izmišljene dodatke, tako da sva neslaganja sa Platonovim opisom Marinatos objašnjava činjenicom da nijedan mit "ne može biti prihvaćen zdravo za gotovo" i da u sebi nosi mnoga izobličenja i kontradikcije.

Atlantida kao arheološki problem

Sam mit o Atlantidi je od strane učenih ljudi i poznavalaca antike okarakterisan kao bajka, "plemenita laž", kao priča koju je Platon izmislio da bi mogao na prigodan način da izloži svoja filozofska stanovišta. Mišljenje da je Platon naprosto izmislio celu priču je veoma široko rasprostranjeno u učenim krugovima. Profesor Marinatos je svojim radom o Atlantidi ponudio objašnjenje koje nije dovelo u pitanje osnovni hronološki i kulturni okvir današnje arheologije, tako što je Platonov mit uklopio u arheološki i istorijski potvrđene i zabeležene događaje. Po Marinatosu, Platon nije izmislio priču u potpunosti, ali ni Atlantida kao zaseban i stvarni entitet nikada nije postojala, tako da se Marinatosovo mišljenje ne razlikuje u suštini od stava koji mnogi prihvataju, a to je da Atlantida, kakvu je Platon opisao, nikada nije postojala.

Potrebno je izdvojiti ključne momente u Platonovom tekstu, koji nauci postavljaju jedno ili više međusobno zavisnih pitanja, gde odgovor na jedno mora implicirati i koherentan sistem odgovora na druga pitanja.

Jedan od prvih i osnovnih problema vezanih za Platonovu priču jeste pitanje hronologije. Solonu su egipatski sveštenici rekli da su se događaji vezani za Atlantidu i njenu propast odvijali pre devet hiljada godina, što znači oko 9600 godina pre nove ere. S obzirom na stepen razvijenosti civilizacije Atlantide, kako ju je Platon opisao, ova činjenica obeshrabruje svakog ko je iole upoznat sa praistorijom i istorijom čovečanstva. Naime, pomenuto vreme predstavlja prelaz iz paleolita u mezolit. Drugim rečima, ljudi još uvek nisu upoznali ni zemljoradnju ni sedentarni način života, a počeci gradova i civilizacije su hiljadama godinama udaljeni. Postojanje takvog grada u desetom milenijumu pre nove ere se nikako ne može uklopiti ni u jedan okvir praistorije koji je do sada arheologija uspela da rekonstruiše. Nigde u svetu nema materijalnih tragova koji bi svedočili o društvu koje je ovladalo složenom urbanom arhitekturom, zemljoradnjom, moreplovstvom ili obradom metala u desetom milenijumu p.n.e.

Ipak, pretpostavimo da je Atlantida zaista postojala i da je njeno društvo posedovalo znanja o zemljoradnji (zanemarimo za sada arhitekturu, obradu metala i umetničke domete). Nastanak zemljoradnje smatramo za osnovni preduslov ka daljem razvijanju kulture u smeru izgradnje gradova, stvaranja države i razvijanja tehnologije. Prirodno se nameće pitanje: zašto bi na Atlantidi došlo do tog dostignuća mnogo pre nego u ostalim delovima sveta? Ovo pitanje zadire u samu suštinu problema koji za arheologiju i humanističke nauke predstavlja jednu od najtežih prepreka u proučavanju čoveka, a to je objašnjavanje kulturne promene (pod kulturom ovde podrazumevamo sveukupnost ljudske delatnosti). Nauka je ponudila neka rešenja za proces neolitizacije kao i modele za nastanak prvih država. Koji model primeniti na slučaj za koji nismo sigurni ni da je postojao? Koje god teorijsko stanovište o kulturnoj promeni, neolitizaciji ili nastanku država da zastupamo, jedno je sigurno - ostrvo Atlantida je moralo postojati kao realan fizički entitet smešten u prostoru da bi se na njemu odigrao bilo koji od gore navedenih procesa.

Слика Freska toreadora", oko 1500. p.n.e, Krit.

Drugo pitanje glasi: da li je u Atlantiku postojalo veće ostrvo koje je potonulo u desetom milenijumu p.n.e? Na ovo pitanje ne može da odgovori arheolog, već geolog, a geolozi se ogromnom većinom slažu da ne postoje dokazi da se u Atlantiku takav proces odigrao.

Jedan od argumenata koji se navode u korist teorije da je cela priča plod Platonove mašte, jeste da ne postoje verzije legende o Atlantidi koje su starije od Platona. Platon izveštava da je priča o Atlantidi zapisana na stubovima hrama u Saisu. Ovo je za arheologa svakako najdramatičnija tvrdnja i ukoliko je tačna, onda postoji materijalni, arheološki dokaz da Platon nije izmislio priču (što naravno ne dokazuje da je sama priča istinita).

Za arheologiju je veoma važno pitanje međukulturnih uticaja i komunikacija. Ako na jednom velikom ostrvu imamo kulturu koja je superiornija u odnosu na ostatak sveta, da li je moguće da nije bilo nikakve komunikacije između kulture Atlantide i ljudskih zajednica u Evropi? Da li bi takva kultura uopšte imala potrebu da stupa u kontakt sa ljudima na "nižem nivou" razvoja? Istorija nas uči tome da je sasvim moguće da jedna razvijenija kultura postoji paralelno sa manje razvijenom (misli se prvenstveno na tehnološki stupanj razvoja) i da između njih ne dođe do kontakta. Međutim, postavlja se pitanje koje je delom i psihološke prirode (a zasniva se na pretpostavci da Platon nije izmislio celu priču već da je zaista postojalo neko predanje koje je doprlo do njega): zašto bi ljudi, uopšte, zapamtili Atlantidu? Da li je u pitanju bila zaista neka vrhunska kultura na koju je sačuvano sećanje posle propasti ostrva, ili je sam čin nestanka Atlantide delovao na ljude da je zapamte kao izgubljeni raj, čak i da su na njoj živeli ljudi na istom stupnju kao i svuda u svetu? Tu je Marinatos kategoričan i to je jedan od najjačih argumenata protiv onih koji veruju da je Atlantida postojala. On smatra da nije moguće da se jedan događaj koji se odigrao pre 9000 godina zadrži u kolektivnom sećanju, jer najstarija čovekova sećanja na specifične događaje ne prelaze 4000 godina p.n.e. (na primer, mit o Potopu). Marinatos smatra da je bez pisma apsolutno nemoguće sačuvati informacije kroz tako dugačak vremenski period.

Sada je jasno zašto se Atlantida ne može tek tako "pronaći" kao što je Šliman pronašao Troju. Nauka nije uspela da potvrdi postojanje Atlantide, nijedna hipoteza nije našla svoju materijalnu potvrdu niti može adekvatno da odgovori na sva pitanja, ali najveća greška koju neko može da napravi kada se radi o nauci, čoveku i prošlosti jeste da bilo šta otpiše kao apsolutno nemoguće ili netačno. Ovo je istorija naučnih otkrića mnogo puta potvrdila. Čak i ukoliko se nedvosmisleno pokaže da je Atlantida plod fikcije, da njeno postojanje nikako nije bilo moguće ni pod kojim uslovima (mada do takve apsolutne tvrdnje praktično nije moguće doći), ostaje zadatak da se objasni nastanak ovog mita i njegov smisao, što je ništa manje uzbudljivo.

(Marko Porčić, student II godine arheologije, Beograd)