Književnici u naručju smrti

Уредник: Moderatori

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:24

REMBO, ARTUR (1854-1891)
Rođen u konzervativnoj i vjerskoj porodici koja ga je sputavala, te u 17-oj godini bježi u Pariz gdje započinje svoj nemiran i neuredan život prepun pustolovina. Poput meteora projurio je kroz francusku poeziju, ostavljajući za sobom vizionarske stihove obilježene tajnovitim lirizmom. Volio je pjesnika Pola Verlena koji ga je u jednoj svađi ranio hicem iz pištolja. Spoznao je breme sramote i užasa bolnica. Lutao je po Evropi sa cirkusom. Napustivši poeziju živio je kao krijumčar u Abisiniji. U Francusku se vratio zbog tumora koljena, noga mu je morala biti amputirana i umire u bolnici u Marseju,u 37-oj godini.
"…Spava. Obris nogu perunika skriva.
Ko bolesno čedo tu nasmješen sniva.
O, zagrli ga, zemljo, tako mu je zima!
Čuh nosnice zalud draška mirisima,
On ukočen leži s rukom na grudima,
Gdje dvije rujne rane s desne strane ima…"
(iz pjesme”Spavač u dolini”)

RILJEJEV
Revolucionarni stihovi Riljejevljevi i Puškinovi mogu se naći u rukama mladih ljudi u najudaljenijim oblastima imperije. Nema nijedne lijepo vaspitane gospođice koja ih ne bi znala napamet, nijednoga oficira koji ih ne bi nosio u svojoj poljskoj torbi, nijednoga svešteničkog sina koji ne bi načinio bar tuce njihovih kopija. Posljednjih godina njihov je polet znatno oslabio, jer su već obavili svoj posao: cijelo pokoljenje palo je pod uticaj te vatrene mladalačke propagande.
Riljejeva je objesio car Nikola. Riljejev je ponosno, uzdignute glave išao prema svom dželatu…

RILKE, RAJNER MARIA (1875-1926)
Rilke je temperamentom bio pjesnik koji se, čitajući, stalno prisjećao vlastite biografije: sumornog djetinjstva, dominantnog oca koji ga je silom poslao u vojnu školu, snobovske majke koja je žalila što nema ćerku i oblačila ga u ženske haljinice, svoje nesposobnosti da održi ljubavne veze, razapet kakav je bio između čari elegantnog društva i pustinjačkog života. Umrijeće , 29. decembra 1926, u 51-oj godini od rijetkog oblika leukemije, koju se nikad nije usudio da pomene, čak ni najbližima. (Služeći se pjesničkom slobodom, u svojim posljednjim danima navodio je prijatelje da vjeruju kako umire od uboda ružinog trna.)
"Kako da dušu sputam, da se tvoje
ne takne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah , rado bih je sklonio na koje
Zaboravljeno mesto usred tmine…"
(Iz pjesme "Ljubavna pjesma")

ROMEN, GARI (1914-1980)
francuski pisac
Kad ga je stigla starost, kad je izgubio ženu koju je voleo cijelim svojim bićem, kad je završio svoje djelo, dočekao da mu sin dođe u neke zrele godine, Romen Gari nije više vidio nikakvog razloga da i dalje živi. Tog 2. decembra Gari je ručao sa Klodom Galimarom u Rekamijeu. Iako je bio prestao da puši, zapalio je jednu cigaru - posljednju cigaretu osuđenika, u neku ruku. Zatim se pod mokrim snijegom koji je sipio vratio kući. Njegov izdavač je bio posljednja osoba koja ga je vidjela živog. Našli su ga mrtvog u njegovoj kući, ispruženog na krevetu: kasno poslije podne, ispalio je sebi u usta metak iz revolvera 38 specijal.
"Neke su novine napisale da je ono što nedostaje mladima rat. Iz toga nismo ništa naučili o mladima ali smo naučili mnogo o starima"
(Romen Gari, francuski romansijer)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:25

SAFO
Čuvena je njena legendarna ljubav prema vozaru Faonu, zbog koga se navodno i ubila, skočivši u more. Takođe je imala i prekrasnu kćerku Kleidu ili sa izvesnim bogatim trgovcem sa Androsa ili po nekima sa suvremenim joj pjesnikom Alkajem.
Najveća grčka pjesnikinja, sa ostrva Lezbos, čija je kuća bila ”dom Muza”, i sama deseta Muza, radi lijepog i nevjernog Faona, baca se sa Leukadske stijene u more, ženski Homer, kako su je stari pjesnici nazivali, podanica boginje ljubavi - Afrodite, utočište darovitih djevojaka, žena guste južnjačke krvi, predosjeća da će, zbog ljubavi i od ljubavi umrijeti:
Jezik meni zanijemi, tihi mene
Po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
Nit već vidim očima nit što čujem,
Uši mi šume,

Teški znoj mi teče sa čela, dršćem
Sva ko prut, a žuća sam nego trava -
Čini mi se, zamalo te bih bila
Umrla jedna.
Kći olimpske Pijerije, u drugoj jednoj pjesmi, sasvim je određena: ”Mrijeti iskreno želim ja”? anticipirajući tako vlastitu sudbinu, umirući prije smrti, birajući smrt, jer je toliko ljubila život.

STAL, ŽERMEN (1820-1871)
(Francuska spisateljica)
21. februara, dok se pela uz stepenice palate vojvode Dekaza, gospođa de Stal je doživjela srčani udar. Terapija koju su prepisali ljekari, koji su nekim čudom ustanovili da je riječ o bolesti jetre, sastojala se od kaše zgnječenih žohara! Baronica je povratila svest, ali je ostala paralizovana.
13. jula nastupila je gangrena; iste večeri, gospođa de Stal, koja nikako nije mogla da zaspi, uporno je tražila da joj daju opijum. Na kraju joj je njena dugogodišnja prijateljica, Fani Rendal, dala poveću dozu.Umrla je 16.jula 1871.(51 god)

SVIFT, DŽONATAN (irski pjesnik)
Tužno se završio Sviftov život - umro je lud, devet godina živeći kao umno poremećena osoba: nigde nije imao mira, usled čega je znao i po deset sati dnevno da provede tumarajući bez cilja po svojoj kući, odbijao je da jede i pije u nečijoj prisutnosti, govorio je besmislice. Na trenutke bi se njegov um ponovo razbistrio i tada bi se promatrao u ogledalu, govoreći očajno, kao da je govorio o nekom drugom:
"Jadni Svift!"
Pričalo se da su njegove sluge za novce puštale u kuću njegove obožavatelje, radoznale da vide kakva je izbezumljena ruševina ostala od ovog čovjeka. Umro je 19.oktobra 1745 (u 78-oj godini)
“…Mali moj prijatelju, Vi ste izrekli najljepšu pohvalu vašoj otadžbini. Jasno ste dokazali da su neznanje, lenost i porok danas najkorisnije osobine jednog zakonodavca; da zakone najbolje razjašnjavaju, tumače i u praksi primjenjuju baš oni koji najviše imaju računa i koji su najsposobniji da ih izopačuju, mrse i izigravaju…”
(Džonatan Svift, Drugi deo "Guliverovih putovanja", 1726)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:25

TENESI, VILIJAMS (VILLIAMS TENNESSEE, 1914-1983)
severno-američki pisac
Brak njegovih roditelja bio je vrlo nesrećan i on je bio na strani majke, smatrajući oca za neprijatelja, čovjeka koji mu se podsmjeva i koji ga zove gospođica Nancy. Kasnije, oprostio je ocu i okrenuo se protiv majke kada je njegovu voljenu sestru dala u jednu instituciju i zapovijedila da se podvrgne lobotomiji. Ovom temom bavio se u Iznenada, prošlog ljeta (1958) (Suddenly Last Summer). Nikada nije oprostio majci i preuzeo je brigu o sestri do kraja njenog života. Sudbina njegove sestre Rose mu je poslužila kao glavna inspiracija za autobiografski komad Staklena menažerija (1945) (The Glass Menagerie). To je bio njegov prvi uspjeh na Broadwayu čime je počela njegova pozorišna karijera.
Umro je pod vrlo čudnim okolnostima - dok se opijao slučajno je progutao poklopac bočice iz koje je u grlo sipao barbiturate i udavio se.

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:26

VAJLD, OSKAR (1854-1900)
U Parizu ne samo da se oblačio po pariskoj modi, nego je i svoje dugačke negovane pramenove kose ukovrdžavao. Kovrdže mu je i mama negovala u djetinjstvu, ignorišući činjenicu da je Oskar dječak, oblačila ga je u čipke i odgajala kao djevojčicu sve do devete godine. Možda bi i nastavila, ali je Oskar bio veoma krupan za svoj uzrast, a u međuvremenu je dobio i sestru. Za mlađu sestru je bio emotivno vezan mnogo više nego za starijeg brata, umrla je kao djevojčica a Oskar je čuvao njen uvojak kose cijelog života u kutijici.
Osuđen je kao homoseksualac na najtežu zatvorsku kaznu. Zbog svojih homoseksualnih sklonosti i neobičnog, hirovitog i bizarnog načina života 1895. optužen za seksualne perverzije i osuđen na dvije godine zatvora. Odsluživši kaznu, odbačen i prezren od sunarodnjaka, preselio se u Pariz gdje je ubrzo umro.
U pohabanoj pariskoj hotelskoj sobi mrzeo je tapete na zidu, na samrti je rekao: "Jedno od nas će morati da ode!"
Na spomeniku koji je podignut u njegovu čast su uklesane Vajldove riječi: "Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvijezda".
Imao je 46 godina…
Umro je ponižen i odbačen.
Umro od meningitisa, bez novca, bez publike, bez glamura.
"Neprijateljima treba neprekidno opraštati, jer je to upravo ono što ih najviše ljuti."

VENEVITINOV, DIMITRIJ VLADIMIROVIČ (1805-1827)
Venevitinov, istinoljubiva, pjesnièka duša, skrhana sa svoje dvadeset i dvije godine u grubim rukama ruske stvarnosti. Mladić pun snova iz 1825. godine. Očajanje, kao ni bol poslije ranjavanja, ne nastupa odmah. Ali tek što je stigao da izgovori nekoliko plemenitih riječi, uvenuo je, poput cvijeta sa juga kojeg je ubio ledeni dah Baltika.
Venevitinova je ubilo društvo u njegovoj 22-oj godini.