Književnici u naručju smrti

Уредник: Moderatori

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Književnici u naručju smrti

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:05

AGUSTINI, DELMIRA (1886 - 1914)
Delmira Agustini je rođena 24. oktobra 1887. u Montevideu... 1907. izlazi njena prva zbirka pjesama Bijela knjiga (El libro blanco), a 1910. slijede Jutarnje pjesme i 1913. Prazni pehari (Los cálices va-cíos)… Bila jedna od najizuzetnijih pjesnikinja modernizma… U Pórtico-u je Rubén Darío proglašava uniknom u izražavanju žene… Ubijena je 6. juna 1914. u Montevideu od strane njenog muža (bili su oženjeni svega par sedmica) kada ga je ostavila. Najprije je ubio nju sa dva revolverska hica, a zatim je izvršio samoubistvo. Smatra se da je bilo malo više vremena da razvije svoj talent, bilo bi kao ostvarenje anđeoskog sna…
Izgubila je život u 28-oj godini.
"...Na površini od kristala,
u drhtavome ogledalu jezera,
koje kadkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši,
a ja bjelinom strah zadajem…«
(Iz pjesme »Labud«)

ALFIREVIĆ, FRANO (1903-1956)
Tri mjeseca nakon smrti Tina Ujevića, njegov najvjerniji prijatelj pjesnik Frano Alfirević udavio se jedne večeri u gostionici "Vis" u Masarykovoj ulici kriškom narandže. Kad je umro Frano, malo poslije Tina, netko je rekao da je umro od tuge i da su se obistinile njegove riječi iz pjesme "Pjesnik", koju je posvetio upravo Tinu:
"Imam samo dan i noć, dva pusta druga,
i nikog na svijetu kom bih sebe dao…"

ASHILUS
Grčki dramaturg, iz 500. godine pne. Mnogi istoričari ga smatraju ocem grčkih tragedija. Po legendi, orlovi su bacali kornjače na kamenje, da bi im polomili oklop i tako ih otvorili. Očigledno je neki orao pomiješao kamen sa Ashilusovom glavom (bio je ćelav), kad je bacio kornjaču na pisca i ubio ga.

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:07

BEJKON, FRENSIS (1561-1625)
Bekon je u javnoj djelatnosti stekao vrhunska zvanja i titule: postao je (kao i njegov otac) lord čuvar Velikog državnog pečata, lord kancelar i baron Verulamski dopao tamnice, pod optužbom za primanje mita u javnoj službi.
Jedan je od najistaknutijih umova kasnog 16. vijeka. Državnik, filozof, pisac i naučnik. Svojevremeno su kružile glasine da je on pisao Šekspirova dela.
Jednog popodneva, 1625, Bejkon je gledao snežnu oluju kroz prozor i palo mu je na pamet da bi možda snijeg mogao da očuva meso kako je to so činila. Ta ideja mu nije dala mira i morao je da je provjeri u praksi. Odmah je kupio pile, ubio ga i očerupao. Zatim je istrčao napolje i počeo da pile puni snijegom, pokušavajući da ga zamrzne. Pile se nije smrzlo; Bejkon jeste.

BELE, ŽOASEN di (1522-1560)
(francuski pjesnik)
Te vešeri kad će umrijeti, Di Bele je bio pozvan kod prijatelja Kloda de Biza. Večera je prošla u veselom raspoloženju i uz dobru "kapljicu". Pošto se vratio kući, pjesnika obuze stvaralački žar, te sjede za radni sto i nastavi sa pisanjem svojih Latinskih darova. Našli su ga sutradan ujutro, glave klonule nad stranicom nedovršenog rukopisa. Umro je od srčane kapi.
Sahranjen je u pjevnici bogorodične crkve. Međutim, kada su 1785. vršeni radovi na restauraciji ovog dijela crkve, nekoliko sanduka je izvađeno i preneseno u jedan podrum, a tu će, zaboravljeni, i ostati. Poslije niza godina, kad su hteli da ih ponovo spuste pod ploče ispod pjevnice, ispostavilo se da četiri nedostaju, između ostalih i sanduk ovog pjesnika, kome je izgubljen svaki trag! Umro 1.januar 1560 .godine,u 38-oj godini.
"…Ako me djetetom priznala si nekad,
što se ne odazoveš, o okrutna mati?
Francuska, Francuska, glasu mom odvrati,
al leleku samo odgovara jeka…"
(iz pjesme "Majko umjetnosti)

BELINSKI (1813-1848)
Rođen u porodici siromašnog provincijskog činovnika, on iz nje nije ponio nijednu svijetlu uspomenu. Njegovi su roditelji bili kruti, nekulturni ljudi kao i svi predstavnici te izopačene klase. Jedared, kada je Belinskome bilo deset ili jedanaest godina, njegov se otac vratio kući i uzeo da ga grdi. Dječak je htio da se opravda. Razjareni otac udario ga je i oborio s nogu. Dječak je ustao potpuno preobražen: uvreda, nepravda odjednom su prekinule u njemu sve srodničke veze. Dugo ga je zaokupljala misao o osveti, ali osjećaj vlastite slabosti pretvorilo ju je u mržnju protiv svake porodične vlasti; tu je mržnju zadržao do same svoje smrti.
Društvena djelatnost Belinskog počinje tek 1841. godine. On je preuzeo rukovodstvo nad "Otadžbinskim zapisima" u Petrogradu i tokom šest godina vladao u publicistici. Umro je 1848. godine, iznemogao od premora, zgađen, u krajnjoj bijedi.
Belinskog je, u 35-oj godini, ubila glad i nemaština.

BERŽERAK, SAVINIEN de CYRANO de BERGERAC
Rođen 6. marta 1619. kao sedmo dijete Abela i Esperance Bellanger, bio je Gaskonjac samo po karakteru. Najveći boem bio je Sirano de Beržerak koji je mačem skrivao ljubav i bacio bi kesu punu zlatnika, pa makar ne jeo. Hrabar i vješt u dvoboju s floretom, ranjen u grlo za opsade Arrasa 1640. ("od tada je moj floret više u službi mojih prijatelja nego mojoj"), Cyrano, slobodni libertinac, navukao je bijes Crkve bogohulnim Ubojstvom Agripine i Korizmenim pismima, a kao borac za poeziju, sklad i ljepotu, protiv gluposti, podlosti i društvene bezosjećajnosti neprijateljstvo plemića i glumaca svojim britkim koliko proročkim esejima."Bio je veći i pametniji od svojih suvremenika, reći će Gorki, i to je uzrok njegove propasti." Ovaj "Salamandrin ljubavnik", kako je sebe prozvao, pada - umjesto u željenu dvoboju - pod udarcem rasklimane grede.

BODLER, ŠARL (1827-1867)
Umjesto očekivane slave, doživio je sudski proces na kome se sudilo djelu "zbog povrede javnog morala"
Jedne noći prijatelj Neji našao ga je u pustoj kafani. Primjetio ga je u uglu kraj zida, utučenog, leđima oslonjen o naslon klupe. Na stolu pred njim ispražnjena čaša konjaka. Bio je pijan. Prijatelj ga je uspio nagovoriti da se vrati u hotel. Ali kad su se trebali popeti uz stepenice Neji je bio prinuđen da ponese Bodlera. Smjestio ga je u krevet dok je ovaj iz sveg glasa vikao “Odlazite,odlazite!”.
Sutradan, doktor Oskar Maks utvrdio je oduzetost jedne strane, i usled toga, gubitak govora… dobio je izliv krvi u mozak, i potpunog pomračenja uma i u tečkim mukama umro u Parizu, u jedanaest sati, 31.avgusta 1867.godine, u 40-oj godini života.
”…Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima…"
(iz pjesme "Radosni mrtvac")

“…Dobroćudni, mirni čitaoče,
kojem srce trezvenošću bije,
baci ovu knjigu, vedra nije,
iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako niši školovat se htio
kod Sotone - meštra prepredena -
za tebe će ostat nesvaćena
il ćeš reći da sam mahnit bio…”
(iz pjesme “Epitaf jednoj osuđenoj knjizi”)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:08

CVETAJEVA, MARINA (1892-1941)
Cijela porodica imala je tragičnu sudbinu. Pjesnikinja je govorila da je sa mužem Sergejem činila savez usamljenika. Ćerka Arijadna je bila uhapšena, a suprug je radio kao agent u Parizu. Ona lično nije hapšena, ali njena ćerka, sestra, muž - jesu. Tako se omča stezala oko njene zlatne glave. Godinu dana prije samoubistva govorila je: "Tražim kuku za koju bih se objesila".
To je i učinila. Objesila se u 49 godini, nakon svađe sa sinom. Milicija je preuzela tijelo, a na sahrani nije bilo nikog. Ne zna se ćak ni gdje je sahranjena.
Ćerka joj provodi čak 20 godina u zarobljeništvu, muž (tvrdi se) strijeljan 1941.godine.
"…Mojim pjesmama o smrti i mladosti
Punim nepročitanih stihova!
Razbacanim po podrumima i prašini
Gdje ih niko ne čita i ne prelistava
Mojim pjesmama kao starim vinima
Doći će dan slavlja…”
(Maj 1913)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:09

ČEHOV, ANTON PAVLOVIČ (1860-1904)
1904 . u junu, po savetu ljekara, putuje sa ženom u Badenvajler na liječenje.Već 2. jula umire Čehov poslije nekoliko srčanih udara. Ljekaru koji je stigao, rekao je: "Ich sterbe." (Umirem). Kada je ovaj poručio bocu s kiseonikom, Čehov se osmjehnuo: "Dotle ću ja već biti leš. Bolje mi dajte čašu šampanjca, odavno ga nisam pio"; - obratio se Kniperovoj. Ispio je čašu polako, namignuo, okrenuo se na lijevu stranu i nasmiješen zaspao. To je bio kraj. U Rusiju je stigao u vagonu za ostrige. Svirala je vojna muzika, jer su očekivali sahranu nekog oficira. Sahranjen je 10. jula na groblju u Moskvi,u 44-oj godini.
"Ljubav daje krila ali ih i potkresuje"
"Ako se bojiš usamljenosti, ne ženi se"
"Dobar čovjek se može postideti čak i pred psom"
"Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti"
(Čehov)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:09

EZOP
Krezije će Ezopa poslati u Delfe da bi saznao šta mu predviđaju proroci. Kralj mu je dao pozamašnu sumu novca koju je trebalo da, kao znak zahvalnosti, da sveštenicima i narodu. Ali basnopisac se nije dao nasamariti trikovima kojima se sveštenstvo služilo da bi prevarilo one koji su dolazili da saznaju proročanstvo. To će im i reći, i smatrajući da nisu vrijedni darova koje im je Krezije poslao, vratio je novac kralju. Besni zbog takve uvrede, a i plašeći se da će im Ezopovo raskrinkavanje naškoditi, delfski sveštenici su smislili način kako da ga se riješe: među njegove stvari sakrili su pehar posvećen Apolonu, te ga optužiše da ga je ukrao. Optužen za krađu i svetogrđe, Ezop je bačen sa stene Hijampe.
“Time što vam ne čine zlo, zli ljudi misle da vam čine mnoga dobra.”

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:09

FEJDO, ŽORŽ
(francuski dramski pisac)
Fejdo će umreti u jednoj bolnici u Reju. Venerična bolest na koncu je zahvatila i njegov nervni sistem, prouzročivši ono što su njegovi ljekari nazvali "nesistematičnim delirijumom". Za vrijeme takvih napada, umišljao je da je Napoleonov sin, ili pak krava, te htio da pase travu... Morali su ga smjestiti u bolnicu: između napada ludila i letargičnih stanja isjecao je cvjetove od papira i lijepio ih na zid sobe. Aprila mjeseca, njegovom prijatelju Saši Gitriju će se učiniti da ja Fejdo u boljem stanju i upitati načelnika bolnice da li postoji mogućnost da ga puste kući. "Gospodin Fejdo je lud", odgovoriće ovaj. "Još jutros mi je rekao da je ćaskao sa jednom pticom." Umro je 5.juna 1921 (59 godina)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:10

GIDI, ALESANDRO (italijanski pjesnik)
Ovaj pjesnik, koga su nazivali italijanskim Pindarom, krenuo je put Kastel-Gandolfa da bi papi Klementu XI poklonio knjigu u kojoj se nalazilo pet papinih propovjedi koje je on pretočio u stihove. Dok je bio na putu, u tekstu je otkrio štamparsku grešku, zbog čega je došao u takvo stanje da je morao da se zaustavi u Fraskatiju, gde je doživio srčani udar i umro.Umro 12.juna 1712 (u 56-oj godini)

GOGOLJ, NIKOLAJ (1809-1852)
Spalio je rukopis drugog toma Mrtvih duša, a za vreme velikog posta podvrgao se tako strašnom izgladnjivanju da se sva njegova dnevna hrana svodila na nekoliko kašika zobene kaše i komad hleba, što bi zalio još čašom vode. Noći je provodio boreći se sa snom, jer zapasti u san za njega je značilo pasti u đavolje iskušenje. Naravno, posljedice nije trebalo dugo čekati: Gogolj se teško razbolio.
Ali ne samo da nije prestao da mori sopstveno tijelo, nego je, naprotiv, to činio još usrdnije. Nije skidao sa sebe svoj kućni mantil, niti se prao, niti brijao, nije htio da jede, niti da uzima lijekove, a svi sa kojima je dolazio u kontakt imali su utisak da prisustvuju pre jednom sporom samoubistvu nego li prirodnoj smrti. Lekari su pokušali da ga liječe silom: prskali su ga hladnom vodom, uranjali u mlaku vodu, stavljali mu pijavice po nosu. Vezanih ruku, on je urlao da ga puste na miru: "Ne mučite me više, tako vam Boga!" Umro: 21. februara 1852. (u 43-oj god)

GRIBOJEDOV, ALEKSANDAR (1795-1829)
IzdajniČki je ubijen u Teheranu, u 34-oj godini.
"Srečni ljudi ne gledaju na sat", (Gribojedov)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:12

HEINE, HEINRICH (1797-1856)
Osam godina Hajne je bio prikovan za postelju koju je nazivao svojom "madrac-grobnicom". Progresivna paraliza zahvatila mu je udove i mišiće lica zajedno sa očnim kapcima koje je mogao otvarati samo prstima. Umro: 17. februara 1856, u 59. god.
"…U tamni kad sidješ grob,
I ja ću - budno i sv'jesno -
U nj leći - al' tako da svaki moj ud
Uz tebe prione t'jesno.
I tebe svu blijedu i njemu i hladnu
Grliti, stiskati ja ću,
Uz tebe dok ondje smrt ne nađem jadnu
U drhtanju, grču i plaču…”
(iz pjesme "U grobu")

HEMINGVEJ, ERNEST
Drugog jula, u rano jutro, jedan čovjek uzeo je u ruke svoju omiljenu pušku i očistio je. Napolju je slijepo, žitko sunce već prosipalo svoj vreli smijeh. Čovjek je napunio pušku i zatvorio prozore, a zatim i vrata. Želeo je da priguši šum. Čuo je neke korake na stepeništu i odlučio da požuri. Otvorio je usta i podigao pušku. Nije mislio ni o čemu osim o tome da to mora da uradi i da će napokon uraditi. Cijev je stavio u usta i prstom snažno pritisnuo obarač. Nije zatvorio oči. Prvo su se pojavili crvena svjetlost i bol, a onda tišina. Čovjek se zvao Ernest Hemingvej.
Posljednjih godina života, prijatelji su ga zvali "papa". Njegova treca žena, Meri Vels Hemingvej, odmah je dala za novine izjavu da je puška slučajno opalila.
Hemingvej je gledao ubijanja, sam učestvovao u bezbroj safarija, prisustvovao scenama ruskog ruleta, trepanacijama bez hloroforma, bio ranjavan i učestvovao u nekoliko ratova. Prepoznao je dah sopstvene smrti za vratom. I želeo je da i tog puta bude brzi. I bio je.
“Idealista je čovjek koji iz činjenice da ruža miriše bolje od kupusa izvlači zaključak da bi i supa od ruža morala da ima bolji ukus”
Ribar iz Hemingwayeve knjige »Starac i more« još živi na Kubi (ovo je podatak iz 2000). Gregorio Fuentes ima 102 godine i s nostalgijom priča kako su on i veliki pisac plovili i ribarili karipskim prostranstvima… Na kraju, kad ga novinari pitaju je li Hemingway ipak bio samo pokvareni pijanac i ženskar, stogodišnji Fuentes im odgovara: »Pogledajte ove ruke! Još sam jak… Ako će mi netko ružno govoriti o Hemingwayu, dobit će svoje!«.

HERAKLIT (grčki filozof)
Umro: 490. p.n.e, u 40. god.
Pošto je bolovao od vodene bolesti, Heraklit je sam smislio način kako da izbaci suvišnu vodu iz tijela: naredio da ga cijelog zatrpaju đubrivom i da ga takvog ostave da leži na suncu. Naiđe čopor pasa i, kako je gomila životinjskog izmeta sakrila miris ljudskog tijela, od filozofa im se učini da je kakva životinja i rastrgaše ga.
"Znati mnogo stvari ne znači biti mudar"
"Magarci će pre izabrati slamu nego zlato"
(Heraklit)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:12

JESENJIN, SERGEJ (1895-1925)
Rođen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinstvo mu je proteklo: "Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzaslužnije je školovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji će kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije čitanja svaki će čitalac već sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Često je sjedio sam i zamišljen, uz čašu žestokog pića i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglašavali čudakom ili čak alkoholičarem. Neki su, čak, i zazirali od njega jer je bio prilično preke naravi. Neshvaćen i progonjen sa mnogih strana, ne mogavši više da se bori, i ne vidjevši izlaza iz otužne svakodnevice, Sergej Aleksandrović Jesenjin, izvršio je samoubistvo 28. decembra 1925.godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Doviđenja, druže moj…
“…Doviđenja, druže, doviđenja!
U životu ima mnogo zala
Svaki korak prati nova patnja
Na ovom svijetu sreće nemam ja.

Doviđenja! Tiho gasnu svijeće
pred moj put u mrak i vječni san,
čitav život čekah malo sreće
al’ u noći ipak ostah sam…”
(iz pjesme “Doviđenja, druže moj”)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:14

KAFKA, FRANC (1883-1924)
Kafka je imao više neobičnih, romantičnih ljubavnih veza, od kojih su najpoznatije sa Milenom Jesenskom i, poslednja, sa devetnaestogodišnjom Dorom Dijamant. Bio je čak i vjeren sa Felicom Bauer, ali se nikada nije ženio.
Poslednji trenuci života za Kafku behu prava Golgota: svaki zalogaj, svaki gutljaj za njega su predstavljali pravu torturu. Imao je toliku potrebu da pije - vino, pivo, vodu - da je počeo da halucinira. Da zlo bude još veće, dobio je trovanje stomaka što je još više pospešilo gubitak tečnosti. Da bi poštedeo svoj gotovo nečujan glas i grlo koje je bilo kao živa rana, sa svojim ukućanima komunicirao je putem cedulja "papirića ", koji su odavali istu onu opsednutost žeđu: "Kad bih samo mogao da popijem jedan veliki gutljaj vode! ". Koliko od tuberkuloze, umirao je jednako i od gladi i žeđi. Umro: 3. juna 1924, u 41. god.

KAMI, ALBER CAMUS (1913-1960)
Već u prvoj godini života ostaje bez oca i majka mu se u potpunosti posvećuje boreći se sa siromaštvom i teškim životom koji je pratio Kamija kroz čitavu mladost. Ali zahvaljujući stipendiji koju dobija kao siromašan učenik, završava filozofski fakultet. (Bio je i golman jednog Alžirsko prvoligaškog kluba i "Olimpika" iz Marseja)
Družio se sa Sartrom i Simon de Bovoar ali su se zbog nekih stavova razišli.
1957 dobija Nobelovu nagradu.
1960.kreće na putovanje za koje je kupio voznu kartu, ali se u zadnjem trenutku predomislio i kreće na put sa autom (4.januara)
Zbog neprilagođene brzine (oko 150km/h) slijeće sa puta i udara u drvo, te ostaje na mjestu mrtav. U džepu kaputa su mu pronašli neiskorištenu voznu kartu.
Imao je 47 godina...
"Ne idi ispred mene, mogu te ne slijediti. Ne idi iza mene, mogu te ne voditi. Jednostavno - idi pored mene i budi moj prijatelj"
"Poslije onih vrlo mladih, najsebičniji su oni vrlo stari"
(Camus)

KLAJST, HAJNRIH FON (1777-1811)
Jedna od najtragičnijih figura u njemačkoj književnosti.
Nikako nije mogao da smogne dovoljno snage i da digne ruku na sebe. Zvuči neobično, ali samoubistvo mu je izgledalo moguće samo udvoje, tako da ovu romanesknu smrt predloži nekolicini žena, pa čak i svojoj sestri Urlik. Sve redom ga odbiše, nege blago, neke užasnuto, sve dok jednog dana jedna mlada žena po imenu Henrijeta Fogel, stara trideset godina, udata i bolesna od raka, ne pristade da pođe sa njim na Obale Stiksa.
Henrijeta i Klajst zajedno potražiše idealno mjesto za njihovu zajedničku smrt i pronađoše ga na ostrvu Pauna, na jezeru Van: malo udubljenje obraslo mahovinom, gdje nekoć beše stablo istrgnuto olujom. Posljednju noć provedoše u krčmi Stiming gdje je, čudna li čuda, na videlo izašla sva Klajstova strastvenost: blizina smrti učinila je čudo koje nisu mogle ni medicina ni sve druge usputne ljubavi.
Narednog jutra napisaše nekoliko pisama i zatim iziđoše, prethodno uzevši dva pištolja koje zamotaše u šal. Na Ostrvu Pauna, pored jednog stabla, Klajst je najpre usmrtio svoju ljubavnicu, a potom pucao sebi u usta. U džepu pronađoše njegovo posljednje pismo: "Ostajte mi zbogom, dragi prijatelji, i sjetite se radosti i boli dva izuzetna bića koja se spremaju za nova otkrića koja ih čekaju na ovom velikom putovanju". Sahranjeni su na mjestu smrti.
Imao je 34.godine.

KOKTO, ŽAN (Francuski pisac)
Poslije telefonskog razgovora kada je saznao da je umrla Edit Pjaf, Kokto je, oko podneva, počeo da se guši. Pozvali su po lekara iz Milija, koji mu je dao injekciju. Umro je nakon što je rakao: "Šta mi se to dešava? Ali, ja umirem, prijatelji moji, djeco moja. Umirem… umirem. Zbogom, prijatelji, zbogom, djeco."
Po njegovoj želji, balzamovan je i sahranjen sa svojim ordenom Legije časti i akademskim mačem. A na njegovom spomeniku, želio je da se ugraviraju sljedeće riječi: “Ostajem sa vama" (umro 11.oktobra 1963)
"Najgora je sudbina one knjige kojoj se ne mogu staviti nikakve primjedbe".
(Žan Kokto)

KOLJCOV (1809-1842)
Koljcov je bio istinski sin naroda. Rodio se u Voronježu, do desete godine išao je u parohijsku školu, gdje je naučio da čita i piše bez ikakve ortografije. Njegov otac, trgovac stokom, natjerao je sina da se počne baviti istim poslom. Koljcov je gonio stada stotinama vrsta i navikao je zahvaljujući tome na skitački život koji je našao odraza u najboljim njegovim pjesmama. Mladi prasol je volio knjige i neprestano je iščitavao nekoga od ruskih pjesnika koje je sebi uzimao za primjer, a pokušaji podražavanja davali su lažan smjer njegovom pjesničkom instinktu. Najposlije se ispoljio njegov istinski dar; stvorio je narodne pjesme, malo njih, ali je svaka remek-djelo. To su prave pjesme ruskog naroda. U njima se osjeća tuga koja čini njihovu osobenu crtu, bol koji razdire dušu, život koji kipi. Dok su mnogi slikari, pjesnici, bježali u druge države, Koljcov je pak ostao kraj stadâ i pri poslu svoga oca, koji ga je mrzio, a i rodbina mu je zagorčavala život.
Koljcova je ubila rođena porodica u 33-oj godini.

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:15

LORKA, FEDERIKO GARSIJA LORCA (1899-1936)
Jedna eminentna ličnost iz frankističkog pokreta okarakterisaće falangistima Lorku kao komunistu, zbog čega će ga ovi uhapsiti. U to vrijeme opšte konfuzije, ništa jednostavnije od toga. Posle hapšenja, ova misteriozna ličnost - tvrdi se da je kasnije postao ministar - pojavila se u zatvoru, naredila da se otvori njegova ćelija i, pošto je zataražila od čuvara da se udalje, ubila ga s tri revolverska hica. Kasnije će tvrditi da je zatvorenik pokušao da pobjegne. Rivalstvo ljubavne i homoseksualne prirode bilo bi objašnjenje za ovakvu osvetu. Iako žrtva zločina iz strasti koga je smaknuo ljubomorni suparnik, pjesnik je uskoro "iskupljen" od strane republikanca, koji su od njega načinili mučenika koji je branio njihove ideale.
Druga verzija; 20. avgusta 1936. (u 37-oj god) u blizini Grenade ubija ga Frankova žandarmerija.
"…Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete narandže jede.
(Vidim sa svog balkona)
Kosač žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!…"
(pjesma "Oproštaj")

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:15

LJERMONTOV, MIHAIL JURJEVIČ (1814-1841)
Ruski pjesnik, prozni i dramski pisac, rođen je 1814. godine u Moskvi. U četrnaestoj godini počeo je da piše pjesme i poeme. Zbog sukoba sa profesorima, 1832. godine je napustio Moskovski univerzitet i upisao se u podoficirsku školu u Peterburgu.
U januaru 1837. godine, zbog pjesme "PJESNIKOVA SMRT", u kojoj je javno optužio režim za Puškinovu smrt, protjeran je na Kavkaz, gdje je boravio godinu dana, družeći se sa dekabristima…
Zbog toga što ih je otvoreno optuživao, vlasti ga se plaše i mrze ga, pa je 1840. godine, po drugi put, protjeran na Kavkaz, gdje je ušestvovao u ratnim okršajima… Njegovi neprijatelji iz krugova visoke vlasti, u tajnoj saradnji sa žandarmerijom, podmeću mu dvoboj, koji se završava pjesnikovom smrću u 27-oj godini života.
1841. Ljermontovljevo tijelo je spušteno u raku podno kavkaskih planina.
"I to što reče ti prije smrtnog časa
Ne pojmi baš niko, a slušaše masa…
…Posljednjih ti riječi
Dubok, gorak smisao
Izgubi se..."
"Život je dosadan kada nema borbe." (Ljermontov)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:18

MAJAKOVSKI, VLADIMIR (1893-1930)
Rođen u jednom selu u Gruziji. Studirao je slikarstvo, vajarstvo i arhitekturu. Kao vrlo mlad ušao je u ilegalnu boljševićku partiju i upoznao strahote zatvora.
Očaran idejom modernog pravca, ubrzo je postao korifej Futurizma i krenuo je na putovanjem lokomotivom kroz Rusiju, obučen u narandžastu košulju. Bio je oduševljeni pristalica boljševičke revolucije i zauzimao je važna mjesta u umjetničkim krugovima.
Tada su bila teška vremena za ruske pjesnike. Pisao je herojske stihove i 1925 piše poemu o Lenjinu.
Razočaran i uplasen postaje žrtva teške opsesivne neuroze. Neprestano je prao ruke, a iz kuće je uvijek izlazio sa komadom sapuna u džepu. Zvanična verzija tvrdi da je izvršio samoubistvo hicem iz pištolja 1930.godine.
“…Zar za Lenjina reći takoće:
“milošću božjom vođa ?”
Kad bi se desilo da je on božanstven,
Naljutio bih se do izbezumljenja
I ustao bih
Protiv ove mase
I protiv ovih
Poklonjenja…"
(iz poeme “Vladimir Ilič Lenjin”)

MILJKOVIĆ, BRANKO (1934-1961)
Objesio se o jednu nisku vrbu na Ksaveru, u noći između 11 i 12 februara 1961.
Postoji još jedna verzija o kojoj govori njegov prijatelj;
Branko zadavljen jastukom;
"Znao sam da je Branko veliki pesnik, od prvog susreta. A što se tiče njegove smrti, to sam utvrđivao na licu mesta, dva dana posle sahrane. Bio sam u Italiji kada se to dogodilo. Kada sam se vratio, uzeo sam automobil, uzeo sam njegove roditelje… Otišli smo u Zagreb, na lice mesta. Tražio sam od islednika da mi pokaže šta su uradili. Bio sam tad savezni poslanik, imao sam pravo i morali su to da mi daju. Istraga je bila aljkava, Ubeđen sam da je Branko Miljković bio zadavljen jastukom. Bio sam u toj strašnoj kafani… Mogli su kriminalci da ga ubiju. Nije moralo to da bude iz političkih razloga, ali on je ubijen. Videli smo službenu fotografiju Branka, sa šeširom na glavi, kraj "drvceta", kako kleči na jednom kolenu!!! Nekim vojnim kamionom pesnik je dopremljen je u Beograd i pokopan na Novom groblju, u 27-oj godini."
"…Čega ima ljudskog u patnji? O, čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvijezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sjena
I nema mene, al ima ljubavi moje…"
(iz pjesme "Kraj putovanja")

MIŠIMA, JUKIO(1925-1970)
Ubio se zbog nezadovoljstva tadašnjom politikom u Japanu…
Klekao je, uzeo samurajski mač, a iza njega stao je njegov omiljeni "kadet" Morita, za koga se govorilo da je i Mišimin homoseksualni ljubavnik. Mišima je zabio mač u lijevu stranu stomaka i pokušao da svojom krvlju na papiru ispiše ideogram za riječ mač, ali je bol bio suviše jak, pa je pozvao Moritu da mu, po ritualu harakirija, odsiječe glavu. Morita nije uspeo da to učini, promašivši vrat čak dva puta, ali je prileteo prisebniji "kadet" Koga, koji je piscu odsjekao glavu jednim udarcem oštrog samurajskog mača. Odmah pored klekao je i Morita, zabio mač u stomak, pa je Koga i njemu pomogao da okonča ritual.
Jedan od najkontraverznijih japanskih književnika tako je okončao život u 45-oj godini.

MOPASAN, GI DE (1850-1893)
Sifilis je, zajedno sa prekomernom dozom etera, Mopasana doveo na prag ludila. Postao je razdražljiv, naprasit, megaloman; um mu se pomračivao, počeo je da halucinira, da zapada u delirijume. Januara 1892., nakon pokušaja da sebi prereže grkljan, smješten je na kliniku doktora Blanšea odakle više neće ni izaći.
Ludilo je uzelo maha: strahujući od mikroba, umivao se evijanskom vodom, žalio se da mu je glava puna soli, priviđalo mu se kako oko njega gmižu insekti, razgovarao sa mrtvima, kao, na primjer, sa Floberom i svojim bratom Erveom koji je takođe umro lud, umišljao da je milioner, pisao Leonu III savetujući mu izgradnju grobnica opremljenih modernim namještajem. Umro: 6. jula 1893. ( u 43-oj god.)

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:18

NERVAL, ŽERAR DE (1808-1855)
Savršen dendi u redengotu sa visokim okovratnikom, u uskim pantalonama, zakačenim ispod cipela i rukavicama od bijele kože. Volio je da se bavi prizivanjem duhova.
Šarl Bodler o Nervalu; "Bio je jedna od zvijezda tamnog romantilarskog neba. Njegova smrt bila je za mene ogroman bol. Uvijek ću ga u mislima vidjeti kako se odjednom pojavio sa cvijetom sabljičice u ruci, u kafani u kojoj smo bili. To je bilo u januaru 1854. Tačno uoči njegove smrti. Ah! Ona ulica Vjej -Lantern, onaj zlokobni gavran koji grakće oko leša! Mislio sam često na to. Kakav kraj! Kakvo izbavljenje!"
Žorz de Nerval objesio se o uličnu svjetiljku, u 47-oj godini.
"…Al ne - mladost je završena…
Zbogom ti blago svjetlo moje -
Djevojka, miris, uspomena…
Sreća je prošla - nestalo je."
(iz pjesme "Luksemburška aleja")

Корисников грб
Sky Seeker
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 20436
Придружен: 26 Сеп 2004, 23:50
Место: Beograd
Контакт:

Порукаод Sky Seeker » 15 Мај 2008, 15:21

PAVESE, ĆESARE (1908-1950)
Tri mjeseca prije no što će sebi presuditi, Pavese je napisao: Kadenca patnje je počela. Svake večeri, čim omrkne, srce mi se steže, do duboko u noć. Nečto kasnije pridodat će: U osnovi, u osnovi, u osnovi, nisam li priglio tu čudnu i opčinjujuću stvar da se ponovo vrnem svojoj staroj ideji, davnašnjem iskušenju – da bih imao povoda da na nju mislim? Ljubav i smrt, to je pradjedovska praslika.
Ljubav koju pjesnik spominje jest ljubav prema američkoj glumici Constance Dowling, kojoj je posvetio svoje posljednje pjesme.
Pjesnikova prijateljica tvrdi da se on nije ubio zbog ljubavi, no da je sam svjesno želio da potomstvo tako misli pripremajući posmrtnu viziju sebe kao romantičnog pjesnika, a da se ustvari ubio jer se bojao novog rata. Neki izvodi iz dnevnika kao da potvrđuju ovakav stav: "Sada sam, na svoj način, ušao u ponor: posmatram svoju nemoć, osjećam je u kostima, a angažovao sam se sa svom političkom odgovornošću, koja me satire. Odgovor je jedan: samoubistvo". Desetak dana pred smrt Pavese će zabilježiti riječi nježnosti za svoju ljubav i nazvati je samo povodom. Zapisat će još: Ne ubija se iz ljubavi prema jednoj ženi. Ubija se jer nas ljubav, svejedno koja, otkriva u našoj nagoti, bijedi, bespomošnosti, ništavilu.
Najpoznatija zbirka pjesama ; “Doći će smrt i imat će tvoje oči"
Imao je 42 godine

PETEFI, ŠANDOR (1823-1849)
Rodio se prvog januara 1823 u Kiskorosu (Mađarska). Otac mu je bio mesar i zakupac te je često mijenjao mjesto boravka.
Okušao se kao glumac ali nije bio uspješan na tom polju.Vojsku je odslužio u Zagrebu.
Prva pjesma mu je objavljena 1842. godine i od tog vremena počinje pravi život pjesnika; buran, strastan, silovit, u povijesti književnosti poznat koliko po pjesmama ljubavnih ugođaja, toliko i po onima punim rodoljubnog zanosa.
Poginuo je u bici kod Segesvara 31.jula 1849, u 26-oj godini.
"Kako da te nazovem,
kad sred mraka, snatreći,
večernje zvijezde lijepih ti očiju,
diveći se, moje gledaju oči,
kao da ih sad vide prvi put…"
(iz pjesme "Kako da te nazovem")

PLAT, SILVIJA (1932-1963)
Već u 21.godini godine Plathova će pasti u depresiju, doživjeti nervni slom te pokušati samoubojstvo. Bio je dvadeset i četvrti august 1953. Sylvia je progutala prekomjernu dozu pilula za spavanje i povukla se u podrum kuće. Našli su je nakon tri dana i uspjeli joj spasiti život. Narednih nekoliko mjeseci provodi u privatnoj bolnici, na rehabilitaciji.
1956.upoznaje Teda Hjuza i udaje se za njega.
1962. godine Sylvia Plath rađa i sina imenom Nicholas Farrar. Međutim, u ljeto iste te 1962. godine Sylvia će otkriti muževljevu nevjeru. Ted Hughes održavao je, naime, vezu s Assiom Wellville, u to vrijeme također udatom. Poslije otkrića nevjere Ted i Sylvia se razdvajaju. Sylvia s djecom odlazi živjeti u London.
Otrovala se u 31. godini plinom u kuhinji (gurnula glavu u rernu), nekoliko mjeseci pošto ju je Hjuz ostavio zbog druge žene. U jednom od zapisa iz njenih dnevnika, od 12. decembra 1958. godine, pjesnikinja piše da joj je psihijatar dozvolila da mrzi svoju majku. Njena majka Aurelija odgajila je nju i njenog brata Vorena. Otac je umro 1940. godine od posledica dijabetesa. "Od osme godine nisam znala za očinsku ljubav, snažnu ljubav nekoga ko je moja krv. Moja majka je ubila jedinog čovjeka koji bi me zaista voleo".
«…Umiranje je
Umjetnost, kao i sve ostalo.
Ja to činim izuzetno dobro…»
(Silvija Plat)
(Udovac Ted Hughes oženit će nakon nekog vremena svoju svojevremenu ljubavnicu Assiju Wellville, no i ona će, kao i Sylvia Plath, izvršiti samoubojstvo, i to također ugljičnim monoksidom.)

PREVO (Anatol Fransoa)
francuski pisac i opat
Dvadeset i petog novembra, nakon što je, doduše možda i preobilno, večerao kod benediktinaca samostana Svetog Nikole Asiškog, Prevoa je pogodila srčana kap i on se srušio ispod jednog drveta u šumi Sanli, na mjestu zvanom La Kroa-de-Kurtej, gdje još i danas postoji jedno raspeće. Kad su ga narednog dana pronašli, nije davao nikakvih znakova života - bio je hladan i ukočen. Zaključeno je da je mrtav i, kako bi se sa sigurnošću utvrdilo da autor Manon Lesko nije ubijen, naređeno je da se izvrši autopsija. Kada je nož zarezao po grudima, "leš" je kriknuo.
Užasnut, hirurg je pokušao da zašije rez, ali povreda je bila smrtna. Siroti opat je otvorio oči tek toliko da bi mogao da shvati da je došlo do užasne zabune zbog koje će ih ponovo sklopiti, ali jednom za svagda. Opat Prevo je sahranjen u onom istom benediktinskom manastiru u kojem je posljednji put večerao. Kada je za vrijeme revolucije manastir porušen, stanovnici sela pokupili su sve što bi im moglo poslužiti bilo čemu, tako da je 1820. godine u obližnjoj kući pronađena nadgrobna ploča opata Prevoa koja je ukućanima služila kao korito…

PUPAČIĆ, JOSIP (1928-1971)
Dva mjeseca pred svoju smrt govorio je pred prijateljima;
"Ja kad umrem, naređujem vam da me ukopate na Slimenu, zajedno sa svima vama".
Nakon dva mjeseca je poginuo…
"Njemu je Slime zaista bilo dragocjeno - kaže Slavko Mihalić - više nego što je to nekome obična kuća ili njegovo djetinjstvo. U svojim je pjesmama stoga stapao pitomo Slime, na kojem je rođen, sa Sljemenom, podno kojeg je živio."
U nedjeljno predvečerje, 1971, čitava porodica Pupačić poginula je u avionskoj nesreći. 42-godišnji pjesnik, njegova žena i 4-godišnja ćerka.
"Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez rijeći, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi."
(iz pjesme”Moj križ svejedno gori")

PUŠKIN, ALEKSANDAR SERGEJEVIČ (1799-1837)
Dvadeset i šestog janara, Puškin je zakazao dvoboj Žoržu d'Antesu, francuskom emigrantu koji je služio u ruskoj gardi i koji je otvoreno zavodio njegovu ženu Nataliju, a njega samog ismejavao. Rivali su se sastali sutradan, na zakazanom mjestu u Černaja-Rečki, u pet sati poslije podne. D'Antes je pucao prvi: pogođen u stomak, Puškin je pao.
Puškin, smrtno ranjen, neće se oporaviti. Pažljivo su ga preneli kući i položili na divan njegove radne sobe prepune knjiga. Doktor Šolc mu nije tajio da je rana smrtna i upitao ga želi li vidjeti svoje prijatelje, na šta je Puškin rekao:" Zbogom, prijatelji moji", pokazujući pri tom na knjige svoje biblioteke. Agonija, praćena užasnim bolovima, potrajala je dva dana, te je pomišljao da pištoljem, koga su mu pronašli sakrivenog ispod pokrivača, sebi prekrati muke. Pošto se Puškin uvijek izjašnjavao kao liberal, vlada je, strahujući da bi njegov sprovod mogao da izazove nerede na ulici, naredila da se njegov sanduk preveze do groblja u kolima natovarenim senom te da se sahrani bez ikakvih ceremonija.Umro je 29. januara 1837. u 38-oj godini.
Dok je umirao, gusta gomila tiskala se oko njegove kuće iščekujući vijesti o njegovom zdravlju. Sve se to događalo na dva koraka od Zimskog dvorca, te je car sa svoga prozora mogao da posmatra gomilu; obuzet osjećanjem ljubomore, oduzeo je narodu pravo da sahrani svoga pjesnika; po mraznoj noći Puškinovo tijelo, opkoljeno žandarmima i policajcima, u tajnosti je prebačeno u crkvu druge parohije, tamo je sveštenik na brzinu očitao opijelo, a zatim su saonice odvezle pjesnikovo tijelo u manastir, u Pskovsku guberniju, gdje je bilo njegovo imanje. Kada je tako prevarena gomila nagrnula u crkvu gdje se opijevao pokojnik, snijeg je već zameo svaki trag pogrebnog obreda.
“…Al' mrijeti mi se neće.Još se nadam.
Ja živjet' hoću, da mislim i stradam.
Međ nedaćama, jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslada ima.
Ponekad opet zanijet ću se skladom,
Nad svojom sanjom zaplakati kradom
I tko zna, neće l' posljednji mi dani
Ljubavlju zadnjom biti obasjani…"
(iz pjesme "Elegija")