Radakova nada

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

MC
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 36
Придружен: 12 Окт 2004, 17:26

Radakova nada

Порукаод MC » 28 Јул 2017, 16:48

Radakova nada

Nije Radaku nimalo bilo pravo što sad stoji u gomili tih prostih, zastrašenih seljaka u zatvorenom stočnom vagonu koji ih odvozi neznano kuda. Naposljetku, Radak i nije seljak nego gospodin čovjek, gostioničar, gazda. I ovdje, u ovaj zahušljivi vagon njega je mogao dovesti samo nesretan slučaj, samo nesporazum, on nije spadao u to klupko prljavih, znojavih, smrdljivih tijela što sada skupa drhte u strahu poput ovaca pred klanicom. Iz ovog razloga se Radak drži na odstojanju od ostalih, dopuštajući da jedino zajedničko sa tim neželjenim saputnicima bude ona ista strašna žedj koja ih sve skupa mori. Ostaje zato nijem na njihove poglede, povike, njihovo slinavo "Brate" i "Bože", njihove uzdahe i kuknjavu koja bi s vremena na vrijeme preplavila vagon.
Nije znao ni kuda ga vode, niko nije znao kuda ih vode. On lično nije znao ni što hoće od njega, samo se tješio da ga nije odveo bilo tko, kakav bandit, vucibatina, nego ga je odvela vlast, a vlast ne griješi. Postoje naravno sitni previdi, zloba i zavist, lažne dojave, nesavjesni ljudi. Ali on je sasvim čist i pokoran i na njegovom četrdesetipet godina dugom životu neme niti jedne mrlje za koju bi ge netko mogao teretiti. A sila, sila je država, i kako se kaže "S kim je sila, sa njim je i bog". I Bog ne griješi i ova će se nezgoda nekako razriješiti, nekako će država shvatiti da joj je Radak bespogovorno vjeran i lojalan i Radak će se vratiti svojoj Marici i svojoj gostioni i ispijaće uz ručak gemište sa časnicima i nazdravljati pobjedi Hrvatske i velikog Rajha.
Radakova je gostiona dakle ponos njegov i Marice, žene mu. Tu običavaju svraćati svi dužnosnici iz kraja, ustaški časnici, detektivi, radnici općine. I Radak je dobar sa njima, Marica još bolja, donosi im vino, sjeda za njihove stolove, popije koju čašu, smije se i šali. Katkad zapjeva zajedno sa njima. Radek naravno nije ljubomoran, od te osobine ima svakako i koristi. I još je jedna stvar bitna i to je Radak istakao pri hapšenju. "Ja sam Hrvat i moja je žena Hrvatica", kazao je onom velikom ustaši, onom brkatom, impozantnog izgleda, ali mu to nije pomoglo. Htio je pokazati dokumente, ali iskaznice i svega ostaloga nije bilo. Sve je to prije pretresa bilo u kolima zajedno s novcem.
Tako nije imao vremena objasniti gospodinu u čemu je stvar i što se zapravo dogodilo. No, nadao se da će tamo kuda ih vode imati više vremena da sve objasni i ispravi, te da će se zatim kako dolikuje, kao slobodan i čestit čovjek vratiti svojoj kućici i svojoj ženici...
Eto, tako se satima Radak mučio od žedji u smrdljivom vagonu, tokom noći je i kišilo što je dovelo do strašne tuče za mjesto pored prozorčića, dokle su dosezale kapi kiše, ali na kraju niko se od tih kapi napio nije, a mnogi završiše krvavih noseva i gubica. Radak bješe na putovanju svjedok tome kako neki piju svoju mokraču, i svakakve je druge gadosti i poganštine iskusio, ali ovakvo stanje u kome ljudi jedan na drugog gledaju kao n amarvu, konkurenciju, slijepu od straha žedji i za njega bilo je previše. Gotovo se srušio od užasa i očaja. "Kao zvijeri", pomisli Radak gledajući izbezumljene seljake, krdo koje ne razumije ni državni razlog ni nesporazum, krdo koje možda i zaslužuje da gospoda ustaše ovako sa njima postupaju.,
U zoru, vagon stade i ustaše otvoriše vrata. Pred nevoljnim putnicima ukaza se neka sumnjiva, blatnjava ravnica, zamagljena i hladna. Jedva su silazili s vagona onako ukočeni od žedji i duge vožnje. Pored puta bijahu lokve pune blatnjave vode i ljudi, kao životinje padoše na koljena i počeše laptati ti smrdljivu žutu tečnost, što je izazvalo grohotan smijeh prisutne gospode ustaša. Ma koliko je želio ostati čovjekom i gospodinom, Radak kleknu dolje i bezumno stade gutati ono blato, onu prljavu vodu kakvu ni pseto ne bi okusilo. Voda je bila tako smrdljiva i to klečanje, taj pad, to izjednačenje sa onom seljačkom gomilom, porazi Radaka više no sve muke do tada i on sjede na zemlju, poželjevši da nije živ. Tako je trajalo nekoliko trenutaka, a onda mu se poče vraćati nada. Pomislio je da će sresti nekog gospodina ustašu, možda nekoga od onih sa višim činom, nekoga kome če se moći obratiti i tko će odmah vidjeti o kakvoj se
strašnoj pogreški radi.
A sve je počelo i završilo se sa velikom nabavkom vina. Ta u gostioni vina uvijek nedostaje. Trebalo je sa nekim ustašama ugovoriti isporuku vina što su konfiscirali od bogatih srpskih seljaka. To je sve doznao preko žene, sve od onih časnika sa kojima de ona rado pila i smijala se za njihovim stolom. To su bili hektolitri vina, Radak je ponio sav gotov novac koji je imao i još se i zadužio kod nekih susjeda. Pravi obrtnik! Znao je da će sigurno obrnuti uloženi novac. A i što bi vlast s vinom? Ne mogu popiti sami no im ga baš valja prodati. A kome ga prodati nego Radaku, čiju ženu tako dobro poznaju sva gospoda ustaški časnici. Radak prilike, takove prilike, kada se za ništa dobija nešto ne propušta. Trebalo je da ga čekaju kraj mosta. I Radak je bio na vrijeme tamo, ni časa nije kasnio. Nisu ni gospoda. Mahnuo im je s kola kad je naišao vojni kamion, obradovao im se, misleći da je u kamionu vino. Medjutim, iz kamiona su iskočili dvojica mladih ustaša, uhitili ga, pretresli, i bez priznanice mu oduzeli sav novac. Ostala su kola, nestao je novac i dokumenta i Radak se ubrzo našao u smrdljivom vagonu sa seljacima...
Iz razmišljanja o sopstvenoj zlehudoj sudbini Radaka je prenula vika, povici jauci. Ustaše su narod brzo sakupljali u kolonu, kundacima udarajući bez milosti one nevoljnije i sporije, pa i Radak brzo ustade koliko god mu je posle neprospavane noći bivalo teško i mučno. Krenuli su najzad, blatnjavim putem, kroz neku kapiju, sve uz povike i psovke prisutnih ustaša. Radak, čiji se sav uspjeh u životu temeljio na vezama i poznanstvima sa svojim gostima gledao je oko sebe, ne bi li pronašao nekog važnog čovjeka kome bi se mogao požaliti, koga bi ne neki lukav i otmen način mogao pridobiti za sebe. Najzad, medju prisutnim ustašama, ugledao je jednog visokog, brkatog kome se primicao. Pa kad je prošao pored njega, Radak mu na najponizniji način reče:
"Oprostite gospodine!"
Brko ga samo pogleda.
"Oprostite, ja sam ovdje greškom."
Brko samo klimnu glavom. "A imaš li ti novaca?".
Nije znao Radak što da kaže. Pa novac su mu uzeli pri hapšenju.
"Nemam novaca, ali.."
"Ali što?"
"Ja sam Hrvat, Moja žena je Hrvatica, kod nje je sav novac"
Naočitom ustaši nasmije se brk. "Niš' ne brini onda", reče i odalami Radaka po ledjima. Zatim ubrza korak.,
Je li to bio udarac podrške, kao neko tapšanje po ledjima, Radak to nije znao, ali bio je sklon da vjeruje da je tako. I odmah mu bi bolje, odmah je lakše gazio po tom blatnjavom putu i namah mu se učini da on doista nema ništa sa tom seljačkom stokom koja oko njega kuka, jauče i plače. Znao je Radak da će im se putevi raziči, vrlo brzo, da će njega u zaštitu uzeti gospodin ustaša, da će možda s njime skoro piti vina u svojoj gostioni... Tako razmišlja Radak, misli kako njega to srpstvo i hrvatstvo nikada zanimalo nije, da je sve što je znao bio samo posao i zaradjivanje novaca. Nikad Radak nije mislio da su te crkvene stvari važne, niti su ga zanimale. I kada su se pravolavni, listom, od straha za goli život počeli preobraćati u katoličku vjeru, Radak nije imao vremena da se bavi time, da razmišlja o njima, umujući kako se ne treba miješati se u sukobe, koji te se ne tiču, te da je tako sigurnije, da je tako bolje za posao.
Sada je hodao, poletno brzo, prestižući posustale i izbezumljene seljake, sve nastojaći da ponovo sustigne onog visokog gospodina ustašu, da mu bude u vidnom polju. Činilo mu se da ga odnekuda baš i poznaje. Kada stignu tamo gdje je cilj ovog puta, prići će mu i sve razjasniti. Ustaša će ga povući i izdvojiti iz te seljačke rulje, Radak če kući, poslije će se naći u Radakovo gostioni, smijaće se dok Radak bude častio vinom....
Tako se nadao Radak,... Hodali su još oko pola sata, a onda se kretanje naglo uspori, masa ljudi koja se valjala ravnicom naišla je na neko malo uzvišenje, prolaz medju stablima velikih topola. Bilo je čudno, nešto je visilo na stablima. nekakve sive krpe. Nebo je odzvanjalo od uznemirujućeg kreštanja vrana. I tek kad se približio, Radak shvati da to nisu krpe već ljudi. Neki obješeni o grane, neki o klinove. "Ko li ih je tu objesio?"
"Zacijelo vlast", odgovarao je sebi, "sigurno da su zgriješili, ali što i koliko, sigurno mnogo". Nije bilo ni važno, samo je bilo strašno. Na jednom drvetu bijaše čovjek, ne obješen nego čavlima prikucan za gorostasno stablo. Kao pocijepana crkotina u odvratnim, krvavim ritama. Ne samo da čovijk kao cjelina visi, nego je svaki njegov dio nekako otkačen od tijela i kao da visi sam sa sebe. Kao da se čovijek raspao na dijelove i prije nego što si kroz njegovo mesu ukucali velike čavle pa drže samo rite u koje je obučen. Kroz masu se prosu šapat da je taj bježao, pa nije pobjegao daleko, tako su se smijale ustaše.
"Kad je bježanje takav grijeh, nećemo bježati", misli Radak. Ipak u stomaku osjetio je takvu mučninu, takav strah, kakav nikada nije. I pitao se " Kakvo je ovo mjesto?" Posumnja oje da se iza svega krije nešto strašno, neopisivo, te da u onim glasinama o strašnim pokoljima Srba, Židova i ostalih neprijatelja mlade nezavisne Hrvatske države možda i ima istine. I ne samo da ima istine nego da je to istina, nekada potpuno nebitna i nezanimljiva, sada sveprisutna, razdražujuća, mučna i teška...
"I što sad ako ga onaj ustaša ne izvede odavle?" Razum mu govori da je sasvim moguće da svi zaista odlaze na rad u Njemačku, kako su im rekli, ali stomak mu šapće nešto sasvim drugo, užasno, skoro na granici poimanja. Radaku se ne ide u Njemačku, on ima svoj posao u gostioni i svoju ženicu i svoj obrtnički život. Nije nikada volio rati stradanja nego je uvijek bio optimist, uvijek mu je sreća bila nakolnjena, pa zašto i sada ne bi moglo biti tako. Pljuvačka mu ide na usta i vraća se, žgaravica. I sigurno postoji način da se spasi, neka makinacija, neka pogodba, neki trik iz arsenala njegove gotioničarske pameti i iskustva.
Žuri, kao bez duše da sustigne onog ustašu, da mu iznese svoje prijedloge. Pretiče majke sa djecom, umornom i posustalom. Usput vidi strarce koji su pali koje ustaše vuku nekuda na stranu. To ga ne zanima. Plač i kuknjava svih tih žena nimalo ga ne zanimaju, ima on svoje probleme. Samo da sustigne onog ustašu, koga kao za inat nema.
Kao bez duše, žuri Radak. Stigao je već do čela kolone. Tu su neki mladji ljudi mrkog pogleda, neki izubijani krvavi, svi vezani, "Sigurno buntovnici, banditi", promišlja Radak. "Zato ih je tako prebilo". Odlučuje da ne razgovara sa njima, to nije društvo za njega, ima on svoj plan i sada bi htio zaostati da ne bude skupa sa tim banditima. Polako usporava korak. I taman kad je mislio da se dovoljno udaljio jedan ustaša drekne na njega:
"Naprijed pseto vlaško!" i šutne ga iz sve snage u ledja tako da je Radak gotovo pao i bol mu se razlila na mjestu desnoga bubrega. Sve posrćući, jedva hodajući nastojao je da ponovo uhvati korak, da ga onaj ustaša ne bi tukao...
Povremeno udahne duboko ne bi li odagnao strah i tugu i očaj koji kao da mu se prikuplja tu, u grudima. Hodanje umiruje, taj ritam koraka. Na tren skoro da zaboraviš sve, prepustiš se koračanju. Pita se Radak hoće li netko znati da cijeni to što je požurio, što ide brže od ostalih. U glavi mu se sve miješa.
Posrče, ne uvidja da se sve usporava, da kolona poslako staje. Da je ispred nekakav ustaša na konju, u zelenom kombinezonu kakvog nose njemački tenkisti. "Evo fratra", čuje kako kaže jedan od ustaša. "Mora biti da je fratar veoma važna osoba, kad ga ustaše toliko cijene", misli se Radak zverajući oko sebe, u glavi mu već kombinacija, mogućnost da se izbavipreko dogovora, možda poslovnog pothvata sa samim Fratrom. Je li on stvarno fratar ili je to nadimak? Ali uzalud je, Fratar izdaje neka naredjenja i jaše dalje. Tko bi ga stigao....
Stali su. Onaj naoćiti ustaša, u koga Radak polaže svoje nade da ne ode na rad u Njemačku ili kakvo još gore mjesto, im prilazi. On je poslovan i vrlo ozbiljan, a opet nekako prijateljski raspoložen, nakolonjen svima. Tako Radak barem misli.
"Ljudi, žao mi je da ste se umorili, ali sad ste na svom cilju. U grupama po pet, tamo iza onog grma, tamo ćete se prijaviti komisiji za rad u Njemačku. Nemajte brige, poslje u kamione, pa će te se lijepo odmoriti, još do podneva svatko će dobit porciju ukusnog graha. I djeca će biti zbrinuta. Neće vas nitko više tuć, stražari su nervozni, ali vjerujte i oni su umorni, nisu imali pravog odmora već danima..."
I grupe od po pet već kreću, tko ne bi žurio da se odmori. Radaku se jedino ne svidja to da ide na rad u Njemačku, ali objasnit će već sve na komisiji. Čudno jedino da je komisija ovako u polju, medju šumarcima. Što če komisija tu? Nestrpljiv je, gleda u pravcu stola koji je daleko, ima jedno trista metara do tamo, ne vidi se i ne čuje šta se tamo govori. Na osnovu pokreta onih ljudi koji su već tamo pokušava da da nasluti, da stekne bolji osjećaj kako da se postavi u razgovoru sa komisijom. Ne ide mu baš od rukedok nabraja u sebi sva imena ustaških dužnosnika i časnika za koje zna i na koje bi se mogao pozvati. Ali vremena ima malo, drhte mu ruke, ne može se sjetiti.
"Tomić... Tomić... Tomčić"
Najzad jedan ustaša dolazi po njih. Radaku je neka muka u stomaku. Misli što i kako će sve reći. Prilazi stolu, trudi se da izgleda skrušen, dobrodušan, nevin....
A tamo sjede dvojica ustaša. Čudi se Radak kakva je to komisija. Na stolu demižon rakije i neki papiri a koje su stavili kamen da ih koje vjetar ne bi raznosio.
"Ideš ti na rad u Njemačku", kaže jedan ustaša zaplićući jezikom. "Sve dragocjenosti, novac, biće vraćeni..." Ustaša ima neke sitne papire, cedulje, sve ovara dalje i mastiljavom olvkom se sprema nešto napisati....
"Ja sam obrtnik, gostioničar, kako da napustim svoj posao, sve će mi propasti"
"Nemaš novaca?"
"Nemam, svesu mi uzeli pri uhićenju ali, moja žena, ona ima..."
"Sljedeći...", odmahuje rukom pijani ustaša. "Hajde ti tamo, tamo na kamion iza drveča"
"Ali..."
"Ma nema ali, mater ti vlašku", viče ustaša, toliko jako da Radak odskoči od stola.
Nema se što drugo činiti. Kreće gore prema drveću o kom je govorio ustaša. Sad je zaista razočaran."Pijana stoka, banda, kako sad u Njemačku da idem". Ali već poslije nekoliko koraka, navikava se na tu činjenicu, fakat, da se tu nista ne može, da i to može biti dobro, da će, kakav je i u Njemačkoj uspjeti ostvariti neku korist i iz svega. I polako, pomiren sa sudbinom približava se drveću, tamo čekaju neki koji su bili ispred njega, Neka seljanka sa djevojčicom, obe jednako odjevene, obe sa onim krajiškim maramama. Djevojčica kao umanjena slika majke. I pet šest ustaša dolazi im žurno u susret.
"Idemo, viče jedan, "na posao". "Prvo malu."
I prije nego što je Radak shvatio što se dešava, dvojica ga ustaša ščepaše za ruke i počeše vući. Ispred njega jedan je uhvatio dijete koje je vriskalo, da je Radaka samo od toga vriska zaboljela glava, a druga dvojica zgrabiše majku. No nju nije ni trebalo vući ona je sama išla za dijetetom, krotka i poslušna kao ovca, sve moleći ustaše i kršeći ruke. A i Radak, ponesen ovim što je vidio nije se ni opirao, ni vikao, niti je objašnjavao sve ono kako je prije lukavao smislio, pa je samo hodao, dok su ga ustaše u crnim uniformama, takozvani "crnci" ćutke držali.
Ali, ni plakanje djeteta ni zapomaganje majke nije mu pogled mogao odvući od onoga što je zatim uslijedilo. Kao da je odjednom mogao videti sve, bolje, cijelovitije, jasnije nego ikada prije. Približavali su se oko dva metra širokom rovu. Nije bilo dvojbe da je rov pun mrtvaca. Okolo su stajali Cigani, neki naslonjeni na velike maljeve, drugi sa lopatama. Neki su Cigani, zajedno s ustašama vukli mladje djevojke u sjenku, kidajući s njih odjeću. Vidio je bačene boce rakije pa i njegovi su pratioci mirisali žestoko na lozu. Tu se pilo, bančilo, veselilo, ubijalo u nekoj čudnoj nevidjenoj, pijanoj strasti. Posvuda novi i strašni detalji. Osjećaj velike uposlenosti Cigana i Ustaša, jednako žurnih i brižnih i nervoznih i bijesnih. Ta njihova poslovna uigranost, skoro bliskost.
Pomisli da još jednom kaže kako je Hrvat, ali glas ga je bio izdao. Nije mogao govoriti. Samo je ramišljao, nepovezano i grozničavo.
"Pa kakvo je ovo mjesto uopće?", pitao je sebe i pitao samog gospodina Boga, bez koga je u životu tako uspješno i do sada poslovao sve do sad. Ali nitko mu ne odgovori, pa ni sam ne nadje odgovora sem da ovo mjesto koje ne bi trebalo da postoji i sve ono što se u njemu dogadja nikako ne bi smjelo da se dogadja, nigdje na svijetu. tako izvitopereno, bolesno, skoro nemoguće....
Ali bilo je moguće. Vidje Radak kako jedan ustaša lako diže djevojčicu na nož i baca je u jamu. I kako majka na to zanijemi. Kako je vuku dolje, kako je Ciganin spretno maljem udara u glavu, kako lobanja puca, kako curi mozak i krv. I čitav red mrtvih ljudi. Sva trupla koja se dolje trzaju, čekajući da budu još živa pokopana. I taj miris krvi, blijedi, bijeli ljudski mozak rasut u blatu. Pijano cerekeanje, dozivanja i i smijeh ustaša dok siluju, piju i časte se.
Trganje sopstvene odjeće, osjeća Radak, igru nečijih grubih prstiju po njegovom tijelu, dok traže. Psovanje jer ničeg nema, otimanje odijela, njegovog prazničnog. Pa i sopstveno Radakovo tijelo koje kao da i nije njegovo, već ga je izdalo i već pripada ustašama te se svemu povinuje bez hroptanja i mirno.
Pogleda oko sebe, lice onog naočitog ustaše u koga je polagao sve svoje nada. I on je tu, gleda što se se Radakom zbiva i šuti. Radak ga pogleda u oči, ali Brko samo namignu. Kao da je moralo ovako biti, kao da je sve vodilo k ovome. Pa zatim, nekoliko koraka bosim nogama po blatu, iskežena lica Cigana. Nešto ga gura dolje, a blijedo, ravnodušno nebo i par crnih ptica, sve to odlazi nekamo gore. I čovjek odrezanog nosa u jami. Primjećuje da nema ni ušiju ni očiju, taj čovijek, da su mu crijeva ispala, tom golom čovijeku u čudnom grobu punom ličnih stvari ovih ljudi koje su Cigani i Ustaše bacili jer im nisu zanimale. Svi ti
kišobrani, kefice za zube, stare cipele, lonci i opanci, prnje i rite. Čudo je što sve ljudi nose sa sobom na put, da se nadje, za svaki slučaj. To je bila poslednja misao, a onda je osjetio zamah i težak bol u vratu i potiljku i sve na dalje je bilo crno.
Ne zna se poslije koliko vremena, ali još jednom, samo još jednom je Radak došao k svjesti dok su Cigani zakopavali mrtve i umiruće. Odozgora pritiskala su ga mrtva tijela i borio se za zrak ali ništa nije mogao učiniti. Netko je ječao, neko dijete plakalo je u grobu, nedovršeno i još neubijenno, ali Ciganu su svejedno bacali zemlju lopatama i Radak je pokušavao da se uspravi ali ni noge ni ruke ga nisu slušale, bio je dakle oduzet. Ono dijete se čulo sve slabije, plač zamijeni krkljanje i dijete je ušutilo. Sad kad je temeljno bilo zakopano. Zatim stigoše do Radaka ti neumorni grobari, kopači. Odozdola, gledao je kako lopataju, profesionalni i zaokupljeni kao da rade ma koji drugi pošten i lijep posao na svijetu, kao da pripremaju leje za kakav cvijetni i osunčani vrt, negdje, u nekoj zemlji mira.
I dok su mu oči igrale i usta se tresla, Radak gorko pomisli na svoju ženu, na njene prijatelje koji su mu sve ovo smjestili i poharali ga. Nije bilo vremena da razmišlja o tome što čine sad s njegovom imovinom i što Marica čini s njima jer ga je zemlja, blatna, panonska zemlja pokrivala sve više, ulazila je u usta i oči. I on poče kašljati i gušiti se ali Cigani su neumorno zatrpavali i zemlja ga je sve više pokrivala, obavijala, uvlačila u sebe. Ostade samo strašan bol u plućima i beskrajna želja za zrakom i životom. Pokušao je još jednom pogledati gore, u nebo, ali oči mu bijehu već pune zemlje i slijepe. U svoj toj silnoj želji žile na Radakovom licu se napregnuše, nešto se prekinu u njegovim grudima i sve ponovo postade skroz crno oko njega i u njemu, ovaj put zauvijek.

MC