Moje...

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

Корисников грб
Aleksandra Alja
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 95
Придружен: 04 Окт 2011, 16:58
Место: Banja Luka

Moje...

Порукаод Aleksandra Alja » 07 Дец 2011, 22:28

Markesovi nasljednici
U pozadini se čuje klasična muzika, posjetioci su obučeni u klasična odijela i balske haljine. Na video bimu slika ravna Čudu. Sa vrha brda pogled se rasipa na bezbroj brežuljaka kojji se vežu jedan na drugi. Svaki je ljepši i ponosniji od onog nižeg, a raskošna paleta prirode jesenjim tonom obojila jutro, jasnog hladnog vazduha, sa ponekim oblačićem koji ušuškava pojedine vrhiće brežuljaka. Jedini znak pokvarenog napretka je čelično čudo od predajnika za mobilnu telefoniju. Kao čarolija riječi, razigrale se ptičice okupane veselim zracima probuđenog sunca... Specijalna ponuda zaboravljenih osjećanja dobro je prošla – kupuju Stranci osjećaj Mira i Daljine, upakovan u kutije od Napuštenih ideala i grčevite Borbe za opstanak...
Negdje sa strane ostale su neobične ponude smućenih osjećanja Bijesa, Ljubomore, Zavisti... To je za domaće kupce i one koje će isprositi koju kapljicu nekih posebno loše prodavanih moždanih sličica:
„U naručju mlade bolničarke dijete od tri mjeseca. Otac ga u nastupu bijesa izbacio kroz prozor trošne kućice. Podboden očevim sumnjama da mu je žena stvorila djecu s tuđim ljudima, već lud od ljubomore, kao flašu piva koju ne možeš zamijeniti u prodavnici, istrgao je bbebu iz kolijevke i poslao ka nekom dugom Ocu koji ga stvori sa njegovom najdražom ženicom. Obuze ga neka blaga sreća jer je učinio dobro djelo. Biće toj brbici dobro a on će opet imati svoju ženicu. Istog trene kad je izbacio bebu, pojurio je ka svojoj dragoj i počeo da je ljubi – moja si, moja si... U trenu sleđena, jadna žena je odgurnula troje starije djece koja su zajaukala i iskočila kroz prozor ne vjerujući da se to njoj dešava...“
Ili još sleđenih i nepreglednih pogleda... „ Njih su rastavili! Njoj je petnaest, njemu trideset pet. Ona je pobjegla iz sigurne kuće u njegovu kuću i Organi su je pustili da „oćeifi“ tri dana... U njenoj maloj, zaluđenoj glavi nije postojala niti jedna sumnja da „Čini pravu stvar“ . Postojala je samo neistražena divljina spajanja koju je osjetila nekoliko puta u samom začetku i uporno tražila da se desi Nešto, pri tom osjećajući da samo neko ko je imao već mnogo žena može da joj pruži To...“
I dalje su se redali još manji i veći upleteni vijenčići ljudskih misli i postupaka koje ni uparađeni stranci željni neobičnih i jezivih minuta nisu smjeli prisvojiti...
Priđe mi jedan gospodin i predstavi se : Ja sam Markesov nasljednik. Kupujem sve što je ostalo!