Moje,,,

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

Корисников грб
Aleksandra Alja
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 95
Придружен: 04 Окт 2011, 16:58
Место: Banja Luka

Moje,,,

Порукаод Aleksandra Alja » 30 Нов 2011, 21:55

Koliko jeze treba da bi se malo srce ispunilo strahom većim od straha za vlastito postojanje?
Gledali su u oca koji se pijan krivio nad majkom, pljuvao je nakon besramniog skakutanja nad njom, pa se onako raspojasan okretao ka njima i psovao im mater ludu, tjerao ih da legnu na pod i okrenu se glavom ka dole...
Godinama nakon prve scene koja mu se urezala u pamćenje, u kojoj je pijani otac legao preko majke koja je vrištala, budio se u toj jedinoj sobi koju su imali na svaki šum koji je dopirao iz šume, plašeći se da to otac opet dolazi da radi nešto mami i da će ona da vrišti. Onda se navikao. Kada je dobio brata, pokušavao je da ga zaštiti od nekih stvari koje su bile neminovne da se dese. Stalno ga je sklanjao iz sebe da ne vidi šta se dešava. Pričao mu je priče o strašnim životinjama koje ulaze u njihovog tatu i prave od tate čudovište kao što su oni sami.
Živjeli su daleko u šumi kao da žele da ostanu u tom začaranom svijetu nadajući se da će od nekuda doći lijepa vila i odvesti ih u neki ljepši svijet. To je ujedno bila i jedina priča koju im je majka pričala. Porodica se polako uvećavala a njihova mala soba je postajala sve manja i manja... otac je sve više i sve češće pijan i prljav nalijetao na majku koju je mrzio jer nije htjela da pije s njim, jer je branila tu njihovu gnjačad. Za njega nisu postojali ti plodovi njegvog pražnjenja na toj sitnoj ženici, koja je sve više bježala u neki svoj svijet. Jednog ljetnjeg popodneva, njih četvoro privijenih uz majčin unezvjereni pogled, dočekala je muka koju ni slutili nisu da će im prići. Pijani otac je doveo još pijaniju ženu i uzeo je tu pred njima u njihovoj sobi. Majka polusvjesna svega što se dešava gurala ih je van sobe, ali su njih dvoje stajali i to radili kraj samih vrata. Glava uperenih u pod bili su prisiljeni slušati te krike, kikot i uzdahe nalik životinjskim sve dok se oboje nisu srušili na pod i zaspali. Onda je majka, kao da je već davno izbrisana iz svijeta živih, uzela ćebbe kojim su pokrivali konja i bacila ga preko nijh dvoje, pa uzela svoju djecu i prenijela ih preko ta dva bazdeća tijela. Njih petoro su taj dan proveli u šumi jedući kupine koje su počele zreti. Predveče ih je sreo lugar i već sledeći dan je po njihovu mamu došao doktor. Djeca su ostala sa ocem koji je taj put bar pokušao da im bude otac.
Nije prošlo mnogo vremena od kada se majka vratila sa psihijatrijskog liječenja a otac je ponovo počeo piti i dovoditi onu ženu iz sela. Već navikli na takve scene, automatski su se okretali jedno prema drugom i pričali priče o vili koja će doći i odvesti ih u neki čaroban svijet.
Najljepši trenuci u njihovom životu su bili kada su im dolazile tetke. Mirišljave, nježne i tužne kada ih vide kako su neuhranjeni, svaki put su im donosile velike kutije hrane. Djevojčicama su poklanjale šarene haljinice i lutke a dječacima autiće i gumene životinje.
Dolazili su im i ljudi iz nekakvih stranaka, uplaćivali u najbližoj prodavnici (koja je bila tri kilometra od njihove izbe) osnovne namirnice. Nisu bili gladni, ne uvijek...
On se dobro sjeća kad su im donijeli pomoć neki lljudi iz Amerike. Nisu mogli prići autom do kuće, već su ga ostavili na kilometar od njih. Dvije gospođe su uprljale svoje skupe cipele, a kad su tražile vode da ih operu, otac, u malo gasnom stanju, im je kratko rekao – nema, perite se kad dođete kući.
Sada je on postao glava kuće. Zarađuje prodajući drva koja siječe u šumi skrivajući se od lugara i pomažući lokalnim automehaničarima. Nije samo zbog toga glava kuće, pokazao je ocu ko je glavni i konačno mogu da odahnu on, majka i njegove sestre i braća.
Prije dvije godine uspio je sačuvati pare koje su im poslale tetke i napraviti još jednu prostoriju. Zaprijetio je jednoj od žena koje su dolazile s ocem u njihovu sobicu i pijane radile gnusne stvari pred njima da će je ubiti ako ikada više dođe, a ona je to prenijela svima u selu. Bio je jako uvjerljiv sa pištoljem koji je tada uperio u nju. Niko ne zna gdje je nabavio taj pištolj.
Da nije bilo tog pištolja, ne bi uspio da spase sestru tog kišnog jesenjeg dana, od pomahnitalog oca, koji je nezadovoljan majčinom tihom, ledenom predajom, poželio da neko vrišti pod njim i krenuo na šćućurenu najstariju djevojčicu, koja je imala samo deset godina.
Sada je i njegova majka mirna i ponovo isplivavaju njene nebesko plave i velike oči iznad tuge njenog lica. Njena djeca su sada mirna. Nadaju se da nikada više neće doživjeti trenutak kada moraju da gledaju u pod i da nečuju zvuke koji im uzimaju dušu i kidaju na kockice koje se kotrljaju niz provaliju blizu kuće.
Možda ćete nekada sresti mladića sa jako velikim plavim očima kako vas iz daljine prati i ispituje vaše korake i kretnje u nadi da ćete upitati „Koliko su drva?“
Možda ćete biti u društvu svoje supruge. Nemojte u tom trenutku da je ružno pogledate niti da joj kažete nešto grubo... možda će taj mladić zapamtiti vaš lik i nekada vam se osvatiti za sve što je njegov otac radio njegovoj majci... nemojte... Usporite kada hodate sa svojom pratiljom, oslušnite njen korak...
PRIČA JE NAPISANA NA OSNOVU ISTINITE SUDBINE JEDNOG DJEČAKA KOGA SAM POZNAVALA.