Moje,,,

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

Корисников грб
Aleksandra Alja
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 95
Придружен: 04 Окт 2011, 16:58
Место: Banja Luka

Moje,,,

Порукаод Aleksandra Alja » 15 Нов 2011, 08:48

OSJEĆANJA

Jutros me zateče nespremnu ženski jecaj koji je dopirao iz kutije koju zovu televizor. Krici iz dna duše kji su parali jutarnju tišinu odavali su stravičan bol, užasnu nemoć, jeziv gubitak... I ne gleajući scenu, osjetila sam da mi se pravi knedla u grlu i da mi nekakva nemoć i strah prolaze kroz glavu.
Samo tren me je dijelio od pljuska suza jer ne postoji osoba koja nema razlog da se prepusti poplavi osjećanja, samo je važno koliko su jake kočnice koje su ugrađene u nama i koliko je veliki spremnik za njihovo sklanjanje...
Hemija u mom organizmu je radila svoj posao oslanjajući se na zvuk, a moje misli su krenule u vrtoglavu borbu protiv nje.
Pomislila sam na ljepotu zagrljaja malog djeteta, na taj božanstveni splet hemije i Duše kada te tvoje dijete zagrli i učini ti se da se upija u tebe i crpi svu tvoju toplotu i ljubav i da ne možeš i ne može da diše od jačine tog stiska koji daje život ali i ubija slabe.
Osjetila sam ono ushićenje koje te obuzme kada uradiš po prvi put neku stvar bez ičije pomoći i svu snagu koja te obuzme dok misliš da je čitav svijet na tvom dlanu i da ne postoji niti jedna stvar koju nećeš uspjeti sam da riješiš, sav onaj kovitlac ponosa koji se stvori u tvojoj glavi i svu sreću za koju vjeruješ da će se i dalje uvijati oko tebe.
Podsjetila sam se ljepote čuvanja tajne u djetinjstvu. Osjećaš se jak(a) kao stijena jer nikome nisi i nećeš nikada odati da se tvojoj prijateljici sviđa tvoj prijatelj i da ju je poljubio. Osjećaš se ponosno jer si uspjela(o) izbaciti tog istog prijatelja(cu) iz svoje glave zbog svoje prijatelj(a)ice i osjećaš se poraženo jer se njemu(njoj) sviđa ona(on) a ne ti...
Zahvati me i ushićenje koje samo mladost može da podari i ta povezanost neiskvarenih mladih duša koje bi da mijenjaju zli svijet i prave ga po svom kroju. More ljubavi koja se daje a da je niko ne traži i prima od onih koji je pružaju a da se ne čeka reciprocitet.
Da, i onaj veličanstveni zadah vječnosti koji osjetiš kada se stapaš u nejasnom kovitlacu isprepletenih tijela ne znajući da li više želiš da udovoljiš i daš ili da dobiješ i da ti bude udovoljeno. Radost i istovremeni strah da ćeš eksplodirati od pritiska koji ti ispuni glavu želeći da neprestano taj trenutak traje, da se nalaziš u tom dvojstvu i cjelini u kojem ne postoji ništa osim mutne glave i jecaja zadovoljstva koji su spojeni sa isprepletenim trepavicama,otvorenim nosnicama i pomiješanim zjenicama.
Tu je još i miris novorođenčeta koji u jednom trenu izbriše sav bol donošenja na svijet i daje snagu nadljudskog bića jednom malom, krhkom, majčinskom tijelu i ulije sve moguće odbrambene sokove u njega.
I pored svih lijepih misli u jednom trenu mi dvije bolne misli prekinuše poplavu odbrane od plača. Kroz glavu mi prođe taj tihi bol i razočaranje nevjere koja se samo naslućuje i strah od sutrašnjice koja će možda donijeti nešto što će samo potvrditi slutnju. Sva ta borba sa usađenim ženskim plačom u sebi i težnjom da se očuva porodica jer je to u stvari jedino što ženu čini ženom, ma kakva ona u svojom vanjskom i ka ostalom svjetu okrenutom obliku bila.
Još teže i bolnije skrivena misao promašaja i novog lica u tvojoj duši, daleko negdje zatrpanog koje se nesvjesno bori da ne smeta a stalno iz neke sjenke bdi i posmatra svaki tren koji se neokupiran javi u danu. Nestvaran lik u stvarnom vremenu, kao iz prošlog života trag, ispunjavajući i jak do granica bola i praga sreće, do besvjesti skrivan u dubinu srca i Duše u isto vrijeme sladak i grešan, gorak i nevin.
Kroz svu ovo zbrku misli i osjećaja začu se pjesma Galije koju jako volim... Čujem te lepo kako dišeš... i moja ćerkica se pojavi na vratima sobe: Ljubac, dobar jutrić...
I moje vrijeme nastavi svoj, za trenutak prekinuti, tok...