Slika i bol

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

Корисников грб
Aleksandra Alja
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 95
Придружен: 04 Окт 2011, 16:58
Место: Banja Luka

Slika i bol

Порукаод Aleksandra Alja » 12 Окт 2011, 20:24

U njegovoj glavi godinama su živjela dva bola, bol za srećom i bol koja ga je povremeno odnosila u drugi svijet, dalek, ružan i samotan.
Nekada, davno kada se Bol pojavila prvi put i donijela mu odvajanje od svega što je tada činilo njegov život, mislio je da je to nekakva slučajna i prolazna dogodovština. Nije ni pomišljao koliko će godina nositi u sebi tu sliku kada je prvi put otišao na čas koji za njega nije nikada počeo.
Profesor je ulazio na vrata kada je kroz njegovu svijest projurila nezadrživa navala piska sličnog lokomotivi koji je pamtio iz ranog djetinjstva kada je Ćiro prolazio našim gradom. Svi su se istog trena skupili kraj njega, a on je skamenjen od Bola ležao na zemlji i gurao glavu među noge nastojeći ga smanjiti.
Od tog trenutka jedini njegov zadatak je bio pobjeći od Bola. Polako je počeo da shvata šta mu se dešava. Išao je sa ljudima koje je volio do ljudi koji su mu pričali razne priče koje nije razumio, niti uopšte htio da čuje.
Nije se više mogao družiti sa likovima koji su ostali u njegovj glavi kao drage slike. Nije više mogao da jednoj lijepoj, suncem obasjanoj slici djevojke koja je u njemu izazivala milion malih nemira, slatkih kao šećerni pilići kod Mehija, dozvoli da ga dotakne.
Vrijeme je prolazilo i on se polako navikavao na stalni bol. Rekli su mu da taj bol neće nikada proći i da mora da se nastavi dalje sa Životom. Pitao se ponekad šta je to u stvari Život za njega? Koliko može da on da nekome i nečemu, a koliko smije da primi.
Nastavio se kretati kao prije, dok Boli nije bilo, mirno i redovno. Nije više išao u školu kao svi ostali. Dovoljno je bilo da nešto kaže i profesori su mu govorili da je to u redu i da sjedne, sa se previše ne napreže.
Ostala djeca su polako počela da ga gledaju drugačije, nisu ga gađala loptom i nisu mu se smijala kad učini nešto neobično.
Kod kuće je zato znao satima da sjedi uz svoj sto i plače. Mlađi brat ga je tada milovao po glavi i ništa nije govorio.
Život je tekao po nekoj ustaljenoj putanji i svi su se polako navikli na Njega drugačijeg. Nije ga niko tjerao ni na šta, nisu ga više ni izazivali zbog novog izgleda, obrijane glave i savijenih ramena koje je bol nosio sa sobom.
Svi su se navikli na njega, a on je samom sebi dao u zadatak da izbriše slike iz glave. Izbrisao je i Nju. To mu je bilo najteže. Danima jeu je brisao, a ona se opet pojavljivala, jasna i vedra kao da je malo prije nije ni izbrisao. Pričala mu je čudne priče o ljubavi koja ne poznaje talase na kojima lebdi i poljupcima koji se šalju i primaju preko zvijezda padalica. Slika mu je pričala te priče i onda kada je vlasnica slike prošla kraj njega sa djetetom u kolicima i toplo mu se nasmijala.
Nije je mogao izbrisati Sliku i onda se prestao i truditi, tako da su mu se Njena Slika i Bol smjenjivali u glavi kao noć i dan. Nikome nije rekao za te svoje trenutke. Doktori su se čudili koliko je njegova volja za životom jaka i koliko je smiren i staložen...
Prolazili su dani, dolazile i prolazile nevolje i njemu i njegovim najdražim. Stario je a da to niko nije mogao objasniti kako. Davno je trebala prevladati Bol.
Doživio je Smrti najdražih, ostao je sam. Pred njim su bili samo dječaci njegovog brata koji je nastradao tragično nakon očeve i majčine smrti.
Opet je on bio Mir i Snaga, a ne onaj kojim vlada Bol.Dječaci su odrastali i svi tragovi prošlosti su nestajali u novim naletima Života .
Postepeno su vremena Bola počela da traju tako dugo da se njegov pogled navikao na nepostojanje slika. Njegov dugogodišnji drug, Bol je postajao sve jači i jači.
I dalje je nastavio da se kotrlja sa svojim nepostojećim krugovima i radi uobičajene poslove, ali su mu zabranili da vozi bicikl i to mu je jako nedostajalo.
Dani su proticali, jutra su svitala dočekana sa sve većom boli, nenasmijana i kišna.
Odlučio je da otjera Bol! Sjedio je satima pred kućom i gledao u sunce, zamišljao Njenu sliku, dozivo je i svim svojim bićem , kao plaštom pokrivao da bi je zaštitio od nestajanja.
Jednog sunčanog jutra Njena Slika mu se pojavila tako jasna i vedra. Otvorio je oči koliko je više mogao i Slika je zauvijek ostala u njegovom hladnom i konačno sretnom pogledu...