Njen san, njegov san

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

Корисников грб
Aleksandra Alja
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 96
Придружен: 04 Окт 2011, 16:58
Место: Banja Luka

Njen san, njegov san

Порукаод Aleksandra Alja » 12 Окт 2011, 20:16

I ovaj put slučajno su se sreli, u Gradu koji je ličio na svaki običan Grad, u Vrijeme koje je bilo veoma normalno. Bila je prilično tužna prije njihovog sustreta jer je umorno jadan život jedne žene koju je slučajno upoznala krenuo u nekom pravcu tragičnom čak i za mjesto u kom je živjela.
On je već dobio sijede vlasi i nosio naočale. Ona je bila nasmijana, koliko može biti nasmijan neko ko je upravo saznao za jednu tužnu priču o nekome koga je znao.
Prišla mu je i nježno ga poljubila u obraz.
Kako si?
Kako su tvoje žene?
U tom trenutku, prišle su im dvije dotjerane, mlađe od njih, samosvjesne i moderne žene. U jednoj od njih prepoznala je mlađu sestru svoje drage prijateljice.
I pored toga što je znala da je ona udana i da nije tip lovca, ta mala šminkerica je odmah morala da joj da na znanje da je taj čovjek kog je upravo poljubila u obraz njena lovina.
Draga, baš se dobro držiš za svoje godine. Ti si, kao i moja sestra, već zakoračila duboko u petu deceniju?
Od kud ti znaš mog novog čovjeka?
Nasmijala se smjehom žene koja ne lovi, žene koja je davno lovila u ulovila u isto vrijeme kada je bila plijen.
On me zna od kad smo bili djeca. Ja ga znam od kad me on zna i putevi nam se nekada prepletu.
Pokušala je da bude malo zajedljiva – Znaš, volim ga koliko i on mene i možeš da pukneš od toga kad god hoćeš! Ali ne na tvoj način!
Zagrlio ju je i blago pogledao mlađu ljepojku – Draga, ovu ljubav niko ne može uništiti, pa ni ti – pitaj njenog muža!
A, to je znači ta tvoja jedina ženska osoba koja te razume?
Da!
Mislila sam da je to neko baš poseban...
Njih dvoje su se pogledali i nasmijali... Jesi li ti to ljubomorna?
Na ovo se moraš navići! Kad god sam u ovom Gradu, javio se ne javio moram da vidim svoju Razumenku! Bilo da se ovako neprijavljeni vidimo ili da odem njenoj kući.
Čuvali su tajnu svoje vezanosti daleko od svojih stvarnih života...
On je bio poznata ličnost u Jednoj Zemlji, čovjek sa mnogo lica i mnogo računa u stranim bankama, sa tri braka iza sebe i šestoro djece.
Ona je bila skromna službenica koja je radila u državnoj administraciji, vječiti radnik i ćutač – zato je i mogla da ostane na mjestu na kom jeste. Imala je troje zlatne djece i divnog, pažljivog muža. Za okolinu, ona je bila jedna rijetko srećna žena koja živi u stabilnom braku okružena srećom i ljubavlju.
Ali...
Njih dvoje su imali Tajnu. Tajnu koja nije bila Trojanova jer niko sem njih dvoje nije znao za nju, a svi su u stvari znali sve o toj tajni.
Nekada davno, njena mama se sviđala njegovom tati. Bila je lijepa i ohola. Svi su je potajno željeli, ali ona je voljela da ih sve okreće oko malog prsta. Nije željela da se veže za nekog ko je bio toliko godina stariji od nje. Bila je hladna prema njemu i na njegovo udvaranje je reagovala samo otužnim osmjesima koji su se gubili u vazduhu poput balona od sapunice. Na razna načine se pokušao uvući u njen život, ali mu to nije uspijevalo. Kada ga je već počela vidljivo ignorisati bio je jako loš prema njoj, ali ona je i dalje ostajala hladna. Htjela je da ga ponizi jer je osjetila njegovu ljubav koju je pokušao da sakrije od ostalih. Htjela je da ga ponizi jer je osjetila da joj se počinje sviđati iako je bio neugledan u odnosu na nju. Opčinjavala ju je njegova upornost. Igrala se s njim igrice toplo - hladno. Nije bila ničija i život je bio pred njom. Bila je svjesna svoje nadmoći nad NJIMA. Smo ih je dražila, nikome ništa nije obećavala, nikome ništa nije davala. Znala je da je njgov pogled prati kuda god da krene i nekako je bila sigurna da je on čuva od sveg zlog.
A onda ga je jako naljutila i uvrijedila. Na igranci je ovlaš poljubila jednog njoj nebitnog vršnjaka želeći da vidi kako će on da reaguje. Nebitni vršnjak je neočekivano postao jak i odvukao je iz dvorane, ljubeći je nezaustavljivo po licu i rukama.
Cijelo društvo vidjelo je zaleđeni pogled na licu njegovog tate koji je te iste večeri zaprosio jednu djevojku koja je bila vršnjakinja njene mame.
Njena mama se udala nekoliko godina kasnije za čovjeka koji je bio lijep, ponosit, popularan, ali sam i svoj. Volio je svoju ženu, ali je bio ljubomoran i posesivan. Nije imala lak život s njim.
Nakon mnogo godina sreli su se ne znajući za priču njihovih roditelja. Nisu prepoznali nikakvu Božiju volju jedno u drugom. Dvije vruće komete samo su se u trenu dotakle svojim repovima šaljući jedno drugom smješak u prolazu uz uljudno klimanje glave.
A onda ih je život spojio nakon bezbroj proživljenih kilometara, nakon mnogih ljubavi i brakova. Prvi susret je bio na jednoj svadbi. Našli su se jedno uz drugo i plesali... Ona je osjetila nepomućenu sreću pripadanja i strah od duplanja osjećanja. On je lagano prihvatio njeno već pomalo usahnulo tijelo i konačno prelistao svoj minuli život. Osjetio je mir, iskonski mir uz nju i strah da je ne izgubi, i bol jer je znao da nije njegova i da to ne može ni biti. Njegov govor je bio tako mek i ljepljiv za njene uši koje su bile željne prošlosti.
Svi njegovi brakovi su bili samo usputne kratke priče. Sve njegove žene i ljubavnice nisu bile tu zbog njega već zbog njegove moći. Lomile su se u njegovom naručju ali ni jedna mu nije pružala iskonski mir za kojim je žudio. Nisu ih zanimali njegovi dječački snovi ni njegove skrivene potrebe za pisanjem i iskonskim pitanjima postanka... djecu je volio. Svu svoju djecu. Svu djecu koja su u glavnom naslijedila gramzivost svojih majki i njihovu nezainteresovanost za njegove snove. Svu djecu koju je nastojao zbrinuti i dati im bar dio sebe koji su htjeli da uzmu. Nije ih razdvajao iako su njihove majke uporno nastojale da ih istaknu kao najbolju i svaka se žestoko borila da baš njena djeca budu što više uz njega.
Te stravično iskrene noći, na svadbi na koju su oboje nevoljno otišli, sa željom da se odmah nakon zvaničnog dijela ceremonije izgube, spoznali su vječnu istinu o polovinama.
Nju je pogodila majčina pokora – osjetila je vanvremensku ljubav prema njemu. Njega je pogodila očeva brzopletost i ljubomorna misao da mu srce igra na osmjeh udane žene koja upravo ide sa svojim mužem u krevet nakon plesa sa njim. A osjetio je i onu neznanu izdaju njene majke dok se borio sa sobom i svoju bol pretakao u šutnju.
Zahvalila mu se na plesu i uzela ga za ruku.
- Dragi, ovo je moj dragi i mili prijatelj. Oduvijek smo bili kao dva cvijeta na jednoj dršci.
Njen muž mu je iskreno pružio ruku i siguran u njenu ljubav, prihvatio ga kao svog dragog gosta. Nije više razmišljao o njemu jer je znao da će, ako počne, sam sebi stvoriti problem, koji možda i ne postoji. Ona je njegova pred svijetom i Bogom. Ona i njihova djeca su sav njegov svijet i niko to ne može da promiijeni.
Njegova treća žena ovlaš je dodirnula njenu i ruku njenog muža, kao da se boji da će je jači stisak ošugati. Nije uopšte obratila pažnju na njih i dok su njih troje razmjenjivali učtive rečenice, odsutno je gledala po licima ljudi koji je uopšte nisu interesovali...
Nakon tog susreta viđali su se nenamjerno i nekada namjerno, ne pričajući jedno drugome o mislima koje su upućivali iz sata u sat sami sebi. Nisu ni morali. Sve što bi rekli bilo bi suvišno jer su ih dijelili kilometri prošlog života a budući sati nisu se činili naklonjeni njihovim sekundama.
Nisu jedno drugom nikada rekli : Volim te, ali je vjetar mrseći njenu kosu šaputao njegove misli koje su imale treperenje tih riječi. Nisu jedno drugom nikada rekli : Volim te, ali je njegovom oku ptica, koja je sletjela na grm u parku, odcvrkutala nit tih riječi.
Svaki trenutak koji su proveli jedno kraj drugog, sami ili u društvu drugih ljudi, bio je dio njihove nijeme pjesme koju su pjevali jedno drugom. Poljubac u obraz bio je kao vrtlog strasti u kom se bore grudi i ruke same sa sobom, lete i padaju bedra i nadlaktice, jagodice na prstima ruku i leđni mišići...
Sve je bilo skriveno duboko u njihovim dušama, toliko duboko da su oboje na svaki pokušaj razuma da u glavi formuliše njihov odnos uništavali u korjenu. Bojali su se da ne uništa čaroliju riječima.
Jedino je slučajni prolaznik mogao da u trenutnom sjaju nekog njihovog ulovljenog zajedničkog pogleda nasluti neku davnu vezanost, i ništa više...
On je i dalje bio mamac za žene koje su skupljale kolekciju Jakih muškaraca...
Ona je i dalje bila skromna službenica, majka i žena bez zamjerke...
Njihovo vrijeme nije postojalo i nisu vjerovali da negdje i nekada neće uspjeti uhvatiti zajednički tren... Zato su nastavljali dalje... i dalje...