Moje,,,

Vaša proza...

Уредник: anaatanas

Корисников грб
Aleksandra Alja
~ clan ~
~ clan ~
Поруке: 95
Придружен: 04 Окт 2011, 16:58
Место: Banja Luka

Moje,,,

Порукаод Aleksandra Alja » 05 Окт 2011, 23:12

NJEGOVA PRIČA
Dugo se nije se mirio sa činjenicom da je ona daleko. Svaki dan je iščekivao njene korake da se začuju ispred njegove sobe u neko doba dana. Prestao je da se brije i radnim kolegama je rekao da je odlučio da promijeni način života, pa u skladu s tim i izgled. Nije dozvolio nikom da nasluti šta se u stvari dešava u njegovoj duši. Kao i uvijek, svoje bitke je vojevao sam.
Imao je mnoge žene poslije nje i jedno vrijeme je vjerovao da je Ona zaista izašla iz njegovog života. Volio je žene. Skupljao je njihove priče, lažne i stvarne. Ljubio je njihove grudi, milovao bedra i sa žudnjom ulazio među njih poput mladog pijetla gordo držeći glavu i štiteći svoje jato. Nije bio jedan od onih koji pričaju o svojim podvizima i Žene su ga voljele.
Bio je već prešao u zlatne četrdesete kada je pomislio da će doći vrijeme kada ga žene više neće voljeti i da je zadnji trenutak da osnuje svoju porodicu. Jedne večeri je pročitao natpis na svesci jedne djevojke koja je sjedila pored njega i jedne od njegovih žena u restoranu kraj rijeke:
„Ima te u svemu što pišem, ako znaš i želiš da čitaš, samo sam tiho pokušao da te zaboravim i zato ti se ne javljam. Nemoguće je da te izbacim iz glave i zato pokušavam da te odnesem iz moje svkodnevne trke i poklonim ti trenutke pred samo zatvaranje očnih kapaka…“
Djevojka je milovala slova i gledala u prazno, i na njegovu molbu pokazala mu tekst. Nije mu bilo jsno zašto je uradio nešto tako, ali mu je bilo drago što je to pročitao. Kada je došao njen mladić i poljubio je, sakrila je svesku i zamolila mladića da je isprati kući, rekla je da je iznenada zabolila glava.
Tada se sjetio nje, njenih nježnih ruku i uvijek nasmijanih očiju... svoje želje i sokova koji su mu kolali tijelom kada je samo vidi i drhtanja njenih grudi kada joj dotakne ruku. Te večeri je u krevetu nadmašio sam sebe. Žena koju je imao vrištala je od slasti i priznala mu je da nikada u životu nije osjetila takvu požudu u muškarcu i da je sam ta činjenica na nju ostavila takav utisak da je na trenutak pomislila da je ona ta kojoj su namijenjene te strele požude. Vrtjeli su se u kovitlacu uzdaha i mirisa, sokovi su se miješali a pod očnim kapcima su se vrtjele slike... on je zamišljao da vodi ljubav sa djevojčicom koju je nekada gledao kako se njiše ponosno kroz mali grad i koju je pustio da ode sa drugim čovjekom... a žena je trošila posljednje atome snage na neznanog ljubavnika koji ju je lomio i vraćao u mladost njeno već istrošeno tijelo koje je rodilo troje djece. Zaspala je ne razmišljajući šta joj se može desiti ako zakasni kući i ako saznaju gdje je bila. On se iskrao iz hotelske sobe ostavivši sobarici dar uz molbu da ubrzo probudi ženu koja je ostala.
Dugo je hodao sam uz rijeku i posmatrao talase koji su se lomili o vještačko ostrvce za koje su bili vezani čamci starih alasa. Duboko je disao dok je vjetrić lagano mrsio njegovu još uvijek bujnu kosu. Nije mogao vratiti prošlost, ali je mogao pokušati vratiti sebi sebe... i u nekoj od usamljenih žena uhvatiti trag izgubljene djevojke...