Marijan Mašo MILJIĆ: NJEGOŠEVA SMRT

Уредник: koen

[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable
Корисников грб
AURELIAN
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 109
Придружен: 07 Јан 2005, 13:39
Место: Crna Gora
Контакт:

Marijan Mašo MILJIĆ: NJEGOŠEVA SMRT

Порукаод AURELIAN » 16 Сеп 2005, 02:02

Marijan Mašo MILJIĆ: NJEGOŠEVA SMRT



Okolnosti oko “potonje ure” crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša nedovoljno su poznate javnosti; istoričar Marijan Miljić na osnovu svjedočenja Njegoševih savremenika, biografa i istoričara rasvjetljava taj događaj, s posebnim osvrtom na riječi za koje se tvrdi da su ih vladičini roditelji izgovorili na njegovoj sahrani



E ćah još rad biti dvije godine živjet i viđet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru


Petar II Petrović Njegoš bio je i ostao velika zagonetka ne samo neponovljivim djelom nego i svojom ličnošću, životom i smrću. I pored nespornih rezultata cijele jedne nauke - njegošologije (i ne samo njenih), Njegoševo djelo je veliki izazov ne samo za književne istoričare, teoretičare i kritičare već i za filozofe i druge naučnike i stvaraoce. Njegošev život, i pored svekolike surove realnosti u kojoj je živio, stvarao i vladao (o čemu svjedoče sačuvana dokumenta ili podaci iz literature), takođe sve više skriva koprena misterioznosti i sve više je, kako vrijeme odmiče, u svijetu legende, a ne istorije.
Povod za ovaj tekst, u stvari, jeste stopedesetogodišnjica prvog “pečatanja” “Gorskog vijenca”. Međutim, ideju sam dobio prije nekoliko godina podstaknut jednim tekstom koji bilježi riječi Njegoševih roditelja pošto je njihov sin i gospodar Crne Gore ispustio besmrtnu dušu. Skoro da nema toga koji poznaje životopis vladike Rada i njegovo djelo a da nije razmišljao o njegovoj smrti. Mnogi Crnogorci su u svom “depresivnom optimizmu” odbolovali vladičinu smrt. Međutim, ni u izvorima ni u literaturi nema mnogo podataka o smrti vladike Rada. Zaista, teško je napraviti neku “živu” rekonstrukciju “Njegoševe potonje ure”, iako je takvih pokušaja bilo. Nije lako dočarati sliku i atmosferu kada je, veliki pjesnik i gospodar Crne Gore, promijenio svijet - kada je Njegošu ispala duša! Kako se taj veliki duh, iscrpljen bolešću i brigama, praštao i rastajao od svoga svijeta, na tronu vladarskom i pjesničkom, od naroda i glavara, od roditelja i braće, od svojih djela, pred narodom koji još nije znao niti je mogao znati koga, zapravo, gubi, kakvu svoju veličinu? Kako dočarati i oživjeti sliku i atmosferu oko vladike dok umire, u času smrti i poslije toga, ono što se dešava oko njega, njemu i u njemu? Ipak, o tome su ostavili svoja sjećanja ili zabilješke ljudi iz najbliže Njegoševe okoline, oni koji su se tu zadesili ili su kasnije, po pričanju očevidaca, zabilježili smrt crnogorskog gospodara koja je bolno odjeknula i, daleko, izvan Crne Gore. O tome su pisali Njegoševi biografi i istoričari.
Pop Vuk Popović iz Risna piše, iz Kotora, Vuku Karadžiću obavještajući ga nakon desetak dana o Njegoševoj smrti, najvjerovatnije po pričanju očevidaca koji su bili na Cetinju 10/22. novembra 1851. godine: “Umrije nam vrli i divni Vladika crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u deset sati izjutra!”.
Uoči potonjeg dana, 19/30. oktobra, prisutnim senatorima i rođacima Njegoš je rekao: “Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnoga doma! I viđu da ću umrijet, i teško žalim što ću vas ostavit, e ćah još rad biti dvije godine živjet, i vidjet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru, ali volja božja ne dade! Ja sam vam sveđer pričao i kaživao kuđ sam išao i šta sam vidio, šta sam radio i šta sam stekao. Ja sam sve ovo činio za dobro i poštenje naše, i koliko sam mogao, svuđe sam vi naredio i napravio da ve neće bit stid. A sad, braćo, poslušajte što ću vi najpošlje reći. Zaklinjem ve bogom i Svetom Gospođom, držite Pera za gospodara i slušajte Đorđa. Zeko neka sjedne na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i u ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. Ne gonite Brđane, niti ih puštite krvnicima Turcima. Ne nasrćite na ćesarevu zemlju ni na ćesareva čovjeka. Od kokoške do glave, ko ukrade ili nasilice učini u ćesarevu zemlju da se mušketa. Čuvajte se od zlijeh Turaka i š njima gledajte da u miru budete, a ne puštite bogme niko da vas tare. Držite se Rusije i slušajte Cara rusiskoga, i biće vam svako dobro. On će vam onu pomoć i unaprijed davat, ako vam je uzbasta uzdržat. Učinio sam tri testamenta: jedan je u Beču, drugi u Peterzburgu, a treći kod konsula u Dubrovniku, i ovoga pošto umrem pročitajte narodu. U Beču su sto hiljada f., u Peterzburgu sto hiljada, a kod Pera pedeset i osam hiljada, koje sam sačuvao za potrebe naše, i vi ih ne tičite bez nevolje domaće i čuda. Još vam preporučujem i amanet predajem: kad umrem, kopajte me na Lovćen kod nove crkve”.


A onda se poput hora u antičkim dramama oko vladike u jedan glas sliše glavari i narod


Po V.M.G. Medakoviću, Njegoševom ađutantu i ličnom prijatelju, (trideset godina kasnije), Vladika je osjećao da je kraj blizu, pa je 5.oktobra (po st. kalend) izgovorio sljedeće:
“Ja umirem Crnogorci! Ali mi nije ža, što još ne poživjeh barem dvije godine, to biste vidjeli, na čemu bih vas ostavio. - Ja sam živio među vama, ali me nijeste poznali: doći će vrijeme kada ćete me se sjećati i govoriti, da je Vladika dobar bio, prema drugih gorkijeh iskušenja, koja vi predstoje”. Zatim se obratio svojemu bratu Peru i bratučedu Đorđiju i rekao: “Ja hoću da me sahranite u onu crkvu na Lovćenu”. U međuvremenu, Pero i Đorđije su se zakleli da će mu ispuniti “potonju želju”, a Vladika se sam pričestio (ne i ispovijedio, nako direktno Gospodu). Dan ranije serdar Filip Đurašković, koristeći Vladičinu ljubav i prijateljstvo pita: “A da, gospodaru, kad ne bi narod šćeo Zeka na mjesto tvoje, šta ćemo onda?” “Bogme, serdaru, tada neka narod izbira drugoga”, odgovori mu Vladika. Dok je tekao ovaj razgovor prispio je sa Njeguša i vladičin otac, stari Tomo Markov. Potonjeg dana (po jednima prije pričešća, a po drugima poslije) pošto je stresao serdara Filipa, koji ga je prihvatio da ne padne, dok ne legne na “perinu Petra I” (“Vidiš, Filipe, da sam još živ i da me snaga nije ostavila”) jedino je vazda prisebni Novica Cerović, urizikao (pošto se sekretar Milaković, koji je, po dogovoru to trebalo da učini “zagrcnuo u suzama”), da zapita za potonju poruku: “Gospodaru, tebi se život krati!” Njegoš odvraća: “I prekratio se!” A onda se kao u antičkim dramama, hor ili kolo u “Gorskom vijencu”, u jedan glas sliše glavari i narod: “Oprosti nama Gospodare tvoj hljeb i so”. Vladika Rade, nepomućene svijesti, potonjim naporom prozbori: “Neka vam je prosto! I neka bog vama i svakome Crnogorcu i Srbinu, đegođ koji bio, blagoslovi i umnoži svaku dobru rabotu”. Poćutao je i dodao: “Ne zaboravite na moje riječi! Ljubite Crnu Goru i sirotinji činite pravdu!”
Posljednje Njegoševe riječi, pošto je potonji put ustao i prekrstio se, navodi i Milorad Medaković: “Preblagi Gospode Bože! Preporučujem ti moju dušu i bijedni narod crnogorski!”
I potonja molitva za Crnu Goru i narod kome je bio vladika i gospodar: “O veliki Samostvoritelju, pomozi jadnome, no junačnome crnogorskom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju”. Ili, po Vuku Popoviću: “Bože i sveta trojice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti arhanđele Mihaile, primi moju grješnu dušu!”
Prije nego je izdahnuo, gospodar Crne Gore je otvorio oči, pogledao okolo, uzeo želju od svijeta - i ostao tako sa otvorenim očima. “To se dogodilo u 10 časova izjutra 19. oktobra 1851. godine, na isti dan u koji je 21 godinu ranije na silu obukao crnu rizu i počeo da usuđuje Crnu Goru, a 11 dana prije nego je napunio 38 godina. Prvo nastaje tajac, pa onda plač. I svi plaču: glavari otvrdlih duša, rodbina, narod - sva Crna Gora.
Stvarni povod za ovaj tekst, uz pominjanu raniju zamisao, jeste jedno neobično, anonimno štivo a koje sadrži navodne riječi Njegoševih roditelja koje su uputili tek umrlom sinu i crnogorskom gospodaru. Ono se potonjih godina puno rabi i, sa nepoznatim izmjenama i varijantama često čuje. Zanimljivost ovog štiva izazovna je, prije svega, zato što njegove riječi nijesu upućene bilo kome (ili nijesu mogle biti upućene) nego svome sinu i jednom od najvećih u svekolikoj istoriji Crne Gore. I nije umro bilo ko, nego - Njegoš, jedini od Petrovića kome je Njegoš ostalo sinonim imena i prezimena. To sporno, anonimno štivo, uz određene varijacije, umetanja i stilizacije, ima uslovni naslov “Na sahrani Njegoševoj” i glasi ovako: Otac Tomo: “Pomoga bog, braćo Crnogorci. Bog dao i Sveta Trojica da ova smrt mojega sina, a vašeg gospodara bude sretna za sve nas i našu vitešku zemlju (varijanta: Crnu Goru)”.


Ivana Tomova: Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja


Ovim riječima obratio se Tomo Markov narodu, a onda sinu: “Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago i kreposti starosti moje, zar doživjeh da te i takvoga vidim. Vaistinu božju i smrt je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt. U obraz bih te poljubio, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičinskoj. Sve ti prosto bilo, sine”. Majka Ivana: “Braćo Njeguši sokolovi Crnogorci! (varijanta: i Brđani). Nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za kukanje niti se rodio za plakanje. Radio je o dobru imena našeg, zato za njim ne treba plakati, prestanite sa plačem. Plač ne mogu slušati”. Onda se obratila mrtvome sinu: “Ja sam bila i sada sam najsretnija majka, kada mi je bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ja vaistinu Božju, nikad neću za tobom zaplakati, jer kada bih to učinjela ja ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti sine materinska rana, prosto ti crnogorsko mlijeko. Slava Bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i on od tebe imat` šta tamo da vidi”.
Tekst nije, da je meni poznato, autorizovan niti igdje objavljen u ovom obliku, bar ne u nekoj relevantnoj publikaciji. On se, uglavnom, pamtio ili prepisivao. Nijesam jedini koji je, i pored neosporne dopadljivosti teksta i literarne ljepote, sumnjao u autentičnost riječi koje se pripisuju Njegoševim roditeljima, ocu Tomu Markovu i Ivani Tomovoj, koje su, navodno, uputili tek preminulom sinu ili prisutnim Crnogorcima. Tragajući za autentičnošću ovih riječi ili za njihovim izvorom u literaturi, konsultovao sam gotovo svu relevantnu literaturu o Njegoševu životu, pogotovo onu u kojoj se mogu naći podaci o njegovoj bolesti i bolovanju, o njegovoj “Potonjoj uri” i smrti, o tome šta se sve događalo oko blaženopočivšeg vladike, šta je sve rekao potonjih dana dok nije izdahnuo i šta su drugi rekli nakon toga. Čak ni Njegoševi savremenici, koji su se na Cetinju zadesili, pogotovo Dimitrije Milaković koji je bio uz njega, ne navode citirani tekst. Navedenog teksta nema ni kod onih koji su neposredno po smrti Vladičinoj zabilježili, po pričanju očevidaca, sve ono što se događalo prije i poslije njegove smrti. Pomenutih riječi koje se pripisuju Njegoševim roditeljiam nema ni kod poslovično pouzdanog, izuzetno obaviještenog i strogog istoričara i njegošologa Rista J. Dragićevića. Takođe potvrdu ovih riječi nijesam mogao naći ni kod njegovog sekretara M.Medakovića, Njegoševog prijatelja Lj. Nenadovića, kod J. Kovaljevskog, Vuka Popovića, Lavrova, Rovinskog ili kasnije Vladičinih biografa I. Sekulić i, osobito, umnog i nadahnutog Milovana Đilasa ili profesora Vida Latkovića. Sa manjim razlikama, gotovo svi Njegoševi biografi navode prisustvo Njegoševih roditelja neposredno po njegovoj smrti i na sahrani. Risto J. Dragićević konstatuje da je, inače, vrlo malo podataka o Njegoševim roditeljima. U pitanju je samo par uzgrednih rečenica. On navodi čak i najsitnije pomene iz literature i arhivskih dokumenata. Tomo Markov, Njegošev otac, rođeni je brat vladike Petra I a majka Ivana Tomova, sestra Laza Prorokovića, njeguškog kapetana koji nije mogao da preboli smrt svoga izuzetnog sestrića, pa je uskoro za Vladikom i umro. Svi se Njegoševi biografi slažu, bar u jednom, da su Njegoševi otac i majka doživjeli duboku starost. Po jednima, Tomo je u času Njegoševe smrti bio stogodišnjak, a Vladičina majka je bila devedesetogodišnja starica.


Na ispraćaju “mladog gospodara” okupila se sva Crna Gora, ona slobodna i ona pod tuđinom


Po drugima, Tomo je tada imao osamdeset godina, a Ivana je bila desetak godina mlađa od Toma. Po Ristu Dragićeviću, Tomo je rođen 1762. ili 1763. godine, a umro prije 1858. godine. Za Ivanu, majku Njegoševu, nema pouzdanih podataka ni o rođenju niti o smrti, čak ni o njenom grobu. Risto Dragićević misli da je Tomo Markov rijetko dolazio sa Njeguša na Cetinje, čak navodi, po podacima, i godine kada je to bilo. Kao razlog za to jedan pisac navodi riječi nekog Njegoševog bliskog rođaka: “Otkako je Rade postao vladika ... njegovi rođaci nerado dolaze njemu lično na Cetinje”. Kada je vladika Rade umirao, Tomo je došao tek 18. oktobra, znači dan uoči smrti, negdje u sumrak, po nevremenu. Umirućeg Vladiku pozdravio je riječima: “Dobar veče gospodaru! Zla mi večer”. Gospodar mu odgovori: “Dobro došao, Tomo! I milo mi je da si došao, nijesi me nikad na put spravljao, a sad hoćeš“. Njegošev otac Tomo, zabilježeno je samo još to, kada se sin kolebao - ići ili ne ići u Kotor: “Ako mi ti rečeš da idem - ići ću, ako mi ti rečeš da se ustavim - ustaviću se”. Otac je, videći u kakvom je stanju i plašeći se da ne umre na putu, bez kolebanja odgovorio: “Ustav se do sjutra, da vidimo eda se vrijeme na bolje ne okrene”. Od tada pa sve dok Njegoš nije sahranjen nema podataka da je stari Tomo više išta rekao, što ne znači da nije. Njegoševa majka je stigla s Njegušima i kad je bila blizu manastira, čula je jauk i kuknjavu - i opsjetila se: “Nije mi umro, ne! On je meni živ!” a kad ga ugleda mrtva, poviče: “Kako mi te bog ukrasio, mimo ikog, slavo moja! Ah, lele! Fala da je bogu”, pa se obrne put Pera i rekne mu: “Nemoj mi se Pero ti zaklati, neka gled majka tebe, nek se sestre s bratom kunu, da nijesu bezbratnice!”
Majka nije stigla da od sina uzme potonju želju. Ni u najvećem bolu starica Ivana ne gubi prisebnost, nije se izgubila u žalosti i nesreći. Za sve vrijeme jedino je to izgovorila Njegoševa majka, dok četvrtog dana njen sin i gospodar Crne Gore nije sahranjen pored ćivota Svetoga Petra u Cetinjskom manastiru. Nezapamćeno nevrijeme i strah od dušmana nijesu dali da se ispuni vladičina posljednja volja da bude sahranjen na Lovćenu. Na ispraćaj “mladog i nesrećnog gospodara” okupila se sva Crna Gora, ona slobodna i ona pod tuđinom, srele su se pored odra gospodara koji je vidio dalje od ostalih. Iskupili su se bratstva i plemena, tužilice, narikači, jednogrlice, razliježu se kuknjava i lelek i miješaju se bolnom zvukom manastirskih zvona, u beskrajnom pljusku kiša cetinjskih.
“Kuku nama, kruno naša!
Lele nama za vijeka!
Naš je svijet poginuo!
Sunce nam je potamjelo!
Krila su nam salomljena!”
Zabilježeno je prisustvo i Njegoševe dvije sestre, ali ne i da su nešto rekle, kao da su se očevici i hroničari dvoumili: šta priliči Njegoševim sestrama - da govore ili da ćute?
Čak ni Risto Dragićević nije mogao da navede nikakav važniji podatak ni o Njegoševim roditeljima, ni sestrama. Tomo i Ivana su se vratili na Njeguše, osamljeni, utučeni bolom, zaboravljeni, samohrani.
Da se vratimo spornom tekstu. Tragajući za autentičnošću i autorstvom navedenog teksta, na osnovu svih podataka, zaključio sam da tekst nije autentičan. Ne može se utvrditi njegovo autorstvo ali može izvor. U citiranom obliku niko od Njegoševih savremenika ni kasnije njegovih biografa ga ne navodi. Postoji jedino tekst objavljen u “Bosanskoj vili” za 1910. godinu, u svesci 7 - 8, na str. 250 - 251, pod naslovom “Roditelji Njegoševi nad njegovim mrtvačkim odrom”, koji je potpisao Tomo P. Orahovac.


Autor teksta u “Bosanskoj vili” upozorava da govori Njegoševih roditelja nijesu autentični



U napomeni stoji upozorenje čitaocu kojim se redakcija lista “Bosanska vila” ili sam Orahovac ograđuje u vezi sa autentičnošću teksta: “Mi donosimo ovaj prilog radi njegovog osnovnog fakta, i ako inače dobro vidimo neautentičnost govora i izvjesnu težnju za pozorišnim poziranjem”. Sami Orahovac, na početku teksta, kaže da opis Njegoševe majke, “njenu jaku dušu pred odrom mrtvog sina” daje “prema tradiciji”. Navodimo pretežni, najznačajniji dio teksta: “Još dok je Vladika Petar II Njegoš ležao mrtav na samrtnom odru, kad su pokojnice iz cijele Crne Gore prekrile Cetinjsko polje, došao je na Cetinje vladičin čestiti stogodišnji otac, Tomo Markov sa Njegošima, sa kojima je došla i vladičina majka devedesetogodišnja starica Ivana. Došav u Biljardu i ušav kod mrtvog sina svoga, vladike Petra II, bili su jedno i drugo prisebni i hladni, kao da to nije njihov sin, a ova njihova prisebnost izazvala je kod prisutnog naroda još veću tugu, još veću žalost, i plač takvi, kome ravna nije bilo. Stari Tomo ušav i vidjev mrtvoga sina Vladiku Rada u zlatnim odeždama i vladičinoj okruti, sa mitrom na glavi, krstom u ruci, i panagijom na prsima uskliknuo je. “Pomoga vi Bog braćo Crnogorci, dao Bog i sveta Trojica, da ova smrt mojeg sina i vašega i mog gospodara, bude srećna za sve nas i našu vitešku zemlju!” Pa se sagao i poljubio krst u ruku vladičinu govoreći: “Veliki sine, diko moja, radost mladijeh dana, snago, ponose i kreposti starosti moje i slavo roda našeg, zar doživjeh da te i takvoga vidim? Bog ti dao rajsko naselje, vaistinu Božju i smrt ti je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt”. Za tijem se sagao, poljubio krst i ruku vladičinu govoreći: “Želio bih te i u obraz poljubiti, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičanskoj, ti si prvosvešteno lice, sve ti prosto bilo”. Dok je stari žalio, stojeći kao stari stogodišnji bor, ovladala je bila neka tišina, plač i kolež prestao je. Tomo kao stari vitez, nije suze prolio, niti je jeknuo ili jauknuo, već je malo bolje, posmatrao, zaista prelijepoga vladiku, uzimajući želju od njega. Za tijem su Njeguši pristupili i počeli plakati i lelekati nad mrtvijem Vladikom. Između njih je izašla stara vladičina majka Ivana i rekla, ne glasom iznemogle devedesetogodišnje starice, nego glasom prave Crnogorke, glasom one koja je mogla roditi najljepšega čovjeka i najvišega genija, rekla je, malo potresenim, ali odvažnim i čisto zapovijedajućim glasom: “Braćo Njegoši, sokolovi crnogorski, nije to lijepo što činite, nije pravo da plačete i kukate za Vladikom. Nije on rođen za plakanje, niti je radio za kukanje. Radio je o dobru, o slavi, o veličini imena našega i srpskoga i za njim ne treba plakati no ga slaviti i gledati da idete njegovijem stopama i da radite ono i onako kako je on vazda preporučivao i narod učio. Prestanite sa plačom, plač ne mogu slušati!” pa se sagla, klekla na koljena, pomolila se Bogu, za pokoj duše njegove, za tijem je ustala, poljubila krst i ruku vladičinu govoreći: “Slava i hvala neka je Bogu i Svetoj Trojici, koja me je darovala darom mimo sve žene; ja sam bila i sada sam, najsrećnija majka, kad mi je Bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine. Ja sam najsrećnija majka, kad sam voljom Božjom rodila, odgojila i spremila tebe, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ti si se odužio svakome tvome, odužio si se Bogu i narodu. Ja vaistinu Božju nikad za tobom neću plakati, kad bih to učinila, ne bih bila tvoja prava majka”.


Za riječi koje se pripisuju Tomu i Ivani ne možemo tvrditi da su ih stvarno izgovorili



“Treba da plaču i da kukaju one majke koje rađaju, nose i čuvaju izrode, izdajnike i pogani ljudske, a ja ne”. Opet se sagla i poljubila mu ruku i rekla: “Prosta ti bila materinska rana. Prosto ti bilo srpsko mlijeko. Slava neka je Bogu koji mi te dao i koji te tako lijepog uzeo, barem će i on tamo imat, što od tebe da vidi”. Opet se sagla i poljubila mu ruku. Zatijem je pristupio ruci Tomovoj i Ivaninoj njihov sin Pero, kojemu oni čestitaše smrt Vladičinu. Narod je u njih dvoje, u Ivanu i u Toma, sa čudom gledao, a Đorđije Petrović došao je i ljubeći im ruke i rekao: “Dragi moj striko i mila moja strino! Vazda sam znao da ste vi bili Bogom izabrani par ljudski, ali mi je tek sad jasno, zašto je Vladika bio takvi kao što je. Sad tek vidim da je Vladiku imao ko roditi. O, da je njemu sad ustati, da mu je vidjeti vas, svoje mile i drage roditelje, da mu je čuti vaše govore u ovome po vas i nas sve najtežem času, dopunio bi svoju pjesmu, pjesmom ocu i majci, progovorio bi onako, kako je samo on znao, umio i govorio. Blago Crnoj Gori dok su takvi očevi i majke niko nama neće nauditi, vazda će se u nas rađati pravi sokolovi, lavovi i vitezovi takvi, koji će odolijevati svijema nevoljama, mukama i oskudicama i koji će očuvati vazda slavno ime i svetu slobodu”. Pošlje ovoga svi su se udaljili, a sveštenici su ostali da redom čitaju jevanđelje i svete molitve”. Zaista, oba teksta (i onaj koji kola i ovaj iz “Bosanske vile”) su vrlo nadahnuti i ne mogu im se poreći ni literarna ljepota ni vrijednost, više su literarni nego istorični. Ako nije tekst samog Orahovca, onda je u pitanju legenda o Njegošu i njegovim roditeljima koju je narod godinama smišljao, bogatio novim sadržajima, uobličavao dok, konačno, nije zabilježena u navedenoj formi. Oba teksta nemaju vrijednost istorijskog izvora o Njegošu i njegovim roditeljima, ali nijesu ni beznačajni. Za riječi koje se pripisuju Tomu i Ivani ne možemo tvrditi da su ih stvarno izgovorili nego kao da su ih izgovorili nad odrom svoga sina. Ono što se ne slaže sa istorijskim podacima jeste, a što u ovim tekstovima stoji ili se stiče utisak, da su Tomo i Ivana, na vijest o smrti svoga sina, zajedno došli na Cetinje. U istorijskoj literaturi stoji da je Tomo na Cetinje došao 18. oktobra naveče a Ivana 19. oktobra (na Lučindan) po podne, pošto je Njegoš umro. I Tomove i Ivanine riječi, koje se uzimaju kao autentične nijesu zapisane neposredno nego naknadno. Uvaženi istoričar i poznavalac Njegoševa života, Risto J. Dragićević, nije u svom tekstu o Njegoševim roditeljima uzeo kao istinit ni tekst iz “Bosanske vile” i ne navodi ni riječ iz njega, osim podataka o godinama starosti Toma i Ivane. Sa ove distance možemo, nesumnjivo, tvrditi da je tekst iz “Bosanske vile” izvor tekstu koji se u potonje vrijeme navodi kao autentičan, čije varijante kruže po narodu. Navođenjem ovih dvaju tekstova i njihovim upoređivanjem međusobnim i sa istorijskim činjenicama, nemamo namjeru da dajemo konačni sud u pogledu autentičnosti ili njihovog autorstva, niti o njihovoj vrijednosti ili pseudovrijednosti. Sve u svemu, ovim tekstovima se ne može poreći literarna ljepota, kao ljepota legende koja krije i čuva i zrno istine, koje je više literarno nego istorijsko, ali mu je klica ista - bez obzira da li su tekstovi u čiju autentičnost sumnjamo “iz glave cijela naroda” ili nekog pojedinca koji je nadahnuto, a bezimeno progovorio narodnim ustima ili narod njegovim.



(Kraj)

[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable