PODVIG KAPETANA PETRA ŽELALIĆA, POMORCA IZ BIJELE

Уредник: koen

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

PODVIG KAPETANA PETRA ŽELALIĆA, POMORCA IZ BIJELE

Порукаод Regi » 27 Јун 2010, 14:47

JEDINSTVENI PODVIG KAPETANA PETRA ŽELALIĆA, POMORCA IZ BIJELE



~ Bokeljski pomorci su kroz istoriju činili velike podvige, no, zvanična istoriografija je često ostajala nema, tvrdi Vasko Kostić, autor feljtona koji narednih dana objavljujemo. Zahvaljujući njegovom istraživanju čitaoci "Dana" upoznaće se sa pojedinostima o jedinstvenom podvigu hrabrog pomorca, kapetana Petra Želalića



Istorija ga zaturila, narod zapamtio

Слика

Sve dok istorijska nauka bude pod uticajem politike, a politika pod uticajem Vatikana, što je sada aksiom Crne Gore, istoriografija neće biti u stanju da pravedno rasporedi zasluge, kako u prošlosti, tako ni u budućnosti. Ako ih ne mogu izbjeći onda im brišu nacionalnost i mijenjaju imena kao što su nedavni slučajevi sa herojima, američkom Joku Meštroviću i grčkom Vasu Brajeviću (kojem su izmislili i novo mjesto rođenja). To je glavni razlog da se ovdje istaknu i zasluge pomoraca, pa neka čitaoci donose svoj sud. Ovdje je riječ o pomorskom kapetanu Petru Želaliću (1717-1811) iz Bijele, i to samo o njegovom glavnom podvigu, literalnim stilom prilagođenim, široj čitalačkoj publici. Ovo je odlomak o tom velikanu iz mog opširnog istraživanja koje je za drugu svrhu snabdijeveno naučnom aparaturom, ovdje izostavljenom. Izostavljeno je njegovo porijeklo, djetinjstvo, kako je dospio na Maltu. Argumenti o njegovoj mogućoj ulozi da najveće hrišćanske relikvije (ruka sv. Jovana, ikona Bogorodice Filermose i čestica Časnog krsta) stignu u pravoslavnu Rusiju, umjesto u Rim gdje je upućena sa Malte, ostavljeni su za drugu priliku. Vatikanu ne odgovara da se to pominje, pa je to možda glavni razlog što o Petru Želaliću nema pomena u glavnim istoriografskim djelima bokeljskog pomorstva: "Kotorska mornarica" dr Slavka Mijuškovića viceadmirala "Bokeljske mornarice". "Istorija bokeljskog pomorstva" prof. pomorska škole Predraga Kovačevića, "Pomorci, ratnici i mecene" dr Miloša Miloševića admirala "Bokeljske mornarice" i drugih. Ima i onih koji pominju Želalića, ali njih zvanična istorija ignoriše. Ovdje neće biti tako.
Kazivanje o velikom pomorskom podvigu ne bi bilo lako zamisliti, ako ne bi bilo načina da se predoči slika plovnog objekta o kome je ovdje riječ. Fotografske tehnike tada još nije bilo, a uprkos upornim traganjima nije pronađen ni crtež. Ipak je nešto ostalo, jer se o njemu mnogo pričalo, prostorno širom Crnog Mora i Mediterana, a vremenski sve do naših dana. U raznoj literaturi pominju se neki elementi (veličanstveni izgled, broj posade, naoružanje i drugo) na osnovu kojih se može zamisliti i približno opisati oblik i veličina broda, pa je to ovdje urađeno detaljnijim tekstualnim opisom i likovno dočarano crtežima slikara Ivana Kneževića-Grbljanina, po njegovoj imaginaciji.

Kako je Petar postao pomorski kapetan

Nakon mučnog putešestvija kao sluge na jedrenjaku, Petar se radosno iznenadio kada je na Malti čuo razgovore na slovenskom. Tako je našao kapetana Pava Marasa iz Prčanja koji je korsario (gusario) pod zastavom Maroka. U posadi su većinom bili Bokelji, a prvi oficir je bio Jozo Ostoja iz Perasta. Gusari su na Malti imali državnu zaštitu, jer je, u to vrijeme, piratstvo bilo uobičajeno i podržavano od nekih vlada, koje su od toga imale i materijalne i vojne koristi. Bilo je čak i brodova državne ratne mornarice koji su, kao i korsarski, napadali trgovačke brodove.
Na šambeku Pava Masara, Petar se mogao ukrcati samo kao sobar, jer drugih kvalifikacija nije imao. Na tom poslu je ostao oko pola godine, ali za to vrijeme nije radio samo ono što je bila dužnost sobara. U okršajima, kao svi članovi posade, postajao je borac, ali jači i hrabriji od ostalih. O svemu se raspitivao, svaki slobodan trenutak je koristio za učenje stranih jezika, družeći se sa posadom raznih nacionalnosti. Interesovalo ga je sve, pa je stekao autoritet i kod posade, koja ga je respektovala kao starješinu i dok je bio običan sobar.
Kada je Maras unaprijeđen za zapovjednika ratnog broda, Ostoja je postao kapetan ovog šambeka, a Želalić mu je postavljen za zamjenika, odnosno za prvog oficira. Dakle, oskudno pismen, bez škole i samo sa pola godine pomoračkog iskustva, od sobara je postao prvi oficir polu-ratnog broda. I to među posadom od 86 iskusnih pomoraca. To je več značajan uspjeh, iako zasjenjen svim drugim podvizima.

Jedrenjak za sve namjene

Šambek je najčešći tip jedrenjaka onog doba. Srednje veličine, opalubljen, ali bez nadrgrađa, sa dva do tri jarbola manje visine, sa po jednim kosnikom za trougla jedra. Mogao je služiti za razne namjene, pa je imao i 7 do 12 toparnica - položaja za topove.



Pad u tursko ropstvo



Ratna sreća se mijenja, što je najbolje na svojoj koži osjetio Petar Želalić. Nakon uspješnih pet mjeseci krstarenja i korsarenja, uz kratke pauze samo da se iskrca bogati plijen na Malti, u neravnopravnoj borbi sa dva jača turska broda, izgubili su šambek, a 16 ljudi je palo u tursko ropstvo. Zapovjedniku Jozu Ostoji se izgubio trag, pa se ne zna da li je posječen ili zarobljen. Ipak, to nije bio potpuni poraz.
Zahvaljujući Petrovoj hrabrosti, do tada prvog oficira, a od tada zapovjednika jer je preuzeo komandu, 70 ljudi je spaseno i to na čudan način, pomoću dvije feluke koje je šambek uvijek vukao za sobom, u tadnemu jednu za drugom. To su manji jedrenjaci zdepastog oblika sa jednim do dva jarbola manje visine sa po jednim kosnikom za trouglo (latinsko jedro). Podešeni su i za vesla, a obično nisu imali ni topove ni stalnu posadu. Korišćeni kao čamci za spasavanje i kao teretna plovila za plijen i zalihe.
Čudo je u tome što su se Turci, iako su izvojevali pobjedu, zadovoljili samo zarobljavanjem oštećenog šambeka, umjesto da su se dali u potjeru za felukama pretrpanim ljudstvom, a bez topova za odbranu. Dok su feluke odmicale van dometa tuskih topova, dva turska broda su ostala u mjestu nepokretna, kao da su bili usidreni, a nisu. To se moglo dogoditi samo zahvaljujući višoj sili, kako je vjerovao Petar, odnosno Bogorodici koju je on stalno prizivao u pomoć. Iako je tokom borbe vjetar ometao i jedne i druge, manje je smetao turskim brodovima jer su bili veći, ali je naglo je prestao prekidom borbi. Feluke nisu zavisile samo od vjetra, jer su imale i vesla.
U felukama, kojima je spasena posada šambeka, nije bilo dovoljno hrane i pitke vode za 70 ljudi, pa su bili prisiljeni da napadaju i u bjegstvu. Poslije samo nekoliko dana, napali su i zarobili turski brod pun tereta prevoženog za Carigrad sa 15 članova posade kojoj nisu pomogla ni 4 topa kojima je brod bio naoružan. Komandu nad zarobljenim brodom preuzeo je Petar Želalić i tako postao pravi kapetan broda. Na brod je prebacio 25 svojih ljudi, a feluke dobro snabdio vodom i hranom da mogu duže samostalno djelovati, mada su za svaki slučaj i dalje ostale u pratnji zarobljenog broda. Želalić nije pogubio tursku posadu jer nije dala ozbiljniji otpor, što će i njemu kasnije spasiti život. I ovaj podvig je vrijedan pažnje, ali i on se može zanemariti u odnosu na sve drugo što će se dešavati.
Jedne tmurne noći, nepogodne za plovidbu, kod Metelina, iznenada su iskrsla 4 turska naoružana broda, što podrazumijeva i najmanje 4 puta više ljudi nego što ih je bilo uz Petra. Borba je bila žestoka na nož i sablju i u njoj je iskasapljeno 8 Petrovih ljudi. Kad je postalo jasno da nema izgleda za uspješan otpor, Petar je barkom poslao nekoliko ranije zarobljenih Turaka da pregovaraju sa napadačima o predaji, a ostale zadržao u potpalublju kao taoce. Pokupio je novac i druge dragocjenosti sa broda i koristeći zatišje i mrak, sa preživjelima se prekrcao na feluke, koje su opet umakle Turcima, na isti način kao i ranije. Zahvaljivali su Bogorodici u čije čudotvorstvo su sve više vjerovali i čiju su zaštitu osjećali.
Uspješno su se vratili na Maltu, odmorili se i razišli, osim tri Petrova najbolja druga koji su ostali sa njim, po jedan Dalmatinac, Maltežanin i Grk. Od plijena je imao toliko novca da kupi jedan mali šambek i sa njim nastavi gusarenje. Naravno, njih troje je bilo malo, pa je morao popuniti posadu odabranim ljudima. Sa njima je izvojevao još niz pobjeda protiv drugih gusara. Ni tada nije ubijao zarobljene koji nisu pružali otpor, što je bilo pravilo, ali su ga rijetko poštovali drugi gusari. Petar je vjerovao je da ga Bogorodica nagrađuje srećom, i zaista ga je pratila velika sreća, sve dok nije odlučio da poboljša brzinu šambeka. To je bilo moguće jedino ako se brod istegli na žal, očistiti od obraslina i premaže novim slojem boje. Izabrali su skrovitu plažu na ostrvu Kitera južno od Peloponeza.
Turci su ih ipak opazili i pratili, jer im ratna flota nije bila daleko, ali ih nisu odmah napali. Shvatili su da žele da šambek istegle pa su pustili da to i urade, kako bi na kopnu ostali bespomoćni i svaki otpor bi im bio uzaludan. Strijelci-pješaci (ili moderno „pomorska pješadija") iskrcali su se iza grebena, van vidika Petrovih ljudi koje su opkolili sa kopna. Za otpor ili bježanje u šumu, nije bilo nikakve mogućnosti, a dva broda su blokirala izlaz sa plaže. Hrabrost i humanost kapetana Petra Želalića već se bila pročula. Kada su saznali o kome se radi, nisu ih pogubili, ali ni oslobodili. Sproveli su ih u Carigrad, jer Petar nije bio obični zarobljenik. Ko je pokušao da mu se približi i nanese mu bilo kakvo zlo, brzo bi ustuknuo. Ne samo zbog njegovih ranijih postupaka, jer sputanom (vezanom) robu ne pomažu slava, hrabrost i snaga nego i zbog nekog „zračenja" iz njega koje je obeshrabrivalo napasnike, a njemu ulivalo samopouzdanje. Isljednici u Istambulu, saslušavši sve što se dogodilo, i kako je Petar poštedio živote zarobljenim Turcima, pa su se i oni smilovali i nisu pogubili zarobljene Hrišćane. Rasporedili kao robove na razne brodove. To se odnosilo i na Petra Želalića, a on je opet imao sreću, jer ga nisu kao druge osudili da bude veslač na galiji. Rasporedili su ga da robuje na admiralskom turskom brodu, a uslišili su mu i molbu da sa njim ostanu i njegova tri najbolja prijatelja.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2007-12-30

"Velika sultanija"


Слика

Ponos turske flote građen je, i porinut more, pod imenom "Sultanija". U prevodu znači "perjanica" ili "paunski ukras", označava i princezu a u nekim pričama čak i "caricu".
Kada su razvijena jedra, i pri slabom vjetru provjerena brzina, manevarske i druge maritimne sposobnosti, sultanu se učinilo nedovoljno ovo ime, iako je bilo prelijepo. Zadivljen brodom, Sultan je naredio da mu se ime još više naglasi uzvišenim epitetom. Tako je brod preimenovan u "Velika Sultanija". Zaslužio je da to ime nosi, jer je iskićen i svim superlativima, naj, naj, naj...Najmoćniji, najljepši, najveći, turski ratni brod svih vremena do tada. Uprkos glomaznosti, zahvaljujući dinamičnoj liniji, rasporedu broju i veličini jedara, bio je i najbrži. Prema tome, bio je i najskuplji, ne samo u materijalnom, nego i u moralnom smislu, što je bilo važno zbog međunarodnog prestiža tada jake turske carevine. Na krmenom dijelu je imao nadgrađe na tri nivoa, luksuzno ukrušeno duborezom. Osim komandnog mosta, tu su bile admiralske i oficirske odaje i luksuzni saloni. Zeleni salon je služio i kao džamija Prozori odaja najvišeg nivoa iznad krmenog dijela, bili su istureni u doksate kao na bogatim turskim kućama. Pramčano nadgrađe je bilo niže, sa prostorijama za mornare iznad palube, a ispod nje za robove.
Na palubi se mogla postrojiti čitava posada, koja je brojala šezdeset oficira i osam stotina mornara, artiljeraca i streljaca, po mirnodopskoj sistematizaciji, a u ratu i do hiljadu. To je krupna brojka i za moderne brodove, a ovo je bio drveni jedrenjak. Imao je 4 jarbola, od kojih 3 vertikalna i pramčani. Pramac se produžavao u skoro položeni jarbol, tzv. "nakosni", da drži donje ivice četiri pramčana trougla jedra. On nije bio obična oblica nego vajarsko djelo u obliku mitološke sirene sa rukama ispruženim u pravcu tijela nad glavom, tako da šake drže osovinu koloturnika konopa prvog pramčanog jedra. Sva tri vertikalna jarbola su imala korpe za osmatrače koje su služile i za odmorišta mornara koji bi dobili visinsku vrtoglavicu, ili mučninu od ljuljanja broda. Krmeni jarbol bio je niži od srednjeg i prednjeg pa je mogao biti iz jednog komada i samo sa jednim pomičnim kosnikom na sredini za dva jedra, iznad kosnika trougao (vršku) i ispod kosnika trapezno (štrunjaču). Srednji vertikalni jarbol je bio najviši i pri vrhu je imao još jednu izviđačku korpu. Taj, i prednji jarbol, bili su toliko visoki da nisu mogli biti od jednog komada, pa su im donji djelovi bili deblji, a gornji nastavci tanji i lakši. Rezervni nastavci su ležali na palubi, da bi mogli biti zamijenjeni i van brodogradilišta u slučaju preloma. Ta dva jarbola nisu imala kosnike nego horizontalne prečke. Na svakome je bilo po pet prečki, za isto toliko trapeznih jedara, od najvećeg pri palubi do najmanjeg pri vrhu. Do tada su Turci zazirali od takvih jarbola jer su im ličili na višestruke krstove. Paluba između pramčanog i krmenog nadgrađa, kao i nad tim nadgrađima, bila je oivčena ukrasnim drvenim ogradama u duborezu Rukohvate ograda nisu držali uobičajeni četvrtasti ili obli stubići nego, vajarske figure derviša po uzoru na grčke karijatide. Osim lakšeg naoružanja, ovaj brod je imao u operativnom stanju 74 bronzana turska topa, po 37 na obje strane potpalublja. Na palubi je imao još 8 liveno-željeznih mletačkih topova koji su se mogli okretati na razne strane. Posebna zanimljivost, ili naglašena važnost, "Velike Sultanije" je što je taj brod jedini u turskoj ratnoj mornarici tada imao pet kapetana! Ustvari pet admirala: Kapudan-pašu, dva zapovjednika broda i još dva njihova zamjenika istog čina. Bio je i komandni brod svim brodovima koji su stalno krstarili po Egejskom arhipelagu, sakupljali harač u turskim područjima ili gusarili po drugim morima. Harač i plijen su predavali kapudan-paši na "Velikoj Sultaniji", pa je ovaj brod bio i sabirni centar za razne vrijednosti. Sa tom imovinom je bio još vrijedniji, barem dok je ne isporuči sultanu u Istanbulu. Pored ostalih uloga, ovaj brod je reprezentovao tursku moć i silu na moru. Osim Crnim, Mramornim i Egejskim morem, često je krstario Mediteranom, tako da se svugdje o njemu sa strahopoštovanjem pričalo. Bio je prepoznatljiv sa velikih daljina, pa je postao strah i trepet svim pomorcima. Čim bi ga prepoznali daleko na horizontu, osmatrači drugih brodova panično bi na sva zvona oglasili uzbune. Jedina mogućnost za spas ime je bila da što brže promijene kurseve plovidbe i blagovremeno umaknu dok još mogu koristiti prednost velike razdaljine. POdrazumijve sa da je matična luka "Velikoj Sultaniji" bila Istanbul. Ne samo da preda prikupljeni harač i ratni plijen, nego i da se oslobodi iscrpljenih robova, jer su stalno dospijevali novozarobljeni. Zadržavali su jedino izdržljivije i one za koje su mislili da ih mogu pridobiti za sebe, ili za njih dobiti veći otkup. Pored matične "Velika Sultanija" je imala i glavnu i rezervnu operativnu luku. Zbog strategijskog značaja na krajnjem jugoistoku Egejskog arhipelaga, Rodos je bila glavna luka. Rezervna luka joj je je bila Kos, zantno bezbjednija, naročito za vrijeme smjena ili odmora posade. Koliku moć i vlast je imao Kapudan-paša, govori i to što mu je bio potčinjen čak i sandžak beg značajnog Rodoskog sandžakata.



Želalić na "Velikoj Sultaniji"



Nakon opisa veličanstvenosti i ratne moći „Velike Sultanije" lakše će biti shvatljivo ono što slijedi u nastavku opisa doživljaja Želalića i njegovih drugova.
Kada je riječ o izuzetnim podvizima po morskim prostranstvima nekog pomorskog kapetana duge plovidbe, normalno je zamisliti starog „morskog vuka" sijede brade, ogrubjelog lica opaljenog suncem, šibanog vjetrovima i morskim talasima, kroz višedecenijsko pomoračko iskustvo. Po sijedoj bradi, mornari svih brodova svoje zapovjednike od milja ili poštovanja oslovljavaju sa „barba". Za razliku od toga, Želalić je imao svega 26 godina 1753. g. kada je zapao u vrtlog nevjerovatnih događaja.
Do tada je imao tek nešto malo više od dvije godine pomoračkog iskustva, a nije imao ni teoretskog znanja, jer nije pohađao ni pomorsku školu niti je polagao ispite. Nije imao zvanične kvalifikacije ni za pomorca bilo koje struke, a ne za zapovjednika broda. Umjesto toga, imao je Božje darove kakve ima malo koji obični smrtnik: prirodnu bistrinu uma, uz snalažljivost i racionalnost u postupcima. Ko ima takve duhovne darove, obično nema veliku hrabrost i fizičku snagu, a Želalića je Bog i sa tim nadario. Bio je svjestan toga i izuzetno pobožan (što se vidi iz njegovog ponašanja i kasnijih izjava na saslušanjima), pa ga je pratila i Božja pomoć.
Sudbina, ili božanska volja, podesila je niz veoma čudnih okolnosti koje su dovele do toga da Petar Želalić od sobara na brzinu postane zapovjednik broda, da preživi niz borbi u kojima je od 86 članova njegove posade preživjelo samo 18, a i oni su postali robovi. Većinom kao veslači na galijama, koje su tada još bile u upotrebi kao pomoćni brodovi.
Malo više sreće su imali oni koji su odabrani za robovanje na „Velikoj Sultaniji", dok se nalazila luci Istambula. Uz Želalića je ostao i njegov bivši noštromo, a uz to vjerni prijatelj koji mu je u ranijim bitkama uvijek leđa štitio pa tako i život spasavao.
Kada su dovedeni na „Veliku Sultaniju" tamo su zatekli još 83 roba, od kojih su 11 bili Bokelji. Svi su oni bili iskusni pomorci sa zaplijenjenih ili potopljenih hrišćanskih brodova, većinom iz bogatih porodica. Takvi su odabirani za „Veliku Sultaniju". Turci su cijenili njihovu sposobnost i hrabost pa bi ih rado prihvatili kao svoje oficire, pod uslovom da se poturče. To su im češće i nudili, držeći ih godinama u iskušenjima da biraju između mukotrpnog robovanja i lagodnog oficirskog života. Osim toga, ove „skuplje" robove su držali i u očekivanju visokih suma za otkup, ili da ih kao taoce zamijene za Turke koji su robovali na hrišćanskim brodovima. Od običnih mornara to nijesu mogli očekivati, pa prema njima nijesu imali nikakvih obzira.
Iako robovi na „Velikoj Sultaniji" nijesu bili na veslačkim klupama, kao nesrećnici na galijama, ni ovi nijesu, plandovali u iščekivanju eventualnog otkupa. U ono vrijeme nije bilo međunarodnih zakona o humanom postupanju sa zarobljenicima, pa su prinudno korišćeni za teže i opasnije poslove.
Ubrzo je „Velika Sultanija" isplovila iz Istambula. Ovom jedrenjaku je poklanjana tolika pažnja da je svako isplovljavanje iz matične luke popraćeno svečanim ceremonijalom. Neizostavna je bila masa naroda na obali, predstavnici vlasti i kultna igra derviša sa molbom Alahu za srećnu plovidbu.
Eskortna flotila od najmanje deset ratnih brodova plovila je u pratnji „Velike Sultanije" sve do druge bezbjedne luke. Posmatrajući to, robovi na ovom brodu morali su gubiti svaku nadu da bi ih neko mogao izbaviti, osim otkupom.
Ko je imao sreće, otkupila ga je rodbina, poslodavac, država ili matična luka. Matična luka bivšeg Želalićevog šambeka, sa kojim je zarobljen, bila je Malta. Od tamo se niko nije javljao da za njega ponudi otkup. A i zašto bi? U to vrijeme na Malti njega niko još nije poznavao. Možda mu je ime bilo zavedeno u nekom registru pomoraca na malteškim brodovima, ali ni to nije sigurno. Kod mletačkih vlasti u svom zavičaju bio je u nemilosti, a svoju rodbinu u Bijeloj nije pominjao. Znao je da visoki otkup njegova porodica ne može platiti, a zbog njegove sudbine bi samo mogla patiti. Teška su iskušenja, koja nijesu svi mogli izdržati kada iščekivanja i uzaludna nadanja traju godinama. Neki su se poturčili, neki se bacili u more i zauvijek nestali. Na isti način, bacanjem u more, Turci su se oslobađali nesposobnih ili neposlušnih. Petra kao da je Bogorodica i dalje čuvala za neku posebnu misiju. Iz njegovih kasnijih izjava na saslušanjima proizlazi da je vjerovao u Bogorodičine savjete da bude strpljiv, da izdrži sva iskušenja i prepusti se da ga Bogorodica vodi.
Iako nije podlegao ni iskušenjima ni ponudama da se poturči, ipak zbog dobrog ponašanja, prirodne bistrine i brzog učenja turskog jezika, Petar je stekao povjerenje kod oficira. Ukazala mu se prilika (a imao je i dosta vremena) da dobro upozna i brod i upravljanje takvim jedrenjakom. Pogotovo od kada je bio raspoređen da pomaže kormilaru. To je bio teži fizički posao, posebno naporan na velikim jedrenjacima, koji su zbog toga imali dva "timunska kotača" na istoj osovini, jedan do drugog da ih mogu više ljudi okretati ne smetajući jedni drugima. Uz kormilarenje naučio je ponešto i o navigaciji, pa i da se služi turskim tipom kvadranta (preteča sekstanta) i drugim navigacionim uređajima. Nije mu promaklo ni kako se pozdravljaju turski brodovi u mimoilascima i kakve siglane šalju obalskim stražama. Tokom više godina, i čestih ponavljanja istih postupaka, dobro ih je zapamtio, a to će mu kasnije biti od velike koristi.
Svoj povlašćeni položaj koristio je Petar da isposluje koliko-toliko bolje uslove i za ostale robove, pa je i kod njih stekao autoritet i poštovanje. Iako je i po godinama i po stručnoj spremi, bio jedan od najmlađih robova, nekako se podesilo, ili je i tako božanska sila odredila, da svi robovi njega slušaju i da u njemu gledaju jedinu nadu za izbavljenje. To će se pokazati kao odlučujuće za naredne događaje.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2008-01-03

"Kruna otomanska"



Tog petka, 19. septembra 1760. Turci su, osim redovno kao svakog petka, proslavljali još jednu svetkovinu. Sultan Mustafa III, koji je došao na vlast tri godine ranije, odabrao je „Veliku Sultaniju" za svoj reprezentativni carski brod. To podrazumijeva da je morao biti stalno na raspolaganju caru i njegovoj sviti u Istambulu. Osim toga, trebalo je svojim prisustvom i da ojača odbranu Istambula, s obzirom da su tih godina počeli svjetski politički meteži, a ni ratni nijesu bili daleko. Tako je ovaj admiralski brod, i komandni brod čitave turske flote, dobio još veći značaj postavši carski. Iako je i do tada brod „Velika Sultanija" imao lijepo ime perjanice i princeze, kao izuzetnu počast za velike državne zasluge, sultan Mustafa je odredio carskom brodu novo ime, „Kruna otomanska", kako bi umjesto asocijacije na nježnost bio simbol čvrstine i moći.
Kao što se znalo da će prisustvom ovog broda biti ojačana odbrana Istambula, tako se znalo da će bez njega biti oslabljena odbrana Rodosa, pa su se tih dana, pored uobičajenog sakupljenog harača, te gusarskog i ratnog plijena, našle na brodu i razne vrijednosti sa Rodosa koje su prenošenje u Istambul.
Uputivši se sa Rodosa prema Istambulu, gdje je trebalo da duže ostane, carski brod je svratio u luku Kos. Nije mu to bio prvi put. Uvijek kada je prijetila neka veća opasnost od nevremena ili od neprijatelja ili kada je na brodu bio neki važniji teret, sklanjao se u tu zaklonjenu luku.
Operativnoj luci Rodos alternativna luka je bila Kos, malo ostrvo, svega 1-5 površine u odnosu na Rodos, a od njega je udaljeno 40 milja ka sjevero-istoku. Nalazi se neposredno uz Maloazijsko kopno između jako utvrđenih poluostrva Pserimos i Nimos, tako da je bio nemoguć neopaženi prilaz luci. Na brodove koji izlaze iz luke nije bilo potrebno obraćati naročitu pažnju, pa za tu svrhu nije bilo ni strožije kontrole osmatrača.
Da veliku čast i radost što svečanije proslavi, i sa narodom podijeli, kapudan-paša se sa višim oficirima iskrcao na kopno i prvo otišao u džamiju. I veći dio posade dobio je izlaz na kopno da se pozdravi sa bližnjima ili da se lijepo provede sa robinjama. Tu se posada mogla ponašati opuštenije. Tako su uspostavljene mnoge prijateljske, pa i bračne veze. Svaki dolazak u luku Kos jednom dijelu posade je pričinjavalo veliku radost, a drugom bezvoljnost, jer svi nijesu mogli svaki put dobiti izlazak na kopno. Za dežurstvo na brodu ostala je oko trećina posade, uglavnom nezadovoljne, jer im se nije sreća nasmiješila da i oni učestvuju u jedinstvenom i neponovljivom provodu na kopnu.
Nagrađeni su i robovi, ali samo izlaskom na palubu. Nije bilo opasnosti da pobjegnu, jer je brod bio usidren dalje od obale. Skakanjem u more, na ma koju stranu da se upute, morali bi isplivati na turske obale. Zna se što bi ih tada čekalo. To im nije ni padalo na pamet, ali Petru Želaliću je nešto drugo sinulo kroz glavu.
Kada je došlo vrijeme za turski vjerski običaj klanjanja, dio turske posade, uglavnom oficiri koji su ostali na brodu, povukli su se u glavni Zeleni salon, za tu svrhu posebno uređen. Straža, koja je ostala na palubi, fanatično je klanjala, a Petar je iznenada nadahnut idejom i neodoljivom voljom da je ostvari, sad ili nikad. Neupadljivo je prilazio robovima saopštavajući im da je kucnuo čas za pobunu, što su oni jedva čekali i odmah mu se pridružili. Bez mnogo predomišljanja i gubljenja vremena stupili su u akciju pod Petrovom komandom, sada ponovo zapovjednika. Uz njega, bilo je ukupno 70 pobunjenika. To je bilo manje nego kada je Želalić zarobljen, jer su neki kažnjavani smrću, prirodno umirali, premještani, otkupljivani.
Želalić je tada još bio mlad, imao je svega 33 godine, slučajno kao Isus Hristos kada je stradao. Imao je samo 10 godina pomoračkog staža, uključujući tu i onih osam godina robovanja na turskom brodu. Odredio je povjerljivije robove da predvode druge, što brže da dograbe motke, konope, lance, kuhinjske noževe i sve pogodno što im dođe do ruka. Na njegov znak istovremeno su napali Turke koji su klanjali u grupama na nekoliko mjesta, u zavisnosti od toga koji dio broda su čuvali. Dotadašnji robovi silovito su navalili na iznenađene, i bez komande nesnalažljive, stražare, prvo na palubi. Van svakog očekivanja, borba je vrlo brzo okončana. Bez oficira na palubi nije ni bilo jačeg organizovanog otpora. Turci koji nijesu u prvom naletu posječeni ili zadavljeni, našli su spas skakanjem u more, kao da su željeli da se bar na ovaj način nađu na kopnu. Srećom za njih, znatno više ih se tako spasilo nego što je stradalo.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2008-01-04

Potjera bila za petama




Druga grupa pobunjenika zaglavila je jedini izlaz iz Zelenog salona. U njemu zatečeni turski oficiri nisu ni pomišljali na predaju, niti su pokušavali provaliti zaglavljena vrata. Naprotiv, zabarikadirali su ih i iznutra još jače, u realnom očekivanju potjere koja bi ih oslobodila. Nisu mogli povjerovati da je ta pobuna ozbiljna i da bi mogla imati uspjeha na tom mjestu i u takvim okolnostima.
Iz luke Kos, carski brod je trebalo da isplovi odmah nakon svečanosti, pa nije ni uplovljavao u unutrašnji dio luke, gdje je otežano manevrisanje. Bio je na sidrištu na sjevernoj strani ostrva Kos prema rtu Pserimos, najzapadnijoj tački Karije, sa pramcem već usmjerenim prema sjeveru u prolazu kroz Južne Sporade. Između tih ostrva, na nekim mjestima, teško su provlačili jedrenjake i iskusni lučki piloti, i u povoljnim vremenskim uslovima.
Pobunjenici, tada već dobro naoružani plijenom iz munjevite bitke, takođe su očekivali potjeru, pa čekanja nije bilo. Prerezali su debele konope teških sidara, jer nije bilo ni vremena ni ljudi koji nisu zauzeti borbom, da ih na čekrk izvlače, i brod je lagano zaplovio klizeći ka zapadu, guran vjetrom „istočnjakom". Komandu nad kormilarima Petar je povjerio Maltežaninu, koji je bio noštromo i ranije na Petrovom šambeku i njegov najbolji prijatelj.
Zahvaljujući pogodnom vjetru i morskim strujama, jedrenjak je i bez jedara lagano krenuo između ostrva Kosa i Kalimnosa. Kao da je vođen rukom svetog Jovana Krstitelja, u čiju pomoć se Petar najviše nadao, kako je i sam na saslušanjima izjavljivao. Značaj događaja pojačava veličanstvenost i vrsta broda. Kako su se zbivanja odvijala sredinom 18. vijeka, jasno je da je bio jedrenjak, ali to nije dovoljno. Velika je razlika ako je neko oteo mali ili najveći jedrenjak, skroman ili najluksuzniji, slabo ili najbolje naoružan i branjen. Oteti jedrenjak nije imao pomoćni motor, jer toga tada nije bilo. Nije imao ni vesla, a bez pogodnog vjetra su mu beskorisna i jedra. Nije imao ni topove na krmi da se brani od potjere, jer nije građen za bježanje. Kako je bilo moguće da se u takvim uslovima brod uspješno izvuče? To samo Bog može znati.
Iako nikad ranije nije komandovao tako velikim brodom, i sa brojem posade ispod svakog minimuma, Petar je uspješno isplovljavao. Odmičući od obale, propisno je odgovarao na pozdrave turskih obalskih straža. Imao je dosta vremena da nauči kako to Turci rade. Straže nisu mogle znati o čemu se radi, a i da su naslutile, ko bi bez naređenja otvarao topovsku vatru na svoj carski brod. Dok su do straža stigle ondašnje sporohodne vijesti i naređenja, brod je već bio van granica topovskog dometa. Topovi su ipak "gruhali", kako sa obale tako i sa nekih brodova, ali đulad nisu padala ni blizu „Krune otomanske". Možda su se ustručavali da pogode taj brod, ili su imali naređenje da samo zaplaše pobunjenike, ubijeđeni da bez sposobne komande i stručne posade neće daleko odmaći. Sa kopna je prestala paljba i zbog opasnosti da ne pogode druge brodove, kojih je mnoštvo krenulo u potjeru, ali bilo je prekasno jer se opet čudo dogodilo. Promijenio se pravac vjetra, i to samo bliže obali, a uz to se i pojačao, pa su manji brodovi iz potjere morali potražiti spas u zavjetrini.
Na „Kruni otomanskoj" bilo više zabarikadiranih nego na palubi pošteđenih Turaka, a ovih više nego bivših robova, Hrišćana, pa ipak Petar nije gubio nadu u puni uspjeh. Ne zbog realne situacije, koja je bila krajnje nepogodna nego zbog čvrste vjere u pomoć „Bogorodice i svetog Jovana Krstitelja". Turci, koji su dali besu, nisu imali običaj da budu krivokletnici, pa Petar nije očekivao da bi oni mogli nešto loše uraditi. Radi bezbjednije plovidbe bilo je nužno i sa Turcima pojačati posadu, što je i njima moralo odgovarati, ako su željeli preživjeti. Mogli su se nadati otkupu, zamjeni ili da će ih ipak stići i osloboditi potjere, ali samo ako prežive. Pošteđeni su svi Turci koji su molili za milost i koji su dali besu za pokornost. Ne samo zbog date bese nego i zato što su bili potrebni da razviju što više jedara, ali i da pomognu Maltežanu na kormilu. Ipak se među njima našlo i fanatika, kojima nije bilo stalo do života, pa su iskrsla nova i do tada najozbiljnija iskušenja.
Turci na kormilu smrtno su ranili noštroma Maltežana, što Petar nije odmah primijetio, a zatim su usmjerili brod prema opasnim hridima Kounoupia u arhipelagu Južni Sporadi, sa namjerom da ga nasuču ili razbiju. U posljednjem trenutku opet se desilo neko čudo „zahvaljujući Bogorodici i svetom Jovanu Krstitelju", - kako je često ponavljao. Promijenio se pravac vjetra, što su turski kormilari čudnim manevrima pokušali parirati i tako je Petar otkrio zle namjere. Kormilo je ponovo moralo biti preuzeto borbom, što je koštalo života još nekoliko Turaka. Ostala je na brodu, ne računajući Turke zabarikadirane u zelenom salonu, samo jedna desetina od broja potrebne redovne posade: oko 40 lojalnih Turaka, i 60 Hrišćana (među kojima je bilo i ranjenih (što je svega stotinak ljudi. Odnosno 50 ako se uzmu u obzir smjene, jer ljudi ne mogu naporno raditi više dana i i noći i svaki dan više od 12 sati.
Uporna u proganjanju ostala su samo dva broda, jedna karavela i jedan šambek, ali su tokom noći i oni odustali. Prošavši srećno kroz opasne vidljive i još opasnije nevidljive podmorske hridi Južnih Sporada, ostavljajući iza sebe Egejsko i Kritsko more i turske vode, „Kruna otomanska" se izgubila u nepreglednom prostranstvu Sredozemnog mora.
Bilans gubitaka za Turke bio je stravičan. Oko stotinu ih je bilo posječeno na brodu, a preko 200 se našlo u morskoj pučini, od čega više od polovine ranjenih. Mnogo, pa i da su svi spaseni iz mora, što se teško moglo desiti, bar za teže ranjenike. Kao predvodnik i najjači, Petar je svojom rukom usmrtio 14 Turaka. Na strani Hrišćana uglavnom su bili lakši ranjenici, a živote su izgubila samo trojica. Među njima i Petrov pobratim Maltežanin. Izdišući, Petru je preporučio svoju ženu Mariju. O njoj je Petar sve znao, jer nesrećni noštromo ranije o njoj stalno pričao i u zvijezde je kovao. Zakleo se Maltežanu, opet „Bogorodicom i Svetim Jovanom", da će mu posljednju želju ispuniti, ako mu te svetinje pomognu da ostane živ. Petar je mogao lako osvetiti pobratima, samo da je ostavio oficire u Zelenom salonu da poumiru od gladi i žeđi. Ali ako je očekivao Božju pomoć, morao je da po Božim zakonima postupa. Rezerve hrane i vode je bilo na brodu u izobilju i za hiljadu ljudi, pa je redovno kroz posebno probijen otvor doturana zatočenicima, a za uzvrat oni nisu pravili nikakve izgrede.
Poslije 19 dana plovidbe „cik-cak", u zavisnosti od vjetrova, na vidiku se pojavila Malta, a sa njom i nove nevolje.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2008-01-05

Sumnjičavi doček na Malti




Uprkos raznim nevoljama, carski brod „Kruna otomanska" ipak je srećno stigao nadomak malteških obala. Petrovi ljudi su to dočekali ogromnom radošću i veseljem koje teško može i zamisliti onaj ko nije doživio sve njihove jade i neizvjesnosti. No, kada se brod približavao malteškoj obali iskrsla je nova nevolja koja se najmanje mogla očekivati. Iako brod nije plovio pod turskim barjakom, a isticao je bijelu i maltešku zastavu, na Malti je nastala uzbuna i panika čim je brod primijećen i prepoznat. Uzaludni su bili i signali upućivani sa broda. Maltežani su već imali ikustva sa turskim lukavstvima.
Na Malti su znali za „Veliku Sultaniju", po zlu poznatu, ali nisu mogli znati za promijenu imena broda i za pobunu. Osuli su žestoku kanonadu prema brodu sa svih obalnih tvrđava i brodova koji su se zatekli u luci. Petru nije preostalo ništa drugo nego da zarobi bilo koju manju lađu. Dovoljan je bio jedan topovski hitac upozorenja da najbiliži peškarić (ribarski brodić) istakne bijelu zastavu, spusti jedra i prepusti se sudbini. Kada su ribari nevjericom shvatili o čemu se radi, srećni su otplovili na Maltu noseći radosnu vijest pod čijom je komandom bivši turski brod. Kao dokaz odveli su i jednog vezanog turskog oficira.
Vijest se brzo pronijela, pa se po obali Malte slila bujica naroda, da vidi čudo neviđeno, ukroćenu strahopoštovanu „Veliku Sultaniju", ali ni prilaz kopnu nije prošao bez velikih teškoća. Sidra su mu ostala na dnu mora još kod ostrva Kosa, što na Malti nisu mogli znati. Bez sidra teško je zaustaviti i barku, a ne veliki jedrenjak, pa je čudno manevrisanje izazvalo sumnju da brod okreće bočne topove ka kopnu. Samo zahvaljujući čudu, sve se dobro završilo. Igri, veselju i poklicima nije bilo kraja. Petar je dočekan kao najveći heroj, što je i zaslužio, jer niko od malteških vitezova nije učinio ovakav grandiozan podvig, pa mu niko nije ni bio ravan, ni na Malti, ni na Maditeranu. Ni u to vrijeme, niti u dotadašnjoj vojnoj i pomorskoj istoriji, ne samo sredozemnih država. Nije vjerovatno da će se ikada moći ponoviti.
Opisani junački podvig je, i sam za sebe, već bio jedna Petrova velika zasluga, koja je zasluživala najviša priznanja i nagrade.
Druga zasluga je bajkoslovni admiralski ratni brod, ponos turske krune, koga je Petar uslovno predao Malti. Odnosno Malteškim vitezovima pod čijom je upravom tada bila Malta.
Treća zasluga je u punim brodskim trezorima. Tamo je bila prikupljena, haračem ili od gusarsko-ratnog plijena, veća količina zlatnika, ali i drugih materijalnih i nematerijalnih dobara, uključujući i neke hrišćanske relikvije. Turci su ih plijenili da bi ih kasnije prodavali hrišćanima za velike sume.
Četvrta zasluga je veći broj zarobljenih turaka za koje se mogao dobiti bogati otkup, ili zamjena za hrišćane koje su Turci držali kao robove. Ako bi i jedno i drugo izostalo, za robove se uvijek moglo naći posla na teškim fizičkim radovima.
Gubitak admiralskog broda vrhunskih kvaliteta, bio je za Turke strašan udarac. Pogotovo zbog načina na koji je izgubljen. Da je potopljen u ratnom okršaju, protiv nadmoćnijeg neprijatelja, pa makar sa njim bili izgubljeni i kaputan-paša i sva posada, mogli bi to podnijeti viteški. Ali gdje je viteštvo ako ga zarobi šaka nenaoružanih robova kojih je bilo deset puta manje nego članova turske posade? Izgubiti brod kao što je „Kruna Otomanska", sultanu je moralo pasti teško kao da je izgubio otomansku krunu, odnosno moć i vlast, ili carevinu. U svakom slučaju, gubitak je bio mnogo teži nego što se to u javnosti znalo, jer se nije smjelo znati. Očekivali su da će se, ovako ili onako, brod ipak vratiti, prije nego što se narod razjari. Odmah po saznanju da je brod stigao na Maltu, sultan je maksimalno uposlio sve diplomatke i druge kanale, naročito špijunske, da nađu način za vraćanje broda. U igri je bilo sve, od mirnog vraćanja silom otetog broda druge države, do otkupa, podmićivanja, prijetnji čak ratom. Ali malteški vitezovi ne bi bili pravi vitezovi ako bi se uplašili, a takav dragocjeni plijen nije im se lako ispuštao iz ruku.
Umjesto da razmišljaju o vraćanju broda, vlasti Malte su razmišljale kakvo novo ime da mu daju. Tako veliki i lijepi jedrenjak, kada je došao u posjed hrišćana, trebalo je da dobije hrišćansko ime, ali takvo da ne bude manje veličanstveno od dotadašnjih turskih imena. Nakon imena „Sultanija", pa „Velika Sultanija", pa „Kruna otomanska", sve krasna imena, teško je bilo naći hrišćansko ime, a da bude kako tom brodu dolikuje. Najzad je usvojeno ime „Santisimo Salvatore" („Presveti spasitelj"), Hristu posvećeno, pa nema imena koje bi bilo više hrišćansko od toga.
Kada su ondašnje sporohodne vijesti o promjeni imena broda stigle do Turske, Turci su se još više uzbunili i ražestili. Toliko da su počeli i ratne pripreme i prikupljanje flote za pohod na Maltu. Uzbuna se prenijela i na Španiju i Francusku, koje su se zaštitnički odnosili prema Malti.S obzirom na to da je i Vatikan bio zaštitnik Malte, a arapske zemlje naklonjene Turskoj, na pomolu je bio mediteranski rat, a kada se razbukta plamen rata, teško ga je ograničiti da ne postane svjetski. Da nije diplomatija smirila situaciju, glavni uzročnik svjetskog rata bio bi naš heroj Petar Želalić, ili kako su ga u zapadnoj literaturi oslovljavali: „Hristov heroj!"
Kako bi spriječio rat koji nije bio očekivani, pa za njega niko nije bio spreman, i sve to ipak samo zbog jednog broda, pa ma koliko on bio vrijedan, francuski kralj je avgusta 1761. poslao na Maltu izaslanika Valiu de Fleury, sa širokim ovlašćenjima da se nagodi sa Maltežanima radi otkupa broda.
Kakva je bila nagodba nije se moglo saznati, jer je u Malteškom redu gotovo sve tajanstveno. Petar sa tim nije imao neposredne veze, niti se što pitao. Posredno je vezan utoliko što ništa od toga ne bi bilo da nije bilo njegovog podviga.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2008-01-06



(Kraj)

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Društvo - Nedjelja, 14. februar 2010. godine

Порукаод Regi » 09 Авг 2010, 18:00

U BIJELOJ ODRŽANA VELIKA BOKELjSKA FEŠTA NA OTVORENOM

Kapetan Petar Želalić po drugi put među svojima




Bijela - U parku ispred Doma kulture u Bijeloj bilo je veselo, ne samo zbog programa fešte i suvog i, na momente, sunčanog vremena, za razliku od prošle subote, već i zbog velikog broja djece kojima je ova manifestacija bila dobar povod za šetnju i druženje sa vršnjacima. Po drugi put, u okviru Praznika mimoze, u organizaciji Mjesne zajednice Bijela, održana je Velika bokeljska fešta, turističko-sajamska manifestacija koja je okupila nekoliko stotina posjetilaca. Počela je cvjetnim defileom djece iz Osnovne škole u Bijeloj i dječijeg doma „Mladost“ koja su, predvođena klovnovima, nosila mimoze i balone. Najinteresantniji dio defilea bio je scenski prikaz dolaska čuvenog bijelskog kapetana Petra Želalića, malteškog viteza koji je brodom „Sultanija“ pobjegao iz turskog ropstva i vratio se u Bijelu. U pratnji svite, kapetan Želalić je nosio kovčeg sa blagom iz kog su najmlađim učesnicima priredbe dijeljeni pokloni.

U programu fešte učestvovali su hercegnovski „Egzodusi“, pjevačko društvo „Grbalj” iz Grblja, KUD „Sloga” iz Đenovića i drugi, a na otvaranju fešte govorio je i hercegnovski gradonačelnik Dejan Mandić. Drugi značajan segment manifestacije koji je organizovalo maslinarsko društvo „Boka” je Sajam maslina i vina koji traje dva dana. Oko 25 učesnika sa crnogorskog primorja predstavilo je svoje proizvode na štandovima u Domu kulture.


D.I.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?da ... &id=179615

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Na današnji dan

Порукаод Regi » 19 Сеп 2010, 19:54

19. septembra 1760.

Bokeljski moreplovac, Petar Želalić, organizovao je pobunu na turskom brodu i oteo brod. Za taj podvig je dobio orden malteškog viteza.

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

19.09.2011

Порукаод Regi » 13 Авг 2013, 21:49

SJEĆANJE NA KAPETANA PETRA ŽELALIĆA

Слика

Autor Radio Kotor

19.09.2011

Na današnji dan prije 251 godinu, nakon sedam godina zatočeništva, kapetan Petar Želalić iz Bijele organizovao je pobunu roblja na znamenitom brodu “Kruna otomanska” u grčkoj luci Kos.
O veličini i značaju ovog broda svjedoči i brojno stanje posade. Pored zapovjednika, na brodu su se nalazila još četiri kapetana i još 60 drugih oficira, a posada je brojala 750 mornara. O vojnoj moći “Krune” govori podatak da je imala čak 68 montiranih topova.
Zapovjednik je imao namjeru da na ostrvu Kos sačeka dolazak drugih turskih brodova kako bi se svi uputili Istanbulu, pa se veći dio posade iskrcao u namjeri da se udobnije smjesti na kopnu.
Kada su hrišćanski robovi – zatočenici na galiji uvidjeli da je na brodu ostalo svega tristotinjak ljudi, procijenili su da je to dobra prilika za pobunu.
Tog 19. septembra 1760. godine Želalić, određen za vođu, dao je znak za opšti napad. Iako su na početku bili naoružani samo mornarskim noževima, zavjerenici su poslije krvave borbe uspjeli da preuzmu brod. Dio turskih mornara je stradao, dio se spasio skakanjem u more, a četrdeset ih je zarobljeno. Sada je novoj posadi valjalo što prije isploviti iz luke pune neprijateljskih brodova. Presjekli su konopac sidra, razvili jedra i krenuli na otvoreno more. Za njima je odmah krenula potjera – dubrovački brod koji je muslimane vozio na hodočašće, turske karavele i galeote udruženo su hitali za “Krunom otomanskom”. Ipak, novi gospodari broda su pokazali nevjerovatnu vještinu upravljanja spretno rukujući jedrima i arsenalom oružja.Iscrpljujuća trka trajala je satima sve dok carska lađa nije skrenula sa pretpostavljenog kursa i tako uspjela da zavara gonioce. Punih 17 dana brod kojim je komandovao Bokelj Petar Želalić jedrio je Sredozemljem sve dok se nije dokopao Malte.Stanovnici La Valete bili su nemalo iznenađeni kada se u luci njihovog grada 6. oktobra 1760. godine pojavio veličanstveni brod “Kruna otomanska”, ponos turske imperije. Zbunjeni Maltežani su u prvom trenutku zapucali, ali je kapetan preko mjesnih ribara uspio da dojavi u grad o čemu se radi. Uskoro je Želalić brod svečano predao velikom majstoru Malteškog reda, ali je on sve sem oružja odbio. Brod i sve na brodu poklonio je zavjerenicima kao najzaslužnijima za ovaj podvig. Po procjeni malteške vlade brod je vrijedio 1500 zlatnih cekina, a na njemu se od harača nalazilo i 84 hiljade cekina u novcu. Vođu pobune Petra Želalića, na prigodnoj svečanosti u skladu sa vjekovnim običajima, veliki majstor Emanuele Pinto proglasio je malteškim vitezom.

http://radiokotor.info/mn/index.php?opt ... 9&Itemid=1

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kVpbZefPPlc[/youtube]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=xDL_144vcrs[/youtube]