ANTIČKI I SREDNJOVJEKOVNI GRAD SVAČ

Уредник: koen

Корисников грб
AURELIAN
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 109
Придружен: 07 Јан 2005, 13:39
Место: Crna Gora
Контакт:

ANTIČKI I SREDNJOVJEKOVNI GRAD SVAČ

Порукаод AURELIAN » 14 Окт 2005, 22:39

Mr Maksut Dž. HADŽIBRAHIMOVIĆ:
ANTIČKI I SREDNJOVJEKOVNI GRAD SVAČ




Istraživanje drevnog grada Svača, središta nekadašnje istoimene episkopije, obavljeno je 1985. godine i otkrilo bogate romansko - slovenske kulturne slojeve koji svjedoče o njegovom desetovjekovnom trajanju i povijesnom značaju. Iz lista "Doclea", glasila Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, prenosimo rad mr Maksuta Hadžibrahimovića u kome su potanko izneseni rezultati tih ispitivanja.



Svač je vjerovatno osnovan početkom šestog vijeka i može se povezati sa Justinijanovim graditeljstvom


Iskopavanjima sondažnog karaktera i episkopskom gradu Svaču istraženi su fortifikaconi elementi, sakralni objekti, a u manjoj mjeri i stambeni objekti. Na osnovu rezultata ovih istraživanja tokom oktobra-novembra 1985. godine, omogućeno je izdvajanje pojedinih etapa u razvoju grada.
Svač (Šas) se nalazi oko 25 km sjeveroistočno od Ulcinja i smješten je na uzvišici od oko 80 m nadmorske visine, između jezera na jugu i plodne ravnice na sjeveru kojom je prolazio put prema Skadru, važnom ekonomskom, vojnom i kulturnom centru oblasti. U tom geostrategijskom kontektu treba sagledati i funkciju utvrđenja na Svaču. To je jedno od niza manjih utvrđenja koja su činila spoljnji odbrambeni pojas oko važnog uporišta u Skadru.
Bedemi sa kulama opasavali su vrh stjenovite kose zahvatajući površinu od 1, 2 ha. Prateći prirodan pad terena, bedemi su obrazovali prostor nepravilnog pravougaonog oblika dužine 230 m po osi istok-zapad i širine oko 58 m po pravcu sjever-jug. Pristup je moguć samo sa sjeverne strane gdje se na blagoj padini razvilo podgrađe. Na rastojanju od 7 metara od sjevernog bedema nalazi se još jedan, doduše slabo očuvan, spoljnji bedem koji je trebalo da olakša odbranu ovog, najugroženijeg dijela utvrđenja. Zapadni i istočni bedem sa četvorougaonim kulama, sličnog oblika i položaja, djelimično su sačuvani. Sa južne strane je stjenovita litica na čijem su obodu uočljivi tragovi bedema i južne kule koja je kontrolisala put ka jezeru. Glavni ulaz u utvrđeni dio grada nalazio se na središnjem dijelu sjevernog bedema. Odatle je polazila osnovna komunikacija koja je uslovila raspored brojnih objekata u okviru bedema. Unutrašnje urbano ustrojstvo ukazuje da je postojala i komunikacija pravca istok-zapad. Djelimično sačuvani zidovi na brežuljku, sjeverozapadno od utvrđenja, mogli bi da predstavljaju ostatke bedema podgrađa.
Svač je vjerovatno osnovan početkom VI vijeka, i može se povezati sa Justinijanovom graditeljskom aktivnošću. Zatvoren sloj sa materijalom iz VI-VII vijeka konstatovan je u sjeveroistočnom uglu utvrđenja. Vjerovatno je u ovom periodu nastao sjeverni bedem na istoj liniji u kojoj je i do danas očuvan. Pravac pružanja istočnog i zapadnog bedema utvrđenja iz VI vijeka nije ustanovljen, možda su i oni uklopljeni u bedem kasnijih fortifikacija na ovom prostoru.
Nalazi grnčarije iz sondi na utvrđenju ukazuju da se romejsko stanovništvo održalo na Svaču do IX-X vijeka. To potvrđuje i materijal iz grobnice u blizini crkve Sv. Marije u podgrađu. Radi se o dvjema grobnicama zidanim od kamena sa malterom u kojima su pokojnici sukcesivno sahranjivani. U takvim okolnostima nemoguće je izdvojiti grobne cjeline, a materijal je prilično heterogen u pogledu hronologije. Otkrivena su dva krčaga sa trolisnim otvorom u obliku ptice i stilizovanog lava; nađene brojne perle različitog oblika od staklene paste, bronzane i gvozdene karičice, prstenje od bronze sa proširenom glavom sa urezanim ukrasom, bronzane naušnice sa kukicom za zatvaranje, kakve se često srijeću na području Dalmacije, kao i gvozdeni noževi i kresiva. Za ove sepulkralne građevine vezuju se i nalazi pravougaone pređice sa urezanim ukrasom na ivici, tri primjerka kopči tipa Korint i kopča tipa Bolonja. Najmlađem horizontu sahranjivanja u ovim grobnicama pripada prsten sa kupastom glavom koji je karakterističan za prostor istočnog i srednjeg Balkana u periodu X-XII vijek.
Sud ukrašen urezanim talasastim i vodoravnim linijama, koji se može datirati u VII-IX vijek, kao i ulomci posuda sličnog oblika, fakture i dekoracije na utvrđenju ukazuju na prisutvo Slovena na Svaču i njihov zajednički život sa Romanima (I. Pušić, Slovenska nekropolja u Kamenom, Boka 4, Herceg-Novi, 1972. 61-68.).
Sljedeći kulturni sloj XI-XII vijeka hronološki je opredijeljen na osnovu ulomaka vizantijskih amfora i uobičajenog slovenskog kuhinjskog posuđa. Utvrđenje je zadržalo iste unutrašnje dimenzije, ali je ojačano obnovom sjevernog bedema i izgradnjom dvije polukružne kule. Moguće je za ovu fazu vezati i izgradnju kapija koje su branile prilaze gradu sa sjevera i juga.
Ova faza obnove na Svaču je sinhrona vremenu uspona Dukljanske države. Relativno često pominjanje Svača u izvorima tog perioda ukazuje na njegov značaj (L. Thalloczy - C. Jireček - E. Šufflay, Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia L-II, Vindobonnae 1913-1918, 18-19; T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatae, Dalmatae et Slavoniae II, 1904, 335).
Periodu XII vijeka vjerovatno pripada većina crkvi iz podgrađa čije se ruševine i danas vide. Među njima najzanimljivija je crkva ispod sjevernog bedema čiji su zidovi očuvani u visini od 2,5 m. Nalazi fresaka u sloju ukazuju da je bila živopisana.


Grad Svač osnovan je još u ranovizantijsko doba, a trajao je gotovo bez prekida sve do pojave Turaka


Poznosrednjovjekovni Svač ima tri sloja - najstariji sloj prve polovine XIII vijeka prisutan je u cijelom predziđu sjevernog bedema u njegovoj istočnoj polovini. Nastao je po podizanju predziđa, a zatvoren je njegovim rušenjem. Do ove obnove je došlo u kratkom periodu poslije Nemanjinog zauzeća Svača, a prije mongolske najezde sredinom vijeka, kada je grad doživio najveća razaranja. Sjeverni bedem je na zapadnoj polovini, u dijelu gdje je uz njega prislonjena mlađa četvorougaona kula, takođe pretrpio obnovu. Materijal ovog doba - uglavnom keramički - teško je razdvojiti od onog iz poznijih srednjovjekovnih slojeva. U većem broju je zastupljena gleđosana, dosta raznovrsna keramika koja je izgleda uvožena iz raznih radionica u Primorju. U sljedećoj fazi najveće obnove, u periodu poslije mongoloskog upada, a najkasnije do početka XIV vijeka izvršena su nova ojačanja uslovljena i novom tehnikom ratovanja. Tada je podignuta četvorougaona kula na sjevernom bedemu, a u isto vrijeme su obnovljeni ili iznova podignuti istočni i zapadni bedem sa takvim, većim kulama. Sjeverozapadni ugao gdje je nekada bila kula sada je prezidan. Predziđe je obnovljeno i tom prilikom je u okviru njega podignuta manja crkva sa polukružnom apsidom koja je dala jasnu stratigrafsku sliku. Njeni temelji leže direktno na prvobitnom podu unutar predziđa, a između njega i poda crkve formiran je sloj sa ulomcima keramike koja ga datuju.
Nalazi površinskog sloja, nastalog poslije ove obnove pripadaju XIV i XV vijeku, kao i većina stambenih objekata vidljivih danas na terenu. Pored keramike primjećuje se prisustvo uvezenih lonaca, uglavnom mletačkog porijekla. Brojan je nakit, bronzano prstenje i obične bronzane karičice otvorenih krajeva, česti su noževi, vrhovi strelica sa tulcem i koplja, ključevi, djelovi šarki, mamuze i sl, kao i djelovi staklenih čaša.
Posebno treba izdvojiti nalaze iz sondi otvorenih u crkvi Sv. Jovana koji su nešto mlađi, a nalaženi su uz dislocirane kosti pokojnika iz grobnica unutar crkve. Djelovi zidova ispod temelja današnje crkve ukazuju na postojanje starijeg sakralnog objekta čiju namjenu i datovanje određuje komad preromaničke plastike. Kula četvorougaonog oblika u istočnom dijelu ukazuje na gotičku dogradnju crkve. Sv. Marije, čija se gradnja vezuje za ime kraljice Jelene Anžujske. Ovo je najveća i najljepša crkvena građevina grada očuvana u svojoj gotičkoj fazi, ali je svakako imala stariju - romaničku na koju ukazuju djelovi arhitektonske plastike i komadi živopisa nađeni u trpancu.
Istraživanja (1985) su najvećim dijelom bila usmjerena na gornji grad, a potom i na veliko sjeverno podgrađe. Razlog za tako usmjerena istraživanja je u pretpostavci da je utvrđeni dio grada imao najintenzivniji život, te da će se otkriti i najviše podataka.
Najstariji nalazi sa Svača pripadaju praistorijskom dobu. Ulomci praistorijske grnčarije nalaženi su uvijek u najnižem sloju u crvenkastoj zemlji koja leži među udubljenjima i otvorima u stijeni. Iako je zastupljena praistorijska grnčarija iz različitih epoha, ni na jednom mjestu nije razdvojena slojevima. Na istočnom kraju sektora II, nađeno je par ulomaka grnčarije ukrašene noktima, koja bi mogla pripadati ranom neolitu. Na isto vrijeme ukazuju komadi kvarca i sileksa. Na tom mjestu nađena je i eneolitska grnčarija, a kao da istom vremenu pripadaju nalazi iz rova u gornjem gradu, ili su nešto mlađi, iz bronzanog doba. Najbrojniji su nalazi gvozdenodobne grnčarije, nađeni u nekoliko rovova i u gornjem gradu i u velikom podgrađu. To ukazuje da je na položaju srednjovjekovnog grada nekada postojala gvozdenodobna gradina. To kao da potvrđuju neki suhozidi građeni od krupnog protesnog kamena. Takav kamen pojavljuje se u nekim zidovima poznosrednjovjekovnog Svača.
Neki ulomci helenističke grnčarije, nađeni na padinama istočno od Svača, ukazuju da bi helenistički sloj mogao postojati u sjevernom predgrađu. Isto važi i za rimsko doba, nekoliko ulomaka crvene i žute boje, od posuda tankih zidova, nađeno je u gornjem utvrđenom gradu i na velikom podgrađu na sjevernoj padini ispod grada, a mogli bi biti rimski.
Srednjovjekovni grad Svač osnovan je u ranovizantijsko doba, a trajao je gotovo bez prekida života sve do pojave Turaka, odnosno približno do osvajanja Skadra ili nešto kasnije.


Jedna od najvećih obnova Svača uslijedila je poslije najezde Mongola, najkasnije do početka IV stoljeća



Zatvoren sloj, VI - ranog VII vijeka, otkriven je na dva mjesta, u sjeveroistočnom uglu gornjeg grada. Jasno izdvojen sloj u oba slučaja je datovan grnčarijom, koja je bila jedno od osnovnih mjerila za vremensko i kulturno opredjeljenje slojeva. U sjevernoistočnom uglu naredni sloj pripada X - XI vijeku, a na površini su poznosrednjovjekovni slojevi. Na ranovizantijski sloj naliježe sloj VII vijeka, zatim nedovoljno jasno određen sloj VIII - XII vijeka, a gore su još dva poznosrednjovjekovna sloja.
Iz vremena od VII - VIII do XI - XII vijeka nije ustanovljen nijedan zatvoren sloj pouzdano završen razaranjem. Iznad kulturnog sloja VII - VIII vijeka, otkriveni su ostaci ukopa (poluukopana kuća?) iz IX - X vijeka. Iznad ukopa nalazio se sloj datovan djelovima jedne amfore u IX - X vijek, dok površinski nalazi pripadaju poznom srednjem vijeku. Zatvoren sloj otkriven je i na podu crkve sa travejima. Po malobrojnim nalazima, taj sloj mogao bi se datovati u XII vijek.
Poznosrednjovjekovnom Svaču odgovaraju tri sloja. Najstariji, iz prve polovine XIII vijeka, ustanovljen je u cijelom predziđu ispred istočnog dijela sjevernog bedema. Sloj je nastao poslije izgradnje predziđa, a zatvoren je njegovim rušenjem. Predziđe je obnovljeno, a nalazi iz površinskog sloja nastalog poslije toga, pripadaju XIV i XV vijeku, odnosno sloj je poremećen. Slojevi XIV vijeka pouzdano su izdvojeni u pomenutom prostoru, četvorouganoj kuli na sjevernom bedemu i u jednom rovu i predziđu ispred zapadnog dijela sjevernog bedema.

Građevine

Najobimnija istraživanja obavljena su na utvrđenju, zatim su sve vidljive crkve sondirane, dok je broj istraživanih stambenih zgrada neznatan. Najstariji otkriveni dio utvrđenja, nastao je u VI vijeku, najvjerovatnije negdje od vlade Anastasija do vlade Justinijana I. Tom vremenu pripada sjeveroistočni ugao utvrđenja, sa sjevernim bedemom, poprečni zapadni bedem, koji ukazuje da je tu vjerovatno postojala kula. Vjerovatno je cio sjeverni bedem nastao u isto vrijeme, ali pravac prostiranja istočnog i zapadnog bedema za sada nije ustanovljen. Sljedeća faza utvrđenja pripada XI - XII vijeku. Tada je sjeverni bedem obnovljen, a podignuto je i nekoliko novih kula. Na jugoistočnom uglu sačuvan je dio ulaza u kulu, iz istog vremena je puna polukružna kula na sjevernom bedemu, kao i djelovi kule na sjeverozapadnom uglu, a po svoj prilici i djelovi kapije na sredini sjevernog bedema. Iz istog vremena mogla bi biti i građevina koja je branila prilaz u grad sa juga.
Poslije Nemanjinog zauzimanja Svača, a prije mongolske najezde, utvrđenje je obnovljeno a ispred sjevernog bedema podignuto je predziđe, pouzdano datovano na istočnoj strani. Jedna od najvećih obnova uslijedila je poslije mongolske najezde, najkasnije do početka XIV stoljeća. Pored obnavljanja već postojećih zidina, tada je podignuta četvorougaona kula na zapadnom dijelu sjevernog bedema, sadašnji istočni bedem sa četvorougaonom kulom. U isto vrijeme obnovljen je ili iznova podignut zapadni bedem, a vjerovatno je i on imao na sredini četvorougaonu kulu. Na mjestu velike crkve u gornjem gradu, posvećenoj Sv. Jovanu, ranije se nalazila nešto manja crkva. Njeni temelji otkriveni su u četiri sonde u unutrašnjosti crkve. Izgleda da je to bila jednobrodna građevina, možda podijeljena travejima. Samo na osnovu jednog ulomka mermerne plastike, nađenog zapadno od ckve, ova starija građevina mogla bi se datovati u XI vijek. U zapadni zid crkve Sv. Jovana uzidani su komadi plastike koji su svakako stariji. Na sadašnjoj crkvi vide se dvije osnovne faze, pored niza opravki. Starija crkva je imala četvorougaonu apsidu, a potom je u nju ubačena polukružna apsida.
Crkva u sjevernom predziđu, podignuta je prilikom obnavljanja predziđa, znači između mongolske najezde i početka XIV vijeka. Naime, njeni temelji leže na prvobitnom podu unutar predziđa, a između toga poda i poda crkve, u visini njenih temelja, otkriven je sloj sa ulomcima grnčarije i kostiju.
U sjevernom podgrađu istraživano je sedam crkava, od kojih su tri na stijenama ispod gornjeg grada, dok su ostale u podnožju. Mala crkva sa poprečnim travejima, očuvana skoro do krova, nalazi se ispod četvorougaone kule na sjevernom bedemu. Po osnovi i načinu zidanja, ova crkva je nastala u XI - XII vijeku. U njenom istočnom dijelu otkrivena je veća količina palog živopisa, koji se mjestimično sačuvao i na zidu. Na njenom prvobitnom podu otkriven je sloj sa sitnim nalazima, nastao vjerovatno u prvoj polovini XII vijeka, u koji je kasnije vršeno ukopavanje grobova. Crkva je zasuta šutom sa nalazima XIV - XV vijeka. Druga crkva, mala i jednobrodna, nalazi se približno ispod crkve u predziđu, na visokoj stijeni.


Sprovedena istraživanja u Svaču nijesu otkrila pouzdane ostatke crkvi iz ranovizantijskog doba


Istraživanje drevnog grada Svača, središta nekadašnje istoimene episkopije, obavljeno je 1985. godine i otkrilo bogate romansko - slovenske kulturne slojeve koji svjedoče o njegovom desetovjekovnom trajanju i povijesnom značaju. Iz novog broja "Doclea", glasila Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, prenosimo rad mr Maksuta Hadžibrahimovića u kome su potanko izneseni rezultati tih ispitivanja.
Kao i prethodna ima polukružnu apsidu, a može se datovati samo okvirno u XIII - XIV vijek. Ni prilikom sondiranja treće crkve na padinama istočno od gornjeg grada, nijesu otkriveni nalazi koji bi je pouzdanije datovali. I ona ima samo jednu fazu zidanja, a po izgledu zidova i otiscima skele u njima, nastala je negdje u drugoj polovini XII - XIV vijeka.
Četiri posljednje crkve poređane su u nizu, očigledno duž neke ulice. Najniža crkva je dvojna, odnosno to su dvije jednobrodne građevine sa polukružnim apsidama. Starija crkva podijeljena je pilastrima na tri poprečna traveja, a na njen sjeverni zid naslonjena je mlađa crkva iste dužine. U obje crkve ustanovljen je samo jedan sloj rušenja. Od pokretnih nalaza značajan je samo jedan dio natpisa otkriven na površini šuta u gornjoj, starijoj crkvi, u kome se spominje crkva Sv. Dimitrija. Navodno je u ovoj crkvi nađen ranije dio natpisa u kome se spominje Sv. Irinej, a koji se sada nalazi u muzeju u Ulcinju. Samo po osnovi, starija crkva može se datovati u XI - XII vijek.
Dvije naredne crkve takođe su manje jednobrodne građevine sa polukružnim apsidama, ali su na obje zapažena preziđavanja, odnosno tragovi starijih građevina. Kod prve, otkriveni su sa spoljne strane zapadnog i južnog zida uporedni zidovi na malom rastojanju. Zbog male istražene površine nije ustanovljeno da li se radi o nekoj starijoj crkvi, ili nekom drugom objektu. Nalazi grnčarije ne omogućavaju bliže datovanje tih zidova, jer su slojevi poremećeni ukopavanjem grobova. Na drugoj crkvi, preziđivanje je zapaženo na zapadnom zidu, na vratima. Ispred zapadnog zida otkriven je novac prve polovine XIII vijeka, koji bi ukazivao da je crkva najkasnije tada podignuta. U istočnom dijelu crkve nađena je arhitektonska plastika, koja pripada nekoj starijoj crkvenoj građevini.
Crkva Sv. Marije je najveća i posljednja crkva. Sadašnja crkva svakako je podignuta na mjestu stare crkve, o čijoj se osnovi ne može ništa pouzdano kazati, zbog malog obima istraživanja. Na sjevernom zidu sadašnje crkve uočljiva su preziđivanja, a posljednje je ono kada su zazidani naknadno napravljene strelnice, u vrijeme turskog nadiranja. Tragovi starije građevine otkriveni su u temelju južnog zida, na kome su uočljive dvije faze zidanja. Zapadno od sjeverozapadnog ugla crkve otkriven je splet zidova sa grobnicama, među kojima za sada nije moguće razabrati da li neki pripada starijoj crkvi.
Neki stariji zid, uspravan na južni zid crkve, otkriven je u dužini od oko 7 m. Pošto u sondi istočno od jugoistočnog ugla četvorougaone apside nijesu otkriveni ostaci starijih zidova, apsida sadašnje crkve podignuta je ili istočnije ili sjevernije od apside nekadašnje crkve. Na postojanje starije crkve ukazuju, pored komada starije plastike uzidane u portal i nađene u šutu, ulomci živopisa koji se vide u trpancu sjevernog zida četvorougaone apside. Ti ostaci živopisa najbliži su živopisu iz male crkve sa poprečnim travejima. Boje se slike Bogorodice sa djetetom iznad zapadnog portala, najviše odgovaraju ostacima živopisa iz crkve u predziđu i male crkve ispod nje.
Kao što se vidi, pouzdani ostaci crkvi iz ranovizantijskog doba nijesu otkriveni. Po komadima plastike, ranovizantijska crkva mogla se nalaziti ispod crkve Sv. Jovana, a da je potom u XI vijeku dobila nov mermerni crkveni namještaj. Neka bazilika VI stoljeća mogla se nalaziti i ispod crkve Sv. Marije, sudeći po komadu plastike nađenom u šutu koji pripada ili tom vremenu ili romanici. Nije isključeno ni da ostaci građevine, sjeverozapadno od Sv. Marije, pripadaju nekoj crkvi ranovizantijskog doba.
Među stambenim zgradama, istraživane su samo dvije sa jasno određenim svim zidovima, obje u gornjem gradu. Zgrada sa dvije prostorije uz sjeverni bedem, podignuta je u poznom srednjem vijeku. U njoj je otkriven samo tanak sloj iz vremena njenog napuštanja, odnosno rušenja, koji pripada XV vijeku. U zgradi ispod nje, sa podjednako dobro očuvanim zidovima, završio se život u isto vrijeme. Na osnovu slojeva otkrivenih u njoj, ona je nastala negdje na prelazu iz XIV u XV vijek, na mjestu gdje je postojala zgrada nešto različite osnove, iz XIII - XIV vijeka. Isto je orijentisana, a njen zapadni zid je sa spoljne strane, a južni sa unutrašnje strane nove građevine. Zidove više zarušenih zgrada u istočnom dijelu gornjeg grada, po pravilu prate pokretni nalazi stariji od XV vijeka. To ukazuje da su zgrade dobro očuvanih zidova istovremeno i najmlađe, da su podignute vjerovatno poslije kraja XIV vijeka. To se prije svega odnosi na one okrenute po osi jug-sjever.
Među građevinama značajna je još jedna, vjerovatno stambena, otkrivena u sjevernom podgrađu, ranije spomenuta. U njoj su dvije grobnice, te nije isključeno da je bila crkva. To za sada nije moguće ustanoviti, jer joj istočna strane nije istražena, ali po površini tla kao da nije imala apsidu.


Popločani krug na kome je ložena vatra i jama sa ostima iz VI i VII vijeka, bili su kultno mjesto



Od zgrade je otkriven zapadni zid sa oba ugla. Imala je pod od sitnog kamena pokrivenog malterom. Sa njene zapadne strane otkriven je kulturni sloj sa nalazima grnčarije, koji njenu upotrebu datuju u kraj VI - rani VII vijek. Sa njene južne strane otkrivena je kružna površina pokrivena kamenim pločama, na kojima je ložena vatra, a uz tu površinu nalazila se jama sa životinjskim kostima i grnčarijom kasnog VI - ranog VII vijeka. S obzirom na istovremenost sa nalazima iz grobnica, ovo može biti samo neko kultno mjesto, što bi bio jedinstven slučaj za to vrijeme. U zapadni ugao prostorije ugrađena je grobnica, pošto su prethodno zazidana vrata na zapadnom zidu, a zatim je na nju naslonjena još jedna. Nije isključeno da je ovo prvo bila stambena, a zatim kultna građevina.
Izuzetno je zanimljiva građevina otkrivena na sjeverozapadnom kraju sjevernog podgrađa. Nažalost, ona je samo djelimično istražena malom sondom. Radi se o objektu pravougaone osnove, veličine oko 8 x 4 m, okrenutom po pravcu istok-zapad i prolazom na pravcu sjever - jug. Pokretni nalazi nijesu otkriveni, do palih ulomaka živopisa. Na jug se sada prostire pravougaono polje, prema gornjem gradu i kapiji na sjevernom bedemu, koje je nekad izgleda bilo okruženo zidom. Sa sjeverne strane tlo se naglo spušta. Utisak je, da se ovdje nalazila neka vrsta trijumfalne kapije, na ulazu u prostrani trg.
Ulice u gradu nijesu posebno istraživane, ali su dijelom očišćene na dva mjesta u gornjem gradu. Za sada se može govoriti o ulicama i uopšte o urbanizmu samo iz posljednje faze života grada, sa kraja srednjeg vijeka. Naravno, raspored ulica bio je uslovljen prirodom tla. Gornji grad bio je podijeljen ulicom na istočni i zapadni. Ta ulica je spajala kapiju na sredini sjevernog bedema sa poprečnom ulicom na južnoj strani grada, koja se kroz južnu kapiju spuštala u južno podgrađe. U zapadnom dijelu grada bile su tri ulice na pravcu istok-zapad, na različitim visinama, povezane uskim prolazima. Istočni dio grada na gornjoj terasi, bio je podijeljen na tri dijela. Prvi dio se prostire južno od crkve Sv. Jovana, i uništen je savremenim prekopavanjima. Naredna cjelina je od ovog odvojena, tako da je prolaz postojao samo između prostorija uz sjeverni bedem. Tu je i otkrivena ulica, izgrađena od naslaganog pločastog kamena. U nastavku se nalazio prostor sa gotovo sasvim srušenim zgradama, koji djeluje kao neko zatvoreno dvorište za ranije navedene zgrade. Posljednji dio je najviši u cijelom gradu, a izdvojen je bedemom. Dakle, kao da zapadni dio grada nije bio u posljednoj fazi obična stambena četvrt.

Grobovi

Sahranjivanje je vršeno izgleda u svim crkvama ili pored njih, pa i na mjestima gdje crkve nijesu poznate. Grobni prilozi otkriveni su samo uz skelete u Sv. Jovanu, uz Sv. Mariju i u grobnicama sjeverozapadno od crkve Sv. Marije. Najstarije su dvije grobnice. Starija grobnica je veća, sa posebno izrađenom rakom po sredini. U njoj je bilo sahranjeno oko 20 osoba, a brojni grobni prilozi pripadaju vremenu od VI - VII do XI vijeka, nije isključeno da je bila u upotrebi i kasnije. U manjoj bilo je sahranjeno više od četiri osobe, a grobni prilozi pripadaju vremenskom rasponu od VII do VIII - IX vijeka. Prilozi se sastoje od nakita, kopči i pređica, noževa, kresiva i posuđa. Kulturno, prilozi pripadaju Romejima i u nešto manjem broju Slovenima. Samo dio jedne gvozdene fibule pripada nosiocima Komanske kulture. U grobovima uz crkvu Sv. Marije nađen je poznosrednjovjekovni novac. U zapadnom dijelu crkve Sv. Jovana nađena je velika količina poremećenih kostiju, a u dva sačuvana groba, najmlađa, nađeni su djelovi odjeće i nakit. Tu su pokojnici bili katolici, nakit je iz jadranskog kulturnog kruga, ali datovanje nije pouzdano - možda XV ili XVI vijek. Zanimljivo je da uz Sv. Mariju i još jednu manju crkvu potoje grobnice okrenute po osi jug - sjever, što je možda uslovljeno starijom arhitekturom. Uz zapadnu i južnu stranu male crkve sa travejima bile su manje-više istovremeno prizidane grobnice, te je ta crkvica očigledno bila grobna kapela neke ugledne porodice iz grada. Uz sve ostale crkve grobovi nijesu posebno istraživani. Uglavnom se nailazilo na poremećene kosti, što govori o dugoj upotrebi tih mjesta za sahranjivanje.
U krajnjem sjeveropazadnom dijelu sjevernog podgrađa, nađene su ljudske kosti na dva mjesta, na površini tla (ispred "kapije") i u jednom rovu - po izgledu kostiju, to bi za sada mogli biti najstariji grobovi na Svaču.

Pokretni nalazi

Istraživanja Svača dala su bogate pokretne nalaze, grnčariju, nakit, novac, staklo. Nađeno je tridesetak novaca, od kojih jedan zlatan, tri srebrna, dok su ostali bronzani, odnosno bakarni. Tri najstarija su vizantijska, iz vremena od kraja XII do sredine XIII vijeka.


Nalazi ulomaka lonaca pokazuju da se romejsko stanovništvo održalo najmanje do devetog vijeka



Iz vremena Nemanjića su dva komada. Vizantijski, brojni nezavisno kovani novci iz okolnih gradova, okvirno svi pripadaju posljednjoj četvrtini XIV vijeka (po tri su kovana u Baru, Kotoru i nepoznatom gradu, možda Ulcinju, dva su kovana u Skadru, a ostali u nepoznatom gradu). Iz sredine XVI vijeka su dva mletačka novca (jedan je kovan u Kotoru); dva su iz XVIII - XIX vijeka; ostali se ne mogu bliže vremenski opredijeliti. Ovaj novac, uglavnom nađen u poremećenom ili površinskom sloju, ne datuje zatvorene cjeline, ali govori o opticaju tokom stoljeća, te se može povezati sa određenim istorijskim zbivanjima. Naročito su značajna kovanja nepoznatih gradova, kao i dosad nepoznate vrste kotorskog i skadarskog novca.
Veoma su bogati nalazi grnčarije, mada sve epohe nijesu podjednako zastupljene nalazima. Najbrojnija je kuhinjska grnčarija, zastupljena uglavnom loncima. Ulomci XI vijeka su malobrojni, i okvirno se mogu pripisati sjeverno - ilirskom krugu, u koji se pouzdano može odrediti grnčarija iz vremena od Mavrikija do Iraklija. Čak se može pomišljati da su grnčariju donijele izbjeglice sa sjevera. Nalazi ulomaka lonaca pokazuju da se romejsko stanovništvo održalo u Svaču najmanje do IX vijeka.
Najvjerovatnije drugoj polovini XII vijeka pripadaju vizantijski ulomci lonaca, poznati iz oblasti današnje Bugarske. Skoro sva poznosrednjovjekovna kuhinjska grnčarija pripada katoličkom kulturnom krugu, ali pred kraj života Svača zapaža se prisustvo uvoznih lonaca, vjerovatno mletačkog porijekla, poznatih iz nalaza u Istri i Dalmaciji. Svi nalazi amfora su vizantijskog porijekla, a javljaju se u rasponu od VI do XII vijeka. Brojni su i nalazi gleđosane grnčarije, veoma raznovrsne, iz XIII do XV vijeka. Sva je uvozna, iz radionica u jadranskom primorju.
Nalazi nakita ne pojavljuju se samo kao prilozi u grobovima, već i u sloju. Najstariji su nalazi iz dvije pomenute grobnice. Vizantijskom nakitu, poznatom od Krima preko Sicilije do Istre, pripadaju ogrlice sa staklenim perlama, jednostavne karičice (naušnice), prstenje, tri kopče korintske i jedna algota vrste, i nekoliko pređica, sve od bronze, a datuju se u VI - VII vijek.
Od fibula dvije su bronzane, jedna u vidu lava je poznodalmatinska, a druga u vidu goluba ima analogiju u Italiji, a mogu se datovati u kraj VI - VII vijeka. Dio gvozdene fibule tzv. Komanske kulture, čiji su se nosioci doselili u Novi Epir i Prevalis pred kraj VII vijeka, a gvozdena igla fibule nađena je u poremećenom sloju, mogla bi pripadati sjevernoilirskoj proizvodnji VI - VII vijeka. Za ovim nalazima vremenski slijedi posrebren prsten takođe nađen u grobnici, poznat u grobljima X - XI vijeka na vizantijskom prostoru.
U slojevima XIV vijeka u gornjem gradu, nađeno je nekoliko prstena, djelova naušnica, perli. Najmlađi nakit je iz crkve Sv. Jovana - ogrlice od staklenih perli ili od staklene paste, prsten, krstić, medaljon, ogrlica od upletene žice sa koštanim perlama. Ovaj nakit je primorskog porijekla i nije stariji od XV - XVI vijeka.
Mada ne toliko brojni, vrlo su značajni nalazi stakla. Iz XI -IX vijeka je nekoliko ulomaka čaša sa stopom. Najbrojniji su stakleni predmeti XIII - XIV vijeka - prije svega čaše ukrašene rebrima, zatim one ukrašene kapljama, a zatim i različiti drugi oblici. Najznačajniji su nalazi staklene zgure i staklenog premaza na pečenoj glini, jer ukazuju na proizvodnju staklenih posuda u Svaču. To se potvrđuje i slučajnim površinskim nalazom komada staklene ploče, od koje su duvanjem izrađivane posude. Po vrsti stakla, ova proizvodnja može se datovati u drugu polovinu XIV vijeka.
Prilikom iskopavanja nađeni su i brojni drugi predmeti od gvožđa i bronze, među kojima su djelovi kućne opreme (okovi, klinovi, šarke, brave i sl.), djelovi oružja i oruđa. Među oružjem su veći djelovi dva jednosjekla mača XV - XVI vijeka iz četvorougaone kule, brojni vrhovi strelica. Među vojnom opremom značajna je mamuza iz XIV vijeka iz četvorougaone kule. Među oruđem su česti noževi, kresiva u grobovima, djelovi grebena za vunu i oruđa korišćenih u tkanju. Na razvijeno stočarstvo, odnosno ovčarstvo, ukazuju brojni glineni pešljenci iz cijelog poznog srednjeg vijeka.
Svač - grad crkava, najviše je stradao u mongolskoj provali sredinom XIII vijeka, čije ruševine mjesno stanovništvo i danas naziva "Kišat" - Kishat, što na albanskom jeziku znači "crkve". U Svaču kao središtu istoimene episkopije, koja je bila pod jurisdikcijom Barske arhiepiskopije, nalazila se katedralna crkva Sv. Jovana, a u predgrađu velika crkva čiji je patron bila Sv. Marija.


Na mjestu nad kojim se izdiže staro utvrđenje Svač i dan danas stoje ostaci ilirske gradine



Dok se za katedralnu crkvu zna godina gradnje (1300) na osnovu oštećenog natpisa koji je namjerno uništen, a ostala je samo godina, dotle se za godinu podizanja crkve Sv. Marije ne zna pouzdano, ali nalazimo jedan potpuni natpis u rekonstrukciji T. Ippena, i dva oštećena nečitljiva natpisa od kojih se na jednom raspoznaju tek znakovi, dok su na drugom "obijena pisma" i "nije ih moguće ustanoviti".
Tvrđava Svač leži na vrhu, a podgrađe na nešto nižem platou grebena koji se izdiže između Šaskog jezera i doline koju presijeca put za Skadar.
Od zidina koje su štitile izduženi hrbat grebena sasvim je malo ostalo. Postojale su dvije kapije; južna prema Jezeru, i sjeverna prema današnjem selu Šas. Među ruševinama u gradu ističe se crkva sa kulom, postavljena na jednoj od dominantnih tačaka grebana. To je veća, jednobrodna građevina, ozidana manjim kvaderima krečnjaka uz veću postojeću kulu čije je prizemlje presvođeno gotičkim svodom, iskorišćeno za smještaj polukružne crkvene apside. Brod, prostorno podijeljen niskim zidom na veći narteks i manji naos, bio je pokriven drvenim krovom. Zapadni portal pokazuje romaničke oblike. U apsidi se naziru tragovi živopisa. Ova crkva predstavlja, po svojoj prilici gradsku katedralu za koju se zna da je bila posvećena Sv. Ivanu.
U ruševinama podgrađa, na platou, sjeverno od tvrđave, bilo je sedam crkava, među kojima se veličinom i obradom ističe jednobrodna građevina zidana manjim kvaderima krečnjaka u romaničko - gotičkim oblicima. Ima pravougaonu apsidu koja je bila zasvođena podužnim gotičkim svodom. Trijumfalni luk takođe je gotičkog preloma. Tri sačuvana prozora su gotička dok je portal romantički. Pod nadvratnikom portala, u uglovima, postavljena je po jedna konzola od kojih je sjeverna isklesana u obliku životinjske a južna u vidu ljudske glave. Sudeći po tragovima freske u lineti portala, crkva je bila posvećena Bogorodici. U crkvi ima tragova fresaka. Na zapadnoj fasadi uzidane su nadgrobne ploče sa latinskim antpisima, biskupa Marka (iz 1262) i biskupa Petra (iz 1284). Ostale crkve u podgrađu su manjih dimenzija. Dvije su jednobro-dne kamene građevina sa po jednom polukružnom apsidom, dok je treća dvojna i ima dvije apside. Bile su pokrivene drvenom krovnom konstrukcijom.
Svač je počeo opadati početkom XV vijeka, o čemu svjedoči pismo njegovog biskupa Mlecima (iz 1406.), od kojih se traži pomoć za obnovu gradskih zidina. Kada je barski nadbiskup M. Bizzi posjetio Svač 1610. grad je bio u ruševinama.
Crkva Sv. Marija u Svaču, po usmenom predanju, nalazila se u podgrađu Svača, na prilazu gradu. Posvećena je Sv. Mariji, što potvrđuje činjenica da je u lineti zapadnog portala bila naslikana Bogorodica. Na ovom mjestu se predstavlja patron crkve.
Na ovu crkvu odnosi se pričanje katoličkog misionara Leonardija, zasnovano možda na predanju. On piše 1642. god. da je kralj Uroš za katolike u Svaču sagradio bogorodičnu crkvu. Čitanje i tumačenje tri latinska natpisa koji su postojali u zapadnom zidu crkve, a od kojih se do danas nije očuvalo praktično ništa, ne pružaju o crkvi nijedan pouzdaniji podatak.
Među jednobrodnim crkvama sa pravougaonim apsidama crkva Sv. Marije u Svaču je najbolje očuvana. U naosu su se očuvali ostaci niske zidane pregrade koja je odvajala prezviterijalni dio crkve od prostora za vjernike. Dok su prozori na crkvi gotski, portal ima romansku linetu, ali su njegovi profili takođe gotski. Zidovi su građeni od kamenih kvadera koji su složeni u vodoravne redove.
Na katedrali Svača, podignutoj 1300. god, jedva se zapaža prisustvo gotike. Stoga će Sv. Marija, sa istaknutim elementima gotskog stila, biti nešto mlađa od katedrale, te se može smatrati za spomenik sa početka XIV vijeka. Vjerovatno je, da je crkva Sv. Marije bila franjevačka crkva.
U ostacima Svača (Šasa) vidljivi su zidovi više zgrada koje su nastale u srednjem vijeku. U zidovima kule u koju je ugrađena apsida katedrale Sv. Jovana izvjesne pojedinosti su očito romanskog porijekla, što potvrđuje da su i u Svaču podizane profane građevine od trajnog materijala.
Nema sumnje da je u ilirsko doba na gredi iznad koje se nalazi staro utvrđenje-naselje-Svač (Šas), upravo na njenom najdominantnijem dijelu, bila ilirska gradina. Nekoliko velikih blokova kamena na ivici kamene kose, a još više, način vertikalnog cijepanja stijena na njoj (pucanjem kamena na vrlo niskoj temperaturi pod dejstvom vrele vode), i jedna grobna amfora, nađena u selu Štoju, ukazuju na njene tragove.
Ovo srednjovjekovno naselje spominje se pouzdano tek u XI vijeku, na Splitskom crkvenom saboru - uidelicet catariensis, antibarensis, dulciniesis et suacensis (1045-1067). Sudeći po tome što su ga 1242. razorili Mongoli, koji to isto nijesu mogli uraditi s Ulcinjom, smije se zaključiti da je bilo slabo utvrđen.
Prvi put je Svač pomenut u buli pape Aleksandra II 1067. god. kao episkopski grad. Oko 1183. god. osvojio ga je Stevan Nemanja i sa ostalim zetskim gradovima pripojio Raškoj. Razorili su ga Mongoli 1242, a obnovila ga je krajem XIII vijeka kraljica Jelena. Potpuno je opustošio kada su ga zauzeli Turci 1571. godine.
Po legendi, koju su zapisali Đustinijani (1533) i Bici (1610), Svač je imao toliko crkava koliko godina ima dana, ali se danas u ruševinama mogu raspoznati temelji dveju najvećih - katedralne, Sv. Jovana Krstitelja (alb. ShČn Gjon), na najvišem dijelu grada, i franjevačke, Sv. Marije (alib. ShČn Mrija), na zaravni u podgrađu.
U crkvi Sv. Jovana, koja je prema oštećenom natpisu na zapadnoj fasadi zidana godine 1300, V. Korać misli, s obzirom na fragmente uzidane u zapadni zid, da je ovdje postojala ranije crkva, pa da su je vjerovatno Mongoli srušili. Apsida crkve je ubačena u prizemlje starije kule od koje se sačuvao i sprat.


Bici je zapisao da Svač ima 365 crkava – onoliko koliko i dana u godini. Slično je pisao i Degran


Crkva Sv. Jovana

Crkva Sv. Jovana, koja je locirana u centralnom dijelu utvrđenog grada sagrađena je u nepoznato vrijeme, u periodu koji se samo okvirno može utvrditi. Nažalost, arheoloških nalaza, koji bi ukazivali na vrijeme građenja samog objekta nije bilo.
Sonda je postavljena u unutrašnji prostor, u jugozapadnom uglu crkve. U sondi je pronađen jedan zid za koji se sasvim opravdano može zaključiti da predstavlja ostatke starije crkve koja se nalazila u ovome prostoru svakako prije građenja crkve Sv. Jovana.
U lineti portala crkve van grada sačuvali su se djelovi freske Bogorodice. Sudeći po mjestu na kome se nalazi, freska prikazuje patrona crkve. Na ovo su već skrenuli pažnju Degrand i Petković.
U izvještaju o putovanju 1610. godine, Bici piše da Svač ima crkvu Sv. Jovana Krstitelja, pored mnogih drugih koje su bez krova. Građevina je, po Biciju, dovoljno prostrana.
Degran i I. Marković smatraju da je crkva Sv. Jovana katedrala. Obojica se oslanjaju na Bicija. Međutim, Bici uopšte ne pominje katedralu u Svaču.
Kao jedini ozbiljan razlog za pretpostavku da je crkva van grada bila katedrala, mogla bi da posluži pojava nadgrobnog natpisa jednog episkopa na njenom zapadnom zidu (G. Millet, "LČancien art serbe. Les eglises, Paris", 1919, 47), govori o ovoj crkvi kao o katedrali Svača, vjerovatno na osnovu pomenutog natpisa, o kome se mogao informisati preko Degrana. Katedrala je, bez sumnje, bila jedan od najvažnijih objekata srednjovjekovnog grada uopšte. Pred njom se obrazuje glavni trg; oko nje se odvija znatan dio javnog života. Crkva Sv. Jovana imala je kulu-zvonik. Visoki zvonik u obliku kule redovan je pratilac katedrala u primorju. Srednjovjekovni novac Svača dokazuje da je gradska katedrala zaista bila posvećena sv. Jovanu.
Na novcu Svača predstavljen je lik Sv. Jovana, svakako kao zaštitnika grada. Obično je isti svetitelj i patron katedrale. Sa jakim razlozima se može tvrditi da je crkva u gradu bila katedrala. U prilog tome govore njen položaj, okolnost što je uz nju postojala kula-zvonik, koja se po pravilu podiže uz gradske katedrale, i, najzad, što je ova crkva prema lokalnom predanju bila posvećena Sv. Jovanu. Može se smatrati da je poznat datum građenja svačke katedralne crkve, čiji su se ostaci do danas očuvali. Pored zapadnih vrata crkve ugrađena je ploča sa koje je namjerno otučen latinski natpis. Na kraju natpisa ostala je godina 1300. Na ovome mjestu sa godinom morao je stajati donatorski natpis, koji se, svakako, odnosio na građenje crkve.
Iznutra i spolja polukružna apsida, postavljena je na istočnoj strani, zasvođena polukalotom, ugrađena je u prizemlje starije kule, moguće zvonika, koji je zidan prilično rustično, ali izvjesno u romanskoj tehnici.
Portal, u zapadnom zidu, ima polukružnu linetu. Sjeverni zid se spaja sa odrambenim gradskim zidom, a u južnom zidu je nekoliko manjih prozora. Jedan od njih ima prelomljeni luk. Istočni dio crkve, svakako prostor hora, bio je odvojen niskim parapetnim zidom.

Crkva Sv. Marije

Degran je na zapadnoj fasadi crkve Sv. Marije, sjeverno od portala, pročitao dva latinska nadgrobna natpisa. Ippen je sem ova dva zapazio i nacrtao fragment još jednog natpisa (GZM, XI, 1899, 20; Ippen, GZM, XIV, 1902, 552-557).
Sva tri natpisa bila su uklesana na posebno obrađenim kamenim pločama. Prva dva više ne postoje. Dio trećeg još se drži u zidu crkve, ali je od teksta ostalo tako malo da nije moguće pročitati nijednu riječ. Prvi se natpis odnosi na episkopa Marka. Na kraju teksta stoji: (1262. godina), a Degran pretpostavlja da je Marko, možda Farlatijev šesti bezimeni episkop Svača, pomenut 1259. godine.
U drugom natpisu pominje se Petar, po Degranu episkop, po Ippenu monah (pater). Ippenovo čitanje izgleda tačnije. Smatra se, na osnovu nadgrobnog natpisa episkopa da je crkva podignuta prije 1262. g. Crkva Sv. Marije podignuta je poslije katedrale, tj. poslije 1300. godine. Misionar Leonardi u izvještaju Kongregaciji 1642. godine, piše, tj. tvrdi, da je Bogorodičnu crkvu u Svaču podigao kralj Uroš, (po svoj prilici mislio na kralja Milutina), te tako ni ovaj podatak ne bi govorio protiv predloženog datovanja crkve.
Za crkvu Sv. Marije rečeno je, da je van grada. Deroko pretpostavlja da je na zaravni, na kojoj se pored Sv. Marije nalazilo i nekoliko manjih crkava i na kojoj je bilo naselje (varoš Svač), dok se na stjenovitoj kosi, pokraj jezera, nalazila tvrđava.
Legenda o crkvama u Svaču održala se do danas. Mada je Svač bio malo naselje, u njegovim ruševinama još je moguće prepoznati osam crkava. Ističu se dvije veće crkve. Jedna se nalazila na kosi, unutar gradskih zidina, druga sjeverno od grada, prema Šasu (V. Korać, Graditeljska škola Pomorja, knjiga 49, Beograd, 1965, str. 60).
Đustinijani piše 1533. da se u Svaču nalaze ruševine 360 crkava i kapela (Ljubić). Martin Bici bilježi da je Svač imao 365 crkava, onoliko koliko je dana u godini. Slično je pisao i Degran.
Vrijeme nastanka Sv. Marije u Svaču može se približno odrediti. Valja ga tražiti prvenstvno u okviru lokalnih stilskih odnosa. Na katedrali Svača, podignutoj 1300. god, jedva se zapaža prisustvo gotike. Stoga će Sv. Marija, sa istaknutim elementima gotskog stila, biti svakako nešto mlađa od katedrale, te se može smatrati za spomenik sa početka XIV vijeka. Vrlo je vjerovato da je Sv. Marija bila franjevačka crkva. Za to bi, uz opšte razloge, govorio i njen položaj, u podgrađu, na prilazu gradu.

(Kraj)
Последње учитавање од AURELIAN дана 03 Нов 2005, 03:08, учитано 2 пута укупно.

Корисников грб
AURELIAN
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 109
Придружен: 07 Јан 2005, 13:39
Место: Crna Gora
Контакт:

Порукаод AURELIAN » 15 Окт 2005, 02:06

Svač, najatraktivniji mrtvi grad na Jadranu, danas živi samo u legendama


Po jedna crkva za svaki dan u godini



Iako je prema predanju imao 365 crkava - za svaki dan u godini po jednu, u ruševinama zetskog srednjovjekovnog grada Svača danas se naziru temelji samo njih osam. Najatraktivniji mrtvi grad na cijeloj jadranskoj obali, nastao u vrijeme vizantijskog cara Justinijana početkom 6. vijeka, prestao je da živi sa pojavom Turaka na ovim prostorima, krajem 16. vijeka.
Malo utvrđenje udaljeno 25 kilometara sjeveroistočno od Ulcinja tokom svog 11- vjekovnog postojanja bilo je interesantno i izazovno mnogim osvajačima, putopiscima, arheolozima i zbog bogomolja, naročito sveštenicima. Đenovljanin Frančesko Đustinijani 1533. godine zabilježio je da se u starom episkopskom gradu nalaze ruševine 360 crkava i kapela. Obilazeći ruševine, 80-tak godina kasnije, barski nadbiskup Marin Bici zapisao je da je u Svaču postojalo onoliko crkava koliko u godini dana.
Ime Svača kao episkopskog grada prvi put se pominje u buli pape Aleksandra II 1067. godine. Oko 1183. godine Svač je osvojio srpski župan Stefan Nemanja i sa ostalim zetskim gradovima ga pripojio Raškoj, 1242. horde Mongola su ga sravnile sa zemljom, nešto kasnije ga je obnovila kraljica Jelena, dok je 1571. dolaskom Turaka potpuno opustošen. Međutim, kustos ulcinjskog muzeja Mileva Nikolaidis kaže da je Svač počeo da se urušava početkom 15. vijeka o čemu i svjedoči pismo njegovog biskupa Mlecima 1406. godine u kome traži pomoć za obnovu gradskih zidina.

- Svač je najviše stradao prilikom upada Mongola 1242, koji su prethodno bezuspješno danima u opsadi držali ulcinjski Stari grad. Ruševine nastale u mongolskoj najezdi, mještani i danas nazivaju kišat, što na albanskom jeziku znači crkve. Krajem tog vijeka, grad je obnovila kraljica Jelena, žena kralja Uroša I, koja je tada kao udovica živjela u Ulcinju - kaže Nikolaidis i legendu o velikom broju crkava u relativno malom gradu objašnjava izuzetno bogatim životom stanovnika, koji su prema njenim riječima, pored svojih domova gradili male crkve kako bi izbjegli gužve u velikim i centralnim bogomoljama.
Nikolaidis je učestvovala u do sada najobimnijim istraživanjima starog episkopskog grada, obavljenim u oktobru i novembru 1985. godine.

- Najdetaljnija istraživanja obavljena su na utvrđenom dijelu grada zbog pretpostavke da je tu stanovništvo vodilo najintenzivniji život. Sve vidljive crkve su sondirane, dok je broj istraženih stambenih objekata neznatan. Utvrđeno je da najstariji nalazi sa Svača pripadaju praistorijskom dobu- navodi Nikolaidis i ističe da su iskopavanja potvrdila da se u Svaču, kao središtu istoimene episkopije koja je bila pod jurisdikcijom barske arhiepiskopije, nalazila katedralna crkva Sv. Jovana, a u predgrađu velika crkva čiji je patron bila Sv. Marija. Te dvije crkve, prema njenim riječima, bile su predmet detaljnog istraživanja, jer su najviše među onima čiji se temelji danas razaznaju u svačkim ruševinama.

- Katedrala, koja je prema oštećenom natpisu na zapadnoj fasadi zidana 1300. godine, nesumnjivo je bila jedan od najvažnijih objekata srednjovjekovnog grada. Bila je locirana u centralnom dijelu utvrđenja i na trgu ispred nje odvijao se znatan dio javnog života. Građena je u romaničkom stilu, ali se prema nekim pretpostavkama, na njenom mjestu ranije nalazila neka druga crkva koju su srušili Mongoli.
Crkva Sv. Marije nalazila se na zaravni u podgrađu i za razliku od katedrale nije poznata godina njene izgradnje, ali se zbog istaknutih elemenata gotskog stila pretpostavlja da je mlađa. Prema svemu sudeći, Sv. Marija je bila franjevačka crkva na što ukazuje i njen položaj u podgrađu na prilazu gradu - kaže Nikoloaidis, konstatujući da su sve svačke crkve bile ukrašene dekoracijom i freskama.
Iznad Šaskog jezera uočljivi su i ostaci drevnih zidina i dvije kapije koje su služile za ulazak iz podgrađa, prema današnjem selu Šas i silazak do jezera.

- Ulice u gradu nijesu posebno istražene, ali su dijelom očišćene i zasad se može govoriti o urbanizmu samo iz posljednje faze života grada, sa kraja srednjeg vijeka. Sahrane su, prema svemu sudeći, obavljane u crkvama ili pored njih, a prilozi u grobnicama pripadaju Romejima i u manjem broju Slovenima. Nađeno je i 30 - ak novčića od kojih je jedan zlatni, tri srebrna dok su ostali bronzani i bakarni. Tri najstarija su iz vizantijskog doba, dva iz vremena Nemanjića dok ostali pripadaju Mlecima. Utvrđeno je da su po tri novčića kovana u Baru i Kotoru, a po dva u Skadru i vjerovatno u Ulcinju. Posebno su zanimljivi novčići iz Svača, kovani u 15. vijeku, na kojima je predstavljena ta tvrđava sa renesansnim oblicima, na tri sprata sa kolonadama i donžon kulom. Veoma su bogati i nalazi grnčarije, nakita, oružja i oruđa i u nešto manjem obimu stakla - navodi Nikolaidis, naglasivši da se sve što je pronađeno u iskopavanjima 1985. godine nalazi u muzeju.

- Iako još nije prezentovan ni publikovan, kompletan materijal je muzeološki obrađen. Ideja od koje nećemo odustati je da sav nađeni materijal na Svaču konzerviramo i njegovim izlaganjem u dvije najviše crkve, stvorimo svojevrstan muzejski kompleks- kaže Nikolaidis.
Svač - grad crkava, uz Stari grad, danas pripada kulturno- istorijskim spomenicima I kategorije.



Samir ADROVIĆ

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Crkva iz dukljanskih vremena

Порукаод Regi » 29 Нов 2009, 20:22

PREGAOCI: ŽIVOTNA PRIČA ALIMA ĐEKOVIĆA


Otkrivena crkva usred Šaskog krša

Слика

ULAZ U CRKVU-PEĆINU ISPOSNICU


NAJČUDNIJE radosne, ili one druge priče, ispiše sam život. Život za priču, ili dugo putovanje Alima Đekovića, iz rodnog sela Selite, nedaleko od Sukobina u opštini ulcinjskoj, na samoj granici prema susjednoj Albaniji. Za malijeh noga krenuo je, kao mnogi iz ovog kraja, za svojom zvijezdom, za sigurnom korom hljeba, koju u bezvodnim kršima nije lako bilo zaraditi. Dugo je u tvrdim vojničkim čizmama imao kakvo takvo utočište i sigurnost za porodicu. Kada je sve đavo uzeo pod svoje, kada smo zaboravili decenije zajedničkog života i izgubili prijatelje i domovinu ja sam, priča Alim, nastavio da radim, pošteno koliko se može, da nikome ne smetam, a da familiji budem od koristi. Prolazili smo uz muku zajedničku nekako, vezali, i ovdje vele, kraj s krajem sastavljali...
- Prije godinu dana dođem do nekakvijeh para, pa rekoh-može čovjek sreću, ako je čista srca traži, i na kućnom pragu naći. I sagradim na obali ovog našeg lijepog jezera, pored napuštenog vojnog motela, mali restoran. Nije bilo čiste izvorske vode, ma smo se nekako snalazili. Vele da su zbog toga i ovaj motel napustili. Počnu, bogme, da dolaze prvo prijatelji, pa rijetki turisti, koje sam malim čamcem vozio po jezeru, koje je i sada bogato ribom, posebno čuveno Begovo oko, đe su ne tako davno vazda mreže pune bile.
Dođe jednog dana jedan moj prijatelj da me „provoza onijem zmajem električnijem. Nijesam se mogao nagledati ljepote, do sada skrivene, pa valjda zbog toga i sačuvane. I tako, s neba, u kršima na obali jezera ugledah malu zgradu kamenu-nešto kao ulaz, da Bog oprosti, u onaj svijet. Svu noć nijesam mogao oka sklopiti, pa sjutradan odoh kroz bespuće da tražim, rekoh, nečije možda staro kućište. Kad sam stigao, čudu se nijesam mogao načudit. Bila su to kamena vrata crkve, kasnije sam saznao da se zove Šen Mari (Sveta Marija). Sa strahom, ali i poštovanjem, stigao sam u dvije podzemne odaje, ugledao u stijeni krst, poklonio se, jer nas je mnogo a Bog je jedan.
Dugo sam se svetinji, vjerovatno isposničkoj crkvi-pećini divio i sjutradan sa nekoliko radnika ponovo došao. Radili smo skoro nedjelju dana, čistili i uređivali, zbog duša koje su se ovdje molile, klečale i samovale. Tako sam, rekoh, duši svojoj dao mira i dug pred Bogom odužio.
Kada se poslovima u restoranu vratio, počeh da uređujem okolinu, da ljudima kad dolaze bude ljepše, mada smo, rekoh vam prije, svi bili pored vode žedni. I kada stavih mali „klas dinamita” da razbijem stijenu, šiknu, da ne vjerujete ljudi moji, velika voda. Evo, pogledajte, to je izvor koji teče i ljeti i zimi, i koji kao melem liječi. Vidite, ja sam Božiju kuću uredio i Bog mene nije zaboravio. Neću ni ja svetinju. Uskoro ću da probijem put do crkve kako bi i moji gosti i ostali mogli da vide ljepote pećine isposnice, gdje sada stari drveni krst samuje. Ali to je samo početak otkrivanja velike tajne koju ova svetinja krije. Jer, vjerujte, nije narod dzabe rekao-nemoj sve ispričati i potrošiti danas, ostavite nešto i za sjutra.
Tako teku zemaljski dani Alima Đekovića, teče život za priču koja traje od pamtivijeka do naših dana, na obali bisernog jezera Šaskog, na pragu Svača, mrtvog grada episkopskog koji iznjedri poruku... PREGAOCU BOG DAJE MAHOVE.


RIJEČ PRIJATELjA: Ovo je sveta istina


Poseban biser u turističkoj ponudi Ulcinja je Šasko jezero, kanalom Sveti Đorđe koji treba produbiti sa Bojanom povezano. Tu je i stari, podugo mrtvi episkopski grad Svač, koji je imao crkava koliko dana u godini. Dolazili su gosti i do sada. Ali, otkako se ovdje osjetila Božija ruka, sve nas je više, priča poznati turistički radnik Radosav Nišavić, direktor ulcinjskog Turističko-informativnog centra. Zato moramo biti mnogo organizovaniji, jer pored pomenutog starog grada iz „zmaja” na široj obali jezera vidi se osam crkava. To su dragulji koje treba zaštititi i prvo nama bližnjima, pa svijetu što dolazi, približiti. Naši gosti imaju zaista najljepše plaže - od Male do Velike, ali posebno su radosni kada odemo dublje, da tako kažemo, među opasne krše-nastavljaju glasoviti turistički poslenici Biljaj Puntić i Ibro Velić, koji duže od tri decenije čuvaju ugled turističke metropole. Zato se zajednički radujemo uspjehu našeg prijatelja Alima, koji je poštujući tradiciju sloge i gostroprimstva na najboljem putu da jezero i okolinu zajedno sa nama pretvori u svetilište. A jezero - tajna koju valja otkrivati. Smješteno između Briske gore Anamalskog polja, sačuvano, na našu sreću, od ljudi posebno, nudi bistrooke virove sa „zlatnim ribicama”, rijetke ptice i odmor na malim skrivenim plažama, koje dobro poznaje jezerski kapetan Ramazan Paljević, koji u malom čamcu jezerom krstari i pokazuje crkvu isposnicu, uz poruku: Sve što ste, dragi naši prijatelji, ovdje danas vidjeli i čuli SVETA JE ISTINA.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?da ... 24&id=3599

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Pobjeda, kultura - Ponedjeljak, 03. maj 2010. godine

Порукаод Regi » 03 Мај 2010, 20:04

Blago iz Svača u muzeju Stari grad Ulcinj

Grad sačuvan od zaborava


U muzeju Stari grad Ulcinj uskoro će biti otvorena izložba predmeta pronađenih prilikom arheoloških istraživanja Svača.

Слика

- Izložba je dugo je i brižljivo pripremana. Svač je nedovoljno istražen lokalitet i izložba predmeta koji su pronađeni na mjestu koje se kao episkopski grad pominje još u osmom vijeku svakako će izazvati veliko interesovanje. Tim prije što će najveći dio eksponata prvi put biti predstavljen javnosti. Riječ je uglavnom o metalnim predmetima, koji datiraju iz perioda srednjeg vijeka.Te zanimljive pronalaske ranije nijesmo mogli izlagati jer su morali proći fazu konzervacije - kazala je kustosica muzeja Stari grad Ulcinj Mileva Nikolaidis.

Arheološki nalazi sa lokaliteta Svač prošli su sve faze obrade u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, konkretno u Odjeljenju za konzervaciju metalnih, staklenih i platnenih predmeta.

- Imali smo nekoliko interesantnih kampanja kada su muzealije iz Svača u pitanju. Pored predmeta od gvožđa, odrađena je zaštita nekoliko predmeta od plemenitih metala i tkanine koja je, po svemi sudeći, dio odežde nekog crkvenog velikodostojnika - kazao je rukovodilac Odjeljenja za konzervaciju metalnih, staklenih i platnenih predmeta Božidar Jovićević.

Svač je bio srednjovjekovno utvrđenje na stijeni iznad Šaskog jezera, sjeveroistočno od Ulcinja... Po predanju, u vrijeme punog sjaja, u gradu je bilo 365 crkava. O njegovom razvoju u ranom srednjem vijeku nema puno pisanih podataka. Pominje se u Žitiju Nemanjinom 1216. godine kao grad koji je osvojen u Primorju. Mongoli su ga razorili 1241. godine i pobili stanovništvo. Nakon toga grad je ponovo podignut. Od kraja 14. vijeka propada. Početkom 15. vijeka godine pominje se kao selo, a njegov episkop moli Veneciju da utvrdi i zidovima ogradi njegovo mjesto, kao što je to bilo ranije. Grad Svač kovao je svoj novac. U njemu su Katedrala Svetog Jovana, koja je prema natpisu na fasadi, zidana 1300. godine i solidno očuvan rezidencijalni dio.


V.S.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?da ... &id=184354

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Vijesti, 18. jul 2010.

Порукаод Regi » 18 Јул 2010, 18:12

Piše: dr Maksut Dž. Hadžibrahimović

Planiranje pejzaža Ulcinja




Svjestan da pejzaž ima važnu ulogu za opšti interes u oblasti kulture, ekologije, životne sredine i društva, i da kao resurs pogoduje privrednim aktivnostima i otvaranju novih radnih mjesta, Ministarski komitet Savjeta Evrope je u Firenci 2000. godine usvojio Evropsku konvenciju o pejzažima, u kojoj se oni definišu kao “određeno područje, viđeno ljudskim okom, čiji karakter predstavlja rezultat djelovanja i interakcije prirodnih i/ili ljudskih faktora”. U preambuli ovog dokumenta se navodi da pejzaž doprinosi formiranju lokalnih kultura i da je jedan od osnovnih elemenata evropskog prirodnog i kulturnog nasljeđa, koji dopinosi dobrobiti čovječanstva i jačanju evropskog identiteta.
Ističući da je pejzaž važan činilac ukupnog kvaliteta života ljudi, ma gdje oni živjeli: u gradskim područjima ili na selu, u degradiranim ili u razvijenim oblastima, u izuzetno lijepom, ili u običnom okruženju: Konvencija upozorava da razvoj poljoprivrede, šumarstva, industrijske proizvodnje, razvoj regionalnog planiranja, urbanizma, saobraćaja, infrastrukture, turizma i rekreacije, kao i, na opštijem nivou, promjene u svjetskoj privredi, vrlo često i te kako utiču na transformaciju pejzaža.

Stoga, s uvjerenjem da pejzaž ima suštinski značaj za dobrobit pojedinaca i društva, i da njegova zaštita, upravljanje njime i planiranje svima nameću određena prava i obaveze, u Konvenciji se navodi da je neophodno voditi takvu pejzažnu politiku u kojoj će nadležni javni organi vlasti izraziti opšte principe, strategije i smjernice za preduzimanje određenih mjera radi zaštite pejzaža, upravljanja njima i njihovog planiranja. Pri tom se pod upravljanjem pejzažima sa stanovišta održivog razvoja, podrazumjeva djelovanje kojim se obezbjeđuje redovna briga o pejzažu radi usmjeravanja i usklađivanja promjena izazvanih socijalnim i ekonomskim, kao i procesima u životnoj sredini.
Planiranje pejzaža, međutim, pretpostavlja snažnu, ka budućnosti usmjerenu akciju, čiji je cilj njegovo unapređenje, obnova ili stvaranje. I upravo taj dio najviše i najdirektnije povezuje kulturni turizam s pejzažima i govori o njihovom uzajamnom odnosu. Turizam ne unapređuje samo kulturno nasleđe, već i kulturne pejzaže. Punu svijest o tome su već u martu 1994. godine pokazali članovi Stalne konferencije lokalnih i regionalnih vlasti Evrope da, na osnovu Povelje o mediteranskim pejzažima, koju su usvojile u Sevilji pokrajine Andaluzija (Španija), Langdok Rusijon (Francuska) i Toskana (Italija) – izradi okvir Konvencije o upravljanju prirodnim i kulturnim pejzažima čitave Evrope i njihovoj zaštiti.

Godinu dana kasnije, kao odgovor na Prvu konferenciju evropskih ministara zaštite životne sredine, održanu u Dobrišu u junu 1991, Evropska agencija za životnu sredinu Evropske unije objavila je dokument Životna sredina Evrope: procjena iz Dobriša, detaljnu analizu stanja i perspektive životne sredine u proširenoj Evropi. Osmo poglavlje bavi se pejzažima, a u njegovom zaključku izražena je nada da će Savjet Evrope imati vodeću ulogu u izradi evropske konvencije o seoskim pejzažima.
Godine 1995. Svjetska unija za očuvanje prirode objavila je tekst Parkovi za čitav život: akcije za zaštićene oblasti u Evropi, zahvaljujući podršci, između ostalih, švedske Agencije za zaštitu životne sredine, holandskog Ministarstva poljoprivrede, regionalnog planiranja i ribolova, norveškog Ministarstva za životnu sredinu, britanske Komisije za prirodne predjele, njemačkog Ministarstva za životnu sredinu, očuvanje prirode i sigurnost nuklearnih reaktora, francuskog Ministarstva za životnu sredinu i Svjetskog fonda za zaštitu prirode. U ovom dokumentu se zagovara uvođenje međunarodne konvencije o zaštiti seoskih pejzaža u Evropi, u čijoj izradi treba da učestvuje i Savjet Evrope.
Na osnovu ovih preporuka i narastajuće društvene potrebe, Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Evrope je odlučio da izradi Nacrt evropske konvencije o pejzažima, koji je u Firenci 2000. godine usvojio Ministarski komitet SE. Sve to ukazuje na dosadašnji dug put koji su evropske javne vlasti prešle u pokušaju da zaštite i unaprijede pejzaže.

Pejzaži su prostorne cjeline podjednako atraktivne za razvoj kulturnog turizma kao i pojedinačna kulturna dobra, ali se svijest o njihovom značaju u oblasti kulture razvija znatno sporije nego u oblasti turizma u kojoj se atraktivni kulturni pejzaži zovu turističkim prostorom. Pošto je turistički prostor dio gradskog ili seoskog prostora, on svakako obuhvata i atraktivne kulturne pejzaže kao prostorne cjeline. Problem je to što se taj razvojni resurs zove turistički prostor, a ne kulturni pejzaž ili prostorna cjelina s mnoštvom kulturnih znamenitosti, iako se kao prostor od značaja za turizam, pored ostalog navode i ambijentalne i kulturno – istorijske cjeline.
Turizam prepoznaje samo zaštićena kulturna dobra kao pojedinačne znamenitosti o čijem održivom korišćenju brinu nadležne ustanove kulture, a ne i zaštićene kulturne pejzaže kao znamenite prostorne cjeline, pa stoga o njihovoj održivosti brine turistička privreda.

Autor je predavač na Univerzitetu Crne Gore

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Vijesti, 02. avgust 2010.

Порукаод Regi » 02 Авг 2010, 18:17

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Dr Maksut Dž. Hadžibrahimović: Materijalna i duhovna dobra


Osobenosti turističke ponude svake nacije, regije ili lokalne zajednice jeste prepoznatljivi kulturni identitet. Ono po čemu se jedna zemlja razlikuje od druge, ili po čemu se jedan grad razlikuje od ostalih – to je kultura naroda i etničkih grupa, jezici, istorija, nacionalni spomenici, umjetnost, vjerovanja, običaji i sve one specifične lokalne kulturne vrijednosti koje ne postoje nigdje drugo u takvom odnosu i sa takvim osobenostima, kao što postoje u užem i širem regionu Ulcinja.
Kultura u turizmu se shvata kao vrijednost kojom se turista hrani, od koje zavisi i bez koje ne može da se razvija, bez obzira na to da li je ona prateći ili noseći sadržaj turističke ponude. Međutim, neophodno je da i kulturni radnici to shvate i počnu da razvijaju novu poslovnu politiku, koja će kulturne potencijale Ulcinja i okoline aktivirati i učiniti ih dovoljno atraktivnim, kako bi se na turističkom tržištu razvijala potražnja za njima. Tek onda se može govoriti o razvijenim i osmišljenim odnosima između ponude i potražnje. Sve to morali bi da prate i partnerski odnosi zasnovani na međusobnom uvažavanju, a, prije svega, na poznavanju i uvažavanju lokalnog kulturnog nasljeđa, istorije, kolektivnog sjećanja, riječju – kulturnog identiteta.

Odgovor na pitanje “ko smo” jeste čvrsta i solidna osnova svake lokalne razvojne strategije, a naročito specifične turističke ponude zasnovane na osobenostima lokalnih kulturnih potencijala. Ako, međutim, rješenje pitanja “ko smo”, ostavimo u okviru javnih procesa redefinisanja nacionalnog, regionalnog i lokalnog kulturnog identiteta, postavlja se drugo suštinsko pitanje. Ono se odnosi na brojne kulturne potencijale kojima raspolaže zajednica – bilo država, region, grad ili selo – a koji mogu biti aktivirani kao turistički.
Dugačak je spisak materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti Ulcinja i okoline, koje se u ovoj lokalnoj zajednici mogu aktivirati i učiniti privlačnim za turiste (Stari grad Ulcinj i Svač – Šas). Bez obzira na to koliko ih je, mogu se grupisati u nekoliko kategorija:
Lokalni folklor Ulcinja i okoline obuhvata ne samo muzički folklor, muziku i igru već i lokalne običaje, vjerovanja, kulturu odijevanja, ishrane i stanovanja, zanatstvo, lokalne kulinarske specijalitete, specifična lokalna jela, način spravljanja vina ili sira, kulturu rada koja se odnosi na seoske poljoprivredne poslove itd. Treba dobro poznavati autentične lokalne potencijale da bi se oni mogli predstaviti turistima.

Spomeničko nasljeđe, arheološke iskopine, prirodne i ambijentalne cjeline Ulcinja i okoline su veoma značajne za razvoj kulturnog turizma na ovom prostoru. Pored pojedinačnih spomenika kulture (objekti pod zaštitom države i druge građevine), arheoloških, istorijskih i drugih posebnih lokaliteta i čitavih naselja, kulturna baština obuhvata i gradske i seoske kulturne pejzaže kao kulturne cjeline (Stari grad Svač – Šas i ulcinjski Stari grad). Oni ukazuju na interakciju čovjeka i prirode i ilustruju razvoj ljudske zajednice i naselja tokom vremena. Pošto se razvoj odvijao prema različitim fizičkim ograničenjima i mogućnostima svakog prirodnog okruženja na koje su djelovale razne spoljne i unutrašnje društvene, ekonomske i kulturne sile, svaka kulturna cjelina je posebna i drugačija u odnosu na drugu cjelinu. Da bi turista tu posebnost bolje upoznao i razumio, treba ga animirati pričama o nastanku kulturne cjeline, načinu života, navikama, vjerovanjima i običajima njenih stanovnika, znamenitim ljudima koji su u njoj živjeli i značajnim istorijskim događajima koji su se tu odigrali. Spomeničko nasljeđe, dakle, treba oživjeti da bi turista imao doživljaj koji će pamtiti uz pisane informacije koje može da ponese.

Prirodno bogatstvo, flora i fauna je veoma značajna na čitavom prostoru ulcinjske opštine. Naime, čine ga sve vrste ljekovitog bilja, staništa rjetkih životinja i ptica, lovišta, posebne i rijetke biljne i životinjske vrste i druga prirodna bogatstva. Čovjek živi u sadejstvu s prirodom, ali je ona ugroženija, turista sve više teži da posjeti ekološki čiste sredine s očuvanom prirodom.
Muzeji na otvorenom – etnosela, pomorski i specijalizovani muzeji nedostaju Ulcinju i široj okolini. Etnosela su dio etnonaselja, etnoparkova, prirodna dobra i drugih kulturnih cjelina i ambijenata stvorenih prema odabranim uzorcima iz prošlosti, koji osim svog muzejskog, obrazovnog i zabavnog karaktera nose i turistička obilježja. Muzeji u ulcinjskom Starom gradu žele da sačuvaju svoje lokalno kulturno nasljeđe, ali zato treba ogranizovati turističke manifestacije. Ovi muzeji nisu samo mjesta koja čuvaju muzejske predmete i kolektivno sjećanje, već treba sve više da se bave produkcijom animacionih i komunikacionih sadržaja namijenjenih muzejskim posjetiocima, kao što su, na primjer, animacione radionice ili multimedijalno “pričanje priča” o muzejskim predmetima. Arheološki i etnološki, odnosno etnografski muzeji u ulcinjskom Starom gradu, koji može da razvija atraktivne animacione i komunikacione projekte kulturnog turizma, zato što se nalaze na atraktivnoj i rekreativnoj zoni starog ulcinjskog grada.
Savremena umjetnost takođe može biti atraktivna za turiste, naročito manifestacije koje razvijaju novu kreativnost, kao što su festivali: pozorišni, muzički i drugi. Muzički i multimedijalni spektakli povodom godišnjica, jubileja i drugih značajnih datuma takođe mogu da budu atraktivni za turiste.

Autor je predavač na Univerzitetu Crne Gore

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

Agora - 06. septembar i 04. oktobar 2010. godine

Порукаод Regi » 10 Јан 2011, 02:05

Savo Marković: Prošlost Svača u životopisima njegovih crkvenih dostojanstvenika i žitelja

Слика

Biskupsko sjedište



Drevno i višeslojno nasljeđe Svača navodi na otkrivanje i preispitivanje njegovog istorijskog značenja i kulturološkog identiteta zapretenih u ishodištima civilizacijske matrice Crnogorskog primorja. Iako su nepovrat vremena i zaborav odnijeli mnoge njegove memorije, fantazmatski ambijent ovog grada pruža tome nepobitan podstrek, dok novootkriveni izvori, kao i ponovno čitanje i tumačenje poznatih dokumenata, doprinose razmatranju važnih istorijskih zbivanja, proučavanju pojedinih društvenih institucija, zajednica ili istaknutih ličnosti. Skriveni detalji i atmosfera koja zrači inherentnim misterijama, prijeteći miru spoznatih stvari, kao da sugerišu smisao koji traži svoje razjašnjenje.
Svač se nalazi na sredokraći antičkog puta Olcinium – Scodra, smješten na brežuljku iznad istoimenog, Šaskog jezera. Urbanistički začet u davna vremena, u djelu Illyricum Sacrum navodi se da „ni po čemu nije znamenitiji, nego po tome da je biskupsko sjedište.” Iako se institucija Svačke biskupije vezuje za razdoblje VIII-IX vijek, u istom djelu se kaže da „nema nikakvih starijih spomenika iz kojih bi se moglo razabrati njeno starije porijeklo. Ona je nakon raznih obrata, kojima je bila izložena zajedno s drugim crkvama ove pokrajine” ostala sufragana, „satelitska“ biskupija Barske nadbiskupije.
U pisanim dokumentima Svač se pominje u buli osporene autentičnosti, pripisanoj papi Aleksandru II, iz 1067. g. Bivajući pripojen srpskoj državi oko 1183. g., u Nemanjinom žitiju iz 1216. godine je navedeno da je Svač bio razrušen, kao i susjedni gradovi. U dokumentu iz 1553. g. istaknuta je starina i opustjelost grada Svača: „fù una antichissima città detta Suazzi, le qui gran vestigie et le fondamenta di trecento sessanta capelle di chiesa si vedono”. Međutim, dalje je navedeno da su njegove zidine i vrata potpuno očuvani. Po zapisu iz 1610. g., u vrijeme kada su ga razorili Mongoli imao je crkava koliko godina ima dana. Svač su Mongoli srušili 1242. godine, a shodno tradiciji, obnovila ga je kraljica Jelena krajem XIII vijeka. Svački bakarni novac, s natpisom „Sovacii civitas“, prikazivao je trospratnu tvrđavu, dok se na njegovoj drugoj strani nalazio prikaz gradskog patrona Sv. Jovana (Ivana) Krstitelja. U gradu su najznačajnije građevine istoimena katedrala iz 1300. g., koja je imala zvonik, sagrađena na temeljima ranovizantijske, ili crkve iz XI vijeka, kao i crkva sv. Marije (XIV v.), takođe sa starijim osnovama.
Nakon 1400. g., u kovitlacu istorijskih zbivanja, Svač ubrzano odumire. U ratu s Mlečanima, slabo utvrđeni grad napadan je od Osmanlija i Balše, a dio stanovništva odveden u „Turchia“. Propadanjem komune, o preostaloj zajednici brigu preuzima biskup, koji je 1406. g. bio njen predstavnik u Veneciji. Međutim, on nije mogao spriječiti pretvaranje Svača u pronijarski posjed. Svač je tako četrdesetih godina XV vijeka pripao mletačkim pristalicama iz Bara. Kao selo, pominje se 1443. g., a 1470. g. nekadašnja je „communitas“ već bila poznata kao „villam seu locum Suaij“. Grad su Turci razarali do 1571. g. Očuvali su se djelovi bedema, tragovi zgrada i dvoje gradskih vrata. Raspozaje se osam crkava; uz već pomenute, ostale potiču iz XI-XIV v. Neke od njih su vjerovatno bile posvećene sv. Dimitriju i sv. Irineju.
Autori Svetog Ilirika naglašavaju da nisu pronašli ni jednog svačkog biskupa iz vremena prije X vijeka „Zaborav je uništio ondašnja imena i podvige predaka.” Dva nepoznata svačka biskupa pominju se u vremenu IX/X vijek., dok se treći pominje u Hronici Tome Arhiđakona, gdje se navodi da je poginuo u brodolomu kod Hvara, kada je morskim putem išao u Split na sinod, oko 1050. g.
Bazilije, oko 1141. g. M. Orbini Bazilija poistovjećuje s dubrovačkim nadbiskupom Andrijom Lučkim (1142/53.). Bazilije mu je zajedno s ulcinjskim biskupom pomagao kod posvećenja prvog hvarskog biskupa. Biskup Petar se 1166. g. pominje kao prisutan prilikom posvećenja kotorske katedrale.
Dominik, 1199-1200. g. Prisustvovao je Dukljanskom koncilu 1199. g., kad su ga mnogi iz klera i naroda grada Svača optužili za ubistvo. Biskup „G.“ se pominje u pismu pape Inocenta III iz 1200. g. barskom nadbiskupu Ivanu. Izabran je na mjesto zbačenog Dominika, koji se pokazao nedostojnim da upravlja Svačkom crkvom.
N., „Suacinensis“ biskup, pominje se zbog neposlušnosti 1234. g. (vjerovatno dubrovačkom nadbiskupu). Jedan podatak govori da je 1236. g. u Baru ubijen biskup Svača.
Nepoznati svački biskup, 1250/51. g. U pismu Inocenta IV iz Liona, 1250. g., zapovijeda se biskupima, među kojima i svačkom, da se potrude da Barskoj crkvi povrate raznesena i otuđena dobra. Biskup Marcus se vezuje za vrijeme prije 1262. g. Petrus je 1284. povodom spora barskog nadbiskupa i kotorskog biskupa bio prisutan u samostanu Sv. Spasa u Baru. Na njega upućuje natpis sa nadgrobne ploče iz Svača.
Grgur, franjevac, 1303-1307. On je četiri godine „strogo i s mukom” bio na čelu Svačke crkve, kad je od Benedikta XI tražio da se vrati prijašnjem vjerskom životu. Papa je to odobrio. Po smrti nadbiskupa Marina Žarea, barski sveštenici su od Klementa V zatražili da svačkog biskupa postavi za barskog nadbiskupa, ali se Grgur usprotivio tom zahtjevu.
Benedikt, 1307/8-1317. g. Vjerovatno iz Bara, bio je sveštenik u Barskoj crkvi kad ga je Klement V izabrao za biskupa Svača. Smatra se da su nevolje kojima su počeli bivati izlagani katolici natjerale Benedikta da odstupi od svoje crkve. U to vrijeme moguće da mu je predana na upravljanje Bosanska crkva. Benedikt je 1317. bio u Avinjonu te je s dubrovačkim nadbiskupom Bartolomejom i drugim prelatima crkvi Sv. Ivana Evanđeliste udijelio indulgenciju za prestupe koju su trebali da prime svi oni koji su u određene dane i svetkovine u vjerskom smislu zlobno gledali na crkvu koju je osnovala i u kojoj je umrla opatica Sv. Humilitata (†1310. u Firenci), utemeljiteljica ženskog ogranka valombrozanske kongregacije reda sv. Benedikta (već 1316. g. Pietro Lorenceti je izradio poliptih sa scenama iz njenog života). Nekadašnji barski sveštenik se aprila 1317. pominje kao Benedikt Svački, kako navode Papebrohije i J. Bolland. Benedikt je oko deset godina s velikom razboritošću upravljao Svačkom crkvom, pokazavši se dostojnim da ga Ivan XXII uzdigne na prijesto Dubrovačke nadbiskupije, čiji je nadbiskup imenovan za nadbiskupa Tranija. Umro je krajem iste godine, jer se u decembru 1317. pominje „vacante siquidem ecclesia Ragusina per obitum bone memorie Benedicti archiepiscopi Ragusini“.

Grad bez gradskih zidina

U djelu Illyricum Sacrum ističe se bijedno stanje grada Svača. Kada je 1610. godine barski nadbiskup Marin Bizzi „došao u Svač, zatekao je grad bez gradskih zidina, prekriven ruševinama i razvalinama zgrada, nečist od prljavštine, smrada i plijesni, nastanjen s nešto hrišćana latinskog obreda. Zdanje katedrale je još uvijek nosilo ime S. Joannis Baptistæ, golemo i prostrano, ali vrlo ruševno, potpuno neuređeno i bez krstionice.” Po Bizziju, u Svaču je bilo 80 kuća.
Francesco de Leonardis 1641. g. navodi da je Skadarskoj dijecezi „pripojena i Svačka dijeceza, u kojem gradu bit će da je 50 kuća hrišćana”. Oko jezera „di Sfaccia” živjelo je oko 3.000 hrišćana u selima Frascanelli, S. Theodoro (Štodra) i dr. Tada je Leonardis predlagao da se fratrima reformatima dodijeli kao oratorijum crkva u Svaču, gdje nema sveštenika, a ono malo Turaka prijateljski je raspoloženo prema hrišćanima. U pomenutom djelu, za razdoblje koje se na ovo nadovezuje navodi se: „Svački biskupi su se već odavno prestali birati”.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?da ... &id=191003

Vrijednosti vlastitog urbaniteta



Svač kao repozitorijum tajni podstiče percepciju vrijednosti vlastitog urbaniteta, njihovu saznajnu integraciju, ali i kreaciju očuđavanja, koje moraju prevazići tako opterećujući deklarisani interes za puko očuvanje naslijeđenog.
Zaharije, dominikanac, 1318-1320. Zaharijina služba pada u vrijeme kralja Milutina, koji se sukobio sa savezom koji je podržavao papa Ivan XXII. Zbog siromaštva, u Avinjonu mu je 1320. g. isplaćena određena suma zlatnih florena. Vjerovatno se, kada su se prilike smirile, vratio u Svačku crkvu. Jedan nepoznati svački biskup pominje se 1326. g., dok je Sergius bio svački biskup prije jula 1345. g.
Pavle, karmelićanin, 1345. g. Klement VI ga je iz Villeneuvea postavio na „čelo Svačkoj crkvi koja je nakon smrti biskupa Srđa ostala prazna”. U Karmelićanskom bularu se navodi da ga je posvetio Bertrand, biskup Ostije.
Petar II, o. 1360. – 1387.(?) Petar Svački je 1363. g. bio u Avinjonu. U to vrijeme su braća Stracimir, Đurađ I i Balša II već vladali Zetom, da bi nakon nekoliko godina poslali u Rim svačkog biskupa Petra da papi Urbanu V saopšti njihovu želju da pređu u katoličanstvo. Papa im je 1368. g., obradovan tom viješću, poručio da će im se uslišiti ono što žele, a oni neka se okanu nepravdi koje se nanosili katoličkim crkvama i posebno Kotoru. Petar je Balšićima donio papinsko pismo i oni su se, od Petra upućeni u postupak "pomirenja”, u Skadru pred njim obavezali na zakone Rimokatoličke crkve.
Minor se pominje 1403. g., dok je zatim izabrani biskup Leonardus podnio ostavku.
Petar III Kirten, 1402/4-1418. Petru, rektoru crkve „s. Mariae de Curia“, Svačku crkvu je dodijelio Bonifacije IX. Petar je zbog siromaštva 1404. g. bio oslobođen obavljanja javne službe. Tražio je 1406. g. u Veneciji da se Svač utvrdi, a njegove granice poštuju od susjednih komuna, jer je „propter Teucros“ teško stradao.
Antonio, dominikanac iz Firence, 1418-1420. Martin V ga je postavio „na čelo Svačke crkve koja je smrću ostala prazna”. Poslije dvije godine, svačko sjedište je ostavio nasljedniku.
Petar IV Brajkov Bogojević, franjevac iz Dubrovnika, 1420-1435. Kako je barski kanonik izabran za nadbiskupa 1420. g. bio opozvan, upravljanje Barskom nabiskupijom bilo je povjereno Petru. Maja 1435. g., po zapovijedi pape, odriče se upravljanja Svačkom biskupijom i biva postavljen za biskupa Ulcinja. Navodi se da je pomagao i biskupu Kotora. Stečene zasluge su mu obezbijedile priznanje i sjećanje hroničara. Serafin Crijević ističe da je imao duha da učeno, kićeno i elegantno piše „in theologica facultate”. Umro je 1441. g.
Srđ II, biskup 1439. g. Kad je izabran za svačkog biskupa, obećao je za javnu službu 33⅓ florena, dok mu je bio povjeren benediktinski samostan Sv. Ivana u Drivastskoj dijecezi. Umro je oko 1440. g. Pavle II Dušman, 1440-1445. - Albanac Pal Dushmani, bio je župnik u Trevizu, u crkvi Sv. Augustina, kad ga je Eugen IV uzdigao za biskupa Svačke crkve. Dussius je u decembru 1445. g. iz ove crkve premješten u Drivastsku. Nakon toga, slijedom Florentinske unije, bio je nadbiskup u Krajini 1454/57. g., ali je sumnjičen da „grčkoj“ crkvi daje preimućstvo nad rimskom.
Antonio II de Fabriano, franjevac iz Marke, 1446-1465. Vjerovatno je kratko, ako je uopšte i boravio u Svaču, zbog neposredne opasnosti i straha od ratova s Turcima. U Spomenicima Akvilejske crkve piše da je svački biskup 1453. g. bio generalni vikar akvilejskog dostojanstvenika u Dalmaciji. Dohoci iz svačke biskupske blagajne tada nisu prelazili 20 zlatnih florena. Pio II mu je dodijelio na upravljanje crkvu Sv. Eleuterija u Vićenci te se, ostavivši službu akvilejskog vikara, posvetio podršci biskupu i kardinalu Pietru Barbu. Barbo je 1464. g. izabran za papu (Pavle II). U dijecezi Beluna Antonio je bio 1460. g. Međutim, iako odsutan, nije u potpunosti ostavio povjerenu pastirsku brigu za svačko stado. Kad je, nekad župna, crkva Sv. Marije od Gorice u svačkoj dijecezi ostala prazna, Antonio je prebacio skadarskom kanoniku Vitu Jonimi. Taj postupak je 1463. potvrdio papa; smatralo se da time nisu povrijeđena prava barskog nadbiskupa. Antonio je bio prisutan kad je prethodno kotorski biskup A. Fazeolo postavljen za biskupa Feltrea.
Od pape Pavla II, kojem je pomagao, kao i njegovom rođaku kardinalu Marku, Antonio je postigao da Svač zamijeni s Kaorleom kraj Venecije (1465/69.). U crkvi Sv. Eleuterija nalazi se kamen s biskupskom mitrom i riječima: „Brat Antonio de Fabriano, biskup kaorlski, sufragan velepoštovanog gospodina kardinala Sv. Marka, u Vicenzi 1469.”
Nakon Antonija, barski nadbiskup Šimun Vosić iz Motovuna je 1467. g. prihvatio da upravlja Svačkom crkvom, pominjući se kao njen komendatar. Svačkom biskupijom su zatim upravljali i drugi barski nadbiskupi.
Do početka XVI v. nije poznat ni jedan svački biskup. Stjepan, biskup 1510. g., obično je boravio u Ugarskoj, u Pečuju. Biskup Nikola se bilježi 1517. g. Papa Leon X je Svačku biskupiju razdružio 1520. g. od Barske nadbiskupije i na njeno čelo postavio svačkog kanonika Ivana Rozu. On je četiri godine bio njen biskup, kad je papa zapovjedio da pređe u Skadarsku crkvu. Thomas, posljednji svački biskup, postavljen je 1530. g., kada je Klement VII ponovo odvojio Svačku crkvu od Barske, s kojom je bila sjedinjena. Svačka crkva poslije njegove smrti više nije imala biskupa.
Osvrtom na životopise svačkih biskupa i žitelja završava se fragmentirana, nemirna povijest grada čiji su se crkveni dostojanstvenici istakli u vrijeme Duklje i imali zapaženu ulogu u istoriji Zete. U igri ravnodušja i inicijativa, njegovi ostaci, jednako kao i genius loci, snažno djeluju na posjetioce. Danas, kada je samo naslovna biskupija (svački titularni nadbiskup Bernardito Auza je apostolski nuncij na Haitiju i od 2010. g. administrator arhidijeceze srušenog Port-au-Princea; prije njega titularni biskupi bili su Richard Edmund Pates 2000/08., Charles Roman Koester 1971/97. i Denis J. Moynihan 1969/70.), izolovan i konspirativan, Svač kao repozitorijum tajni podstiče percepciju vrijednosti vlastitog urbaniteta, njihovu saznajnu integraciju, ali i kreaciju očuđavanja, koje moraju prevazići tako opterećujući deklarisani interes za puko očuvanje naslijeđenog.

Svačani u svojem i drugim gradovima

„Cleri et populo Soacensis“ pominju se u izvoru iz 1199. g. Da su među stanovnicima Svača bili brojni oni opredjeljeni za intelektualna zvanja svjedoči podatak iz 1364. g., prema kojem je Prvoš iz Svača ostavio sinovca Marinču u Dubrovniku na osam godina, da uči „scientiam gramatice“. Svačani su često bili duhovnici: Dominus Pelegrinus, kapelan svačkog biskupa Petra, prema odredbi iz 1387., po biskupovoj smrti trebalo je da dobije njegov brevijar i manual. Prezviter Martinus de Suaççio se pominje 1399. g.
U Ulcinju, u kuriji sestre kraljice Jelene „domine Marie de Chau“, Dimitrije „Soacinus“ je 1283. g. prodao barku žitelju Barlete. Nicola f. Georgii de Suaçio se pominje kao habitator Ulcinja 1367. g. Ser Zuane de Suazio i njegov sin Menzo iz Bara pominju se 1424. g. Don Johannes de Suaçio trebao je 1365. da procijeni neko vino u Dubrovniku. Pominje se i 1368. g. na Daksi, kao svjedok prilikom zamjene mjesta ratačkog i lokrumskog opata. Moguće da je to isti „Johannes de Suasio, dictus Rechanati“, koji se bilježi uz nadbiskupa u Dubrovniku 1371. g. i koji se obavezao na hodočašće „S. Angelum et S. Nicolaum de Baro in Apulia.“ Frater Dominicus de Suacio bilježi se 1374. g. u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Marin Svačanin se pominje 1447/63. g. oko zakupa carine u Lješu. U Veneciji je 1485. g. prezviter Georgius pok. Andree de Suazo bio mansionar crkve S. Iohannis Novi.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?da ... &id=192609


Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

22. 04. 2011.

Порукаод Regi » 07 Авг 2011, 02:50

NEISKORIŠĆENI TURISTIČKI POTENCIJALI

Zaboravljeno Šasko jezero



Iako jedinstveno po svojoj ljepoti, bistro, mirno, bogato ribom Šasko jezero sasvim sigurno je jedan od većih neiskorišćenih turističkih bisera. Sa površinom od 364 hektara i okolnim ambijentom jedinstveno je stanište raznovrsnih ptica, poznato po tome u Evropi. Šasko jezero je idealno izletničko mjesto na čijoj obali se može napraviti dobar piknik, igrati fudbal, kupati se u čistoj i toploj jezerskoj vodi. Međutim, osim restorana „Šas" nema drugih sadržaja, a jedini smještajni objekat, istoimeni motel, zatvoren je prije skoro dvadesetak godina i prepušten zubu vremena.
Turistička ponuda svodi se po neku privatnu inicijativu lokalnih ugostitelja, koji pokušavaju da ljepote jezera i okoline približe turistima koji uglavnom ostaju nijemi pred onim što vide. U siromašnu ponudu spada vožnja malim čamcima ili gliserom, koje opet s vremena na vrijeme rijetkim posjetiocima izdaju mještani.
Kanal je jedini prilaz do jezera. Dug je oko nekoliko stotina metara, obrastao je u gustu trsku dok se na vodenoj površini prostiru lokvanji. Tokom ljetnjeg perioda, jezero se ne može vidjeti golim okom dok se ne dođe do njega, ali zimi, kada vode nadođu, gotovo čitav kraj je pod jezerskom vodom. Mještani kažu da zaljubljenici u prirodu dolaze tokom čitave godine, ali da masovnije posjete nema, jer turistički potencijali Šaskog jezera i okoline nisu ni načeti.
Nedostaje prije svega smještaj, više sadržaja, poput uređenih kupališta na obali ili dnevno krstarenje jezerom. Za početak bi, smatraju bilo dovoljno više organizovanih tura iz Ulcinja, ali i ostalih primorskih gradova, kako bi se turisti upoznali sa jedinstvenim biserom prirode. Direktor Turističke organizacije Ulcinja Ali Redža slaže se ocjenama da je jezero sa okolinom nedovoljno valorizovano. Prema njegovim riječima potrebno je da se stvore svi preduslovi za potpunu valorizaciju.
- Mi to ne možemo sami a da bi se Šasko jezero maksimalno iskoristilo do nivoa koje zaslužuje ta regija potrebna je pomoć države. Lokalitet je idealan za održivi razvoj i na jednom mjestu koje obiluje prirodnim i kulturno- istorijskim bogatstvom mora se uraditi mnogo više. Postoje ideje i želja siguran sam ali se mora raditi postepeno, nikako na brzinu, jer se radi o vrijednom privrednom potencijalu - kazao je Redža.
On je najavio da će se uskoro održati jednodnevni naučni skup o valorizaciji ovog lokaliteta. Organizator je NVO „Ora".

Minijatura Skadarskog

Predsjednik NVO "Zeleni korak" Dželal Hodžić smatra da Šasko jezero sa okolinom treba da bude centar razvoja eko turizma.
– To je lokalitet sa ogromnim potencijalom. Ali prije svega treba odrediti titulara jer se, čini mi se sada prepliću nadležnosti nekoliko ministarstava i opštine, kada je u pitanju taj turistički i prirodni biser. Najprije ga treba zaštititi jer je to minijatura Skadarskog jezera. Takođe treba uraditi zoniranje terena kako bi se znala namjena pojedinih djelova,odnosno da li je zona posmatranja ptica, uzgoj ribe, sportskog ribolova, ugostiteljska ili hotelska zona. Uporedo sa svim tim treba nastaviti istraživanja na lokalitetu Svač, kako bi se upotpunila turistička ponuda. Potrebno je i regulisati vodostaj i kanal sa rijekom Bojanom. To uporedo treba da se radi sa regulacijom nivoa Skadrskog jezera - mišljenja je Hodžić.

Srednjovjekovni grad Svač zarastao u korov

Na obali jezera, nalaze se razvaline „mrtvog grada" Svača, neprocjenjivog kulturno – istorijskog lokaliteta. Prema legendi Svač je podigla kćerka bugarskog osvajača Simeona drugog - Kosara, koja je očevog zatvorenika kralja Vladimira spasila tako što se udala za njega. Da bi mu povratila vid izgubljen u zatočeništvu morala je sagraditi 365 crkava za svaki dan u godini po jednu. Danas, u okolini jezera, mogu se vidjeti ostatci osam crkava, građenih jedna do druge, ali im je prilaz skoro nemoguć jer nema uređenih staza.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Re ... 2011-04-22

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

"Vijesti", 12. avgust 2012

Порукаод Regi » 23 Дец 2012, 16:07

Svač

Najatraktivniji mrtvi grad na jadranskoj obali, Svač, nastao u vrijeme vizantijskog cara Justinijana početkom 6. vijeka, prestao je da živi sa pojavom Turaka na ovim prostorima, krajem 16. vijeka. Svač - grad crkava pripada kulturno- istorijskim spomenicima I kategorije i mada je prema predanju imao 365 crkava, za svaki dan u godini po jednu, u ruševinama ovog zetskog srednjovjekovnog grada naziru se temelji samo njih osam.
Ovo malo utvrđenje udaljeno 25 kilometara sjeveroistočno od Ulcinja, a tokom svog viševjekovnog postojanja bilo je izazovno mnogim osvajačima, putopiscima, arheolozima i sveštenicima. Ime Svača kao episkopskog grada prvi put se pominje u buli pape Aleksandra II 1067. godine.

Слика

Oko 1183. godine Svač je osvojio srpski župan Stefan Nemanja i sa ostalim zetskim gradovima ga pripojio Raškoj, 1242. horde Mongola su ga sravnile sa zemljom, nešto kasnije ga je obnovila kraljica Jelena, dok je 1571. dolaskom Turaka potpuno opustošen.
Prva arheološka istraživanja ovog drevnog grada, središta nekadašnje istoimene episkopije, obavljena su 1985. godine. Tada su otkriveni bogati romansko-slovenski kulturni slojevi koji svjedoče o njegovom trajanju i istorijskom značaju.

Слика

Rađeno je sondažno istraživanje, a istraženi su fortifikaconi elementi, sakralni objekti i u manjoj mjeri stambeni objekti.
Na osnovu rezultata, tokom oktobra-novembra 1985. godine, omogućeno je izdvajanje pojedinih etapa u razvoju grada. Utvrđeno je da najstariji nalazi sa Svača pripadaju praistorijskom dobu, a iskopavanja su potvrdila da se u Svaču, kao središtu istoimene episkopije koja je bila pod jurisdikcijom barske arhiepiskopije, nalazila katedralna crkva Sv. Jovana, a u predgrađu velika crkva čiji je patron bila Sv. Marija.
Katedrala, locirana u centralnom dijelu utvrđenja, koja je prema oštećenom natpisu na zapadnoj fasadi zidana 1300. godine, bila je jedan od najvažnijih objekata srednjovjekovnog grada.
Građena je u romaničkom stilu, ali arheolozi pretpostavljaju da se na njenom mjestu ranije nalazila neka druga crkva koju su srušili Mongoli. Crkva Sv. Marije nalazila se na zaravni u podgrađu i nije poznata godina njene izgradnje, ali se zbog istaknutih elemenata gotskog stila pretpostavlja da je mlađa.
Iznad Šaskog jezera uočljivi su i ostaci drevnih zidina i dvije kapije koje su služile za ulazak iz podgrađa, prema današnjem selu Šas i silazak do jezera.
Ulice u gradu nijesu posebno istražene, a arheolog Mileva Nikolaidis, direktorica Muzeja u Ulcinju, ranije je kazala “Vijestima” da je plan da se nakon duge pauze istraživanja nastave ove jeseni što bi probudilo Svač iz vjekovnog sna.

http://www.vijesti.me/vijesti/najljepsi-stari-gradovi-crne-gore-svjedoci-vjekova-civilizacija-clanak-87263

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

"Vijesti", Piše: Miodrag Babović, Objavljeno: 08.

Порукаод Regi » 23 Дец 2012, 16:16

ZABORAVLJEN...

    Hoće li se srednjovjekovni grad Svač probuditi iz sna?

Na jesen će se, nakon skoro tri decenije, nastaviti istraživanja na vrijednom istorijskom i arheološkom lokalitetu pored Šaskog jezera


Слика Ostaci crkve Svetog Jovana, izgrađene 1300. godine, kada je Svač intenzivno živio (Foto: Savo Prelević)

Na nevelikoj uzvišici pored Šaskog jezera, na desetak kilometara od mora, u komšiluku Ulcinja u kamenjaru i trnju spava srednjovjekovni episkopski grad Svač. Kako se vjeruje, nastao je na temeljima ilirske gradine.
Stotinama godina na toj uzvišici punim plućima mirisali su život i more, kovao se novac i gradile crkve. Zapamtio je Svač najezdu Mongola i rušenja, a u viševjekovni san je uronio kada su Osmanlije preskočile Bosfor i na duži period nastanile se na Balkanu.

Danas Svač, iako je samo na papiru zaštićeni spomenik kulture, spava na istom brdu kao u vremenu kada su ga osvojili Turci, samo što sve više liči na razvalinu i što sve nečujnije šapuće o svojoj istoriji, o crkvama kojih je bilo koliko dana u godini, o vremenima koja su protutnjala preko njega. Svi dolazili i odlazili, neki rušili i podizali, drugi gradili i osvajali jedino država kojoj je stotinama godina pripao u nasljeđe nikako da navrati.
Prva arheološka istraživanja Svača rađena su prije skoro tri decenije, daleke 1985. godine. Plan je da se nakon tolike pauze istraživanja nastave ove jeseni i to bi iz vjekovnog sna moglo probuditi grad koji bi, makar kako očekuju arhelozi a obećava legenda i predanje, mogao da ispriča toliko toga.

Слика

"Prva arheološka istraživanja rađena su 1985. godine. Riječ je o sondažnim istraživanjima prilikom kojih je prikupljeno dosta pokretnog arheološkog materijala koji je datiran i uglavnom je riječ o srednjem vijeku. Tada je bio plan da se sljedeće godine nastave sistematska istraživanja, ali do toga nije došlo. Moj plan je bio da istraživanja traju deset godina i da se Svač do kraja istraži. Ove godine će se nastaviti istraživanja, arheolozi će na Svaču raditi 70 dana i to bi trebalo da krene na jesen", kaže arheolog Mileva Nikolaidis, direktorica Muzeja u Ulcinju.

Ona kaže da je 1985. godine urađeno rekognosciranje, što znači da je teren pregledan i da su ubilježeni i popisani svi podaci i mjesta koja mogu biti interesantna.
"Postoji legenda da je grad Svač sa okolinom u srednjem vijeku imao crkava koliko dana u godini. Međutim, rekognosciranjem na terenu utvrdili smo da tamo postoji osam crkava. Dvije su katerdralne i šest je u temeljima. Kada su rađena ta prva istraživanja postojala je divna ideja da se do grada dovede put i da konzerviramo jednu od dvije velike crkve Svetu Mariju ili Svetog Jovana Krstitelja i da u jednoj od njih izložimo sav materijal koji tamo pronađemo. Žalosno je što je taj plan propao jer nije bilo novca, a te crkve su sada nakon skoro tri decenije jako oronule", kaže ona.
Svač je imao vrlo burnu istoriju.

Слика

"Pretpostvalja se da je riječ o ilirskoj gradini. Stefan Nemanja je 1183. godine napravio episkopski grad Svač. Mongoli su ga uništili 1242. godine dolazeći sa sjeverozapada. Jelena Anžujska (supruga srpskog kralja Uroša I), koja je boravila na tom prostoru, obnovila je grad. Ona je za svoju dušu, pošto je bila katolkinja, obnovila u gotičkom stilu crkvu Svete Marije, a svom mužu je posvetila crkvu Svetog Jovana Krstitelja građenu u romaničkom stilu. Obje crkve su nastale 1300. godine. Grad je u svoje vrijeme intenzivno živio, imao je svoju kovnicu novca i tako je trajao do dolaska Turaka, kada je postao mrtav grad" kaže Nikolaidis.
Zašto je i kako Svač prestao da živi, arheolozi nijesu do kraja sigurni.
"Postoji više opcija. Ili je bila neka velika kuga koja je opustošila grad ili ga je uništio neki razorni zemljotres koji su tada bili česta pojava. Moguće je da je najezdom Turaka uništen i napušten. Možda, prilikom predstojećeg istraživanja nađemo odgovor i na to pitanje i dođemo i do starijih arheoloških nalaza. Prethodnim istraživanjima, osim srednjovjekovnih ostataka, našli smo i ulomke i fragmente ilirske keramike, grčke, rimske. Našli smo i metalni novac, ali nijedan nije bio svački. Nijesmo našli ni tadašnji novac Ulcinja, pošto je i on imao kovnicu novca. Uglavnom je tu riječ o skadarskom i kotorskom novcu. Svakako, postoji mogućnost da ćemo već na jesen doći do pravog materijala koji nas interesuje", kaže ona.

Слика

http://www.vijesti.me/vijesti/hoce-li-se-srednjovjekovni-grad-svac-probuditi-sna-clanak-81775

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

www.portalanalitika.me --- 21. septembar 2012.

Порукаод Regi » 23 Дец 2012, 16:20

Nikolaidis: U ponedjeljak kreće ponovno otkrivanje tajni Svača - zašto je postao mrtvi grad

Слика

Poslije skoro tri decenije arheolozi će u ponedjeljak nastaviti istraživanja na srednjevjekovnom gradu Svaču. Ovaj vrijedan arheološki lokalitet pored Šaskog jezera, koji za arheologe krije mnogo tajni, biće istraživan više od dva mjeseca. Arheolog Mileva Nikolaidis, direktorica Muzeja u Ulcinju, kaže za Portal Analitika da će ovog puta biti vršena sistematska istraživanja i to poslije gotovo trideset godina, jer su Svač arheolozi posljednji put „pohodili“ 1985. godine.
Nosilac projekta istraživanja Svača je Narodni muzej Crne Gore.
Grad bi, kaže Mileva Nikolaidis, mogao da ispriča mnogo toga. Legende i predanja o njemu govore da je imao crkava koliko dana u godini. Međutim, rekognosciranjem je utvrđeno da postoji osam crkava. Dvije su katedralne i šest je u temeljima. Ipak, naglašava direktorica Muzeja u Ulcinju, u legendi ima istine jer su stanovnici Svača imali svoje lične kapele.

Слика

Nikolaidis podsjeća da je prilikom istraživanja 1985. prikupljeno dosta pokretnog arheološkog materijala koji je datiran i uglavnom je riječ o srednjem vijeku. Tada je bio plan da se sljedeće godine nastave sistematska istraživanja, ali do toga nije došlo.
„Mislila sam da bi grad trebalo do kraja detaljno istražiti, kako bi o njemu otkrili što više, ali evo od ponedjeljka smo ponovo na Svaču. Nastavljamo tamo gdje smo davno stali“, kaže naša sagovornica.
Da je riječ o izuzetno značajnom lokalitetu, potvrđuju samo neki podaci iz njegove istorije. Grad je imao svoju kovnicu novca, u njemu se gradilo, proizvodilo, stvaralo. U 13. vijeku srušili su ga Mongoli, ali se i nakon ove najezde ponovo uzdigao. Grad je obnovila Jelena Anžujska, koja je zaslužna i za obnavljanje crkve Svetog Jovana Krstitelja i Svete Marije. Jedna crkva je rađena u franjevačkom, a druga u gotičkom stilu. Svač zamire u 16. vijeku kada ga osvajaju Turci.
Zašto je došlo do umiranja grada Svača koji je stotinama godina živio smješten na prelijepom uzvišenju iznad Šaskog jezera, zašto je postao mrtav grad, jedno je od pitanja na koje treba da odgovore arheolozi.

Слика

Foto: visit-ulcinj.com

http://www.portalanalitika.me/drustvo/vijesti/74401-nikolaidis-u-ponedjeljak-kree-ponovno-otkrivanje-tajni-svaa-zato-je-postao-mrtvi-grad-.html

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

www.portalanalitika.me --- 27. oktobar 2012.

Порукаод Regi » 23 Дец 2012, 17:01

    ZAPIS IZ SVAČA: Sarkofag stanovnika uspavanog grada

Tokom mjesec dana istraživanja arheolozi na Svaču su otkrili još četiri crkve, od kojih je jedna napravljena nad udubljenjem u stijeni u kojoj je smješten sarkofag. Čisteći srednjevjekovni grad zarastao u draču i šiblje, istraživači svakog dana otkrivaju ostatke građevina koje svjedoče o veličini grada koji je bio veći od Kotora tog doba. Petnaest crkava pronađenih do sada govori da je bio episkopski grad i izuzetno važno sjedište države Vojislavljevića, te na svojevrstan način potvrđuje legendu o gradu crkava.

Слика

Ondje gdje je živa legenda sigurno ima prostora i za istraživanja - polazište je zahvaljujući kojem su arheolozi raspleli mnoge istorijske tajne. Legenda se ovih dana ostvaruje na čuvenom srednjevjekovnom gradu Svaču, koji je vjekovima obavijen koprenom tajnovitosti i predanja. Priča o gradu koji je imao crkava koliko dana u godini, toliko puta ponavljana, na svojevrstan način se potvrđuje u stvarnosti jer su arheolozi za nepunih mjesec dana istraživanja otkrili čak četiri nove crkve.
-Upravo danas smo pronašli jednu memorijalnu kapelu i sada polako skidamo naslage zemlje. Sa ovom imamo broj od čak 15 otkrivenih crkava, što govori da je Svač bio episkopski grad, kaže za Portal Analitika rukovodilac istraživanja arheolog Mladen Zagarčanin, i pokazuje nam ostatke manje crkve čiji se temelji jasno vide. Nesumnjivo je da se ovdje radi o čitavom manastirskom kompleksu koji je u 11. i 12. vijeku bio veoma važan za državu Vojislavljevića. Moguće da je Svač u jednom periodu bio i centar države, objašnjava Zagarčanin i pokazuje kuda se sve prostirao grad koji je bio veći od srednjevjekovnog Kotora. Za razliku od Kotora Svač, kaže, ima veći akropolis i mnogo širu platformu koja se pruža na 6 hektara.

Слика

Sjedište Vojislavljevića:
Da je davno usnuli srednjevjekovni grad, smješten na nekih 25 kilometara od Ulcinja prema sjeveroistoku, bio važno središte vidi se na svakom koraku. Zidovi katedralnih crkava dominiraju prostorom, tu su obrušene građevine koje zarobljene dračom i granjem više liče na prevrnute međe, na svakom koraku mnogo klesanog kamenja, jednostavo, tu na Svaču spleli su se priroda i istorija.
Dok hodamo pažljivo pored raskopanih nekropola i ostataka crkava, Zagarčanin objašnjava da je u ovoj kampanji, započetoj 27. septembra, planirano da se istraži sjeverna strana grada, odnosno podgrađe. Pokazuje nam nekadašnji trg koji je dug 50 metara i širok 30. Ispred njega se nalazila svečana kapija sa ulazom, a sa strane velike zgrade i nekoliko crkava. Tu je bio cijeli jedan kompleks koji nije profanog tipa. U kapelama se sahranjivalo plemstvo, aristokratija, tu nije živio običan svijet. Sigurno da je Svač bio jedno od vladarskih sjedišta u vrijeme Vojislavljevića. Zna se da je kralj stolovao u Skadru, ali ovdje je vjerovatno boravila njegova porodica sa svitom, priča arheolog.
Dok pokušavamo da se probijemo da svake veće građevine kako bi bolje vidjeli njenu unutrašnjost, ili, bolje reći, ono što je od nje ostalo, shvatamo da je za razgledanje Svača jedan dan i suviše kratak. Moglo bi se po ovom mjestu prepunom istorije dugo hodati, penjati se uskim stazama, zaviriti u srušene apside, „osvajati“ međe koje dominiraju gornjim gradom sa koga puca veličanstven pogled na Šasko jezero. Kad sa vrha bacite pogled na okolinu, na jezero okupano oktobarskim suncem, nježno zelenu travu koja se probudila od ljetnje suše tokom posljednjih kiša, onda shvatite zašto je Svač bio stjecište duge i burne istorije. Tu, visoko na litici, srastao je sa kamenom, cijelom jednom stranom prema Šaskom jezeru bio je zaštićen od napadača. Sa druge vidi se bogato ulcinjsko polje, kroz koje su tokom istorije vodili putevi, dovodeći i prijatelje i neprijatelje.

Слика

Svaki grad ima svoje varvare: Naš sagovornik nas podsjeća da je Svač bio episkopski grad sigurno od 11. vijeka i da je kovao svoj novac. No, grad je mnogo stariji tako da se prva faza gradnje vezuje za šesti vijek, a završava negdje polovinom sedmog, kada grad strada u najezdi Avara. U 8. vijeku imamo zatvorene slojeve sa pomiješanom keramikom vizantijskom ili romejskom i slovenskom u jednom kontekstu, kaže Zagarčanin. Svač je pretrpio i veliku pljačku Mongola 1242. godine, kada je grad uništen, ali se ponovo uzdigao i vrhunac dostigao u 14. vijeku. Ipak, u 15. stoljeću između ostalog i zbog političkih akcija koje je sprovodila Mletačka republika, Svač polako propada.
Arheolog Dejan Drašković, koga smo sa kolegama zatekli na drugom kraju podgrađa, gdje se istražuje nekropola u kojoj je pronađena keramika iz perioda od 7. do 9. vijeka, kaže da se može arheološki pratiti viševjekovno razaranje Svača.
-Dolazak jačeg znači poraz slabijeg, ali ono što ne možemo pratiti je kako je grad devastiran tokom posljednjih decenija. Na jednoj starijoj fotografiji crkve Svete Marije, koju je uradio čuveni istraživač Aleksandar Deroko, vidi se cijeli jedan zid, a danas je potpuno urušen. To je žalosna sudbina grada za koga se može reći da je biser srednjeg vijeka, kaže Drašković i pokazuje da su prilikom svakodnevnog rasčišćavanja terena obraslog u makiju i drače, otkrivali nove objekte i zidine.
-Sa Svača se vjekovima kamen odnosi i od njega su pravljene kuće u selima u blizini. Uporni su bili i „istraživači“ u namjeri da pronađu blago. Rupe od kopanja su vidljive, a dolaze i sada noću i to sa detektorima za metal u nadi da će nešto vrijedno naći, priča Zagarčanin nevjerovatna iskustva sa Svača.
Nepozvani gosti: Dok gledamo kako jedna ekipa strpljivo, sloj po sloj, čisti naslage zemlje sa ostataka nekad velike crkve, pitamo Zagarčanina što misli, zbog čega je o Svaču toliko živa legenda, zašto pobuđuje radoznalost, da mu u „pohode“ često dolaze i nepozvani gosti.
-Grad je prestao konačno da živi u 16. vijeku. Stotinama godina on je napušten, ovo mjesto se razgrađuje, sa njega se odnosi kamen, a sa druge strane služi za pripovijedanje priča. Za razliku od drugih primorskih gradova, u njemu je život davno utihnuo. Koliko je tu skupljene istorije govori podatak da su ovdje otkriveni ostaci iz 4. vijeka prije nove ere, što je ilirska faza. Pronađena je neolitska grnčarija, eneolitska grnčarija, ona iz ranog bronzanog doba, jednom riječu duga je to prošlost, koja je u jednom trenutku nestala. Kada grad prestane da živi, samim tim činom postaje legenda. Ljudi počinju da vjeruju da ga je zatekla sudbina slična čovjekovoj, priča nam nadahnuto Zagarčanin.
Podsjeća da je i Ulcinj imao burnu istoriju, ali je opstao i danas je, kaže, poklekao u „pohodu“ nove arhitekture. Stari Bar je izgubio svoje vizure u eksplozijama municije 1881. a Svač, za razliku od njih, biva potpuno napušten još 1571. Na pitanje što je bilo presudno da grad zauvijek zamre, Zagarčanin napominje da mu istorijske okolnosti nisu išle na ruku.
-Već u drugoj polovini 15. vijeka blizu je Skadarskog sandžakata, Osmanlije stalno vrše upade, ne dozvoljavaju da se život odvija normalnim tokom, da se razvija ekonomija. Prekidaju komunikacijske pravce, a sve to utiče na grad koji mora od nečega da živi. Sa druge strane episkopija u to vrijeme slabi, objašnjava arheolog.

Слика

Monolit nepoznate namjene: Vraćajući se na priču o istraživanjima, Zagarčanin nam kaže da su otkrili veliki monolitni spomenik koji ima oblik obeliska, nepoznate namjene. Spomenik ima nekoliko tona i tek nam predstoji da ga izvučemo i podignemo. On može da bude i rimski milijarius, ali i dedikativna ploča iz vremena kada je grad živio punim životom, odnosno vjerovatno je posveta nekom važnom događaju, kaže Zagarčanin, i napominje da smo prvi saznali o ovom za njih važnom otkriću. Upitan hoće li nas odvesti da ga fotografišemo, kaže da to treba učiniti kada spomenik bude moguće sagledati u svoj njegovoj veličini. „Moguće je da na njemu bude neki natpis koji ne možemo vidjeti dok ga ne podignemo. Ogroman je, treba ga ispraviti. Bolje da sačekamo, kaže ljubazno naš sagovornik i napominje da na Svaču ima još mnogo posla.
Godinama bi se, kaže, moglo ovdje istraživati, ali i pet godina kontinuiranog rada omogućilo bi da arheolozi otkriju cijelu zapadnu stranu podgrađa, i veliki dio istočne strane. Na Svaču su posljednji put vršena istraživanja 1985. godine i u njima je učestvovala direktorica Muzeja u Ulcinju Mileva Nikolaidis, koja je i danas na Svaču i vrši nadzor istraživanja. Sjeća se da je prije gotovo trideset godina njena namjera bila da se grad sistematski istraži, ali do toga nije došlo. Drago joj je što su arheolozi napokon tu, na mjestu koje ima da ispriča mnogo toga.
Na Svaču je ovih dana zaista živo, ne samo zbog arheologa, već tu svakog dana dolaze novinarske ekipe, zatim radoznali ljubitelji istorije, u želji da vide što se to radi na gradu o kom je više pričala legenda nego nauka. Tako će biti do kraja novembra do kada će istraživati arheolozi Mladen Zagarčanin, Dejan Drašković, Miloš Živanović, Anton Ljuljđuraj, konzervator Željko Čelebić, kao i arheolog iz Albanije Barbana Draga. Istraživanje se odvija u okviru projekta Ministarstva kulture „Putevi kontinuiteta“, a njegov nosilac je Narodni Muzej Crne Gore.

Слика

Koliko im predstoji posla najbolje govori činjenica da je tokom istraživanja groblja iz perioda od 11. do 13. vijeka, otkriveno više od trideset grobnica. „Samo smo zagrebali dio i ovoliko otkrili, pronašli i sjevernu i jugoistočnu nekropolu. Tu su i ostaci crkvice izuzetno malih dimenzija, napravljene u stijeni u kojoj se čuvao sarkofag.Vjerujemo da je tu sahranjena neka veoma važna ličnost. Sve ovo nas upućuje na to da se ovdje još mnogo toga može orkriti, kaže Zagarčanin.
Odlazimo sa Svača sjetni što se ništa nije učinilo da se ovaj veličanstveni srednjevjekovni grad zaštiti. On je opstao zahvaljujući legendi, a arheologija će učiniti da se predanje na svojevrstan način revidira i sastavi slika o markantnoj tački naše prošlosti, koja svakim svojim kamenom potvrđuje da smo bili stjecište burne istorije.

Suzana KAPETANOVIĆ


http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/78338-zapis-iz-svaa-sarkofag-stanovnika-uspavanog-grada.html

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

www.vijesti.me -- Objavljeno: 25.11.2012 u 13:57

Порукаод Regi » 23 Дец 2012, 19:35

Arheološko nalazište

Na pomolu značajna otkrića u Svaču: Spomenički dragulj niče iz pepela

"Na prostoru od Skadra pa sve do Bara, ne postoji značajniji lokalitet"

Слика Svač prevazišao sva očekivanja istraživača (Foto: Samir Adrović)

Arheolog Mladen Zagarčanin i njegova ekipa su trenutno angažovani u Starom gradu Svaču i smatraju da će se vrlo brzo desiti promjene u turističkoj ponudi grada koje će udesetostručiti broj domaćih i inostranih turista.
On je kazao da je Svač, koji je star oko dvije i po hiljade godina, jedan od naših najznačajnijih spomenika i svojevrsno svjedočanstvo bitisanja na ovim prostorima. Zagarčanin je vođa sistematsko-arheoloških istraživanja Svača, koja su počela krajem septembra, a biće okončana za nekoliko dana

"Na prostoru od Skadra pa sve do Bara, ne postoji značajniji lokalitet, a ubijeđen sam da je taj grad možda i jedno od ključnih mjesta za odgonetanje nekih važnih pitanja, ne samo iz naše prošlosti, nego i prošlosti šireg okruženja-od Italije do Grčke".
"Zbog toga je grad neizmjerno važan za Opštinu Ulicnj i samu oblast koja gravitira oko Vladimira, sa selom Šas. Valorizovanjem turističko-spomeničkog dragulja, promijeniće se mnogo u turističkoj ponudi, a broj inostranih i domaćih turista će se udesetostručiti" kazao je Zagarčanin "Vijestima".
Ovaj arheolog je radio na na puno lokaliteta u Crnoj Gori, ali da je ovo s čim se sreo u Svaču prevazišlo sva njegova očekivanja u svakom pogledu.

Слика

"Mi u našoj arheologiji imamo problem nedovoljno dobrog poznavanja srednjovjekovnih lokaliteta, tako da je period s kojim smo se susreli (6-11 vijek) prilično veliki izazov. To se odnosi i na istoriju ovog razdoblja, pa su nam pronađeni materijalni podaci umnogome pomogli da počnemo jedno novo poglavlje u shvatanju našeg srednjovjekovlja. Takođe, srednjovjekovni grad Svač leži na Ilirskom utvrđenju sa kiklopskim zidovima pa je samim tim izazov bio mnogo veći jer će jedna od faza biti i proučavanje ovog perioda" kazao je Zagarčanin.
On je kazao da su istrživanja bila koncipirana u okviru Podgrađa grada, koje se prostire na preko 4 hektara, i koje je 99% je nepoznato u arheološkoj nauci. Zbog toga su, kako je naveo, istraživanja razdvojili po fazama pa su se ove godine prvenstveno bazirali na otrkivanju fortifikaciiong sistema sjevernog suburbijuma, i određivanju hronologije življenja na ovom prostoru.
Grad je prema predanju imao 365 crkava, koliko dana u godini.
Zagarčanin je naveo da su arheolozi pronašli i neke grobnice za koje se može kazati da su bile masovnog karaktera.
"Nerijetko se u jednoj grobnici sahranjivalo i po nekoliko osoba, a neke od njih su imale strijele u predjelu tijela. Groblje je pokriveno, to jeste nasuto sitnim kamenjem, u periodu kada se preko njega pravi novi sistem utvrđenja, palisadnog karaktera. To je prilično veliko utvrđenje koncipirano od velikih kamenih blokova i sitnog šljunkovitog kamenja između kojih se postavlja drveno kolje koje se zatim povezuje".

Слика

"Ovakva utvrđenja su karakteristična za Slovene 10-12. vijeka na mnogim drugim mjestima, ali ovo je prvi put da je pronađeno u našoj sredini. Pronašli smo istočnu i zapadnu liniju spoljnjeg palisadnog bedema koje okružuje manje utvrđenej. Ne postoje dokazi da ono postoji nakon 13. vijeka, nema ni materijala iz ovog perioda".
"Jednostavno grad je napušten u jednom periodu i mi pretpostavljamo da su Mongoli ti koji su zapečatili život u podgrađu razarajući grad 1242. godine", ocijenio je Zagarčanin. On je naglasio da su na manjem stjenovitom uzvišenju pronašli crkvu-kapelicu, sa usjekom za smještaj kostiju ili sarkofaga.
Crkva ima najmanje dvije faze, a jedna faza bi mogla da bude rana, ne prije 7. vijeka, dok se druga obrazuje u periodu 9. do 11. vijeka.
"Crkvi je dodata priprata, koja je takođe porušena a zatim obnovljena. Drugu kapelu pronašli smo van gradskih zidina, ali opet dovoljno blizu da možemo i te kako govoriti o pripadnosti gradu".
"I ona ima sličnu koncepciju; usjek u stijeni za smještaj kostiju, način organizovanja prostora u kripti itd. Radi se o privatnim kapelama, kojih samo u liniji oko spoljnjeg bedema ima 12. To dokazuje veoma jak aristokratski sloj koji se ovdje razvija u periodu 9. do 12. vijeka. Nije nemoguće da je neka od kapela, ova najvisočija na stijeni možda, funeralno mjesto nekog iz dinastije Vojislavljevića".
"Treću crkvu smo otkopali ispod kapije, i ona je nešto starija sudeći po njenojj arhtektonskoj koncepciji. Ona ima pod od lijepo rađenih ploča, i dvije grobnice u unutrašnjosti sa monolitnim kamenjem preko. Između crkava postoji groblje, koje je na nekim mjestima ukopano u kasnoantičke slojeve" istakao je Zagarčanin.
Na drugom kraju grada Dejan Drašković i Miloš Živanović, arheolozi barskog Kulturnog centra i Podgoričkog muzeja, otkopavaju ranovizantisjku kapelu iz kraja 6. vijeka, koja je stradala tokom 7. do 8. vijeka.

Слика

"To je izuzetno važan kompleks kojeg Miloš i Dejan rade veoma polako, jer sadrži ogroman broj materijala, prvenstveno grnčarije romejske i slovenske proizvodnje. Pronašli su kopče sa lavljim prikazima, djelove češlja od kosti, staklo i veliki broj ulomaka amfora; takođe i mnoge druge stvari iz svakodnevnog života. Kapela ima monumentalni prilaz, nalazi se uokviru pravougaonog objekta sa prostorijom za sada nepoznate nemjene".
"U istraživanjima učestvuje i Anton Ljuljđuraj, mladi arheolog-master iz Ulcinja koji je sepcijalista za period 3-2. vijeka prije nove ere, ali koji radi na svim započetim punktovima u gradu. Takođe, kao volonter na terenu je prisutna Barbana Draga, arheolog iz Sukobina, bez čije pomoći oko stotinu veoma bitnih “malih” poslova ne bi mogli biti ostvareni. Radnici su iz Vladimira i Murićana, i atmosfera u ekipi svih ovih mjeseci je bila izvanredna" kazao je Zagarčanin.
On je ocijenio da istraživanja stvaraju mogućnost da se razviju mnogi propratni sadržaji koji će animirati veliki broj mještana i ljudi iz okruženja.
"Veliki arheološki lokaliteti u svijetu donose novac, edukuju ljude, promovišu mjesto, razvijaju turizam.... Iz tog razloga su i arheolozi na Svaču. Nije to samo puko jurenje za artefaktima i zidovima, strast i znatiželja. Poslije nas nešto mora i da ostane", kazao je on.
Ministarstvo kulture finansira istraživanja u okviru projekta Putevi kontinuiteta, dok je organizator posla Narodni muzej Crne Gore, od koga arheolozi, kako ističe Zagarčanin, imaju izvanrednu logističku podršku.

Misteriozni grobovi

"Prvi i najznačajniji nalaz u okviru ovog stepena proučavanja je velika kula-kapija, koja ima nekoliko faza. Kapija je sagrađena u okviru manastirsko-vladarskog kompleksa, i nalazila se na zapadnom dijelu podgrađa. U njoj smo otkrili veliki broj fresaka najraznovrsnijeg kolorita. Sa strane velike kapije napravljene su velike kosturnice datovane novcem Manojla I Komnina (1143-1180) , a zatim se u jednom periodu nakon rušenja velike kule kapije formiralo groblje".
"Istražili smo oko 50-tak grobova sa preko 100 pokojnika, i možemo da kažemo da se groblje formira unutar srušenog objekta sa očuvanim podom na nekim mjestima, i da je karakteristično po tome što su oko 70 odsto sahranjenih djeca. Ima veliki broj beba i to nas zbunuje u ovom trenutku, jer znajući da se djeca kao bezgrešna stvorenja u hrišćanskoj dogmi uvijek sahranjuju unutar crkvenih objekata, prevashodno blizu oltara, ili u oltaru".

Слика

"Ne možemo da shvatimo zbog čega ih je toliko oko tada već srušenog ili napuštenog objekta-ukoliko se ne radi o nekoj veoma bitnoj kapiji povezanoj sa kultom mučenika, ili nekim ratom Vojislavljevića protiv Vizantije 1035. i 1042, dinastičkim sukobima unutar dukljanskog kraljevstva, koji su kulminirali nakon Bodinove smrti, ili Nemanjinim osvajanjima oko 1183. godine" kazao je Zagarčanin, napominjući da su prije ovih istraživanja bili vidljivi ostaci osam crkava od kojih su crkva Sv, Marije i crkva Sv. Jovana, iako u ruševinama, odoljele zubu vremena.

Jedan je Svač, terena ima na stotine

Osvrćući se na posljednje događaje kada je grupa nepoznatih mladića postavila kamenje po putu onemogućavajući arheolozima da autima dođu do kontejnera, Zagarčanin je kazao da je sve to nepotrebno.
"Ma koliko god fudbal bio lijepa i korisna igra jer ima glasina da su barikade postavljene da ne bi došlo do devastacije stadiona, on ne može biti preči od državnog projekta koji donosi benefit svima nama ma koje vjere ili nacionalnosti bili, i koji nas ujedinjuje. Zato su barikade nepotrebne, jer moramo imati stvari koje nas spajaju a ne razdvajaju. Fudbalskih terena ima na stotine, ali jedan je grad Svač" rekao je Zagarčanin.

http://www.vijesti.me/kultura/na-pomolu-znacajna-otkrica-svacu-spomenicki-dragulj-nice-pepela-clanak-102013

Корисников грб
Regi
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 116
Придружен: 13 Сеп 2005, 00:14
Место: Plužine
Контакт:

www.pobjeda.me/ --- 5. decembar 2012.

Порукаод Regi » 23 Дец 2012, 19:40

Stari grad Svač: Veo misterije traži dalja istraživanja

ULCINJ - Završeno je šezdesetodnevno istraživanje arheološkog lokaliteta Svač kod Ulcinja. Iskopavanja, koja su vođena u okviru projekta „Putevi kontinuiteta“, čiji je finansijer Ministarstvo kulture Crne Gore a organizator Narodni muzej Crne Gore, bila su više nego uspješna.

Слика

- Ovo je početak priče o Svaču, kao jednom od sjedišta Slovenskog kraljevstva tokom srednjevizantijskog perioda, odnosno od perioda od arhonta Dokleje do kraljeva Mihajla i Bodina i poslije – kazao je za Pobjedu rukovodilac istraživanja arheolog Mladen Zagarčanin.

Najznačajniji nalaz

Najznačajniji nalaz ovogodišnje kampanje je ostatak manastira iz perioda od 9.do 11. vijeka (napravljen na ostacima neke građevine iz 6. vijeka), koji je uništen u mongolskom napadu1242. a možda i prije. Ruševine nekada impozantne kapije- zvonika (ili kule), sa svečanim ulazom, svjedoče o do sada nepoznatom manastirskom kompleksu koji se nalazio u zapadnom dijelu Podgrađa. - Sama građevina koja je imala preko 15 metara visine .Sada je očuvana i do visine od dva metara. Prostirala se prema jugozapadnom dijelu Pograđa, a od zidova konaka i ostalih prostorija očuvalo se veoma malo, jer je materijal upotrijebljen za izgradnju objekata nakon nasilnog stradanja – kaže Zagarčanin. Ispred porušenog manastirskog kompleksa, arheolozi su pronašli veliko groblje koje su istražili u planiranom obimu. Na prostoru od oko 30 kvadrata otkopano je oko 50 grobova u kojima je najviše bilo djece (odojčadi prije svega). - Među grobovima su i oni masovnog tipa (kosturnice i masovni ukopi), sa više pokojnika u jednoj raki, ponegdje i sa strijelama u predjelu tijela. Vrijedno je istaći da su svi grobovi ukopani u pod objekata u unutrašnjosti manastira, to znači da se groblje formira nakon rušenja kule-kapije, čiji je ulaz freskodekorisan.Grobovi su pokriveni slojem 12-13. vijeka. U jednom trenutku, nakon rušenja ovog objekta prostor se niveliše i gradi se palisadno utvrđenje. Da li su se građani Svača spremali za neki napad, nemožemo kazati. Ali je evidentno da je angažovan prilično veliki broj ljudi koji su obezbijedili dva prstena odbrane u liniji koja se nalazi prije zaravnjenog prostora Podgrađa – ističe Zagarčanin.

Tragovi stradanja


On vjeruje da je pronađena kapija-kula, bila dio manastirskog kompleksa, ali i vladarskog dvora, koji se vjerovatno nalazi ispod kulturnih slojeva u zapadnom dijelu. - Sve je zapreteno velom tajne, iako imamo prilično dosta arheoloških podataka istraživanja se moraju nastaviti što prije, jer izgubiti kontinuitet sa istraživanjem značilo bi kao da ništa nismo radili jer indicija imamo i samo je potrebno da dalja istraživanja potvrde naše navode. Posljednji dani istraživanja su pokazali da je kula stradala nasilno, da je porušena i izgorela, a slične slojeve sa paljevinom nalazimo i na drugim mjestima, prvenstveno oko crkve B. Ova kapela imala je kriptu, u kojoj je bio smješten grob neke aristokratske familije, ili episkopa – kaže Zagarčanin. Kapela je napravljena na mjestu koje dominira. Sa manastirskim zdanjem povezana je zidom koji se prati sve do kapije. Istraživanjem je dokazano da je Crkva B je u drugoj fazi dobila pripratu. Zatim je došlo do nekog stradanja. - Sloj gari i šuta svjedoči o velikom rušenju, a materijal pokazuje da se to desilo negdje oko sredine 13. vijeka, što bi mogli povezati sa Mongolima premda ostaje mnogo prostora za različite interpretacije. U ovom sloju rušenja pronašli smo nesahranjeni ljudski skelet koji je jednostavno zatrpan i ostavljen na bok u zgrčenom pložaju, bez hrišćanskog obreda. Pronađena je još jedna takva kapela, na 50 metara od grada, a situacija je gotovo identična sa situacijom kod crkve B: nasilno stradanje, formiranje sloja rušenja, ista grnčarija itd. Treću crkvu smo otkopali ispred kompleksa. Prema preliminarnim istraživanjima crkva priprada ranoj romaničkoj epohi i ne bi trebalo da se datuje poslije 11-12. vijeka. Radi se po prelijepoj crkvi sa velikim prostorom za bogosluženje, grobovima u unutrašnjosti i djelimično očuvanom časnom trepezom, kubičnog oblika – naglašava Zagarčanin. Takođe, osim istraživanja sakralnih objekata i arhitekture povezane sa monaškim zajednicama, tim ne čijem je čelu Zagarčanin započeo je iskopavanje jedne velike zgrade koja je uništena u 8-9. vijeku. Pronašli su slovenske strijele tipa „lastin rep“. To svjedoči o nasilnom zauzimanju grada od slovenske populacije koja je uništila i jednu vizantijsku kapelu na drugom kraju Podgrađa.

Najveća misterija

Слика

Najveće iznenađenje u ovoj kampanji je postojanje jednog „misterioznog“ naselja koje se formira na velikoj površini sa istočne i zapadne strane. - Kada kažem misterioznog svakako ne mislim da provučem jednu populističku crtu koja traži senzaciju. Želim da ukažem na pojavu koja nije zabilježena kod naših srednjovijekovnih gradova. Ovo stanište je svakako do sada bilo potpuno neopaženo, i pravo je čudo što dosada niko nije obratio pažnju na arhitekturu ovih objekata. Naime, radi se o kompleksu utvrđenja i zgrada koje su nikle negdje nakon 13 vijeka, a koje svjedoče o nekoj za sada nepoznatoj populaciji, koja ima svojstvenu graditeljsku koncepciju, drugačiju od one zatečene u Podgrađu ili one koja je do kasnog srednjeg vijeka postojala (i još je uvjek postoji) u Gornjem gradu i prema jezeru – kaže Zagarčanin, Zidovi su rađeni od velikih gromada odlomljenog kamenja. Spajani su izuzetno znalački. Utvrđeno je nekoliko desetina kućišta, manji trgovi koji se obrazuju oko crkvi, terasasti platoi ograđeni velikim uredno poređanim stijenama, čitav defanzivni sistem koji je branio grad sa istoka, pa onda još jedan koji je naselje branio sa zapada, veliki palisadni zid… -Na prostoru Crne Gore nije evidentirano ništa slično, makar u istraženim cjelinama. Da li su ovo naseljenici nakon mongolskog napada ili se radi o poznijem staništu, teško je reći. U svakom slučaju, iako kućišta imaju ruralan izgled kao i sam tip zgrada rađenih bez upotrebe maltera, radi se o izuzetno organizovanoj etničkoj grupi koja dolazi u napuštene djelove grada ali koristi svoj mudus vivere. Isključujemo mogućnost da ovo pripada praistorijskoj epohi, a zato postoji sijaset dokaza. Nije nemoguće da je način „helenističkog graditeljstva“ uticao na graditeljski koncept, ali svakako je da ove kuće nastaju u srednjem vijeku – zaključuje Zagarčanin.

Timski rad


Sumirajuću rezulate ovogodišnje kampanje arheoloških istraživanja u starom gradu Svaču,osim Dejanu Draškoviću i Milošu Živanoviću, odaje priznanje i konzervatoru Centra za konzervaciju i arheologiju na Cetinju Željku Čelebiću. On je tokom velikog vremenskog perioda radio na čišćenju fresaka, keramike i metala, a pomagao je i da se izvrše manje intervencije na nekim loše stojećim objektima. Po riječima Mladena Zagarčanina, izuzetnu pomoć je pružili su i arheolzi Anton Ljuljđuraj iz Muzeja u Ulcinju, Dragan Radović iz Muzeja u Podgorici i Barbana Draga iz Sukobina.

Keramika i grnčarija lokalne romejske i slovenske proizvodnje


Miloš Živanović i Dejan Drašković otkopali dio kapele iz ranovizantijskog perioda i moćan sloj iz perioda od 8.do 9. vijeka. -Na hiljade fragmenata keramike i grnčarije lokalne romejske i slovenske proizvodnje ukazuju na ritual daće, odnosno trizne-svakako slovenskog karaktera, jer je grnčarija pomješana sa relativno velikom količinom životinjskih kostiju među kojima ima skoro svih lokalnih vrsta divljači i domaćih životinja. Ovako izmiješan materijal govori o svetkovinama u slavu pokojnika sahranjenih u kapeli iz 6 vijeka koja je stradala nasilno negdje u periodu 8-9. vijeka. Predstoje C14 datovanja – kaže Zagarčanin.

http://www.pobjeda.me/2012/12/05/stari-grad-svac-veo-misterije-trazi-dalja-istrazivanja/