Pablo Neruda

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Pablo Neruda

Порукаод Mustra » 02 Окт 2005, 11:40

OVE NOCI


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

Слика
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 02 Окт 2005, 11:41

LJUBAVI
Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vetra sa svojim senovitim mestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvet svome cvetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Слика
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 02 Окт 2005, 11:58

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

Слика
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 02 Окт 2005, 11:59

NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casuu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Слика
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 02 Окт 2005, 12:00

PAMTIM KAKVA SI BILA

Pamtim kakva si bila one posljednje jeseni.Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen. Plamenovi sutona u tvom se oku borili i lišce je padalo u vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana uz moje ruke pripita, lišce je sabiralo tvoj glas tih i skrušen. Krijes zaprepašcenja u kom je zed mi gorjela. Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duše.
Osjecam, oci ti putuju i jesen je daleko: Siva kapa, pticji glas i srce kuce prema kojoj su se selile moje duboke ceznje i gdje sam slao poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda. Polje sa bregova. Spomen na te je svjetlo, dim i mir jezera skrušen.Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suho jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.

Слика
Слика

Корисников грб
Anatema
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2555
Придружен: 01 Окт 2004, 16:25
Место: Underworld

Порукаод Anatema » 03 Окт 2005, 15:53

100 soneta o ljubavi


Jutro





1.


Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,

od svega što se rada iz zemlje i traje,

rijeci u cijem rastu svice,

u cijem ljetu planu svjetlo limunova.


U tome imenu plove brodovi od drveta

okruženi rojem vatre morske modrine,

i ova slova su voda neke rijeke

što utjece u moje zakreceno srce.


O ime otkriveno ispod puzavice

kao da su vrata nepaznata tunela

što se s mirisom sveta spaja!


O, osvoji me svojim vrelim ustima,

istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,

ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.





2.


Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,

kakva lutajuca samoca do tebe!

Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.

U Taltalu još nije svanulo proljece.


Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,

sjedinjeni od odjece do korijenja,

sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,

sve dok ti i ja ne budemo zajedno.


Misliti da je stajalo toliko kamenja

koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,

misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,


ti i ja jednostavno morali voljeti,

izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,

sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.





3.


Opora ljubavi, ljubicice okrunjenatrnjem,

šipražije izmedu mnogo strasti nakostrešeno,

koplje bolova i krunico gnjeva,

kojim si putem i kako pošla u moju dušu?


Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,

odjednom, izmedu hladnog lišca mog puta?

Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?

Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?


Sigurno je da je drhtala stravicna noc

i zora ispunila sve vrceve svojim vinom

i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,


dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano

sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,

u mome srcu ne otvori užareni put.





4.


Sjetit ceš se onog hirovitog klanca

gdje su se uspinjali dršcuci mirisi,

s vremena na vrijeme ptica odjevena

u vodu i tromost: a to je odjeca zime.


Sjetit ceš se darova zemlje:

neobuzdana mirisa i zlatne gline,

trave šipražja, mahnita korjenja,

zacarana trnja poput maceva.


Sjetit ceš serukoveti koju si donijela,

rukoveti sjene i vode s tišinom,

rukoveti kao što je kamen s pjenom.


I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:

podimo tamo gdje nas ceka ništa

i nadimo sve što nas tamo ocekuje.



5.


Da te takne noc, ni zrak, ni zora,

samo zemlja, nevinost grozdova,

jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,

blato i smole tvog mirisnog kraja.


Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci

do tvojih nogu stvorenih za me na Granici

ti si tamna glina koju poznajem:

u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.


Možda nisi znala, Araukanko,

i kad ti yaboravih poljupce, prije no što sam te volio,

srce se moje sjecalo tvojih usana,


i bijah poput ranjenika na cestama

sve dok nisam shvatio da sam našao,

ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.



6.


U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu

i usnama, žedan, podigoh njen šapat:

možda to bijaše glas kiše koja je plakala,

zvono razbijeno i srce presjeceno.


Nešto iz daljine što mi se cinilo

tegobno skriveno, pokriveno zemljom,

krik prigušen beskrajnim jesenima,

odškrinutom i vlažnom tminom lišca.


Ali tamo, prenuvši se od snova šume,

grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima

i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,


kao da me odjodnom potražilo korjenje

koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,

i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.



7.


>>Poci ceš samnom<< - rekoh - i nitko nije znao

gdje i kako drhti moja bolna duša

i ne bijaše za me karanfila i barkarola,

ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.


Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem

i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,

nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.

O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!


Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja

>>Poci ceš sa mnom<< - kao da si oslobodila

i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina


što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,

i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,

krvi i karanfila, kamena i paljevine.



8.


Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,

dana s glinom, s radom ili s vatrom,

kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,

kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,


kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak

u kome se jesen penje povijušama,

da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec

mijesi noseci svoje brašno nebom,


o ljubljena, ne bih te volio!

U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,

i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,


i sve živi zato da bih ja živio:

ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:

u tvome životu vidim sve ono što je šivo.





9.


U udaru vala protiv nepokorna kamena

svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu

i krug mora sužava se i postaje grozd,

jedn ajedina kap modre soli što pada.


O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,

magneticna putnice cija smrt cvjeta

i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:

razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.


Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,

dok more uništava svoje vecne kipove

i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,


jer u tkanju tih tkanina nevidljivih

od vode razbješnele i neprestana pijeska

branimo jedinu i progonjenu nježnost.



10.


Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,

ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,

podigli svoj prolazni kip.

Prema valu upravlja suprotnu svježinu.


More kupa glatka stopala utisnuta

u oblik tek ucinjen u pesku

i sada je njegov ženstveni oganj ruže

tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.


Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!

Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.

O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,


neka tvoji bokovi polože u vodu

novu mjeru labuda ili žuta lopoca

i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.



11.


Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose

i ulicama hodam ne hraneci se, tih,

kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,

tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.


Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,

za tvojim rukama boje bijesne žitnice,

gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,

želim ti jesti kožu od netaknuta badema.


Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,

nos koji vlada na tvome oholom licu,

želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica


i gladan idem i vracam se njušeci sumrak

tražeci te, tražeci tvoje toplo srce

kao neka puma u samoci Quitratue.



12.


Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,

gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,

kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?

Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?


Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,

sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:

ljubiti je borba bljeskova

i dvaju tijela jednim medom poražena.


Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,

tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,

i oganj genitalni preobražen u slast


juri osjetljivim putevima krvi

sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,

sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.



13.


Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,

nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,

nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:

ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.


Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu

i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,

kada je žito udvostrucilo tvoje grudi

ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.


O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,

hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,

ljubljena, topla zastavo pekarnica,


vatra ti dade poduku krvi,

od brašna si naucila da budeš sveta,

od hljeba si primila govor i miris.



14.


Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.

Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:

drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,

ja celim biti samo tvoj vlasuljar.


U Italiji su te nazivali Meduzom

zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.

Zovem te: cupava moja i razbarušena:

i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.


Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi

ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,

ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi


u svijet mracan na svim svojim putevima

što samo sjenu poznaje i boli prolazne,

dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.



15.


Vec odavno te zemlja poznaje:

jedra si kao hljeb ili drvo,

tijelo si i grozd sigurne tvari,

teška si kao akacija, socivo zlacano.


Ne postojiš samo zato što si oci lete

i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,

vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli

u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.


Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen

i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,

kao da su prije smrti bila usitnjena.


Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku

i tako za našu ljubav što ne bje potrošena

zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.





16.


Ljubim komad zemlje koji si ti,

jer u poljanama planetarnim

nema druge zvijezde. Ti ponavljaš

umnocavanje svemira.


Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam

sjaja rasutih zvijezda,

koža tvoja drhti kao što drhte putevi

kojima meteor putuje u kiši.


Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,

od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,

od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni


tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,

i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,

malu i planetsku, golubicu i geografiju.



17.


Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz

ili strijela karanfila koji pronose oganj:

volim te ko što se vole neke mracne stvari,

potajno, izmedu sjene i duše.


Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi

u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,

i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi

gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.


Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,

volim te izravno bez problema i gordosti:

tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,


nego na taj nacin na koji nisam i nisi,

blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja

blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.



18.


Planinama ideš kao što stiže lahor

ili bujica što izvire iz snijega

i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje

visoke šare sunca u šikarju.


Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo

kao na neku malu i beskrajnu amforu

u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu

na svaki prozracan pokrer rijeke.


U brdima stari put ratnika,

a dolje pomamna blista kao sablja

voda izmedu zidina pomamnih ruku,


sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada

strucak ili munju nekog modrog cvijeta

i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.



19.


Dok te golema pjena Crnog otoka,

modra sol i sunce u valovima kupaju,

promatram kako leti osa

zaokupljena medom svoga svemira.


Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos

kao da skliznu s neke nevidljive žice

otmjenost plesa, žed njenog pojasa,

i ubojstva zlocudnog žalca.


Od petroleja i narandze je njena duga,

i poout aviona istražuje u travi,

sa šumom klasja leti i nestaje,


dok ti izlaziš iz mora, naga,

i vracaš se svijetu puna sunca i soli,

statua blistava i sablja od pjeska.



20.


Ružna moja, ti si kesten rascešljani,

lijepa moja, divna si poput vjetra,

ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,

lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.


Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?

Majušne su kao dvije mjerice žita.

Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,

goleme tornjeve tvoje suverenosti.


Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,

ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,

val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:


ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,

lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,

ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.
Слика

Корисников грб
Anatema
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2555
Придружен: 01 Окт 2004, 16:25
Место: Underworld

Порукаод Anatema » 03 Окт 2005, 15:53

21.


O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,

da ne patim više ni casa bez proljeca,

prepustio sam bolu jedino svoje ruke,

sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.


Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,

sva vrata zatvori svojom kosom,

a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim

zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete


što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,

dodir pšenice koji mi prenosiš,

uzdrhtali ushit od snage i od sjene.


O, ljubljena i ništa više no sjena

u koju me pratiš u svojim snovima

i govoriš mi vrijeme svjetlosti.



22.


Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,

ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,

u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:

bila si jedino miris žitarica koje volim.


Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar

u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,

ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh

u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.


Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,

ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.

Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,


dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:

pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.

Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.



23.


Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,

jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,

i strašne ljubavi meke i ciste ruke

dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.


O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina

sagradila si zgradu slatke postojanosti,

porazila si nokte zlocudne i zavidne

i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.


Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle

dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,

vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.


Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:

tada, sa one strane zemlje i sjene

nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.



24.


Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba

popeše se kao pobjednicke pralje,

i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:

more, ladja i dan prognaše se zajedno.


Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane

i okrugao kljuc hitrog svemira,

dodi da dirneš vatru casovite modrine,

prije nego što se potroše njene latice.


Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,

prostor otvoren vrlinama vjetra

sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.


I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,

gube se naše oci jedva predskazujuci sile

zraka, kljuceve podmorske.



25.


Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:

tetuao sam ulicama i stvarima:

ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:

svijet je bio od zraka koji je cekao.


Upoznao sam salone pepeljaste,

tunele nastanjene mjesecinom,

hangare okrutne koji su se opraštali,

pitanja što su ustrajala u pijesku.


Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,

palo, napušteno i propalo,

sve bijaše neotudivo strano,


sve bijaše tude i nicije,

dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo

ne ispuniše jesen darovima.



26.


Ni boja strašnih prudova Iquique,

ni ušce Rio Dulce de Guatemala

nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,

tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.


O srce, o moja iz sve ove tišine,

od vrhova gdje su vladale penjacice

do opustjelih ravnica platine,

u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.


Ali ni plaha ruka mineralnih planina,

ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,

ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,


kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi

Chillana brane u tebi svoje podrucje

proglasivši zakone šumskog mjeseca.




27.


Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,

glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,

imaš crte mjeseca, puteve jabuke,

gola si tako tanka kao golo žito.


Gola si tako modra kao noc na Kubi,

na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,

gola si tako žuta i neizmjerna

kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.


Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,

obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan

i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta


kao u dugacak tunel odjece i djela:

tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca

i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.



28.


Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,

mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,

rat sa svojim cokulama krvavim,

ili dan i noc klasa.


Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,

violine prolazne jeseni izbodene,

radost je ponavljala usne kaleža,

bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.


U svim republikama razvijao se vjetar

svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu

i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.


Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.

U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla

ljubav sa svim zakonima rose.



29.


Stižeš iz siromaštva koliba juga,

krajeva tvrdih sa potresom i studeni

što su nam, kad i bogovi silazili u smrt,

dali u svojoj glini lekciju života.


Ti si konjic od gline crne i poljubac

tamnog blata, ljubavi, mak od gline,

golubica sumraka što je ljetela neprestano.

Škrabica sa suzama našeg jednog djetinjstva.


Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,

tabane siromaha navikle na kamenje,

usta što nisu uvek imala hljeb i užitak.


Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:

na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje

zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, družice.



30.


Od arhipelaga imaš vlakna tise,

meso stvoreno vjekovima vremena,

vene koje poznavahu more drveta,

zelenu krv palu s neba na sjecanje.


Nitko nece podici izgubljeno mi srce

izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini

sunca umnožena surovim bijesom vode,

tamo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.


Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,

nastanjen i okrunjen perjem i drvima

i ja osetih miris lutajucih gajeva,


nadoh taman med koji upoznah u šumi,

i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice

što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.



31.


Sa lovorom Juga i mažuranom Lote

krunim te, mala vladarice mojih kostiju

i ne može ti nedostajati ova kruna

koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.


Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:

odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,

lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi

uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.


Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,

tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,

srce je tvoje kao golubica škrabice,


tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,

tvoji su poljupci grozdovi s rosom

i uza te živim zajedno sa zemljom.



32.


Kuca ujutru sa nejasnom istinom

ponjava i perja i pocetak je dana

bez smjera, lutajuca kao uboga lada,

izmedu horizonta, reda i snova.


Stvari kao da žele ostaviti tragove,

privrženost bez cilja, hladna naslijeda

papiri skrivaju zgužvane vokale

i htejelo bi vino u boci slijediti svoje juce.


Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,

dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,

osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.


I tada se ponovo podiže svjetlost:

stvari se pokoravaju vjetru života

i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.




Podne





33.


Ljubavi, sada idemo kuci

gdje se ladolež uspinje stepenicama:

prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi

golo ljeto s nogama kozje krvi.


Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:

Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,

Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja

drevnim strpljenjem dane od noci.


I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi

ko dvije slijepe ptice nekom zidu,

gnjijezdu dalekog proljeca,


jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:

zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,

i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.



34.


Ti si kci mora i sesticina mažuranu,

od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,

kuharice, krv ti je kao živa zemlja

i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.


K vodi ti idu oci i podižu valove,

zemlji tvoje ruke i skace sjemenje,

tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji

u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.


Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz

koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji

tako da preuzimaš sve ono što postoji


i najzad spavaš okružena mojim rukama

što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,

povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.



35.


Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju

i svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.

Pijesak i nebo kucahu kao neka

najviša košnica presjecena u tirkizu.


Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,

pehare i uljanice pune žuta ulja,

krunice, izvore i, prije svega, ljubav,

ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.


Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita

na covekov san svoju nebesku cahuru.

Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.


I vrati se tvoja ruka s leta leteci

da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim

na moje oci koje je progutala sjena.



36.


Srce moje, kraljice nacave i celera:

leopardu mali i konca i luka:

rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,

oružje od voska, od vina i od ulja,


od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,

od modre tvari upaljene u tvojim rukama

i seoba i seljenja od snova do salate,

reptila savijenog poput gumena crijeva.


Ti podižeš miris svojom kosilicom,

ti rukuješ sapunima u pjeni,

ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,


ti koja se služiš znakom mog rukopisa

i nalaziš u pjesku moje bilježnice

izgubljena slova što tražiše tvoja usta.



37.


O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,

posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama

dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,

bijednih zidova zatvorenog srca.


Nitko nece znati da je jedino nježnost

sagradila kristale tvrde poput gradova

i da je krv otvarala tunele zlosretne,

a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.


I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli

bijahu nasljedstvo života, sveti

darovi kiše i prirode


koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,

tajnu oluju vina u podrumima,

bljesak žita u tlu.



38.


Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,

zuje ose, pjevaju tignjevi,

slap nabraja cinjenice rose,

tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.


Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,

stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav

i izmedu dvije smokve zelena gasa

uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.


Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,

ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,

cuje se jedino razgovor vodopada i lavova


i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,

sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,

ili si otputovala i zna se da pocinje zima.



39.


Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile

korijenje poljevajuci ruže zapletene,

sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju

u sveopcem miru prirode.


Motika i voda kao tvoje životinje

slijede te žderuci i ližuci zemlju

i tako je kao da radeci oslobadaš

plodnost, žestoku svježinu karanfila.


Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke

koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,

cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,


zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli

koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca

vodu dubrava vodenu tvojim glasom.



40.


Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,

drhtao je mjesec lipanj kao leptirica

i južnome podrucju, s mora i kamenja,

Matildo, prešla si podne.


Bila si natovarena cvijecem željezovitim,

algama koje vjetar južni mori i zaboravlja

još bijelim i raspuklim od proždiruce soli

i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.


Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.

tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,

usta tvoja rasipna za svu radost,


ali za moju kucu u blizini bezdana

daj mi izmuceni sustav tišine,

zastavu mora zaboravljenu u pjesku.
Слика

Корисников грб
Anatema
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2555
Придружен: 01 Окт 2004, 16:25
Место: Underworld

Порукаод Anatema » 03 Окт 2005, 15:54

41.


Nevolje mjeseca sijecnja kada ravnodušno

podne odreduje svoje jednadžbe na nebu,

tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu

ispunja zemlju sve do azurnih granica.


Nevolje ovog vremena nalik na grožde

maleno i koje skuplja gorko zelenilo,

zbunjene i skrivene suze mnogih dana,

sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.


Da, klice i bolovi, sve ono što drhti

pokopano u praskavom svijetlu sijecnja,

sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.


Jadi ce biti podijeljeni: duša ce poželjeti

udarac vjetra i dom ce ostati cist

sa svojim svježim hljebom na trpezi.



42.


Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,

skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena

ciju svjetlost meda na obori nered:

sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.


Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela

i zelen je zadatak da utone u listove,

sve dok gore u visini lišce ne bude

iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.


Žed vatre, pomamna gomila ljeta

koje podiže Raj s nekim listovima,

jer zemlja mracna lica ne priznaje patnje.


nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve

i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,

jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.



43.


Tražim tvoj znak medu ostalima,

u oštroj i valovitoj rijeci žena,

pletenice, oci tek utonule,

jesne noge što posrcu ploveci u pjeni.


Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,

duguljaste, utakle, necake neke trešnje,

zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se

da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.


Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,

svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,

nijedna nije imala tvoje malene uši.


Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima

i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci

široki Mississipi ženstvenog ušca.



44.


Znat ceš da te ne volim i da te volim,

jer živeti je nemoguce na dva nacina,

rijec je samo krilo tišine,

a vatra cuva polovinu studeni.


Volim te da bih te poceo voljeti,

da bih ponovo poceo beskraj,

da te ne bih prestao voljeti nikada:

zato te još uvijek ne volim.


Volim te i ne volim, kao da imam

u svojim rukama kljuceve srece

i nesigurnu sudbinu nesretnika.


Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.

Zato te volim kada te ne volim

i zato volim kada te volim.





45.


Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,

jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug

i cekat cu te kao na nekoj stanici

kad negdje daleko usnu vlakovi.


Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,

u tom satu, spoje se kapi nesanice

i možda ce sav dim što traži svoju kucu

doci da ubije i moje izgubljeno srce.


Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,

jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:

ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,


jer u tom casu otici ceš tako daleko

da cu obici zemlju ispitujuci

hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.



46.


Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih

u rijekama i razlicitim rosama,

odabranih jedino onu koju sam ljubio

i otada spavam jedino s tamom.


Izmedu valova jedan val, i drugi,

zeleno more, zelena studen, zelena grana,

odabrah samo jedan jedini val:

val neodoljivi od tvoga tijela.


Sve kapi i sve korijenje,

sve zrake svjetlosti dodoše,

dodoše da me vide prije ili kasnije.


Htjedoh za sebe tvoju kosu,

sve zrake svjetlosti moje domovine

odabrah jedino tvoje divlje srce.



47.


Želim te vidjeti iza sebe na grani.

Malo po malo pretvorila si se u plod.

Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja

pjevajuci svojim slogovima soka.


I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,

u statuu poljupca pretvorena,

sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo

ne odobre slast i milinu.


Vidjet cu na grani tvoju kosu,

tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,

približavajuci listove mojoj žedi,


i ispunit ce moja usta tvojim sokom

poljubac koji je iznikao iz zemlje

tvojom krvlju zaljubljena ploda.



48.


Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,

jedna jedina kap mjesecine u travi,

iduci ostavljaju dvije sjene združene,

jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.


Od svih istina izabrali su dan:

ne svezaše se nitima nego mirisom

i nisu razbili ni mir, ni rijeci.

Sreca je prozirni toranj.


Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,

noc im poklanja svoje sretne latice,

oni imaju pravo na sve karanfile.


Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,

radaju se i umiru više puta dok žive,

imaju vjecnost prirode.



49.


Danas je: sve juce propalo je

izmedu prstiju svijetla i ociju sna,

sutra ce doci zelenim koracima:

rijeku zore ne zaustavlja nitko.


Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,

ni oci tvojih snova, ljubljena.

Ti si drhtaj vremena što prolazi

izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,


i nebo sklapanad tobom svoja krila

dižuci te i noseci prema mojim rukama

tocnom, tajnovitom milošcu:


i zato pjevam danu i mjesecu,

moru, vremenu i svim plenetama,

tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.



50.


Cotapos rece da tvoj osmijeh pada

poput sokola s nekog opornog tornja

i, istina je, prelziš lišce svijeta

jednom jedinom munjom svog nebeskog roda


što pada i sijece i iskacu jezici rose,

vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama

i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom

praskaju granate od sunca i zvijezda,


i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,

gore na mjesecini zvona i karanfil

i trce i jure konji sedlarski:


jer si malena kao što jesi

puštaš da padne smijeh s tvog meteora

zadivljujuci njime ime prirode.



51.


Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu

grom i jedna srebrna munja

što pade s neba i razbi se o vrh

i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.


Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,

rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.

To je osmijeh zraka oslobodena u visini,

nasljede araukansko, ljubavi moja.


Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,

sijeci noževima sjenu svog osmijeha,

noc, jutro i med podneva,


i neka skacu u nebo ptice lišce

kad kao jedina svjetlost rasipna

tvoh osmijeh razbije drvo života.



52.


Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom

tvoj glas rasipa cito dana,

govore borovi svojim zelenim jezikom:

cvrkuce svaka ptica zime.


More puni svoje podrume koracima,

zvonima, lancima i jecajima,

zvekecu kovine i orude,

zvone kotaci karavane.


Ali slušam samo tvoj glas što se diže,

tvoj glas u letu tocan poput strijele

i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,


tvoj glas rasiplje najviše sablje,

vraca se tvoj glas natovaren ljubicama

i zatim me prati nebom.



53.


Tu je hljeb i vino i stol i soba,

muka covjekova, žena i život:

tome je mjestu težio vrtoglavi mir,

od tog je mjesta gorjela zajednicka rana.


Slava tvojim rukama što lete spremajuci

bijele ishode pjesme i kuhinje,

zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,

živjela plesacice koja plešeš s metlom.


One divlje rijeke s vodama i prijateljima,

ona izmucena zastava od pjene,

ona zapaljiva saca i hridine


danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,

to korito zvjezdano i modro poput noci,

ta jednostavnost nježnost bez kraja.



Veče



54.


Blistavi razumu, jasni demone

apsolutnog grozda ravnog podneva,

ovdje smo najzad bez samoce i sami,

daleko od bunila divljega grada.


Kad cista linija okruži svoju golubicu

i vatra odlikuja mir svojim hranom

ti i ja podižemo taj nebeski plod.

Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.


Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,

odluke tvrde od sna nekog cekica

padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.


Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,

razum i ljubav kao dva krila.

Tako je sazdana prozracnost.



55.


Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac

opsjedaju danju i nocu med sretnika

i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:

nevolja se isrijecila pred mirom usnulih,


bol se penje i spušta i prbližava svoje žlice

i nema covjeka bez takva glibanja,

nema rodenja, nema ni krova, ni bedema:

treba racunati s tim da se to dešava.


Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oci,

duboke postelje, daleko od ranjenika,

od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.


Jer život udara kao kolera ili rijeka

i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju

oci jedne beskrajne obitelji bolova.



56.


Navikni se da vidiš iza mene sjenu

i neka ti ruke izadu iz mržnje prozracne,

kao da su u jutru mira bile stvorene:

sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.


Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.

Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.

Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.

Svaki od mojih slogova donosi proljece.


I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,

na mojim ocima, kao nebesko lišce,

jesi i gledam te nagnutu na zemlji.


Vidim kako ti sunce prenosi grožde na lice,

motreci visinu prepoznajem ti korake.

Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!




57.


Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,

ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,

rekli su tolike stvari ledenim jezicima:

htjedoše zabraniti cvijet svemira.


>>Nece više pjevati buntovni jantar

sirene, ima još jedino puk.<<

I žvakahu svoje neprestane papire

želeci zaborav za moju gitaru.


I ja im bacih u oci zaslepljujuca koplja

naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,

tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,


izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedama

i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,

gospodar vlastite tmine.



58.


Izmedu sabljetina knjiškog željeza

prolazim kao daleki mornar

koji ne poznaje uglove i pjeva,

jer je tako i kao da nije tako.


Sa izmucenih arhipelaga ponesoh

svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše

i jednu sporu naviku prirodnih stvari:

oni odrediše moje šumsko srce.


I kad su zubi književnosti

bili spremni da prožderu moje casne pete,

podoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom


prema kišnim hambarima svog djetinjstva,

prema studenim šumama neopisiva juga,

tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.



59.

(G.M.)


Ubogi pjesnici koje život i smrt

progone istom sjenovitom upornošcu

i zatim bubu pokriveni bešcutnim sjajem,

predani ritualu i zubu pogrebnom.


Oni - tamni kao kamencici - sada

iza oholih konja ispruženi idu

i konacno njima upravljaju nametljivci,

izmedu grobara, da bi spavali bez spokoja.


Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav

pretvaraju sahranu u bijednu svecanost

s puranima, svinjama i ostalim govorinicima.


Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:

samo zato što su mu usta zatvorena

i ne mogu više potvrditi svoj pjev.



60.


Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,

udarac otrova protiv mene upravljen

prolazi kroz mene izmedu mojih djela

i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.


Ne želim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu

tvog cela mržnju kako me vreba.

Ne želim da u tvom snu tuda zloba

zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.


Kuda idem slijede me gorki koraci,

gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,

gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.


To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:

to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi

kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari.
Слика

Корисников грб
Anatema
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2555
Придружен: 01 Окт 2004, 16:25
Место: Underworld

Порукаод Anatema » 03 Окт 2005, 15:54

61.


Ljubav je vukla svoj rep od bolova,

svoju dugu i staticnu munju od trnja

zatvorismo oci da nas ništa,

da nas nikakva rana ne rastavi.


Za taj plac nisu krive tvoje oci:

tvoje ruke ne zariše tu sablju:

noge tvoje nisu tražile ovaj put:

mracni med dostiže tvoje srce.


Kad nas je ljubav kao beskrajni val

bacila u tvrdi kamen,

umijesila nas je jednim jedinim brašnom,


i pade bol na drago slatko lice

i tako se u svjetlu otvorenog doba

posvetilo ranjeno proljece.



62.


Jao meni i nama, ljubljena

htjeli smo samo ljubav i da se volimo,

i izmedu toliko patnje bijaše odredeno

da samo nas dvoje budemo povrijedeni


Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,

Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba

i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,

sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.


Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,

ni ijednu drugu ljubav, nesretni

ko stolice u izgubljenom salonu,


sve dok se ne pretvoriše u pepeo,

a prijetece lice koje su imali

ne ugasne u ugašenom sumraku.



63.


Ne prodoh samo zemlje gdje je solni kamen

kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,

vec i do obala rijeka koje režu snijeg.

Korake moje poznaju gorke visine planinske.


Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine

lijane ciji se smrtni poljubac veže u šumi,

vlažna tužaljko ptice što izvire bacajuci svoje drhtavice,

o kraju bolova izgubljenih i placu nemilosrdni!


Nisu moji samo otrovna koža bakra

ili salitra ispružena poput snijecna kipa

vec i vinograd, trešnja koju nagradi proljece


moji su, i ja pripadam kao crni atom

jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na groždu,

ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.



64.


Od tolike ljubavi moj život postade ljubicast

i podoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,

sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:

ti si tada cula zvuk razbijena srca


i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,

nestvaran i ne znajuci podoh prema tornju žita,

pojavih se da bi živio izmedu tvojih ruku,

podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.


Nitko ne može reci to što ti dugujem, jasno je

to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen

roden u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.


I bez sumnje je zvezdano sve što ti dugujem,

to što sam ti dužan zdenac je šumskog podrucja

u kome vrijeme sacuva svoje skitnicke munje.



65.


Matildo, gdje si? Osjetih, tamo dole,

izmedu kravate i srca, gore,

neku sjetu izmedu rebara:

zato jer si odjednom bila odsutna.


Nedostajalo mi je svijetlo tvoje snage

i gledao sam, proždiruci nadu,

gledao sam prazninu, a to je kuca bez tebe,

ostadoše samo tragicni prizori.


Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje

kako padaju kiše, drevne i bez lišca,

i perje i sve ono što je noc zatvorila:


i tako te cekam kao sama kuca,

vratit ceš se da me vidiš i nastaniš.

I dok se ne vratiš boljet ce me prozori.



66.


Ne volim te zato jer te volim

i od ljubavi do nevoljenja stižem

i do cekanja kada te ne cekam,

srce mi prolazi od zime do plamena.


Volim te jedino zato jer te volim,

mrzim te beskrajno i mrzeci te molim

i mjera moje ljubavi skitnicke

jeste da ne vidim i volim kao slijepac.


Možda ce izjesti januarsko svjetlo,

surova mu zraka, cijelo moje srce

i ukrasti mi kljuc spokojstva.


U ovoj prici umirem samo ja

i umret cu od ljubavi jer te volim,

jer te ljubim, ljubavi, krvalju i vatrom.




67.


Velika kiša juga padala na Isla Negru

kao jedina kaplja prozracna i teška,

prima je more i otvara svoje studeno lišce

i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.


Dušo moja, daj mi svojim poljupcima

gorku vodu ovih mjeseci, med podrucja,

miris okupan tisucama usana neba,

sveto strpljenje ovog mora u zimi.


Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,

pripovjeda voda dugi šum prizorima,

i nebo dolje raste dodirujuci korijenje.


Tako dan plete i rasplice svoju nebesku mrežu

s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,

ženom, muškarcem i zimom na zemlji.



68.


Djevojcica od drveta ne dode hodajuci:

sjedila je odjednom tamo na opekama,

staro cvijece mora pokri njenu glavu,

njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.


Gledala je otamo naše živote otvorene,

postojanje i kretanje i kruženje zemljom,

i dan koji skida boju svojih postepenih latica.

Bdjela je, ne videci nas, djevojcica od drveta.


Djevojcica okrunjena drevnim valovima

gledala je otamo svojim razbitim ocima:

znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži


vremena i vode, valova, zvuka i kiše,

ne znajuci živimo li, ili smo iz njenih snova.

To je prica o dvevojcici od drveta.



69.


Možda ne biti znaci biti bez tebe,

da ne ideš režuci podne

kao modri cvijet, da ne koracaš

kasnije izmedu magle i opeka,


da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,

koje drugi, možda, nece vidjeti da je raslo

kao rumeno porijeklo neke ruže,


i da ne postojiš, najzad, da nisi došla

opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život vjetra,


i otada postojim jer ti postojiš,

i otada jesam, jesi i jesmo,

u za ljubav bit cu, bit ceš, bit cemo.



70.


Možda sam ranjen, a da ne krvarim

jednom od zraka tvoga života

i posred šume zaustavlja me voda:

kiša koja je pala sa svojim nebom.


Zatim dodirujem prokislo srce:

tamo znam da tvoje oci prodiru

u prostrano podrucije mog bola

i šapat sjene sam se podiže:


Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena

list ili tamna voda što drhti

posred šume, gluha, i na putu,


i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen

i nitko nije govorio, jedino sjena,

noc koja je lutala, jedino poljubac kiše.



71.


Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje

i postavlja korijenje koje zatim natapa plac,

i nitko, nitko ne može umaci koracima

srca koje trci šutljivo i krvolocno.


Tako ti i ja tražimo pukotinu, drugu planetu

gdje sol ne ce moci dirnuti tvoju kosu,

gdje boli nece moci rasti mojom krivnjom

i gdje ce živjeti hljeb bez agonije.


Planeta zapletena u lišcu i daljini,

pustoš, kamen suv i nenastanjen,

svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi


tvrdo gnijezdo, bez nevolje, bez rane i bez rijeci,

no ljubav ne bijaše takva, tu je sumanuti grad

u kome ljudi polako na balkonima blijede.




72.


Ljubavi moja, zima se vraca u svoje kasarne,

zamlja ucvršcuje svoje žute darove

i prelazimo rukom preko dalkog mjesta

na kosi geografije.


Podimo! Danas! Naprijed, kotaci, brodovi, zvona,

avioni celicni od dnevnog beskraja

prema svadbenom mirisu arhipelaga,

po longitudinalnom brašu užitka!


Podimo, ustani i okiti se i popni se,

i sidi i trci i cvrkuci sa zrakom i sa mnom,

udimo u vlakove Arabije i Tocopilla,


tek da bi smo odselili prema dalekoj peludi,

prema probadajucim selima od prnja i gardenija

u kojima vladaju ubogi bez cipela.



73.


Možda ceš se jednom sjetiti onog oštrog covjeka

koji je poput noža izišao iz tmine

i koji je znao prije no što smo znali:

vidje dim i odluci da bukne vatra.


Blijeda žena crne kose

izide kao ulovljena riba iz bezdana

i izmedu to dvoje podigoše protiv ljubavi

stroj naoružan bezbrojnim zubima.


Covjek i žena zatriješe planine i vrtove,

sidoše k njivama, uzveraše se na zidove

i podigoše na brda svoje grozne topove.


Ljubav je tada znala da se zove ljubav

i kada podigoh oci do tvoga imena

odjednom tvoje srce odredi moj put.



74.


Put okupan vodom kolovoza

blista kao presjecen za puna mjeseca,

u jasnoj svjetlosti jabuke,

posred voca jeseni.


Magla, prostor ili nebo, skitnicka mreža dana

raste sa hladnim snovima, zvucima i ribama,

para otoka napada krajinu

i drhti more pod svjetom Chilea.


Sve se povlaci kao kovina i skriva se

lišce, zima prikriva svoje potomstvo

i slijepi smo, neprestano, jedino slijepi.


Samo prikovani za rjecno korito koje cuva

tajnu kretanja, rastanaka, putovanja i puta:

zbogom, kaplju suze prirode.



75.


Ovo je kuca i more i zastava.

Lutasmo iza drugih dugih zidova.

Ne nadosmo vrata, ni zvuka

poslije odsutnosti kao poslije mrtvih.


I na kraju kuca otvori svoju tišinu,

ulazismo da gazimo ostavljeno,

mrtve štakore, prazno zbogom,

vodu što je plakala u cijevima.


Plakala je, plakala kuca nocu i danju,

jecala s paucima, pritvorena,

rasuše se njene crne oci,


i sada je, odjednom, vracamo životu,

nastanjujemo je, ali nas ne prepoznaje:

treba da cvjeta, ali se ne sjeca.



76.


Diego Rivera strpljenjem medvjeda

tražio je smaragd šume u slikarstvu

ili rumenicu, žestoki cvijet krvi,

skupio je svjetlo svijeta na tvojoj slici.


Slikao je odlucan oblik tvoga nosa,

iskru tvojih divljih zjenica,

nokte što raspaljuju zavist mjeseca,


Stavi ti dvije glave vulkana jarko crvena

od vatre, ljubavi i plamena araukanskog,

i iznad obraza koje pozlati glina


pokri te kacigom neobuzdana požara

i ostadoše tamo tajno ulovljene

oci mi na svojoj potpunoj kuli: tvojoj kosi.



77.


Danas je danas s težinom prohujala vremena,

s krilima svega što ce tek biti sutra,

danas je Jug mora, staro doba vode

i zadaca nekog novog dana.


Tvojim ustima podignutim k svijetlu ili mjesecu

pridružiše se latice istrošena dana,

i jucer stiže žureci svojom tamnom ulicom

da bismo se sjetili njegova mrtvoga lica.


Danas, jucer i sutra jedu se hodajuci,

pojedimo dan kao gorucu kravu,

naše stado ceka sa svojim izbrojenim danima,


no svoje brašno baci vrijeme u tvoje srce,

moja ljubav sagradi pec od gline Temuca:

jer si ti kruh svagdanji za moju dušu.



78.


Nemam: nikada više, i nemam: uvijek. Na pijesku

pobjeda ostavi noge izgubljene.

Ubogi sam covjek odreden da ljubi bližnje.

Ljubim te. Ne znam tko si. Ne dajem, ne prodajem trnje.


Netko ce možda znati da nisam pleo vijence

krvave, da sam se borio s porugom,

da sam doista ispunio plimu svoje duše.

I da sam podlost placao golubicama.


Ne poznajem: nikada, jer drugaciji

bijah, jesam i bit cu, u ime

svoje nestalne ljubavi proglašavam nevinost.


Smrt je samo kamen, kamen zaborava.

Volim te i ljubim radost na tvojim usnama.

Donesimo drva. Zapalit cemo vatru u planini.



Noć





79.


Nocu, ljubljena, veži svoje srce za moje

i neka zajedno u snu razbiju tmine

kao dvostruki bubanj, boreci se u šumi

protiv gustoga zida okupanog lišca.


Prolazu nocni, crna žeravo sna

što hvataš niti zemaljskoga grožda

tocnošcu nekog neredovita vlaka

što sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.


Zato me, ljubavi, veži za cipkasti pokret,

za postojanost što kuca u tvojim grudima

krilima nekog labuda ispod vode,


da bi na zvjezdana pitanja ovog neba

naš san odgovorio jednim jedinim kljucem

i samo jednim vratima koja zatvori tama.



80.


S putovanja i bola vratih se, ljubavi moja,

tvom glasu, tvojoj ruci što dira žice gitare,

vatri koja prekida jesen poljupcima

i kruženju noci na nebu sumracnom.


Za sve ljude svijeta tražim kruh i carstvo,

tražim zemlju za sve ratare bez srece,

i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.

Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.


Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,

i pjesma gondolijera u bodi gitare

sve dok mi umorna glava ne klone sanjajuci:


jer sve su nesanice mog života zamrsile

ovu sjenicu gdje ti ruka živi i leti

cuvajuci tu noc putnika usnuloga.
Слика

Корисников грб
Anatema
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2555
Придружен: 01 Окт 2004, 16:25
Место: Underworld

Порукаод Anatema » 03 Окт 2005, 15:55

81.


Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.

Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.

Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,

a ti si uza me cista mira ko jantar uspavani.


Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.

Ici ceš, ici cemo zajedno vodama ovog vremena.

Nijedna nece putovati sjenom zajedno samnom,

samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mjesec.


Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,

ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,

tvoje se oci sklopiše kao dva siva krila,


dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:

noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu

i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.



82.


Ljubavi moja, zatvorivši ova nocna vrata

molim te, ljubavi, da podeš u tamni prostor:

zatvori snove i udi s nebom u moje oci,

prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.


Zbogom, zbogom okrutna jasnoco koja ode

padajuci u vrecu svakoga prošlog dana,

zbogom svakoj zraci narace ili sata,

zdravo, zdravo sjeno, nestalna pratilice!


Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,

još jednom sjedinjeni, usnili i uskrsnuli,

mi smo samo vjencanje noci u krvi.


Na znam tko živi ili umire tko se budi

ili odmara, ali tvoje srce poklanja

u mojim grudima darove svitanja.



83.


Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,

nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena

dok rasplicem svoje brige

ko mreže zapletene.


Odsutno, tvoje srce plovi snovima,

ali tijelo ti diše tako napušteno,

tražeci me uzalud, dopunjujuci moj san

kao biljka što se udvostrucuje u sjeni.


Uspravna, bit ceš druga što ce živjeti sutra,

al od onih granica izgubljenih u noci,

oi ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo


nešto ostaje i vodi nas svijetlu života

kao da je pecat sjene obilježio

vatrom svoja tajnovita stvorenja.



84.


Još jednom, ljubavi, mreža dana gasi

djela, kotace, vatre i hropac rastanka,

i noci predajemo pšenicu povijenu

kojuje podne primilo od svijetla i od zemlje.


Samo mjesec posred svoje šiste stranice

podržava stupove širokog ušca neba,

postojbina usvaja tromost zlata

i ruke tvoje polako pripremaju noc.


O ljubavi, o noci, o kupolo zatvorena rijekom

neprobojnih voda i u sjeni neba

što odvaja i potapa svoje olujno grožde,


sve dok ne budemo jedini taman prostor,

kalež u koji pada nebeski pepeo,

kaplja u bilu spore i duge rijeke.



85.


S mora prema ulicama juri skitnicka magla

kao para goveda pokopanog u studen,

dugi jezici vode skupljaju skrivajuci

mjesec što nam životima obeca postati nebeskim.


Rana jeseni, piskutavo sace lišca

kad iznad sela drhte tvoje zastave

pjevaju lude žene opraštajuci se s rijekama

i konji ržu i ržu sve do Patagonije.


Na tvome licu vecernja povijuša

koja tiho raste nošena ljubavlju

do glasnih potkova neba.


Saginjem se nad vatrom tvog nocnog tijela

i ne volim ti samo njedra nego i jesen

što prosiplje u magli prekomorsku krv.



86.


O, južni križu, djetelino mirisnog fosfora,

s cetiri poljupca danas probi tvoja ljepota,

preprijecila je sjenu i moj šešir:

okrugao mjesec šetao je po studeni.


Tada, sljubavlju mojom, s ljubljenom, o dijamanti

modroga inja, vedrino nebeska, zrcalo,

ti si se pojavila i noc se ispuni

s tvoja cetiri podruma uzdrhtala od vina.


O ustreptalo srebro ribe sjajne i ciste,

zeleni križu, peršinu blistave sjene,

krijesnico na jedinstvo neba osudena,


pocivaj u meni, sklopimo naše oci.

Na jedan trenutak spavaj s ljudskom noci.

Upali u meni svoja cetiri zvjezdana broja.



87.


Tri morske ptice, tri munje, troje škare

presjekoše hladno nebo prema Antofagasti

i zato ostade samo uzdrhtali zrak,

sve je treperilo kao ranjena zastava.


Samoco, daj mi znak svog neprekidnog projektila,

jedva da si put okrutnih ptica

i kucanje što nesumnjivo predhodi

medu i glazbi, moru i rodenju.


(Samoca koju podržava postojano lice

kao težak cvijet raširen bez prestanka,

sve dok ne obuhvati cistu množinu neba.)


Ljetela su hladna krila mora, Arhipelaga

u susret pijesku sjeveroistocnog Chillea.

I noc je zatvorila svoj nebeski zasun.



88.


Vraca se mjesec Ožujak sa svojim skrivenim svjetlom

i nebom se skližu beskrajne ribe,

nestalan zemaljski dim napreduje oprezno

i stvari jedna po jedna padaju u tišinu.


Srecom, u toj krizi skitnicke atmosfere

združila si živote mora i plamena,

žalobno gibanje broda zime,

oblik koji je ljubav utisnula gitari.


O ljubavi, ružo što je okupaše sirene i pjena,

vatro što plešeš i ulaziš nevidljivim stubama

i budiš krv u tunelu besanice,


da bi se zatrli valovi na nebu,

da bi more zaboravilo svoja dobra i lavove

i da bi svijet pao u tamne mreže.



89.


Kad umrem želim tvoje ruke na svojim ocima:

želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,

da me još, jednom dirne njihova svježina,

da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.


Hocu da živiš dok te, uspavan, cekam,

hocu da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,

da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli

i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.


Hocu da ono što volim nastavi živjeti,

a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,

zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,


da bi dostigla sve što ti ljubav moja nareduje,

da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,

da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.



90.


Pomislih da cu umrijeti, osjetih blizinu studeni

i od svooga života ostavih samo tebe:

usta ti bijahu dani i noci moje zemaljske,

a tvoja koža republika koju mi poljupci stvoriše.


U ovome trenutku gotovo je s knjigama,

prijateljstvom i blagom zgrtanim bez predaha,

s prozracnom kucom koju smo skupa sagradili:

sve prestade da postoji osim tvojih ociju.


Jer ljubav je, dok nas život progoni,

naprosto visoki val iznad valova,

ali jao kad smrt stigne i kucne na vrata.


Ostaje samo tvoj pogled za toliku prazninu,

samo tvoja svjetlost da se ne bude više,

samo ljubav tvoja da zatvori sjenu.




91.


Pokrivaju nas godine kao sitna kiša,

vrijeme je beskrajno i jalovo,

pero soli dira tvoje lice

i kapi su izgrizle moju odecu:


ne razlikuju vrijeme u mojim rukama

ili let narance u tvojima:

snijegom i motikom probija život:

tvoj život koji je život moj.


Moj život koji ti dadoh puni se

godinama, kao volumen nekog grozda.

Vratit ce se grožde zemlji.


A tamo dolje vrijeme ce i dalje postojati

i nadati se i padat ce kiša na prah

željno da izbriše i samu odsutnost.



92.


Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,

ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,

ne ostavimo bolu odviše prostora:

nema života do ovoga koji živimo.


Prah u žitu, pijesak u pijesku,

vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar

odnio nas je kao plovece sjeme.

Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.


Onu livadu na kojoj se nadosmo,

o maleni beskraju, vracamo,

ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.


I kao što nije imala rodenja,

ni smrti nema i kao duga rijeka

mijenja jedino zemlje i usne.




93.


Ako se jednog dana tvoja njedra zaustave,

i nešto prestane teci govoreci u tvojim žilama,

ako ti glas sa usana side i ne bude rujec,

ako ti ruke zaborave ljeteti i usnu,


Matildo, ljubavi, neka ti usne budu malo otvorene

jer ovaj posljednji poljubac mora trajati sa mnom,

mora ostati zauvijek nepomican na tvojim ustima

da bih ga tako sacuvao u svojoj smrti.


Umrijet cu ljubeci ti luda i hladna usta,

grleci izgubljeni grozd tvoga tijela,

tražeci svjetlo tvojih sklopljenih ociju.


I tako, kad zemlja primi naš zagrljaj

otici cemospleteni u jednoj smtri

da bismo zauvijek živjeli vjecnost jednog poljupca.



94.


Umrem li nadživi me s toliko ciste snage

da probudiš bijes bljedila i studeni,

podigni s juga na jug nerazorive oci,

od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.


Necu da okljijevaju ni smijeh, ni tvoji koraci,

Ne želim da umre moje nasljede moje radosti,

Ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.

Živi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kuci.


Odsutnost je kuca toliko velika

da ceš u nju uci preko zidova

i obijesiti slike o zrak.


Odsutnost je kuca toliko prozirna

da cu te bez života vidjeti kako živiš

i, budeš li trpjela, ljubavi, umrijet cu ponovo.




95.


Kao mi, ko se ljubio? Tražimo

drevni pepeo spaljenoga srca

i tamo neka padaju redom naši poljupci

sve dok ne uskrsnu nenastanjeni cvijet.


Ljubimo ljubav što pojede svoj plod

i side na zemlju s licem i vlašcu:

ti i ja smo svjetlost koja se nastavlja,

njen neslomljivi i osjetljivi klas.


Ljubavi koju zakopa toliko hladna vremena,

i snijeg i proljece i zaborav i jesen,

približimo svjetlo jedne nove jabuke,



svježine otvorene jednom novom ranom,

kao da drevna ljubav stupa u tišini

po vjecnosti sahranjenih usta.



96.


Razmišljam, ovo doba u kome si me voljela

nestat ce zamijenjeno nekom drugom modrinom

i druga koža bit ce na istim kostima

i druge oci vidjet ce proljece.


Nitko od onih što su svezali ovaj cas,

od onih koji su razgovarali s dimom,

ni vlade, ni trgovci, ni prolaznici,

nece i dalje plesati na svojim koncima.


Nestat ce okrutni bogovi s naocarima,

dlakavi mesožderi s knjigom,

lisne uši i pipipaseyros.


I kad svijet bude tek ispran

rodit ce se u vodi druge oci

i niknut ce pšenica bez suza.



97.


Treba letjeti u ovom vremenu, ali kamo?

Bez krila i aviona letjeti bez sumnje:

Vec su prošli koraci bez pomoci

i nisu podigli noge putnika.


Treba letjeti u svakom casu

poput orlova, muha i dana,

treba pobjediti oci Saturna

i podici tamo nova zvona.


Sad nisu dovoljne cipele i ulice,

sada ne služi zemlja lutalicama,

sada je korijenje prešlo noc


i ti ceš se pojaviti na drugoj zvijezdi,

sasvim sigurno privremena,

na kraju pretvorena u divlji mak.




98.


Ova rijec, ovaj papir ispisan

tisucama ruku jedne jedine ruke,

ne ostaje u tebi, ne služi snovima,

u zemlju pada i tamo se nastavlja.


Nije važno hoce li se svjetlo ili hvala

uliti ili izliti iz pehara

ako su bili snažan drhtaj vina,

ako ti je usta obojila krasnica.


Ne želi više kasni slog

ono što privlaci i povlaci hrid

mojih uspomena, uzbudena pjena


želi pisati jedino tvoje ime.

I makar o njemu šuti moja mracna ljubav

kasnije ce ga izgovoriti proljece.



99.


Doci ce drugi dani, razumjet ce se

tišina bilja i planeta

i koliko ce se cistih stvari desiti!

Violine ce imati miris mjeseca!


Kruh ce tada biti kao ti što jesi:

imat ce tvoj glas, tvoje žitno porijeklo

i druge ce stvari tvojim glasom govoriti:

izgubljeni konji Jeseni.


I ako ne bude kako je sudeno

ljubav ce ispuniti velike bacve

kao da je drevni med pastira,


a ti u prahu mog srca

(gdje ce biti beskrajna skladišta)

ici ceš i vracati se medu lubenice.




100.


U središtu zemlje odvojit cu

smaragde, da bih te ugledao

i ti ceš stajati poput klasja

s perom vode glasnicke.


Kakav svijet! Kakav duboki peršin!

Kakav brod što plovi u milini!

I ti, možda, i ja, možda topaz!

Nece biti više diobe u zvonima.


Bit ce samo zrak potpuno slobodan,

jabuka nošene vjetrom,

socna knjiga u sjenici,


i tamo gdje mirišu karafili

stvorit cemo odoru što ce se oprijeti

vjecnosti nekog pobjednickog poljupca.
Слика

Корисников грб
Maestro
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 3126
Придружен: 28 Сеп 2004, 03:54
Место: Swiss
Контакт:

Порукаод Maestro » 04 Окт 2005, 05:51

    Слика
Слика ... Volimo se jer su nam slabosti iste...

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 17 Окт 2005, 00:15

Слика

PABLO NERUDA
Lako je lagano umrijeti

Lagano umire onaj koji ne putuje,
Onaj koji ne čita,
Onaj koji ne sluša glazbu,
Onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
Onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika
Postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja.
Onaj koji ne mijenja rutinu,
Onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
I ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
Onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire
Onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
Svojim poslom ili svojom ljubavi,
Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
Radi nesigurnosti,
I koji ne ide za svojim snovima.
Onaj koji sebi neće dozvoliti,
Niti jednom u svom životu
Da pobjegne od smislenih savjeta...

Živi danas.
Riskiraj danas.
Učini danas.
Ne dozvoli sebi lagano umiranje.
Ne zaboravi biti sretan!
Слика

Корисников грб
... kolibri ...
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 229
Придружен: 19 Сеп 2005, 01:47

Порукаод ... kolibri ... » 18 Окт 2005, 05:33

Kad tvoje oči ne bi imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatočenom čuvala okretnost uzdaha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i kruh koji mirisni mjesec,
mijesi noseći svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pijesak , i vrijeme, i stablo kiše,

i sve živi zato da bih ja živio!
Ne odlazeći daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je živo
... tek kada poletimo, shvatimo zasto ptice pevaju ...

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30165
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Порукаод Mustra » 28 Јан 2008, 12:20

Igras se svakog dana svetloscu svemira.
Posetiteljice nezna, stizes u cvetu i vodi.
Vise si nego ta bela glava koju stezem
rukama, poput grozda, svakog dana.

Nikome nisi slicna otkako te volim.
Dopusti da te prostrem izmedju zutih venaca.
Ko pise tvoje ime slovima od dima izmedju
juznih zvezda?
Ah, pusti me da se setim kakva si bila tada
kada jos nisi postojala.

Odjednom vetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreza skamenjena od senovitih riba.
Ovde zamiru svi vetrovi, svi.
I svlaci se kisa.
Ptice bezeci prolaze.
Vetar. Vetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevreme skuplja tamno lisce
i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo.

Ti si ovde. Ah ti ne bezis.
Odgovaraces mi sve do poslednjeg krika.
Privi se uza me, kao da se plasis.
Ipak ti ponekad cudna sena dira oci.

Sada i sada, malena, donosis mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.

Dok tuzan vetar juri ubijajuce leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive.
Mora da te bolelo da se na me priviknes,
na dusu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi beze.
Toliko smo puta videli zvijezdu kako gori
ljubeci nam oci i sumrak sto se nad nama gubi
u lepezi sto se vrti.

Milujuci te kisile su na te moje reci.
Odavno voleh tvoje telo od osuncana sedefa.
Cak verujem da si vladarica svemira.
Donecu ti copihue, radosno cvece s planina,
tamne lesnike i sumske kosare celova.

Hteo bih s tobom uciniti sto prolece cini sa tresnjama
Слика
Слика

Корисников грб
Linda
~ pocasni gradjanin ~
~ pocasni gradjanin ~
Поруке: 1287
Придружен: 02 Дец 2007, 03:13
Место: Zemun

Порукаод Linda » 07 Феб 2008, 10:19

NOCU

Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.
Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

Pablo Neruda
Ako si licem okrenut prema suncu sve će senke biti iza tebe