Mihail Jurjevič Ljermontov

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 07 Мар 2017, 13:57




_________________________________
Trenutak smo zajedno bili
Trenutak smo zajedno bili,
no vječnost je ništavna pred njim!
U poljubac čuvstva smo slili
i spalili poljupcem jednim.
Zbogom! Jer ljubismo kratko
čemu da tuga te steže?
Razdijelit se ne bješe lako,
no sastat se bilo bi teže!

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 07 Мар 2017, 13:57


_________________________________
Terekovi darovi
Divalj, ljutit, Terek juri
Dok mu stene urlik kriju,
Njegov plač je sličan buri,
Suze mu visoko biju.
Ali kad se stepom prospe,
Tad se smiri Terek beli,
Pa kad Kaspij-moru dospe,
Lukavo mu, mazno, veli:
,,Razmakni se, starče-more,
Primi talas zamoreni!
Prošao sam mnoge gore,
Za odmor je vreme meni.
Ja sam rođen na Kazbeku,
Dojila me neba čeda,
Stalno spremnog da čoveku
Vlast nad sobom samim ne dam.
Tvojoj deci ja za radost
Rodni Darjal sav razorih,
Oblutaka celo stado
Za njih, tako, evo, stvorih.”
Ali, prilego uz pesak,
Kaspij ćuti, ko da sneva;
No Terek, uz nežni pljesak,
Opet starcu tiho peva:
„Poklon sam ti dati voljan!
Poklona ti evo vrednog:
Kabardinca s bojnog polja,
Kabardinca hrabrog jednog;
Skroz pancirom zamotana,
S nalakticom od čelika,
Na kojoj je iz Korana
Svetog stiha zlatna slika.
Sumorno je veđe svio,
S brkova mu, gustim krajem,
Mlaz je sparne krvi lio,
Da ih boji purpur-sjajem.
Iz pogleda umrtvljenog
Stara mržnja opet bije;
S temena mu otkrivenog
Zavetni se perčin vije.”
Ali, prilego uz pesak,
Kaspij čuti, Kaspij drema;
Terek, pomalo već besan,
Novu priču starcu sprema:
„Uzmi, stari, poklon sjajni!
Šta su drugi naspram njega?
Ja ga dosad velom tajni
Čuvah sam od sveta svega.
Doneću ti s talasima
Kozakinje telo skrito,
S mrkobledim ramenima
I s vlasima kao žito.
Lik joj krije tužne dane,
Sklopljene joj slatko oči,
A na grudi, s male rane,
Crven joj se mlazić toči.
Za devojkom, za lepotom
Mnogi junak će kraj voda
Iz kozačkih sela, potom,
Tugovanju da se poda.
Osedlaće vranca svoga
I u gori će, u boju,
Sresti nož Čečenca zloga,
Izgubiti glavu svoju.”
Tad zaćuta Terek ljuti,
A na val je, ko sneg bela,
Već ispranih vlasi žutih,
Bleda glava izletela.
I u blesku strašne vlasti
Skoči starac ko oluja,
Dok mu vlaga silne strasti
Tamnoplavim okom buja.
Razigra se, prepun sreće,
Pa zagrljaj moćni sklopi
I svu vodu što naleće
Uz ljubavni romon popi.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 07 Мар 2017, 13:58



_________________________________
Uz portret
Ko mali kuštravko je živa,
Ko leptir sred krinovih kruna;
I prazna reč, značenjem siva,
U ustima njenim je puna.
Al’ duga joj ljubav ne prija:
Od navike duša joj trne,
I kliznuće ona, ko zmija,
Ko ptica će mala da prhne.
Te veđe će, kao od šale –
I radost, i tugu da stvore.
U oku joj – neba se pale,
U duši joj – crni se more!
Čas iskrenost sva biti ume,
Čas evo skroz lažljivog stvora!
I ne može da se razume,
No zato se voleti mora.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 07 Мар 2017, 13:58




_________________________________
Vali i ljudi
Protiču valovi jedan za drugim,
Pljušte uz potmuli huk;
Prolaze ljudi u grupama dugim
Jedan za drugim, uz muk.
Slobodni val mesto studeni neće
Ni topli podnevni zrak;
Ljudi bi dušu… al’ iz nje još veća
Izbija studen i mrak!

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 11 Мар 2019, 23:19


_________________________________
Zbogom, Rusijo…
Zbogom, Rusijo, ti prljava
zemljo robova i gospode,
zbogom i vi, odijela plava,
i ti, njima poslušni rode.
Možda ću iza kavkaskog zida
pobjeć od tvojih paša svih,
od svevidnoga njina vida,
ušesa njinih sveslušnih.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 11 Мар 2019, 23:20



_________________________________
Znam da je kraj
Znam da je kraj; Al’ te ko san
S portretom nosim ja i sad:
Taj spomen bled na lepši dan
Meni u duši vida jad.
I kad se novoj strasti dam
ne mogu biti bez sna tog:
Napušten hram je-ipak hram,
Svrgnuti idol-ipak Bog.
__________________________

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 11 Мар 2019, 23:20


_______
Za N.I.
Ja ne zaslužih možda sreću
Ljubavi tvoje – sudit neću,
No san moj i uzdanje žarko
Ti si nagradila tek varkom,
I zato moram reći ja
Da nepravedna si i zla.
Lukava nisi poput zmije,
Samo pred novim utiscima
Otporna tvoja duša nije;
U njoj trenutak svu vlast ima
I mnogi su ljubimci njeni,
A niko najdraži međ’ njima,
- No uteha to nije meni.
U dane kada, tebi mio,
Ja mogoh reći sudbi: hvala,
Celov si nežno meni dala
Što znak je oproštaja bio,
No žeđ, kad mori dah vrućine,
Neće od kapi da umine.
Kad bi ti sudba bar još dala
To što si mirno proćerdala;
No ne zaboravljaju žene
Onog ko voli poput mene;
Zato će na te, u čas slasti,
Ko pokor uspomena pasti
I mučiti te pokajanjem!
Kada prokune s preziranjem
Ništavni svet taj moje ime,
Ti ćeš sa strahom žaliti me,
I prestupničko saučešće,
Krivicom tvoju dušu ješće!

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 11 Мар 2019, 23:20




_________________________________
Zavet
Sastanka s tobom, brate,
Željan je prijan tvoj:
Jer smrtni čase krate
Mlađani život moj!
A ti ćeš doma, druže –
Poruči…ali šta!
Svi behu hladne duše
Dok gonjen bejah ja!
No zapita l’ od ljudi
Ma ko – ti reci tad:
Tane mu probi grudi
Iskoči život mlad!
Ranjen u tuđem kraju,
Za cara prijan moj
Pade; i zavičaju
On posla pozdrav svoj.
Oca i majku ako
Zastaneš žive, ti
Ne zbori njima tako,
Strašno je to za nji’:
Bolje im reci: živ je,
No lenj je glas da da –
A kad će da se vrati,
To bog jedini zna!
Susetka ona mlada,
Kad dođeš ti, već znam –
Pitati neće tada,
Već ti joj kaži sam.
Njoj reci, dragi brate,
Redom po istini:
Nju pusti neka plače,
To ništa ne čini…

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 11 Мар 2019, 23:26

Ljermontov: Junak našeg doba




PRVI DIO

I. BELA
Putovao sam poštom iz Tiflisa1. Sav teret mojih taljiga bio je malen kovčeg, koji je bio do polovice nabijen putnim bilješkama o Gruziji. Veći se njihov dio na vašu sreću izgubio, a kovčeg je s ostalim stvarima na moju sreću ostao čitav.
Već se sunce stalo sakrivati iza snježnog gorskog bila, kad sam unišao u Kojšaursku dolinu. Osetski2 je kočijaš neumorno tjerao konje, da se uzmogne za dana popeti na Kojšaursku goru, i pjevao je pjesme iza glasa. Divna li je ta dolina! Sa svih strana nepris- tupne gore; crvenkaste stijene, prevješene zelenim bršljanom i okrunjene hrpama platna; žuti obronci, išarani vododerinama; ondje visoko, visoko zlatni snježni porub, a dolje Aragva, gdje se zagrlila s nekom drugom, bezimenom rječicom, što bučno prodire iz crnog, maglovitog klanca, pa se vuče kao srebrna nit i blista kao zmija svojom ljuskom.
Stigavši do pod Kojšaursku goru, zaustavismo se kod duhana.3 Tamo se bučno guralo dvadesetak Gruzijaca i gorana; a u blizini je stajala karavana deva, da prenoći. Morao sam najmiti volove da mi izvuku taljige na tu prokletu goru, jer je već bila jesen i poledi- ca - a uz goru ima oko dvije vrste.
Nije bilo druge, već najmim šest volova i nekoliko Oseta. Jedan je od njih uprtio na leđa moj kovčeg, a drugi stadoše pomagati volovima gotovo samom vikom.
Iza mojih taljiga vukla su četiri vola druge taljige bez ikakve muke, premda su bile do vrha natovarene. Tome sam se vrlo začudio. Za njima je išao njihov gospodar, pušeći malu kabardinsku4 lulicu, okovanu srebrom. Na njemu je bio oficirski kaput bez epoleta i čerkeska rutava kapa. Moglo mu je biti oko pedeset godina; preplanula boja lica je odavala da se on odavno upoznao sa zakavkaskim suncem, a brkovi, što su prije reda posijedili, nisu se slagali s njegovim čvrstim hodom i snažnom pojavom. Priđem k njemu i pozdravim ga, a on mi šutke odzdravi i pusti golem oblak dima.
Čini se da mi zajedno putujemo? On opet šutke kimnu glavom.
Vi zacijelo putujete u Stavropol?
Jest, tako je... s državnim stvarima.
Recite, molim vas, kako to da vaše teške taljige četiri vola šâle vuku, a moje prazne jedva pomiče šest volova uz pomoć tih Oseta?
On se lukavo nasmiješi pa me značajno pogleda.
Vi zacijelo niste odavno na Kavkazu?
Bit će godina dana - odgovorim.

1 Tiflis – danas Tbilisi, glavni grad Gruzije
2 Oseti, kavkasko pleme. - Bilj. prev.
3 duhan, postaja. - Bilj. prev.
4 Kabardija, kraj na sjevernom obronku Kavkaza: - Bilj. prev.


On se opet nasmiješi.
Dakle?
Pa tako; strašna su stoka ti Azijati! Vi mislite da oni pomažu što viču? Đavo bi ih razu- mio, što to oni viču? Volovi ih razumiju; upregnite ih makar i dvadeset, čim oni na svoj način viknu, volovi ni da bi s mjesta... Strašni lupeži! A što im možete?... Vole putnicima guliti kožu... Razmazili su ih, nitkove! Vidjet ćete, još će od vas uzeti napojnicu. Ali ja ih znam; mene neće prevariti!
A vi odavno služite ovdje?
Služio sam ja ovdje već pod Aleksejem Petrovićem5 - odgovori on dostojanstveno. - Kad je on stigao na liniju, bio sam ja potporučnikom - dometnu - a pod njim sam posti- gao dva čina za podvige protiv gorana.
A sada ste?...
Sad sam u trećem linijskom bataljonu. A vi, ako smijem pitati? Ja mu rekoh.
Time se razgovor svršio i mi nastavismo šutke hodati jedan pokraj drugoga. Na vrhu gore nađosmo snijega. Sunce je zašlo i noć je došla odmah iza dana, kao što to obično biva na jugu; ali snijeg se srećom tako bjelasao da smo lako mogli raspoznavati cestu, koja je još uvijek išla uzbrdo, ako i ne više onako strmo. Naredim da mi kovčeg metnu na taljige i da se mjesto volova upregnu konji, pa još posljednji put bacim pogled na dolinu; ali gusta magla, što je valovima kuljala iz klanca, posve ju je pokrivala i nikakav glas nije nam odande više dopirao do ušiju. Oseti me s bukom okružiše te stadoše zahtijevati na votku; no štabni se kapetan6 tako strašno na njih proderao da su se u tren oka razbježali.
Eto takav je to svijet! - reče on. - Ne znaju ni kako se hljeb ruski kaže, ali su naučili: "Oficiru, daj na votku!" Tatari su mi miliji, oni bar ne piju...
Do stanice je još bila vrsta otprilike. Unaokolo je bilo tiho, tako tiho da si po zujanju komarčevu mogao slijediti njegov let. Slijeva se crnio dubok klanac, a za njim i pred nama ocrtavali su se tamnomodri vrhovi gora, izdrti brazdama i pokriveni naslagama snijega, ističući se na blijedom horizontu, s kojega je još odsijevala posljednja večernja rumen. Na tamnom nebu stadoše treperiti zvijezde, a meni se začudo učini da su one mnogo više nego kod nas na sjeveru. S obje strane ceste stršilo je golo crno kamenje; gdjegdje je ispod snijega virilo grmlje, ali se nigdje nije micao nijedan suhi listić i posred toga mrtvog sna prirode bilo je ugodno slušati dahtanje umornih poštanskih konja i nejednako zvečanje ruskoga zvonca.
Sutra će biti divno vrijeme! - rekoh.
Štabni kapetan ne odgovori ni riječi, već mi prstom pokaza visoku goru, što se dizala ispred nas.
Što je to? - upitam.
Gud-gora.
Pa?
Pogledajte kako se puši.
I doista. Gud-gora se pušila; po njenim su bokovima puzali laki valići oblaka, a na vrhu je ležao gust i crn oblak, tako crn da je na tamnom nebu izgledao kao pjega.

5 A. P. Jermolov, ruski general (1772. do 1861.). - Bilj. prev.
6 štabskapitan - kapetan II. klase.


Već smo raspoznavali poštansku stanicu i krovove koliba oko nje, a pred nama su trepe- rila prijazna svjetla, kadli puhne vlažan, hladan vjetar, klanac zahuča i sitna se kiša spusti. Tek sam ogrnuo burku,7 udari krupan snijeg. Gledao sam s poštovanjem štabnog kapetana.
Morat ćemo ovdje noćiti - reče on zlovoljno. - U takvoj mećavi ne možeš preko gore. Ej, je li bilo usova na Krestovoj? - zapita kočijaša.
Nije bilo, gospodine - odgovori osetski kočijaš. - Ali ih visi sva sila.
Kako na stanici nije bilo soba za putnike, odrediše nam konak u nekoj čađavoj kolibi. Pozovem svog putnog druga da zajedno popijemo čašu čaja, jer je u mene bio čajnik od lijevanog željeza - jedina mi radost na putovanjima po Kavkazu.
Koliba se jednim krajem prilijepila k stijeni; tri klizave, mokre stepenice vodile su do njenih vrata. Pipajući uđem i nabasam na kravu (kod tih je ljudi staja umjesto predsob- lja). Nisam znao kuda bi: ovdje bleje ovce, tamo reži pas. Srećom bljesnu sa strane mutna svjetlost te mi pomože da nađem drugu rupu, nalik na vrata. Tamo mi se pokaza dosta zanimljiva slika: široka koliba, kojoj se krov opirao na dva zadimljena stupa, bila je puna svijeta. U sredini je praskala vatra, naložena na zemlji, a dim, što ga je vjetar kroz rupu u krovu tjerao natrag, širio se u tako gustim oblacima da dugo nisam mogao ništa razazna- ti; pokraj vatre sjedile su dvije starice, sila djece i neki mršav Gruzijac, svi u dronjcima. Nije bilo druge - mi se smjestimo kraj vatre, zapalismo lule i doskora smo čuli ugodno brujanje čajnika.
Jadni ljudi! - rekoh štabnom kapetanu, pokazujući naše prljave domaćine, koji su nas šutke gledali i kao da su se skamenili.
To je vrlo glup svijet! - odgovori on. - Vjerujte mi, ništa ne umiju, ni za kakvu obrazo- vanost nisu sposobni! Naši Kabardinci ili Čečenci, iako su razbojnici, prava golotinja, ipak su smioni vratolomi, a ovi ne mare ni za oružje, ni u jednog nećeš vidjeti čestita kindžala. Pravi Oseti!
A jeste li dugo bili u Čečni?
Pa bio sam oko deset godina sa četom u tvrđi kraj Kamenog Broda - jeste li čuli za nj?
Čuo sam.
E, dragi moj, dodijali su nam ti obješenjaci. Sad je, Bogu hvala, mirnije; ali onda - odeš stotinu koraka iza badema, a ono već negdje rutavi đavo sjedi i vreba: ne pripaziš li, već ti je - ili zamka na vratu ili tane u zatiljku. Ljudine su oni...
A vi ste zacijelo mnogo doživjeli - rekoh ja, potaknut radoznalošću.
I jesam, kako ne bih!
Tu on stane čupkati lijevi brk, pa obori glavu i zaveze se u misli. Snađe me živa želja da izmamim iz njega ma kakvu pričicu - a nije ni čudo, jer takvi su svi ljudi što putuju i prave bilješke. Dotle je čaj bio gotov. Ja izvadim iz kovčega dvije vojničke čašice, nalijem i stavim jednu pred njega. On srknu i reče kao za sebe: "Pa da, koješta!" Taj mi je usklik podao više nade. Znam ja da stari Kavkažani vole govoriti i pripovijedati; oni tako rijet- ko imaju za to prilike; gdjekoji živi po pet godina sa četom negdje u zabiti i za čitavih mu pet godina nitko ne kaže: zdravstvujte (jer narednik veli želim zdravlje). A bilo bi koješta za čavrljanje: unaokolo divlji, zanimljiv svijet; svaki dan opasnosti; čudne se stvari zbivaju, pa i nehotice požališ, što se kod nas tako malo bilježi.
Nećete li pridati ruma? - rekoh svom drugu. - Imam bijeloga iz Tiflisa; a sad je hladno.

7 burka, kozačka kabanica. - Bilj. prev.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 10:33



Ne, hvala, ne pijem.
Kako to?
Pa tako. Zakleo sam se. Kad sam još bio potporučnik, jednom se, znate, u društvu ponapismo, a noću zabubnjaše na uzbunu - i mi onako nakresani izađemo pred front; ali nam je i prisjelo kad je za to doznao Aleksej Petrovič. Mili Bože, kako se razljutio, umalo nas nije dao na sud. Tako je to: prođe kadikad i godina dana da nikoga ne vidiš, pa ako je tu još i votka - propao si čovjek!
Kad sam to čuo, gotovo sam izgubio nadu.
Pa ti Čerkezi - nastavi on - kad se napiju buze na svadbi ili na daći, odmah se i potuku. Jednom sam jedva iznio živu glavu, a bili smo u gostima kod kneza, koji nam je bio prijatelj.
Kako je to bilo?
Eto... (on napuni lulu, potegne i stane pričati) eto sad ćete vidjeti. Bio sam onda sa četom u tvrđi s onu stranu Tereka8 - ima tome gotovo pet godina. Jednom u jesen stiže transport s hranom; u transportu je bio oficir, mlad čovjek od neko dvadeset i pet godi- na. Predstavio mi se u potpunoj uniformi i javio da mu je naloženo ostati kod mene u tvrđi. Bio je vitak i bjelolik; a uniforma mu je bila tako nova novcata, te sam smjesta pogodio da nije odavno kod nas na Kavkazu: "Vi ste zacijelo" - zapitam ga - "iz Rusije ovamo premješteni?" - "Tako je, gospodine štabni kapetane" - odgovori on. - Uzeh ga za ruku pa mu rekoh: "Vrlo mi je drago, vrlo drago. Vama će biti malo dosadno... ali ćemo živjeti kao prijatelji. No molim vas, zovite me naprosto Maksimom Maksimičem, i molim vas, čemu ta paradna uniforma? Dolazite k meni uvijek u kapi." Odrediše mu stan i on se smjestio u tvrđi.
A kako mu je bilo ime? - u pitam ja Maksima Maksimiča.
Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Divan je to bio momak, vjerujte mi, vjerujte mi; samo malo nastran. Eto na primjer, kiša pada, hladno je, a on po čitav dan u lovu, svi ozebu, sustanu - a njemu ništa. A drugi put sjedi kod kuće u sobi, vjetar pirne, a on tvrdi da se nahladio kapak na prozoru lupi, a on se trgne i problijedi; a preda mnom je sam samcat išao na vepra; kadikad ne čuješ od njega po čitave sate ni riječi, a drugi put tek što stane pripovijedati i već da pukneš od smijeha. I više je u njega bilo nastranosti, a mora da je bio bogat čovjek, jer je imao svu silu skupocjenih stvari!...
A jeste li dugo bili zajedno? - upitam opet.
Pa oko godinu dana. Ali zato mi se ta godina usjekla u pamet; mnogo mi je muke zada- la, ne bilo je!... Ima vam doista takvih ljudi kojima je od rođenja suđeno da im se mora koješta neobično dogoditi!
Neobično? - uskliknuh ja pun radoznalosti, nalijevajući mu čaja.
Pa reći ću vam. Otprilike šest vrsta od tvrđe živio je neki knez, s kojim smo živjeli u prijateljstvu. Njegov sin, dječak od nekih petnaest godina, naučio se dolaziti k nama; dolazio bi svaki dan, sad za ovo, sad za ono. I upravo smo ga razmazili ja i Grigorij Aleksandrovič. A kakav li je bio ugursuz, spretan u svemu; bilo da podigne kapu u najvećem trku ili da strijelja iz puške. Ali imao je jednu nelijepu crtu: strašno je bio lakom na novce. Jednom mu je Grigorij Aleksandrovič u šali obećao da će mu dati dukat, ako mu ukrade najboljeg jarca iz očeva stada; pa što mislite? Već druge noći dovukao ga je za rog. Kadikad ga hoćemo podražiti, a njemu se zakrvave oči i maša se kindžala. "Ej, Aza- mate, ne šali se glavom" - govorio sam mu - "moglo bi te skupo stati!"
Jednom se dovezao sam stari knez, da nas pozove na svadbu. Udavao je stariju kćer, a mi smo mu bili prijatelji, pa nismo, znate, mogli odbiti, premda je bio Tatarin. Pođosmo. U selu nas dočekalo mnoštvo pasa glasnim lavežem. Žene utekoše kad nas opaziše; a one, kojima smo mogli zagledati u lice, nisu nipošto bile ljepotice. "Ja sam mislio da su Čerkeskinje kud i kamo ljepše" - reče mi Grigorij Aleksandrović. - "Počekajte!" - odgovo- rim ja, nasmiješivši se. A znao sam zašto to velim.
U kneževoj se kući već bilo skupilo mnogo svijeta. Kod Azijata je, znate, običaj da pozi- vaju na svadbu, na koga se god namjere. Nas su primili sa svim počastima i odveli nas u gostinsku. Ja ipak nisam zaboravio pripaziti gdje su nam smjestili konje, znate, za svaki slučaj.
Pa kako oni slave svadbu? - zapitam štabnog kapetana.
Pa obično. Najprije im mula9 pročita nešto iz Kurana; onda darivaju mladoženju i mladu i čitavu njihovu rodbinu; jedu, piju buzu, a zatim dolazi džigitovka10 i uvijek se kakav god prnjavac, uprljan, na gadnu hromu kljusetu ceri i bekelji, pa nasmijava časno društvo; a onda, kad se smrkne, počinje u gostinskoj, kako bismo mi rekli, ples. Jadan starčić lupa na instrumentu s tri strune - zaboravio sam, kako ga oni zovu - pa, nešto kao naša balalajka.11 Djevojke i mladi momci stanu u dva reda, jedno prema drugomu, pa pljeskaju dlanovima i pjevaju. Onda izađe na sredinu jedna djevojka i jedan momak pa pjevaju jedno drugom u stihovima, što im padne na pamet, a ostali prihvaćaju u zboru. Ja sam s Pečorinom sjedio na počasnom mjestu, kad mu priđe mlađa kći domaćinova, djevojče od neko šesnaest godina, pa mu zapjeva... kako da kažem, nešto kao kompli- ment...
A što mu je to pjevala, sjećate li se?
Pa otprilike ovo: "Lijepi su, veli, naši mladi momci i kaftani su na njima srebrom opto- čeni, ali mladi je ruski oficir ljepši od njih i zlatni su na njemu gajtani. On je kao jablan među njima; samo što ne može rasti ni cvasti u našem vrtu." Pečorin ustade, nakloni se, prinese ruku k ustima i srcu pa me zamoli da joj odgovorim; ja znam dobro njihov jezik, pa sam preveo njegov odgovor.
Kad je ona od nas otišla, šapnuo sam Grigoriju Aleksandroviću: "Recite, kako vam se sviđa?"
- "Divna je!" - odgovori on - "a kako joj je ime?" - "Ime joj je Bela" - odgovorih.
I doista, bila je krasna: visoka, vitka, crnih očiju, kao u gorske srne, koje su ti prodirale u dušu. Pečorin se zamislio i nije skidao očiju s nje, a i ona je njega počesto kradom pog- ledala. Ali nije se samo Pečorin divio lijepoj kneginji; iz ugla sobe motrila su je druga dva oka, nepomična, vatrena. Stanem bolje motriti i prepoznam svoga starog znanca Kaz- biča. On, znate, nije bio ni prijatelj ni neprijatelj. Dosta se na njega sumnjalo, premda ga ne vidješe ni u kakvoj nevaljalštini. Kadikad bi nam u tvrđu dogonio ovce, pa ih jeftino prodavao, ali se nikad nije pogađao. Što zaište, daj mu - jer da ga kolješ ne popušta. Govorili su za nj da se voli skitati s Abrecima12 s onu stranu Kubana13 i, da kažem istinu,

9 mula, svećenik. - Bilj. prev.
10 džigitovka, jahačke majstorije. - Bilj. prev.
11 balalajka, vrsta tamburice. - Bilj. prev.
12 Abreci, kavkasko gorštačko pleme, koje se nije dalo pokoriti. - Bilj. prev.
13 Kuban, rijeka na Kavkazu. - Bilj. prev.



izgledao je sasvim razbojnički: malen, mršav, širokih ramena... A kako je tek okretan bio, okretan kao đavo! Bešmet14 mu je uvijek bio poderan, pun zakrpa, a oružje srebrom okovano. A konj mu je bio na glasu u čitavoj Kabardiji - i doista, ljepšega konja ne možeš zamisliti. Nisu mu uzalud zaviđali svi jahači i nisu ga jedan put pokušavali ukrasti, ali im nije pošlo za rukom. Kao da sad gledam toga konja: vran kao smola, noge - žice, a oči, ni Beline nisu ljepše. A tek snaga! Možeš na njemu jezditi i 50 vrsta; pa i izvježban je - kao pseto trči za gospodarom; i po glasu ga je poznavao! Ni vezati ga nije nikada trebalo. Ma baš pravi razbojnički konj!
One večeri bio je Kazbič mrki nego igda i opazio sam da pod bešmetom ima oklop. - "Nije uzalud na njemu taj oklop" - pomislim - "zacijelo nešto smišlja."
U kući je postalo sparno, pa izađem napolje, da se rashladim. Noć se već spuštala na gore i magla je stala lutati po klanicama.
Pade mi na um da svratim pod strehu, gdje su stajali naši konji, da vidim imaju li hrane, a osim toga nikad ne škodi opreznost; imao sam divna konja i mnogi je Kabardinac žalostivo na nj pogledao govoreći: jakši the, ček jakši!15
Verem se ja pokraj plota i najednom začujem glasove; jedan sam glas odmah prepoznao: bio je to nestaško Azamat, sin našeg domaćina, dok je drugi manje i tiše govorio. "O čemu se oni to razgovaraju?" pomislim ja - "valjda ne o mom konju?" Ja čučnem kraj plota i stadoh prisluškivati, pazeći da ne izlanem ni riječi. Na mahove bi šum pjesme i govora što je dolazio iz kuće bio jači od toga razgovora, koji me je vrlo zanimao.
"Divnoga konja imaš! - govoraše Amazat. - "Da sam ja gazda u kući i da imam ergelu od trista kobila, dao bih polovicu za tvog vilovitog vranca, Kazbiču!"
"A! Kazbič!" pomislim i sjetim se oklopa.
"Da" - odgovori Kazbič, pošto je neko vrijeme šutio - "u čitavoj Kabardiji nećeš takva naći. Jednom - bilo je to s onu stranu Tereka - jahao sam s Abrecima da Rusima otimamo konje; ali nam nije sreća poslužila, pa se raštrkasmo kud koji. Za mnom se natisnuše četiri kozaka; već sam iza sebe čuo kriku đaura, a preda mnom je bila gusta šuma. Prile- gnem na sedlo, preporučim dušu Alahu i prvi put što živim, uvrijedih konja udarivši ga kandžijom. Kao ptica šmugnu on kroz granje; oštro trnje deralo mi je odjeću, suhe grane brestove udarahu me po licu. Konj mi je skakao preko panjeva i probijao grudima gušta- ru. Bolje bi mi bilo da sam ga ostavio na rubu šume i pješke se sakrio u šumi, ali mi je bilo žao rastati se s njim - i prorok mi je naplatio. Nekoliko mi taneta prozujalo nad glavom; već sam čuo gdje mi kozaci trče po tragu... Najednom preda mnom zinu duboka jaruga; moj konjic zastade - i skoči. Na drugoj strani omakoše mu se stražnja kopita i on ostade viseći na prednjim nogama. Ja pustim uzde i poletim u jarugu; to mi je spaslo konja i on je iskočio. Kozaci su sve to vidjeli, ali nijedan nije pošao da me traži; valjda su mislili da sam se ubio, i čuo sam, kako su se otisnuli, da love moga konja. Srce mi htjede pući, puzao sam niz jarugu po gustoj travi - i našao se na kraj šume. Nekoliko je kozaka izjahalo iz nje na poljanu, a moj Karađoz eno skače ravno k njima. Svi navališe vičući za njim; vrlo dugo su ga ganjali, jedan mu je čak dvaput gotovo bacio zamku oko vrata. Ja zadrhtah, oborila oči i stadoh se moliti. Poslije nekoliko trenutaka podignem ih i - vidim gdje moj Karađoz leti, dižući rep, slobodan kao vjetar, a đauri se daleko jedan za drugim vuku po stepi na izmučenim konjima. Valaj! To je istina, živa istina! Do kasne noći sjedio sam u svojoj jaruzi. Najednom, što misliš, Amazate? U mraku začujem gdje po brijegu


14 bešmet, kratak tatarski kaput. - Bilj. prev.
15 Jakši the, ček jakši - dobar konj, vrlo dobar. - Bilj. prev.



jaruge trči konj, dahće, rže i lupa kopitima o zemlju. Upoznao sam glas svog Karađoza, on je to bio, moj drug!... Od toga se časa nismo rastajali."
I čulo se kako je rukom milovao glatki vrat svog vranca, nazivajući ga raznim nježnim imenima.
Da ja imam ergelu od tisuću kobila - reče Azamat - dao bih ti je čitavu za tvog Kara-
đoza.
Jok, neću - odgovori Kazbič ravnodušno.
Čuj, Kazbiču - govorio je i laskao mu Azamat - ti si dobar čovjek, hrabar junak, a moj se otac boji Rusa i ne pušta me u gore. Daj mi svoga konja i ja ću učiniti sve što hoćeš, uk- rast ću za te najbolju očevu pušku ili sablju, što toliko želiš - a sablja mu je prava zmija: stavi oštricu na ruku, sama ti prodre u meso, a oklop mu nema cijene, kao ni tvoj.
Kazbič je šutio.
Prvi put, čim sam ugledao tvoga konja - nastavi Azamat - kad je pod tobom poigravao i poskakivao šireći nozdrve, a kamenje frcalo ispod njegovih kopita, u mojoj se duši rodilo nešto neshvatljivo i sve mi je od toga časa omrznulo: s prezirom sam gledao najbolje očeve konje, stid me bilo pokazati se na njima i obuzela me čama, pa bih sjetan po čitave dane sjedio na hridini i neprestano mi je bio na misli tvoj vranac sa svojim gizdavim hodom, sa svojim hrptom, glatkim i ravnim poput strijele; gledao mi je u oči svojim vatrenim očima, kao da hoće progovoriti. Umrijet ću, Kazbiču, ako mi ga ne prodaš! - reče Azamat, a glas mu je podrhtavao.
Učini mi se da je zaplakao; a trebam vam kazati, da je Azamat bio vrlo jogunast deran i nikako mu ne možeš izmamiti suzu, pa ni onda kad je bio mlađi. Kao odgovor na njego- ve suze začu se nešto slično smijehu.
Slušaj - reče Azamat čvrstim glasom - eto vidiš, ja sam na sve spreman. Ako hoćeš, ukrast ću za tebe svoju sestru! Kako ona pleše! Kako pjeva! A zlatkom veze - divota! Takve žene nije bilo ni u turskoga sultana... Hoćeš li? Čekaj, me sutra uvečer, tamo u klancu, gdje brza potok; ići ću s njom u susjedno selo - i ona je tvoja. Zar Bela ne vrijedi tvoga konjica?"
Kazbič je vrlo dugo šutio, a napokon mjesto odgovora zapjevao u po glasa starinsku pjesmu:16

Djeve su krasne u našemu kraju, Zvijezde iz očiju mračnih im sjaju. Slatko je ljubav im s usana piti, Al' mi je milije slobodnu biti.
Zlatom ćeš kupiti četiri žene, A brzome konju nema ti cijene. Hitro ko vihor u stepi on lijeće, Nigda te izdat ni prevarit neće.

Uzalud ga je Azamat molio da pristane, i plakao i ulagivao mu se i zaklinjao ga. Napo- kon mu Kazbič nestrpljivo presiječe riječ:

16 Molim čitatelje da mi oproste što sam Kazbičevu pjesmu prenio u stihove. Ja sam je dakako čuo u prozi, ali navika je - druga priroda. - Bilj. autora.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 10:34

Idi, ludo derište! Gdje bi ti jahao moga konja? Zbacio bi te u prva tri koraka, pa bi raz- bio glavu na kamenu.
Mene! - kriknu Azamat bijesno i željezo djetinjeg kindžala17 zazveča na oklopu. Jaka ga ruka odgurnu i on tresnu tako o plot, da se plot zatresao. "Bit će zabave!" pomislim ja i pohitam u konjušnicu pa zauzdam konje i izvedem ih u stražnje dvorište. Za dvije minu- te bila je u kući već užasna galama. Evo što se dogodilo. Azamat je uletio s poderanim bešmetom i rekao da ga je Kazbič htio zaklati. Svi skočiše, pograbiše puške - i eto ti zabave! Krika, buka, pucnjava; ali Kazbič je već bio na konju, pa se okretao usred gomile na ulici poput bijesa, razmahujući sabljom. "Loše je opiti se na tuđoj gozbi" - rekoh ja Grigoriju Aleksandroviču, primivši ga za ruku. - "Ne bi li bilo bolje da se što brže poku- pimo?"
Ta počekajte, da vidimo kako će se završiti.
Nema sumnje, zlo će se završiti. - Kod tih je Azijata uvijek tako: naljoskaju se buze - i eto okršaja! - Posjedosmo konje i odjurismo kući.
-A što je bilo s Kazbičem? - zapitam nestrpljivo štabnog kapetana.
Pa što bi se dogodilo takvu čovjeku! - odgovori on ispijajući čašu. - Umakao je!
I nije bio ranjen? - zapitam ja.
A Bog bi ga znao! Pravi razbojnici! Viđao sam ih ja u boju; na primjer, sav je, kao rešeto, izboden bajonetima, pa ipak maše sabljom. - Štabni kapetan ušuti malo pa onda nastavi, lupivši nogom o zemlju.
Jedno neću nikad sebi oprostiti. Kad smo stigli u tvrđu, natjerao me đavo te ispripovje- dim Grigoriju Aleksandroviču sve što sam čuo čučeći za plotom. On se nasmijao - luka- vac! - nešto je naumio.
Što to? Recite, molim vas.
E, nema druge! - počeo sam pripovijedati, pa trebam nastaviti.
Za neka četiri dana dođe Azamat u tvrđu. Kao obično pođe Grigoriju Aleksandroviču, koji ga je vazda hranio slatkišima. I ja sam bio tamo. Poveo se razgovor o konjima i Pečo- rin stade hvaliti Kazbičeva konja - kako je vatren, krasan, prava srna - ukratko, po njego- vim riječima nema takva nigdje na svijetu.
Tatarčiću zablistaše očice, a Pečorin kao da toga i ne vidi. Ja svratim razgovor na nešto drugo, a on ga odmah opet okrene na Kazbičeva konja. To se ponavljalo svaki put, kad god bi Azamat došao. Poslije tri nedjelje opazim da Azamat blijedi i vene, kao što biva u romanima od ljubavi. Kakvo čudo?...
Ja sam tek kasnije razabrao sve te vragolije. Grigorij Aleksandrovič tako ga je razdražio da bi i u vodu skočio. Jednom će mu reći: "Vidim, Azamate, da ti se vrlo svidio taj konj, a ne možeš ga vidjeti, kao ni svoj zatiljak! Ded reci, što bi ti dao onome tko bi ti ga daro- vao?"
Sve, što hoće - odgovori Azamat.
Onda ću ti ga ja pribaviti, ali uz jedan uvjet... Zakuni se da ćeš to učiniti...
Kunem se... Zakuni se i ti!
Dobro! Kunem se da će konj biti tvoj, ali mi moraš za njega dati svoju sestru Belu. Ka- rađoz je cijena za nju. Mislim da ti se ta trgovina sviđa?
Azamat je šutio.

17 kindžal - dugačak nož. - Bilj. prev.


Nećeš? E, kako te volja! Mislio sam da si čovjek, a ti si još dijete. Još je tebi rano jahati... Azamat planu.
A moj otac? - reče.
Zar on nikad ne izlazi?
Pa izlazi...
Pristaješ?...
Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt. - Kada?
Čim Kazbič prvi put dođe ovamo. Obećao je da će dognati desetak ovaca. Ostalo je - moja stvar. Pazi, Azamate!
Tako su oni uglavili taj posao... da pravo kažem, nelijep posao! Poslije sam to rekao Pečorinu, ali on mi odgovori da divlja Čerkeskinja treba biti sretna dobije li tako lijepa muža kakav je on, jer po njihovu će shvaćanju on ipak biti kao njezin muž, a Kazbič je - razbojnik, kojega valja kazniti. Promislite sami što sam mogao na to odgovoriti... Ali u to doba nisam ništa znao o njihovu dogovoru. Jednom dođe Kazbič i zapita treba li nam ovaca i meda. Naredih mu da to sutradan donese. "Azamate!" - reče Grigorij Aleksan- drovič - "sutra je Karađoz u mojim rukama; ne bude li Bela noćas ovdje, nećeš vidjeti konja..."
Dobro! - reče Azamat i odjuri u selo. Navečer se Grigorij Aleksandrovič naoružao te izjahao iz tvrđe. Kako su oni to svršili - ne znam, tek noću se obojica vratiše i stražar je vidio da je na Azamatovu sedlu poprijeko ležalo žensko čeljade, kojemu su ruke i noge bile svezane, a glava čadrom zavita.
A konj? - zapitam štabnog kapetana.
Odmah ćete čuti. Sutra rano ujutro dođe Kazbič i dogna desetak ovaca na prodaju. Privezavši konja za plot, uđe k meni, ja ga ponudih čajem, jer iako je bio razbojnik, ipak mi je bio kunak.18
Stadosmo o koječemu čavrljati. Odjedanput vidim, Kazbič se zgrozio, u licu se sav promijenio - i poletio k prozoru; ali prozor je na nesreću gledao u stražnje dvorište.
"Što ti je?" - zapitam.
Moj konj!... konj! - reče sav dršćući.
Doista, čuo sam topot kopita. - To je zacijelo došao neki kozak...
Ne! Urus jaman, jaman!19 - riknu on i bezobzirce jurnu van kao divlja pantera. U dva je skoka već bio vani. Na vratima tvrđe zakrči mu stražar puškom put, ali on preskoči pušku i nagne trčati cestom... U daljini se vila prašina - to je Azamat jurio na brzom Karadozu. Kazbič trže u trku pušku i opali. Časak se zaustavio, dok se nije uvjerio da je promašio; a onda je ciknuo, udario puškom o kamen, razbio je na komadiće, bacio se na zemlju i zaridao kao malo dijete... Oko njega se skupili ljudi iz tvrđe - ali on nije nikoga vidio. Oni postajaše, porazgovoriše se i vratiše se natrag. Naredih da kraj njega stave novac za ovce - ali on ga nije ni dirnuo, već je ležao ničice kao mrtav. Vjerujete li da je tako ležao do kasno navečer, pa i čitavu noć?... Tek sutradan ujutro došao je u tvrđu i stao moliti da mu kažemo tata. Stražar, koji je vidio kako je Azamat odvezao konja i na njemu utekao, nije htio tajiti. Kad je Kazbič začuo to ime, sijevnuše mu oči i on ode u selo, gdje je živio Azamatov otac.

18 Kunak znači prijatelj. - Bilj. autora.
19 Urus jaman, jaman - rđavi, rđavi Rus.

A otac?
E, to je baš ono, što ga Kazbič nije našao. Bio je nekuda otišao na pet-šest dana, pa je tako Azamat mogao ugrabiti sestru.
A kad se otac vratio, nije bilo ni sina ni kćeri. Shvatio je lukavac da ne bi iznio živu glavu ako bude uhvaćen. Otad ga je i nestalo: vjerojatno se pridružio nekoj razbojničkoj abreč- koj družini, pa je izgubio ludu glavu negdje s onu stranu Tereka ili Kubana. I pravo je tako!...
Priznajem da ni ja nisam olako prošao. Čim sam doznao da je Čerkeskinja kod Grigorija Aleksandroviča, stavim epolete, pripašem sablju i pođem do njega.
Ležao je u prvoj sobi na postelji, jedna mu ruka pod glavom, a drugom drži ugašenu lulu. Vrata druge sobe bila su zaključana, ali ključa u ključanici nije bilo. Sve sam to odmah opazio... Stanem kašljati i udarati petama o prag - ali on se pretvarao, kao da ne čuje.
Gospodine zastavniče! - rekoh ja, što sam oštrije mogao. - Zar ne vidite da sam došao k vama?
Ah, zdravo, Maksime Maksimiču! Hoćete li lulu? - odgovori on ne dižući se.
Oprostite, ja nisam Maksim Maksimič, nego štabni kapetan.
Svejedno. Hoćete li čaja? Da vi znate kakva mene briga mori!
Sve ja znam - odgovorim i priđem k postelji.
To bolje; nemam volje da pripovijedam.
Gospodine zastavniče, vi ste učinili prestupak za koji mogu i ja odgovarati...
Ah, koješta! Ne smeta to! Ta mi već odavno sve napola dijelimo.
Kakve su to šale! Molim vas vašu sablju!
Mitka, sablju!...
Mitka donese sablju. Učinivši svoju dužnost, sjedoh do njega na postelju i rekoh: "Čuj, Grigorije Aleksandroviču, priznaj da to nije lijepo."
Što nije lijepo?
Pa to, što si ugrabio Belu... Sigurno ta životinja Azamat?... Ded, priznaj - rekoh mu.
Pa kad mi se ona sviđa!
Molim vas, što da na to odgovorim?... Zapanjih se. Pošto sam neko vrijeme šutio, rekoh mu ipak da će je morati vratiti, ako je otac bude zahtijevao.
Nipošto!
Ali on će doznati da je ona tu.
A kako će doznati?
- Opet se zapanjih. - "Čujte, Maksime Maksimiču" - reče Pečorin uspravivši se - "vi ste dobar čovjek - ako ja vratim kćer tom divljaku, on će je zaklati ili prodati. Stvar je svrše- na, nemojmo je namjerice kvariti. Ostavite djevojku kod mene, a vama neka bude moja sablja..."
Pa pokažite mi je - rekoh.
Ona je iza ovih vrata. I sâm sam je malo prije htio vidjeti, pa nisam mogao. Sjedi u kutu, zavila se koprenom, pa niti govori niti gleda; plašljiva je kao divlja srna. Najmio sam jednu ženu iz mjesta; ona govori tatarski, pa će je služiti i naviknuti je na misao da je moja; jer ona neće biti ničija nego moja - dometnu on i udari pesnicom po stolu. - Ja sam mu i to odobrio... Pa što da radim? Ima ljudi, s kojima se valja u svemu slagati.

Pa što? - zapitam ja Maksima Maksimiča, je li ju zaista navikao na sebe ili je uvenula u ropstvu, od čežnje za domom?
Koješta, zašto od čežnje za domom? Iz tvrđe su se vidjele one iste gore, koje i iz sela - a drugo i ne treba tim divljacima. A usto bi je Grigorij Aleksandrovič svaki dan nečim darivao. Isprva je ona šutke i ponosno odbijala darove, koje je onda dobivala ona žena, i od toga postajala još rječitijom. Ah, darovi! Što li neće ženska glava učiniti za šarenu krpu... Ali ostavimo to... Dugo je uz nju boravio Grigorij Aleksandrovič, pa je za to vri- jeme učio tatarski, a ona je počela razumijevati ruski. Malo pomalo navikla se da ga gleda, spočetka mrko i poprijeko, i neprestano je tužila i pjevala u po glasa svoje pjesme, pa bi i mene obuzela tuga kad sam je slušao iz susjedne sobe. Nikad neću zaboraviti jedan prizor. Prolazio sam i zagledao kroz prozor; Bela je sjedila na klupi kraj peći, spus- tivši glavu na grudi, dok je Grigorij Aleksandrovič pred njom stajao. "Slušaj, peri20 moja"
govorio je on - "ta ti znaš da prije ili kasnije moraš biti moja - čemu me dakle toliko mučiš? Zar možda ljubiš nekog Čečenca? Ako je tako, smjesta ću te pustiti kući." - Ona jedva primjetno zadrhta i mahnu glavom. "Ili sam ti", nastavi on, "strašno mrzak?" - Ona uzdahnu. - "Ili ti tvoja vjera brani da me ljubiš?" - Ona problijedi i ne reče ni riječi: - "Vje- ruj mi, Alah je svim narodima jedan isti, pa ako on meni dopušta da tebe ljubim, zašto bi tebi branio da mi ljubav ljubavlju vratiš? - Ona mu pozorno pogleda u lice, kao da se prepala te nove misli; u očima joj se vidjelo nepovjerenje i želja da se uvjeri. Kakvih li očiju! Sijevale su kao dvije žeravice. - Slušaj, mila, dobra Bela! - nastavi Pečorin. - Ti vidiš kako, te ja ljubim, sve ću učiniti da te razveselim! Hoću da budeš sretna; a budeš li opet tugovala, umrijet ću. Reci, hoćeš li biti veselija? - Ona se zamisli, ne skidajući s njega svojih crnih očiju, onda se ljubazno nasmiješi i kimnu glavom u znak da hoće. On ju uhvati za ruku i stade je nagovarati da ga poljubi. Ona se slabo branila i samo ponavljala: "Molim, ne treba, ne treba." On je sve više navaljivao, a ona je zadrhtala i zaplakala. - "Ja sam tvoja sužnjica" - govoraše ona - "tvoja robinja, pa me možeš prisiliti" - i opet briznu plakati.
Grigorij Aleksandrovič udario se šakom po čelu i skočio u drugu sobu. Ja uđem k njemu; skrstio je ruke i namršten hodao amo tamo. "Što je, dragi moj?" zapitam ga: - "Đavo, a ne žena!" - odgovori on - "ali kunem vam se da će biti moja..." - Ja mahnem glavom. "Da se okladimo?" - reče on - "za sedam dana!" - "Evo!" - i mi udarismo rukom o ruku pa se raziđosmo.
Sutradan pošalje on odmah ulaka u Kizljar da koješta kupi. Dovezli su svu silu perzijskih tkanina, prebrojati ih nisi mogao.
Što mislite, Maksime Maksimiču - zapita me on, pokazujući darove - hoće li azijska ljepotica odoljeti takvoj bateriji? - "Vi ne poznajete Čerkeskinje" - odgovorih ja - "nisu one kao Gruzijske ili zakavkaske Tatarkinje - nipošto. One imaju druga načela; drugačije su one odgojene." - Grigorij Aleksandrovič se nasmiješi i stade zviždati neki marš.
Pokazalo se da sam pravo govorio. Darovi su samo napola djelovali. Ona je postala ljubaznija, povjerljivija - i ništa više. Zato on odluči da se lati posljednjega sredstva. Jednom ujutro naredi da mu osedlaju konja, pa se obuče čerkeski, naoruža se i uđe k njoj. "Bela!" - reče - "ti znaš, koliko te ljubim. Odlučio sam te ugrabiti, jer sam mislio da ćeš me zavoljeti, kad me upoznaš. Prevario sam se - zbogom! Sve što imam, neka je tvoje; ako hoćeš, vrati se ocu - ti si slobodna. Zgriješio sam ti, pa treba da se kaznim. Zbogom, ja odlazim - kuda? Ni sam ne znam! Valjda neću dugo tražiti tane ili udarac sabljom; onda me se sjeti i oprosti mi." - On se okrene i pruži joj ruku na oproštaj. Ona nije prihvatila

20 peri - u perzijskim pričama dobre vile. - Bilj. prev.

ruku, nego je šutjela. Stajao sam iza vrata, pa sam kroz pukotinu mogao promatrati njeno lice. I ražalilo mi se - takva je smrtna bljedoća pokrila to milo lice. Ne dobivši odgovora, Pečorin učini nekoliko koraka prema vratima. Drhtao je - i, da vam pravo kažem - mis- lim da je doista bio kadar učiniti ono o čemu je u šali govorio. Kakav je on bio čovjek, Bog bi ga znao! Ali jedva je došao do vrata, a ona skočila, zaridala i bacila mu se oko vrata. - Hoćete li vjerovati! I ja sam, stojeći iza vrata, zaplakao, to jest, nisam zaplakao, nego - glupost!...
Štabni kapetan umuknu.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 10:35

Da, priznajem - reče zatim, čupkajući brkove - bilo mi je mrsko što mene nije nikad nijedna žena tako ljubila.
A je li njihova sreća dugo potrajala? - zapitam ja.
Jest, ona nam je priznala da je često sanjala o Pečorinu, od onog dana kad ga je prvi put ugledala, i da joj nije nikada nijedan muškarac tako obuzeo dušu. - Da, bili su sretni!
Kako je to dosadno! - uskliknuh nehotice. - Ja sam očekivao tragičan svršetak, a eto najednom me moje nade tako prevariše!... Zar se otac - nastavih - uistinu nije dosjetio da je ona kod vas u tvrđi?
Čini se da je sumnjao. Za nekoliko dana doznadosmo, da je starac ubijen. Evo kako se to dogodilo...
Moje se zanimanje nanovo probudilo.
Moram vam reći kako je Kazbič mislio da mu je Azamat s očevim znanjem ukrao konja, bar ja tako držim. Jednom je čekao na putu, neke tri vrste iza sela. Starac se vraćao, na- kon što je uzalud tražio kćer. Pratnja mu je zaostala - bilo je to u sumrak - a on je zamiš- ljen jahao korakom, kadli najednom iza grma skoči Kazbič kao mačak, baci se odostrag na konja, obori starca kindžalom na zemlju, uhvati uzde - i umače. Neki su sluge sve to vidjeli s brežuljka, pa su potrčali da ga uhvate, ali ga ne dostigoše.
Nadoknadio je sebi izgubljena konja i osvetio se - rekoh ja, da čujem, što misli moj drug.
Po njihovu je mišljenju - reče štabni kapetan - svakako imao posve pravo.
Mene je nehotice iznenadilo kako se Rus može priviknuti običajima onih naroda među kojima slučajno živi. Ne znam treba li pokuditi ili pohvaliti to duševno svojstvo, ali ono dokazuje čudnovatu gipkost duše i onaj bistri, zdravi smisao, koji prašta zlo svuda gdje vidi da je neuklonjivo i da ga je nemoguće uništiti.
Dotle smo popili čaj, a konji, što su odavno bili upregnuti, zatoptaše u snijegu. Mjesec je blijedio na zapadu i već se spremao zaći za svoje crne oblake što su visjeli na dalekim vrhuncima kao krpe razderanog zastora. Izađosmo iz kuće. Proricanje mog druga nije se ispunilo, vrijeme se razvedrilo i obećavalo nam je tiho jutro; nizovi zvijezda spletali se u čudnim šarama na dalekom horizontu i jedna se za drugom gasila, prema tomu kako se bljeđani odsjev istoka razlijevao po tamnomodrom svodu, osvjetljujući malo pomalo gorske strmine, pokrivene djevičanskim snijegom. S desne i s lijeve strane crnile se mra- čne, tajanstvene provalije; a magle, kuljajući i vijući se kao zmije, puzale su po brazdama susjednih stijena, kao da i one osjećaju, pa se boje dana što se približavao.
Sve je bilo tiho na nebu i na zemlji, kao u čovječjem srcu u čas jutarnje molitve; samo bi gdjekad pirnuo hladan vjetar s istoka, podižući konjima grivu, pokritu injem. Mi krenu- smo na put; petero loše kljusadi s mukom je vuklo naša kola po zavojitom putu na Gud- goru. Mi smo straga išli pješke, pa smo podmetali kamenje pod kotače, kad bi konji sustali. Činilo se, kao da put vodi u nebo, jer dokle su oči dopirale, neprestano se dizao, a

napokon se gubio u oblaku, što se još od sinoć odmarao na vrhu Gud-gore kao jastreb, što vreba plijen. Snijeg nam je škripio pod nogama; zrak je postao tako rijedak, da se teško disalo; krv je svaki čas navaljivala u glavu, no ipak mi se po svim žilama raširio neki ugodan osjećaj i bilo mi je nekako ugodno, što sam tako visoko iznad svijeta - ne poričem da je to djetinji osjećaj, ali kad se udaljujemo od društvenih veza, pa se primi- čemo prirodi, i nehotice postajemo djeca, sve što je duši nametnuto otpada od nje, i ona postaje opet onakva kakva je negda bila, i kakva će valjda opet jednom biti. Kome je, kao meni, bilo suđeno da tumara po pustim gorama, da tako dugo promatra njihove čudne oblike i da požudno guta njihov oživljujući zrak, razliven po njihovim klancima, taj će bez sumnje shvatiti moju želju da iskažem, da ispričam i da nacrtam te čarobne slike. Napokon se popesmo na Gud-goru, stadosmo i obazresmo se. Na njoj je visio siv oblak i njegov je hladni dah prijetio bliskom olujom; ali na istoku je sve bilo tako jasno i zlatno, te smo ga mi, to jest ja i štabni kapetan, sasvim zaboravili... Da, i štabni kapetan; u prip- rostim je srcima osjećaj ljepote i veličine prirode stoput jači i življi nego u nas što zanosna pričamo naglas i na papiru.
Vi ste se, mislim, navikli na te divne slike? - rekoh mu.
Da, i na zujanje tanadi možemo se naviknuti, to jest naviknuti se da skrivamo nehotič- no udaranje srca.
Slušao sam, naprotiv, da je mnogim starim vojnicima ta muzika čak ugodna?
Dakako, ako hoćete, ugodna je; bit će zato što srce jače kuca. Pogledajte - dometnu, pokazujući prema istoku - kakav je to kraj!
I doista, teško da ću ikad igdje vidjeti takvu panoramu. Ispod nas je ležala Kojšaurska dolina koju su presijecale Aragva i ona druga rijeka kao dvije srebrne niti; po njoj je klizila plavkasta magla, bježeći u susjedne tjesnace od toplih jutarnjih zraka; s desne i lijeve strane presijecali su se i redali gorski grebeni, jedan viši od drugoga, pokriveni snijegom i grmljem. U daljini iste te gore, ali nema ni jedne stijene koja je bila drugoj slična - i sav je taj snijeg govorio rumenim sjajem tako živo, tako jarko, te ti se činilo da bi vječito htio tamo živjeti. Sunce se jedva pokazalo iza tamnomodre gore, koju bi samo vješto oko moglo razlikovati od olujnog oblaka; ali iznad sunca bila je krvava pruga, koja je mog druga osobito zanimala. "Rekao sam vam" - uskliknu on - "da će danas biti nev- remena, Treba se požuriti, inače bi nas moglo zateći na Krestovoj:" - "Mičite se!" - vikne kočijašima.
Podmetnusmo lance pod kotače umjesto kočnica, da se ne skotrljaju; uzesmo konje za uzde i stadosmo se spuštati; s desne je strane bila stijena, a s lijeve takva provalija da se čitavo osetsko seoce na njenu dnu činilo kao lastavičje gnijezdo. Zadrhtah pomislivši da sada često, u gluho doba noći, ovom cestom, gdje se ni dvoja kola ne mogu razminuti, po neki kurir i do deset puta na godinu prolazi, a da i ne izmili iz svojih trošnih karuca. Jedan od naših kočijaša bio je ruski jaroslavski mužik, a drugi Osetin. Osetin je vodio rudnjaka za uzdu s najvećom opreznošću, ispregnuvši prije logove21 - a naš nemarni Rus čak nije ni sišao s kola! Kad sam mu spomenuo da bi se mogao pobrinuti barem za moj kovčeg, za kojim se nikako nisam želio spuštati u taj bezdan, odgovori mi on: "Ništa, gospodine! Dat će Bog, pa ćemo stići, kad i oni, nije nam ovo prvi put!" - i imao je pravo; mogli smo, istina, i ne stići, ali smo ipak stigli. I kad bi ljudi malo bolje razmislili, uvjerili bi se da život nije vrijedan tolike brige...
Ali vi možda hoćete znati konac pripovijesti o Beli? - Prvo, ja ne pišem pripovijesti, nego putne bilješke, pa stoga ne mogu natjerati štabnog kapetana da pripovijeda prije nego što

21 rudnjak je srednji konj u ruske trojke, a logovi su oba konja sa strane

je zaista pripovijedao. Zato pričekajte ili, ako hoćete, prevrnite nekoliko stranica; ali ja vam to ne preporučam, jer je prijelaz preko Krestove gore (ili, kako je naziva učeni Gam- ba,22 Le Mont St.-Christophe) vrijedan vaše radoznalosti. I tako smo se spuštali s Gud- gore u Čertovu dolinu23... Romantičnog li imena! Vi već vidite gnijezdo zloga duha među nepristupnim stijenama - ali nije tako. Ime Čertove doline dolazi od riječi "čerta", a ne od "čert" - jer je ovdje negda bila granica Gruzije. Ta je dolina bila zasuta snježnim nanosima, koji su dosta živo podsjećali na Saratov, Tambov i ostala draga mjesta naše domovine.
"Evo i Krestove!" - reče mi štabni kapetan, kad smo sišli u Čertovu dolinu, pokazujući brežuljak pokriven snježnom koprenom. Na vrhu mu se crnio kameni križ, a pokraj njega je vodio jedva jedvice vidljiv put, kojim samo onda prolaze kad je pobočni put zasut snijegom. Naši nam kočijaši rekoše da lavina još nije bilo i, štedeći konje, povezoše nas unaokolo. Na zavoju sretosmo petoricu Oseta. Oni nam ponudiše svoju pomoć i, uhvativši se za kotače, stadoše s vikom vukući i pridržavajući naše taljige. A put je doista opasan. S desne su strane nad našim glavama visjele gromade snijega, i činilo se kao da će se od prvog jačeg vjetra survati u klanac; uski je put dijelom bio pokriven snijegom, koji je na nekim mjestima propadao pod nogama, a na drugima se pretvarao u led od sunčanih zraka i noćnih mrazova, pa smo se i sami s mukom probijali, dok su konji padali. S lijeve je strane zijala duboka gudura, gdje je tekao potok, čas skrivajući se pod ledenom korom, čas pjeneći se i skačući preko crnog kamenja. Za dva sata jedva smo obašli Krestovu goru - dvije vrste za dva sata! Međutim se provališe oblaci, navali tuča i snijeg, a vjetar, prodrijevši u klance, urlaše i zviždaše kao razbojnik Solovjej - i doskora se kameni križ sakrio u magli koja se u sve gušćim valovima valjala s istoka... Da, zbilja, o tom križu ima čudna, ali vrlo raširena priča, da ga je sagradio car Petar I. kad je puto- vao preko Kavkaza; no prvo, Petar je bio samo u Dagestanu, a drugo, na križu je bilo krupnim slovima napisano da je postavljen po nalogu generala Jermolova i to godine 1824. Ali priča se i pored toga napisa tako ukorijenila, te zaista ne znaš čemu da vjeruješ, tim više što nismo navikli vjerovati napisima.
Valjalo nam se još nekih pet vrsta spuštati po zaleđenim stijenama i po mekanom snijegu da stignemo do stanice Kobi. Konji su se izmučili, a mi prozebli; mećava je zavijala sve jače i jače, upravo kao ona naša na sjeveru, samo što su njeni divlji napjevi bili bolniji, tužniji. "I ti, prognanice - pomislim - plačeš za svojim širokim, slobodnim stepama! Tamo imaš gdje raširiti svoja hladna krila, a ovdje ti je zagušljivo i tijesno kao orlu koji klikćući bije krilima o rešetku svoga gvozdenoga kaveza."
Nije dobro! - reče štabni kapetan. - Pogledajte, ništa se naokolo ne vidi, samo magla i snijeg. Dok treneš okom, možemo se survati u bezdan ili zapeti u kakvoj jami, a tamo je dolje Bajdara valjda tako nabujala, da je ne možeš ni preći. Takva ti je ta Azija! I ljudi i rijeke - nikako im ne možeš vjerovati.
Kočijaši su vičući i psujući udarali konje, koji su dahtali i opirali se i nizašto na svijetu nisu htjeli s mjesta, ne mareći za rječitost bičeva. "Vaše blagorođe" - reče napokon jedan od njih - "ovako mi nećemo stići do Kobi; ne biste li naredili, dok se može, da svrnemo na lijevo? Eno tamo se na obronku nešto crni - zacijelo kolibe: tamo se svagda svraćaju


22 Gamba, Jean Francois (1763.-1833.) - francuski putnik. Putovao je po Kavkazu s namjerom da probije novi trgovački put za francuske industrijalce. Napisao je knjigu "Putovanje po Južnoj Rusiji" (1824.).
23 Čert znači ruski vrag, a čerta crta.

putnici, kad je nevrijeme; vele da će nas odvesti, ako im date na votku", dometnu on pokazujući Osete.
Znam, brajko, znam i bez tebe! - reče štabni kapetan.
To su već takve životinje. Dat će se oderati, samo da izmame na votku.
Ipak ćete priznati - rekoh - da bi nam bez njih bilo gore.
Tako je, tako je - progunđa on - uh, ti provodiči! Instinktivno osjećaju gdje se mogu okoristiti kao da se bez njih i ne može naći put.
Svrnemo nalijevo i nekako, poslije mnogo muke, stignemo do jadnog skrovišta. Bile su to dvije kolibe sagrađene od ploča i od oblutaka i ograđene isto takvim zidom. Odrpani nas gazde prijazno primiše. Poslije sam doznao da ih vlada plaća i hrani, a zato im je duž- nost primati putnike, koje zatekne oluja.
Sve je kako treba - rekoh sjedajući k ognjištu - sad ćete mi dovršiti svoje pričanje o Beli; uvjeren sam da ono nije bio svršetak.
A zašto ste o tom tako uvjereni? - zapita me štabni kapetan, pa mi namigne i lukavo se nasmiješi.
Zato jer to ne bi bilo u redu; što se neobično počelo mora se neobično i svršiti.
E, pogodili ste...
Vrlo mi je drago.
Lako se vama radovati, ali meni je upravo teško kad se toga sjetim. Divna je bila djevoj- ka ta Bela! Najposlije sam se tako na nju navikao, kao na kćerku, a i ona je mene voljela. Moram vam reći, da ja nemam obitelji. O ocu i materi nemam glasa već neko dvanaest godina, a da se oženim, nisam prije pomišljao - tako da to sada već i nije za me. Zato mi je drago što sam našao stvorenje koje ću maziti. Ona bi nam pjevala pjesme ili plesala lezginku... Ali kako je plesala! Gledao sam ja naše gubernijske gospođice, a jednom sam bio i u Moskvi na plemićkoj zabavi, ima tome već nekih dvadeset godina - ali da! Sasvim drugačije!... Grigorij Aleksandrovič nakitio ju je kao lutku, mazio je i milovao i ona se kod njega čudno poljepšala! S lica joj i s ruku nestalo garave boje, na obrazima joj izbila rumen... Pa kako je gdjekad bila vesela i podrugivala mi se - nevaljalica... Bog joj pros- tio!...
A kad ste joj javili očevu smrt?
Dugo smo to od nje krili, dok se nije navikla na svoj položaj, a kad smo joj rekli, plakala je dan, dva, pa zaboravila.
Jedno četiri mjeseca teklo je sve da ne može bolje. Grigorij Aleksandrovič - čini se, da sam već rekao - strašno je volio lov. Otišao bi u šumu i ganjao veprove ili divokoze - a sad jedva da bi otišao dalje od tvrđavnog bedema. Najednom ipak opazim da je opet zamišljen; hoda po sobi, s rukama na leđima; a jednoga dana, ne rekavši nikomu ništa, ode u lov - nema ga čitavo jutro; ode tako i drugi put, pa sve češće i češće... "Neće biti dobro" - pomislim - "zacijelo je crni mačak među njih skočio."
Jedno jutro odem k njima - kao da mi je sad sve pred očima. Bela je sjedila na krevetu u crnom svilenom bešmetu, blijeda i tako tužna da sam se prepao.
A gdje je Pečorin? - upitam.
U lovu.
Zar je danas otišao? - Ona je šutjela, kao da joj je mučno odgovoriti.
Ne, još jučer - reče napokon teško uzdahnuvši.
Da mu se nije što dogodilo?

Jučer sam cio dan samo razmišljala - odgovori ona kroz suze - dolazile su mi na pamet razne nezgode: sad mi se učinilo da ga je ranio divlji vepar, sad opet da ga je neki Čeče- nac odvukao u gore... A sad mi se čini da me ne ljubi.
Doista, draga moja, nešto gore nisi mogla izmisliti.
Ona zaplače, a onda ponosno diže glavu, obriše suze i nastavi:
Ako me ne ljubi, tko mu brani da me ne pošalje kući? Ja ga ne silim. A ako bude i dalje tako, sama ću otići. Nisam robinja - kneževska sam kći!...
Stadoh je miriti. - "Slušaj, Bela, pa on ne može uvijek sjediti ovdje, kao da je prišiven za tvoju suknju; on je mlad, voli lov - ode pa se opet vrati, a ako budeš tugovala, brzo ćeš mu dodijati.
- To je istina! - odgovori ona. - Bit ću vesela. - I hihoćući uhvati svoj bubnjić i stade pjeva- ti, plesati i skakati oko mene. Ali ni to nije dugo potrajalo, jer je opet pala na postelju i pokrila lice rukama.
Što učiniti? Nikad, znate, nisam imao posla sa ženama. Mislio sam i mislio, kako da je utješim, i ničemu se nisam domislio. Neko smo vrijeme oboje šutjeli... Neugodan položaj!
Napokon joj rekoh: "Ako hoćeš, poći ćemo šetati na bedem, vrijeme je divno!" - Bilo je to u rujnu. I doista, dan je bio prekrasan, svijetao i nije bio vruć: sve su se gore posve jasno vidjele. Pođosmo pa se šutke prošetasmo amo tamo po tvrđavnom bedemu, napokon sjedne ona na tratinu, a ja sjedoh kraj nje. Doista, smiješno je o tom govoriti, ali ja sam trčao za njom kao kakova dadilja.
Naša je tvrđava stajala na visoku mjestu i pogled je s bedema bio prekrasan. S jedne strane široka ravnica, koju je presijecalo nekoliko jaruga, a iza nje šuma, koja se prostira- la sve do gorskog bila; na ravnici se gdjegdje dimila sela i hodali čopori konja. S druge je strane tekla rječica, a tik do nje raslo je gusto grmlje, koje je pokrivalo kršne visove, što su se sastajali s glavnom granom Kavkaza. Mi smo sjedili na uglu kule, da uzmognemo na obje strane sve vidjeti. Uto opazim gdje iz šume netko izlazi na sivcu konju, jaše sve bliže i bliže, i napokon se zaustavi s onu stranu rijeke, oko stotinu hvati daleko od nas, i stade kao bijesan razigravati konja. Čudno!... "Pogledaj Bela - rekoh ja - ti imaš mlađe oči, kakav je ono konjanik, koga li je došao zabavljati?..."
Ona pogleda i usklikne: "Ta to je Kazbič!"
Ah, taj razbojnik! Zar je došao da nam se ruga? - Gledam ja, bome Kazbič, njegovo garavo lice, odrpan, prljav kao uvijek. - "To je konj moga oca" - reče Bela, uhvativši me za ruku; drhtala je kao prut, a oči joj sijevahu... Aha! pomislim; i u tebi, dušice moja, ne miruje razbojnička krv!
- Dođi amo - rekoh stražaru - uzmi pušku, pa mi skini onoga deliju - dobit ćeš srebrni rubalj. - "Slušam, vaše visokoblagorođe; ali on ne stoji na mjestu..." - "Naloži mu!" - rekoh smijući se. - "Ej! prijatelju!" - vikne stražar, mašući mu rukom. - "Stani malko, što se okrećeš kao zvrk?" - Kazbič se doista zaustavi i stade slušati; zacijelo je mislio da ćemo se s njim dogovarati - nije nego još nešto!... Moj grenadir nanišani... opali!... promaši. Tek što je barut na prašniku planuo, Kazbič obode konja i on skoči na stranu. Nato se uspravi u stremenu, vikne nešto na svom jeziku, zaprijeti bičem - i nestade ga.
Stid te bilo! - rekoh stražaru.
Vaše visokoblagorođe! Otišao je da umre - odgovori on. - Proklet je to svijet, ne možeš ga jednim hicem ubiti.
Četvrt sata kasnije vratio se Pečorin iz lova. Bela mu se bacila oko vrata i nimalo se nije žalila, ništa mu nije prigovarala, što ga tako dugo nije bilo... A čak ja sam se na njega

razljutio! - "Ma, zaboga", rekoh, "evo ovaj čas bio je Kazbič s onu stranu rijeke i mi smo na nj pucali. Lako biste se mogli na njega namjeriti. Ti su brđani osvetljiv svijet; mislite li da se on ne domišlja da ste i vi malo pomogli Azamatu? A ja bih se okladio da je sada prepoznao Belu. Znam da mu se prije godinu dana vrlo sviđala - sam mi je rekao - i da je mogao skupiti dosta novaca, zacijelo bi je bio zaprosio..." - Nato se Pečorin zamislio. - "Da - odgovori on - trebamo biti oprezniji... Bela! Od današnjeg dana ne smiješ više izlaziti na tvrđavni bedem."
Navečer sam s njim imao dug razgovor. Bilo mi je mrsko, što se promijenio prema toj bijednoj djevojci; uz to što je pola dana provodio u lovu, postao je hladan, rijetko ju je milovao, pa je ona stala naočigled venuti, lice joj se oduljilo, velike joj se oči zamutile. Zapitaš je: "Zašto si uzdahnula, Bela? Zar si tužna?" - "Nisam." - "Zar nešto želiš?" "Ne." - "Mori li te čežnja za rodom?" - "Ja nemam roda." Kadikad nisi po čitave dane od nje ništa drugo čuo nego "da" i "ne".
O tome sam mu eto stao govoriti. "Čujte, Maksime Maksimiču".- odgovori on - "ja imam nesretnu ćud; da li me je odgoj takvim učinio ili me je Bog takva stvorio - ne znam. Znam samo, ako druge bacim u nesreću, nisam ni ja manje nesretan. Njima je to dakako slaba utjeha - ali tako je, upravo tako. U ranoj svojoj mladosti, od onog časa kad sam izišao ispod skrbništva svoga roda, stao sam bijesno uživati sve naslade koje se mogu dobiti za novce i te su mi se naslade dabogme ogadile. Onda se otisnuh u veliki svijet i doskora mi je društvo isto tako omrznulo; ljubio sam svjetske ljepotice i one su mene ljubile, ali njihova je ljubav samo dražila moju taštinu i sebičnost, a srce mi je ostalo pusto... Stao sam čitati, učiti - no i nauke mi omrznuše. Vidio sam da do njih nikako ne stoji ni sreća ni slava, jer su najsretniji ljudi - neznalice, a slava je - sretan slučaj, pa treba samo spretnosti da je postigneš. Tako mi je sve dosadilo... Doskora me premjestiše na Kavkaz - i to je najsretnije doba moga života. Nadao sam se da nema dosade pod čečenskom tanadi - ali uzalud! Za mjesec dana tako sam se navikao na njihovo zujanje i na blizinu smrti, da sam se više zanimao za komarce, pa mi je postalo dosadnije nego prije, jer sam izgubio gotovo posljednju nadu. Kad sam ugledao Belu u svom domu, kad sam prvi put, držeći je na koljenima, ljubio njene crne uvojke, mislio sam luda da je ona anđeo, što mi ga je milostiv udes poslao za utjehu... Opet sam se prevario; ljubav divlje djevojke ne vrijedi mnogo više od ljubavi ugledne gospođe; bezazlenost i iskrenost jedne dosadi isto tako kao i koketnost druge. Ako baš hoćete, ja je još i sad ljubim, zahvalan sam joj za nekoliko dosta slatkih časaka, dat ću za nju i svoj život - ali mi je uz nju dosadno... Jesam li budala ili zločinac - ne znam; ali je jasno da i mene treba vrlo žaliti, možda i više nego nju. Moju je dušu svijet iskvario, moja je fantazija nemirna, a srce se ne može nasititi. Meni je svega premalo; i na bol se lako naviknem, kao i na nasladu, i život mi postaje od dana do dana sve pustiji; samo mi je jedno sredstvo ostalo: putovanje. Čim uzmognem, otići ću; ali ne u Europu, sačuvaj Bože! - poći ću u Ameriku, u Arabiju, u Indiju - pa ću valjda negdje na putu umrijeti. Uvjeren sam barem da se ova posljednja utjeha neće brzo iscrpsti, dok ima bura i ružnih putova" - Tako je on dugo govorio i njegove mi se riječi usjekoše u pamet, jer je to bilo prvi put što sam nešto takvo slušao od čovjeka kojemu je dvadeset i pet godina, a dao bog, i posljednji put... Čudo! Recite, molim vas - nastavi štabni kapetan, okrenuvši se k meni - vi ste, čini se, bili u prijestolnici i to nedavno - pa je li ondje sva mladost takva?
Odgovorih da ima mnogo ljudi koji isto tako govore; da ima vjerojatno i takvih koji govore istinu; da je uostalom razočaranje, kao i svaka moda, počelo u višim društvenim razredima, pa onda prešlo k nižima i tamo se otrcalo, a sada oni, kojima je doista više dosadno nego svima drugima, nastoje tu svoju nesreću sakriti, kao neki grijeh. Štabni kapetan nije shvatio tih finih razlika, pa je mahnuo glavom i lukavo se nasmiješio.

A bit će da su Francuzi uveli modu dosade.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 10:47




Ne, već Englezi.
Aha, dakako!... odgovori on; ta oni su uvijek bili pijanice na glasu!...
Ja se nehotice sjetih neke moskovske gospođe, koja je tvrdila da Byron nije bio ništa drugo nego pijanica. Uostalom štabnom se kapetanu nije moglo zamjeriti što je to rekao. Da se uzdrži od vina, nastojao je, razumije se, uvjeriti sam sebe da je pijanstvo krivo svakoj nesreći na svijetu.
Međutim je on ovako nastavio svoje pričanje:
Kazbič se više nije javljao. Ali ja se - ne znam zašto - nisam mogao oteti misli da on nije uzalud dolazio i da smišlja nekakvo zlo.
Jednom me Pečorin nagovarao, da pođem s njim u lov na vepra. Dugo sam se nećkao; baš mene zanima vepar! Ipak me odvukao sa sobom. - Uzesmo pet vojnika i krenusmo rano ujutro. Do deset sati lunjali smo po trščacima i po šumi - ali zvijeri nema. "Ej, neće- mo li se vratiti? - rekoh ja. - Čemu da se uzalud mučimo? Vidi se da smo baš nesretan dan izabrali." Ali Grigorij Aleksandrovič nije mario ni za zaparu ni za umor i nije se htio vratiti bez plijena... Takav je on bio čovjek; što zamisli - mora biti; bez sumnje ga je u djetinjstvu majčica razmazila... - Napokon se u podne namjerismo na prokletog vepra - opalismo! Ali uzalud; vepar je utekao u trščak... takav je bio nesretan dan!... Nato se malo odmorismo i krenusmo kući.
Jahali smo šutke uporedo, pustivši uzde, i već smo bili gotovo u samoj tvrđi, samo nam ju je grmlje sakrivalo. Najednom puče puška... Mi se zgledasmo; jednaka nas je sumnja napala... Žurno poletjesmo, odakle se pucanj čuo - vidimo mi: na bedemu se skupili vojnici u gomilu, pa pokazuju u polje, a tamo konjanik leti kao bez duše i drži na sedlu nešto bijelo. Grigorij Aleksandrovič vrisnu baš kao kakav Čečenac; trže pušku - i jurnu; a ja za njim.
Naši konji na sreću - zbog mršavog lova - nisu bili izmučeni, pa su nam se upravo izmicali ispod sedla, i svakoga trenutka bili smo sve to bliže... Napokon prepoznam Kazbiča, samo nisam mogao razabrati što je držao pred sobom. Uto stignem Pečorina, pa mu viknem: "To je Kazbič!"... On me pogleda, kimne glavom i ošine konja bičem.
Napokon mu se približismo na puškomet; je li Kazbičev konj bio izmučen ili lošiji od naših, tek je pored svega njegova nastojanja slabo odmicao. Mislim da se u taj čas sjetio svoga Karađoza...
Vidim ja, gdje je Pečorin u trku primakao pušku... "Ne pucajte" - viknem mu - "čuvajte metak; ionako ćemo ga stići." - Ah da, ta mladost! Uvijek se u nevrijeme raspali... Hitac planu i tane prebi konju stražnju nogu. Kako je bijesno letio, učini još desetak skokova, pa se spotakne i padne na koljena. Kazbič skoči i sad smo vidjeli da je na rukama držao ženu, umotanu u čadru... To je bila Bela... jadna Bela! - On nam nešto viknu na svom jeziku i diže kindžal na nju... Nismo mogli gubiti vrijeme - ja opalim nasumce; tane ga je vjerojatno pogodilo u rame, jer je najednom spustio ruku. Kad se dim razišao, ležao je na zemlji ranjeni konj, a pokraj njega Bela; a Kazbič je odbacio pušku, pa se kao mačka po grmlju penjao na stijenu. Prohtjelo mi se da ga skinem odanle, ali puška mi je bila praz- na! Skočismo s konja i pohrlismo k Beli. Jadnica je ležala nepomično, a krv joj je potokom tekla iz rane... Takav zlotvor! Da ju je bar u srce udario - bio bi u jedan mah svemu kraj, a ono u leđa... baš razbojnički! Bila je u nesvijesti. Poderemo čadru i zavijemo joj ranu, što smo jače mogli. Uzalud joj je Pečorin ljubio hladne usne - ništa joj nije moglo vratiti svijest.

Pečorin posjede konja, a ja je digoh sa zemlje i nekako je položih do njega na sedlo. On je obuhvati rukom i mi krenemo natrag.
Nakon što smo nekoliko časaka šutjeli, reče mi Grigorij Aleksandrovič: "Čujte, Maksime Maksimiču, ovako je nećemo živu dovesti". - "Istina!" - rekoh ja i mi potjerasmo konje uzagrepce. - Na vratima tvrđave čekala nas gomila naroda. Oprezno prenijesmo ranjeni- cu u Pečorinov stan i poslasmo po liječnika. On je doduše bio pijan, ali je došao, pregle- dao ranu i rekao da ne može doživjeti sutrašnjega dana; ali se prevario...
Zar je ozdravila? - upitam štabnog kapetana, uhvativši ga za ruku, jer sam se i nehotice obradovao.
Nije - odgovori on - nego liječnik se u tome prevario, što je još dva dana živjela.
Ali objasnite mi kako ju je Kazbič ugrabio.
Evo kako. Ne mareći što joj je Pečorin zabranio, izašla je ona iz tvrđave i pošla prema rijeci. Bilo je, znate, vrlo vruće, pa je sjela na kamen i spustila noge u vodu. Uto se Kazbič prikrao - zgrabio je, zatisnuo joj usta i odvukao je u grmlje, a tamo skočio na konja pa bjež! Njoj je međutim uspjelo da vikne. Stražari se uzbunili, opalili, ali promašili, a uto stigosmo i mi.
A zašto ju je Kazbič htio oteti?
Zaboga! Ti su Čerkezi poznati tati; što nije prikovano, moraju odnijeti; koješta im i ne treba, pa ipak ukradu... to im ne smijete zamjeriti! A osim toga ona mu se odavno svi- đala.
I Bela je umrla?
Umrla je. Samo se dugo mučila, a i mi smo se uz nju ljudski izmučili. Oko deset sati navečer došla je k sebi - mi smo sjedili kraj postelje. Tek što je otvorila oči, stala je zvati Pečorina. - "Tu sam ja pokraj tebe, džanečko moja - odgovori on i primi je za ruku. - "Umrijet ću!" - reče ona.
Stadosmo je tješiti; rekosmo joj da je liječnik obećao da će je svakako izliječiti. Ona mah- nu glavom i okrenu se k zidu. Nije joj se htjelo umrijeti!...
U noći je počela buncati; glava joj gorjela; čitavo joj tijelo na mahove tresla groznica. Govorila je nejasne riječi o ocu, o bratu; htjela je u gore, kući... Zatim je govorila i o Pečo- rinu, nazivala ga raznim nježnim imenima ili ga korila, što više ne ljubi svoju džanečku.
On ju je šuteći slušao, naslonivši glavu na ruke, ali čitavo vrijeme nisam na njegovim trepavicama opazio nijedne suze. Da li zaista nije mogao plakati ili se svladavao - ne znam; ali ja nisam nikad vidio ništa žalosnije.
Pred zoru je prestala buncati. Skoro je čitav sat ležala nepomično, blijeda i tako slaba, te se jedva moglo vidjeti da diše. Onda joj postade lakše, pa je stala govoriti, ali, što mislite, o čem?... Takve misli dolaze samo na samrti!... Stala se žalostiti što nije kršćanka, što se njena duša neće na onom svijetu nikad sastati s dušom Grigorija Aleksandroviča i što će mu druga žena biti družica u raju. Pade mi na um da je pokrstim prije smrti, pa joj to i predložih. Ona me neodlučno pogleda i dugo nije mogla progovoriti ni riječi. Napokon reče da će umrijeti u onoj vjeri, u kojoj se i rodila. Tako je prošao čitav dan. Koliko li se promijenila u taj jedan dan! Blijedi joj obrazi upadoše; oči joj se jako raširiše; usne su joj gorjele, osjećala je u sebi vatru, kao da joj u grudima leži rastopljeno gvožđe.
Dođe druga noć. Mi nismo sklapali očiju, nismo odlazili od njene postelje. Ona se užasno mučila, stenjala, a čim bi joj bol malo popustio, trudila se da uvjeri Grigorija Aleksandro- viča, kako joj je bolje, nagovarala ga da pođe spavati, ljubila mu ruku i nije htjela da je ispusti. Prema jutru stala je osjećati samrtne muke, počela se premetati, zderala zavoj i

krv joj je nanovo potekla. Kad smo joj ranu opet zavili, umirila se načas i stala moliti Pečorina da je poljubi. On kleknu kraj postelje i pritisnu usta na njene hladne usne. Ona ga je čvrsto obuhvatila oko vrata svojim drhtavim rukama, kao da mu je u tom poljupcu htjela predati svoju dušu... Ne, dobro je uradila što je umrla! Ta što bi bilo od nje da ju je Grigorij Aleksandrovič ostavio? A to bi se bilo prije ili poslije dogodilo...
Sutradan do podne bila je tiha, šutljiva i poslušna, premda ju je naš liječnik mučio toplim oblozima i ljekarijama. "Nemojte! - govorio sam mu - ta sami ste rekli, svakako će umrije- ti, pa čemu onda svi ti vaši lijekovi?" - "Ipak je bolje, Maksime Maksimiču - odgovori on - da savjest bude mirna." -
Lijepe li mi savjesti!
Poslije podne stade je moriti žeđa. Otvorismo prozore, no napolju je bilo toplije nego u sobi. Stavismo joj leda oko postelje - no ništa nije pomoglo. Znao sam da ta nesnosna žeđa znači da se primiče konac, pa sam to rekao Pečorinu. - "Vode, vode!..." govorila je ona promuklim glasom, pridigavši se na postelji.
On problijedi kao krpa, uhvati čašu, nalije i pruži joj. Ja sam pokrio lice rukama i stao govoriti molitvu - ne sjećam se kakvu. Da, dragi moj, viđao sam ja često kako ljudi umiru u bolnicama i na bojištu, ali sve je to bilo drugačije, sasvim drugačije!... Moram priznati da mi je nešto žao. Mene se nije pred smrt ni jednom spomenula, a čini mi se da sam je ljubio kao otac... E, Bog joj prostio!...
Tek što je popila vodu, postade joj lakše i za dvije tri minute bila je mrtva. Stavismo joj ogledalo na usta - čisto!...
Izvedoh Pečorina iz sobe i mi pođosmo na tvrđavni bedem. Dugo smo hodali uporedo amo tamo, s rukama na leđima, ne govoreći ni riječi. Na njegovu licu nisi mogao ništa osobito pročitati i to mi se učini mrsko. Ja bih na njegovu mjestu umro od tuge. Najposli- je sjede na zemlju u hlad i stade nešto palicom crtati po pijesku. Ja sam ga, znate, više zbog pristojnosti htio utješiti, pa sam počeo govoriti; no on diže glavu i nasmija se... Od toga me smijeha prošla jeza... Pođoh se pobrinuti za lijes.
Priznat ću da sam se ponešto i zato prihvatio toga posla, da me mine tuga i bol. Imao sam komad termalame,24 pa sam njom pokrio lijes i ukrasio ga srebrnim čerkeskim rojtama, što ih je Grigorij Aleksandrovič bio za nju kupio.
Sutradan rano ujutro sahranismo je iza tvrđave kraj rijeke, nedaleko od onog mjesta gdje je posljednji put sjedila. Oko njena groba razraslo se sada grmlje bijelog bagrema i jorgo- vana. Htio sam joj staviti križ, ali to bi, znate, bilo nezgodno - ta nije bila kršćanka...
A Pečorin? - upitam.
Pečorin je dugo pobolijevao, pa je omršavio - jadnik; ali od to doba nismo nikad govori- li o Beli; vidio sam da mu je to neugodno - pa i čemu! - Neka tri mjeseca poslije toga premjestiše ga u drugi puk i on ode u Gruziju. Od toga se časa više ne sastadosmo... Da, sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju, ali u vojnoj zapovijedi nije toga bilo. - Uostalom, do nas kasno dolaze vijesti.
Nato stade opširno razlagati kako je neugodno kad doznaješ novosti godinu dana kasni- je - vjerojatno zato da zatomi bolne uspomene.
Ja ga nisam prekidao, ali ga nisam ni slušao.
Za jedan sat mogli smo na put. Mećava se stišala, nebo se razvedrilo i mi krenusmo. Putem sam opet nehotice poveo razgovor o Beli i o Pečorinu.

24 neka skupocjena tkanina. - Bilj. prev.

A niste li čuli što je bilo s Kazbičem? - upitam.
S Kazbičem? E, doista ne znam... Slušao sam da na desnom krilu kod Šapsuga25 ima neki Kazbič, neki vratolom, koji u crvenom bešmetu korakom jaše pod našom vatrom i uljudno se klanja kad tanad blizu njega prozviždi; ali teško da će to biti baš on!...
U Kobi se rastadoh s Maksimom Maksimičem; ja pođoh s poštom, a on je imao tešku prtljagu, pa nije mogao za mnom. Mislili smo da se nećemo više nikad sresti, pa ipak smo se sreli i, ako hoćete, pripovjedit ću vam. To je čitava pripovijest... Ali priznat ćete da je Maksim Maksimič čovjek dostojan povjerenja... Ako to priznate, bit ću potpuno naplaćen za svoje možda predugačko pričanje.

25 Šapsugi, jedno kavkasko pleme. - Bilj. prev.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 10:48




II. MAKSIM MAKSIMIČ
Rastavši se s Maksimom Maksimičem, projurih brzo kroz terečki i darjalski klanac. Do- ručkovao sam u Kazbeku, čaj sam pio u Larsu, a na večeru sam se požurio u Vladikav- kaz. Neću vas mučiti opisivanjem gora ni usklicima, koji ništa ne kazuju, osobito onima kojih ondje nije bilo, a ni statističkim podacima, kojih nitko ne želi čitati.
Svratio sam se u gostionicu, u koju se svraćaju svi putnici i gdje nema nikoga kome bi naredio da ispeče fazana i da svari šči, jer su ona tri invalida, kojima je povjerena, tako glupa ili tako pijana da nemaš od njih nikakve koristi.
Rekoše mi da ovdje moram provesti još tri dana, jer "okazija"26 iz Jekaterinograda još nije došla, pa se prema tomu ne može ni natrag vratiti. Kakva li je to okazija!... Loša doskoči- ca ne može biti Rusu utjeha, pa da mi vrijeme prođe namislih bilježiti pričanje Maksima Maksimiča o Beli, i ne sluteći da će to biti prva karika u dugačkom lancu pripovijesti.
Eto vidite, kako gdjekad neznatna zgoda ima goleme posljedice!... A vi možda i ne znate što je "okazija"? To vam je vojničko odjeljenje od pola čete s jednim topom, s kojim idu transporti kroz Kabardiju iz Vladikavkaza u Jekaterinograd.
Prvi dan proveo sam vrlo dosadno; no drugi dan, rano ujutro, uđoše u dvorište neka kola... A! Maksim Maksimič!... Pozdravismo se kao stari prijatelji. Ja mu ponudim, da uzme moju sobu; on se nije skanjivao, udario me štaviše po ramenu pa iskrivio usta, kao da će se nasmiješiti. Čudak!...
Maksim Maksimič imao je vrlo mnogo znanja u kuharskoj vještini; začudo je dobro ispekao fazana, vješto ga polio rasolom od krastavaca, i moram priznati da bih bez njega bio jeo suha jela. Boca kahetinskog27 vina pomože nam, te zaboravismo čedan broj jela, jer je bilo samo jedno, pa zapalismo lule i sjedosmo - ja uz prozor, a on pokraj naložene peći jer je dan bio vlažan i hladan. Šutjeli smo. Pa o čemu da govorimo?... On mi je o sebi već sve rekao, što je bilo zanimljivo, a ja nisam imao što pripovijedati. Gledao sam kroz prozor. Mnoštvo niskih kućica, razbacanih po obali Tereka, što se sve više i više širi, bjelasaju se iza drveća, dalje se plavile gore poput zupčasta zida, a iza njih se pomaljao Kazbek u svojoj bijeloj biskupskoj kapi. U misli se praštah s njima; bilo mi ih je žao.
Dugo smo tako sjedili. Sunce se sakrivalo za hladne vrhunce, a bjelušasta se magla stala razilaziti po dolinama, kadli se na cesti začu zveka putničkog zvonca i vika kočijaša. Nekoliko kola s prljavim Jermenima uđe u gostioničko dvorište, a za njima prazne putne karuce. Njihov lagani hod, udobni uređaj i gospodski izgled davao im je neko strano obilježje. Za njima je išao čovjek velikih brkova, u madžarskom haljincu, dosta lijepo odjeven za lakaja. Morao si pogoditi kakva mu je zvanje kad si vidio kako smiono i vješto istresa pepeo iz lule i kako viče na kočijaša. Vidjelo se da je razmažen sluga lijena gospodina - nešto kao ruski Figaro. - "Reci, brajane" - viknuh mu kroz prozor - "je li to - okazija prispjela, što li?" - On me prilično drsko pogleda, namjesti ovratnik i okrene se.

26 od latinske riječi occasio ili franc. occasion = "prilika".
27 Kahetija, kraj u Transkavkaziji, gdje rodi izvrsno vino. - Bilj. prev.


Neki Jermen, što je pokraj njega išao, nasmiješi se, pa mjesto njega odgovori da je doista stigla okazija i da se sutra ujutro vraća. - "Hvala Bogu!" reče Maksim Maksimič, koji je uto pristupio k prozoru. - "Divnih li karuca!" - dometnu - "zacijelo ide neki činovnik na istragu u Tiflis. Vidi se da ne poznaje naših gora! Nema ti, prijane, s njima šale, razbit će ti kola, pa da su engleska!" - "A tko bi to mogao biti - ajde da vidimo..." Izađosmo u hodnik. Na kraju hodnika bila su otvorena vrata u pobočnu sobu. Lakej je s kočijašem vukao kovčege u sobu.
Čujder, brajko - zapita ga štabni kapetan - čije su te divne karuce?... a?... Prekrasne karuce!... - Lakej se nije ni osvrnuo, već je nešto za sebe progunđao, razvezujući kovčeg. Maksim Maksimič se razljuti, pa udari bezobraznika po ramenu i reče: "Tebi ja govorim, brajane..."
Čije su karuce?... Moga gospodina...
A tko je tvoj gospodin?
Pečorin...
Što ti to veliš? Što? Pečorin?... Ah, Bože moj!... Nije li on služio na Kavkazu?... - usklik- nu Maksim Maksimič, pa me uhvati za rukav. Oči mu blistahu od radosti.
Bit će da je služio - ja nisam odavno kod njega.
E, dakako!... dakako!... Grigorij Aleksandrovič?... Tako mu je ime, zar ne?... Ja sam bio prijatelj tvom gospodinu - dometnu on, udarivši lakaja ljubazno po ramenu, tako da je posrnuo...
Oprostite, gospodaru, vi me smetate - reče on, namrgodivši se.
Kakav si ti to, brajko!... A znaš li ti da smo tvoj gospodar i ja bili glavni prijatelji, da smo zajedno živjeli?... A gdje li je on sam ostao?...
Sluga reče da je Pečorin ostao na večeri i na noćištu kod pukovnika N...
A neće li večeras ovamo? - reče Maksim Maksimič - ili ćeš možda ti, brajko, k njemu zbog čegagod?... Ako pođeš, reci mu, da je ovdje Maksim Maksimič - tako mu reci... on već zna... Dat ću ti osam grivni za votku...
Na lakejevu se licu pojavio prezir kad je čuo to čedno obećanje, no ipak je rekao Maksi- mu Maksimiču da će izvršiti, što mu je naručio.
Odmah će dotrčati!... - reče mi Maksim Maksimič svečano. - Idem na vrata, da ga če- kam... Ej, žao mi je, što se ne poznajem s N...
Maksim Maksimič sjedne na klupicu pokraj vrata, a ja uđoh u svoju sobu. Priznajem da sam i ja ponešto nestrpljivo očekivao toga Pečorina. Ako i nisam, po pripovijedanju štabnog kapetana, sebi stvorio najpovoljnije mišljenje o njemu, ipak mi se činilo da u njegovu značaju ima nekoliko zanimljivih crta. Za jedan sat donese invalid vreo samovar i čajnik. - "Maksime Maksimiču, nećete li čaja?" - viknem mu kroz prozor.
Hvala, nekako mi se neće.
Pijte, pijte! Evo, ta već je kasno, hladno.
Ne, hvala...
Pa kako vas volja! - Počeh sam piti čaj, no za deset minuta eto ti mog starkelje.
Pravo imate, bolje je piti čaj.- a ja sve čekam i čekam.
Momak je već davno k njemu otišao, očito ga je nešto zadržalo.
Na brzu je ruku posrkao čašu, ali drugu nije htio uzeti, nego je opet otišao na vrata i bio nekako nemiran. Vidjelo se da je starca ojadio Pečorinov nemar i to tim više što mi je tek

nedavno govorio o tome, kako je s njim drugovao, i još malo prije bio uvjeren da će on dotrčati čim začuje njegovo ime.
Već je bilo kasno i tamno kad sam opet otvorio prozor, stao zvati Maksima Maksimiča i rekao mu da je vrijeme spavanju. On je nešto progunđao kroz zube, a kad sam ga nano- vo pozvao - nije ništa odgovorio.
Legnem na divan, umotam se u kabanicu i, ostavivši svijeću na klupi kraj peći, doskora zaspem, pa bih bio mirno prospavao da me nije probudio Maksim Maksimič, koji je vrlo kasno unišao u sobu. On baci lulu na stol, stade hodati po sobi, čeprkati u peći, a napo- kon leže, ali je dugo kašljao, pljuvao i valjao se...
Da vas ne grizu stjenice? - zapitam ga.
Da, stjenice... - odgovori on, teško uzdahnuvši.
Sutradan ujutro probudih se rano, ali me Maksim Maksimič bio pretekao. Našao sam ga gdje sjedi na klupici kod vrata. - "Trebam poći komandantu" - reče on - "pa ako Pečorin dođe, molim vas, pošaljite po mene..."
Obećah mu. On potrči, kao da mu je u udove nanovo ušla mlada snaga i gipkost.
Jutro je bilo svježe i prekrasno. Zlatni se oblaci gomilali na gorama kao neki nov niz zračnih gora; pred vratima se prostirao širok trg; iza njega je bio sajam, kuda je vrvio svijet jer je bila nedjelja; bosi osetski momčići, noseći na leđima bisage s medom u saću, vrzli se oko mene; ja sam ih psovao - nije mi bilo do njih, nego je i mene stao hvatati nemir dobroga štabnog kapetana.
Nije prošlo ni deset minuta, kadli se na kraju trga pokaže onaj, što smo ga očekivali. Išao je s pukovnikom N..., koji ga je dopratio do gostionice, pa se onda oprostio s njim i vratio u tvrđavu. Ja poslah smjesta invalida po Maksima Maksimiča.
Pečorinu izađe ususret njegov lakaj pa mu javi da će odmah upregnuti, pruži mu kutiju s cigaretama i, dobivši nekoliko naloga, pođe spremati za put. Njegov gospodar zapali cigaru, zijevne dva-tri puta, pa sjedne na klupu s druge strane vrata. Sad vam moram naslikati njegov portret.
Bio je srednjega rasta; skladni, vitki njegov stas i široka mu ramena govorili su da ima snažno građeno tijelo, koje je moglo podnositi sve tegobe nomadskog života i klimatskih promjena, koje nije mogla slomiti ni razuzdanost prijestolničkog života ni duševne oluje. Prašni njegov baršunasti kaput bio je zakopčan samo na dva donja dugmeta, pa si mo- gao vidjeti njegovo poput snijega bijelo rublje, koje je odavalo čovjeka što je navikao na red. Njegove uprljane rukavice kao da su bile sašivene upravo za njegovu maljušnu, aristokratsku ruku, pa kad je skinuo jednu rukavicu, začudio sam se kako su mu prsti mršavi i blijedi. Hod mu je bio nemaran i lijen, ali sam opazio da ne razmahuje rukama - a to je jasan znak neke nepovjerljivosti u karakteru. Uostalom, to su moja vlastita opaža- nja, i ja nipošto ne tražim da im slijepo vjerujete. Kad se spustio na klupu, pogurio se njegov uspravni stas, kao da mu u hrptenjači nema ni jedne koščice; položaj čitavog mu tijela pokazivao je neku nervoznu slabost; sjedio je kao što sjedi Balzacova koketa od trideset godina u svom mekanom naslonjaču, kad se na plesu izmorila. Kad sam mu prvi put pogledao u lice, ne bih mu bio dao više od dvadeset i tri godine, no poslije sam mu htio dati i trideset. U njegovu je smijehu bilo nešto djetinjasto. Koža mu je imala neku žensku nježnost; ispod plave kose, kovrčave od prirode, slikovito se isticalo njegovo blijedo, plemenito čelo, na kojem si samo poslije promatranja mogao opaziti tragove bora, što su jedna drugu presijecale, a zacijelo su se mnogo jasnije vidjele u času gnjeva ili duševnog nemira. Premda mu je kosa bila plave boje, brkovi i obrve mu bijahu crni - a to je kod čovjeka znak dobre pasmine, kao što su to crna griva i crn rep kod bijela konja.

Da dovršim portret, reći ću da je imao malo prćast nos, zube bijele kao snijeg i smeđe oči. O tim očima trebam kazati još nekoliko riječi.
Prvo, one se nisu smijale kad bi se on smijao. - Niste li nikad opazili takvih osobitosti kod nekih ljudi?... To odaje ili zlu ćud ili duboku, postojanu tugu. Iza trepavica, koje su bile napola spuštene, sjale su one nekom fosfornom svjetlošću, ako se tako smije reći. To nije bio odsjev duševnog žara ni žive mašte, to je bila svjetlost, nalik na sjaj glatkog čelika koji zasjenjuje, ali je hladan. Njegov je pogled bio nestalan, ali oštar i težak, pa ti je ostav- ljao u duši neki neugodan osjećaj kao nečedno pitanje i mogao bi ga nazvati drskim, kad ne bi bio tako ravnodušan i miran. Sva su mi ta opažanja možda samo zato pala na um, što sam znao nešto više iz njegova života i možda bi njegova pojava kod nekoga drugog bila izazvala sasvim drugačiji osjećaj, ali kako vi nećete o njemu ni od koga drugog sluša- ti, nego od mene, morate se za nevolju zadovoljiti ovim opisom. Naposljetku ću reći da nije bio nipošto ružan i da je imao jednu od onih originalnih fizionomija, koje se osobito sviđaju svjetskim ženama.
Konji su već bili upregnuti, zvonce bi na mahove zazvečalo na obluku,28 lakaj je već dvaput dolazio Pečorinu pa mu javio da je sve gotovo, a Maksima Maksimiča još nije bilo. Srećom se Pečorin bio zadubio u misli, gledajući modre zupce na Kavkazu, i kao da se nije žurio na put. Pristupih k njemu. "Ako hoćete malo pričekati" - rekoh ja - "vidjet ćete starog prijatelja, pa ćete se obradovati..."
- Ah, doista! - reče on brzo. - Jučer mi rekoše; pa gdje je on? - Ja se okrenem prema trgu i ugledam Maksima Maksimiča, gdje trči iz sve snage... Za nekoliko minuta bio je već uz nas; jedva je mogao disati; znoj mu je obilno tekao s lica; mokri pramenovi sijede kose, što su se pomolili ispod kape, prilijepili su se za čelo; koljena su mu drhtala... htio se baciti Pečorinu oko vrata, no on mu je prilično hladno, iako s ljubaznim smiješkom, pružio ruku. Štabni kapetan u prvi se mah zapanjio, no onda je objema rukama željno uhvatio njegovu ruku - ali još nije mogao govoriti.
Kako mi je milo, dragi Maksime Maksimiču! Pa kako živite? - zapita Pečorin.
A... ti?... a vi?... - progunđa starkelja sa suzama u očima... - koliko godina... koliko dana... a kuda sad?...
Idem u Perziju - i dalje...
Valjda ne odmah?... Ta počekajte, mili moj!... valjda se nećemo odmah rastati?... Tako se dugo nismo vidjeli...
Vrijeme mi je, Maksime Maksimiču - bio je odgovor.
Bože moj, Bože moj! Pa kuda se tako žurite?... Toliko bih vam htio kazati... toliko vas pitati... Ej, što? Zar ste dali ostavku?... kako?... što ste radili?...
Dosadno mi je bilo! - odgovori Pečorin, smiješeći se.
A sjećate li se kako smo živjeli u tvrđavi?... Divan je ono kraj za lov!... Ta vi ste bili strastan lovac... A Bela?...
Pečorin je malo problijedio i okrenuo se...
Da, sjećam se! - reče i gotovo je u isti čas morao zijevnuti.
Maksim Maksimič stade ga moliti da ostane s njim još koja dva sata. "Divno ćemo ručati" govoraše - "ja imam dva fazana, a i kahetinsko je ovdje sjajno... dakako nije onakvo, kakvo je u Gruziji, no ipak je bolje vrste... Porazgovorit ćemo se. Pripovijedat ćete mi kako ste živjeli u Petrogradu. A?"

28 drven luk nad glavom srednjega konja u trojki. - Bilj. prev.

Bome, nemam što pripovijedati, dragi Maksime Maksimiču... Ali sada zbogom, vrijeme mi je... žurim se... Hvala vam, što me niste zaboravili... - dometnu, primivši ga za ruku. Starac je skupio obrve... Bio je i žalostan i ljutit, premda se trudio da to sakrije. - Zabora- vio - promrmlja - ništa nisam zaboravio... E, Bog s vama... Nisam mislio da ćemo se ovako sastati...
- Ta nemojte - reče Pečorin - zagrlivši ga prijateljski - nisam li ja isti?... Što ćete?... svatko ima svoj put... Bog zna, hoćemo li se još jednom sresti!... Dok je to govorio, već je sjedio u karucama, a kočijaš je već stao kupiti uzde.
Stani, stani! - vikne najednom Maksim Maksimič, uhvativši se za vratašca na karucama
gotovo sam sasvim zaboravio... Kod mene su ostali vaši spisi, Grigorije Aleksandrovi- ču... vučem ih sa sobom... mislio sam da ću vas naći u Gruziji, a eto, gdje je Bog htio da se sastanemo... Što da radim s njima?...
Što vas je volja! - odgovori Pečorin. - Zbogom...
Dakle u Perziju?... A kad ćete se vratiti?... - vikao je za njim Maksim Maksimič.
Karuce su već bile daleko, no Pečorin je učinio rukom znak koji si mogao ovako protu- mačiti: teško! pa i čemu!
Davno se već nije čula ni zveka zvonca ni glomot kotača po kamenitom drumu, a bijedni je starac još uvijek stajao na istom mjestu, sav u mislima.
Da - reče napokon, trudeći se da se učini ravnodušan, premda bi mu na mahove od jada na trepavicama zablistala suza - dakako, bili smo prijatelji - e, ali što su prijatelji u današnje doba!... Što je njemu do mene? Nisam bogat, nemam velik čin, pa i po godina- ma mu nisam ravan... Eto kakav je kicoš postao, otkako je opet živio u Petrogradu... Kakve karuce!... kolika prtljaga!... pa kako ponosan lakaj!... Te je riječi izrekao s ironičnim smiješkom. - Recite - nastavi, okrenuvši se k meni - što vi o tom mislite?... Kakav li ga bijes sada u Perziju nosi?... Smiješno, bogami, smiješno!... Pa ja sam uvijek znao da je vjetrogonja, u kojega se na možeš pouzdati... A baš je šteta, što će napokon loše proći... ali drugačije je nemoguće!... Uvijek sam ja govorio da ne vrijedi mnogo onaj koji zabo- ravlja stare prijatelje!... - Nato se okrenuo da sakrije svoju uzbuđenost, i počeo hodati po dvorištu oko svojih kola, kao da tobože razgleda kotače, a kad tamo, oči bi mu se svaki čas napunile suzama.
Maksime Maksimiču - rekoh prišavši k njemu a kakve vam je to spise ostavio Pečorin?
A Bog bi znao! Neke bilješke....
Što ćete s njima učiniti?
Što? Napravit ću patrone.
Bit će bolje da ih meni date.
On me pogleda u čudu, promrmlja nešto kroza zube i stade premetati kovčeg. Napokon izvadi nekakav svezak i baci ga s prezirom na zemlju; isto se dogodilo i drugomu i tre- ćemu i desetomu. U njegovoj je ljutini bilo nešto djetinjasto, pa mi je bilo i smiješno i žao...
Eto, to su svi - reče on - čestitam vam na tom nalazu...
I ja ih mogu upotrijebiti, kako hoću?
Ako hoćete, tiskajte ih u novinama. Što je meni do njih?. Jesam li mu ja možda prijatelj
ili rod?... Istina, živjeli smo dugo pod jednim krovom... E, pa s kim li ja nisam živio?...
Ja pograbim spise i brže bolje ih odnesem, jer sam se bojao da se štabni kapetan ne poka- je. Naskoro nam dođoše javiti da će okazija za jedan sat krenuti. Ja naredim da zapregnu.

Štabni kapetan uđe u sobu u času kad sam ja već stavljao kapu na glavu; on kao da se nije spremao na odlazak: vladao se nekako usiljeno, hladno.
A vi, Maksime Maksimiču, zar nećete ići?
Neću.
A zašto?
Pa još nisam vidio komandanta, a trebam mu predati neke državne stvari...
Pa već ste bili kod njega?
Bio sam, dakako - reče on mucajući - ali ga nije bilo kod kuće... a nisam ga mogao doče- kati.
Shvatio sam ga; bijedni je starac možda prvi put u svom vijeku zanemario službene poslove zbog vlastitih stvari, da govorimo uredovnim jezikom - a kakva mu je za to bila plaća!
Vrlo mi je žao - rekoh mu - vrlo žao, Maksime Maksimiču, što se tako brzo moramo rastati.
Gdje smo mi od vas, mi neobrazovani starci!... dok smo pod čerkeskim tanetima, još kako tako... ali kad se kasnije sretnemo stidite se i ruku nam pružiti!
Nisam zaslužio tih prigovora, Maksime Maksimiču.
Pa ja to, znate, samo onako govorim; a uostalom želim vam svaku sreću i zabavu na putu.
Oprostismo se dosta hladno. Dobri Maksim Maksimič postade tvrdoglav, svadljiv štabni kapetan! A zašto? Zato što mu je Pečorin - jer je bio zamišljen ili zbog nekog drugog razloga - pružio ruku kad mu se on htio baciti oko vrata. Tužno je pogledati kad mladić izgubi svoje najljepše nade i snove, kad se pred njim odgrne ružičasta koprena, kroz koju je motrio ljudska djela i osjećaje, no ipak ostaje nada da će stare zablude zamijeniti novi- ma, koje će biti isto tako slatke... Ali čim da ih zamijeniš u godinama Maksima Maksimi- ča? I nehotice ti srce otvrdne, a duša ti se zatvori...
Odoh sam.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Mihail Jurjevič Ljermontov

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 10:57








PEČORINOV DNEVNIK

Predgovor

Nedavno sam doznao da je Pečorin na povratku iz Perzije umro. Taj me je glas vrlo obradovao, jer mi je davao pravo da objavim ove bilješke, i ja upotrebih zgodu da stavim svoje ime iznad tuđeg djela. Daj Bože da me čitatelji ne kazne za tu bezazlenu prevaru!
Sad moram nekako objasniti razloge koji su me nagnali da javnosti predam tajne čovjeka kojega nisam nikada poznavao. Eh, da sam mu bio prijatelj! - jer podmukla je nečednost istinskoga prijatelja svakomu razumljiva; ali ja sam ga vidio sama jednom u životu na državnoj cesti, pa stoga ne mogu prema njemu osjećati onu neshvatljivu mržnju koja se krije pod maskom prijateljstva, a onamo tek čeka smrt ili nesreću ljubljenoga bića da mu na glavu prospe kišu prijekora, savjeta, poruge i sažaljenja.
Čitajući ove bilješke, uvjerih se o iskrenosti onoga, koji je tako bezobzirno svijetu otkri- vao svoje slabosti i mane. Povijest čovječje duše, pa i one najneznatnije, gotovo je zanim- ljivija i korisnija od povijesti cijelog naroda, osobito kad ju je napisao zreo um, koji je sam sebe valjano promatrao, i kad je pisana bez tašte želje da pobudi sažaljenje ili udivljenje. Rousseauove "Ispovijesti" imaju nedostatak, čitao ih je svojim prijateljima.
Zato me je samo želja da koristim nagnala na objavljivanje odlomaka iz dnevnika, koji mi je slučajno dopao u ruke. Ako sam i promijenio sva imena, ipak će oni, o kojima je u njemu govor, vjerojatno sami sebe prepoznati, a možda će biti kadri opravdati postupak zbog kojega su dosad krivili čovjeka što nema više nikakva posla s ovim svijetom. Mi praštamo gotovo uvijek ono što shvaćamo.
U ovu sam knjigu stavio samo ono što se tiče Pečorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje čitav svoj život. Jednom će i on izaći na sud svijeta, ali sada ne mogu na sebe navaliti tu odgovornost - zbog mnogih važnih razloga.
Možda će neki čitatelji htjeti doznati, što ja mislim o Pečorinu. Moj je odgovor naslov ove knjige. "Pa to je zlobna ironija!", reći će oni. - Ne znam.

I. TAMAN
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti. Došao sam onamo kasno noću na poš- tanskim taljigama. Kočijaš je umornu trojku zaustavio pred vratima jedne zidane kuće na ulazu u grad. Stražar, neki crnomorski kozak, začuvši zveku zvonca, viknu još bunovan divljim glasom: "Tko si?" Iziđoše narednik i desetar. Ja im reknem da sam oficir, da idem u borbenu jedinicu po potrebi službe, pa stanem tražiti državni stan. Desetar nas povede gradom. U koju smo god seljačku kuću zašli - svuda zapremljeno. Bilo je hladno; tri noći nisam spavao, izmučio sam se, pa se počeh ljutiti. - "Vodi me ma kuda, lopove! Makar i dovraga, samo da se jednom smjestim!" - viknem ja. - "Ima još jedna koliba", odgovori desetar, češući se po zatiljku "ali neće biti po volji vašemu gospodstvu; tamo je nečisto." Nisam pravo razumio što znači ova posljednja riječ, pa mu naredih, da ide naprijed, i poslije dugoga lutanja po prljavim ulicama, gdje sam sa strane vidio jedino stare plotove, stigosmo do male kolibe baš na morskoj obali.
Pun mjesec je sjao na krov od trske i na bijele zidove moga novog stana; u dvorištu, ograđeno zidom od šljunka, naherila se druga kolibica, manja i starija od prve. Obala se strmo spuštala k moru, gotovo kraj samih njezinih zidova, a dolje su bez prekida žuborili i pljuskali tamnomodri valovi. Mjesec je tiho promatrao nemirni, ali poslušni mu element i na njegovoj sam svjetlosti mogao razabrati daleko od obale dvije lađe, kojima se crna oprema poput paučine nepomično isticala na blijedoj pruzi horizonta. "Ima lađa u pris- taništu, pomislim, sutra ću u Gelendžik."
Moj je momak bio neki linijski kozak. Naložih mu, da skine kovčeg i da otpusti kočijaša, pa stadoh zvati domaćina - sve tiho; pokucam - tišina... što je to? Napokon izmilji iz veže dječak od nekih četrnaest godina.
- "Gdje je domaćin?" - "Nema ga". - "Zar ga uopće nema?" - "Ne". - "A domaćica?" - "Otiš- la je na selo". - "A tko će mi otvoriti vrata?" - zapitam i lupim nogom u njih. Vrata se sama otvoriše; iz kolibe udari vlažan zadah. Ja zapalim sumporaču i prinesem je dječaku pod nos; ona rasvijetli dva bijela oka. Bio je slijep, sasvim slijep od rođenja. Stajao je nepomično preda mnom i ja uzeh promatrati crte njegova lica.
Moram reći da su mi vrlo neugodni svi slijepi, razroki, gluhi, nijemi, hromi, kljasti, gura- vi itd. Opazio sam da uvijek ima neka čudna veza između čovjekove vanjštine i njegove duše; kao da s gubitkom uda i duša izgubi neki osjećaj.
I tako stadoh promatrati slijepčevo lice; ali što da pročitam na licu koje nema očiju?... Dugo sam ga gledao s nehotičnim sažaljenjem, kad najednom preko njegovih tankih usana preleti jedva vidljiv smiješak koji je, ne znam zašto, u meni probudio najneugodni- ji osjećaj. U glavi mi se rodila sumnja da taj slijepac nije onako slijep kako se čini; uzalud sam se trudio kako bih sam sebe uvjerio da se bijelo u oku ne može imitirati, pa i čemu? Ali što ću! - često sam gotov suditi naprečac...

- "Ti si domaćičin sin?" - zapitam ga napokon. - "Nisam". - "Pa tko si?" - "Uboga sirota". - "A ima li domaćica djece?" - "Nema; imala je kćer, ali ona je utekla preko mora s Tatari- nom". - "S kakvim Tatarinom?" - "Bijes bi ga znao! Krimski Tatarin, lađar iz Kerča."
Uđem u kolibu. Dvije klupe i stol pa golem sanduk kraj peći - to je bilo čitavo njeno pokućstvo. Na zidu ni jedne svete slike - loš znak! Kroz razbito staklo prodirao je morski vjetar. Izvučem iz kovčega komadić voštanice, zapalim je i stanem namještati stvari. Sablju i pušku stavim u kut, pištolje metnem na stol, burku prostrem na jednoj klupi, a kozak svoju na drugoj. On je za desetak minuta zahrkao, ali ja nisam mogao zaspati; preda mnom se u mraku neprestano vrzao dječak s bijelim očima.
Tako prođe otprilike jedan sat. Mjesec je svijetlio kroz prozor i njegove su zrake igrale po zemljanom podu kolibe. Najednom šmugnu sjena preko jasne pruge, što je presijecala pod. Ja se dignem i pogledam prema prozoru; netko je po drugi put pokraj njega preletio i sakrio se bogzna kuda. Nisam mogao misliti da bi to stvorenje moglo uteći niza strmu obalu, a ipak ga nikuda drugud nije moglo nestati, Ustanem, obučem bešmet,29 pripašem kindžal i sasvim tiho izađem iz kolibe. U susret mi izađe slijepi dječak. Ja se pritajim kraj plota, a on je sigurnim, ali opreznim korakom prošao pokraj mene. Pod pazuhom je nosio nekakav zavežljaj, okrenuo se prema pristaništu, pa se stao spuštati po uskoj i strmoj stazi. "U taj će dan nijemi progovoriti i slijepi progledati", pomislim ja, idući za njim u tolikom razmaku da ga ne izgubim iz očiju.
Međutim se mjesec počeo odijevati oblacima, a na moru se podigla magla, kroz koju se jedva vidjela svjetlost fenjera na krmi bliske lađe. Uz obalu je blistala pjena valova, prije- teći svaki čas da će je potopiti. Ja sam s mukom silazio i spuštao se po strmini - i što ugledah! Slijepac je stao, a onda krenuo dolje nadesno; išao je tako blizu vode, te se činilo da će ga val sad zahvatiti i odnijeti, ali očito nije to njemu bila prva šetnja, sudeći po tome kako je bez straha stupao s kamena na kamen i uklanjao se lokvama. Napokon se zaustavio, kao da nešto osluškuje, sjeo na zemlju i stavio pokraj sebe zavežljaj. Motrio sam njegove kretnje, sakrivši se iza neke istaknute hridi na obali. Za nekoliko minuta ukaza se na protivnoj strani bijela pojava; ona priđe k slijepcu i sjede kraj njega. Vjetar mi je na mahove donosio njihov razgovor.
- Što, slijepče? - reče ženski glas. - Bura je jaka; Janko neće doći. - Janko se ne boji bure - odgovori on. - Magla je sve gušća - opet će ženski glas, nekako tužno.
- U magli se lakše provučeš pokraj stražarskih lađa - bio je odgovor. - A ako se utopi? - E, pa što? U nedjelju ćeš u crkvu bez nove vrpce.
Nato nastade šutnja. Nečemu sam se ipak začudio: slijepac je sa mnom govorio ukrajin- ski, a sada je govorio čisto ruski.
Vidiš da sam imao pravo - reče opet slijepac, pljeskajući dlanovima. - Janko se ne boji ni mora, ni vjetrova, ni magle, ni stražara na obali. Slušaj, to ne pljuska voda, nećeš me prevariti - to su njegova dugačka vesla.
Žensko čeljade skoči i stade nekako nemirno gledati u daljinu.
Ti buncaš, slijepče! - reče ona. - Ja ne vidim ništa. Moram reći da sam uzalud nastojao u daljini razabrati išta nalik na lađu, koliko god sam se trudio. Tako je prošlo oko deset minuta, kadli se među brdima od valova ukaza crna točka, koja je bila čas veća, čas manja. Po hrptu valova sporo se dizao i naglo s njih spuštao čamac, primičući se obali. "Smion je to bio brodar, što je odlučio da se u takvu noć dade na put preko morskog tjesnaca, koji je širok dvadeset vrsta, i zacijelo je važan bio razlog koji ga je na to nagnao."

29 bešmet, kratka gornja haljina kod Tatara. - Bilj. prev.

Dok sam tako mislio, srce mi je nehotice udaralo i ja gledah jadni čamac; ali on je kao patka ronio, a onda bi brzo mahnuo veslima i skočio iz ponora posred pjene što je prska- la. I mislio sam da će sa svom snagom tresnuti o obalu i razbiti se na komadiće, ali on je vješto okrenuo na stranu i neoštećen uletio u mali zaliv. Iz njega izađe čovjek srednjega rasta, s tatarskom ovčjom kapom; on mahne rukom i sve troje stadoše izvlačiti nešto iz čamca. Tovar je bio tako velik, te ni danas ne razumijem kako nije potonuo. Svako uze na leđa po zavežljaj i oni krenuše duž obale, pa sam ih doskora izgubio iz očiju. Trebalo se vratiti kući, ali moram reći da su me sve te čudne stvari uznemirivale, pa sam jedva jedvice dočekao jutro.
Moj se kozak vrlo začudio kad se probudio, pa vidio da sam ja posve odjeven; ali ja mu ipak nisam rekao razloga. Neko sam se vrijeme naslađivao, gledajući kroz prozor plavo nebo, posuto raskidanim oblačićima, i udaljenu krimsku obalu kojoj se na vrhu bijeli svjetionik. Zatim pođoh u tvrđu Fanagoriju, da doznam od komandanta kada ću moći u Gelendžik.
Ali - jao! Komandant mi nije mogao ništa odlučno reći. Lađe što su stajale u luci, bile su sve ili stražarske ili trgovačke, koje još nisu počele ni tovariti. - "Možda za tri, četiri dana stigne poštanska lađa - reče zapovjednik - pa ćemo onda vidjeti." Vratih se mrk i srdit. Na vratima me dočeka moj kozak, sav zbunjen:
Zlo je, vaše blagorođe! - reče mi on.
Da, brajko, Bog zna kad ćemo odavde!
Nato se on još više usplahiri pa se nagnu k meni i prošapta:
Ovdje je nečisto! Danas sam sreo crnomorskog narednika; znanci smo - bio je prošle godine u odjeljenju. Kad sam mu rekao gdje smo se nastanili, reče mi on: "Tamo ti je, brajane, nečisto, nevaljali ljudi!..." I doista, kakav je to slijepac!... svuda hoda sam, i na čaršiju, po kruh i po vodu... vidi se da su ovdje na to navikli.
Pa što? Je li se bar domaćica pojavila?
Danas, dok vas nije bilo, došla je baba i s njom kći.
Kakva kći? Pa ona nema kćeri.
A, Bog bi je znao tko je, ako joj nije kći; baba vam eno sjedi u kolibi.
Uđem u kolibu. Peć je bila vruće ugrijana i u njoj se kuhao ručak, dosta raskošan za sirotinju. Starica je na sva moja pitanja odgovarala, da je gluha i da ne čuje. Što da činim? Okrenem se slijepcu, koji je sjedio ispred peći i metao suvarke u vatru. "Ej, slijepi đavole - rekoh, potegnuvši ga za uho - govori, kuda si se noćas vukao sa zavežljajem - a?" Najed- nom ti moj slijepac stade plakati, vikati, jaukati: "Kuda bih išao?... nikud nisam išao... sa zavežljajem?... s kakvim zavežljajem?" - Sad je i baba čula, pa je stala gunđati: "Eto, koješ- ta izmišljaju, pa još na takva sirotana! Što ste navalili na nj? Što vam je napravio?" Meni je to dodijalo pa sam izašao, odlučivši tvrdo da nađem ključ toj zagoneci.
Umotam se u burku i sjednem kraj plota na kamen pa se zagledam u daljinu; preda mnom se prostiralo more, nemirno od noćne bure i njegov me jednolični šum, nalik na tresku teškoga građa, sjetio staroga doba i prenio moje misli na sjever, u našu hladnu prijestolnicu. Te su me uspomene tako obuzele, te se zavezoh kao u san... Tako prođe otprilike jedan sat; možda i više... Najednom mi dopre do ušiju nešto kao pjevanje. Doista, bilo je pjevanje i to mlado žensko grlo - ali odakle?... Slušam - skladan napjev, sad lagan i bolan, sad brz i živ. Obazrem se - nikoga nema unaokolo; slušam opet - glasovi kao da padaju s neba. Dignem oči - na krovu moje kolibe stajaše djevojka u

prugastoj haljini, raspuštene kose, prava rusalka.30 Dlanom je zaklonila oči od sunčanih zraka i zagledala se u daljinu, čas smijući se i govoreći sama sa sobom, čas opet pjevajući pjesmu.
Zapamtio sam pjesmu od riječi do riječi:

"U slobodi milenoj Po zelenu moru Plove laki brodići, Jedra im se bijele.
Uz njih moj se mali čun Skromno stisnuo, Uboga mu oprema:
Samo vesla dva. Kada bura navali, Onda stari brodići Svoja krila podignu, Po moru se raziđu. Ja se moru poklonim Nikom ničice,
Gnjevno more, ne diraj Moje ladice.
Jer moj čamac dovozi Stvar dragocjenu,
Kroz noć njime upravlja Divlja glavica".

Nehotice mi pade na um da sam noćas slušao isti glas. Zamislim se načas, a kad sam opet pogledao na krov, djevojke ondje više nije bilo. Najednom ona protrči kraj mene, pjevajući nešto drugo, i pucketajući prstima utrči k starici te među njima nastade prepir- ka. Starica se ljutila, a ona se grohotom smijala. Onda eto opet moje undine,31 - gdje poskakuje, pa kad me dostigla, zaustavila se i uprla oči u me, kao da se čudi što sam tu. Nato se nemarno okrenula i lagano pošla prema pristaništu. Ali to nije bilo sve; čitav se dan ona vrzla oko mog stana; pjevanje i skakanje nije ni na čas prestajalo. Čudno stvore- nje! Na licu joj nije bilo nikakvih znakova ludila; naprotiv, oči je živo i oštro upirala u mene, a u tim očima kao da je bila neka magnetska sila i svaki čas kao da su očekivale neko pitanje. Ali čim bih stao govoriti, ona bi pobjegla, smiješeći se lukavo.
Svakako, ja nikad nisam vidio takve ženske glave. Nipošto nije bila lijepa, ali ja, i što se tiče ljepote, sudim naprečac. Imala je mnogo rase... a rasa je kod žena, kao i kod konja, velika stvar. To je iznašla nova Francuska. Ona se, to jest rasa, a ne mlada Francuska, ponajviše pokazuje u hodu, u rukama i u nogama; a osobito je važan nos. Pravilan je nos u Rusiji rjeđi od male nožice. Mojoj pjevačici kao da nije bilo više od osamnaest godina. Neobična vitkost njezina stasa, osobit način kako je sagibala glavu, duga plava kosa, neko zlaćano prelijevanje njene malko opaljene kože na vratu i na ramenima, a osobito pravilni nos - sve me je to očaralo. Ona je doduše nekako poprijeko gledala, pa sam joj u očima čitao nešto divlje i neko nepovjerenje, u njenu je smijehu bilo nešto neodređeno,

30 rusalka, vodena vila. - Bilj. prev.
31 undina, vodena vila (lat. unda = val). - Bilj. prev:

ali tako biva kad sudiš naprečac... pravilni mi je nos zanio pamet. Činilo mi se kao da sam našao Goetheovu Mignon - to čudno stvorenje njegove njemačke fantazije. I doista, među njima je bilo mnogo sličnosti: isti brzi prelazi od najvećeg nemira do potpune nepomičnosti, iste zagonetne riječi, isti skokovi, čudne pjesme...
Pod večer je zaustavim na vratima i povedem s njom ovaj razgovor:
"Ded mi reci, ljepotice - zapitah - što si radila danas na krovu?" - "Gledala sam odakle puše vjetar." - "Pa što će ti to?" - "Otkuda vjetar, otuda i sreća." - "Što? Zar si ti pjesmom dozivala sreću?" - "Gdje se pjeva, tamo je i sreća." - "Ali ako naprotiv pjesmom dozoveš zlo?" - "Pa što? Ako ne bude bolje, bit će gore, a od zla do dobra opet nije daleko." - "Tko te je naučio tu pjesmu?" - "Nitko me nije naučio; padne mi na um - pa zapjevam; kome je treba čuti, taj će je čuti, a kome je ne treba slušati, taj je neće ni shvatiti." - "A kako ti je ime, pjevačice moja?" - "Tko me je krstio, taj znade." - "A tko te je krstio?" - "Što ja znam."
"Kako si ti tajanstvena! A ja sam eto koješta o tebi doznao (ona se nije promijenila u licu, ni usne joj se nisu maknule, kao da se i ne radi o njoj). Doznao sam, da si noćas išla na obalu." - I ja joj vrlo ozbiljno ispripovjedim sve, što sam vidio, misleći da ću je smesti - ali baš nimalo! Ona se nasmija u sav glas. - "Mnogo ste vidjeli, ali malo znate, a što znate držite pod ključem." - "A kad bi meni, na primjer, palo na um da javim komandantu?" - i tu se ja napravim vrlo ozbiljan, štoviše strog. Ona je opet poskočila, zapjevala i sakrila se kao ptica kad je poplašiš u grmlju. Moje su posljednje riječi bile sasvim nezgodne; onoga časa nisam slutio kako su važne, ali poslije sam se zbog njih i te kako pokajao.
Čim se smrklo, naredim kozaku da ugrije čajnik na ratničku, zapalim svijeću i sjednem za stol, pušeći iz putne lule. Već sam ispijao drugu čašu čaja, kadli ujedanput vrata škri- nuše i ja začuh iza sebe lagano šuštanje haljine i koraka; trgnem se i obazrem - bila je ona, moja undina. Sjela mi je nasuprot tiho i šutke i uprla u mene oči; i ne znam zašto, ali taj mi se pogled učinio čudno nježan; sjetio me jednoga od onih pogleda koji su se neka- da tako samovoljno titrali mojim životom. Ona kao da je očekivala pitanje, ali ja sam šutio, pun neke neshvatljive zabune. Lice joj je bilo pokrito mutnom bljedoćom, koja je odavala duševno uzbuđenje; ruka joj je bez cilja lutala po stolu i ja opazih da joj lako dršće, grudi joj se čas visoko dizale, a čas opet kao da je zaustavljala dah. Ta mi je kome- dija počela dodijavati, pa sam već htio prekinuti šutnju na najprozaičniji način, to jest da je ponudim čašom čaja, kad ujedanput ona skoči, zagrli me rukama oko vrata i na ustima mi prasne vlažan, vatren cjelov. Meni se smrklo pred očima, mozak mi se zavrtio i ja je stisnuh u svom naručju svom snagom svoje mlade strasti - ali ona mi se kao zmija izvije iz ruku i šapnu mi u uho: "Noćas, kad svi zaspu, izađi na obalu" - pa kao strijela izleti iz sobe. Pri tome je prevalila čajnik i svijeću, koji su stajali na podu. "Vražje li cure!" viknu kozak, koji se bio namjestio na slami i sanjao kako će se ugrijati ostacima čaja. Tek tada sam se razabrao.
Za dva sata, kad je u pristaništu sve umuklo, probudim svoga kozaka. "Ako ja opalim pištolj - rekoh mu - potrči na obalu." On izbulji oči i mehanički odgovori: "Slušam, vaše blagorođe." zataknem pištolj za pas pa izađem. Ona me čekala na rubu obale; odjeća joj je bila više nego lagana, nevelik joj je rubac opasivao vitki stas.
Pođite za mnom! - reče, primivši me za ruku, i mi se stadosmo spuštati. Ne shvaćam kako nisam slomio vrat; dolje smo krenuli nadesno i pošli istim putem kuda sam sinoć išao za slijepcem. Mjesec još nije bio izišao i samo su dvije zvjezdice, kao dva spasonosna svjetionika, blistale na tamnomodrom svodu. Tromi su se valovi jednolično valjali jedan za drugim, jedva podižući samotan čamac što je bio privezan za obalu. "Uđimo u ča- mac", reče moja družica. Oklijevao sam - nisu mi po volji sentimentalne šetnje po moru; ali natrag se nije više moglo. Ona skoči u čamac, a ja za njom i nisam se još mogao ni

razabrati, kadli opazim da već plovimo. "Što to znači?" zapitam ljutito. - "To znači - odgovori ona, posadivši me na klupu i obuhvativši me rukama - to znači, da te ljubim..." I njen se obraz privio k mojemu, te osjetih na svom licu nježno vatreno disanje. Najed- nom nešto bućnu u vodu; ja se uhvatim za pojas - nema pištolja! O! Strašna mi se sumnja tada uvukla u dušu, krv mi je udarila u glavu! Obazrem se - odmakli smo se od obale oko pedeset hvati, a ja ne umijem plivati! Hoću je gurnuti od sebe - ali ona mi se kao mačka uhvati za odijelo i ujedanput me snažan udarac malone rinu u more. Čamac se zaljuljao, ali ja se ispravim i među nama nastade očajna borba. Bjesnilo mi je jačalo sna- gu, ali sam doskora opazio da je moj protivnik od mene spretniji... "Što hoćeš!" viknem i snažno stisnem njene male ruke. Prsti su joj pucali, ali nije kriknula; njena zmijska priro- da podnijela je tu muku.
Ti si vidio - odgovori ona - pa ćeš prijaviti! - i natprirodnim me naporom prevali preko boka. Oboje smo do pojasa visjeli iz čamca; njene se kose doticahu vode; čas je bio odlu- čan. Uprem se koljenom o dno, uhvatim je jednom rukom za kosu, a drugom za grlo; ona ispusti moje odijelo i ja je u tren oka bacim u vodu.
Već je bilo dosta tamno; glava joj se dvaput pojavila usred morske pjene - i više ništa nisam vidio...
Na dnu čamaca nađoh polovicu starog vesla i nekako, poslije mnogo muke, pristadoh u luci. Kad sam se po obali verao do svoje kolibe, nehotice sam pogledao prema onoj strani gdje je sinoć slijepac čekao noćnog brodara. Mjesec je već plovio nebom i meni se učini kao da netko u bijeloj haljini sjedi na brijegu. Nagnala me radoznalost, pa se prikradem i legnem u travu iznad strme obale. Kad sam glavu malo ispružio, mogao sam sa hridine lijepo vidjeti sve što se dolje zbivalo, i nisam se malo začudio, a gotovo sam se i obrado- vao, kad sam vidio da je to moja rusalka. Ižimala je vodu iz svoje dugačke kose; ispod njene mokre košulje isticao se vitki stas i punane grudi. Doskora se u daljini pojavio čamac. Brzo se primicao - i iz njega je, kao i sinoć, izašao čovjek s tatarskom kapom, ali je bio ošišan na kozačku, a iza kožnog remena virio mu je velik nož. "Janko - reče ona - sve je propalo!" Zatim nastaviše razgovor, ali tako tiho da nisam ništa mogao čuti. - "A gdje je slijepac?" reče napokon Janko jačim glasom. "Poslala sam ga" - odgovori ona. Za neko- liko minuta pojavio se slijepac, vukući na leđima vreću koju su položili u čamac.
"Čuj, slijepče - reče Janko - čuvaj ono mjesto... znaš? Tamo ima skupocjene robe... reci (imena nisam čuo) da mu više nisam sluga; stvar se na zlo okrenula, on me više neće vidjeti; sada je opasno; idem tražiti posla na drugome mjestu, a on neće više naći ovakva vratoloma. I reci mu, da ga Janko ne bi ostavljao kad bi bolje naplaćivao trud; a meni je svuda put, gdje samo puše vjetar i more šumi!" - Neko je vrijeme Janko šutio, a onda nastavi: - "Ona će poći sa mnom; ne može više tu ostati; a babi reci da joj je došlo vrijeme umirati, dosta je živjela, treba znati, što ne pristoji. Nas neće više vidjeti."
A ja! - reče slijepac turobnim glasom.
Što ćeš mi ti? - odgovori Janko.
Međutim je moja undina skočila u čamac i mahnula drugu rukom. On turi slijepcu nešto u ruku i reče: "Evo, kupi sebi paprenjaka." - "Samo toliko?" - reče slijepac. "Na, evo ti još"
novac pade, udari o kamen i zazveča. Slijepac ga nije podigao. Janko sjede u čamac; vjetar je puhao od obale; oni podigoše malo jedro i brzo se otisnuše. Dugo se na mjeseči- ni bijelilo jedro između tamnih valova, a slijepac je još uvijek sjedio na obali i meni se učini kao da čujem nešto slično jecanju. Slijepi je dječak doista plakao - dugo, dugo... Meni se ražalilo. Pa i zašto me je udes bacio u mirno kolo poštenih krijumčara? Kao kamen, bačen u bistro vrelo, poremetio sam njihov mir, i kao kamen umalo da nisam potonuo!

Vratim se kući. U hodniku je svijeća dogorijevala i praskala u drvenom tanjuru, a moj kozak, premda sam mu zabranio, spavao je kao zaklan, držeći pušku objema rukama. Ostavim ga na miru i uđem u kolibu. Jao! Moja kutija, srebrom okovana sablja, dages- tanski kindžal - dar mojih prijatelja - svega je nestalo. Odmah sam pogodio što je ono vukao prokleti slijepac. Probudim kozaka, gurnuvši ga dosta neuljudno, izgrdim ga, naljutim se, ali koja mi od toga korist! A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina malone utopilo? Hvala Bogu, sut- radan se desila zgoda da odem, i ja ostavih Taman. Što se zbilo sa staricom i s jadnim slijepcem, ne znam. Pa i što je meni do ljudskih radosti i nevolja, meni, oficiru, koji putu- je, pa još s objavom, da putujem po potrebi službe.

Konac prvog dijela. (Svršetak Pečorinova dnevnika)


[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable