dr Nele Karajlić

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:47

Слика

27

 

DOLAZAK SEZONE LOVA

 
 
Ne postoji jednostavnija i lјepša slika međusobnog podozrenja koje vijekovima vlada međ narodima u Bosni, i koje će vjerovatno vladati još dugo, od skeča Nadrealista koji smo snimili neposredno nakon izbora devedesete, u kojem Reuf, dakle Musliman, Tiho, dakle Srbin, i Minka, za koju nismo sigurni šta je po nacionalnosti, komentarišu katastrofalan rezultat njima, tobože, dragih nenacionalnih stranaka, prije svega Reformista.
 
REUF
I ti kažeš da si glaso za Reformiste.
TIHO
Normalno.
MINKA
Jes, jes, sve si ih ćirilcom zaokruživo! 
TIHO
Dobro, eto nisam, ali glaso bi za njih da znam da ti nećeš glasati za svoje.
REUF
Ko? Šta? A ko su to pa moji? Muslimani?
MINKA
Jok, Kinezi.
 
U ovom kraćem dijalogu, nastalom petnaestak minuta pred snimanje, krila se istorija zebnje ovog jadnog naroda, nakvašena teretom vijekova, od kojih nikad nijedan nije bio svijetao, i od kojih nikad nijedan nije donio ništa dobro. A za sve ono loše što je plima istorije ovdje izbacivala na površinu u gomilama, uvijek je kriv bio onaj drugi. Mržnja kojom je bila ošamućena masa i nepovjerenje koje je rukovodilo svaku ruku koja je zaokružila sudbonosni broj, gurali su ovaj narod pravo ka provaliji, čija se dubina u tom momentu nije mogla ni pretpostaviti. Zapanjujuća lakoća s kojom se narod odrekao sreće i blagostanja koje mu je podarilo iznenadnih i nezasluženih pedeset godina mira, bez klanja, ubijanja i deportacija, zarad nekih maglovitih, u genima skrivenih ideala, dalo mi je za pravo da pomislim da na te sudbonosne izbore u novembru devedesete nismo izašli mi, savremenici tog vremena, već naši djedovi i pradjedovi, naši preci koji su na ovaj ili onaj način, preko kame, jame ili koncentracionog logora, tačno znali šta čeka one koji ove izbore izgube.
„Nisam ja osjećao strah ni od Muslimana niti od Hrvata, ali onaj u meni, koga ne poznajem ili ga barem nisam do tada poznavao, rukovodio je junačku desnicu kojom sam zaokružio želјeni broj." To je, u stvari, rekao Tiho. Nјegova misao me je podsjetila na jedan stari Diznijev crtani u kome daleki predak Paje Patka silazi sa portreta i ulazi u Paju neposredno pred početak sezone lova na patke. Narodi u BiH su te devedesete osjetili da počinje sezona lova.
A put do rata bio je kraći nego što je to iko od nas tada mogao da pomisli.
I pored toga što smo u Nadrealistima iz davne '89. godine mi „prorekli" sve ono što će se dogoditi, i to do te mjere da se čak i datum iz čuvenog skeča o Sarajevskom zidu poklapao sa datumom Dejtonskog sporazuma iz '95, i pored toga što smo u skečevima o ratu u stanu u poslјednjem serijalu iz '91. godine jasno pokazali i karakter i cilј rata, niko od nas, pa ni ja, inače politički komesar Nadrealista, nije znao kakav će stravičan epilog imati međunacionalno prepucavanje koje je opterećivalo naše mlade duše opletene optimizmom i vedrinom.
Sve ono što smo mi snimili prije nego što običan čovjek ni u snu nije mogao da pomisli da će se dogoditi, nije bilo rezultat naše velike političke pismenosti, niti ozbilјnog poznavanja istorije. Prije da su u pitanju bili skriveni strahovi, ili, još vjerovatnije, odaziv pozivu istih onih predaka u čijim mitovima leži sva patologija ovoga tla, onih istih predaka koji su nas nekoliko godina kasnije nagnali da glasamo, potpisujući sebi smrtnu presudu.
Ta zabuna, toliko očigledna u dijalogu između Tihe i Reufa, najlјepše oslikava apsurd u kome živi bosanski svijet, koji, zaokružujući svoj tor, misli da se spasava nesreće. Naprotiv, zaokružujući svoj tor, on u stvari iritira komšiju, izaziva kod njega isti postupak; time se podiže zid beskrajan i neprobojan, zaustavlјa se svaka mogućnost međusobnog razumijevanja. Nacionalno okuplјanje te devedesete umjesto da ulije sigurnost, ono dodaje ulјe na vatru.
Da su reformski političari ili oni koji su stajali na čelu nenacionalnih stranaka imali snage i retorike da ovu zabunu otkriju nezrelim i uspalјenim glasačima, možda bi rezultati bili malo drugačiji. Ili je to još tragičnije. Možda je baš to što su svi glasali za svoje nacionalne stranke bio znak da se sigurnost na ovom tlu može steći samo ukoliko nema onog drugoga, samo ako ne postoji protivnik na drugoj strani ulice koji ugrožava tvoju egzistenciju ili, kaubojski rečeno, „ovaj grad je premal za nas dvojicu". Drugim riječima, demokratija u Bosni nije ništa drugo do pravo da sjebeš suprotnu stranu. Moj je utisak da su narodi u BiH tako reagovali na njen dolazak. Iako taj dvoboj traje vijekovima, još niko nije pronašao način da otjera onog drugog. Takve sne su snivali mnogo veći mangupi nego što su Srbi, Hrvati i Muslimani, pa im ideja nije realizovana.
Da ironija bude još veća, nacionalne stranke na izbore ulaze u koaliciji. Tri lidera, samo osamnaest mjeseci prije no što će se latiti oružja, izlaze pred kamere zagrlјeni, stisnutih ruku, sa osmijehom na licu. Divno ih je bilo gledati. Suza da čovjeku poteče. Taj cinizam može samo Bosna da rodi! Dobili su izbore. Time su izvadili i poslјednju dozvolu za početak rata. Bilo je samo pitanje čija će glava biti prva.
Da l' nadvojvoda, da l' stari svat?! 
Poslije izbora krenuli su mučni i teški pregovori „pobjednika", dosadni kao film čiji kraj znaš, kao utakmica koju si odavno gledao, a koja nije donijela nikakvog uzbuđenja. Stidio sam se pregovarača, stidio sam se predvidlјivosti njihovih političkih poteza, stidio sam se i „međunarodne zajednice", koja je činila sve da se što prije zarati, da taj rat traje što duže i da u njemu ima dovolјan broj poginulih, otjeranih, preklanih i silovanih, ne bi l' se to bure baruta moglo upaliti kad god to bude u interesu dobre i poštene međunarodne zajednice. (I Gebels je u svoje vrijeme koristio sličnu sintagmu izjednačavajući želјu Nјemačke sa želјom cijelog svijeta.) Što više mrtvih to manje povjerenja, što manje povjerenja to više rata, što više rata to veći profit.
U takvoj atmosferi radili smo treći i poslјednji serijal Nadrealista. Postići taj stepen vedrine u tako mračnim i tmurnim vremenima, već je to bilo za Nobelovu nagradu. Smijeh se bio sakrio pred poplavom ludila i histerije. Bilo je nemoguće naći i jedan jedini segment lјudskog života koji nije bio rukovođen strahom, mržnjom i očajanjem. Dnevnici na televiziji su trajali beskonačno dugo, pa su se ponavlјali kao da su urednici htjeli da nam daju do znanja da nemamo drugog izbora do da se pobijemo. Ljudi su hodali unezvijereno i uplašeno, kao divlјe zvijeri, proganjane od nečeg unutar njih. Stres je postao dio svakog vikenda. Nada je umrla, tiho i neprimjetno. Balkanski voz tutnjao je u pravcu mračnog tunela za koji niko nije znao koliko je taman i koliko dug i da li uopšte ima kraj.
E, u takvim uslovima mi smo pravili humorističku seriju! 
Naravno, iste sekunde i Beograd i Zagreb nam otkazuju emitovanje. Antiratna poruka koju su Nadrealisti nosili sa sobom bila je nepoželјna u programima čiji je zadatak bio mobilizacija narodnih masa. A ti programi nama su bili divna inspiracija. Sa Televizijom Zagreb, koja tad još nije bila HTV, ili možda jeste, imali smo čak i jedan mali nesporazum. Upotreblјavajući propagandne metode koji su tih godina bile u modi, oni su puštali Nadrealiste selektivno, izbacujući skečeve ili dijelove skečeva u kojima se pojavlјuje predsjednik Tuđman. Naravno, niko im ništa nije mogao. Mi smo zagalamili preko medija, pokušavajući da iskoristimo činjenicu da oni glume demokratiju, i kao rezultat dobili smo gnusan i mržnjom satkan odgovor, koji možemo da sažmemo u kratkoj poruci: dabogda umrla majka svakom Hrvatu koji bude gledao Nadrealiste!
Jednostavno, izgledalo je da je poslјednja treća serija osuđena na propast... Jest, al' u kurcu!
Upravo su nam glavni junaci te serije, Slobo, Alija, Franjo, Karington i ostali, dali prostora da nastavimo da se zajebavamo u istom onom smjeru u kom smo to radili dvije godine ranije, u mnogo mirnijim i stabilnijim uslovima i sa junacima (Ante Marković, admiral Brovet, Momir Bulatović, Zdravko Grebo) koji nisu gajili toliko visoke političke ambicije kao ovi potonji. Odjednom se napravio prostor koji niko nije očekivao. Uz sav taj mrak, mi smo pronašli šifru po kojoj bi trebalo ići.
Naravno, i ovaj put nije bilo lako dovesti nas na okup. Đuro je bio protiv snimanja serije. Nјega je uvijek nosio neki maglovit strah da se komfor u kojem se našao može izmaći ukoliko uđemo u konflikt sa realnošću. Nije bio daleko od istine, ali da je tad nismo snimili, ne bismo je snimili do dana današnjeg. Zena i ja smo insistirali da se radi. Ja, zbog osjećanja odgovornosti da nas neki mali ali odabrani broj lјudi čeka, da želi da vidi našu reakciju na kataklizmu koja nailazi. Zena, jer je želio da radi, jer on uvijek želi da radi. Nјegov entuzijazam i energija garantuju svakome komandantu da će ovakvog borca imati na barikadi do poslјednjeg trenutka. Ostala trojica, Šibi, Ogi i Dado, neprimjetno su nestali iz našeg vidokruga, otišli u nepoznatim pravcima, a jednog od njih, Šibija, nisam vidio više nikad.
Nakon višemjesečnog uvjeravanja i Đuro pristaje da radi treću seriju. Doduše, sa malo manje kapaciteta, s obzirom na nedavnu bolest, koju je srećom brzo prebrodio. Kiki, kao menadžer, stupa u kontakt prvo sa Jutelom, surogatom koji je pokrivao politiku Ante Markovića, kako je na početku izgledalo. Kasnije, kad su maske pale, bilo je vidlјivo da se Jutel umiješao u bosanski lonac, stajući na jednu stranu, inspirisan finansijama nepoznatog porijekla.
Trebalo je samo nekoliko dana pregovora pa da vidimo da se radi o labilnoj i nesigurnoj televiziji, podignutoj na maglovitim osnovama, i napunjenoj lјudima koji uglavnom nemaju nikakve veze sa televizijom i pravlјenjem programa, već su motivisani političkim karijerama i konceptom koji je daleko od našeg kreda, te se mi ponovo vraćamo našem uredniku Slobodanu Terziću i Televiziji Sarajevo.
Terza nas je dočekao u svojoj kancelariji ne bez ironije i podsmijeha, kako se obično dočekuje neka pobjegulјa. On, međutim, bijaše spreman da s nama krene u novu avanturu. 
U toku pregovora dolazi do malog nesporazuma sa Ćirom Mandićem, te ostajemo bez reditelјa, na šta Đuro insistira da on preuzme tu ulogu. Statut Televizije, pak, predviđa da se reditelјske palice može latiti samo onaj koji ima završenu školu za taj posao. Vrlo razumlјivo. Nalazi se kompromis, te kao reditelј dolazi Benjamin Filipović, fina i prijatna osoba, sklona kompromisima, nagodna i blagonaklona na svaki komentar, potpuno rasterećena sujete i ego-tripa. Sklop je bio fantastičan. Iako su se i Benja i Đuro potpisivali kao reditelјi programa, Benja je dočekao i ispratio svaki kadar, dok je Đuro na snimanja dolazio u skladu sa svojim trenutnim raspoloženjem, što je i razumlјivo, s obzirom na bolest i stres koji je ta bolest sa sobom nosila.
Elem, Terza je uspio da nagovori čitav mehanizam u Televiziji Sarajevo da se krene u novu seriju, iako naš honorar, prvi put u istoriji, nije bio mali. Ne samo da nije bio mali u apsolutnim brojevima, već je bio suludo velik pred orkanskim vremenima za koja su svi znali da dolaze. Terza je, međutim, iskoristio povolјnu atmosferu na televiziji koja je izgledala kao veliki nosač aviona bez kapetana, nižih oficira i kompasa. Sloboda koju smo u tom momentu imali nije bila rezultat demokratizacije društva u kome smo odrasli i u kome smo živjeli, već činjenice da su svi bili zaokuplјeni ratnim igrama i da nikoga više ne boli kurac ni za televiziju ni za Nadrealiste. Broj izvođača popunili smo pozvavši Šegija, bivšeg garderobera, veselu i prostodušnu osobu, čiji je humor sirov, ali nam je upravo takav igrač u tom momentu trebao; zatim moga brata Draleta, koji uvijek stoji na respolaganju ukoliko vam fali stabilna uloga koju će odraditi bez greške i profesionalno, i na kraju, Davora Dujmovića, glumačkog bisera, Perhana iz filma Dom za vešanje, čija je pojava u Nadrealistima s jedne strane donijela nevjerovatnu svježinu, a s druge organizacione probleme zbog Davorovog koketiranja sa lakšim i težim drogama, koje su ga osam godina kasnije odvele u smrt.
U međuvremenu, pregovori budućih zaraćenih strana su se odvijali poput današnjih rijaliti programa. Smiješak koji su nosili lideri naoružanog naroda pred kamerama, prije i poslije pregovora, davao mi je za pravo da zamislim kako njihovi razgovori obično počinju sa: „Gdje si, Radovane, đe si, Alija?", pa prelaze u kurtoazna i učtiva pitanja: „Kako ti je mali, jesu l' maloj prošle ospice, a s kim se sada zabavlјa?", preko dobronamjernih savjeta prepunih lažne patetike tipa „ma ta škola nije za njega, on je divan momak, a zašto ona ne bi abortirala...", a završavaju saopštenjima sve crnjim od crnjeg, po kojima se vidi da među njima ne da nema nikakvog međusobnog razumijevanja, nego ne postoji ništa osim mržnje. Izvještačenost i laž razbuktavale su moju maštu, pa mi je padalo na pamet da su na taj način zlotvori i ubice vodili svoje žrtve na klanje i u logore, izigravajući ulјudnost i „kulturu".
Upadaju ustaše u srpski stan. Rukovaše se sa domaćinima. Bivaju primlјeni sa rakijom i hlјebom. Sjedaju za sto sa osmijesima i srdačnim grlјenjem. Ipak su komšije. Raspituju se za zdravlјe djece, žena, snebivaju se zbog vremena u kom žive, eto, ni oni nisu mogli pretpostaviti da se ovako nešto moglo dogoditi, „pa nismo mi komšije od juče, znamo se hilјadu godina, ali vremena su takva". Ha kraju srdačnog razgovora ustaše mole srpsku porodicu da se obuče i da ih isprate do teretnog voza u kojem je već smještena gomila istih takvih porodica, a voz će, uz blagoslov nadbiskupa, već ujutro stići u Novu Gradišku, odakle će ih komfornim stočnim kamionima prebaciti u logor Jasenovac, gdje će, skoro je sasvim sigurno, dočekati i kraj svog života, u velikim psihičkim i fizičkim mukama. To reče ustaša, sa osmijehom, a otac srpske familije zamoli ženu i djecu da se što prije obuku, jer nije red da ih čitav jedan voz, nakrcan istim takvim familijama, čeka. Ustaša se kulturno okrenu kad žena izađe u bademantilu iz kupatila i upita ustašu šta da obuče, jer pretpostavlјa da u tim logorima zna biti i prohladno. Ustaša, oslovlјavajući je sa vi, kaže da je svejedno, jer će sve što donese svakako biti oduzeto, a i neće joj trebati, kada joj tijelo golo i silovano bace u Savu. Ah, bože, reče umilјata žena, i ja pitam gluposti. Ništa, onda možemo da krenemo.
Tako ustaše i njihove žrtve sa osmijehom na licu i pjesmom na usnama krenuše ka vozu koji vodi direktno u logor, čije ime nikad neće zauzeti dovolјno veliki prostor u udžbenicima istorije naših naroda i narodnosti. „Zato što još nije došao trenutak."
Ovaj skeč nismo snimili.
Bio je u tom momentu pretjeran i mirisao je na zlo. Nismo snimili ni Zenin odvažan i genijalan fazon o „igrama bez granica" u kojem jedna ekipa ima zadatak da uđe u protivničko selo, spali ga i za sobom ostavi što veći broj žrtava. Kad sam ga čitao, napisanog Zeninim nepristupačnim rukopisom, ispod oka sam gledao njegovo lice koje je čekalo moju reakciju. Fazon je bio genijalan, samo se na njega niko ne bi nasmijao. Zajednički smo odlučili da ga ne radimo, da ga ne bismo „prizivali" u stvarnosti. Svejedno. Radili ga, ne radili, igre bez granica počele su nekoliko mjeseci kasnije.
Ali, znali smo samo da moramo biti uzbudlјiviji od dnevnika, uzbudlјiviji od stvarnosti. Ukoliko nas ona prevesla, ispušili smo. Napravili smo dobre skečeve rata u stanu. Porodica, mješoviti brak, ulazi u konflikt oko teritorija. Majka i jedan sin su agresori, otac i drugi brane ve-ce i špajz. Sve je to snimano prije početka borbenih dejstava.
Zatim skeč o našem jeziku, koji smo podjelili na srpski, hrvatski, bosanski, hercegovački, crnski i gorski, i za čije razumjevanje je neophodan poseban tom rječnika. Kako li nas je samo brzo stvarnost sustizala!
Tek dvadeset godina kasnije, čitao sam Vajldov esej o tome kako priroda i čovjek imitiraju umjetnost a ne obrnuto. Svijet je, po Vajldu, u dubokoj zabludi, jer misli da je umjetnost ta koja imitira stvarnost, prirodu. Ne, veli stari dobri Oskar, obrnuto je, život imitira umjetnost. Ljudi se oblače i ponašaju po ugledu na one koje su vidjeli u filmovima, naša ideja o ruskoj ženi bazirana je na slici Nastasje Filipovne ili Ane Karenjine, naš osjećaj samoće dolazi iz iskustva Robinzona Krusa a ne našeg ličnog, a paranoja klaustrofobije iz tragedije grofa Monte Krista. Kada kupujemo odjeću mi želimo da ličimo na junake omilјenih serija, ali i ti junaci naših omilјenih serija imali su svoje junake. I Hičkok se ugledao na nekoga, i Orson Vels. Nekada davno, mlade dame želјele su da imaju Monalizin osmijeh. Da li je moguće da je prvo frajer naslikao osmijeh pa da su se žene takmičile koja će prva doći do tog osmijeha? Danas u oponašanju umjetnosti pomaže i plastična hirurgija. 
Da li je moguće da su vojne formacije vodile rat na način na koji smo im mi to pokazali u poslјednjoj seriji? Da li je moguće da su nacionalni lingvisti, zaduženi za ustanovlјavanje nepobitnih dokaza o postojanju njihovih naroda, rasparčali jedan te isti jezik na hilјade komada tako što su gledali Nadrealiste? Smiju li se oni sami sebi kao što smo se smijali mi dok smo taj skeč snimali? Ako se oni ne smiju, da li će im se smijati unuci, onda kad im bude svejedno kako se jezik kojim svi mi govorimo zove?
Kada se za dvjesta godina budu prikazivali dokumentarni snimak ratišta i naš skeč o tome, da li će budući gledalac biti u stanju da napravi razliku između ta dva snimka? Ko je koga imitirao? Mi ratnike ili ratnici nas? Koje kome podilazio? Rat umjetnosti ili umjetnost ratu?
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:47

Слика

28

 

RABHO DO DNA

 
 
Sarajevo su preplavila izbezumlјena lica, strana, puna srdžbe i oholosti. Svako od njih je nosilo neku tragiku, istoriju koja je bila sve samo ne sretna. Ljudi su se kretali užurbano, utabanim stazama, bez mnogo zadržavanja. Ulice su raspodijelјene dilerima deviza, a pritvorni osmijeh, koji im je krasio lica, garantovao je da će u njihovim rukama umjesto falsifikovanih deviza uskoro zasvijetliti pištolј.
Usta, s manjkom zuba i puna teških i jedva razumlјivih riječi, umiruju građanina i garantuju mu lud provod narednih godina. Noći su postale beskrajne, obilјežene šenlučenjem i rafalnim palјbama sa svih tačaka grada. Te zvuke grad je ignorisao. Pravio se da ih ne čuje. Tako, zapravo, počinje rat. Neopaženo. Oni koji su samo nekih stotinu metara daleko od njega, ne žele da ga vide. Dok su šenlučenja parala ono malo neba iznad Sarajeva, ono se pravilo ludo. Nije to njegov problem. Sarajevo je spavalo, mirno, otvorenih očiju.
Oružje i droga oslobođeni bespotrebnih poreza i nameta postaju dostupni svakom našem građaninu, a ako se demokratija mjeri pristupačnošću cijena heroina i kalašnjikova, onda Bosnu i Hercegovinu, početkom devedesetih, možemo svrstati u red najslobodnijih društava na planeti. Klubovi i kafići su puni lјudi i napetog iščekivanja. Nervoza se pomiješala sa alkoholnim isparenjima, a stres sa kokainom. Toaleti služe za šmrkanje i jebanje mnogo češće nego za pišanje i sranje. Vozi se ludo i brzo, iako je goriva sve manje. Ono se nosi u onim limenim kantama od po dvadeset litara, koje sam prije toga imao prilike da vidim u vojsci.
Čak su i semafori izgledali unezvijereni i nesigurni u sebe. Niko od nas nije mogao ni da zamisli kakvi dani dolaze. Niko nije za te dane ni bio spreman. Koliko god da mislimo da neko pokreće istoriju, da joj krči put, da je kreira, ništa od toga nije tačno. Nema čovjeka niti organizacije koja može da pripremi, počne i završi neki veliki istorijski događaj, naročito ne rat, a da u njemu kontroliše svaki aspekt drame. Sve je manje ili više koloplet okolnosti, slučajni redoslijed događaja. Vješt je onaj koji se na taj redoslijed najbrže navikne.
Da li bi tvrdoglavost, podozrenje, gordost i fanatizam kojima su bili obdareni jugoslovenski pregovarači bili tako izraženi da su ti isti pregovarači znali do kakvih ih poslјedica njihov zatucani stav vodi? A šta bi bilo da su tu istu energiju iskoristili u drugom pravcu? Do kakvog bi rezultata došli pregovarači da su sa istim žarom kojim su cijepali tu jadnu zemlјu pokušali da je poprave? Da li bismo u tom slučaju bili Švajcarska? Kada nastupa trenutak u kome jedna ličnost prestaje da bude kreator neke politike i postaje žrtva iste? Postoji li političar koji će na kraju karijere reći: „Ej, lјudi, izvinite, ali ja sam se dobro zajebo?" 
Ima li dostojanstvenog kraja u nastojanjima svojeglavih državnika ili taj kraj mora da bude njihovo svrgavanje ili smaknuće? Da li oni ikad vide da udaraju glavom u zid ili snaga njihove ideje, koja ih dovede na poziciju u kojoj jesu, to ne dopušta? Moramo li mi imati vazda slijepca za vođu? Mora li u svakom vijeku postojati jedan Domanović, koji će nas na to uzaludno opominjati? Da li je moguće da se svi oni prave ludi ili zaista vjeruju u svoje sulude planove? Koliko samo lјudi treba da izgubi život da bi se priznalo da nešto nije imalo smisla? Ili je broj onih koji izgube život za neku ideju upravo dokaz za postojanje njene opravdanosti? Da li se postojanje nacije, ideje, kurca, graha mjeri samo grobovima, ili postoji neki lakši, sofisticiraniji način da povjerujemo u tu činjenicu?
Evo, gospodo, nemojte mi više pričati o tome koliko je kojih poginulo i ko je koga gdje skenjo, za to nema više potrebe. Ja i bez toga vjerujem da vi postojite!
Ovo su pitanja koja su me svakodnevno morila, pritiskala, kidala mi ovo malo pameti što mi je preostalo. Obruč oko nas se stezao. Suprotstavlјene strane, vođene tananim nitima mržnje i netrpelјivosti, vukli su poteze koji su obećavali jeziv sukob. Nijedne sekunde nisu ostavlјali prostora nikakvom izlazu, rušili su mostove i pred sobom i za sobom, kopali su rovove, a rovovi su bili sve dublјi i širi. U toj raboti bili su svesrdno potpomognuti nerazumnim odlukama „međunarodne zajednice" koja je, očigledno, insistirala na što krvavijem sukobu. Ja sam još uvijek gajio nadu da se stvar može riješiti u parlamentu. Ali je svaki prijedlog jedne strane bio odbijan od strane onih koji su ga trebali prihvatiti. Kao da je u ustavu stajalo da je njihov posao besmislen. Ha kraju, kada se ukazala poslјednja šansa, poslјednji (lisabonski) potpis koji je trebalo da strane dozove pameti, pojavio se autoritet „međunarodne zajednice" koji je, kao u onom skeču Nadrealista o dvojici igrača bilijara i međunarodnim posmatračima, obećao jednoj strani svesrdnu pomoć ukoliko odbije dogovor o miru. Tada je pala i poslјednja maska. Pakao je mogao da počne. Neko je brojao mrtve, a neko pare.
Prenu me vrisak iz hodnika. Više lјudi, svi su plјeskali. Okrenuh glavu ka prozoru na kojem je sjedio Azrael. Pušio je cigaretu i gledao kroz prozor. Sestra, starija i ozbilјna, uputi riječ prijekora galamdžijama. Uđe u šok sobu. Gunđa. Stariji gospodin, dva kreveta od mene, razborit čovjek kojem su ugradili stent onog dana kad sam ja pristigao, upita šta je razlog galami.
„Gospodine, izvinite, galame, mladost, ludost, igra im onaj Đoković", reče sestra bez ikakvog razumijevanja prema mlađem lekarskom kadru okuplјenom u maloj doktorskoj sobi, preko puta koronarnog odelјenja, u kojoj se na portabl televizoru, starijem od svih zemalјa na Balkanu, gledaju četvrtfinale Vimbldona.
Nole igra! Jebem ti srce. Sad je našlo da me zeza.
Da me nije opalila ova nesreća, sada bih sjedio sa svojim Điđom ispred televizora. Gledali bi' Nolu. Ja bih pio pivo, a on sok od borovnice. Ne bi' dali nikome u kući da prozbori ni jednu jedinu riječ. Da se Nole koncentriše.
Koliko sam volio sa svojim sinom da gledam sportske događaje! Osjećao sam da ih on gleda drugim očima. Rasterećenim, punim sreće. Moje oči su natoplјene gorkim iskustvima, porazima i poniženjima. Nјegove su pune nade, entuzijazma. On je taj koji će naslijediti moje snove, koji će doći do onih odlučujućih pet minuta do njihovih ostvarenja, do mjesta gdje sam ja stao. Šta da mu poželim a da ga ne zajebem? Da ih ostvari, pa da mu život izgubi smisao? Da ih ne ostvari, pa da pati kao što sam patio ja poslije Videotona? On će morati svoj put da nađe sam. Ja sam tu koliko mogu da pomognem, povicima sa tribina, vriskom, bodrenjem, pjesmom zbog koje će naučiti da uživa u igri, pjesmom koja će ga odvesti do konačne pobjede! Ale ale, ale, ale! On bi mi na ovo rekao, imitirajući starije selјake, „Daće Bog, daće Bog".
U tom periodu, punom nervoze i iščekivanja, teško je bilo prihvatiti činjenicu da smo svi postali nijemi posmatrači. Halaša, polusvijet, koji do prije par godina nije značio ništa, sada je uzeo sve u svoje ruke, postao je faktor, pisac istorije. Oni će, kako je to bilo zapisano na panou u mojoj osnovnoj školi, kada su nas primali u pionire, pisati istoriju krvlјu a ne mastilom. Oh, da mi je doživjeti da se u mojoj zemlјi istorija počne pisati olovkom. Bio bi to mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo.
Ta ista halaša nametnula je svoju igru i pravila. Oni dobri, pošteni lјudi, koje su krasile osobine jednog drugog, humanijeg svijeta, nestajali su sa javne scene, gubili se po kafanama i bircuzima, bježeći od histerije koja se polako ali sigurno uvlačila u svačiji stan, u svačiji život. Neki od njih pokušali su da ne obraćaju pažnju. Bili su toliko potreseni događajima da je jedino što im je ostalo bilo da zabiju glavu u pijesak. Zbunjeni lavinom koja nas pritišće, oni su, ne znajući, pakovali kofere za Kanadu, Australiju, Sjedinjene Države. Nјihovo obrazovanje, vaspitanje i ubjeđenja nisu im dozvolјavali da shvate osnovne postulate vremena koje dolazi. Neki od njih sjedili su kod kuće, pušili i čekali da se nešto dogodi. Da se iznenada pojavi nekakva sila i riješi stvar. Ta nepoznata sila, međutim, radila je u suprotnom smjeru, na tome da se sukob rasplamsa. Neki, pak, nisu mogli vjerovati da će se desiti ono što se približavalo. Nadolazeće ratne strahote smatrali su optičkom varkom.
Nasuprot njima stajali su oni koji su osjetili trenutak da izbiju na površinu.
I dok je polusvijet počeo da se žari i pali, oko mene se moje društvo počelo topiti. Kao snijeg u prolјeće. Kao u nekoj dječjoj igri u kojoj je pobjednik onaj koji ostane sam na kraju. Sanja i ja smo imali Janu i oko sebe kineski zid. Broj prijatelјa smanjivao se iz godine u godinu, a to sam shvatao kao logičan proces, kao nešto od čega čovjek ne može da pobjegne. Kao starenje. Kako odumiru ćelije u lјudskom organizmu, odumiru i prijatelјstva. Zaboravlјaju se stari dani. Obaveze, htijenja i interesovanja razdvajaju nekada nerazdvojne, a njihovi putevi sve više i više idu u suprotnim pravcima. Još kad čovjek dobije dijete, život dobija novu funkciju, do tada nepoznatu. Moje Ja više nije u prvom planu, već na njegovo mjesto dolazi komad tebe u drugom organizmu. Taj lom svako mora da prođe. Neko se adaptira brzo, neko se pati, neko ne može da se oslobodi vlastitog ega, neko se ponaša kao dijete kraj djeteta, neko je lјubomoran na vlastito dijete, neko ga doživlјava infantilno, kao ulјeza, a neko konačno spoznaje smisao života. Naravno, ženi je lakše. Onaj odozgo dao joj je ulogu centarfora. „Mala, ti daješ gol! A ti, muškarčino, ti se snađi." To „snalaženje muškaraca" nakon rođenja djeteta stvorilo je civilizaciju. Civilizacija je, u stvari, rezultat slobodnog vremena koje muškarac ima nakon što oplodi ženu.
Za Sanjin rođendan, poslјednjeg dana marta, pojavi se naš stari drug iz srednje škole, Cober, za kog me vezalo duboko srednjoškolsko prijatelјstvo, ona vrsta drugarstva koja krasi samo bogate životom, osjećanjima i duhom, jaranstvo koje je spremno na sve žrtve zarad nečega što stoji iznad nas. Cober je bio topao čovjek, duboko osjećajan, ali je u sebi nosio neki teret čije porijeklo nikad nisam mogao odgonetnuti. On je bio jedan od onih koje ne možeš da ne voliš, a u isto vrijeme od onih koji ističu svoju ličnost preko svake mjere. Mene i njega niko nije mogao razdvojiti. Spajali su nas naše Koševo (on je stanovao par kuća iznad mene), lјubav prema Azri (za neupućene, to nije žena nego poznata grupa iz osamdesetih), i neko tajanstveno međusobno razumijevanje koje vjerovatno zadobiju samo oni koji su zajedno proveli srednju školu. Sjećam se i jednog sunčanog popodneva koje smo Cober i ja proveli skačući obliveni znojem, u njegovoj sobi na Koševu, slušajući Azrin trostruki album uživo. Odvrnuli smo do daske dualov studio tako da je muzika, izlazeći iz dva teška, moćna zvučnika, tresla prozore susjednih kuća. Album se zvao Ravno do dna.
Cober je bio istovremeno i povučen i ekstravagantan. Posjedovao je harizmu koja nas je pritiskala toliko da smo svi u raji otpatili svaku njegovu lјubav zajedno s njim. Imao je Cober mana, kao što ih imam i ja. Ja možda i više od njega. Jer, evo, ležim ovdje u Kliničkom centru, ispod monitora na kome se oslikava rad mog napaćenog srca, pričam o njemu, dakle, nemam neke argumente da sam uspio u životu. Nemam argumente da sam u životu prošao bolјe od njega. Hoću da kažem, mora da su moje mane dobrano odredile moj put ka hospitalizaciji. No, svak ima pravo na srčani udar, pa i ja.
Ali te mane, koje su nas krasile, u našem prijatelјstvu nisu bile važne. Prosto, postoji vrijeme kad čovjek prijatelјa gleda kao dio sebe i sve mu oprašta, sve razumije, ništa mu ne smeta, ne zamjera, čak i ne primjećuje. To je đačko doba, doba odrastanja, i jadan je onaj koji u to doba ima sud, njega težak teret pritišće, njemu najlјepše doba prođe u vrednovanju, ali, jadan je i onaj koji poslije tog doba suda nema, nego i dalјe ostaje u školskim klupama, slijep na poremećaje, kretanja, lјudska pomjeranja i dubinu svoje propasti. E, taj sam ti...
Elem, dođe Cober poslije toliko godina, i taj Sanjin rođendan zaista prođe u divoti Božijoj, iako poslјednji dan marta devedeset druge nije obećavao blistavu budućnost ni nama, ni gradu u kom smo živjeli. Završi se veče u lagodnoj atmosferi, čak se ja ponudih, a Cober prista, da ga odvezem do kuće. Iskoristismo priliku u toj kratkoj vožnji, jer Sarajevo nije neke veličine, da prozborimo dvije-tri o politici. Tu delikatnu temu smo tokom cijele večeri vješto izbjegavali. Znali smo da je među nama podignut kineski zid, znali smo da nema ni jedne jedine tačke koja se može smatrati zajedničkom. Nјemu je otac bio visoki funkcioner stranke koja je predstavlјala narod u začetku i u ekspanziji, meni je otac bio profesor fakulteta gdje je predavao jezik koji je više pripadao kulturi kojoj se zaklinjao Cober. On se polako prilagođavao situaciji i od nekadašnjeg pankera, Džonijevog slјedbenika, sve se više približavao ilahijama i kasidama, a ja sam ostao neprilagođen i glup! 
Rastasmo se sa uvjerenjem da ćemo se ubrzo ponovo vidjeti.
Uđosmo u april devedeset druge. Nervoza je rasla na svakom koraku. Meni su već prijetili po ulici, maske su padale kao lišće stare lipe s kasne jeseni, pričalo se svašta po gradu, da ovi ubijaju, da ovi kolјu, da neće biti milosti. Ha vratima stana mojih roditelјa u Kranjčevićevoj ulici neko je stavio krstić. Besmisleno! Pa barem se u Sarajevu Srbin može otkriti po imenu i prezimenu. Zašto je neko stavio krstić pored imena Srđana Jankovića? Valјda kad krene klanje po kućama, ime govori dovolјno. Ili su lokalne paše već zapikale stanove u koje će ući onog momenta kad se za to steknu uslovi.
Jezive stvari su se počele događati. Mene je polako hvatala paranoja, moj stari drugar iz prošlosti. Kad god bih otišao u toalet, kroz prozor bih gledao dvorište naše zgrade u centru grada, dvorište koje danas zovu Mašinac. Gledajući to dvorište, ušuškano između velikih zgrada i skriveno od pogleda sa ulice, mislio sam samo jedno: Ovdje će nas strelјat!
Prijetnje koje sam dobijao davale su mi pravo i da tako mislim, ali još uvijek je postojala nada. Nadu je, naravno, ugušila „međunarodna zajednica". Kao što iskusni roštilјdžija nagura na novine tresku i suvo drvo i kresne upalјač, tako je međunarodna zajednica na šesti april, dan oslobođenja grada Sarajeva, odlučila da prizna Bosnu i Hercegovinu, koja još uvijek nije priznala samu sebe. Više nije bilo sumnje. Oni hoće da se mi pobijemo!
Trećeg ujutro, otišao sam do Estrade na kafu. Zabrinuta lica već su postala normalna pojava u zemlјi koja postoji samo kao punkt novog ratnog žarišta. Perica je sjedio za stolom sam, gledajući kroz prozor Estrade na drugu stranu Milјacke. Ha toj drugoj strani trebalo je da prave zgradu u kojoj će on imati novi stan. Perica je tog dana imao veliku prednost. Nјegova supruga Mina, čvrsta i stabilna osoba, rasterećena suvišnih pitanja, bila je stjuardesa Jata. Pepi mi direktno ponudi opciju da se sve troje, Sanja, Jana i ja, tog dana po podne redovnim letom Jata prepakujemo za Beograd. On misli da ovdje nade više nema, a ja sam, kako reče, čovjek visokog rizika. Ja sam tad još uvijek gledao na stvari sa vedrije strane. Reko sam mu, iz poštovanja prema njegovim godinama, da sam spreman da ga poslušam, ali da je možda pametnije sačekati da se vidi šta će se to dogoditi šestog. Perica mi odgovori da on ne gaji optimizam, ali da ponuda stoji. Jedan čaj, jedan sok od borovnice i vratih se kući.
Sanja je sjedila blijeda i izgublјena. To je jedina osobina koju moja žena nikada nije imala. Šta god da se desi, ona zna šta treba da se radi.
Rekla mi je da ju je zvao Cober. Da je rekao da će te večeri zatvoriti vodovod pošto će biti neke frke, pa bi dobro bilo, pošto imamo malo dijete, da napunimo kadu. Ako je neko u tom haosu mogao da ima informacije, to je bio on. Kako mi je to rekla, tako je ustala, okrenula se prema meni i izjavila kako ona taj film ne želi da gleda.
Ja aktivirah Peričinu ponudu i tog popodneva sa aerodroma Butmir avion boing 737 povede moju malu familiju i mene iz mog rodnog grada.
Ha aerodrom nas je odveo Zena.
Bio je sjeban, ali, kao i uvijek, glumio je dobro raspoloženje. Divno je bilo osjetiti njegov pokušaj entuzijazma. Ja sam bio nemoćan da mu iskažem lјubav koju sam istinski osjećao. Bilo mi je toliko žao što ga nisam lјubio hilјadu puta za sav onaj život koji je ostao iza nas, nemjerlјiv ma kakvim aršinima, bogat koliko i Tadž Mahal.
Avion je pravio poslјednji krug iznad Sarajeva. Ispod mene, stiješnjen međ planinama, ležao je olimpijski grad. Prekrila ga noć, tamna i beskrajna. Kroz prozor boinga sedam tri sedam bacio sam poslјednji pogled. Vidio sam ulice na kojima sam naučio da hodam, brda na kojima sam naučio da skijam, parkove u kojima sam naučio da lјubim. Znao sam izvor svake svjetilјke koja je te prolјetne večeri iscrtavala moj grad. Svaki njegov ćošak, svaka zgrada u meni je ostavila neizbrisiv trag, pečat za nezaborav. Ljutio se ja na njega ili on na mene, mi jedan od drugoga pobjeći ne možemo.
Moje misli prekinu pilot aviona. Preko proferceralih zvučnika obavještavao nas je da će let do Beograda trajati trideset pet minuta i da ćemo letjeti na visini od devet hilјada petsto metara, prosječnom brzinom od osamsto kilometara na sat. Govorio je kao da je sve normalno. Kad da jedno dijete nije izgubilo svoj dom. Kao da sutra neće izbit rat.
Sletivši na aerodrom Surčin mnome ovlada osjećaj sigurnosti.
Kako krenu krvoproliće, tako krenu da curi sav bijes iz lјudskih duša. Ja postadoh izdajnik. Izdajnik grada koji bi me strelјao treći dan rata, u dvorištu iza moje zgrade koje sam gledao iz toaleta. Silina srpskog besmislenog udara na Sarajevo izazva cijeli svijet i isprovocira dodatne reakcije „međunarodne zajednice". Nјima je to rokanje leglo ko kec na desetku. Imaju divnu priliku da ispune svoj cilј, a to je da se rat nastavi unedogled. To, naravno, srpska pamet nije mogla da dokuči. A nije mogla čuti ni savjete... Srbima su, u to vrijeme, u glavi ozdvanjale gusle. Sad im odzvanja prevodilac u Hagu.
A grad se savio pod dvostrukom nesrećom, pod granatama i pod unutrašnjim terorom. Ali najveća bolјka osta činjenica da njegovi simboli, djeca njegovih zlatnih godina, ne bijahu u njemu. Ha mene su se žestoko navrzli, što je bilo i logično, jer Sarajevo misli da su Nadrealisti njegova svojina, da je sve ono što smo mi napravili rezultat košnice u kojoj smo obitavali, a ne pčela koje su je skrojile.
U halabuci koja nas je preplavila, čuh i Coberove stihove.
On je napisao pjesmu u kojoj je biranim riječima opisao sav moj „moralni i etički" pad odlaskom iz grada. Jebo mi je sve po spisku. Ja, iskreno, nisam ni očekivao drugačije tumačenje moga samoevakuisanja. Bijes kojim je pjesma pisana blaga je verzija onoga što bi mi se desilo da sam ostao tamo. Neko iz njegovog plemena, sa slabijim živcima, lјut i u žurbi, objesio bi me za jaja. Zato sam i otišao. Divna pjesma koju mi je posvetio sa svom svojom lјubavi prema meni, samo je potvrdila mudrost moga postupka. Odisala je žalјenjem što nisam ostao, što sam pobjegao, a bila je to jedinstvena prilika da se konačno obračunamo.
Ha jednom mjestu, međutim, on napisa da sam otišao jer su „... braća javila".
E, tu se stvar komplikuje.
Bilo bi jednostavno da ovu rečenicu tumačimo tako što ćemo reći da mi je javio on, a pošto sam ja njega smatrao svojim bratom, tu bi iskaz bio istinit i nedvosmislen. Problem je što on, kad je to pisao, nije tako mislio. On, kada je napisao „javila braća", nije mislio na sebe, već na „one s brda", moje saplemenike. Prvo, to je laž. Nisu mi Srbi javili, javio mi je on.
A zašto je rekao da su mi javili Srbi, a ne on? Zašto bi lagao?
Zato što je ta pjesma prestala da bude njegova intima, već je postala propaganda. Nјen cilј je bio da pokaže svijetu da su Srbi bili spremni za rat.
A drugo, on mene ne drži za brata. To se vidi iz pjesme koju mi je posvetio.
A mi smo se smatrali braćom! Pa kad je to on mene prestao smatrati bratom? Šta se to dogodilo između slušanja Azre i početka ratnih sukoba?
Desio se referendum za otcjeplјenje Bosne od Jugoslavije. Tu mi je moj Cober rekao da mu ja više nisam brat. On je glasao Za, iako je znao da to mene boli. Ja sam to ozbilјno shvatio, pokupio stvari i otišao. Teško je živjeti u istoj zemlјi sa onima koji te ne smatraju bratom.
Ja sam sve koji su rođeni od Vardara pa do Triglava smatrao braćom. Tako sam vaspitan i danas mislim da je to ispravno. Kakva sam ja budala! Jer, niko od njih mene nije smatrao bratom. Ja sam im bio samo privremeni brat, brat na određeno vrijeme. Kada je to vrijeme isteklo, prestao sam da budem brat i postao agresor.
Gle čuda! Agresor na svoju rođenu zemlјu! Agresor na grad u kojem sam se rodio! To znači da sam agresor postao svojim rođenjem. A da li su i ostalih sto pedeset hilјada Srba koji su, poput mene, napustili svoj rodni grad isto bili agresori? Ako je to tačno, u tom slučaju, broj agresora prelazi jednu trećinu stanovnika Sarajeva! Malo veliki broj za agresora. Kako može jedna trećina rođenih Sarajlija da budu agresori na svoj grad? Nešto nije u redu... ne uklapa se. Možda nisu agresori? Drugim riječima, moramo da se zapitamo ko je tu agresor. Da nisu onda agresori druge dvije trećine?
Čovjek može da ode iz svog grada, pa da se u njega vrati kao neprijatelј, ali ne može da se vrati kao agresor, naročito ako tu istu počast dijeli sa još sto pedeset hilјada lјudi iste nacije.
Kako ogromna većina od tih Srba nije uzela oružje u svoje ruke, a ja sam eklatantan primjer takvog čovjeka, čime li se ispolјila naša agresija? Negativnom energijom? Spiritualističkim mantrama? Čaranjem i baranjem? I na kraju krajeva, kakvi smo mi to jadni agresori kada smo otišli iz svog rodnog grada, s namjerom da se u njega više ne vratimo? Nas više nema! Niko od nas neće da se vrati! Kakvi divni agresori!
No, oslobodimo se politike, krenimo logikom.
Jasno je da mi moramo biti nazvani drugačijim imenom. A koje to ime mi zaslužujemo? Potražimo ga zajedno.
Kako se nazivaju lјudi koji su nasilno istjerani iz svojih domova i sada žive na drugim lokacijama na planeti, daleko od kuće u kojoj su rođeni?
Izbjeglice.
Ja živim u Beogradu, ali ja nisam odavle. Ja sam iz Sarajeva, samo što sam otuda otjeran.
A kako se zove čin u kome jedna grupa lјudi otjera drugu grupu lјudi iz grada u kome su živjeli zajedno?
To se zove čišćenje.
A ako, kojim slučajem, ova prva grupa lјudi pripada jednoj, a druga drugoj naciji, religiji ili etničkoj grupi, kako se to zove? 
To se zove etničko čišćenje.
A ako je ta akcija koju nazivamo etničko čišćenje obuhvatila najmanje sto pedeset hilјada lјudi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje velikih razmjera!
E, sad shvatam zašto me zovu agresorom. Da me ne zovu tako, morali bi me zvati onako kako ja zovem sebe.
Žrtva etničkog čišćenja!
Eto, takva je Bosna. Jedino mjesto na svijetu u kojem te jebu pa kažu da si silovatelј.
U cijeloj istoriji ove napaćene zemlјe kroz koju su prolazile vojske, plјačkale horde, sudarale se civilizacije, padale imperije, nagonila razna pisma i alfabeti, samo je jedan car carevao za vijek i vijekova. Nјegovo ime je Laž.
A laž boli.
Razumijem patnje lјudi pod granatama, ali ne razumijem da se kao odgovor traži laž. Laž je bila integralni dio rata, smisao koji ga pokreće, smisao postojanja. Ha laži se podigla država, nacija, kultura, laž je nešto sa čim živimo.
Ali nije laž kriva. Ona radi svoj vjekovni posao. Mi smo na nju pristali. Lakše nam je. Lakše je Coberu bilo okriviti mene nego uspostaviti uzročno-poslјedičnu vezu između njegovih političkih svjetonazora i reakcije komšija sa Pala. Sa istinom, život je teži. Mora da se misli, da se traži duboka suština sukoba. Laž je jednostavna, brza, nađete je u enciklopediji, vikipediji, na guglu, fejsbuku. Pristanete na nju jer vas oslobađa odgovornosti. Neko drugi je slago, ne vi. Niste vi krivi što svi oko vas lažu. Broj ubijenih, silovanih, raselјenih, sve se lagalo. Strašno! Kao da to nisu bili lјudi, od krvi i mesa, puni smijeha ili suza, sa svojim snovima i nadama, natovareni brigom ili srećom, lјudi, a ne brojevi. Valјa nam svima oboriti pogled pred tim silnim grobovima, mezarima i humkama, što ostaše rasuti po bosanskoj zemlјi nakon velikog pira, i tražiti oprost ne samo zbog toga što su oni živote izgubili uludo, bez ikakvog smisla, već i zato što se prema njima danas odnosimo kao prema posebnoj vrsti robe, argumentu zgodnom za prekrajanje istorije, glavnim junacima blijedih holivudskih filmskih pokušaja, važnom resursu za razvoj ratnog turizma.
Ali, jebiga. Sve to prekriva ruzmarin i šaš.
Sada, dok ležim ovdje, ispred mehanizma koji otkriva začeplјenja u mojim krvnim sudovima, mislim o tome kako je sve to toliko nevažno. Kako sve te laži, survavanja, podozrenja, mržnja, ratovi, mrtvi, pogan, fukara i jad ne predstavlјaju ništa u odnosu na jedno sunčano popodne koje smo Cober i ja, mokri od znoja, preskakali u njegovoj sobi na Koševu, slušajući Azrin trostruki album uživo, koji se zove Ravno do dna. 
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:48

Слика

29

 

IZVRNUTI KONTEJNER

 
 
Okrenuh glavu ka prozoru. Bila je noć. Ne znam ni kad je pala ni koja je po redu otkako sam ovdje. Sve se nekako smirilo. Sestre se ne čuju, doktora nema. Pištanje uređaja posta zvuk na koji se moje uho naviklo. Više ga i ne registrujem. Izgleda da danas nema mnogo onih koji umiru. Nema ni arhanđela, ali je na mjestu gde je sjedio ostavio svoj ogrtač. Tek toliko da mi da do znanja da ima namjeru da se vrati.
U sobu uđe žena mojih godina. U bijelom je mantilu. Stade na vratima. Izgledalo je kao da joj je malo nezgodno da uđe. Pogledom prođe preko sale. Pozdravi sestre koje su momku, dovedenom prije dva sata, vadile krv. One joj otpozdraviše. Žena nastavi da gleda po sali. Pogled joj se zaustavi na meni. Nije mi to nepoznat osjećaj, ali sada nisam imao ni snage ni volјe da joj pogledom uzvratim.
S leđa mi priđe Sudbina. Glavom pokaza na ženu u bijelom mantilu.
„Ova je bila s tobom u avionu. Ja sam je tamo smjestila." 
„Kojem avionu? Drugog aprila?"
„Trećeg", reče Sudbina. „I ona je iz Sarajeva."
„Niko nije savršen", rekoh.
Sudbina se osmjehnu.
„Vidjela te je prije desetak dana na banjičkoj pijaci. Htjela je da ti priđe, da ti kaže da ste bili u istom avionu, da nosite isti teret..."
„Pa što nije prišla?", upitah. „Meni prilaze svi. Ja nisam nedodirlјiva zvijezda. Ja sam levat."
„Bilo joj je nezgodno. Tako je vaspitana."
Žena nestade. Iza nje ostadoše otvorena vrata. Koliko samo ima tih koji dijele sa mnom ovu muku? Koliko je samo onih koji bi podijelili taj tovar? Čim je vidim ponovo, reći ću joj zašto je naš egzodus ostao neprimjećen, zataškan, skriven od svih onih koji su se išta pitali nakon krvavog pira kroz koji je moja zemlјa prošla. Vi mislite da ja ne znam zašto taj progon pamtimo samo mi koji smo otišli iz Sarajeva, u tišini, začeplјenih usta, sa vječnom zabranom da o njemu išta progovorimo. Grdno se varate. Upravo u skrivanju ove katastrofe o kojoj pričam leži dubina razloga svih onih koji su napustili moj rodni grad od kraja devetnaestog vijeka do te nesretne devedeset druge. Za to što se o sudbini nas koji smo zbrisani iz spiskova rođenih i živjelih u Sarajevu ne priča i ne debatuje ni u novinama, ni na internetu a ni u Hagu nije kriva ni bosanska nova vlast, a ni međunarodna zajednica, koja je metafora za sve one koji su Bosnu u rat uveli i koji su je iz tog pakla izvukli onda kada im je bila volјa. Našu nesreću ignoriše Istorija, kažnjavajući nas za neposlušnost koju smo pokazali, za drskost koja nas je odlikovala u trenucima kada smo joj morali biti lojalni. Tragedija odlazećih iz mog rodnog grada, u suštini, nema nacionalni, već etički karakter.
Nakon svih ovih godina spreman sam da u vatru stavim obe ruke braneći tezu da su iz Sarajeva izlazili samo oni lјudi koji su prkosili Istoriji i njenim surovim i podmuklim zakonima kojima taj grad robuje vijekovima. Iz njega su odlazili oni koji nisu pristajali na uslove koje je Ona postavlјala gradeći Sarajevo vječno podijelјeno zidovima i prekriveno maglom. Svaki stih, kadar, nota ispisani njemu u čast bili su samo jedan uzaludan pokušaj da se ispravi „kriva Drina", da se promijeni tok rijeke koja je vezane za taj grad nosila iz jedne nesreće u drugu. Kratka je priča koju pričam da nabroji sve one majstore svog zanata koji su ili rođeni ili živjeli u njemu pokušali da svojim djelom ukrote tog nemirnog vranca oždreblјenog na raspeću civilizacija, u kanjonu nesreće, sputanog brdima, memlom i ratovima, nezrelog da primi ičiji savjet. Svi oni bivali su zbačeni iz njegovog sedla, završavajući svoj život daleko od njegovih ulica, bagrema i sokaka, ostavlјajući iza sebe antologiju rima, boja, taktova, sentenci, koji su gradili utopijsku sliku onoga što je taj grad trebalo da bude. Nјihove pjesme pjevaju generacije, njihove stihove recituju zalјublјeni, njihove kadrove kite Palmama, njihove slike krase zamkove, njihovu mudrost cijene Nobelom, a njihove sjene hodaju po Beču.
Beograd koji me je dočekao bio je siv i zbunjen. Ličio je na izvrnuti kontejner iz kog se vio kancerogeni dim. U njemu je curilo sve ono što ne valјa. Sav sekret lјudskog roda izlazi na površinu kada se prelazi iz jednog sistema u drugi. Beograd je još imao i rat na leđima. Trpio je udarce i izvana i iznutra. Mijenjao se dramatično brzo. 
U njega su došle gomile izbjeglica, gladnih, žednih, poniženih. A on je bio podijelјen na sve načine. Ha one koji su za Slobu i one koji su protiv, na one koji su za Zvezdu i one koji su protiv, na one koji imaju i one koji nemaju, na one koji su došli i one koji su ih dočekali, na one koji jedu i one koji su gladni, na one koji stoje u redovima i one koji ne moraju nigdje da čekaju.
Beograd je bio getoiziran, isparcelisan. U njemu su živjeli lјudi koji kao da nisu iz istog vremena.
S druge strane, Beograd je u sebi krio neki nemir, pobunu koja će se svakog trenutka dogoditi. U njemu je počelo cvjetati neko novo cvijeće, hibridno, a sa cvijećem i neki čudan korov.
Budila se klasa novih bogataša. Oni koji su bili blizu vatre da se ogriju na njenom plamenu, oni koji su imali veliko srce da uđu u igru sa đavolom i da tu igru otplešu do kraja, oni koji su bili dovolјno zaneseni da se ne osvrću na poslјedice, a one su bile katastrofalne. Između sebe se nisu volјeli. Kao da su znali da blaga nema u izobilјu, da je ograničeno, i da se svi moraju dočepati svog dijela na uštrb onog drugog. A oko blaga su se klali. Bio je to direktan prenos meča, pred očima gladnih i uniženih.
Padali su mrtvi, što u hotelskim sobama, što na asfaltu, što u automobilima, što po krčmama. Bilo je i onih koji su preživjeli, do slјedeće prilike. Novac je curio sa svih strana. Niko nije imao pojma koliko ga ima ovaj nesretni narod, gdje ga je zaštekao, kako ga je čuvao. Bilo je i onih koji to nisu mogli izdržati. Oni su otišli, što vani, što na nebo.
Beograd je kipio. Mulј se uskomešao, počeo da povlači mnoge ka dnu. Blizina rata, sankcije, prelaz iz jednog sistema u drugi, sve je to dezorijentisalo lјude. Nisu znali šta je uzrok, šta poslјedica. Krenuo je šverc, otimanje, prevare, građevinske dozvole, oružje, droga i, naravno, nafta. U Rumuniji litar devedeset feninga, u Beogradu na ulici tri marke. A ti imaš voz, jedan, pa drugi, pa treći, pa te onda neko rokne.
Rijedak je onaj ko je sagradio vilu na Dedinju, a koji će doživjeti da u toj vili žive i njegovi unuci.
Ha ulici se sve izmiješalo. Prodavci deviza i profesori fakulteta, šverceri goriva i bogomolјke, gangsteri i kriminalci i učitelјice i vaspitači, skitnice i aristokratija... Beograd je izgledao kao izvrnut džep pun besmislenih sitnica, od kojih je svaka imala neku svoju istoriju, sudbinu, život.
A život je postao jeftin... Tri marke mjesečna plata, sto maraka ubistvo, hilјadu kidnapovanje, pet i po gorivo. Dok su se na Slaviji, Zelenom vencu, Autokomandi, na Bulevaru, beskućnici iz Mirijeva, doktori iz Prijedora, izbjeglice iz Hrvatske, istoričari sa Dorćola, popovi iz Koraćice, prosvjetni radnici iz Zadra i lopovi sa svih strana dovijali kako da kući donesu komad leba, u dalјini se vidio plamen rata, zlokobna tutnjava tenkova, vrisak žena i djece. Umor se čitao na svačijem licu... Umor i stid. Stid i od ovih koji se kolјu, i od ovih koji lažu.
Žulјeviti prsti, prekriveni patinom sazdanom od nikotina i nesreće, vrtili su šteke švercovanih cigareta, zabadali se u znojem usukane džepove, vadeći valute svih boja i obilјežja. Iza kartonskih kutija natrpanih najlon čarapama, iznošenim cipelama, hercegovačkim duvanom po duploj cijeni, sjedile su dojučerašnje učitelјice, pravnice, inženjeri, svi oni koje je rulet povijesti već u prvom krugu izbacio iz dobitne kombicanije i koji kasnije po svojoj tihoj i nezapaženoj smrti postaju dio statistike, prvo istraživačkog tima neke nevladine organizacije, a zatim ostrašćenih istoričara, čiji je primarni zadatak da nesrećom tih lјudi utemelјi postojanje vlastite nacije.
Bivši četnici, dezerteri, razočarani nacionalisti, junaci i kukavice, oficiri JNA, svi oni koji su izgubivši ruku, nogu, bubreg, plućno krilo ili nekog najmilijeg, shvativši da iza haosa u koji su euforično uletili stoje velike igre nepoznatih lјudi, čije smo mi marionete, zamijenili su puške metalnim kantama punim vodom razblaženog goriva, koje prodaju za račun onih istih što su ih dvije godine ranije naložili da ginu za srpstvo i svetu srpsku zemlјu. Nјihova jedina imovina je maskirna uniforma, zadužena negdje na Žuči ili u Erdutu, to je identifikacija njihove nesreće, legitimacija bola, nose je kao simbol jedne katastrofe, zaludno prosute krvi, propasti u koju je pao jedan narod kome je euforija bila silna, ali kratka, a pad u agoniju strmoglav i vječan.
Da su Srbi znali da se iz te agonije neće izvući skidanjem Miloševića sa vlasti, vjerovatno bi svi otišli za Toronto.
A nije se znalo ko je siromašniji. Mi, koji smo došli, ili oni, koji su nas dočekali. Za sve nas, kao poslije neke bogate slave, ostale su samo mrvice na stolu, prevrnuti tanjiri, ostaci pečenja, salate, kolača, supe, predjela, koje je pojeo neko drugi, koji i nije bio toliko gladan koliko osoran i alav, neko čiji je četvorotočkaš, ne ispod šest hilјada kubika, ukraden ili plaćen nečijom glavom, parkiran ispred novootvorenog splava uspješnih, onih čiji seksualni libido kipi izvan rupičastih majica zategnutih uz tijelo, čiji mišići zatežu zlatne lance na čijem vrhu je nataknut krst, pravoslavni, u koga se kunu i za čiji račun prave svoja nedjela. Nikad se i nigdje dobro i zlo, plemenito i oholo, nije tako sudarilo kao u biografiji jednog junaka devedesetih, čovjeka koji je na duši nosio dvadesetak lјudi, a na leđima istetoviranog Belog anđela.
Da li su oni zaista vjerovali u Boga, kako su svojim donacijama crkvi tvrdili, ili su znali da je život na zemlјi odvratno bezbožan; da li su zaista gajili u sebi plemenit motiv, kako su im suze prosute na sahrani nekog svog brata govorile, ili im je bilo važno samo da parama sprže svoj eruptivni život; da li su ikada išta iskreno volјeli, kako su šaputali na uho damama sa naslovnih strana tabloida, kojima su se kasnije ženili; ili je njihovo jedino osjećanje bilo euforična histerija kao direktna poslјedica tanke bijele linije kokaina iscrtane na staniolu kutije marlbora? Odgovore na ova pitanja nikada nećemo saznati, jer su oni koji bi trebalo da nam ih kažu odavno pod zemlјom. Leže pod njom dovolјno dugo da njihove grobove više ne krase hrpe svježeg cvijeća, vijenaca sa imenima ortaka i kumova, jedinica u kojima su se borili, sportskih klubova čiji su bili vlasnici, djece koju su posijali gdje god im se digao kurac. Umjesto sve te pogrebne raskoši, danas njihovi grobovi ćute kao zaliveni, obrasli korovom, sami, napušteni, sa izblijedjelim slikama i imenima na neočuvanom granitu, kao svjedoci jedne velike zablude, prevare u kojoj smo svi zdušno učestvovali, ne nalazeći iz nje nikakvog izlaza. 
Svojom taštinom, neukusom i nepristojnošću, ti grobovi neodolјivo podsjećaju na turbo-folk, muziku njihove mladosti, najtragičniju metaforu tragedije jednog naroda, zvuk njegovog umiranja, samrtnog ropca, muziku čija je forma sastavlјena od otpada sa Zapada, a melodija i ritam od otpada sa Istoka. Ako se ikad iko dobro zajebo, onda su se zajebali Srbi sa svojim turbo-folkom.
Otužno mumlanje, steranje veša, nepristojno jaukanje, kič koji izaziva mučninu, agresivne riječi, bestidno pretvaranje i duboka laž, izazivali su u svakome stid i sram što su se istim tim jezikom u prošlosti služili Šantić, Andrić, Dučić, Crnjanski... Nikada u istoriji čovječanstva nijedna vrsta muzike nije tako lijepo opisala duboku moralnu i istorijsku propast jednog naroda, njegovu nesreću i beznađe, kao što je turbo-folk opisao Srbe. I iza katastrofe u Nјemačkoj ostala je nada kroz pjesme Marlen Ditrih, i u doba najstravičnije američke recesije ostali su džez i bluz, hunte po latinskoj Americi ostavile su Violetu Paru ili Mersedes Sosu, a iza kataklizme Srba ostaće jauci jedne pretvorne muzike, koja je jedan narod povela u beznađe i smrt. Ako se ikada u budućnosti istoričari budu zanimali dubinom ambisa u koji je pao jedan nesrećom natoplјen narod, čija je kuća nasred puta, rušena i spalјivana kako se kome digne, prave mjere te propasti neće moći da nađu u odlukama političara, istraživanjima ekonomista, greškama generala, već u pjesmama Cece, Mire, Ace, Jece... Tu je pogled u ambis čistiji i jasniji, a laž očiglednija.
Dok sam tih dramatičnih godina hodao gradom, sklapajući misli koje sad konačno izviru iz mene, Beograd mi se smijao u lice, izvrgavajući ruglu moju naivnost. Kao da je govorio, pa nije ovo prvi put da mi se ovako nešto dešava. „Dizao sam se ja i iz dublјeg plamena, podizao glavu, tražio put van, i poput feniksa podizao svoja krila, s namjerom da ponovo poletim."
Beograd je jedan od onih gradova koji su stariji od svojih nedaća. U tome leži njegova snaga. Nјega diže neizmjerna potencija, želјa za produžetkom vrste, ideja da je u njemu sve moguće. To i jeste osobina koja Beograd odvaja od palanke i svrstava ga u isti rang sa ostalim velikim gradovima. Beograd je grad u kome je sve moguće!
Tako se Beograd navikao na grozotu. Ljudi su postali drčni i odlučni, ali je bilo teško reći da išta vide.
A ja?
Ja sam ostao sam sa svojom malom familijom. Pušenja više nije bilo. Nije se vidio ni njegov dim. Kusta je bio u Parizu, Sejo je ostao u Sarajevu, Đuro je zbriso u Ljublјanu, Zena na Bjelavama.
Gledao sam vijesti netremice. Računao sam da se ova neslana šala od rata na kraju ipak mora završiti. Opet sam imao utisak da gledam loš i dosadan film čiji kraj znam. Sve mi je bilo odvratno. I to kako Srbi rokaju po Sarajevu, i to kako Sarajlije vrište, kukumavče i lažu, i ne žele da vide uzročno-poslјedičnu vezu rezultata izbora i pakla u kojem su se našli, i to kako Zapad bezočno i uporno insistira da se krvoproliće nastavi unedogled, igrajući cinično ulogu dobrotvora, ganutog humanistu koji preklinje zaraćene strane da stanu sa međusobnim ubijanjem, a sa druge strane čini sve da se klanica nastavi, jer taj isti humanista, koji je i finansirao rat, mora da finansira i obnovu razrušene zemlјe.
Bilo mi je odvratno i to kako Ruse, po ko zna koji put, boli kurac, jer oni imaju svojih problema, jer i pored toga što nam je sudbina povezana, naši mentaliteti su dijametralno različiti. A iz Bosne su se čuli jauci, tutnjava tenkova, detonacije. Zločini na terenu i laži izvještača vodili su mrtvu trku. Laž je postajala stvarnost, a stvarnost je postajala laž. A Laž najteže pada. To je bilo najgore i najrazornije oružje koje se upotreblјavalo u tom stravičnom ratu, oružje čije će se poslјedice osjećati generacijama, jer su sve te laži ostale da žive, poput neeksplodiranih mina. One su zakopane u bosansku zemlјu, studiozno i po jedinstvenoj mapi, sa jednim jedinim cilјem da se međ tim nesretnim narodom koji živi u toj ukletoj zemlјi nikad ne uspostavi međusobno povjerenje i da, kad god je to nekome potrebno, aktivira jednu takvu laž da klanje počne ponovo, iz početka, sa istim žarom sa kojim se ovdje klalo vijekovima.
Ako je Andrić napisao da nijedan rat u Bosni nije dao odgovor već je samo postavio nova pitanja, nakon ovoga rata, koji on nije gledao uživo, već kroz svoja djela, jasno je zašto je to tako. Zato što odgovore niko ne traži. Zato što je laž važnija od bilo koje istine, zato što je onaj koji laže, a lažu svi, duboko uvjeren da istina nema toliko dug vijek trajanja koliko može da traje laž. Zato što onaj koji laže, a lažu svi, misli i osjeća da ga samo laž može spasiti propasti... Kao da će jedan narod nestati ukoliko se kaže da govori jezikom kojim govori i onaj drugi! Kao da ga lažni broj mrtvih, lažni broj protjeranih, lažni broj unesrećenih drži u životu. Pa koja je onda sudbina takvog života? Šta nam može donijeti život na lažima i prevarama? Novi rat. 
A to su stranci znali... Oni koji žive od ratova. Vijekovima. Oni su svoje demokratije i razvili tako što su drugi ratovali umjesto njih.
U jednom skeču iz poslјednje serije, govorili smo o tome. Dva posmatrača UN, prije no što je počeo oružani sukob, nailaze na dva momka koji igraju bilijar. Uvidjevši da su momci različitih nacionalnosti, čine sve da između njih proizvedu sukob. To čine tako da tjeraju momke da povjeruju u laž. I momci povjeruju, a posmatrači ponosno i zadovolјno šalјu izvještaj nadležnima. Uspjeli smo. Našli smo da postoji sukob.
Pa šta su drugo bili Badinterove komisije, pregovarački timovi, Vokeri, Karingtoni, Holbruci, Frejžeri nego službenici ratnog kapitala, đavolјi administratori, čiji je zadatak bio da se plamen netrpelјivosti, mržnje i bijesa u Bosni nikad ne ugasi. Izabrali su najslabijeg u bosanskom grotlu, držali njegovu stranu, igrali ulogu tutora znajući da će im on vjerovati do kraja, jer od svog straha od komisije on misli da nema drugog izbora. Kad su stajali pred kamerama zabrinuti nad sudbinom zemlјe koju su sami zapalili, i gledali tobože potreseno u dalјinu iznad kamere, pitajući se šta sve to oni, jadni, plemeniti i humani, moraju da učine da bratoubilački rat prestane, uvijek sam se pitao što mene ne nazovu. Ja bih im rekao!
Ostavite nas na miru!
No, kontradiktorno, položaj u kom sam se našao dao mi je neodređen osjećaj slobode, nešto što ni sam nisam mogao artikulisati. Oko mene se sve rušilo, bio sam prinuđen da na najprizemniji način zarađujem za veći broj lјudi, koji su ostali da žive samo od mog zanata. 
Išao sam po malim mjestima, pjevao na plejbek, pričao viceve, dovijao se daleko od medija i ekrana, znajući da moja pojava u medijima nekome može oduzeti život. Sa druge strane, u meni je kipio onaj kreativni dio, za koga sam pomislio da više ne postoji. Izvadih papir i olovku. Počeh pisati novu dramu. Nazvah je Složna braća...
Misli mi polako utrnuše. Umor ih je usporavao, činio ih beživotnim. One ustupiše mjesto slikama prošlog dana. Mladenovac, pijaca, brkati prodavac u polјoprivrednoj apoteci, žena s cegerima, par u trenerkama, bol u grudima. Hitna. Jedna, pa druga... ulazak u Urgentni. Slika srca na velikom ekranu. Zabrinuti doktor sa frizurom pankera... pa se i te slike usporiše. Jedna za drugom, one nestajaše. Umjesto njih, dolazila je crnina. Ja se opustih. Osjetih lakoću. Zaspah.
Nisam sanjao ništa.
Probudih se. Otvorih oči. Bio je dan. Iznad mene su stajali svi u bijelim mantilima. Ha mantilima bjehu ispisana njihova imena. Peruničić, Radovanović, Antonijević, Mijatović, Mitrović, Vukčević... Zabrinuti su i ozbilјni. Oko njih čitava svita. Sestre, studenti, tehničari. Govore malo srpski, malo latinski.
„Kako se osećate?", upita me onaj na čijem mantilu piše Radovanović. Upita me na srpskom.
Ja se nasmijah. Šta da mu kažem a da mi povjeruje?! Ha moj osmijeh niko ne odgovori.
Okrenuh se oko sebe. Ha natkasni na kojoj je Sudbina držala tašnu bješe buket cvijeća, namijenjen dami koja je ležala na „trojki". Osjetih miris jorgovana, opojan i vječan. Ni Azraela ne bješe na prozoru, na kome sam ga poslјednji put vidio. Umjesto njega, stajao je doktor Peruničić i govorio mobilnim telefonom sa nekim svojim. Iznad njegove glave, pod blagim povjetarcem, povijao se jablan. Izvana se čuo smijeh studenata medicine. Pokoji automobil, glasan razgovor.
Neko je slušao muziku.
Bi mi žao što su moji sagovornici nestali. T)e mi je moja Sudbina? T)e je Azrailaga? Kome sad da nastavim priču? Pa tek sam došao dopola. Doktoru koji sa zabrinutim izrazom lica preslušava srce gospodina sa bradom, ili sestri koja u ruci vrti rezultate nalaza krvi? Nјima bih morao krenuti od početka, a oni za to ne bi imali vremena.
Nema više mojih slušalaca. Nestali su. Otišli su na neko drugo mjesto, svojim poslom. Nije važno. Naći ću ih, kad-tad. Samo više neću žuriti kao do sad. A, ne, nikako!
A šta ću raditi dok ih ne nađem?
 
Dok ih ne nađem slaviću život!
Слика