dr Nele Karajlić

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:28

Слика


12

 

TOPLISTA NADREALISTA

 
 
Ne sjećam se tačno kako je to bilo... mislim da mi je Zena rekao na odmoru u školi da nas neki lјudi mole da radimo radio-emisiju. Nije mi bilo najjasnije zašto baš mi.
Odmah je krenula moja sramežlјivost. I nelagoda.
Ko je to za nas čuo? To nije moguće. Koji su to lјudi kojima smo potrebni? Šta ćemo mi na radiju! To je establišment! To su šminkeri! Mora da im je urednik neko iz grupe Indeksi. Ja u to ne vjerujem.
Tako sam ja reagovao. Zena je na to gledao drugačije. On je bio još uvijek jedan od onih lјudi koji imaju suficit samopouzdanja. Da ja vjerujem u sebe koliko on u sebe, ja bih bio general armije.
„Kako, zašto mi?' čudio se mojoj nesigurnosti. „Pa najbolјi smo! Svi su čuli za nas! Cijeli grad. Kako ne kontaš? Čuj, šta ćemo na radiju... pa da im svima jebemo mater... kakav ba establišment... to ti je Primus, normalna raja... koji šminkeri, kakvi Indeksi, frajer pušta Kpem, đe ti živiš... imaš li ti radio u kući. 
Nisam slušao Radio Sarajevo, bio je dosadan i mlak... Sarajevo je sa smrću druga Tita i s pojavom panka potpuno izgubilo svoje mjesto na karti jugoslovenskog roka. Ostalo je negdje u prošlosti. Stari urednici, koji su čvrsto držali svoje teško stečene pozicije, sa gnušanjem su gledali nove, ošišane klince koji tandaraju po žicama i vrište bez grama mozga i elementarnog muzičkog znanja. Jedina emocija koju izbacuju je bijes. „Vidite, momci", tako su razmišlјali tadašnji urednici, „prvo naučite da svirate, pa onda dođite u studio." I dok se u Zagrebu, Beogradu i Ljublјani, pa čak i u Novom Sadu i Rijeci, mijenjala krv jugoslovenskog roka, dok se na zapadu, kako smo mi zvali razvijeniji dio bivše Juge (a od Bosne je jedino Makedonija bila siromašnija), duvali novi svježi vjetrovi, nošeni muzikom koju je moja generacija prihvatila kao svoju, Sarajevo je ostalo okamenjeno u ideji o svojoj veličini, slušajući umiruće bendove i muziku koja je tih burnih godina starila iz dana u dan, iz minuta u minut. I sad, sa tog radija, na kom se ne može čuti ništa uzbudlјivije od vremenske prognoze, neko traži nas da ga zabavlјamo.
A tražio nas je mladi urednik Boro Kontić. Nјegov brat Konta išao je u našu gimnaziju. Konta je radio sa Zlajom Arslanagićem, budućim osnivačem Crvene jabuke. Imali su bend koji se zvao Ozbilјno pitanje. Žustar i jasan zvuk. Boro se na volšeban način dočepao subotnjeg jutarnjeg programa, koji je dobio imbecilno ime, od nekog produhovlјenog rukovodioca, Primus, što je, onako inventivno, značilo priča i muzika subotom. Kao da radio ima neki drugi način izražavanja. Eto, to ime vam, gospodo, govori koliko je stupidan bio program Radio Sarajeva. „Mi", kaže Zena, „treba da radimo petnaest minuta tog programa, subotom od deset i petnaest do pola jedanaest."
Kakav kretenizam! Pa u to vrijeme svi spavaju.
Zena se opet pobuni.
„Jebo mater ako si ti normalan. Ljudi nam nude prostor na radiju... pa ima da ih sve probudimo."
Zenitovom entuzijazmu bilo je teško odoliti. Oči mu zacakle, iskašlјe poslјedice astme iz rane mladosti i nasmije se nekim dubokim zaraznim smijehom, koji njemu pročisti bronhije, a meni misli. Ajmo!
„Boro traži da se skupimo mi, iz mlađih bendova..
„Ajmo zvat Rokija, idemo ja i ti, kakav je taj Zlaja?"
„Ima par odličnih stvari. Dobro sviraju." Za nas su tad svi dobro svirali.
„Sale je tu. On ima provala."
Tako dođosmo na prvo snimanje Nadrealista. Ime smo naslijedili od nekoga ko je tu rubriku radio prije nas, neki nama nepoznat čovjek kome je taj poluidiotski naziv zvučao besprijekorno. Top lista nadrealista. Nismo ga mogli mijenjati, iako nam je to bila želјa. Ha kraju ime osta onako zatečeno, glupo i pretenciozno, kao djelo nekoga ko je bio uvjeren da ima smisla za humor. Ime nije nimalo odudaralo od tadašnjeg trenda na Radio Sarajevu. Inventivnog koliko i karike u motoru.
Ja malo pomjerih tijelo u stranu. Zabolјeše me grudi. Uplaših se. Medicinar me pogleda. Grč koji me obuze reče mu da nešto nije u redu. Popravi mi iglu sa infuzijom. Uze injekciju. Primaknu je veni.
„Jesi li dobro?"
Potvrdno klimnuh glavom. On na mom licu pročita smirenje. Odloži injekciju. Meni se duh ponovo izvi iz tijela. Ispred nas ugledah studio Radio Sarajeva u Danijela Ozme.
Okupismo se u studiju za prvu emisiju, vidno uzbuđeni. Mikrofon ispred nas i zeleno svjetlo. Slijeva nadesno: Zena, Roki, potonji Rizo iz Elvisa, Zlaja, Konta i ja. Ha licima nam se čita trema. Oko nas pravi studio. Zvučno kastriran. Iznad nas kalendar i veliki okrugli sat. Ha kalendaru piše 9. maj 1981. Sat ne vidim dobro od mikrofona ispred nas. Kako sakriti uzbuđenje? Svi glumimo stare i iskusne umjetnike. Kako uđosmo, kako vidjesmo mikrofon, tako se Zena i ja pogledasmo i, kao po nekom dogovoru, skočismo na mikrofon svak sa svoje strane, i glasno, derući se, izgovorismo u njega: „Jebem vam mater, svima!" Ova spontana rečenica, ničim pripremlјena, osta tako kredo Nadrealista do njihove poslјednje epizode, a način na koji smo Zena i ja razbijali tremu posta poslije stil rada, neizbrisiv osjećaj bunta, snage koju smo tada nosili, a koju nose oni između trinaest i devetnaest godina. Neću da radim ništa što je predvidlјivo! Ne želim da uđem u kliše, da vam podilazim. Ne! Od mene ćete imati samo nešto novo, neočekivano. Jebem vam mater svima!
Počinjemo našu prvu emisiju. Zamišlјena je konceptualno. Kao, mi upadamo direktno u radio-program, otimamo voditelјa, postavlјamo uslove. Klasičan teroristički napad. Politički angažovano, iako se čini djetinjasto i benigno. Uslovi koje tražimo više su nego infantilni... Da se mladim grupama omogući više prostora na radiju i televiziji, da se Dom mladih vrati onima kojima i pripada, mladima, da se pušta više panka na radiju, da se sklone stari urednici, i tako to. Teksta, naravno, nema. On se ne čita. On se izgovara, svako od nas tekst nosi u krvi. To je bilo i ostalo najjače oružje Nadrealista, tekst koji se ne piše, nego se osjeća. Gomili koja je došla iz istog milјea, iz iste kulture, natovarena istim mitovima i legendama, ne treba pisani tekst. Dovolјno je podijeliti uloge i uklјučiti mikrofon. Ovi što poznaju rok muziku i sve one legende koje prate tu vrstu umjetnosti, pričali su nam da B. B. King ne vježba sa svojim bendom. On izađe na binu i počne da svira. Za prateći bend se podrazumijeva da ga umije pratiti, jer ako sviraš bluz i ako već patiš toliko koliko govoriš u svojim pjesmama, note moraš imati u krvi. E, Nadrealisti su ti bili kao B. B. King. Dogovorimo se koja je tema, podijelimo uloge i, Boro, snimaj!
Boro? Boro Kontić. To ti je onaj visoki, mršavi. Svojim dugim, kockarskim prstima gladi rijetku špicastu bradu i strelјa očima svaki naš pokret. Nije mi jasno šta misli. Nema nikakvu reakciju. Niti mu se sviđa, niti mu se ne sviđa. Posmatra nas kroz staklo koje dijeli studio od režije. Okreće nam leđa. Proteže se. Nešto govori, mi ga ne možemo čuti. On nas čuje, kao u policijskoj stanici. Boro nosi u sebi prirodni autoritet. Neko ko ne treba da podigne glas da bismo ga slušali. U genima nosi paket dinarca sa sve bistrinom i inteligencijom, što krasi one koji dolaze iz Crne Gore. Ogroman kapacitet. Tad je bio mlad, a mi to nismo znali. Nama je bio star.
Zvali smo ga Gazda. Nije bilo nikakve sumnje da ga nećemo slijepo slušati kao što su ga slušali njegov mlađi brat Konta i Zlaja. Oni su se znali odranije, raja iz Kralјa Tomislava. 
Pored Bore, za miks pultom sjedi Husein Vladović, čije ime i prezime pokazuje tajanstvene puteve kojima se kretala religija po Bosni i Hercegovini.
Arhanđel se nasmija: „Misliš, ne zove se Vladimir Huseinović?"
Da, to je ovaj sa bradom. Veliki zalјublјenik u rok. Požutjeli prsti od cigara bez filtera, glas sklon pucanju. Odavao je utisak čovjeka koji se rodio bolestan.
Ali, izgled često vara. Kasnije sam saznao da je on bio jedan od najbolјih tenisera u gradu. Mislim da ga nerviramo. Gleda nas ispod oka i mjeri nekim svojim aršinima. Pogled pun nepovjerenja i brige za našu budućnost. U stvari je blag i preosjećajan. Šizio je s nama. Nikako mu nije bilo jasno da ne postoji granica našeg bezobrazluka.
Zvali su nas „djeco"!
A mi smo Boru zvali Gazda, a Husu Huso. Nisu oni nas zvali „djeco" džaba. Razvila se neka roditelјska lјubav prema nama, duboka i iskrena. Nikada se s njima nismo svađali, jer se dobri roditelјi ne svađaju s djecom. Oni ih razumiju. Boro nam je bio autoritet par ekselans, ali ne samo autoritet zbog godina i zvanja koje je nosio, nego autoritet zbog te duboke lјubavi koju je gajio prema nama. Ja sam mu, čini mi se, bio najdalјi. Mene je najmanje volio. To sam osjećao, iako nemam senzore koji detektuju takve stvari. Ja sam čovjek tupih osjećanja, bukva. Ali osjećao sam neku čudnu, neobjašnjivu lјubomoru, zbog toga što je Boro volio sve njih više od mene. Malog Zlaju je obožavao, on mu je bio skoro kao mlađi brat, Zenu je volio zbog njegove jednostavnosti. Izgledali su mi stariji i ozbilјniji od mene. Kasnije, kad su u ekipu došli Para i Šibi, i njih je volio, jer je osjećao njihovu prostodušnost. A ja sam mu bio najdalјi. Nismo nikada razmijenili neke toplije riječi od onih oficijelnih. Možda imam pogrešan utisak. Možda se ponovo u meni javlјa ona moja fatalna osobina da mi je neophodno da sam u centru pažnje. Ta osobina u dosluhu je sa svim mojim glupostima i nesrećama koje sam izazivao tokom cijelog svog života. Ta osobina je u dosluhu i sa onim što nazivamo „sindrom Idiot".
Boro je već nakon snimanja prve epizode zamolio Kontu da više ne dolazi. Očigledno je prozreo koje sve probleme ovakav radikalan koncept može da stvori. Imati mlađeg brata u ekipi koja će garantovano biti pod permanentnom prismotrom visokog uredništva bilo je poput stavlјanja guzice na zarđao ekser. Mi smo iz subote u subotu pravili gluposti. Od stare ekipe ostali smo Zlaja, Zena i ja. Roki se nije pojavio već slјedeći put. Nјemu nikakav red nije odgovarao. Ja sam doveo Šibija, blentovinu iz mog komšiluka, koji se rodio, koji će živjeti i koji će umrijeti kao dijete. Divota! Nikad nikako i ni u kom slučaju nije želio da prihvati odgovornost, samo je blejao i prodavao zjala. Čuven je njegov odgovor na molbu prijatelјa da mu nešto pomogne:
„Ne mogu, nemam vremena", rekao je Šibi, „moram se zajebavati."
Međutim, njegova nesputana vedrina i stalno i bjesomučno sipanje provala, koje uglavnom nisu bile čemu, ali su davale posebnu supstancu hemiji koju smo stvarali, preporučivali su ga da postane dio Nadrealista. Bio je oduševlјen. Oči su mu žarile srećom i nije prestajao da priča. I njega je Boro volio. Volio ga je više od mene. 
Zena je doveo Paru. Paru sam poznavao još od prvog razreda gimnazije. Bio je poznat po uskim farmerkama, modernoj frizuri i gitari, koju je uvijek nosio sa sobom i koja je njemu bila više od instrumenta. Bila je dio njegovog tijela. Kao bubreg.
Kada bi postojalo svjetsko prvenstvo u šarmiranju, Parin put do trona bio bi lako zagrijavanje. On je opčinjavao sve oko sebe sa dvije-tri riječi. Posjedovao je neku zagonetnu tačnost u odnosu sa lјudima. Imao je mjeru i u emociji i u razumu. Šta god bi rekao i šta god bi uradio, bilo je neodolјivo simpatično. Jedan od onih lјudi koji nosi talenat s lakoćom. Mocart, na primjer. Imao je oreol oko sebe, snažan i veseo osmijeh, hod poput kamile. Upoznali smo se na moru jednog ludog lјeta, sedamdeset i neke. On je zaglavio sa rajom u Podgori, u kampu u kojem su moji roditelјi imali namještenu kamp-kućicu. Čuo sam za njega od Seje, s kojim je išao u razred. Dakle, za mene je Para bio velika raja. Upoznao sam ga tako što smo obojica krenuli kod Seje u Trpanj. U stvari, neko je njemu rekao da bi jedan mali, Sejin komšija, isto išao do Trpnja, pa ne bi bilo loše da krenemo zajedno.
Sejina majka Katica, stamena i razumna žena, nevjerovatne snage, bila je iz Trpnja, pa je Sejo u svojoj kući, nedaleko od trajektne luke, imao uvijek na raspolaganju komad poda za nas klošare, koji se, noseći vreće za spavanje i četkicu za zube, vucaramo obalom tokom lјetnih mjeseci. Tada je bilo pohvalno biti klošar, nemati gdje spavati, ostati bez para, ne jesti, ne kupati se, danima, ne skidati farmerke tokom cijelog lјeta. Ja se baš nisam potpuno uklapao u taj koncept, ali sam davao sebi oduška smucanjem naokolo po obali u tom stilu, ali na samo nekoliko dana. Sejina kuća u Trpnju bila je nezaobilazna stanica. Karavan-saraj za svakog putnika namjernika, topla kuća koliko i sami lјetni dani. Tako smo se upoznali Para i ja.
Krenuli smo stopom za Trpanj. To je bio uobičajen način putovanja. Izađeš na magistralu i digneš prst. Uzbudlјivo i romantično.
Imali smo sreće. Odmah smo uboli levata da nas doveze do Ploča, no kako je levat svratio do Tema Olge, restorana nasred magistrale, gdje su glavni specijalitet bile žabe na roštilјu, nas dvojica smo bili prinuđeni da se kilometarskom šetnjom niz šipražje spustimo u luku Ploče, gdje nas je čekao „projekt" (tako je jedna Parina komšinica zvala trajekt) za Trpanj.
Para je nosio gitaru i ruksak, a ja samo ruksak. Gazili smo suvu sprženu travu u kojoj su se krili poskoci i šarke, pratio nas je kreket žaba iz Bačinskih jezera. Jadnice nisu ni znale da će kad-tad doći na sto nekog vozača šlepera u gostioni kod Teta Olge. Nadlijetao nas je miris borova, nekad jedva primijetan, a nekad snažan, kao miris tamjana tokom liturgije, pratio nas je hor zrikavaca i stenjanje motora nekog kamiona čija kubikaža nije dovolјna da s lakoćom savlada uspon koji tu pravi Jadranska magistrala. Korak nam je bio lak, nošen ničim izazvanim nadahnućem koje obično posjeduje onaj kome dan traje vječno. U stvari, nismo ni koračali. Mi smo, uzbuđeni životom oko sebe, lebdjeli, ne dotičući zemlјu. Ja sam bio ponosan što sam s njim.
Hodam sa legendom, sa čovjekom koga zna cijelo Sarajevo. Čime li sam to zaslužio? Ne, nije to bilo ono površno osjećanje koje ima slјedbenik neke rok zvijezde ili poznatog glumca. To je bilo osjećanje ponosa, koje budi znak odrastanja, uvjerenje da si u životu prošao još jednu stepenicu. Koliko je mladom čovjeku važno da prelazi stepenice redovnog školovanja i da osjeti ponos završetka jedne, pa druge, pa treće škole, toliko mu je važno uzdizanje unutar svog socijalnog milјea, unutar onoga što on smatra svojim svijetom. Ja sam, hodajući sa Parom, položio jedan od najvažnijih ispita u svom životu. Para je to osjetio. Počeo je da priča o svojoj djevojci, koju mnogo voli, kojoj hoće da pokloni kornjaču, a čuo je da u ovom kraju ima dosta kornjača. Tako se nas dvojica uputismo u pravcu jezera da nađemo neku kornjaču, koju će Para pokloniti svojoj Aidi. Ličili smo na junake iz crtanog filma o profesoru Baltazaru. Moj ponos je rastao. Osjetio sam neizmjernu sreću.
Arhanđel se trznu iz polusna. Majsko sunce obasjavalo je tanak mlaz plјuvačke koji se otkotrlјa iz usta onih koji zaspu u vožnji.
„Sreća!? Zato što s nekim hodaš! Kakav besmisao!"
Sudbina ga pogleda sa žalјenjem, kao što neko ko zna neku tajnu gleda one koji pokušavaju da je odgonetnu.
„Pa sreća i jeste sreća zato što je besmislena. Ako u sreći tražite smisao, ona će nestati. Smisao je disciplina uma. Nјegov teren. Sreća nema veze sa umom. Ona pripada srcu."
„Vi hoćete da kažete da se sreća ne može dosegnuti takozvanim tradicionalnim metodama, koje lјudski rod poznaje otkad postoji?", upita arhanđel, pomalo uvrijeđen pogledom gospođe Sudbine, koja je bila uviđavna koliko je mogla.
„Ja cijenim težak posao kojim se vi bavite. Ja ga ne bih mogla obavlјati, ali neke stvari, kao što su sreća i nadahnuće, daleko su od vašeg opisa vašeg radnog mjesta." Ona nastavi: „Tajna sreće je u njenom besmislu, u nečemu što nema veze sa umom. Kada postignete nešto u životu, materijalno ili brojčano, vi mislite da ste dosegnuli sreću, ali uvijek u krajičku vašeg srca stoji sumnja, majka nespokoja, koja vas opomene da ne postoji momenat u kome će vaš um reći da problema više nema... jer nijedno biće nije bez problema. Otuda histerična trka lјudskog bića ka spokoju, otuda njegovo stremlјenje ka sreći. Ali ona se tu ne nalazi. Ona se nalazi u onome što čovjek naziva malim stvarima... ne shvatajući da su te male stvari velike, ogromne, jer one određuju njegov pravac i smjer njegovih osjećanja. Ja momka potpuno razumijem. On je bio sretan jer je šetao s Parom. Ima li išta veće od toga... finale svjetskog prvenstva? Titula u Vimbldonu? Nobelova nagrada?"
„Ali ne može svako osvojiti Nobelovu nagradu!"
„Ne može svako ni šetati s Parom. Sreća je najveća zabluda lјudskog roda. Ideja da se do nje dolazi razumom, sviješću, rezultatima rada. Upravo suprotno, razum vam nikad neće dozvoliti da budete sretni. To je u opisu njegovog radnog mjesta. On brine, gleda naprijed, a naprijed je uvijek neka zagonetka. Sreća se doseže iznenada. Bez osnova, gledajući rijeku, slušajući tišinu, mirišući cvijeće... Ko je to sretan zato što je zaradio, ili osvojio, ili zaslužio... ja ga ne znam, a smatram se informisanom osobom."
Sudbina trijumfalno završi svoje izlaganje.
Tišina. Prolazimo pored starog zglobnog autobusa sa brojem iznad sto. Ja se vraćam u svoje tijelo, gledajući debele, masne prste medicinskog brata kako dobuju po mom kartonu. Ne izgleda zabrinuto kako je izgledao na početku našeg putovanja. Zvoni mu telefon. Javlјa se. Odgovara nekome ko mu je drag. Misli da ga ne mogu pratiti. Ipak govori diskretno.
„Jesam... ma pričaću ti... znaš ko? Nele... Nele Karajlić, iz Pušenja... srce... prvi EKG je bio katastrofa... drugi je dobar... ma nema frke... stent... ma, da... ugradi se stent i gotovo. Mare vozi... jebo im je kevu... preticao je audije... pa, znaš šta je njemu Pušenje. Sve, brate... ajd, lјubim te..
Završi razgovor, a meni dade nadu da se sa mnom nije dogodilo ništa ozbilјno. Počinjem da razmišlјam o tome da će me odmah pustiti kući. Ovo i jeste neka zabuna, neki nesporazum.
Arhanđel se već vidno dosađivao. Nestala je i ona minimalna doza pristojnosti koja bi svakom iole civilizivanom biću bila propisana dok sluša sagovornika. On zijevnu gledajući Medak i Dušanovačku pijacu, glave okrenute naopako. Kombi naleti na zastoj. Mare uklјuči sirenu.
„I uhvatiste li vi kornjaču?", upita arhanđel neutralnim tonom, iz kog nisam mogao da shvatim da li želi da bude duhovit ili je to samo njegova puka znatiželјa.
„Ne sjećam se. Ali se sjećam da je na pola puta uzeo gitaru i hodajući odsvirao neki bluz rif, istovremeno i tužan i veseo. Opet taj rif... pa tišina... pa poče da pjeva... nešto u bluz maniru...
 
Išli jednom ja u Nele roker
išli u Trpanj na Pelјešcu
išli jednom ja u Nele roker
Išli mjerili cestu... 
 
Pa onda ide moj odgovor:
 
Išli jednom ja i Para roker
išli kod Sule jarana
Išli jednom ja u Para roker
išli na dva dana.
 
Dva puta po dvije strofe, plus solo na gitari, dva brejka, most ka novoj strofi, opet dva puta i eto nas u luci Ploče, ispred 'projekta' za Trpanj.
Tako smo se upoznali Para i ja.
No, vratimo se Nadrealistima.
Poslije prve epizode, mene je obuzeo neki strašan stid. Neopisiv i nadrealan. Odrastao u porodici u kojoj se skromnost smatrala vrlinom, a produciranje grijehom, učinio sam nešto najgore od svega. Moja priroda, osjećao sam tada, nije bila želјa za prezentacijom svog ega, iako se sa ovim niko neće složiti. Imao sam neku mučninu i tremu pred emitovanje, pa je ta mučnina prešla u nešto što možemo nazvati sramežlјivošću. Taj dan nisam izašao iz kuće. Ha telefone se nisam javlјao, bio sam potpuno povučen, do te mjere da je Zena došao do mene i s nevjericom me pitao koji mi je kurac.
Ta vrsta stida i sramežlјivosti pratiće me sve ovo vrijeme. Nikad nisam ušao ni u jedan projekat a da mi prva misao nije bila da ćemo se provaliti i da to uopšte nije za mene. Možda sam baš iz te defanzive, kao tim koji koncipira igru na kontranapad, vadio snagu iz koje sam grčevito radio, ne bih li izbjegao fijasko. 
Ta povučenost, koja je u suštini bila moja dominantna osobina, držala me je dovolјno dugo na zemlјi i nije mi dala da poletim... iako sad, dok ležim u kolima Hitne pomoći, to baš i ne izgleda tako...
Elem, tada nisam znao osnovno pravilo masovnih medija, i radija i televizije da su oni uslovni refleks. Kad lјude navikneš da nešto ima na tom i tom kanalu u toliko i toliko sati, oni polako postaju zavisni od toga.
Tako je i ta subota u deset i petnaest postala obavezan ritual za većinu Sarajlija, kao jutarnja kafa. Naša popularnost je rasla iz epizode u epizodu, a šta smo mi to radili ja to tačno ne znam. Bili smo direktni, uveli smo ulični govor u medije, posjedovali smo ležernost u vremenu kada je to na radiju i televiziji bilo zabranjeno i imali smo bezobrazan dječji šarm Sarajlija, koji su smiješni čim nešto progovore. Naše replike počele su se izgovarati na ulici, u kafićima, na poslu.
Oko, ba, budimo realni, postao je pravi hit.
To je bio početak serijala zaumnih rečenica, koje će tokom slјedeće decenije preplaviti Jugoslaviju.
Kao najveću nagradu za uspjeh Nadrealista dobili smo mogućnost da u glavnom studiju Radio Sarajeva snimimo jednu pjesmu. Odabrali smo naš najveći hit, Penzioneri na more idu zimi.
Tekst je pisao Elvis, koji tada još nije bio Elvis, već Mirko, a muziku je napravio Sejo. Otišavši u vojsku, to remek-djelo budalaštine ostalo je nama u amanet. Producent te prve naše pjesme bio je Darko Arkus, moj bivši profesor klavira, dakle osoba koja je bila dobrano upućena u moj netalenat. On se na tom mjestu našao po logici stvari. Dugogodišnji svirač dobija mjesto urednika, kao nagradu za minuli rad ili kao rezultat bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Darko je dugo gledao tekst pjesme i vjerovatno mu nije bilo baš jasno zašto neko pjeva o penzionerima. Koliko znam, to je bilo prvi i jedini put u istoriji jugoslovenskog roka da neko posveti pjesmu penzionerima.
Mi smo, inače, bili prva novotalasna grupa koja je uopšte ušla u hram rok muzike, studio Radio Sarajeva, mjesto u kome je rođena i rasla čuvena sarajevska rok škola. Ta škola je bila toliko jaka da se novi talas razvio u svim gradovima bivše Juge, iznjedrio velika imena, naročito poslije Titove smrti, kada je kao napumpan balon eksplodirala ova vrsta umjetnosti. Novi talas procvjetao je svuda osim u Sarajevu. Pojednostavlјena muzika, opor tekst, konkretna društvena angažovanost i simplifikovano izvođenje, sve je to bilo toliko zbunjujuće za tonce i tehničare i urednike u studiju u kome su snimali Indeksi, Jadranka, Bijelo dugme i ostali, da je na kraju, jedan od njih, ne želeći da uvrijedi nikoga, rekao: „Dobra su vam stvar ovi Penzioneri, samo je Muče mogo bolјi solo da odsvira." A Muče, nekadašnji slјedbenik Ričija Blekmura, preko noći je počeo da svira jednostavne melodije, ogolјene do kosti, rasterećene suvišnih nota.
Pjesma je, naravno, imala katastrofalnu produkciju, ne zbog toga što Darko nije imao ukusa i vještine, već zbog činjenice da se jedna nova vrsta muzike snima u studiju baždarenom za velika djela. Kao da pravite saher tortu u tepsiji za baklavu.
No, kao i u slučaju svakog našeg snimka, ta produkcija nije unakazila pjesmu, već joj je dala nešto novo, zapamtlјivo, i pjesma očas postaje hit i pušta se na Radio Sarajevu kod onih malobrojnih urednika koji su vapili za nečim originalnim, svježijim.
 
Penzioneri idu na more zimi.
 
Ta svježina već je dobrano tresla starom Jugom. Titina smrt ubrzala je proces toplјenja komuzima, kao što vreo roštilј topi slaninu, a novi talas, bezobrazan i arogantan, nošen mladalačkom prepotencijom, turao je kažiprst vlastima u oko. Tu se i krila Titina greška, što je pustio djecu da sviraju rok, misleći da će svojom tajnom službom kontrolisati njeno odrastanje, punolјetsvo i zrelost. Međutim, čim je Stari umro, djeca se oteše kontroli i počeše udarati oko sebe nesputano i zlobno, kao što tuku šrapneli ispalјene granate. Niko više nije mogao predvidjeti poslјedice ove slobode. Muzika je dolazila iz podruma i s krova, nalijetala je, postala društveno angažovana. Ljudi su počeli da stvari nazivaju pravim imenima. Počelo se govoriti o problemima, o nestašicama, pronađena je riječ stabilizacija, što znači kriza. Uvedeni su par-nepar sistem vožnje, uvedeni bonovi za deficitarne proizvode. U Sarajevu je izmišlјena nova izreka: nema te ko kafe.
Bio je to početak kraja jedne bajke.
Iako sam tada imao utisak da se to dešava samo u Jugi, kasnije saznajem da su slični procesi viđeni i u Polјskoj, Rusiji.
Početak osamdesetih bio je momenat kada je šareni izlog Zapada uspio da proviri kroz gvozdenu zavjesu i ubaci neke svoje slatkiše među sirotu djecu Istoka, želјnu svijeta u koloru. Najslađi od tih slatkiša bio je pank, jer je u svojoj biti bio pobuna, a pobuna na Istoku čučala je u svakome ko je imao imalo mozga. Pank nije slučajno bio sredstvo kojim su se mladi u komunizmu najlakše služili. Nјegova otvorenost i jednostavnost, te njegova lijeva orijentacija, bile su bliske svakome ko je u to doba imao između trinaest i dvadeset tri godine. Osim toga, to je bio bunt i protiv kapitalizma, tako da svi mi rođeni i vaspitani u jednom drugom sistemu nismo imali problem identifikacije s našim junacima, pristiglim sa Zapada. Da je bilo sreće, Džo Stramer bi bio predsjednik predsjedništva, prvi poslije Tita. U Polјskoj, pank je dobio svoj politički paralelizam kroz pokret Solidarnost, a činjenica da su Sjedinjene Države promijenile kurs spram Istoka tako što su umjesto Juge izabrale Vatikan kao trojanskog konja kog će uvaliti Sovjetima, izuzetno je pogodovala antikomunističkoj klimi koja je tamo stvorena. Nizali su se angažovani tekstovi, tražila se rima koja najviše boli. To je bio specijalitet Istoka.
Naravno, mi sa Istoka nikad nismo mogli shvatiti koliko je nama tekst neke pjesme važan, a koliko to ovima na Zapadu nije bitno. Pjevač na Zapadu samo je dodatni istrument. Divno je ako stihovi imaju neki smisao ili neku veću umjetničku vrijednost, ali nikad tekst nije nosio toliku težinu kao na Istoku, naročito u Jugi. U nas je tradicija poezije toliko duboka da se tražio ne samo smisao već i duboka poruka u svakom tekstu koji se tada pojavlјivao. Oni autori koji su ga znali sročit, dolazili su do srca publike kraticom. Pitali su me kako No smoking ima toliko uspjeha po svijetu, kad oni ne razumiju tekst koji je na srpskom ili ciganskom. Odgovor leži baš u tome. Tamo je pjevač još jedan instrument. On nosi glavnu melodiju, ali ne i glavnu poruku pjesme. Osim Dilana, naravno.
Elem, novi talas nas je izvrnuo naopako. Naravno, svi koji ulaze u tinejdžerske godine nalaze sebi prikladnu muziku, ali kad je ta muzika još svježa i nova, kakav je bio pank, ta identifikacija je brza, a slјedbenik je fanatičniji.
Nisu prošle ni dvije godine otkako je Ceco, Mikijev burazer, donio iz Londona singl Gad sejv d kvin, a već se ta vrsta muzike počela svirati i u Jugi. A osamdeseta je bila njen vrhunac. Pojavio se Paket aranžman, čudna kombinacija eksperimentalne beogradske scene, sa Šarlom, Idolima i Orgazmom, a iz Zagreba nam je došla Azra. E, Azra je bila jedna od dragocjenosti na koju sam naišao tumarajući kroz mladost. Čuvši Azru prvi put, osjetih neraskidivost između mene i muzike. Azra, uz Kleš i Pištolјe, Boba Marlija i Lu Rida, predstavlјala je kompleks lijekova koji me je držao u životu, a Džonijev koncert u Starom gradu na Hvaru bio je najuzbudlјiviji koji sam gledao u životu, a gledao sam mnoge...
Vratimo se Pušenju.
Nismo bili po ukusu onih koji su mrzili novi talas i ostali vjerni starim rok formama, ali nisu nas zarezivali ni oni koji su vjerovali da novi talas mora da bude svojom formom identičan sa onim što dolazi sa Zapada. Za razliku od zagrebačkih, beogradskih, lјublјanskih, novosadskih, riječkih grupa, mi nismo ličili ni na jedan od zapadnih uzora. To je na neki način stvaralo poteškoće, jer su lјudi, naročito kritičari, ocjenjivali kvalitet grupe samo ukoliko izvodiš muziku na način na koji to čine Englezi i Ameri. Cilј je bio da što više ličiš na svoje uzore. Juga je imala sve svjetske grupe prevedene na naš jezik. Tržište je bilo puno domaće verzije Kleša, Polisa, Pištolјa, Geng of for, Toking Heds, Ju tu, Ju mru, Ju for... itd. Zabranjeno pušenje ispadalo je iz te konkurencije. Ono je donosilo nešto drugačiju muziku, čija je neobičnost bila rezultat manjka znanja. Možda su kritičari bili u pravu, ali da smo znali svirati kao Polis, zvali bismo se Azra, a da smo bili vješti da sviramo kao Geng of for, bili bismo Šarlo, a da smo više ličili na Ju tu, zvali bismo se Ekatarina Velika.
S druge strane, možda je tačna konstatacija da nam je neznanje pomoglo da ostanemo originalni. A kako se ta originalnost zvala u momentu kada smo snimili Penzioneri na more iduzimi, nismo znali. Godinudana kasnije, dok smo Zena, Muče, Gaja i ja bili u vojsci, dok su Sejo, Para, Mika bili u zaboravu, naš način razmišlјanja, sviranja i pisanja pjesama dobio je ime. Novi primitivizam.
No, vratimo se nazad u maj osamdeset prve.
Pozvaše nas da sviramo na dočeku štafete u Domu mladih. Masovna manifestacija koja je decenijama imala jedan te isti karakter. Doček štafete, za Titov rođendan, da se mladima da oduška. Neka vrsta anestetika, vrlo slično onome za šta se danas u kapitalizmu koristi šou-biznis. Ono što je danas festival Egzit, to je nekad bio doček štafete, samo što je u ono doba iz ruke u ruku išla štafeta, a danas džoint.
Štafeta je stajala ispred bine, dostojanstvena i gorda, a ispred nje su se valјali mladi, opijeni pivom, muzikom i lјubavlјu prema Titu. Te manifestacije trebalo je da glume neki lokalni Vudstok, jer je ideja o T itu, koliko god bila utemelјena na klasičnom istočnom mitu, građena na zapadni način. To je bila najveća razlika između njega i drugih diktatora, njegovih savremenika. Tito je nosio imidž francuskog šarmera, otuda lakoća s kojom je primio film i rokenrol u kuću u kojoj je on odlučivao o svemu.
Moje mišlјenje je bilo da više ne treba svirati na koncertima na kojima nastupaju bendovi popularniji od nas. Dosta je bilo blamiranja kao predgrupa, loženja publike, da bi neko drugi pobrao lovorike. Mrzio sam tu poziciju. Trebalo je svirati sam. Međutim, preovladao je stav da nije pametno odbiti svirku za štafetu, jer poslјedice takvog jednog ispada mogu da budu nesagledive. To je bio prvi kompromis koji smo napravili sa životom. Kasnije su se kompromisi nizali poput tunela u kanjonu Morače. Ako vam ikad iko ko se bavio rokenrolom kaže da nije pravio kompromis, plјunite ga u lice, jer laže, a i sama činjenica da to izjavlјuje jeste vrsta kompromisa, jer mu je pi-ar dao direktivu da slika o njemu mora biti slika snažnog, beskompromisnog borca koji ostaje vjeran svojim principima. U životu je sasvim drugačije. Sve te junačine obično su rastezane na sve četiri strane.
Po originalnom scenariju trebalo je da sviramo negdje oko šest sati po podne, što je značilo nešto prije prajm tajma, što nam je odgovaralo, jer ćemo ranije doći kući, ali lobiranjem starijih i ozbilјnijih imena, koja su te noći nastupala u Domu mladih, nas su premještali kroz raspored ko saksije u cvjećari. Ha kraju, nastupili smo u pola šest ujutro, pred jedva dvjesta lјudi, osuđenih na čekanje nekog jutarnjeg autobusa, ili drogiranih do te mjere da se nisu mogli probuditi. Prije nas svirali su neki momci iz Zavidovića, koji su pojeli svoje instrumente, ali nisu pomakli ni jednu jedinu osobu koja je tog jutra ležala na podu Doma mladih. Došlo je vrijeme na nas. Organizator nas je zamolio da skratimo program. Da li je to htio organizator... ili njegov zamjenik... ili zamjenik zamjenika... ostali su spavali. Mi, onako bunovni, pristali smo na sve.
S nama je tada prvi put na scenu izašao Poka, kasnije član Elvisa i autor muzike za predivnu baladu Neću ga budem Švabo u dotiranom filmu. Poka, klavijaturista kao i ja, za ovu priliku svirao je triangl i pištalјku.
Izašli smo na binu i odmah krenuli Penzionere. Poka je zažviždao, ja sam se počeo derati, Muče je otpipio gitaru. Zena je stao da lomi palice iz takta u takt i za tili čas, već pri kraju prvog rifa, uspavana i jeftinim pivom nokautirana omladina počela je da se diže, negodujući zbog iznenadne galame, a zatim, zaslijeplјena šestoricom idiota koji urlaju na sceni, trgnu se iz letargije, pa dođe sebi i krenu da se žari i pali.
Do tog momenta, na svim koncertima koje smo imali, ja sam stajao za klavijaturama i pjevao ne krećući se po pozornici. Takav je bio koncept. U tom trenutku, osjetih da mi je publika daleko i ja, ponesen opštim vrištanjem, uzeh mikrofon sa stalka, ostavih klavijature i krenuh naprijed, ka ivici bine. Osjetih da me traže... Ili ako me ne traže, još bolјe... Eto mene kod njih.
Moji su me gledali kao poludjelog, što ja u tom momentu i jesam bio.
To ushićenje i ekstaza ne mogu da se mjere ni sa čim na svijetu. Prvi put sam to osjetio kratko u mahu kada sam kao klinac gledao dokumentarnu seriju o istoriji roka, koja se zvala Olju nid iz lav, po nekoj pjesmi, kada sam onako, kao klinac vidio Džerija Li Luisa kako svira i pjeva Grejt bols of fajr. Hladnoća izraza njegovog lica, a vatra kojom je on izgovarao riječi te pjesme, lјepota plesa njegovih prstiju po crno-bijelim dirkama, zaumni efekat koji kvintni krug pravi milijardama mladih, potpuno me zacenio i ja nekoliko sekundi nisam znao gdje se nalazim. Isti osjećaj imao sam sad dok sam, kezeći se pred zbunjenim klincima, pjevao opominjuću pjesmu, koja govori o maci koja se peče, a ništa je ne boli. Ta ekstaza, posebno stanje svijesti, neka kombinacija jogističke mantre i zapadnog muziciranja, pratila me tokom cijele karijere. Ha svaki koncert izlazio sam ritualno, ne bih li je dosegnuo, ali mi to uglavnom nije polazilo za rukom. Koncert jeste neka vrsta religioznog obreda u kojem i mi koji smo gore i vi koji ste dolјe treba da pomognemo jedni drugima da doživimo ekstazu, hak, kako to kažu derviši. Put do krajnjeg cilјa ima da se vježba, moramo ga proći zajedno, zaboravlјajući gdje smo i zbog čega smo došli na koncert. Mi smo ovdje i sada! Ništa ne treba da nas spriječi, i onda kada ga osjetite, jašite po njemu, okrećite se oko sebe da pronađete u sebi dio onoga što nas sjedinjuje sa onima koji su na bini i sa onima koji su oko vas. Ekstaza mi je dolazila povremeno, nekad iznenada i neočekivano u mjestima i vremenima u kojima niko ne bi pretpostavlјao da će se to dogoditi, a nekad kao rezultat mog velikog truda koji počinje s koncertom i traje do njegovog kraja. Ono elementarno stanje blaženstva zna trajati duže od minuta. Tijelo gubi težinu, duh lebdi, a čula upijaju slike za koje nisam siguran da li dolaze izvana ili iznutra. 
E, tog sarajevskog jutra, ja sam prvi put osjetio svoju moć. Vidio sam da, kad držim mikrofon u ruci i krećem se po bini, gledajući u oči one ispod mene, žarim nekim plamenom koji nisam ni znao da posjedujem. Osjetio sam se sveštenikom. Iznad mene stajao je samo Jedan!
Penzioneri su učinili svoje. Pjesmu je prije snimka znalo dosta raje, a kad je snimak krenuo da se vrti na radiju, samo je dodatno etablirao već dobro poznato kultno ime Zabranjeno pušenje. Kasnije i sa Pušenjem i sa No Cmokingom znali smo uraditi isto, snimiti pjesme tek nakon njihovog izvođenja uživo. Mnoge naše pjesme živjele su godinama svoj koncertni život, da bi se tek nakon toga upisale u snimak. Živeći dugo na koncertima, one legnu svakom muzičaru, kvasaju, fermentiraju, dožive zrelost tačno onda kada se uđe u studio. Kao dobra rakija.
U međuvremenu, Nadrealisti su napravili pravi mali bum. Ljeto '81. bilo je period uzlazne putanje, pod devedeset stepeni. Bili smo popularni, a u isto vrijeme anonimni. To je čudo koje samo radio može da ti pruži. Možete zamisliti kako je uzbudlјivo bilo slušati razgovor lјudi u autobusu ili prodavnici, u apoteci, dvorištu, o vašoj emisiji, o štosovima koje ste u njoj rekli, komentare, mišlјenja, dok stojite pored njih, a oni ne znaju da ste vi kreator tog programa.
Uvijek sam zavidio onim grupama čija popularnost nije bila bazirana na njihovom izgledu ili pozi, već na zvuku i pjesmama koji su proizvodili. Najbolјi primjer je Pink Flojd. Niko ne može da ih prepozna na ulici ili u hotelu, ne guše ih fanovi, ne ganjaju paparaci, mogu da se kreću slobodno bez bodi-garda, obezbjeđenja, a u isto vrijeme, u tom istom gradu, sviraju na stadionu pred sto hilјada lјudi. Takvu vrstu popularnosti imali su radijski Nadrealisti, samo što mi nismo svirali pred sto hilјada lјudi.
Nije se bez razloga Harun ar Rašid prerušavao u prosjaka, silazio u narod, i kao najveći klošar lutao bagdadskim mahalama, osjećajući bilo naroda, slušajući njihova kukumavčenja, pokude ili grdnju vlasti. Ja sam bio Harun ar Rašid skoro dvije godine. Nije bilo dana da me ne spomenu oni koji stoje pored mene, ne znajući da govore o čovjeku koga su upravo neopreznim pokretom munuli u cjevanicu.
U jesen se ušlo trijumfalno. Sejo i njegova generacija vratili su se iz vojske, a Pušenje je trebalo ponovo da svira kao predgrupa Dugmetu, samo je ovaj put situacija bila potpuno drugačija od one od prije deset mjeseci. Bili smo poznati. Broj naših fanova odavno je prevazišao i našu gimnaziju i Koševo. Penzioneri su bili pjesma koju su svi znali, a kult Nadrealista davao nam je neku vrstu autoriteta kome se ne smije zviždati.
Salijetale su nas i diskografske kuće. Nudili su da snimimo album koji bi nas čekao kad se vratimo iz vojske. Ljudi su počeli da vezuju ime Nadrealista sa imenom Zabranjenog pušenja, što će u kasnijoj fazi biti od velikog značaja za popularnost grupe.
Ha koncertu sa Dugmetom prošli smo trijumfalno. Jedna poznata pjesma i moja sloboda da se krećem scenom unijele su veliku svježinu u naš nastup. Kao šlag na tortu, te večeri smo nasred pozornice, pred 10.000 lјudi, šišali Zenita do glave. Nјegova bujna plava kosa, samsonovska frizura, padala je po bini dok se iz publike čuo samo vrisak šokiranih djevojaka. Mi smo svirali Mala maca se peče, publika je vrištala, gorjele su baklјe u zadnjim redovima, steglo se grlo svim našim djevojkama, one su pratile vojnike, letjeli su polјupci, stiskale se ruke, suze su padale, srca iskakala, a ja sam negdje u podsvijesti osjećao da je ovo kraj jedne divne bajke. Kraj djetinjstva.
Nakon koncerta, došli su novinari, izdavači, menadžeri, promoteri, svi... samo nije bilo Seje. Bio sam zbunjen. On, koji je kumovao ovakom trijumfu... Sada ga nema!? Da li sam negdje pogriješio? Jesam li se negdje zamjerio? Zena mi ne reče ništa. On je bio zreliji od mene. Otrčah kući do njega. Sjedio je sam u sobi i pušio. Izgledao je mnogo starije od mene. Nama je djetinjstvo još uvijek trajalo, a on, vrativši se iz vojske, postao je čovjek. Nikada razlika u shvatanju stvari između njega i mene nije bila veća nego te jeseni.
„Ne valјa ovo ništa", počeo je svoje izlaganje, koje je bez prekida trajalo najmanje pola sata. Ja sam sjedio i slušao, s mukom pokušavajući da razumijem šta mi to moj stariji brat govori, a razumio sam malo toga. Nije mi bilo jasno kako nešto što je doživjelo takve ovacije ne valјa. Da sam tada bio samo malo pokvareniji nego što jesam, sve bih to pripisao lјubomori. I ne bih bio daleko od istine. Vjerovatno nije lako gledati svoje drugove kako nastupaju bez tebe pred tolikom masom i prolaze trijumfalno. Međutim, to ne bi bilo sasvim tačno. Sejo je zaista u kreativnom smislu otišao korak dalјe. Nјemu su naše pjesme Mapa maca se peče, Ja imam kuhinju bile infantilne i nezrele. Ha moja palamudisanja o kratkim tekstovima, bez nekog velikog značenja ali sa jakim slikama, ili o bas linijama koje drže pažnju, gledao je sa podsmijehom advokata koji gleda neupućenog klijenta. Ne znam kako sam preživio tu noć. Bilo mi je važnije šta on misli od onoga što se dogodilo u Skenderiji te večeri. Šta sam ja tražio? Podršku publike ili jednog čovjeka?
Moja najveća slabost je bila ta što sam uvijek oko sebe tražio autoritete. Kako su se mijenjali bendovi, kako je vrijeme prolazilo, ja sam poput slijepca pipao oko sebe tražeći nekoga ko će me pokrovitelјski potapšati po leđima, uliti mi samopouzdanje, nekoga u čijoj ću sjeni mirno zaspati i sačekati novi dan. Da li zbog bijega od odgovornosti, ili zato što sam rođen sa viškom osjećanja krivice, ne znam. Uglavnom, to je bio razgovor u kojem sam ja kao učenik vodio zabilјeške, a on trijumfalno i razložno izlagao svoje viđenje budućnosti grupe. Godinama kasnije, njegove najlјepše pjesme govorile su da je te večeri bio u pravu, ali sa druge strane, to bješe jedan od onih razgovora u kojima se uspostavlјa unutrašnje ustrojstvo grupe, način na koji se odlučuje u kritičnim trenucima. On je svojim autoritetom dobio pravo veta i iskoristio ga u trenucima kada su se donosile krucijalne odluke, od odlaska nekih lјudi iz grupe do onoga što je još važnije, koja će pjesma ući u album. Nikada se nisam uspio osloboditi tog autoriteta, a i kad sam se oslobodio, samo sam ga zamijenio drugim. Kao da sam ja taj koji traži zaštitu nekog starijeg i ozbilјnijeg, kao da je meni bilo potrebno nešto što bi me držalo uspravnim...
Razgovor se završi. Sejo ode da spava, a ja odoh u vojsku...
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:28

Слика


13

 

NјU PRIMITIVS ZA POČETNIKE

 
 
Vojska je bila neizbježna stepenica sazrijevanja svakog mladića u Titinoj Jugoslaviji. Ako zanemarimo nova prijatelјstva, smrzavanje na straži i jedinstven ukus pasulјa, ona nije imala nekog pretjeranog smisla, ali bez nje se nije moglo ući u svijet odraslih. U vrijeme kad sam je ja služio, vojska je imala slavnu prošlost, tralјavu sadašnjost i tragičnu budućnost. Osim garancije suvereniteta i integriteta zemlјe, u vojsci su se začeli i sva nebriga i nemar koji su krasili socijalističko samoupravlјanje.
Vojsku sam služio godinu dana nakon što je umro njen tvorac, pa su stavovi prema JNA još uvijek bili zamaskirani frazama i opštim riječima, ali i te osamdeset prve na drugu bilo je očigledno da dvije strukture gaje izrazito neprijatelјstvo prema armiji. To su bili Šiptari i Slovenci. Šiptari zbog toga što su se omasovili dovolјno da mogu od Kosova napraviti republiku, ali i zbog toga što u socijalnom smislu nisu mogli da se adaptiraju u sredini koja govori jezik toliko dalek njihovom. Slovenci je nisu simpatisali iz svoje nadmenosti i prepotencije, spremni da u narednih nekoliko godina naprave još nekoliko klјučnih koraka za izlazak iz zajednice, onim istim putem koji je i zacrtao njihov zemlјak Edvard, donijevši ustav iz sedamdeset četvrte, koji im je dao za pravo da tako nešto i učine. Hrvati se još nisu javno izjašnjavali, ali se u razgovoru s njima dalo primijetiti naglašeno insistiranje na besmislu koje prati svakog od nas tokom služenja vojnog roka. Kao da neka druga vojska ima smisla. Oni su se krili iza pacifizma, tako da nikad od njih nisam čuo egzaktno protiv, ne samo zbog činjenice da je u to vrijeme to i dalјe bilo opasno, već i zbog toga što tada, početkom osamdesetih, za to još nije bio trenutak. Svi ostali, siromašni narodi, južnjaci, Muslimani, Makedonci, Crnogorci volјeli su vojsku.
Ona im je bila majka, hranila je hilјade porodica i većini je bila i jedini izvor prihoda. Sa druge strane, južnjaci su volјeli vojsku jer ih je štitila od Srba i njihove dominacije, jer je jedino JNA bila ta koja je mogla da napravi balans između Srba i svih drugih naroda koji su iz Srba izvedeni. Kontradiktorno, u glavama malih naroda, južnjaka, JNA je bila jedina vojska koja je mogla poraziti „trupe Vojvode Mišića", iako su se u obje vojske nalazili jedni te isti lјudi. Srbi. A Srbi su jedini koji su volјeli JNA bezrezervno i koji su tu vojsku osjećali svojom. I to svi Srbi. I oni koji su u međuvremenu postali Jugosloveni, kao ja, ali i oni koji su još uvijek držali srpstvo iznad te nove moderne forme.
U stvari, odnos prema JNA najbolјe se vidio u onim mjestima gdje su postojale velike kasarne. Ogromna je razlika u iskustvu onih koji su vojsku služili u 
Ajdovščini, Ptuju ili Bjelovaru i onih koji su bili u Banjoj Luci, Sarajevu, Skoplјu...
Ja sam imao sreću da služim u Skoplјu, pa ne nosim traume nekih mojih prijatelјa, koji su, izlazeći u grad, nailazili na zamandalјene kapije, zatvorene kafane, okretanje glava lokalnog stanovništva, zapečaćene škure, kao da su kužni ili u najmanju ruku nosioci virusa gripa.
Ha jugu ti se to nije moglo dogoditi.
Naravno, odnos prema Je-ne-a bio je najvidlјiviji desetak godina kasnije, kada je iz naroda iscurila sva mržnja, kada je čir pukao, kad su maske pale i kada je brat brata uhvatio za gušu, nošen nekom meni nepoznatom obiješću i zlom, koje, siguran sam, ni ti isti koji su se latili mača ne mogu danas objasniti. JNA je u svojim njedrima odnjegovala zmiju, teritorijalnu odbranu, formaciju koja je bila kanta benzina dodata malom plamenu neprijatelјstva, spremnom da se pretvori u požar stravičnog rata. Sistem teritorijalne odbrane napravio je to da devedeset prve u cijeloj Jugoslaviji, dakle u pravo vrijeme i na pravom mjestu, bude više kalašnjikova nego stanovnika. Formiranje teritorijalne odbrane bilo je nešto kao priprema za građanski rat.
Izvana, armija je bila glomazna, kabasta konstrukcija, komplikovanog sistema i zastrašujućeg naoružanja, ali iznutra, ona je već tada bila ruina, nagrizena nemarom i nebrigom, izjedena korupcijom, lijenošću i sve komplikovanijim i zategnutijim međunacionalnim odnosima.
Stoga nije ni čudo da sam u vojsci napiso svoju prvu pjesmu koja će biti snimlјena. Pjesma se zove Čejeni odlaze i govori o tjeranju Srba sa Kosova. 
Pošta u vojsci je nešto čemu se vojnik najviše raduje. Nema te sreće koja se može porediti sa srećom koju doživi „zaboravlјeni" na straži, stotinama kilometara udalјen od najdražih, kada mu komandir, onako pred strojem, spomene prezime i pruži mu koverat naslovlјen na njega i njegovu vojnu poštu. Nije tolika šteta što današnja djeca ne idu u vojsku, ali jeste šteta što nikada neće osjetiti to uzbuđenje kada papak ispred stroja sa bulјukom pisama u ruci izgovori tvoje ime. Ta radost koja prekrije prozvanog nemjerlјiva je kvantnom medicinom, a zavist i začikavanje onih okolo samo podižu nivo radosti i uzbuđenja. U početku, pisma dolaze često, svakodnevno, u velikim količinama, prožeta su dubokim emocijama i trudom onih koji ih šalјu, ali kasnije, kad služenje vojnog roka uđe u rutinu, i kada se misli najbližih o vojniku prorijede, broj pisama drastično padne, do te mjere da se vojnik iznenadi kada nakon nekoliko sušnih, depresivnih sedmica uzme u ruke koverat naslovlјen na njega.
U jednom od takvih koverata dobio sam kasetu sa pismom i dodatnim objašnjenjima, ispisanu Sejinim rukopisom, koji smo mogli čitati jedino nas dvojica. Kaseta je bila crna, bila je hrom-dioksid, kvalitetnija, što znači da su oni koji su mi namijenili snimak imali odnos prema snimlјenom materijalu kao prema nečemu veoma dragocjenom, te da nisu žalili para, da bi mi u što bolјem svjetlu prezentovali ono što su snimali u Zaboravu.
Ha kaseti je bila snimlјena radio-emisija o najvećoj zvijezdi šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih Elvisu J. Kurtoviću. Ništa lјepše ni duhovitije nije moglo da mi stigne u sivilu dana koji su ličili jedan na drugi kao Kinez Kinezu. 
Brilјantna satira, duhoviti tekstovi, presmiješne obrade svjetskih standarda na četrdeset minuta trake, dvadeset na svakoj strani, sa popratnom patetičnom pričom o siromašnom dječaku koji je, eto, zahvalјujući samo svome talentu i lјubavi prema muzici, postao bogat i slavan, dokazujući time da je svijet u kome živimo strog ali pravičan i da u njemu svi imamo pravo na iste snove i šanse. Kakva laž! Priča o Elvisu izvrnula je ruglu čitavu rok industriju, njene mitove i legende, priče o popularnim pjevačima, bajke o njihovim vrlinama i manama, načinu na koji su živjeli i kako su umrli. Riječju, pred nama je stajala satira koja raskrinkava sve one prevare koje su nam servirane sa jedinim cilјem da nam izbiju sve pare iz džepa. Kontradiktorno, gramzivost i pohlepa muzičke industrije, kakva je bila u vrijeme pojave Elvisa Kurtovića, evoluirala je do krajnjih granica, da su se laž, propaganda i marketing, pošast dvadeset prvog vijeka, vježbali na ovoj grani umjetnosti, koja je sebe smatrala slobodnom, nezavisnom i autonomnom. Kompletno dno lјudske propasti, izraženo kroz agresivni, tabloidni medijski napad na svijest čovjeka dvadeset prvog vijeka, naviklog na spinovanje i izvrtanje stvarnosti, prvo je bilo isprobavano u rok industriji dvadesetog vijeka. Nakon uspješnog eksperimenta u muzičkoj industriji, mehanizam propagande, estradiziran kroz „kulturu poznatih", kasnije biva upotrijeblјen u svekolikom advertajzingu, ekonomiji, politici, čak i medicini. Predsjednici država polako počinju da liče na estradne junake, njihove lјubavne afere podižu im rejtinge, a njihovi predizborni promotivni nastupi sve više liče na rok koncerte. Ljudi je sve više, a pameti sve manje. Ona postaje skupa. Spinovanje javnosti, njena priprema za prihvatanje raznih ludosti kao što su ptičji grip, oružje za masovno uništenje, humanitarne organizacije, vježbano je davnih osamdesetih u muzičkoj industriji.
Kaseta koju sam tada slušao raskrinkala je metod po kome će planeta samo tridesetak godina kasnije pristati na aksiome iz najpoznatijeg Orvelovog djela. Rat je mir, neznanje je moć, laž je istina.
Elvis je bio izmišlјena legenda holivudske biografije, inteligentno postavlјena baza, humus iz koga će vrlo lako niknuti svaka bilјka. On je nosio obilјežje jednog vremena, njegovu čaroliju i tupavost, njegove zakonitosti i apsurde, istinu i mit. Elvis je bio laž i iluzija isto onoliko koliko je bila laž i iluzija naša zaluđenost rok muzikom, i laž i iluzija naših života.
Elvisje bio rodonačelnik novog pokreta, nove snage koja okreće istoriju naopako. Taj pokret predstavlјao je novi pravac u muzici, „najbolјi odgovor panku", krik balkanskog barbarogenija, najprecizniji metak iz Sarajeva poslije onog Principovog. To je bio novi primitivizam.
Pokret je bio instinktivna reakcija osviještene omladine na kvaziintelektualizam, tako sveprisutan u umjetnosti. Postao je njegovo negiranje, otklon svemu što pametuje, mudruje, odalјuje se od srca. Nesvjesno, napravio je isto što i Vorholov eksperiment sa robom široke potrošnje, samo ne sa pozicije superiornosti, kao što je to kolega Endi radio, već kroz upotrebu narodnih umotvorina, pa je kao takav, Novi primitivizam bliži Vuku Karadžiću nego Zenitistima. 
Dok je Zenit kroz svoj intelektualni koncept prorekao duhovnu smrt Evrope, Novi primitivac je samo rekao:
 
Krepo Hakija, presudila mu ćakija...
 
Time je rekao sve.
Nјegova originalnost mu je donijela postojanje koje teško ko može negirati. Sam je sebe iznjedrio, sam sebe krstio, sam sebi produžavao život i sam je sebe ukinuo.
Rođen je novi antijunak, marginalac sa svim manama, skrajnut sa puta, antiheroj antimuzike.
U slјedećih nekoliko pisama dobijao sam dodatna objašnjenja o kakvom se pokretu radi, osjećao sam se isto kao Moša Pijade u Lepoglavi, koji od kolega na slobodi dobija zabranjenu komunističku literaturu.
Kako su slijedila pisma, tako je ideja rasla. Pretvorila se u manifest. Novi primitivizam imao je toliko široko polјe djelovanja da je bilo šta što je stavlјeno u taj koncept bilo duhovito i smiješno. Mogao si da obrađuješ Stounse, Pištolјe, Pink Flojd, Šopena, sve je bilo bolјe od originala. Još jednom mi se to dogodilo godinama kasnije, sa No smokingom, gdje smo koketirali sa ciganskom muzikom. Ideje koje odišu takvim nepatvorenim svejezikom, osuđene su na uspjeh.
No, ja u ekstazi i oduševlјenju nisam ni primijetio da se u Sejinim pismima više ne spominje Zabranjeno pušenje, da nema ni pomena onoga na čemu smo najviše radili, ali moja glupost i entuzijazam nisu mi dali da vidim da se situacija okrenula na drugu stranu i da projekat Elvis uzima sve raspoložive snage naše raje.
Mnogo godina kasnije, poslije koncerta u Oslu, sjedeći sa Haretom, šefom raje i tadašnjim bubnjarem Elvisa, sudionikom tih događaja i jednim od najvažnijih mitova Novog primitivizma, saznajem da sam ja već bio prekrižen u svakoj kombinaciji, da se čekao Rizo iz vojske, čovjek koji je nesumnjivo bolјe pjevao i imao apsolutni sluh, da na mene nikako nisu ni računali i da me spasla samo činjenica da su se Sejo i Mika posvađali nakon mog povratka iz vojske, da su zaratili na najosjetlјivijim temama, i da se Sejo okrenuo Pušenju, a da je Mika postao Elvis umjesto Elvisa. Ponovo me slučajnost ostavlјa na sceni, jer furioznost sa kojom sam startao na fakultetu bila je tolika da bih vjerovatno, razočaran odlukom svojih saboraca, definitivno ostavio uzaludni biznis, nastavio studirati i krenuo putem kojim idu normalna, vaspitana djeca, odrasla u porodicama bez stresa i trzavica.
U igri me ostavila svađa između bivšeg i budućeg Elvisa, svađa koja se protegla na niz slјedećih godina i koja je iznenada, nakon nekoliko mjeseci opšte lјubavi, napravila ponor između Elvisa i Pušenja, nepremostiv i definitivan.
Razvila se jedna takmičarska atmosfera, neka vrsta kompeticije u čijoj osnovi mora da su stajale zavist, lјubomora i netrpelјivost, ali koja je, s druge strane, donijela kvalitet, duhovitost i energiju.
Elvis je bio mnogo uspješniji. Koncept na kome su Sejo i Mika radili godinu dana odjednom je rađao hilјade plodova. Sa koje god strane da okreneš ideju, ona priplođuje, pjesme se redaju kao u nizu, a sama grupa sa Haretom, Rizom, Fićom, Zijom i Elvisom izgledala je sama po sebi spektakularno. U istoriji naše muzike nije se rodio tako jak koncept. Elvis Dži Kurtović.
S druge strane, Pušenje je kaskalo. Pauza je učinila svoje. To nije bio bend ni nalik onom od prije vojske. Čak su se promijenili i akteri. Zena više nije mogao da svira. Nјegov talenat bio je limitirajući faktor, te je za bubanj sjeo Šeki, samohrano dijete sa Koševa, ekscentrični taksista, onaj koji je jedini u raji imao vozačku i kome je posvećena pjesma Šeki iz on d royq agen.
U međuvremenu, Sejo je još jednom upotrebio svoje pravo veta. Nјegovu netrpelјivost prema Poki vidjela bi i lihtenštajnska obavještajna služba, te je u grupu za klavijature, umjesto autora muzike za pjesmu Neću ga budem Švabo u dotiranom filmu, došao moj brat Drale, autor muzike za pjesmu Djevojč ice kojima miriše koža. Time se u grupi proširio broj onih koji imaju poseban pogled na svijet. Sastav u kome smo tada bili nije garantovao opstanak benda ni pola godine, ali ideja koja nas je nosila bila je vječna.
Elvis se, međutim, počeo odvajati. Nјihov menadžer Malkom Muharem inteligentno je vodio antiindustrijski koncept kroz industriju. Elvis se snalazio u medijima kao istinski pripadnik establišmenta. Duhovitost kojom je raspolagao bila je nenadjebiva. Nјihov imic otvarao je sva moguća vrata, polako ali sigurno rasle su njihova popularnost i moja lјubomora.
Shvativši da se po etabliranim mjestima ne može tako lako doći do svirke, mi smo krenuli alternativnim tokovima. Nekako u isto vrijeme u Sarajevu je nicala nova generacija organizatora, menadžera, promotera, a i u visokoškolskim institucijama koje su imale prostornog resursa pojavili su se lјudi spremni na izazov. Počeli smo da promovišemo studentske prostore, mjesta gdje se nikad nije sviralo, ali koja su svojim dimenzijama davala mogućnosti za tako nešto.
Prvi na tapeti bio je moj Filozofski fakultet, zatim čuveni Kuk na Medicini, koji je poslije našeg koncerta postao redovno mjesto na kome su svirale najeminentnije andergraund grupe u bivšoj Jugi, zatim Arhitektura...
Radili smo s posvećenošću monaha. Ništa nas nije moglo zaustaviti.
O Novom primitivizmu se dosta pisalo i govorilo. Teško je naći ikoga ko se bavio tim fenomenom a da nije došao do zaklјučka da se radi o autentičnom pokretu i dobroj zajebanciji. Širina koju je Novi primitivizam imao u svojoj suštini dala je za pravo mnogima da u taj pokret udjenu i Emirov Doli bel i Mlađinu predstavu i Bombaj štampu, čak i Sidranova djela.
Srećom, Novi primitivizam nikad nije imao jasan razvojni medijski put. Da smo imali organizaciju kao što je imao Noje sloveniše kunst, sada bismo bili dio stalne postavke u MOMI.
Pokret smo ukinuli osamdeset sedme, plašeći sa da će ga lјudi shvatiti ozbilјno i time ga uvrstiti u neki od kataloga moderne umjetnosti. Nažalost, zakasnili smo: pred sam rat napravlјena je i izložba o Novom primitivizmu u jednoj od eminentnijih sarajevskih galerija, te je Novi primitivizam, postavši sam sebi negacija, ušao pod okrilјe institucija.
Hilјade je izreka vezano za ovaj pokret. Novi primitivizam se bavio sentencama, te je kao takav bio preteča tviteru.
 
Ako je istorija majka života, fudbal je njegovo ogledalo.
Tuđe nećemo, svoje nemamo.
Ja sam primitivan, dajte mi derneka.
Ruke mi masne od vrelog bureka. 
 
Jedna od onih koja dobija na aktuelnosti jeste: Nikad ne ući u Enciklopediju, jer je Enciklopedija spisak krivaca za propast planete.
Nažalost, nismo uspjeli. Industrija nas je pobijedila. Strpala nas je u Enciklopediju. Naći ćete nas pod slovom N.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:29

Слика

14

 

BATA BRANI U SARAJEVU

 
 
Sa mojim povratkom iz vojske počinje zlatno doba radijskih Nadrealista. Bilo je to vrijeme prosijavanja sjemena koje će nekoliko godina kasnije proklijati i procvjetati u hilјadu boja. Nadrealisti su me dočekali sa većom slušanošću, ali sa programom na koji baš ne možemo da budemo ponosni. U periodu našeg boravka u JNA, vrijedna je spomena veličanstvena opera Kemi, koja predstavlјa prvi pravi akt Novog primitivizma; ostali fazoni snimlјeni u to vrijeme nisu se odmetnuli u narod, ostali su vezani za vrijeme u kome su i snimlјeni, te se danas prepričavaju samo među ekspertima.
Ustalila se petorka Zena, Zlaja, Šibi, Para i ja koja je, uz periode vojnog roka dvojice najmlađih članova, vodila Nadrealiste od '82. do '84. A taj period uklјučuje u svoju agendu i fundamentalnu lokaciju ne samo Nadrealista, već i sarajevske kulture uopšte: kafanu Šetalište.
Nedaleko od Radio Sarajeva postojala je kafana u dnu jedne nemaštovite usamlјene zgrade, nagnute nad Ulicu Đure Đakovića. Kafana je imala i betonsku baštu, besmislenu ali lijepu. Preko puta stajala je ponosno moja Druga gimnazija, koja je kafani Šetalište dala neophodan strateški značaj za sve one koji su je pohađali. Toplina Šetališta često je bila egzil za sve nas koji smo bježali sa časova. Enterijerno, Šetalište je bilo sve samo ne toplo. Karirani stolnjaci; besmisleni šank; čiviluk koji se raspadao; vitrina u kojoj su stajala kuvana jaja i riblјe konzerve; Ozrenka, koja donosi dvije pive, a koja će kasnije u Ibri Dirki reći muzici „malo tiše"; vječno hladni radijatori, koji su preporučivali omladini da ne skida kapute u studenim zimskim danima; masne neisprane čaše, koje sugerišu da se piva i kola piju direktno iz flaša; filcani za kafu sa otiskom karmina prethodne gošće; tup zvuk pladnja koji Nidžo ispušta, jer mu se ruke tresu od mamurluka; limene pepelјare raznih boja, koje stoje satima pune opušaka raznih jeftinih cigareta.
Šetalište je, međutim, imalo nešto drugo. Imalo je stalne goste iz kraja, koji su se miješali s nama školarcima i koji su od te kafane napravili mali parlament. Kafana Šetalište je, u suštini, bila idealan model socijalističkog druženja, u kojoj zajedno sjede pravnici i stolari, lopovi i profesori univerziteta, umjetnici i šaneri, doktori i zanatlije, aristokrate i zavjerenici, u kojoj se ne vidi ni jedna jedina razlika među gostima, ni nacionalna, ni vjerska, ni profesionalna, čak ni razlika u godinama, jer se često dogodilo da mi, školarci, dijelimo sto sa dvojicom penzionera. Takav presjek teško je bilo naći u bilo kojoj kafani čak i u Beogradu, gradu čiji je društveni život bio usko vezan za ovu vanparlamentarnu instituciju. 
To šaroliko društvo često se svađalo oko beznačajnih stvari. Da li je Nil Armstrong rekao svoje čuvene riječi u trenutku silaska na Mjesec ili je to bilo snimlјeno ranije, pa pušteno u etar u momentu kada je Americi najviše trebalo; zatim su znali satima nabrajati sve države Amerike; znalo se zakrviti do tuče oko toga da li je promjena u riječi „raspoložavati" rezultat prve palatalizacije ili jednačenja po zvučnosti; ko je bio zadnji vezni u tuzlanskoj Slobodi kada je uzela bod Zvezdi na Marakani; da li su se dijelјenjem dvije Koreje na Sjevernu i Južnu dobila i dva različita jezika... I tome slično.
E, u tom Šetalištu mi smo dva sata pred snimanje Nadrealista smišlјali fazone. Jednom sedmično, četvrtkom, sjeli bismo, naručili maligane i počeli lupati gluposti na osnovu događaja koji su se odigrali između dva okuplјanja. Naš smijeh, galama i nestašluk često su nailazili na namrgođene poglede starijih gostiju, onih koji su se u vrijeme velikog štrajka za odbranu Šetališta od denacionalizacije, u kojoj sam i sam učestvovao, predstavlјali gradonačelniku Sarajeva ne kao alkoholičari, već kao kafanski lјudi. Nјihove poglede nismo primjećivali, ali smo zato objeručke prihvatali svaku sugestiju gostiju koja je išla u pravcu usavršavanja fazona na kome smo radili. Tako se često događalo da gosti kafane, nakon par popijenih piva i radosti koju su osjećali što pjani, što veseli, krenu s nama u studio u Danijela Ozme, takoreći preko puta Šetališta, i učestvuju i glasovno u našem programu. Ha prste se mogu izbrojati emisije u kojima nismo imali nekog spešl gest stara, u kojoj nije bio s nama Zuba, jedan od najvještijih provalnika u gradu, ili neko od braće Ćeramida, kasnije muzičara Plavog orkestra, ili Čuka, ili Dropsi...
Tu našu raskalašnost i gostolјubivost umalo nismo skupo platili, kada je broj specijalnih gostiju prešao broj domaćina i kada se nekontrolisano zamotao i spržio džoint usred studija, onako bezobrazno i drsko. Nema nikakve sumnje da je taj isti koji je donio i smotao džoint bio onaj koji je sve to uredno prijavio i miliciji, ali se zajebao utoliko što je na spisak uživalaca stavio i mene, koji sam u to vrijeme bio u Zagrebu, gdje smo snimali drugi album Pušenja. Nјegova greška je u suštini bila fatalna zbog toga što je milicija akciju hvatanja uživalaca droge i pokrenula samo zbog mene, jer bi to, na već odigran slučaj Maršal, bio odlučujući udarac mome ugledu u narodu, koji me je u vrijeme maršala još uvijek volio, ali koji mi ne bi oprostio drogiranje za vrijeme snimanja popularnih Nadrealista. Kola su se slomila sa strane, sa nekoliko upućenih riječi prijekora Šibiju i Pari. Da se to dogodilo meni, koja godina murije bila bi vrlo vjerovatna. Ha žalost dostavlјača i organizatora akcije, moj alibi je bio neoboriv, a da sam bio među njima, ne bi me spasio ni Međunarodni sud pravde u Hagu.
Dakle, zlatno doba Nadrealista vezalo se nekako za pripreme našeg grada za Olimpijske igre, pa su svi fazoni bili vezani za nastupajuće ludilo. Mini-serija Bata braniu Sarajevu, u kojoj smo se rugali našem mentalitetu i političkoj i mentalnoj pripremi stanovništva na XIV ZOI 84, bila je naša prva prava čagara društvenog sistema u kome smo živjeli. Do Bate, fazoni su bili tipični kafanski, vezani za milјe, mentalitet stanovništva, aktuelne teme koje zanimaju domaćice i penzionere, sve to obojeno jezikom ulice, koji se prvi put pojavio u nekom od medija, i koji je svojim šarmom, nekoliko godina kasnije, osvojio cijelu Jugoslaviju. Dovolјno je da Arhimedu ili Napoleonu, ili Reganu damo tekst našeg uličnog govora i to je već bilo smiješno do suza. Sarajevskim govorom, ekstremno čaršijskim akcentom, Arhimed je tako zaklјučio da svako tijelo umočeno u vodu mora biti mokro.
Tek sa Batom počinje naša ozbilјna društvena čagara, čiji izvor nisu toliko montipajtonovci, koji su, uzgred budi rečeno, u tom momentu u našim glavama bili samo neka maglovita sjećanja, tačke u svemiru, koliko je to bila istorija srpske satire, sa Domanovićem na čelu.
Serija o Bati bila je prekretnica u načinu rada i odabiru tema. Nakon toga, sve više i više govorimo o stvarnosti, lјudima u njoj, preživlјavanju, krizi, jednom riječju: politici.
Zanimlјivo je zašto je Bata postao ta prekretnica.
Titu su partizanski filmovi bili jedna od osnovnih poluga propagande i stvaranja mita o narodnooslobodilačkoj borbi i sebi kao najvećem heroju te borbe. Nije se žalilo para da se snime velike epopeje o hrabrim partizanima i mrskom neprijatelјu, te pokvarenim domaćim izdajnicima. Ti filmovi bili su mnogo uzbudlјiviji od istinskih događaja koje su prikazivali, pa je naše djetinjstvo obilјeženo Neretvama, Sutjeskama, Kozarama i ostalim ofanzivama kroz koje je Vrhovni štab prolazio u ratno doba. Broj poginulih Nijemaca u našoj kinematografiji uveliko je prelazio broj stanovnika koje je Nјemačka tih godina mogla imati, a tretman kome su bili izloženi domaći izdajnici u današnje vrijeme bi se mogao podvesti pod govor mržnje. No, svaka propaganda, pa i Titova, ima jednu veliku manu. Ha kraju bude provalјena. Mi smo prva generacija odrasla uz partizanske i kaubojske filmove koja ih je gledala sa punom sviješću da se radi o propagandi, a ne o tome kako je to zaista izgledalo. O tome svjedoči naša pjesma sa prvog albuma, Neću da budem Švabo u dotiranom filmu.
U poplavi takvih umjetničkih aktova, iznenada, nenajavlјeno, pojavlјuje se jedan nepretenciozni, duhoviti film o pokretu otpora u okupiranom Sarajevu. Da se razumijemo, u stvarnosti, a ne na filmu, više od polovine stanovnika Sarajeva u periodu od '41. do '45. nije smatrala da je Sarajevo okupirano. No, kako se reditelј Šiba Krvavac nije želio baviti istorijskim činjenicama, jer istoriju treba prepustiti istoričarima a filmove filmadžijama, i kako nije kanio zbunjivati gledaoce ustašama i četnicima, snimio je film kaubojsko-detektivske provenijencije o pokretu otpora, koji u tom gradu, s obzirom na to da ga više od polovine njegovih stanovnika nije smatralo okupiranim već oslobođenim, vjerovatno nije ni postojao. Postojala je, međutim, priča o stanovitom Vladimiru Periću, rođenom u Prijepolјu, neobično snalažlјivom i hrabrom komunisti koji zadaje velike glavobolјe okupatoru. I kao po nekom pravilu, ona ista polovina Sarajeva koja je za vrijeme rata držala da Sarajevo nije okupirano, nakon rata mijenja taj svoj stav, te se iznenada prebacuje na stranu onih koji su došli iz Prijepolјa da dižu ustanak, jer njima u gradu ustanak nije ni bio potreban, s obzirom na to da oni Sarajevo nisu smatrali okupiranim. Očas posla i jedan Prijepolјac postaje simbol Sarajeva, njegovog nesputanog duha i lјubavi za slobodom. 
Valter, kao i sve u ovoj zemlјi što valјa, gubi život u klјučnim borbama za oslobođenje grada i time omogućava njegovim stanovnicima nesmetano mijenjanje mišlјenja o relaciji okupacija-oslobođenje, i prostor da se o njemu, Valteru, ispreplete legenda neslućenih razmjera. Mit o velikom junaku u nikad pokorenom gradu raste toliko da se sedamdesetih rađa ideja da se o njemu snimi film.
Mnogo godina kasnije, imao sam tu čast da razgovaram sa prvim scenaristom tog filma, Momom Kaporom. Neoprezno, ne krijući uzbuđenje, rekao sam da sam ponosan što poznajem čovjeka koji je napisao Valtera, kultni film moje raje, jer ono što je normandijski pejzaž bio za Monea, to je Valter bio za Novi primitivizam.
Sjedili smo na nekom splavu, sa pogledom na Novi Beograd, cirkali vino i udisali svježi savski zrak. Momo me pogleda bezizražajno preko stola. Bio je iznenađen mojim entuzijazmom i kroz zube, oprezno, ne skidajući osmijeh sa lica, da niko ne primijeti da je zatečen, upita me da li ga ja možda zajebavam. Kroz ovo pitanje, Momo potvrdi da je iz Sarajeva, jer samo Sarajlija može istovremeno da ima osmijeh, a da je lјut. Nisam se zajebavao, bio sam iskren. Izgubivši tlo pod nogama, laganijim intenzitetom, ali sa odlučnošću u glasu, tiše i diskretnije, kao zavjerenik, rekao sam da je to jedan od najvažnijih filmova koje sam gledao u životu. Nije bilo potrebe da mi išta odgovori. Laganim pokretom glave u stranu i iskeženim zubima ka svjetlima Novog Beograda, dao mi je do znanja da je taj film obično smeće. Polemika, ako se to tako može nazvati, bila je kratka i jezgrovita. Obojica smo se trudili da ne pređemo granice pristojnisti i gospodstva, ali smo se držali svojih pozicija poput dva pehlivana. 
Elem, Momo je imao ideju da taj film ima ozbilјan umjetnički karakter, da postane sredstvo kojim bi se iscrtala ne samo slika, već i relјef lјudi našeg zajedničkog grada u smutna i vunena vremena, ali je reditelј Krvavac od toga napravio klasičan kaubojac. No, baš taj kaubojski film, rasterećen svake umjetničke pretenzije, postade simbol moje generacije, naš katalizator, mjesto okuplјanja, fitilј za bombu koju smo detonirali u muzici i na televiziji, desetak godina kasnije. Da je taj film bio drugačiji, čak i da je postao remek-djelo, što u ovom izdanju sigurno nije, moja generacija bi izgubila nešto što je vrednije od Oskara. Jer, nama Oskar nije trebao, nama je trebao svjetionik oko kojeg ćemo se okupiti. Ha Valteru se vidi da je umjetnost jedna vrsta opasne alhemije, igra vatrom, proces u kome ni najvještiji majstor zanata i gospodar duha ne zna koje će biti poslјedice njegovog djela. Da li će od blata napraviti zlato, ili će to blato biti vraćeno odakle je uzeto, majci zemlјi.
Sa Valterom je ta alhemija još zagonetnija.
Jednoj generaciji Valter je ostao propuštena prilika da se kaže nešto dublјe i ozbilјnije o našem životu i o našoj prošlosti, a za drugu, taj film postaje dijamant neprocjenjive vrijednosti, mjesto okuplјanja svih onih koji su bili spremni za preokret, promjene i avanturu. Kao da su nam oči i uši sazdane od druge materije. Kao da smo gledali različite filmove.
Jer, Kemo, sine. Izuči zanat. Dok je svijeta u vijeka, mjeriće se vrijeme.
Elem, popularnost Valtera među našom rajom postala je poslovična, a replike koje izgovaraju glavni junaci ušle su u naš život ravnopravno sa ostalim književnim djelima koja su kreirala naš duhovni život.
Kako glavnog junaka filma glumi Bata Živojinović, tako smo mi našu radio-dramu nazvali po njemu: Bata brani u Sarajevu.
Kombi uleti u poslјednju krivinu pred ulazom u Urgentni centar. Dvoje slijepih putnika nestade. Meni bi žao. Kanio sam nastaviti svoju priču. Zato nastavih de je pričam medicinskom bratu.
Ovaj period obilovao je svirkama po klubovima, koje smo manje-više sami otvarali, a i radio-emisija dobijala je na slušanosti. Polako ali sigurno regrutovao se veliki broj slјedbenika Nadrealista, a kasete su manje vidlјivim kanalima stizale i u one dijelove Juge do kojih nije dopirao signal Drugog programa Radio Sarajeva.
Subotom ujutro, kafići koji su držali do vlastite reputacije snimali bi Nadrealiste u deset i petnaest, pa bi kasnije, svojim gostima, koji se ne bude prije podneva, emitovali materijal od tog jutra. Tako se širio kult, kao što se širi i religija, a u centru tog kulta stajala je ekipa koja nije bila ni svjesna čime raspolaže.
Nakon Bate koji brani u Sarajevu polako je počela i kontrola toga što smo snimali. Pazili su samo da ne izleti neka prosta riječ ili da li je sve tehnički urađeno kako valјa, no kasnije se već počelo razmišlјati i o političkim žaokama koje su se dale plasirati u našim emisijama.
Ne mogu da kažem da nas politika nije interesovala, ali naša politička pismenost bila je najblaže rečeno minorna. No, pošto su u post-titovskim godinama mnogi pametniji od nas imali pogrešne političke projekcije, nama, tada dvadesetogodišnjacima, to se dalo oprostiti.
Šta je bila Juga u tom momentu, teško je reći. Ona je suštinski prestala da postoji još desetak godina ranije, famoznim ustavom iz '74, pa je nakon Titove smrti svaka od republika polako počela da kupi svoje stvari iz zajedničke sobe i da se priprema za definitivan raspad. Republičke vrhuške su preuzimale sve poluge vlasti, a centrala u Beogradu počela je samo da figurira, da bi na kraju osme decenije dvadesetog vijeka imala ingerencije skromnije od onih koje ima holandska kralјica.
Mi, kao zakleti Jugosloveni, lјevičarskog opredjelјenja, na to nismo pristajali. Baš te vrhuške i njihova bahatost bile su glavni cilј naših žaoka. Sukob s njima kulmnirao je početkom '85. godine, kada se otvorio slučaj „crko maršal", koji mi zamalo nije došao glave. Mi smo, dakle, i dalјe nosili ideju zajedništva, nadojeni šezdeset osmom, čiji su dometi bili duži u idejnoj nego u realnoj dimenziji. Sa te pozicije počeo je naš satirični rad. I pored svega vjerovali smo u zajednicu, čak i u socijalizam. Naše primjedbe su ujedale one dijelove nagrizenog izvitoperenog sistema koji je bio vidlјiv svakome ko je želio da drži oči otvorene, ali nije nam padalo na pamet da se tim promjenama uzdrmaju sistem i naša velika domovina.
Danas, kad gledam to sa ove distance, vidim koliko je lijepo i naivno bilo naše razmišlјanje o politici. Kakva je to čistota bila i kako je toj čistoti malo falilo da odraste i postane funkcionalna! A da je odrasla, i postala funkcionalna, da li bi se ta čistota sjetila šta je htjela da kaže?
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:30

Слика

15

 

DAS IST VALTER

 
 
Nadrealisti na radiju su te osamdeset treće postali dio sarajevskog kolorita. Ponuda u turističkom prospektu. Kao Principov most, ćevapi ili Begova džamija. Komad svakodnevice, komentator događaja, hor u grčkoj tragediji, posebna institucija koja je uspostavila nesporan autoritet, dok je Pušenje bilo i dalјe garažni bend sa tendencijom širenja kulta.
U to vrijeme, Boro Kontić je običavao da pred snimanje Nadrealista dovodi goste sa kojima je pravio veliki intervju za novo izdanje Primusa. Gosti su se smjenjivali jedan za drugim. Velika i mala imena našeg grada, gostujuće grupe ili domaće ličnosti, vječne legende ili oni za kratkoročnu upotrebu. Gosti bi ponekad ostajali da vide šta su to budale spremile za novu epizodu Nadrealista, a ponekad bi odlazili bez pozdrava, žureći nekud, da im karijera ne pobjegne. Jedne večeri, gost u studiju je bio Mića Vukašinović, jedan od onih lјudi zbog kojih se isplatilo živjeti u Sarajevu. Ekscentričan i drzak, hodao je u dugačkim čupavim bundama, izazovno, prave kičme i pogleda uprtog u nepoznato. Odudarao je i izgledom i ponašanjem od sivila svakodnevice, koju je, vidjelo mu se u očima, duboko prezirao. On je bio doktor za rokenrol. Imao je osmijeh zarazan i oštar, humor sirov i nebezbjedan, a potpuno odsustvo diplomatskog takta pravdao je svojom iskrenošću, blјujući otrovnu i suvu riječ u lice cagovorniku, riječ iza koje se nije krilo ništa osim onoga što zaista misli. Pio je mnogo i često. I nije ga se ticalo. Jedina osoba koja je na njega imala uticaj bila je njegova žena.
Mića je bio legenda, kako to danas kažu modernim jezikom ulice. Legenda u svakom pogledu; i kao bubnjar i kao gitarista i kao gost ugostitelјskih objekata. Za njim se širio miris najskuplјih cigara. Pratile su ga priče o terevenkama i zvuk metalnih potpetica. Nikada nije izašao iz kuće a da nije bio skockan, kao za pozornicu. Nјemu je život bio scena. Pored njega rasli su dječaci koji su ga oponašali, pokušavali da ga dostignu, slušali ga po kafanama, iz kojih je, po vlastitoj priči, izlazio najnormalnije, sve dok mu neko ne stane na ruku.
Mića nije bio neko ko mi je bio idol, jer ja idola nisam imao, ali je bio onaj koga sam sa dubokim poštovanjem smjestio u moju ličnu kartoteku. Kad sam ga bolјe upoznao, shvatio sam da iza nadmenog garda, rokerskog stava i galame koju širi oko sebe, stoji jedan dobričak, prostodušna lјudina, koja ne može a da ti se ne svidi već nakon prvih minuta razgovora.
A razgovor je počeo odmah u studiju. Boro ga je zamolio da ostane da sluša snimanje Nadrealista. Mića, naravno, nije ima ništa protiv. Prvo, čuo je da smo jako zabavni (on subotom ujutro uglavnom spava, a budi se samo u slučaju direktnog napada na njegovu zgradu), a drugo, ugledao je priliku da s nekim poslije snimanja ode do Dževde u Mažestik, na turu-dvije-tri viskija.
Boro mu reče da imamo grupu i da bi bilo lijepo da popriča s nama.
„Ovaj mali divno pjeva, a ovaj čupavi mu je bubnjar... ako si slušao ono o penzionerima... ne znam šta misliš, ali dobro bi bilo da sjednemo poslije malo.. Mića prihvati ideju objeručke, naravno, u skladu sa onom narodnom o žabi i vodi.
Sjelo se kod Dževde u Mažestik. Brzina kojom je salijevao viski u usta bila je ravna brzini oticanja Neretve ka Opuzenu. Mi smo pokušavali da ga dostojanstveno pratimo pivama, ali nismo imali nikakvih šansi. Boro, kao naš oficir za vezu, shvatio je da taj tempo ne može da prati. Nestade iz kafane, ostavivši Zenu i mene da slušamo Mićine avanture sa Polјupcem, teorije o rok muzici, lјubavne jade kroz koje prolazi svaki roker, anegdote iz perioda sa Dugmetom, teze o Bregoviću, Čoliću, Čorbi, priče o Londonu, o tome kako je on najbolјi gitarista... pa kad ga ja napomenuh da ima jedan Makedonac, Stefanovski, koji pravo dobro svira, on se nasmija i reče da je taj Makedonac van konkurencije, jer vježba, i da se to ne računa.
„Ajmo, ovako, iz kafane, direktno na binu... da se vide emocije, a ne da se krijemo iza tehnike..
Vrlo brzo noć postade jedna od onih koju čovjek pamti cijeli život. Uz salve smijeha, Mića nas natjera da krenemo u Estradu, kafić kod Katedrale koji drži njegov bubnjar Perica, sa kojim sam kasnije postao veliki prijatelј. Uđosmo u Mićinog golfa. Mića ga zajaha, vozeći Obalom vojvode Stepe tako da je desnim točkovima permanentno udarao o trotoar, tek toliko da ima orijentaciju gdje mu je desna strana. Zena mu predloži da on vozi... ispašće jeftinije, ali Mića se na to nije obazirao. Stigosmo do Estrade. Entuzijazam koji ga je nosio naruči umjesto njega još jednu flašu viskija. Perici bi zlo, ali navikao je. Miću krenuše provale i salve smijeha. Niko ga više nije mogao zaustaviti. Zarazio je sve oko sebe, što viskijem koji je sipao kao da pije sok od marelice, što dubokim smijehom karakterističnim za lјude čiji je život neuredan i pun žestokog pića. U neka doba noći, proradi nečiji zdrav razum, strpasmo ga u auto, dovedosmo ga do vrata na 56. spratu nebodera u Kate Govorušić i, prije no što pozvonismo na vrata, čovjek, koga smo nosili polumrtvog, presamićenog, iznenada se ispravi, povrati se u stanje homo erektusa i trijeznim opominjućim glasom reče da čim pozvonimo bježimo, jer ćemo najebat ako nas vidi Vera. Poslušasmo ga tako da nikad nismo saznali šta se dogodilo kada je Vera otvorila vrata.
Te noći, u toku te velike Mićine predstave, uspio sam mu ubaciti u ruke kasetu sa demo-snimcima snimlјenim u Kiselјaku, na svježem vazduhu. On je, sjećam se, tu kasetu stavio u džep košulјe, respektujući je kao nešto dragocjeno. Ujutro, kad sam se probudio, imao sam osjećaj da bi bilo više šansi da Mića čuje snimke da smo kasetu bacili niz rijeku nego što sam mu je dao u ruke. U skladu sa dogovorom postignutim između treće i četvrte flaše viskija, do podne sam čekao da ga zovnem telefonom i pitam za mišlјenje. Tačno u podne, sa strahom, što od nesigurnosti što od mamurluka, pozvah ga telefonom. Javi mi se Mića. Glas kao sa dna kanjona Kolorada. Dublјi od Neretve. Škrt na riječima. 
„Jesi l' slušo?"
„Jesam..."
Tišina...
„I?"
„Šta i?"
„Pa kako ti se sviđa?"
„Ja nikad ništa bolјe u životu nisam čuo!"
Tako reče Mića. Meni ispade slušalica iz ruku...
„I šta sad?", rekoh kad sam podigao slušalicu.
„Ništa. U studio. Odmah."
Nekoliko sedmica kasnije, u danu kada je Mića bio trijezan, došli smo do Rake Marića, koji je u to vrijeme bio menadžer Bijelog dugmeta. Ha koju foru je on sredio da izađe ploča, ja to nikad neću saznati... neću saznati ni da li je on išta sredio prije no što smo mi ušli u studio u Ulici Bace Miskina. Najprije će biti da je u tom studiju ostao Bregin magnetofon, te se zbog toga moglo jednostavno dogovoriti sa vlasnikom studija Mahmutom Ferovićem, zvanim Paša, da preuzme na sebe rizik i proba da snimi ovo što uživo zvuči nenormalno dobro.
Pašin studio bila je jedna trošna, dvorišna kućica, opasana zgradama u samom srcu starog grada. Kada se iz nje skrene desno, naiđe se na Tržnicu i park ispred Saborne crkve. Ukoliko biste pri izlasku iz studija izabrali lijevu stranu, udarili biste na veliki prostrani trg kojim dominira sarajevska katedrala, najsvečaniji objekat u gradu, poznat po tome da su se na božićnu ponoćku u njoj okuplјali svi zainteresovani, bez obzira na vjeru. Tadašnji sarajevski nadbiskup Marko Jozinović, znajući da je broj lјudi u katedrali neadekvatan broju istinskih vjernika, koji redovno posjećuju ovaj sakralni objekat i njegova bogosluženja, pokušavao je svoje propovijedi da skrati na najmanju moguću mjeru, jer su inače bile propraćene duhovitim dobacivanjima. Jednom je biskup, imajući u vidu da su prisutni u katedrali različitih vjera, naglasio da je bez obzira koje smo vjere, Bog jedan, da bi iz dubine katedrale, sa vrata stigao i odgovor nepoznatog pojedinca iz naroda:
„Pape!" (Misli se na Safeta Sušića, najpoznatijeg sarajevskog fudbalera.)
Elem, na trgu lijevo od Katedrale, stajao je stari ekspres restoran, neinventivnog imena „Hercegovina". Hercegovina je bila stjecište onih koji rade u obližnjim firmama, ali i zaklon onima koji su na ivici egzistencije, zbog niskih cijena kuvanih jela.
Osim raznih kuvanih jela, ekspres restoran Hercegovina, iz čije se bašte diše uz Katedralu, imao je u ponudi i odlično točeno pivo. To, kao i činjenica da se nalazi samo desetak koraka od studija, bio je osnovni razlog što je svaki naš snimajući dan počinjao u ovom ekspres restoranu.
A Paša je diktirao svoj ritam snimanja. Prvo da se sjedne (jedna piva), pa da se druži (druga piva), pa da se razmijeni energija (treća piva), da se osjetimo (četvrta piva), da udišemo isti vazduh (i tako dalјe)... da smo ko jedan...
„Najlakše je to snimit. To može svako. Ali osjećat se... to je onaj pravi štimung!"
Jasno mi je bilo od prvog dana da će snimanje naše prve ploče trajati mjesecima. S drute strane, Paša je zaista bio u pravu. Takav metod rada je od njegovog studija napravio utočište za sve one koji vole miziku, druženje i umjetnost uopšte. Tu su navraćali i Edo Bogelјić, najbolјi sarajevski gitarista, i Bobo Misalјević, jedan od onih koji su napravili Indekse, i Ipe Ivandić, bubnjar Dugmeta, i Mića, i Zijo Valentino, koji je svoju prvu ploču završio kod Paše mjesec dana prije nas i koji se naslađivao našom nervozom izazvanom dugotrajnim snimanjem. On mi je prvi napomenuo da će snimanje teći paralelno sa Pašinim pričama o njegovom životu, bogatoj karijeri, anegdotama i avanturama, te da će nakon svake priče uslijediti stanoviti pomak u tehnologiji rada. I tako i bi.
A Paša, koji je neodolјivo podsjećao na Hogara Strašnog, sa velikim riđim brkovima i smijehom od koga mu se cijelo lice deformiše, oči smanje a usta povećaju, pričao nam je priče o svojoj muzici, putešestvijima, dogodovštinama, hipi životu, lјubavi prema roku i svojoj ženi, prema pivu i ćevapima... Pričao je o grupama, kako je koja nastala, kako je koja nestala, zašto je Mića bolјi od Brege, zašto Ipe nikad neće svirati ko Điđi, ali i ne treba, o tome kako su on i Duda išli spačekom u Norvešku... Nјegove beskrajne storije ispunjavale su našu dušu, a pivo koje je nemilice naručivao ispunjavalo je naše želuce. Onda, onako ushićeni, što pričama što pivom, ulazili smo u studio, uzimali instrumente i počinjali sa štemanjem. Pašina ideja je bila da osjetimo da gradimo istoriju, jer, govorio je: „Ono što se sada snimi, slušaće se za deset godina." Nije bio u potpunosti u pravu. Prošlo je trideset godina, a još se sluša.
Naravno, prema Pašinom tempu rada na snimanju ploče, prvo nam je trebalo mjesec dana da izaberemo bubanj. I pored svih najjačih bubnjara u zemlјi, a Ipe i Mića su to bili, pravi bubanj smo našli kod Šukrije iz Nervoznog poštara.
Zatim je prošlo još mjesec dana dok se nije dobio želјeni ton. Za to vrijeme, Paša je stigao do epizode kad su se on i Dubravka vraćali iz Norveške spačekom, pa se onda mjesec dana namještao ton basa, a Paša je stigao do momenta kada su on i Edo Bogelјić, poslije njegovog povratka iz Norveške, kuda su on i Dubravka išli spačekom, napravili Kodekse. Zatim je prošlo mjesec dana da se nađe dobar ton za gitare, a Paša je već napustio Kodekse, okrenuo se grupi Trans ego ekspres, pa se jedno dvaes dana tražio zvuk klavijatura. A onda je napustio i Trans eso ekspres i svirao sa nekim Talijanima u Trstu, isklјučivo kancone, pa se nakon dvije sedmice našao i zvuk saksofona, a Paša se vratio iz Italije... Elem, tek kad se vratio iz Nјemačke i otvorio studio, i to ne na ovom mjestu, nego dvije zgrade niže prema Čaršiji, počeli smo da bilјežimo prve snimke.
A kanili smo snimiti desetak pjesama. Tema sve gorča od gorče, a forma sve luđa od luđe. Anarhija ol over Baščaršija, bila je neka vrsta himne Novog primitivizma, priča o momku sa margine čija netrpelјivost prema zapadnom svijetu postaje poslovična, ali u toj netrpelјivosti smještena je i nemala doza lјubomore. Kasnije shvatih da ga je lakoća kojom je upotreblјavao silu preporučila da bude prvi koji se hvata oružja u smutna vremena. A6uq je pjesma o klasičnoj radničkoj klasi, o tome kako je i na koji način prevarena, obmanuta, o njenim izgublјenim idealima, o kraju jedne ideje. Putu središte rudnika Kreka Banovići, priča o eksploziji u jednoj od najvećih jama rudnika, po imenu Raspotočje, o snu bosanskih rudara da karijeru završe u Sloveniji, pa pjesma Selena, vrati se, Selena, priča o djevojci koja previše vjeruje američkim filmovima i odlazi u tom pravcu, nadajući se da će otjelotvoriti holivudski san. Šeki is on d roud egen, storija o taksisti, njegovoj nesreći, nesnalaženju u ovom svijetu. Kino Prvi maj, o dječaku koji svoju utjehu nalazi u kung fu filmovima, a nešto kasnije će se naći sa kalašnjikovom u ruci. Pamtim to kao da je bilo danas, klasična priča o ocu alkoholičaru. Neću ga budem Švabo, bunt samosvjesnog mladića protiv podjele uloga koju mu nameće svijet u kome živi, i na kraju Čejeni odlaze, pjesma koja govori o iselјavanju Srba sa Kosova.
Samo je jedna pjesma bila sporna, da li da je snimimo ili ne, da li da je stavimo na album ili ne. Pjesma je govorila o osveti, o momku koji je burno reagovao kada je primijetio da se stanoviti Hakija mota oko njegove žene. Pjesma se zvala Zenica bluz. Ona će odrediti sudbinu grupe, a naše živote će odvesti u pravcu kojem se niko nije nadao.
Godinu dana ranije, u vrijeme najveće ekspanzije institucije koju smo zvali dernek, bili smo nadojeni muzikom Džonija Keša, njegovom naracijom, jednostavnošću i osjećajem koji je taj veliki majstor posjedovao. Sejo se drogiro tom muzikom, potpuno gluh za sve ostale pravce. I jednog dana, inspirisan San Kventinom, jednom od najlјepših Kešovih pjesama, napisao je pandan, priču o čovjeku koji nije uspio zauzdati svoju lјubomoru, koji je zbog toga ubio... Kako surovo zvuči fabula ove pjesme, a kako je u isto vrijeme smiješna i duhovita. Sejo me je zvao da dođem, da mi je otpjeva. Bilo je sivo popodne, ja sam običavao da se poslije ručka popnem uz šesnaest stepenica i da kod Seje ispušim cigaretu. 
Sjedoh i ugledah mu na licu osmijeh nestašnog djeteta, koje je uradilo nešto što nije smjelo, ali se diči time. On uze gitaru i krenu...
U Zenicu, kada pođem ja...
...izgledala je kao Sen Kventin, nije me se previše dojmila, ali kad nastavi:
Krečo Hakija, presudila mu ćakija...
ja se počeh smijati, pa zatim,
...Zenico, mrzim svaki kamen tvoj...
ja se zacenjujem od smijeha, ne mogu da dišem... i na kraju udar
... Raduje me jedna istina iz KP doma vratiću seja,
ali Hakija, nikad neće sa Bara,
sa Bara se niko ne vraća.
Ne sjećam se da su me ikada istovremeno podilazili žmarci i gazio smijeh, ne sjećam se da je ijedan stih ikada imao toliko duha i toliko surovosti, toliko smijeha i toliko bola, toliko nestvaran, a toliko istinit kao ovaj poslјednji u pjesmi Zenica bluz. Ostatak dana je protekao u sazivanju raje i pjevanju Zenice. Kako ko naiđe, mora da čuje novu stvar. Zenica posta hit derneka iz osamdeset treće.
Pred snimanje je došlo do strašne polemike... da li da stavimo ovakvu zajebanciju na ploču... previše je duhovita... odudara od koncepta... previše liči na Keša... kakve smo mi bili budale!
„Srećom, dođe Vaša ruka" ja pokazah na Sudbinu, koja je u tom momentu bila zagledana u dječaka koji pretrčava preko ceste, bezglavo i osiono, jer mu je semafor previše daleko „pa nam pokaza put." 
Jedne dramatične noći odlučismo da Zenicu uvrstimo u program. Ha našu sreću, nismo znali svirati kako valјa, pa je ona dobila veliki otklon od Kešovog originala. Naša originalnost, koja je, kada se danas sve te stvari slušaju, nesporna, bazirala se na našem nesnalaženju sa instrumentima. Mi smo bili više socijalna pojava nego muzička, naš cilј nije bio da zabavimo, već da ponukamo na razmišlјanje. Svi muzički parametri, harmonije, melodije, ritmovi, produkcija, vještina izvođenja, u našem slučaju nisu igrali nikakvu ulogu. Naše najjače oružje bila je naša pojava, drskost i sloboda kojom smo raspolagali u ogromnim količinama. Mnogo godina kasnije, No Smoking Orkestra upotrijebio je jednu od tih osobina kao glavno oružje u komunikaciji sa publikom na svim svjetskim meridijanima. Sloboda! Pokažeš je i svi te razumiju!
Odluka da Zenicu bluz stavimo na ploču imala je katastrofalne poslјedice. Snaga te pjesme u kombinaciji s Nadrealistima, koji su počeli da se emituju na televiziji istovremeno sa izlaskom ploče, te moj lik koji je spojio ta dva projekta, prevela je Zabranjeno pušenje iz statusa kultnog garažnog benda u grupu koja puni stadione i velike dvorane. Taj nesporazum, za koji najveću krivicu snose ova pjesma i serija koja je napravila nezapamćen bum u cijeloj Jugi, nešto malo kasnije bio je uzrok najvećeg skandala koji pamti šou-biznis u bivšoj Jugi, a o kome ću vam pričati malo kasnije.
Osjetih nenadani umor.
Zamagli mi se pred očima. Onaj osjećaj slatkoće koji u ustima melanholičara stvara sjećanje iščeznu. Legoh ponovo nazad u svoje tijelo i osjetih damar srca ispod lijeve nadlaktice. Medicinski brat stezao mi je ruku, gonjen namjerom da mi izmjeri pritisak. Taj neugodni stisak koji lastiš čini, zatvarajući krvotok kao što dabar balvanima zatvara slobodan tok rijeke, probudi me iz nerealnosti u kojoj sam u poslјednjih nekoliko minuta uživao i ja više ne vidjeh ni Sudbinu ni Azraela. Vidjeh samo osmijeh lјubaznog medicinara koji, kroz zube oplemenjene pušačkim žutilom, prozbori: „Sto trideset sa devedeset."
„Je l' to dobro?", upitah.
„Ekstra", odgovori medicinar.
„Sjuper", nasmijah se kroz odgovor.
On ne primijeti da ga zajebavam. Prostodušni lјudi teško mogu i da pomisle da ih neko bez ikakve veze i bez ikakvog cilјa može zajebavati. U Sarajevu prostodušnih skoro da nije ni bilo. Jedan od rijetkih bio je Muče, naš gitarista, koji je preuzeo na sebe najteži zadatak, da koordinira rad na snimanju sa Pašom.
Kako pomislih na Mučeta, tako se moj duh ponovo vinu iz tijela. Medicinar se nasloni na staklo, klonuvši toliko da ga zalјulјa skretanje iz Ulice kneza Miloša ka Urgentnom centru, i rotirajući svjetla i svirajući iz svih sirena, kombi uleti u dvorište Centra, ne smanjujući brzinu. Za tili čas, otvoriše se zadnja vrata i ispred mene se ukazaše dvojica korpulentnih mladića u bijelim mantilima, koji kratkim, dobro uvježbanim potezima spustiše kolica na pod i počeše me gurati kroz hodnike Urgentnog centra ka prvoj liniji fronta, sobi za kateterizaciju. To je ono mjesto u kome se lјudi skinu goli, obrije im se situacija iznad spolovila i iznad tetive se probije rupica kroz koju ulazi kamera, čiji je zadatak da snimi srce iznutra. 
Mene su u sobu unijeli u punoj brzini, što mi je dalo za pravo da pomislim da je opasnost od odlaska sa ovoga svijeta još uvijek prisutna. T a činjenica postala je još jasnija kada sam iznad glave muškobanjaste medicinske sestre, koja je rutinskim potezima brijala moj nezgodni dio tijela, ugledao Azraela kako radoznalo izvija glavu iznad nje, kao da pita da li je došlo vrijeme da se pakujemo.
Ha drugom kraju operacione sale, možemo tu prostoriju slobodno tako nazvati, između aparata za kateterizaciju i medicinskog brata sjedila je Sudbina, spokojna i strplјiva, kao i svaka žena srednjih godina, sigurna u sebe i u procjenu koju je donijela. Položaj njenog tijela ulivao mi je sigurnost. U prostoriju uđe doktor. Kasnije saznadoh da se zove Tomašević. Učinilo mi se da ima pankersku krijestu na glavi, ali nisam siguran. Ono u šta sam bio siguran jeste da je mlađi od mene i da odaje nekoga ko je zalјublјenik u svoj posao. Ovaj srca tuđih lјudi gleda strasno, sa viškom entuzijazma. S tim saznanjem pojača mi se vjera u život. Ovakvi ne daju lako da im pacijent ode u pravcu gradskog groblјa.
Niko mi se ne obrati od osoblјa. Nijedan pogled, ni osmijeh nit ikoji kurac. Niko ništa ne govori. Radili su mirno, rutinski, kao da je u pitanju ritual čiji se plan i program znaju do automatizma. Niko od njih nije vidio ni Sudbinu ni Azraela... Ili su ih vidjeli, ali su na njih navikli.
Probiše mi tetivu iznad desne noge. Krenu kamera kroz krvotok. Uđe u srce. Dobar dan, dobar dan, svi šute. Ne dišu. Gledaju u ekran. Osjetih napetost koju vjerovatno osjeti snajperista kada mu se u rori nišana pojavi žrtva. Moje srce ležalo je na ekranu iznad mene i pulsiralo kao žele bombona. Gledao sam ga i nisam mogao da vjerujem. Zar od tog malog mišića u grudima zavisi čitav jedan život, jedna priča, jedna istorija, vasiona, ovo što čitate?! Ma to ne može biti tako! To je krajnje nepravedno! Ha kraju krajeva, šta ja, ovakav kakav sam sad i kako se osjećam, i kako razmišlјam, i moj um i moja svijest i moja čula, imaju sa ovom slikom koja je preda mnom? To što kuca na ekranu je moje srce, ali to nisam ja! Barem ne cijeli ja! To je samo dio mene. Gdje je tu moj duh? Gdje je astralni Nele? Onaj Nele koga ne može da identifikuje medicina rada, kao što i svaki čovjek ima dio sebe koji prevazilazi domete trenutne lјudske pozitivističke nauke.
I šta sad treba da se dogodi? Pa da nestanu i duh, i astralni Nele, i um, i svijest i duša, zato što se, na primjer, jedan mali ugrušak krvi zaglavio u krvnom sudu izlazeće arterije, blokirao protok krvi u srce i iz srca, napravio branu, izazvao infarkt, što u igrama kao što je život može biti odlučujuće.
E pa, ne pristajem! To ne može tako biti! Ne može da se ode sa ovoga svijeta ako je jedan od dijelova svekolikog lјudskog bića odlučio da prestane sa radom. Da li to znači da će cijeli kosmos nestati ako se neka zvijezda ugasi? Naravno da ne! Smrt se mora donijeti konsenzusom i svijesti i duha i astralnog dijela pa i tijela. Tek kada se svi dijelovi lјudskog bića slože da je vrijeme da se prelazi u drugi oblik materije, tada bi trebalo dozvoliti smrti da nastupi i da uradi ono što joj je za činiti. 
Azrael se trznu.
„Oh, što ti voliš da sereš! Za tako nešto si se trebao pripremiti."
Umiješa se i Sudbina. Bi joj neugodno zbog riječi kojima mi se Azrael obratio.
„Neki lјudi i jesu u stanju da postignu tu vrstu kompaktnosti", reče ona ličeći na moju profesoricu istorije, „ali se to mora vježbati. To sigurno ne mogu oni koji su živjeli kao ti."
Ja je pogledom zamolih da nastavi. Bilo mi je lakše razgovarati s njima nego gledati kameno lice doktora Tomaševića, na kome nisam mogao pročitati ni jednu jedinu informaciju. Shvatao sam samo da bi taj čovjek imao isti izraz lica i da treba da kaže da ću živjeti još nekoliko minuta i da treba da mi kaže da ću živjeti još sto godina. Pratio je plavičastu tečnost koja se razlijevala po svim rukavcima mog krvnog sistema i poput ulјa prosutog po vodi plavila obale krvnog suda. Ta plava tačnost bila je detektor defekta. Od nje se očekivalo da kaže šta se to sa mnom dogodilo.
Ponovo pogledah sudbinu.
„A kako sam ja to živio?"
Sudbina odgovori slijeganjem ramena.
„Sjeti se", reče.
„Šta, bre, da se sjeća, ja više nemam vremena za prazne priče! Ima da vidimo šta će doktor da kaže, za koliko minuta ova sprava (pokaza na ekran) prestaje sa radom, pa da se spremamo na put."
Kako Sudbina reče „sjeti se", ja osjetih slatkoću u ustima, miris sarajevske zime, gužvu na ulicama, graju djece sa Koševa. I snijeg, snijeg, snijeg, snijeg... 
Bio je to prvi dan Olimpijade, najvažnijeg događaja grada Sarajeva van konteksta ratova, ubijanja, bombardovanja i deportacija.
Mi smo bili u studiju... To je bio peti mjesec snimanja. Šeki se zaposlio za vrijeme Olimpijade. Vozio je kineskog ambasadora. Čak ga je dovodio kod Paše u studio. To mi je zaista bilo nevjerovatno. Nevjerovatnije od činjenice da mogu da kupim ananas u februaru i da gledam Ruse protiv Amera na sto metara daleko od moje kuće. Da, za Olimpijadu je izgrađena Zetra, veliki hram sporta i muzike, veličanstvena konstrukcija bakarne boje koja, jadnica, nije doživjela ni deseti rođendan u istoj odeždi.
U njoj su igrali Krutov, Harlamov, Fetisov, Kasatonov, Makarov, kao prva petorka, a Mogilni, Bure, Kamenski, Larionov, Cigankov kao druga petorka. Gol je čuvao pukovnik Tretjak.
Olimpijada je donijela neku čudnu vrstu entuzijazma i solidarnosti, posebno nadahnuće u svim stanovnicima grada koje stapa sva bića u jedno. Olimpijada je vjerovatno bila krajnji cilј komunizma, međusobno razumijevanje koje sam kasnije vidio samo još u Beogradu za vrijeme bombardovanja.
Suludo je porediti ta dva istorijska događaja, ali je isto tako tačno da ih spaja ta solidarnost lјudi koji su se našli u epicentru zemlјotresa. Razlika između Sarajeva i Beograda sa te tačke gledišta leži samo u tome da je Sarajevo bilo domaćin Olimpijade samo jednom, a da je Beograd pet puta bombardovan. Permanentna olimpijada je u suštini Marksova ideja. Svima je dobro, ništa se ne radi, oko tebe defiluje planeta, a dijele se kolači, jede se koliko hoćeš, daješ koliko možeš. 
Mi smo nastavlјali snimanje Valtera. Paša se u svojim pričama opasno približio početku osamdesetih, što znači da je došlo vrijeme za moje pjevanje.
Svaki dan, ritual je počinjao u Hercegovini... Zatim bi se Paša i ja mjerkali pogledima, kao kobra i mungos, provjeravajući da li sam poslije treće pive spreman da izbacim emocije iz sebe... U to vrijeme, studio bi redovno bio pun lјudi. U tih dvadesetak kvadrata trpalo se njih trideset; članovi benda, naše djevojke, putnici namjernici, članovi drugih grupa, lјubitelјi lakih nota. Dolazili su da me slušaju. U gradu je već vladala fama da ima jedan mali koji vrišti dok pjeva, da falša više od Džegera, ali da prosipa emocije kao slon barsku vodu. Ja sam ulazio u gluvu sobu opijen, što pivom što uzbuđenjem. Davao sam sve od sebe. Uzimali smo tejkove, bacali se sa pjesme na pjesmu, tresao sam se kao prut, padao na kolјena, gorio u vatri, kupao se u znoju. Neki pokušaji su propraćeni aplauzom, neke su me tjerali da ponovim samo da bi još jednom čuli moj izraz. Dok sam pjevao, osjećao sam se lak kao pero, bestežinski, oslobođen sile gravitacije, kao balon pun helijuma, kao ptica nošena povolјnim vjetrom, kao sad dok lebdim nad svojim tijelom i posmatram sa visine vlastito prepadnuto lice koje netremice posmatra ekran ispunjen mojim ranjenim srcem. Nema efikasnijeg načina od pjevanja da odvojiš duh od tijela. Znoj koji lipti sa pjevača nije odraz njegovog fizičkog napora, već cijepanja ličnosti popola.
Želio sam da snimamo vječno. Da nikad ne izađem iz studija.
U to vrijeme dogodio se i moj prvi kontakt sa policijom. 
Jedne večeri, dok smo sjedili kod Čenge, prišao mi je konobar i rekao da me napolјu čeka jedan stariji čovjek, kome je nezgodno da ulazi. Bio sam sa Sanjom. Pogledasmo se, i ja izađoh van uz male uske stepenice. Čovjek je stajao sa strane, izvadio legitimaciju i, kao u američkim serijama B produkcije, izgovorio svoje ime i zamolio me da krenem s njim do zgrade u kojoj je smješten Sekretarijat untrašnjih poslova.
To je bilo prvi put da sam ušao u zgradu SUP-a preko puta Sloge. Narednih nekoliko godina to će se dešavati češće, različitim povodima i u različitim ulogama.
Sanja je otišla kući sama. Rekla mi je da će obavijestiti sve da sam priveden. A ja sam ušao u jednu malu kancelariju na čijem zidu su stajali slika druga Tita, detalјna mapa grada Sarajeva i kalendar za osamdeset četvrtu sa znakom Olimpijade i slikom Bojana Križaja, našeg najbolјeg skijaša iz tog vremena. U kancelariji je jedan civil sjedio i čitao novine. Bio je lјut. Onaj što me je doveo, stao je sa strane pored ormara koji me je podsjećao na soške u kasarni. I jedan i drugi su pušili. Zapalio sam i ja. Pitali su me svašta. Ko sam, šta sam, šta radim, čime se bavim. Odgovarao sam istinom, kratko i jasno, izbjegavajući pitanje zašto sam tu. U to vrijeme, niko od nas nije imao osjećaj da je tvoje pravo da pitaš zašto su te odvojili od tvog života. Odrasli smo i odgojeni u komunizmu u kome se podrazumjeva da je milicija svemoćna, da čini ono što ona misli da treba, da je uglavnom uvijek u pravu i da nema smisla opirati joj se.
„Ko su Šošoni?", upita me iznenada onaj što sjedi.
„Jedno od plemena sjevernoameričkih Indijanaca", odgovorih. 
„A Čejeni?"
„Drugo pleme. Kroz istoriju Ajdaha, koji nastanjuju i jedni i drugi, obično su bili suprotstavlјeni."
Ovaj skoči sa stolice. Dreknu.
„Je l' ti mene zajebavaš? Ti misliš da mi ne znamo šta si ti time mislio da kažeš?"
„Ne znam o čemu pričate", prvi put slagah.
„Znaš ti dobro, znaš..
Vrti glavom. Vadi neki drugi papir iz ladice.
„A ovo? Krečo Hakija, presudila mu ćakija. Šta je to?"
Kako to reče, onaj drugi, koji me je priveo, prasnu u smijeh. Pokuša da se odbrani otvaranjem vrata, ali uzalud. Ja se nasmijah. I ovaj lјuti ne izdrža. Poče se smijati. Poslije su me tjerali da im izrecitujem cijelu Zenicu. Plakali su od šege. Nakon nekoliko sati zajebavanja pustiše me kući.
Nikad nisam saznao zašto su me priveli, kako su došli do naših tekstova, zašto im je to bilo toliko važno. Pretpostavio sam da je neko od naših fanova, zaposlen u Olimpijskom kompjuterskom centru u Mojmilu, internim linkom, sistemom sličnim današnjem internetu, distribuirao naše tekstove, te da su se oni našli i na ekranima bezbjednjaka i da se krenulo u potragu za autorima tih provokativnih stihova.
A zbog tih istih stihova Diskoton je odustao da nam objavi album. Uđoše kod Paše u studio Vuja i Nenad Bilić, glavni lјudi te diskografske kuće. Pustismo im nekoliko pjesama. Bato Bilić me upita može li se šta u tekstovima promijeniti, da bismo lakše prošli na tržištu. To je bilo isto kao da pitate papu da li je spreman da pređe na islam. Oni izađoše, a Raka na neki volšeban način sredi da ploču izda zagrebački Jugoton. Nikad mi neće biti jasno kako mu je to pošlo za rukom, ali je uspjelo. Ono što se desilo poslije toga promijenilo mi je život.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:30

Слика

16

 

TELEVIZIJA, U MAJKE JEDINA

 
 
Ni sam ne znam ko je koga prvi zvao, Zena mene ili ja njega, ali do nas je doprla informacija da neka žena sa Televizije hoće da stavi Nadrealiste u svoj program. Ženu nismo znali, niti smo znali koji nas to program očekuje, ali nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da dopremo do najmoćnijeg medija, krenuli smo u pregovore sa čvrstom namjerom da pristanemo na sve. Drugim riječima, nije bilo te ponude na koju ćemo reagovati odrično.
Televizija je tada već bila izmještena na Alipašino Polјe, daleko od centra grada, pa je putovanje do tamo predstavlјalo svojevrsnu avanturu, što je nama, naviklim da sve gradske razdalјine prelazimo pješke, bilo šokantno. Kancelarije koje smo tražili još uvijek su bile smještene u kontejnerima, onim istim koje koriste radnici na gradilištima, sakrivenim iza besmisleno velike betonske nakaze u koju su bili smješteni pogoni te medijske kuće. Ulazak na Televiziju u to vrijeme bio je malo teži od ulaska afričkih azilanata na teritoriju Evropske unije, pa nas je portir uredno zamolio da ostavimo lične karte, sve svoje podatke, broj cipela, plombi u zubima, informacije o bolestima koje smo prebolovali, dužinu zadržavanja na teritoriji Televizije Sarajevo, a zatim nam je kao tamnu stranu glamura koji televizija predstavlјa pokazao makadamsku stazu koja je kroz blato vodila do poslјednjih kontejnera.
„To vam je na dnu dna!", bile su njegove riječi, koje smo nakon toga hilјadu puta ponavlјali, koristeći ih u momentima kada je trebalo da se opiše neka katastrofa ili beznadežno stanje. Ha dnu dna bila je kancelarija iz koje smo krenuli u našu novu avanturu.
Tamo nas je čekala Erna Perić, vesela i nasmijana žena, glasa nagrizenog od cigareta, živih očiju, ozarenih vedrinom. Nјena jedina prava strast bilo je skijanje, tako da je svaki svoj radni dan pokušavala da završi što ranije, da se hvata svoje „peglice" i brzinom poslјednjeg kruga u Silverstonu stigne na jedno od sarajevskih skijališta. Nјena toplina natjerala nas je da je već nakon nekoliko dana nazovemo Mama. Nјoj bolјi nadimak nije mogao pristajati.
Mama nam je ponudila nešto krajnje iznenađujuće, da pravimo kratke humorističke skečeve u emisiji narodne muzike čiji je ona bila urednik. U samom startu, to se činilo kao protivprirodni blud, coptgadictio ip adjecto, pogrešna procjena, ali kasnije, kada je serija krenula, shvatili smo da smo dobili najbolјi mogući tretman i da kombinacija sa narodnjacima može postati dobitna. Da se razumijemo, narodnjake iz osamdesetih (Halid jedan, Halid drugi, Haris, Miroslav, Šaban, Lepa, Duško itd.) i one koji su se pojavili nakon demokratskih promjena dijeli ogromna civilizacijska razlika, no i pored toga, bilo je prilično rizično za pank-rokere da dijele zajednički termin sa umjetničkom marginom.
S druge strane, odlaskom u narodnjačku redakciju, mi smo, barem na samom početku, bili dovolјno udalјeni i od političke vrhuške koja je uvijek u sve zabadala nos, naročito u humor i satiru. Isto tako, bili smo na dovolјnoj distanci od kvaziintelektualne sarajevske elite, koja je svojim otrovom gušila svaki pokušaj jedinstvenog i autentičnog. Ni jedni ni drugi nisu imali nikakvo interesovanje za program narodne muzike, ali isto tako ni jedni ni drugi nisu imali predstavu kakvu će bombu napraviti „nadrealni humor" u kombinaciji sa raspjevanim papcima. Te dimenzije ni mi nismo bili svjesni.
S treće strane, emisija je dobila na gledanosti i zbog činjenice da su navijači narodnjaka pristali da gledaju nas, a naši fanovi da slušaju narodnjake.
A seriju smo radili nas četvorica sa radija: Zena, Para, Šibi i ja, te jedan novi član Nadrealista, komičar, zvijezda uličnog spektakla, momak koga smo upoznali u međuvremenu u kafiću Dedan, smlata iz Kralјa Tomislava, dugačkih ruku i smiješnog izgleda. Zvao se Branko, ali smo ga zvali Đuro, po njegovom prezimenu Đurić. Jednostavno, svojim kerefekama, magičnim pokretima, tananim osjećajem za smiješno, Đuđi je plijenio sve oko sebe i već nakon nekoliko emisija izbio je u prvi plan i postao zaštitni znak Nadrealista. Činilo se da je oduvijek s nama, da se rodio u Zaboravu. Odskakao je vještinom, darom imitacije, disanja, tajminga. Već nakon prve serije postao je najveći komičar u Jugi poslije Čkalјe.
Najveća zamjerka našem televizijskom programu bazirala se na poređenju sa našim radijskim izdanjem. 
Ta klopka pratiće me sve do današnjih dana. Svaki put kad napravim nešto novo, u bilo kom mediju, dolazi do poređenja sa onim prethodnim, koje se u međuvremenu odmetnulo u narod, postalo javno dobro, pobjeglo od mene, i kao nezaobilazno gradivo ušlo u planove i programe škole odrastanja velikog broja generacija. Sa televizijskom serijom bilo je isto. Najviše skepse, pa i kritike, dobijali smo od naših saradnika sa radija, gdje smo još uvijek imali naših petnaest minuta zajebancije.
Već poslije nekoliko dana priprema došlo je do prvih nesporazuma sa produkcijom, koja je od nas tražila nešto što se zove scenario. U dugačkim i mučnim objašnjavanjima uspjeli smo da nametnemo svoj stil rada. Dakle, radi se tako što se skeč smisli generalno, a razrada se odvija pred kamerama. Za razliku od radija, na kome smo imali koliko-toliko vještine i iskustva da radimo na takav način, vizuelni medij nam je pokazao koliko smo šuplјi i neuki. Radio je gutao svu našu apstrakciju, gluposti, dozvolјavao je izlete u paranormalno, opraštao nam kad griješimo i kad promašujemo temu, davao nam mogućnost da se smijemo sami sebi. Televizija je, međutim, pokazala svu svoju surovost. Realna slika izgledala je tužno kada smo je htjeli „apstrahovati". Sve što je bilo na ekranu, ličilo je na laž ukoliko se ne napravi doslјedno i tačno. Fazoni su izgledali blјedunjavo kad god smo htjeli da budemo malo ambiciozniji. Sve u svemu, dobro smo se zajebali što smo krenuli u taj medij.
Doktor isklјuči ekran preda mnom. Moje srce nestade u crnini. Ja pogledah u njega, on skinu svoju masku. Sada je izgledao kao čovjek.
„Ovde nema ništa", to bjehu prve riječi koje mi je uputio. 
„Ja ovde ne vidim ništa", kao da se ispravio.
Nijem sam i ne mogu da odgovaram. On se nagnuo nada mnom, kao da su mu se usta razvukla u smiješak, ali nisu. Bio je to moj utisak. Iza njega stajao je tehničar. Taman i zabrinut.
„A stent?", upita doktora Tomaševića.
Po drugi put čuh tu stranu riječ.
„Ma, kakav stent! Nema ništa", trznu se doktor.
„Pa šta je onda bilo?", pojavi se arhanđel, vidno razočaran doktorovom dijagnozom.
„Ne znam", odgovori mu doktor. „Sve je moguće. Ugrušak, stisak, nešto... Začeplјenje nije."
Ustade, skinu sa sebe rukavice, namignu mi i izađe.
Staviše me na pokretna kolica, povukoše me van. Pored mene prođoše kolica sa nesretnikom kome su već natakarili masku za disanje. Dvojica tehničara gurala su me van prostorije za kateterizaciju. Tamo je bila Sanja. Držala je neke papire u rukama. Osmijehnu mi se. Razgovarala je sa doktorom. Nisam čuo šta. Mora da se raspitivala za moje zdravlјe. Htjedoh da joj se javim... Ali me izguraše van. Jebe se njih što mi je to žena.
Gdje sam ono stao? Televizija!? Da! Naravno, naš način rada dao je katastrofalne rezultate, te smo se nakon nekoliko dana toliko sjebali materijalom koji smo snimili da je pola nas namjeravalo da odustane. Ta vrsta depresije hvatala me i kasnije na svakom od projekata na kojem sam radio. To je neka obamrlost tijela i duše nakon iscrplјujućeg rada, nastojanja da iz sebe izvuče najbolјe i najkvalitetnije. Nema težeg posla od cijeđenja humora iz obamrlog duha. Apatija je znala da traje sedmicama, sve dok ne dođu prvi rezultati sa strane, dok ti neko ne kaže da je to dobro. Tih prvih sedmica stidiš se onoga što si napravio, bježiš od svog djela kao od kuge, kriješ ga od drugih uvjeren da to ništa ne vrijedi. Ne govoriš o tome, ne pričaš nikome, a stid dijeliš samo sa najbližima. Takav je bio početak snimanja prve serije Nadrealista na Televiziji Sarajevo.
Ha radiju je bilo lјepše. Radio slušaocu daje mnogo prostora za maštanje, stoga se taj medij, iako je u velikoj defanzivi u poslјednjih trideset godina, nikada neće ugasiti. Izađete pred mikrofon, kažete da se nalazite na Sjevernom polu, dvojica kretena oko vas imitiraju vjetar i cvokotanje zubima i milioni slušalaca vide glavne junake priče na Sjevernom polu, a vi osjetite uzbuđenje ravno postizanju gola na nekoj utakmici. Toliko je radio moćna sprava i toliko je apstraktan.
Sjećam se, kad smo radili operu Dom za vešanje u Parizu, shvatio sam apstraktnost pozorišta, koje u Šekspirovo doba nije ni imalo scenografije. Sve je bilo dato gledaocu da zamišlјa. Radio je još dalјe otišao u apstraktnom. Slušajući prenos fudbalske utakmice, vi se nalazite na Marakani, vidite igrače kako se kreću, loptu, sudiju, navijanje... sve je mnogo uzbudlјivije nego kada utakmicu gledate uživo ili na televiziji. Ha radiju najdosadnija utakmica postaje dramatična, jer je vi kreirate u glavi. Konkretnost vizuelnog medija i jeste bila prva prepreka na koju smo naišli.
Tražili smo načine kako da prenebregnemo tu šuplјinu, kako da nađemo ono u čemu smo jaki.
I šta se dogodilo? Nakon nekoliko dana snimanja, konačno smo se počeli radovati, igrati, zajebavati. Prestali smo da mislimo, počeli smo se zabavlјati. Prepustili smo se osjećajima, računajući da će publika to osjetiti. Zaigrali smo na onu kartu u kojoj smo najjači. Šarm. Dovolјno je bilo podijeliti uloge i upaliti kameru. Vodila nas je neka tajanstvena nit koja je skrivena u našim genima. Teško se danas može prepisati ta formula. Ona podrazumijeva totalnu interakciju među glumcima, njihovo apsolutno međusobno razumijevanje. Istu krv. Mnogo puta kasnije, kad sam ovaj recept pokušao primijeniti na drugim glumcima, nailazio sam na nerazumijevanje, čak i nesporazume. Nisam shvatao da je ta vrsta rada privilegija koju možeš da imaš samo jednom u životu.
Ta igra među nama, šarm kojim smo zračili, neobičnost koncepta i ponašanja, ulični jezik, konkretnost humora, teme koje smo zahvatali, doprinijeli su onome najvažnijem rezultatu. Publika se brzo identifikovala sa Nadrealistima. Postali smo, kao i na radiju, Vox roruli. U nekim stvarima smo zaista bili preteča svega onoga što je kasnije postalo standard. Moja ležernost kao voditelјa vijesti u to vrijeme nije bila dopuštena ni na MTV-u. Tek kasnije, razne televizije su počele da koriste nonšalantnost i prirodnost koje sam ja u to vrijeme normalno ispolјavao.
Konačno smo našli klјuč, bilo je potrebno još da nađemo vrata.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:31

Слика


17

 

E, MOJ DžONSTONE

 
 
Kao da je neko ozbilјan organizovao naš „put ka zvijezdama", pa je, kako se završilo snimanje prvog albuma, počelo snimanje Nadrealista. Kao da je projekat razradio tim od nekoliko marketinških agencija, a ne razularena gomila dječaka.
Prvi dan snimanja bio je ujedno i dan kada je Elton Džon imao koncert u Zetri. Taj koncert ostaće mi u sjećanju, ne samo po svjetskom standardu koji je kolega Elton donio na Balkan, već po mom nenadanom susretu sa Hasom Rudarom, probisvijetom s Koševa, čovjekom koga bi, s obzirom na njegov zanemarlјiv stepen interesovanja za kulturu, bilo logičnije naći u nekoj kafani, pod stolom, a ne na koncertu velike svjetske rok zvijezde. Tajna njegovog prisustva u Zetri otkrivena je vrlo brzo. On je, naime, kao i svi oni koji se muvaju oko poprišta velikih događaja, ušao na koncert muzike sa kojom nema nikakvih dodirnih tačaka tako što su ga zajedno sa ostalih hilјadu lјudi pustili caba. Organizator je, shodno činjenici da je broj prodatih karata bio više nego poražavajući, odlučio da u Zetru pusti sve zainteresovane, ne bi li uvaženom gostu, gospodinu Džonu, pokazao svu gostolјubivost našeg grada. Prazna dvorana sigurno ne bi bila znak te gostolјubivosti, a s obzirom na to da je kolega Elton u Sarajevu bio dočekan na visokom državnom nivou, od Branka Mikulića, tada jednog od najuticajnijih lјudi u Jugoslaviji i bez sumnje najmoćnijeg političara Bosne i Hercegovine, do gradonačelnika Uglјeše Uzelca, koji je svoju slavu zaradio mašući jugoslovenskom zastavom na otvaranju Olimpijskih igara te iste godine. Odluka o puštanju gomile u salu bila je logična i očekivana. No, i pored olakšavajućih uslova, da se u Zetru na takav jedan spektakl može ući bez izdvajanja sredstava, Sarajevo nije prepoznalo kolegu Eltona kao nekog vrhunskog umjetnika, pa je broj posjetilaca sa sve „padobrancima" ostao zanemarlјiv. Haso je stajao pored mene, posmatrajući malo spektakl malo mene, kako se gubim u ritmovima sa pozornice, vrtio je netremice glavom ne vjerujući u ono što vidi, a zatim u pauzi između dvije pjesme, rezignirano i sa iskrenim sažalјenjem, reče u pravcu bine: „E, moj Džonstone, moj Džonstone!"
Sa tim sažalјivim tonom Haso napusti dvoranu u trenutku kad je Džonston počeo da svira Aj em stil stending.
Dugo sam razmišlјao iz kog je kutka svoje napaćene duše Haso izvukao dominantan osjećaj sažalјenja prema seru Eltonu Herkulesu Džonu, šta ga je to ganulo da pokaže tako jednu delikatnu emociju prema čovjeku koji bi mogao da nahrani ne samo Hasu i njegovu porodicu već cijelu socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu sa sve njenom dijasporom. To osjećanje nije moglo biti isprovocirano koncertom, koji je izgledao tako moćno da je naspram efekata koje je Elton Džon koristio, spuštanje svemirskog broda sa druge planete u Saharu bilo provincijski vatromet, niti je to moglo da bude reakcija na muziku, koja je svojom čistotom, snagom i ozbilјnošću predstavlјala civilizacijski iskorak u svakom smislu te riječi. Nije mogla ni da bude ni činjenica da je Elton u svijetu poznat kao pripadnik alternativne seksualne orijentacije, a pederluk je, među rajom na Koševu, imao status bolesti, jer jedino što je Haso o privatnom životu ovog čovjeka mogao znati jeste to da je vlasnik fudbalskog kluba Votford, a kako je Votford tih godina bio stabilan član najbolјe engleske fudbalske divizije, ni taj elemenat u Hasi nije mogao probuditi takvu sućut.
Ha kraju shvatih!
Jedini razlog Hasinog sažalјenja bila je odbrana od uzbuđenja kojim je koncert obilovao, i jezivi strah od pokazivanja istinskih emocija koje su ga spopale kad im se najmanje nadao. Rečenica E, moj Džonstone, moj Džonstone jeste slika i prilika kako su se u Sarajevu krila osjećanja, kako se trudilo da se vodi tuđi a ne svoj život, kako se brinulo o tome šta će lјudi oko tebe reći ukoliko se nečim zaista oduševiš. Oduševlјenje se krilo, a ekstaza je bila zabranjena. Svi oni koji su nešto istinski volјeli, koji su se predali nekoj strasti, profesiji, lјubavi ili nečemu sličnom, svi su oni proglašavani čudacima, nastranima, do te mjere da je takav epitet „zarađivao" i onaj koji se predano bavio svojim poslom. Govorilo se: „Ma, pusti ga, on samo na poso misli!"
Niko ko je u tom gradu želio da vodi svoj život, nikada nije naišao na odobravanje. Mnogo je važnije bilo da se razmišlјa o drugim svjetskim problemima, o tome da li Amerika treba da pređe Rubikon u Vijetnamu, da li Sovjetski Savez treba da prizna Tajvan, da li Bjorn Borg treba da se oženi Pamelom Anderson. Ako iznesete mišlјenje o gorepomenutim pitanjima i ako to mišlјenje plasirate na pravi način, sugestivno, između dva gutlјaja kafe, vi postajete cijenjena i poštovana osoba, neko ko svoja osjećanja krije daleko od drugih, do te mjere da smo svi sigurni da ona ni ne postoje. To je osobina koju sarajevska fukara dijeli sa engleskim lordovima.
Hasi je treptalo srce dok je gledao i slušao uragan koji je dolazio sa bine, a to treptanje trebalo je ugušiti odmah, ubiti ga u začetku. Bilo je zabranjeno da se pokaže ikakva emocija, jer bi to značilo da nismo imuni na spolјašnje efekte. Činjenica da je ušao džaba samo je potkrijepila to njegovo osjećanje superiornosti, jer neko kome možeš ući besplatno na koncert sigurno nije neko kome se treba diviti. I na kraju krajeva, šta on tu meni ima da skače i da vrišti. Sto puta je bolјe otići kod Kiča, gdje pjeva Asim Ćorlak, uzet nekoliko piva, malo meze, presjeć vinjakom i prebit nekoga na izlazu iz kafane.
Haso ode, a dan kad smo počeli snimanje prve serije Top liste nadrealista ostade jedan od onih koje ću pamtiti dok sam živ.
Snimanje Nadrealista počelo je u aprilu, a emitovanje prvih epizoda u junu, tačno u momentu kada je Jugoton odlučio da objavi album Das Ist Valter. To je bila teška koincidencija, a dokaz za to je i činjenica da su oba projekta lansirana u najgore vrijeme, pred početak lјeta, kada se raji jebe i za TV i za muziku, kada se pakuju ruksaci, kupuju kupaće gaće, zatežu šatori i vreće za spavanje, kada se cijela Juga sprema da ide na more. 
Da stvar bude gora, emitovanje Nadrealista padalo je u utorak u osam, daleko od prajm tajma koji su nosile subota i nedjelјa i daleko od onih termina na kojima se išlo na veliku gledanost. S druge strane, Jugoton je, ocjenjujući ekonomski kapacitet Zabranjenog pušenja kao skroman i limitirajući, odlučio da prvi tiraž albuma bude mizernih hilјadu primjeraka. Nјihova procjena je bila da je bend isklјučivo garažni i da u takav jedan projekat ne treba previše investirati.
Godinu dana kasnije, mi smo prodali sto puta više ploča od prvog tiraža, što praktično znači da bi Stounsi, da su kojim slučajem postigli takvu ekspanziju prodaje, došli do sto miliona primjeraka.
A šta se to u tih nekoliko mjeseci desilo?
Čista alhemija. Prvo su krenuli Nadrealisti na televiziji. Prvu epizodu gledao sam kroz prozor jedne kuće u Zemunu, gdje smo te noći imali naš prvi koncert na zapadu, u holu hale Pinki, pred nepunih osamdeset duša. Zemun je varošica sa kućama kojima se lako da prikrasti i viriti kroz prozor ravno domaćinu u kuhinju. Naiđosmo, tumarajući pred koncert, na jednu ušorenu kuću, ugledasmo idealan raspored u sobi sa televizorom okrenutim prema nama, prikradosmo se i pogledasmo prvu epizodu, vireći domaćinu preko ramena, iza leđa.
Zatim je izašla ploča, a na njoj i Zenica bluz. Ploča je odmah dobila etiketu šunda, te je time postala skuplјa za desetak odsto u odnosu na ostala izdanja. Onda smo i mi uzeli odmor i otišli na more, da bih na moru primijetio kako se utorkom raja skuplјa u onim odmaralištima koja su imala televizor, ne bi li gledali „neke lude Bosance". Onda sam dobio informacije da je Radio Sarajevo zabranio emitovanje skoro svih naših pjesama, uklјučujući i Zenicu bluz, zbog spominjanja čakije i svega onoga što vrijeđa osjećanja radnog čovjeka i građanina, pa sam onda zvao jarane u Beogradu i Zagrebu, koji su mi rekli da su slušali ploču i da se „ovdje pravo sluša, i da je Zenica hit na svim slobodnim stanicama i, što je još važnije, na žurkama, ali da se nema nigdje više kupiti". Pa su onda počela da stižu pisma obožavalaca na moju adresu. Prvo desetak, pa sto, pa hilјadu. U početku sam ih čitao... „Odlične su vam pesme... Kada ćete doći u Novi Sad... Zašto nema više humora na našoj televiziji... Bolјi ste od Čkalјe, cijeli Vukovar vas voli..." Pa su onda sa pismima počeli da stižu i novinari, prvo jedan, pa tri, pa pet, pa dvadeset, pa se onda moja malenkost počela identifikovati sa oba projekta, te je nastala zabuna da Top listu nadrealista u stvari radi Zabranjeno pušenje, na šta su ostali članovi Haqrealista pizdili, naročito Đuro, koji je imao svoju grupu Bombaj štampa. Pa su onda iz Jugotona javili da ne bi bilo loše da se pojavlјujemo na nekim TV programima u kojima se osim muzike promovišu i recepti za neka jela, roba široke potrošnje, paste za zube, izbori za mis...
Gotovo je. Postali smo mejnstrim.
U Beograd smo došli noćnim vozom u sedam ujutro i krenuli prema SKC-u, gdje je trebalo da bude naš prvi pravi, veliki koncert na „Zapadu". Ispred stanice su nas sačekali momci obučeni u Nјu primitivs odjeću i tražili autogram, a mi smo mislili da nas zajebavaju. Imali smo dva rasprodana koncerta u hramu novog talasa, hilјade intervjua, još jedan koncert u hali na Novom Beogradu, ubrzo u Pioniru, sve rasprodato sa još toliko lјudi napolјu... A ja sam spavao kod tetke. 
Onda su krenuli drugi koncerti, pune dvorane, stadioni, histerija obožavatelјa, sve ko u najgluplјim američkim filmovima. A mi, ko dobro raspoloženi idioti, nesvjesni težine koja nam je stavlјena na leđa, ostadosmo glineni golubovi za razne mešetare, sjecikese, menacere, probisvijete i prevarante koji su u nama vidjeli budale i naivčine nesvjesne sile koju posjeduju. Tu se umiješa i lјudski ego, pa smo imali osjećaj kao da smo uhvatili Boga za bradu. Niko nam više nije bio ravan. Juga nam postade tijesna, jedno rame u Sežani, drugo u Đevđeliji. Autoriteti oko nas popadaše, pa nisam više dizao slušalicu bez prijeke potrebe. Nadrealisti su učinili da se osjećam moćan, na tronu, bezbijedan i nedokučiv.
Bože, kako li je samo lako izgubiti tlo pod nogama, kako je uspjeh lažlјiva i opasna stvar, kako se čovjek ulјulјka, gubi svijest o sebi i drugima, prepušta se maštanju. Život zaista postaje san, ali onaj lažni, opasni, koji ne daje duboki mir u duši kome svi težimo, već iluzije da je sve oko tebe upravo onako kako ti želiš. Kako li je tek političarima kad osvoje vlast? Kako oni lako odlijepe, kako oni „izgube odijelo", a niko oko njih im ne smije reći da su goli. Uspjeh je, u stvari, najveća kušnja, poslјednja tačka provjere koju ti onaj odozgo daje, da isproba sve tvoje osobine.
Naša ideja je bila da muzikom promijenimo svijet, i od te ideje nismo odustali.
Nas su pare mimoilazile kao što krajputaše mimoilaze automobili u jurnjavi, ali nas pare nisu interesovale. Zato nas nije mimoišao osjećaj moći koji se stvara u svakome ko može da izađe pred pet, deset, pedeset, sto hilјada lјudi, da diriguje njihovim osjećanjima, da ih diže i spušta po svojoj potrebi, da se identifikuje s njima, postane jedan od njih, i da zajedno s njima doživi ekstazu, izlazak duše iz tijela, potpuno otjelotvorenje onoga što na Istoku zovu „nirvana orgazmičkog tipa".
Tu negdje, ja sam našao to zadovolјenje, i već poslije prvih koncerata shvatio sam koja je moja funkcija. Biti dvorska luda, ceremonijal-majstor velikog rituala. Turistički vodič u stanje besvijesti.
Sa iskustvom nekog ko za sobom ima više od hilјadu svirki, podijelio bih pjevače na dvije velike grupe: na sveštenike i dvorske lude. Sveštenici su oni koji svoju komunikaciju sa publikom grade intuitivno, duhom i instinktom bez agresivnog ponašanja. Oni svojom sugestivnošću i vjerom u ono što rade i izgovaraju ubacuju i poslјednjeg gledaoca u sali u svoj ezoterični ceremonijal. Sveštenik radi na svojoj mirnoći, samouvjerenosti koju gaji u sebi i strplјivosti koja na kraju pobjeđuje. On ne gleda nas, već unutar sebe, a mi to osjećamo, jer mi postajemo on, a on je odavno mi. Tako sjedinjeni, osjećamo njegovu poruku, identifikujemo se s njim, i lagano, ne osjetivši prelaz iz realnog u nadrealno, postajemo njegovi slјedbenici, robovi, a emocije koje on sipa po nama obuhvataju svaki segment našega Ja. Ha kraju, vjerujemo mu do groba. Sveštenik na bini je bio, recimo, Morison, koga nisam gledao, ili Leonard Koen, koga sam gledao.
Dvorske lude su oni pjevači koji razmjenu energije sa publikom grade agresivno, fizički, netremice, prateći svaki detalј u moru mase ispod sebe. Svaka kretnja, potez, urlik, poziv, sve je usmjereno na zajedničku molitvu, pokušaj da se postane jedno. Dvorska luda ne bira sredstva i nestrplјiva je. Ona radi na fizičkom jedinstvu, na materijalizaciji emocija i njihovom pretvaranju u znoj, smijeh i suze. Dvorska luda ima i tajno oružje koje sveštenik nema. Nјoj je sve dopušteno, da se penje, skače, skida, okreće naglavačke, da maše, visi, urla, da glumi bolesnog, zdravog, veselog, tužnog... kao klovn. Dvorska luda je Džeger... Ili možda Igi Pop... Ja?
I tu upadoh u zamku.
Nakon tako vrtoglavog uspjeha, u kome je ona krivulјa kojom biznismeni pokazuju kretanje profita kroz prostor i vrijeme u našem slučaju išla uzbrdo pod devedeset stepeni, osjetiš se svemoćnim i nedodirlјivim. Rijetko se gledam u ogledalu, ali tih dana vidio sam na glavi krunu.
Moja zabluda je bila još dublјa. Bio sam uvjeren da se nisam promijenio, mislio sam da me nijedan geler eksplozije uspjeha nije dohvatio. Bio sam ponosan na sebe koliko sam zajeban. Ego je mnogo lukava stvar. Obolјeli Ego je neuhvatlјiv. Taman misliš da si ga zauzdao, a u stvari to nisi bio ti, nego tvoje Ja. Taj osjećaj bio je još jači kada sam svjestan činjenice da smo baždareni kao mali garažni bend učinili ono što nije pošlo za rukom ni onim grupama koje su bile produkt muzičke industrije i čiji je cilј bio tiraž, tiraž i samo tiraž. Oni nam kao veliki projekti nisu bili ni do kolјena.
Uglavnom, nije ni čudo da sam se jednog jutra probudio misleći da bi najlogičnije bilo da postanem predsjednik Jugoslavije. Tito poslije Tita.
Ta iluzija, to zaneseno stanje, kao u nekom malo bolјem američkom filmu, donijelo mi je i prvi pravi konflikt u životu, i to sa likom od kojeg sam najmanje očekivao. Sa Titom.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:31

Слика

18

 

DANAS JE DAN REPUBLIKE

 
 
Tito je bila čarobna riječ. I zajednička i vlastita imenica u isto vrijeme. I pridjev i zamjenica. Čak i glagol („nemoj mi se tu titit..u smislu praviti važan).
Tito je ovaplođivao i sve i ništa. Kao džoker u kartama. Može da zamijeni sve. I više od toga. Tito je bio i konkretan i apstraktan pojam. I duh i materija. Ljudi su ga volјeli kao što vole sebe. Kasnije su govorili da su ga mrzili kao što mrze bližnje.
Činilo im se da je vječan i da je bez njega sve besmisleno. To se vjerovatno činilo i njemu. Nјegovo prisustvo donosilo je mir, a njegov pogled bezbrižnost. Sa Titom na čelu, cijela zemlјa živjela je u djetinjstvu. Sa njim su svi bili nasmijani, vedri, veseli, niko nije bio gladan i tužan, a o bolesti ni pomena. Cijeli svijet se bojao krize, inflacije, rata, bombi, a mi smo se bojali zmija i paukova. Toliko nam je bilo dobro. Čak i oni koji su umrli za vrijeme Tita, a oni su rijetki, umrli su sretni, jer, blago njima, umrli su za vrijeme Tita, spokojno i blaženo. Bespotrebno je reći da je Tito uvijek u pravu. On ne samo da je uvijek u pravu, nego je istovremeno i u krivu.
Nјegove slike bile su okačene svuda. Po izlozima prodavnica, u salama za fizičko vaspitanje, u učionicama, na stolovima, na pijaci, u autobusu, u mesarama, samoposlugama, slastičarnama, kinima, pozorištima, kancelarijama, fabrikama, po privatnim kućama i stanovima, u zvaničnim državnim institucijama... One su u njegovo doba postojale. Mislim na državu i institucije. Dakle, Tito je bio arhe. Prapočelo svega.
A ja to nisam primjećivao. Rastao sam uz njega kao što djeca rastu uz stogodišnju lipu. Penju se po njoj, na njoj prave kućicu, s prolјeća beru cvijet da bi pravila čaj, a s jeseni skuplјaju njeno lišće, gledaju je sa prozora kako po njoj pada kiša ili veje snijeg. Kriju se u njenom hladu za vrijeme lјetnjih vrućina, upisuju svoja imena uokvirena srcem u njenu koru. Tek kad dijete ode od kuće ili kad se lipa sasuši, kad je posijeku, primijeti se njena veličina. Jebote, kolika je bila ona lipa, a?
A Titova veličina je bila nepregledna. Tolika da za nju nikad nisam ni pitao, niti je bilo potrebe, jer odgovor na pitanje koliki je Tito nisu znali ni mama ni tata. Tek kada su sve njegove slike otišle u istoriju, primijetio sam koliko ih je bilo.
Tita su volјeli svi naši narodi i narodnosti. Slovenci i Hrvati zato što im je napravio državu, amnestirao ih od zločina, preveo ih na pobjedničku stranu i asfaltirao im put ka samostalnosti. U tri trake. Makedonci, Crnogorci i Muslimani zato što im je dao ime, zastavu, naciju, a ostalo se može naći kod Kineza. Albanci ga obožavaju. Dao im je sve. Tita nisu volјeli jedino Srbi i ustaše, a pošto su ustaše nekad bili Srbi, možemo slobodno reći da Tita nisu volјeli samo Srbi. A Srbi su ga napravili. Bez Srba, Tito ne bi postao Tito. Toliko o Srbima. Vratimo se Titu. I meni. Šta sam mislio ja?
Izguraše me u hodnik. Dug, siv i slabo osvijetlјen. Zid je dopola bio prekriven masnom bojom. Sjetih se hodnika u Bolјšom teatru. Isti su ovakvi. Čuh Hor Jevreja iz opere Nabuko, zatim vrisak spikera Radio Sarajeva, koji nas obavještava da je Želјo izjednačio u Mostaru, pa moju učitelјicu koja me kudi... Nasmijah se. Kako kroz mozak cure slike kada čovjeku prestaje da radi srce. Kojom brzinom se mijenja pejzaž sa one strane uma. To se pomiješa sa glasovima tehničara koji me guraju niz hodnik.
„Jebote, ovo je Nele."
„Pa kako nisi znao? Meni su rekli još jutros."
Još jutros? Pa koliko to ja dugo ležim?!
Imao sam osjećaj da je to sve skupa trajalo pola sata... a ovaj kaže još jutros.
Zamaknusmo iza ugla. Tamo stajahu Jana i Vlado. Kako su oni ušli ovamo? Kuda su se iskrali?
Jana mi reče da je sve u redu. Kada čovjek vidi ovako lijepa lica, mlada kao rosa, teško je da ne osjeti radost. A kad se tamnim hodnikom, kroz koji me vode do prve koronarne, prostre zvonak mladalački glas, teško je ne osjetiti spokoj i vedrinu. Nјihovi osmijesi razgrnuše mi gomilu misli što su se rojile u mojoj glavi i oko nje. Milina ih je bilo gledati. U njihovoj blizini ne bješe ni Sudbine ni arhanđela. Nemaju šta da traže. Kao da su se razbježali od udara mladosti i lјepote. Jana mi baci osmijeh dug i iskren, kako samo ona to zna. Taj osmijeh ponesoh sa sobom u šok sobu... 
Iznad moje kuće dizao se mali brijeg. Ha vrhu tog brijega stajala je jedna velika žuta kuća. Ta žuta kuća bila je prvo što sam imao prilike da vidim otvarajući oči i gledajući napolјe. Nosila je neku neizrecivu tajanstvenost, neku misteriju koja se usadila duboko u meni i koja me pratila cijeli život. Žuta kuća simbolizovala je sve ono što sam pokušavao da otkrijem, ostvarim u životu. Kad god krenem u neku novu avanturu, otvori mi se velika žuta kuća na vrhu brijega. Mora se priznati da sam dosta toga i postigao, ali u tu žutu kuću nikad nisam ušao.
Tog 29. novembra zapadao je veliki snijeg. Tog dana u Sarajevu obično zapada prvi snijeg. Rijetko kada omane. Brijeg je bio pokriven debelim slojem bjeline, a žuta kuća je izgledala kao jaje na oko. Zasijalo je sunce, koje je je razbijalo snijeg na hilјade sitnih svjetlucavih biserčića. Snijeg čini ulicu gluvom. Debeli pokrivač uguši lјudske korake i coktanje potpetica, a čovjekov glas otopli i ublaži. Tu blagost koja ovlada svijetom na koji je pao veliki debeli snijeg, i mirnoću kojom sunce ovaploti sve što se kreće po njemu, možemo slobodno nazvati rajskom. Ja sam jedan od onih koji vjeruju da je raj u stvari velika snježna planina, okupana suncem.
E, takav je bio taj 29. novembar, kada su mene primali u pionire. Pa kako onda čovjek da ne voli Tita?
Imao sam bijelu kapicu i crvenu maramu, kao što ima svaki Titov pionir u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Imao sam u svakoj svojoj knjizi njegovu fotografiju. To je bila jedina fotografija u mom školovanju na kojoj se nisu smjeli crtati brkovi. Bijela kapica i crvena marama dobija se, kod nas u 
Osnovnoj školi „Ahmet Fetahagić", na Dan pionira i Republike, za dvadeset deveti novembar.
Mi smo stajali u redovima. Holom se širio miris masne farbe sa zidova. Sva se škola umila za taj dan. I ona diše uzbuđenjem koje osvaja naša mala srca. Vazduh je bio otežao od znoja i uzdaha i vonja nakvašenih dječjih čizama sa kojih se stao topiti snijeg, praveći lokvice ispod naših nogu. Jedno dijete, dvije lokve. Po velikim staklenim površinama, odozdo, hvatao se mraz, a odozgo magla od našeg daha. Dječja graja miješala se sa zvukom partizanskih marševa koji su dolazili iz prozuhlog zvučnika, okačenog na pročelјe iznad kog su stajali Titova slika i natpis izrezan od stiropora obojenog u crveno. ONI SU ISTORIJU PISALI KRVLjU! Tu se desilo moje prvo neslaganje sa Titovom politikom. Nije mi, onako malom, bilo jasno zašto bi neko istoriju pisao krvlјu. Valјda je jednostavnije pisati je olovkom!?
Stajali smo okrenuti ka improvizovanoj pozornici, na koju su izlazila starija i mudrija djeca, praćena recitacijama, igrom i pjesmom. „Ovo je veliki dan", počinjali bi oni svoje govore, a nas bi polako hvatala dosada, zvjeranje i nervoza. Čak ni maštovita scenografija sa zastavama SFRJ, CR BiH i SKJ, sa sve Titovom slikom i natpisom o istoriji i krvi, nije uspijevala da zadrži našu pažnju.
Gledao sam djecu koja su se smjenjivala na bini, zavidio sam njihovoj rječitosti i slavi, i mislio da ja nikad neću imati toliko godina koliko imaju oni. Mnogi od njih su bili meni nedokučivi četvrti razred. Ali, zavidio sam i onim mangupima iz naših redova koji su već poslije prve recitacije počeli vidno izražavati dosadu, što zbog hiperaktivnosti, karakteristične za prigradsku djecu, što zbog nezrelosti i manjka vaspitanja. U tren oka redovi se pomutiše pod „pritiskom" onih koji stadoše gađati košpicama djevojčice iz drugih razreda i gaziti one pored sebe.
Obje te strukture nosile su neki izazov, tajnu koja je stajala ispred mene, kao ona žuta kuća, i koju moram da otkrijem ne bih li postao kao oni. Kako ću ja da budem pametan, a i mangup u isto vrijeme?!
No, šta se s njima zbilo, pitam se sad dok me vucaraju po hodnicima Urgentnog centra, u prvo koronarno odjelјenje, gdje sam ne htijući dospio ovog predivnog nedjelјnog jutra. Šta se zbilo sa svom tom finom, vaspitanom djecom koja nam je sa pozornice moje osnovne škole poručivala kako ulazimo u svijet pravde, istine i čovjekolјublјa. Ta fina, lijepo vaspitana djeca, pravilno postavlјenog glasa, uredno počešlјana, umivena i čista, zategnutih vratova i kičme, djeca koja su nam napravila divan program za taj svečani dan, ubrzo zatim, prolazeći kroz sve školske institucije i forume, postaju dijelovi raznih partijskih struktura, vješto plivajući na površini uzburkanog mora u koje je moja zemlјa ušla nakon Titove smrti. Završivši visoke škole, kao po nekoj ranije dogovorenoj pogodbi, njih je slјedovalo radno mjesto, uglavnom u kancelarijama nedaleko od roditelјskih, ušuškan prostor između čaršije i Marijin dvora, šank u jednom od najvažnijih sarajevskih kafića, najlјepša djevojka iz razreda, slatka mala dječica, od čije se galame nije moglo gledati Nedelјom popodne, vikendica na Nišićima, a zatim, ukoliko su promućurniji i sa manje obzira, i stan od osamdeset pet kvadrata u nekoj od sarajevskih novogradnji sa sve garažom i golfom dvojkom u njoj.
Nakon ovako vrtoglavog uspona, jedino što je ostalo od izazova junacima priredbe na kojoj sam primlјen u pionire, bio je povišen holesterol, enzimi u jetri i šećer uvijek blago iznad normale. Srećom po njih i po njihove krvne slike, tu dosadnu, monotonu priču razbio je ratni sukob, tresnuo ih o zemlјu, oteo im ono što im je dotadašnji život na kredit dao, i onako gole, bez imuniteta, ostavio da čame nemoćni i poniženi u nekom podrumu pod granatama ili ispred nekih ambasada pod sigurnosnim kamerama, tražeći od njih da odbace cjelokupno svoje znanje, moralne poglede, način razmišlјanja i svjetonazor, da sve vrate na nulu, te da svoj život, barem onaj dio koji im je preostao, počnu iz početka, ne osvrćući se nazad, baš kao što se ni navijači Želјe nisu osvrtali iza sebe na semafor, na kome je pisalo da Zvezda vodi četiri prema jedan.
Još jedna sreća pratila je junake te moje priredbe. Ogromna većina njih preživjela je rat, ne samo zbog toga što su im elementarno znanje stranog jezika i kultura komunikacije (nesretna masa koja je u grad nahrupila sa prvim udarima granata, bježeći od „četnika", to znanje nije posjedovala) omogućili da se na vrijeme, preko raznih međunarodnih, humanitarnih organizacija izvuku iz Sarajeva, već zbog činjenice da i sam rat nije donio onolike rezultate (čitaj žrtve) koji su očekivani s obzirom na snagu i intenzitet mržnje, netrpelјivosti i arogancije koje su tim ratom upravlјale. Drugim riječima, u odnosu na Drugi svjetski rat, ovaj poslјednji u potpunosti je podbacio i brojem žrtava i materijalnom štetom, te jedino čime se može „pohvaliti" pred istorijom jeste broj izbjeglica, a to protagoniste priredbe te davne 1969. i nije toliko interesovalo, čak im je išlo u prilog, jer su se oni, barem oni koji su se na taj korak odlučili, sa svojim znanjem, radnim navikama i vaspitanjem ponijetim iz dobrih kuća, vrlo brzo snašli u Misisagi, Torontu, Hjustonu, Kičineru, Sidneju. I sada tamo, sa drugim pasošem u rukama, sa malo većom platom nego što bi je imali u Sarajevu da nije bilo rata, bojuju one iste bitke, koje 6i ih očekivale da je sve ostalo normalno, bez velikih istorijskih poremećaja. U novim uslovima, kao da rata nije ni bilo, sve se svelo na dovođenje holesterola, enzima jetre i šećera u granice normale. Jednom godišnje, oni iskoriste komoditet koji su im dale nove domovine, te svrate do Sarajeva, ne bi li naišli na nekoga s kim bi mogli normalno popričati. A tih je sve manje.
„A šta je s onim drugima?", upita Sudbina, koja se odjednom nađe ispred ulaza u koronarnu jedinicu iz koje dva medicinska brata izađoše žurnim korakom, bez izraza na licima.
„Aaaa, sa mangupima."
Ovi drugi, mangupi, često marginalizovani i izopšteni iz onog vidlјivog svijeta za koji mogu da posvjedočim da je u to vrijeme postojao, oni su ispadali iz igre, što zbog neelastičnog sistema u kome su rasli, što zbog svoje neprilagođenosti, ambicija i pohote, te su se neki već za vrijeme osnovne škole okretali kriminalu i lopovluku, dok su se oni promućurniji, nakon redovnih osam razreda škole, okretali onoj djelatnosti koju su nazivali jednostavnim imenom život. Ti su, u klјučnom momentu, došli u dodir sa novcem, radeći kao zanatlije, konobari, trgovci, ugostitelјi, organizatori kulturnih manifestacija, pilјari, preprodavci na veliko i malo. Onaj koji je osjetio novac u rukama, taj je znao koja pravila igre uskoro dolaze, onaj koji je osamdesetih živio brojeći crkavicu i zarađujući na kupoprodajnoj razlici cijene borovnica na Jahorini i cijene istog produkta na Markalama, njega nije iznenadio promijenjeni sistem vrijednosti, koji je kao srednjoamerički tornado pobucao milione domova sa ove strane Berlinskog zida.
Ti mangupi znali su tumačiti kursnu listu, dok oni sa pozornice nisu znali da to postoji. Ali oni je nisu tumačili na način na koji su to činili obrazovani teoretičari, pušeći sarajevski marlboro za stolom u Parkuši sa pogledom na Titovu ulicu, i spekulišući o tome da li ovakav pad dolara uslovlјava i skok cijena goriva na svjetskom tržištu, već su je mjerili deblјinom vlastitog novčanika.
Oni koji su tog sunčanog novembarskog jutra u holu moje osnovne škole bili bezbroj puta opominjani od učitelјica i nastavnika, da puste na miru ostalu djecu koja uživaju u ovako krasnoj priredbi, svoja jedra su polako ali sigurno okretali prema vjetrovima koji su uskovitlali prostor iznad njihove domovine s kraja osamdesetih godina, da bi iznenada izbili na čelo regate u klasi „moja nacija, moja šansa" nakon „demokratskih promjena", zauzeli fundamentalna mjesta, prvo u svojim nacionalnim partijama, zatim u svojim nacionalnim generalštabovima, pa onda u prvim, pravim demokratskim institucijama. Ha kraju, svu svoju snalažlјivost kapitalizovali su ugradivši se u temelјe agencija za privatizaciju, namještenih tendera i državnih institucija, prešavši tako put od marginalca sklonog kršenju javnog reda i mira do uglednog građanina, čije ime predstavlјa ujedno i najveću katastarsku jedinicu u elitnim gradskim opštinama.
Za takvu plovidbu na otvorenom tranzicionom moru, po kome su plutali leševi onih koji nisu bili u stanju da se prilagode novonastalim uslovima, bilo je potrebno imati „đon obraz", hladno srce, poznavanje četiri osnovne računske radnje i uvijek spreman metak u cijevi. Nјih na površinu nije izbacio rat, već promjena, jer isti takav sloj lјudi pojavio se u svim postkomunističkim zemlјama u kojima rata nije ni bilo. Svi oni vele da se komunizma sjećaju nerado, kao da su bili neki veliki sociolozi teoretičari, filozofi disidenti, a ne pilјari, kafedžije ili, u najbolјem slučaju, trgovački putnici. Takvi igrači listom izražavaju rezervu prema vremenu u kojem su se „gušila lјudska prava", kao da su još onda u sebi nosili plamen Francuske revolucije, a ne bronhitis izazvan pretjeranim pušenjem jeftinih cigareta, prema vremenu u kojem njihovo preduzetništvo nije moglo doći do izražaja zbog „nakaradne privredne politike". Svi su oni bili na margini i, tobože, ne zbog svog socijalnog nesnalaženja, nego zbog njihove odlučnosti da se do kraja bore protiv nepravednog sistema.
Svoje indolentno ponašanje za vrijeme programa posvećenog našem prijemu u pionirsku organizaciju, oni danas objašnjavaju svojom promućurnošću, zahvalјujući kojoj su već tada vidjeli neumitnu propast jedne promašene ideologije, a nipošto (ne)vaspitanjem koje su ponijeli iz kuće. Dok to govore, igraju golf na istoj onoj livadi na kojoj su prije samo dvije decenije čuvali ovce. Nјihova nesreća, međutim, leži u činjenici da su rijetki oni iz te plejade koji će ugledati svoje unuke u istim katastarskim jedinicama koje su u ta smutna vremena prepisane na njihovo ime. Nekoga neće biti. Ili njih, ili unuka, ili katastarskih jedinica.
„A ti koji su pisali one stihove? Ko su bili oni?"
Ja, nadahnut opisom tog čarobnog novembarskog jutra, nastavih svoj ekspertski ekspoze.
Pitate se, gospodo, a ko su ti koji su pisali one divne stihove pred kojima sam se klanjao i koji su mi natjerali suze na oči. To su bili pjesnici!
Ali i pjesnik je prevalio dug i mukotrpan put od momenta kada sam ja priman u pionire do momenta kada me primaju u prvu koronarnu jedinicu.
Pjesnik je u komunizmu bio opasno oružje, uvaženi faktor čija je riječ mogla da pokrene talas, da uzburka more. Komunistički vladari su ga se plašili, jer su znali da je njihova vlast bazirana na ideji, a pjesnik, po prirodi stvari, nosi više i jače ideje od samog komunizma. Komunizam ga se plašio, jer je znao da ga je pjesnik na neki način i doveo na vlast, pa se moglo dogoditi da ga sa vlasti i skine.
Pjesnik je volio komunizam dok ga nije počeo žulјati. Kad ga je počeo žulјati, pjesnik je u komunizmu vidio stege, lance. No, pjesnik je čudan. On će vidjeti lance i stege u bilo čemu drugom, čak i u slobodi, jer on može to da vidi, jer je pjesnik. Međutim, pjesnik je htio da raskida lance i stege.
Pjesnik tada ulazi u boj za slobodu. Prvo piše, pa biva prognan, pa se udružuje, pa ulazi u forume, obraća se međunarodnim institucijama, obraća se svom narodu, vapije za pravdom, ime mu se mota po novinama, predviđa kataklizmu, ulazi u narod, otvara narodu oči, budi ga, osvještava, organizuje se, prestaje da bude pjesnik, postaje političar, pravi se da je još uvijek pjesnik a ne političar, počinje svađu sa drugim pjesnicima, a drugi pjesnici se svađaju s njim. Oni se svađaju zato što pripadaju različitim narodima, narodi im se ne podnose, ne podnose se ni pjesnici, narodi se hvataju za guše, pjesnici to opjevavaju, komunizam umire, rađa se rat, pjesnik je u uniformi, naoružan, piše pjesme, staje rat, pjesnik nestaje.
Pjesnika više nema. Ne snalazi se u novim okolnostima jer u demokratiji lanaca nema, ali nema ni ideja. Čega ima u demokratiji? Robe. Sve postaje roba. I voda i vazduh i misao i pjesnik. Pjesnik postaje samo jedan od onih koji izbacuju svoje ideje na slobodno tržište. Što je tržište slobodnije, pjesnik sve više gubi na značaju. Što je više slobode, pjesnika je sve manje. Koliko smo samo pratili poeziju dok smo bili mladi, u komunizmu, okruženi zabranama, iscrtani granicama, naslonjeni na bodlјikavu žicu, a koliko nas malo poezija interesuje kad tih međa nema, kad nam je sve nadohvat ruke, kad se ni ne sjećamo stege. Pa šta je tu na stvari?
Izgleda da je pjesnik čovjeku potreban u ropstvu, kad je vezan, kada vuče tešku gvozdenu kuglu tiranije za svojom nogom. U slobodi pjesnik nema više nikakvu funkciju. Dosadan je, blijed... Ili mi u slobodi nemamo vremena za pjesnika. A da li je slobodan onaj koji nema vremena?
Zato pjesnik u slobodi ne zarađuje dovolјno, mnogo manje od pjevača ili stručnjaka za marketing, nebitan je u pregovorima oko formiranja vlade, ne može da utiče na najjače stranke, a njegove pjesme i ideje niko ne čuje, jer demokratska vlast nije sastavlјena od ideje i pjesme, već od broja glasova u parlamentu. Pjesniku komunizam garantuje disidentstvo ili, ako je pjesnik dobar, Gulag, a kapitalizam grobno mjesto u aleji zaslužnih građana.
Komunizam je i propao zbog toga što je to suštinski elitna ideja. Komunisti su sebe i nazivali „avangardom radničke klase". Uvijek sam se pitao kako avangarda može da vodi državu? Pa logično bi bilo da državu vode mediokriteti! Oni su ogledalo nacije, a ne avangarda. Avangardu niko ne razumije, jer ako je razumije, ona više nije avangarda. Onog trenutka kad je avangarda izgubila dah, kada je komunizam pao, radnička klasa nije to ni primijetila. Kako će primijetiti kada je pala avangarda. To normalan čovjek ne vidi. On vidi kada padne gol ili dinar, ili snijeg, ali pad avangarde se ne primjećuje. Otuda ta nepodnošlјiva lakoća pada komunizma. On se i nije mogao zadržati na vlasti osim silom, jer se mase nisu mogle s njime identifikovati kao što su to mogle sa kralјem, gdje postoji jaka tradicija, ili s religijom, koja nikada nije imala problema sa popunjenošću smještajnih kapaciteta. AKO su radnici toliko vjerovali komunizmu, što ga nisu branili?! Što nisu izašli na ulice i rekli „ne damo naš komunizam". Ne, radnicima je mnogo interesantniji onaj šareni izlog što je stajao na mom putu ka muzičkoj školi.
Pjesnik je bio opasnost jer je „radničku klasu" upozoravao da postoji još nešto osim ideje koju joj njena avangarda nudi. Onog momenta kad je Partija postala brojna, prestala je biti avangarda, postala je mediokritetska, mejnstrim, a svakom mejnstrimu se ne ostavlјa naročito mnogo vremena do kraja. Dolaskom demokratije, čitav sistem gubi na težini i postaje nešto što je slično lebdenju u bestežinskom stanju. Stručnjaci koji su to lebdenje nazivali „tranzicijom", imali su zadatak da obmanu lјude koji pamte Tita i socijalizam kao nešto sigurno i bezbjedno, da ih ubijede da će vrijeme sigurnosti ponovo doći, ali ovaj put u obliku demokratske vlasti koju imamo pravo mijenjati svake četiri godine. Pokušali su da objasne čovjeku koji pamti Tita da i kapitalizam ima isto srce kao i komunizam. Otuda su i izmislili riječ tranzicija, pojam koji, u stvari, ne postoji. Period koji moramo da prođemo da bismo ugledali sunce na kraju tunela. Tranzicija je laž koja uliva nadu onim naivnim, onima koji stoje u redu za neka mirnija vremena. Naravno, pošto ne postoji, tranzicija je vječna. Sada, kada je sve manje onih koji se sjećaju Tita, ta riječ se polako povlači iz upotrebe.
Nema tranzicije. Ima samo kapitalizma. Kapitalizam nema srca. Jedina veza između kapitalizma i srca je srčani udar.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:32

Слика

19

 

KAKO JE CRKO MARŠAL

 
 
Ho, kada se sjetim tog čarobnog Dvadeset devetog novembra, kada su me primali u pionire, i mog prvog susreta sa Titom, čiji mi je pogled sa velike fotografije postavlјene u pročelјu hola ulivao sigurnost i mirnoću, nikako mi nije jasno zašto je došlo do mog sukoba s njim?!
Uvališe me u sobu u kojoj je, čini mi se, već ležalo više hilјada lјudi. Ali kad si u ovakvoj situaciji, svejedno ti je gdje si i s kim si. Oko mene cijuču aparati za mjerenje otkucaja srca, lјudi jauču, neki su ludi.
Bilo je to predvorje onoga svijeta, mjesto odakle se duše šalјu pred Svetog Petra. Vidim da Azrael jako dobro poznaje ovu prostoriju. Hodao je po sobi nečujnim koracima, vješto izbjegavajući sudare sa medicinskim sestrama i doktorima, koji ne govorahu ništa među sobom, ali radiše kao u nekom filmu na sedamdeset osam obrtaja. Azrael baci pogled na ekrane na kojima stoji slika rada srca onih koji su imali tu sreću da dođu dovde. Vrti glavom, zabrinut za sudbinu jedne debele žene, čiji se broj otkucaja polako smanjuje. Oko žene su i medicinski radnici. Pokušavaju da broj cijuka koji dolaze sa njenog aparata povećaju. Niko ništa ne priča. Samo se pogledima domunđavaju. Dva ili tri pogleda i odvedoše ženu iz prostorije. Azrael krenu s njima. Ja pogledah Sudbinu, koja sjeđaše preko puta stola na kome su stajale epruvete, papiri, stetoskopi, mikroskopi. Ona slegnu ramenima.
„Šta je sa ženom?"
„Visok krvni pritisak, holesterol. Obično žene to nemaju... ali Jovana Vlaisavlјević."
„I ?"
Sudbina okrenu glavu od mene. Znala je da su lјudska bića osjetlјiva i da me u ovom trenutku ne treba podsjećati na smrt.
„Nastavi...", reče blagim glasom, punim razumijevanja i znatiželјe.
Tito? Tito je bio prisutan sve vrijeme mog odrastanja, pratio me na svakom mom koraku, pružio mi bezbrižno djetinjstvo i veselu mladost, u nekim trenucima bio sam ponosan na njega, kao što sam danas ponosan na Noleta. I ja sam mu bio zahvalan. Pisao sam mu školske radove, obećavao sam mu da ću dati sve što on od mene bude tražio, nisam mu zamjerao što nikad nije došao u naš grad, ili ako je i došao, a ja ga nisam vidio. Pratio sam štafetu punog srca, čak sam i svirao na dočecima, iako je on već odavno bio počivši.
Ja nisam bio izuzetak. Cijeli narod je bio kao ja.
Zbog čega? Zbog čega je jedan narod (ili više njih) pristao na to da mu jedan čovjek bude garant mira i sigurnosti? Odakle ta bezbrižnost u kojoj smo bili ulјulјkani pedeset godina? Šta je njeno ishodište? Titova propaganda? Teško. Nema te propagande koja može da anestezira neki narod da se u njemu ne čuje ni muha, a da sam narod na to rado ne pristane.
Nije da Titu niko nije pružao otpor. Postojali su intelektualci, misleći lјudi, umjetnici, pjesnici, koji su o njemu govorili mnogo gore no što sam rekao ja. Ali njegovo lukavstvo, pametan slijed poteza, šarm i autoritet koji je posjedovao, uvijek su ih neutralizovali, te je javno mnjenje redovno stajalo iza njega držeći mu stranu, tražeći od njega da ostane ono što jeste. Bog koji hoda.
Nakon smrti postao je duh koji hoda. Ko Zagor.
Nije ovaj narod anestezirala ni represija koje se nije libio kad bi osjetio da mu se klima stolica. Goli otok je najstravičniji oblik te represije. Ali represija međ lјudima širi strah, a mi strah nismo osjećali. Mi smo osjećali sigurnost i bezbrigu. Mi se nismo osjećali kao zatvorenici jednog sistema, već kao mala djeca. Jugoslavija nije bila zatvor, već obdanište. Vrte se tobogani, lјulјaju se lјulјaške. Ne vjerujem da bi bilo drugačije i da je imao Sibir iza sebe, kao Stalјin, ili velike stadione za masovne egzekucije, kao što je imao Pinoče. Nјegov sistem vladavine nije bio zaplašivanje, već nešto što je na Balkanu skoro nemoguće, povjerenje. Mi smo potpisali ugovor s njim da će nam biti dobro dokle god je on živ i na vlasti. Mi smo potpisali ugovor na međusobnu lјubav i bezgranično vjerovanje. On nam je to omogućio. Otac svih nas. Naš najveći sin. Naše je bilo samo da se ne miješamo u njegov posao. Ni on se nije miješao u svoj posao. Ljubav je bila toliko razvijena da čak i kad je bilo očigledno da nas vara, mi smo mu opraštali, osuđujući one oko njega. Ljubav je bila tolika da, kad smo navijali na nekoj utakmici, izgovarali smo njegovo ime, kao da je on postigao gol, a ne Džajić, kao da je on zakucao iza leđa, a ne Pero Vilfan, kao da je on nokautirao Žilberta Koena, a ne Marjan Beneš.
Ali je bio namazan. Koristio se američkim metodama. Korumpirao nas je. Kupio nam je kola, vikendicu, dva mjeseca na moru, dvije sedmice na Jahorini i sijaset rođendana. Te njegov rođendan, te rođendan njegove Republike, te rođendan njegovog ustanka u Srbiji, zatim njegovog ustanka u Crnu G oru, pa njegovog ustanka u Bosni i Hrvatskoj, pa njegovog ustanka u Sloveniji i Makedoniji, nije zaboravio ni rođendan žena, pa rođendan rada, pa rođenje Nove godine, slavilo se uveliko. Obradovao nas je komunikacijom sa svijetom, doveo nam Fest, Bitef, Marlona Branda, oba A(r)mstronga, Orsona Velsa. Bio je mudar, pa se nije miješao u košarku, niti on niti njegovi generali, pa je nekoliko inteligentnih i obrazovanih lјudi od te igre napravilo istoriju pobjeda za ponos. S druge strane, mnogo je brinuo za nas i naše zdravlјe. Zbog te brige slijedio je komunističke zemlјe po pitanju zdravstva i obrazovanja, pa smo imali besplatno doktora, pa smo svi išli džaba u školu, proslijeđujući knjige kroz generacije, obradovao nas je time što nam je podijelio pasoše koji su, radi izuzetne strateške važnosti zemlјe koju su stvorili Jalta i drugo zasijedanje AVNOJ-a u Jajcu, dobili neslućenu vrijednost. Zbog validnosti tog pasoša, moja ekipa iz Skoplјa znala je tako da krene sa dvije šteke marlbora u Tursku, te nakon obilaska svih balkanskih zemalјa, kupujući i prodajući robu koja je u jednoj zemlјi pristupačna a u susjednoj deficitarna, stigla u Zapadni Berlin sa deset hilјada maraka u džepu, a da pri tome ne prekrši niti jedan jedini carinski zakon država kroz koje je prolazila. To si mogao samo sa Titinim pasošem. Naravno, mene je najviše obradovao time što je dozvolio nesmetan ulazak rok muzike na našu teritoriju, i time omogućio milionima slјedbenika te religije da uči, raste i razvija se pod uticajem najmasovnije umjetnosti u istoriji.
Ja sam bio mali, pa ne snosim odgovornost, ali često postavim pitanja kako su stariji i ozbilјniji od mene prihvatali tu šarenu lažu. Morali su se zapitati: Odakle ti lova, frajeru?
Možda su se i pitali, ali nisu htjeli da čuju odgovor. Kao kockar koji vidi broj na koji je kuglica stala, zna da će u nekoliko slјedećih sekundi izgubiti sve što je stavio na sto, ali odgađa trenutak da krupije to svojim hladnim i lјubaznim glasom obznani, ne želi da čuje šta se u stvari dogodilo sa novcem koji upravo mijenja vlasnika. Narodi su pristali da im on bude vođa, ne zato što naš narod voli da ima vođu, kako je to uvriježeno mišlјenje, s kojim se istorija ne slaže, jer je ovaj narod (Srbi) svako malo skidao kralјeve, kneževe, careve i carice, već zbog toga što mu je odgovarala pauza od pedeset godina u kojoj se neće uhvatiti za vratove i rješavati probleme koji su stari koliko i njihovo postojanje.
Slovenci i Hrvati su čekali njegov odlazak, znajući da prestaje da postoji i poslјednji garant zajedničke države sa nižim bićima; Muslimani, Crnogorci, Šiptari su čekali njegov odlazak jer su znali da nakon što im je on poklonio sve atribute naroda, red je da im da i teritoriju; a Srbi su žurno očekivali njegov odlazak da bi, sa ostalim narodima, napravili reviziju onoga što se nazivalo Jugoslavija, ne pomišlјajući na to da će tu reviziju umjesto njih napraviti NATO. A on se, mislim na NATO, u Memorandumu Srpske akademija nauka i umetnosti, koji je pisan u vrijeme kada sam ja pisao svoje prve stihove, ne spominje. Izostanak NATO-a iz Memoranduma predstavlјa najveću manu ovog oklevetanog dokumenta. Jasno je da pisci tog famoznog djela nisu anticipirali budućnost, napravili su račun bez krčmara, scenario bez glavnog junaka, utakmicu bez sudije. Nјegovim izostankom bilo je sasvim lako proglasiti takav jedan dokument šovinističkim i velikosrpskim, iako mi nikad neće biti jasno šta to zapravo znači.
Vratimo se Titi i meni. Gledali smo se još neko vrijeme: on mene sa zidova, ja njega u knjigama, i on jednog majskog popodneva ode...
Arhanđel se vrati u sobu. Očigledno da je Jovana Vlaisavlјević završila svoje bivstvovanje na ovom svijetu. Nјegovo lice ličilo je na lice šalterskog radnika u nekoj pošti u kojoj vlada vječna gužva. Oči, koje nijemo pitaju: „Ko je slјedeći?"
„Tito? Jeste. To je bila tiha smrt... kad mušterija ne osjeti da je prešao na ovu stranu. Dovukao sam ga na nebo bez nekih većih problema, bio je jedan od onih koji jedva čekaju da se sklone sa zemalјske pozornice. Možda zbog toga što je osjetio lakoću koju osjeća svako ko umre i postaje dio Svega, a možda zbog toga što je znao da je ostavio mnogo toga nerješivog iza sebe, i da bi najbolјe bilo da svi oni koji su ga mrzili nakon nekoliko godina kažu: Tito dragi, vrati nam se."
„A tako je bilo", posvjedočih.
„Znam. Broj transfera koje sam morao učiniti nakon njegove smrti se udvostručio." 
„I vi ga odnesoste gore?!" Iz mene progovori znatiželјa.
„Da. Doček je bio veličanstven. Te anđeli, te arhanđeli, te druga nebeska stvorenja, skupiše se da dočekaju tog zagonetnog čovjeka, odnosno njegovu dušu."
„Da mu odaju počast?", upitah skoro sa zebnjom.
„Ne, mladiću. Tamo nema toga. Skupiše se jer su znali da dolazi komplikovana ličnost, kompleksna duša. Sakupila ih je više znatiželјa da vide ko je taj čovjek, i šta će bit odlučeno, gdje će da završi... u raju ili paklu." Arhanđel tu završi, kao trgovac koji tačno zna do koje mjere može da spušta cijenu.
Zavlada tišina.
„I?", ne izdržah.
„Šta i? odvrati on, kobajagi iznenađen mojim dodatnim pitanjem.
„I šta je odlučeno? Gdje je završio?"
Arhanđel dobi izraz ozbilјnog pregovarača. Nagnu mi se u lice. Kvarni i crni zubi odjednom dobiše mladalačku bjelinu, a zadah vinjaka pretvori se u miris jorgovana.
„Mladiću, ja ovaj posao radim više hilјada godina, ne bih radi male gluposti da ga izgubim. Znam da ste vi na ovoj planeti skloni zabadanju nosa u tuđe stvari, ali odlazak nekoga u raj ili pakao predstavlјa nečiju najdublјu intimu, i pod apsolutnom je diskrecijom. I ne seri, nego pričaj" arhanđel opet poče da bazdi na rubinov. „Gde zapelo između Tileta i Neleta?"
Zastidih se pitanja. Osjetih se kao neko ko je prešao granicu pristojnosti. Moji slušaoci to osjetiše. Sudbina se nasmija krajičkom usana. Pokuša da me opravda.
„Nemojte da se toliko stidite, mladiću. Vi ste dio svijeta koji ne poznaje granice pristojnosti. Koliko god da ste svojim djelom želјeli da zaštitite privatnost, niste u tome uspjeli. Moj cijenjeni kolega samo vam je dao do znanja da ne smije da rizikuje da vam otkrije podatak gdje je Josip Broz završio, da li u raju ili paklu, jer je gotovo siguran da bi već sutrašnji brojevi svjetskih tabloida izašli sa tom informacijom na naslovnim stranicama. To bi bio impuls svima onima koji ga smatraju dobrim ili lošim da krenu njegovim stopama."
„Ja nemam ništa s tim. Ja ga nit volim nit mrzim. Indiferentan sam."
„Znam, mladiću, ali to nema veze sa ovim o čemu vam govorim. Te stvari se, jednostavno, ne objelodanjuju."
Ja ih pogledah, a Sudbina i Azrael sakriše poglede kao službenici za šalterom neke birokratske institucije koji time žele da vam kažu da su sve vaše mogućnosti iscrplјene, te da vaš problem ostaje nerješiv. Uhvati me nervoza, ona ista koju osjeća neko ko stoji sa druge strane šaltera.
„Pa šta to znači?", podigoh glas. „To znači da i za takve eklatantne primjere zla, na primjer Hitlera ili Stalјina, vi ne možete potvrditi da su otišli u pakao? To znači da za najplemenitije lјude ovog svijeta, bolesne i nemoćne, vi ne možete garantovati raj?"
Oni šute. I dalјe igraju ulogu administrativne prepreke.
„A zašto?", ne izdržah. „Zašto ne kažete svijetu da je taj i taj zbog toga i toga završio u paklu?"
Sudbina je i dalјe gledala u ekran, na kom je treperilo moje srce.
„Zato što bismo time uništili vjerovanje. Vi, lјudi, morate biti ti koji ćete nekoga poslati u raj ili pakao. 
Pokojnik živi u vašem sjećanju na ovakav ili onakav način. Dajući takve podatke otvoreno za javnost, ukidamo vjerovanje kao instituciju, ostavlјamo vas bez glavnog duhovnog pokretača, a bez vjerovanja prestaje smisao vašeg bitisanja. Prvo se gasite vi, pa život oko vas, na kraju se zaustavlјa okretanje planete. Kraj."
„To znači da nije Sveti Petar taj koji lјude šalјe u raj ili pakao. To znači da to činimo mi."
„Nije baš tako... ali zaboravimo ovu raspravu... nastavite priču o vašem sukobu sa Titom."
Kao što rekoh, previše nagao je bio naš uspon u samu žižu javnosti, previše lako i nezasluženo smo se dotakli visina, i onako nepripremlјeni i mladi nismo ni znali kakve nas sve stupice čekaju.
U nekoliko mjeseci, mi smo iz šupa i garaža uletili u velike dvorane i na stadione. To što su uradili Nadrealisti i Zenica bluz, moja harizma, šarm Pušenja i neodolјivost Novog primitivizma, više niko i ništa nije moglo zaustaviti. Postali smo najpopularniji podzemni bend u istoriji, jedina grupa koja je punila dvorane sa pričama o marginalcima, ubistvima, rudarima, nacionalnim sukobima i svemu onome što je te osamdeset četvrte, koja ni po čemu nije ličila na Orvelovu, bila ili tabu tema ili nešto što se izbjegava. Naša mladost i nadobudnost, bezgranična arogancija, koju može da nosi samo dvadesetogodišnjak, zatvorile su nam oči, začepile uši i utrnule osjećanje opasnosti.
Bio sam omamlјen neopisivim uspjehom, uvjeren da mi taj isti uspjeh nije naudio. Govorio sam otvoreno, bez zadrške, zabadao prst u oko svakome s kim sam razgovarao, bacao plamen na sve strane, predstavlјao se (lažno) kao moralna gromada, sažalјevao sam bolesne, stajao na stranu slabijih, borio se protiv zla i korupcije, lupajući oko sebe stakla, ne pazeći ni na koga i ni na šta.
Nisam pazio ni sebe. Ha drugom koncertu u beogradskom SKC-u razvalio sam arkadu, na koncertu na stadionu u Zenici upao u šaht, u Zagrebu u Domu sportova su me ganjali nožem, a ja, opijen mladošću, znajući da imam krila, svemu sam prkosio kao što dostojanstveni jelen prkosi lovcima, stajući mirno ispred njihovog nišana sve do momenta dok ne potegnu oroz. Nije bilo neobično da netom nakon Titove smrti neko pjeva o stvarima o kojima smo pjevali mi, niti smo mi bili jedini koji smo primijetili anomalije društva u kome smo živjeli, ali je bilo van svake pameti da se sa takvim pjesmama pune dvorane i stadioni. To je bio disbalans jednak onome da Čukarički igra svoje utakmice na Vembliju.
Osim toga, tolika naša popularnost počela je da žulјa tabloide, koji su, kao i svuda u svijetu, bili na nekoj vrsti platnog spiska političke (policijske) vrhuške. Tabloide nisam mogao podnijeti ni u kom obliku, ni tada ni sada. To je jedan od onih otrova koje nam je poslala anglosaksonska kultura. Riječ koja budi najniža lјudska osjećanja, mržnju, zavist, lјubomoru. Svaki tabloid ima samo jednog urednika. On se zove Jago. Vješt je, ali zavisan. Neuhvatlјiv, ali smrtan. I njega gura neka nesreća. Ne znam koja je nesreća gurala glavne urednike sarajevskih tabloida, ali su, konstatujući našu neizmjernu popularnost, počeli da nam podmeću klipove. Naše riječi izvrtali su u svojim izvještajima, prikazivali su nas kao neprijatelјe, lopove, nedorasle tinejdžere. 
Nije nas se ticalo. Bili smo digli noseve, ne uvidjevši da nam se opasnost približava. A oko nas se sklapao obruč.
„Ne znam da li ste čitali Idiota?", upitah iznenada.
Ima jedan trenutak kada Aglaja Ivanovna saopštava knezu Miškinu da je dobrodošao u njihovu kuću samo pod uslovom da ne napravi neko sranje, konkretno, da ne razbije staru kinesku vazu. Tu Aglaja pogriješi. Postoje lјudi obdareni tim prokletstvom da čine upravo ono što im se kaže da je zabranjeno. Knez Miškin je iz tog soja. Napominjanje da je nešto zabranjeno postaje jače od njega, on se svim silama trudi da to izbjegne, ali neka tajanstvena ruka vuče sve njegove poteze u neželјenom pravcu, poput stršlјena kojeg izaziva vatra, naleće na nju iako zna da u toj vatri gubi život
Miškin je, naravno, razbio vazu. Ta fatalna osobina je nešto što me veže za nesretnog kneza. Godinama sam razmišlјao: zašto sam baš ja taj koji napravi sranje upravo onda kada mu se kaže da to ne radi?! Šta me rukovodi, koja je to tajna sila i ima li načina da joj se jednog dana izmigolјim, da postanem normalna osoba, rasterećena nesreće koju nosim sa sobom. Sjećate se detalјa sa početka moje priče, ono kad sam rekao da sam pred didom napravio veliki prekršaj...
U stanu moje bake, u onoj velikoj primaćoj sobi u koju je sunce ulazilo škrto i rijetko, stajao je kao katedrala veliki stari kredenac. Preko puta njega, na zidu iznad teškog drvenog kauča prekrivenog velvetnim crvenim pokrivačem, visila je ikona Svetog Nikole. Ispod ikone, za slave i blagdane, gorjela je svijeća. Ja na nju nikad nisam obraćao pažnju. Ona je osvjetlјavala ikonu, i oči Svetog Nikole, koje su nas motrile, čuvale od zla. 
Brat i ja smo upražnjavali jedan veoma interesantan sport. Skakanje po velikom kauču. Tog devetnaestog decembra majka me je više puta upozorila da, kad skačem po kauču ispod ikone, pazim da se ne ugasi svijeća!
Svijeća! Takvom nečemu nisam mogao odoliti! Svijeća mi je odjednom izgledala privlačno i izazovno. Gorjela je iritirajuće, praveći se važna ispod očiju Svetoga Nikole. Izazivala me svakog sekunda, provocirala, zvala me k sebi. Kud god da se okrenem, ona me je gledala. Rekao sam u sebi, e nećeš me prevariti! Neću te ugasiti! Ti si samo jedna mala pokvarena svijeća. Okretao sam glavu od nje, bježao u drugu sobu, napolјe, ali kad god bih se vratio nazad, prvo što sam uradio pogledao sam svijeću. I dalјe me začikavala. Treptala je kao da me zove, kao da traži od mene da je ugasim. Igrao sam se s bratom, trčao oko stola, skakao po kauču, ali na kraju sam uvijek bacao pogled na nju. Svijeću, čiji je plamen bio sve veći i veći. Ha kraju nisam izdržao. Neće ona mene više zajebavati! Prišao sam joj, dunuo u nju punim plućima i ugasio je!
Nisam siguran da li su sve nesreće koje su me pratile kroz život dolazile kao gnjjev nebesa zbog ovog ishitrenog dječačkog čina. Ne znam za Svetog Nikolu, ali sam siguran da je moj dida svom Neni to oprostio.
Tako nešto se dogodilo i u Rijeci. Pred sam koncert imali smo problema sa pojačalom. Ja sam onako neprofesionalno i šeretski zabadao nos i gdje treba i gdje ne treba. Nervoza me tjerala da šetam od tehničara do tehničara, od miks pulta do bekstejdža. Ha bini mala panika. Ne radi maršal, gitarsko pojačalo. Momci se trude da ga poprave, neko predlaže da se donese novo. Sala se polako punila, vremena je bilo sve manje, a mene je tresla nervoza kao pred svaki koncert. I dan-danas je tako, poslije svih koncerata, gradova, zemalјa, kontinenata, imam uvijek istu nervozu, istu onu koju sam imao i te večeri u Rijeci.
Sjećam se, stajali su neki lјudi u hodniku između bekstejdža i bine. Među njima je bilo novinara, a novinari i onda, a i sada, uglavnom rade za policiju. Jedan šeretski dobaci da je čuo da nam ne radi pojačalo marke maršal. Okrenuh se i rekoh mu da nam je crko maršal. Svi se nasmijaše. Taj isti, očigledno ne bez namjere da me isprovocira, reče da to i nije neki fazon, i da se to ne bi smjelo reći javno. Kao mlad mulac, glup i neustrašiv, odgovorih mu da to i nije neki problem reći. Ha kraju krajeva, rekoh mu bez grama samosvijesti, drčno i neskromno, da smo mi već toliko popularni da nam se ne može dogoditi ništa što bi nas zaustavilo u ovoj našoj misiji. On mi odvrati pogledom koji je značio da nije baš siguran u tako nešto. Ja odoh lјut ali zadovolјan.
Koncert je počeo uobičajeno, bez ikakvih indicija da će se nešto vanredno dogoditi. Krenuli smo sa Anarhijom, prešli na Abida i tako to... pokoji vic, politička šala...
Koje sve misli tutnjaju mojom glavom u ta dva sata svirke, teško je reći. One sijevaju, poklapaju se jedna sa drugom, potiru se. Pokušavam da kao u nekom vjerskom obredu sva moja znanja i sva osjećanja usredsredim ka jednom, ovdje i sada. Cilј mi je postići osjećaj blaženstva, bestežinskog stanja koje vjerovatno osjeti neki jogi, samo mnogo intenzivnije i artikulisanije od nas pjevača. Opasno je kada proces krene ukrivo, kada ne osjetiš odgovor od strane publike, kada svu svoju energiju moraš da kanališeš prema njima jer, za razliku od jogina kojeg niko ne gleda, mene su platili da ih zabavim. Ako su oni malo ukočeniji, ili ako im treba vremena da se zagriju, ja ne smijem biti sebičan, moram da se pozabavim njima. Onda struje misli kako da to učinim.
Te večeri publika u Rijeci je bila rezervisana. Nije ni čudo. Preveliki su bili prostori u kojima smo svirali u odnosu na to koliko dugo postojimo. Zenica i Nadrealisti su od nas napravili veliki spektakl, ali je najveći dio programa bio teško prihvatlјiv, nerazumlјiv, suštinski dalek za krug lјudi koji nas je u tom momentu želio vidjeti. Upravo smo pozorišnim efektima, skečevima i igrokazima na sceni pokušavali da premostimo taj jaz. Kada koncert dođe do Zenice, onda je sve lako. Sanjao sam vrijeme u kome će se sve naše pjesme znati napamet...
To vrijeme je stiglo... ali malo kasnije.
I u Rijeci smo imali slične poteškoće. Krenulo je furiozno, kao i uvijek, a onda se malo pada. Kada hoću da dignem publiku, kada se pozabavim njome a ne sobom, kroz glavu mi leti hilјade sličica koje mi pomažu da pokrenem mrtvaju. U jednom momentu sjetih se onog bahila iz hodnika za bekstejdž i njegove provokacije oko maršala. Ništa me više nije moglo zaustaviti. Moj cilј je zasmijati raju, zagrijati je, preveslati je na našu stranu.
Šta sam tačno rekao, ne sjećam se. Znam da i nije bio neki fazon i da smo ga svi brzo zaboravili. Mnogo jači fazoni, kao onaj: Tuđe nećemo svoje nemamo, koji je bio parafraza Titove odbrambene doktrine u kojoj se potencira nemaština oko nas, prolazili su nezapaženo, mnogo veće fore iz Nadrealista ujedale su političku oligarhiju jasnije nego moje skromno Crko maršal. Ali, Crko maršal je nakon mjesec, mjesec i po dana prekrio medijsko nebo Jugoslavije i postao, uz Breginu drogu i Borino za ideale ginu budale, najveći skandal u istoriji roka. Po broju zainteresovanih medija, što pisanih, što elektronskih, u svakom slučaju najveći.
Potresla se Juga, od Vardara pa do Triglava. Neko ih je obavijestio da Tito više nije živ i taj neko mora da bude kažnjen. A zašto? Svi su znali da je on otišao, samo nisu htjeli da to obznane. Kao što dijete, probuđeno da ide u školu, želi da još koji minut ostane u krevetu.
Ta histerija koja se survala na jednog dvadesetdvogodišnjaka bila je ravna progonu Hugenota u Bartolomejskoj noći. Nema medija, novina i novinara koji se nije upisao u ogroman spisak onih koji osuđuju raskalašnost jednog balavca. Beogradska hronika se zgražava, Vjesnik u srijedu osuđuje, NIN se ograđuje, Televizija Sarajevo se izvinjava, Oslobođenje nema riječi, tabloidi nas potapaju, a koncerti se otkazuju... Lavina pokreće i javnog tužioca. Stiže i optužba, za koju bih, da sam delikt učinio nekoliko godina ranije, dobio višedecenijsku robiju...
Ali, mene je ta osamdeset peta u suštini i izvadila.
Proteklo je dovolјno vremena, stvari su se polako mijenjale, republike su uzimale svoj dio velikog kolača i spremale se za konačni međusobni obračun. Hrvatska, republika, u kojoj je delikt napravlјen i gdje mi se sudilo, ušla je u prelazni period. Tvrdi komunisti polako su napuštali istorijsku pozornicu, dolazili su mlađi reformisti, oni koji će svojim radom, kasnije, utrti put desnici. Nјihova glavna poluga bila je socijalistička omladina, a list Polet predstavlјao je njeno istureno odjelјenje. U tom momentu sva omladinska štampa od Vardara pa do Triglava dobijala je na značaju. Iz nje su duvali svježi, reformistički vjetrovi, karakterisali su je neuobičajeno oštre riječi, radikalan stav i tabloidno provokativni naslovi. Čitajući tu štampu, čovjek stiče utisak da se Jugoslavija nalazi pred reformama, da je demokratija nadohvat ruke, da se definitivno okreće ka lјepšoj polovini planete. Ali, avaj, godine koje dolaze pokazaće da je to sve bilo samo nacionalno prestrojavanje u hodu, da nije postojala nijedna ideja van onoga što zahtijeva nacionalni korpus. Omladinski listovi bili su samo prethodnica nacionalnim armijama. Nјihova tobože socijalna i reformistička aktivnost bila je samo mala usputna stanica na putu ka osamostalјenju. Uloga koju su igrali imala je za zadatak da nas uvjeri da samo nacionalno oslobođenje predstavlјa ujedno i oslobođenje pojedinca. Nema potrebe da naglašavam da su u tome i uspjeli. Oni koji su pokretali reformsku buru osamdesetih, trpajući se ne samo u politiku već i u umjetnost, kasnije, devedesetih, zauzimaju dominantne pozicije u novoj podjeli karata, svako okrenut sebi i u svom ataru. Tužan je bio krah lažne šezdeset osme. Nekadašnji buntovnici postaju ministri, nekadašnji zastavnici prve klase postaju premijeri, baš kao što su u to isto vrijeme u demokratskom svijetu lјevičari zagovarali bombardovanja, vojne intervencije, sankcije i blokade računa. Istorija nam pokaza, po ko zna koji put, da onaj koji se bori za slobodu, jedino što stiče iz te borbe jeste utisak da je njen vlasnik! 
Vratimo se Poletu. List vidi moj slučaj kao eklatantan primjer stalјinističkog presuđivanja rigidnog režima prema mladom stvaraocu i na meni vježba demokratiju. Idealna šansa da se odlučno staje iza umjetnika, daje mi podršku i time me uvlači u „tranzicioni rat" između dvije političke struje u Savezu komunista Hrvatske. Moj slučaj puni novine i naslovne strane, ali sada iz drugog ugla. Da li je moguće da je jedan klinac kriv za sve što nas je snašlo? A tada, ruku na srce, i nismo imali nekih velikih problema. Problemi će doći kasnije.
Nova politička garnitura polako zamjenjuje staru, moja pozicija se popravlјa, ali je još daleko od idealne.
Misleći da me lјudi brane iz ideala, a ne iz političkog interesa, čudim se što mi ne daju više prostora, da ja kažem šta zaista mislim. Kontrolišu moje izjave uz opravdanje da nije trenutak za tako nešto. Ja, naravno, ni ne sanjam koliko mi je komplikovana situacija. Vidim samo da je stara zabrinuta, a stari više nema kome da se obrati. Imao sam sreću što me nisu podboli kao nacionalistu. To ne bih mogao preživjeti. Problem im je bio što smo na svakom javnom nastupu Sejo, Zena i ja izlazili zajedno. Jedan je Hrvat, drugi Musliman, a treći Srbin, savršena bosansko-hercegovačka formula. Mogu nas povuć za kurac. Neko bi pomislio kako smo lukavi, a mi o tome nismo uopšte mislili. To je bilo tako prirodno. Tako smo odrasli. Sjećam se, jedan novinar nas je pitao šta smo po nacionalnosti. Sva trojica smo odgovorili: Jugosloveni. On se samo nasmijao. Dobro, Jugosloveni, ali šta ste po nacionalnosti. Toliko o jugoslovenstvu.
U međuvremenu, oko mene se okuplјa tim stručnjaka, savjetodavaca. Stari, koji je potpuno odlijepio, sklonio je sve kompromitujuće knjige iz kuće. Stara je sjedila na telefonu i svakome pričala da ja nisam takav i da to oni rade zbog Srđana. Srđan je moj stari. Već prvog dana nakon što je krenula histerija, u našoj kući se ujutro, u neuobičajeno vrijeme, pojavio očev stari prijatelј iz sanatorijuma, Kecman, predratni komunista, partizan i iskreni pobornik borbe za diktaturu proletarijata, čovjek koji je robijao u više sistema, i čiju zvijezdu vodilјu nisu uspjeli da ugase ni Mathauzen, ni Lepoglava, ni Goli otok. Nјih dvojica, tata i Kecman, sjedili su u primaćoj sobi, bez pića na stolu. Obojica su imali noge u defektu, i obuvali se u Neretvi, firmi zaduženoj za ortopedska pomagala. Moj otac zbog tuberkuloze kosti, a Kecman zbog gelera na Sremskom frontu. Kad sam ih ugledao, nisam znao da l' da se uplašim ili da se smijem. Kecman me je pozvao k sebi i dubokim glasom, nagrizenim vlagom tamnica i rovova, rekao kratku, jezgrovitu rečenicu, koja je iste sekunde postala moj manifest.
„Ne priznati!"
To isto mi je rekao i moj dalјi rođak Zovko, koji se uhvatio posla da mi bude advokat: „Dok ti njima objasniš da je maršal gitarsko pojačalo, a ne pokojni Tito, ode ti pet godina u Foču, pa tamo objašnjaji šta je pjesnik htio da kaže. Nisi reko, i tačka!"
Osim toga, Zovko je znao sve one advokatske fazone koje nama smrtnicima ne padaju na pamet. Žalba, žalba na žalbu, žalba žalbe na žalbu, odgovor se šalјe poslјednji dan, isklјučujući vikend, pisma se ne primaju prva tri puta, čekaj da te sami pozovu. Vrati izjave svjedoka i traži dopunu. Jedino što sam shvatio jeste to da je bio iznenađen time što se slučaj otegao, jer je, kladim se, čitajući novine i gledajući televiziju, bio siguran da je presuda donesena i prije no što je tužilac krenuo da piše optužnicu. Zovko je uradio najbolјu stvar. Odugovlačio je koliko je mogao. Znao je da moj slučaj nije pravni već politički, da ne zavisi od umješnosti advokata već od političkih prilika, a one su nam išle naruku. Nјegovo odugovlačenje prešlo je iz prava u literaturu. Ha kraju, kada sam nekoliko godina kasnije osuđen na 100 njemačkih maraka kazne, nakon što je optužnica reterirala od ugrožavanja bezbjednosti, podrivanja sistema, veleizdaje, izazivanja međunacionalne mržnje i ne znam čega sve ne, do preglasne muzike, Zovko je htio i na tu presudu da se žali. Kao da je želio da kaže: „Da vidimo dokle mogu da pojedu svoje govno." Mene to već odavno nije interesovalo. Vremena su se mijenjala brzinom poslјednjeg kruga u Monci, junaci ove priče prepuštali su pozornicu istorije nekim drugim, mnogo opasnijim likovima, a uostalom, uvjeren sam da bi granate kojima je otvoreno novo poglavlјe povijesti moje napaćene zemlјe stigle prije odgovora na našu žalbu. U to vrijeme, lansirne rampe su užurbano pripremane za upotrebu.
Uglavnom, politička pozadina slučaja nikada mi nije bila do kraja jasna. Ko je mene htio da skenja i zašto? Ali to i nije bilo toliko važno. Važno je bilo moje saznanje koliko malo čovjeku treba da se sa vrha strmekne ka dnu. A što je vrh viši, to je pad teži i dramatičniji.
Međutim, dragi moji, nemojte misliti da sam ja nakon ovog događaja naučio lekciju. Ne, lјudsko iskustvo nije matematička formula, pa da se sama po sebi ugradi u slјedeći niz postupaka onoga ko je to iskustvo stekao. Naprotiv, lјudsko iskustvo je živa materija na koju gledaš iz više uglova, a uglavnom iz onoga koji ti u tom momentu najviše odgovara. Hoću da kažem, ako mi se ista stvar događala više puta, da sa vrha tresnem na dno, to ne znači da sam glup. To znači da moje Ja ne dozvolјava da se proglasim krivcem.
Dalјi slijed događaja bio je katastrofalan. Uspjeli smo da na talasu medijskog ludila napravimo veliki koncert u beogradskom Pioniru, što je, istini za volјu, bilo jedino mjesto u Jugi u kojem su nam dali da sviramo, i gdje direktor nije pokleknuo pod pritiskom milicije da se koncert odgodi. Ali, poslije toga grupa pada u ilegalu, skinuta sa svih kanala i svi^ sredstava komunikacije, prisilјena da se batrga na malim seoskim koncertima do kojih još nije dopro glas o našoj nepodobnosti.
Nakon Pionira, vrijedna je pomena još samo lјetna turneja, koja je, nošena legendom od prošle godine, bila jedna od najuspješnijih koje smo napravili, ali kasnije, kada je medijska tišina kojom smo bili kažnjeni pokazala svoje pravo lice, grupa pada u zaborav, te naši ponovni koncerti u gradovima u kojima smo samo godinu dana ranije punili dvorane, bivaju slabo posjećeni, ignorisani od javnosti, neprimjećeni.
Oko nas se isplela paukova mreža, podigao se zid, napravila se blokada, koju nismo mogli preskočiti ne bismo li došli do srca naše publike, a ona nam je odavno okrenula leđa. Industrija je reagovala na zahtjev Službe da se nađu neke druge, nove, mlade grupe, čije pjesme nisu toliko opore i drske, koji ne pjevaju o gastarbajterima, klošarima, ćakijama, fudbalu, tetovaži, već o lјubavi, ženama, snovima i patnji. Ha naslovnim stranicama šarenih magazina njihova lijepa i nasmijana lica zamijenila su naše iskežene face, a njihove lјupke i pitke melodije izbacile su sa radija i televizije naše kreštanje i raštimanost. To je u nečemu ipak bilo logično. Ona, prošla, osamdeset četvrta, bila je iznimna. Ono šta smo mi radili i o čemu smo mi govorili zaista nije zaslužilo da se lijepi na duplerice, naslovne strane, prajm tajmove. Mi smo bili medijska greška jednog sistema, nedopustiv propust koji je njima, vlastima, uznemirio program, a meni ponovo promijenio život.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:40

Слика

20

 

DOK ČEKAŠ SABAH SA ŠEJTANOM

 
 
Završi se Pionir i pade mrak. Niko nas više nije htio, niko zvao. Pokušavali smo da uradimo još neke koncerte, bilo je nemoguće. Negdje ne radi grijanje, negdje nemaju atest za binu i tribine, negdje su otvoreno rekli da nas ne žele. U Novom Sadu nam nisu dali da uđemo u dvoranu na dodjelu nagrade koju smo osvojili, u Sarajevu su postavili uslov da kažem javno da volim Tita. Kakvo ludilo! Koliko samo paranoje, netrpelјivosti, neznanja i straha je čučalo u narodu koji se krio iza Titinog imena, kao što se djeca kriju iza majčine suknje u strahu od preuzimanja odgovornosti. Mislio sam da ga lјudi vole, a u stvari, lјudi su ga se i plašili i volјeli ga u isto vrijeme. Bilo je to pomiješano osjećanje kakvo se obično javlјa kod djece strogih očeva. Ljubav i strah drže mase pod kontrolom čvršće od žandarmerije. Da, lјudi su osjećali da dolazi novo vrijeme za koje nisu bili sigurni kuda nas vodi, znali su da će drugi aršini i drugi junaci donijeti neka nova pravila. Nisu bili spremni za promjene... htjeli su da se on vrati, da djetinjstvo još malo potraje. 
Iz lјudi je izvirao strah od svega, od policije, od politike, od novog, od demokratije... a Pušenje je bilo zaklјučano samo u sebe. Bez izgleda da se izvuče ispod sante leda koja nas je prekrila.
U nas je, međutim, još uvijek vjerovao Jugoton, pa je tadašnji urednik Siniša Škarica čak pristao na našu suludu ideju da izdamo dupli album. U tami medijske blokade, „pod ledom", kako se na komunističkom jeziku nazivao onaj koji je prokazan, snimili smo jedan od najuzbudlјivijih albuma rok muzike. Dok čekaš sabah sa šejtanom jedna je od onih ploča koje se danas slušaju deset puta više nego kada je izašla, prekrivena mrakom, u junu osamdeset pete.
Ploču Dok čekaš sabah sa šejtanom snimali smo u Zagrebu, u Smolecovom studiju, smještenom u jednoj vili na Zelengaju. Nas osam, sedam članova benda i producent Paša Ferović, spavali smo na podu, u jednoj zajedničkoj sobi. Živjeli smo, disali i pili zajedno. U isto vrijeme, u istom studiju, Ekatarina Velika je snimala svoj drugi album a Haustor je snimao Bolero. Dijelili smo termine tako što su naše kolege radile u normalno vrijeme, a mi noću. Bili smo pravi-pravcati rokeri koji u svaku zoru poslije snimanja idu pješke preko Britanskog trga sve do kolodvora, gdje se nalazila kafana Tomislav, gdje su točili crno Tomislav pivo. Onda bismo sa radnicima, „što loču ko pesi", u ranim jutarnjim časovima stukli par krigli, a zatim se isto tako pješke vratili u naigu prostoriju i legli da spavamo. Napolјu je već carevao dan. Mi smo išli na pivo kad je Zagreb izlazio iz sna.
A kroz moje sne su prolazili zvuci pjesama koje će kasnije iscrtati mapu jugoslovenskog rokenrola: Šejn,
Šal od svile, Oči boje meda. To se sve snimalo dole, u podrumu vile u Zelengaju, dok smo mi spavali duboko i brzo. Oba ta albuma znao sam napamet prije nego što su ugledali svjetlo dana. Oko osam uveče, haustorčad i katarinci su se razilazili, haustorčad po kućama, a katarinci u neki hotel. Iza njih bi ostajali opušci i šolјe čaja. Niko od njih nije pio. Nije ni imao potrebe, jer su dobrano duvali. Duvalo se u dnu bašte, daleko od studija, jer je Smola bio u panici da bi mu neko od dežurnih čistunaca mogao podmetnuti neku drogerašku aferu. Nјegova vila, studio u njoj, muzičari i grupe koji su dolazili tu da snimaju, bili su dovolјan razlog da procvjetaju komšijska lјubomora, zavist i mržnja. Smola je bio oprezan čovjek, svjestan oholosti sredine u kojoj živi.
Mi nismo duvali, ali će zato restoran Tomislav zlatnim slovima upisati ime grupe Zabranjeno pušenje u jedno od dvadeset buradi piva koje smo obožavali. U takvoj atmosferi snimili smo naš drugi album, koji je danas jedan od onih naslova zbog kojih se isplatilo kupiti gramofon.
Nažalost, Šejtanov izlazak bio je propraćen tišinom.
Nema te televizije ni radija koji su se osvrnuli za nama. Vrlo brzo došli su i rezultati muka koje su pratile naš drugi album. Nakon divne lјetnje turneje, koja je još uvijek bila nošena euforijom poslije Valtera, ušli smo u sumornu jesen, koja je bila obilјežena otkazanim koncertima i praznim dvoranama. U samo godinu dana, grupa je prešla put do zvijezda i nazad. Tada sam prvi put shvatio šta znači ona jevrejska: dabogda imo, pa nemo. 
Kasnije ću, u još nekoliko navrata, imati prilike da se upoznam sa tom jevrejskom mudrošću. Ha kraju ću naučiti da kad imaš, to nema nikakve veze, jer to nije ono imanje koje je važno.
Svi su nam okrenuli leđa. One radio i TV stanice na čijim smo top-listama carevali mjesecima, sada su ostale gluhe ili su, eventualno, spominjale naše ime u kategoriji „ostali". One dvorane iz kojih su samo godinu dana ranije ispadali lјudi, jer nisu imali gdje da stanu, sada su zjapile sive i prazne. One radio-stanice koje su prethodne godine vrtile cijeli album bez prekida, sada su nas zaobilazile kao da smo kužni, kao da prenosimo opaku bolest.
Tito je bio moćan i mrtav!
U međuvremenu, na jugoslovenskom rok end rol nebu pojavile su se dvije velike zvijezde. Bajaga je te '85. doživio svoj vrhunac. Mlјeli su Jugom, nisu se skidali s medija. Pojavio se i Plavi orkestar. Mladi bend, nova Malkolmova beba, ali ovog puta komercijalno mnogo uspješnija i jača od Elvisa. Malkolm je na Elvisu naučio zanat, sa Orkestrom je napravio doktorski rad. U kratkom roku prodali su više ploča nego što u Jugi ima gramofona, njihova pitka muzika privukla je tinejdžere i ostavila nas, lјute rokere, negdje u dalјini.
Ponovo sam osjetio onu istu zavist i lјubomoru koju sam nosio u sebi davne '83, kada se Elvis odvajao od nas, kada je brže odlazio ka zvijezdama. Opet sam bio tipičan Balkanac.
Malo-pomalo, Zabranjeno pušenje se gušilo u nesviranju, praznim dvoranama, otkazanim koncertima, negativnim kritikama. Zaboravili su nas čak i tabloidi, koji su pokrenuli lavinu oko crknutog maršala. U stvari, otvorila se ta ogromna rupa, nesporazum između onoga što mi zaista jesmo i onoga što nam se slučajno dogodilo. Bio je plaćen ceh za ugovor sa đavolom, samo što mi to nismo mogli da vidimo one osamdeset pete, koja se bližila svome kraju, uvodeći bend u fazu raspada, a Jugoslaviju u najnemirniju petolјetku njene istorije.
Početkom osamdeset šeste, u Pušenju počinju da pucaju šavovi. Najtanji je bio onaj između studenata, Seje, Gaje i mene, na jednoj i pravih rokera, Šekija, Mitketa i Mučeta, na drugoj strani. Ime Zabranjenog pušenja raubovalo se još samo po slavonskim selima, toliko često da je naše poznavanje topografije ovog dijela bivše Jugoslavije moglo da bude dragocjeno nekom vojskovođi u ratu, nekoliko godina kasnije. Kroz sva ona mjesta za koje je Jugoslavija saznala iz dramatikom obojenih televizijskih dnevnika devedeset prve, sva ona sela, zaseoci i gradići koje smo te tragične godine gledali u dimu, razrušene i unižene, kroz sve te Slavkovce, Rokovce, Tenja, Iloke, Vukovare, Borova Naselјa... prvo je prošlo Zabranjeno pušenje, a onda tenkovi i transportna vozila.
Sjećam se, nisam ni znao da tu živi svijet podijelјen po vjerskoj pripadnosti. Ha jednom koncertu ispričah štos u kome spomenuh riječ „voz". Iz publike neko prijeteći dobaci: „Vlak!" Od pola sale dobi aplauz, a od druge polovine zvižduke. Ja rekoh: „Da znam još neku riječ sa tim značenjem, i nju bih upotrijebio."
Uglavnom, nama, školarcima, ti koncerti postadoše noćna mora. Naročito Gaji, koji je studirao medicinu i odmah poslije koncerata sjedao u voz, odlazio za Sarajevo, odrađivao časove, ponovo sjedao u voz i dolazio na slјedeći koncert u slјedeće mjesto. Možda bi nam te seoske svirke, koje, istini za volјu, imaju neku draž, pale lakše da smo imali vlastiti prevoz. No, pad na niske grane podrazumijevao je i povratak vozu kao najjeftinijem prevoznom sredstvu. Toliko su česta bila ta putešestvija da smo znali red vožnje napamet. Kasnije ću takav bespotreban raspored nositi u glavi za letove sa beogradskog aerodroma, a zatim i za letove iz Pariza... Sve je ostalo isto, turneja je turneja, samo su se mijenjala imena gradova.
Sjećam se da smo, vraćajući se lјublјanskim noćnim vozom, izlazili na stanici u Doboju i u tri ujutro na stanici kupovali kifle u pekari, koja se upravo tad i otvarala. Onako siti, stajali smo svega petnaest minuta i hvatali zagrebački, koji je prazniji i u kome se moglo naći neko slobodno mjesto. Ukoliko je i u zagrebačkom gužva, izlazilo se u Zavidovićima i ulazilo u beogradski, koji dolazi sedamnaest minuta kasnije, a koji je sigurno prazan. Poslјednja dva sata puta spavalo se toliko duboko i blaženo da se zvuk pištalјke kao znak dolaska voza u Sarajevo dočekivao bunovno i sa negodovanjem. San je znao biti toliko sladak da smo Boga molili da se dogodi neko kašnjenje, neki zastoj, a takvi slučajevi tih godina već nisu bili neuobičajena pojava na jugoslovenskim želјeznicama.
Tako su tekli bezidejni poslјednji dani osamdeset pete i prvi dani osamdeset šeste. Onaj dio benda koji se školovao, počeo je otvoreno da mrzi ovakve akcije, a oni koji su živjeli od muzike nisu mogli da ih se liše. Animozitet je izbio na relaciji između dvojice gitarista, Seje i Mučeta. Sejo je nosio idejnu liniju benda, a Muče je bio bolјi gitarista. Pucalo je i na relaciji između Šekija i Seje. Šeki je uzeo sve poslove u svoje ruke, radio je to nespretno i bescilјno, Sejo to nije mogao trpiti. Nije mogao trpiti ni način Šekijevog rada, a ni situaciju u kojoj on ne odlučuje.
Ja sam se sve više povlačio u sebe. Ovi koncerti produbili su moju apatiju i bezvolјnost. Činilo mi se da cijeli svijet ide mimo mene, da sam zaboravlјen, izgublјen, beznadežan slučaj. Opet me je stigla ona ista depresija koja je povremeno krasila svaki period mog djelovanja, a pojavlјivala se u trenucima kada se ne vidi budućnost projekta na kojem radim, kada osjetim da smo ušli u šablon, da smo postali samo šarafčići neke velike mašine koja melјe sve one koju su u njenom sistemu. Neko se na to može navići, neko u tome i uživa. Mene to boli, ne mogu da spavam, gubim apetit... iza toga se uvijek dogodi neko sranje...
Sjedio sam u parku u Đakovu, u toplo nedjelјno popodne, ispred katedrale, gledajući lјude kako zaustavlјaju svoje bicikle, toliko karakteristične za ovu ravnicu, kako se zdrave sa osmijehom na licu, sa idiotskom šalom na usnama, ali topli i umiveni. Gledao sam djecu kako se igraju, kako se plazaju niz tobogan. Slušao sam njihove majke kako vrište za njima, upozoravaju ih da paze, da se ne guraju, jer neko može da padne sa tobogana, da se ugruva. Gledao sam dvoje mladih kako sjede na klupi pored mene. Vidio sam njihovu lјubav kako se tek rađa. Kako govore, dotičući se samo pogledima, koji ne padaju i ne skreću u stranu, već netremice miluju lice onog drugoga. Osjetih bol, tog dana, u parku u Đakovu. Osjetih da svijet ide mimo mene, da svi žive, dišu punim plućima, a da se ja gubim i nestajem i da voz u kojem se trenutno vozim ide van voznog reda i u nepoznatom pravcu. 
Sličan osjećaj sam imao još nekoliko puta kasnije... U Beču, devedeset druge, dok sam, šetajući Praterom, tražeći onaj veliki okretni hepek u kojem je Orson Vels rekao Holiju Martinsu onu čuvenu rečenicu o Švajcarskoj i satu sa kukavicom; osjetio sam to i u Kavadarcima, još nekoliko godina kasnije, posmatrajući konobare u diskoteci, u kojoj ću nastupiti na plejbek, kako nevolјno i bez interesa spremaju set escajga za sto za koji bi trebalo da sjednemo gazda, njegova žena i ja; ili nedavno u Faru, u jednom skromnom restorančiću, posmatrajući sjenu spomenika koju pomjera žarko sunce južnog Portugala, po velikom kamenom okruglom trgu, čiji su rubovi bili omeđeni keramičkim pločicama koje su me podsjećale na grčko more. Uvijek poslije tog osjećanja dolazio je neki rez, neka propast, kraj, toliko čest i uobičajen u mom životu da sam se s njim skoro srodio, čekajući ga da, kad mi je najlјepše, dođe i usere mi život.
Te osamdeset šeste godine, raspad grupe, odlazak Mučeta, Mitketa i Šekija iz Pušenja dočekao sam sa olakšanjem. Nema potrebe da govorim o tome koliko sam njih trojicu volio i koliko sam im zahvalan što su sa mnom podijelili jedan od najuzbudlјivijih perioda mog života, ali sve ima svoj logičan rasplet. Ja nisam bio spreman da nastavim putem kojim sam pošao slučajno.
Bio sam sretan što ne radimo, ali osjećaj pripadnosti grupi nije nestao. Ponovo sam se ponašao potpuno suprotno od očekivanog. Obično, kada dođe do takvog rascjepa, prirodno je da apatija i beznađe narastu, da se sruče na čovjekovu dušu poput alpske lavine, gušeći je. Ja sam se, međutim, osjećao lagodno, skoro sretno. Osjetio sam neku vrstu slobode, kao da mi je sa leđa skinut teret koji nikad nisam kanio nositi, kao da mi se ukinula nevolјna obaveza... kao da se završila škola. Bio sam na raspustu. Dan mi je bio dug i uzbudlјiv, a noći mirne i vedre. Vratio sam se nekim lјudima koje sam u te dvije godine skoro zaboravio, vratio sam se kući, svojima, onom istom Neli koji je izlazio, družio se, ćumurao, igrao lopte, sve ono što sam radio prije nego što me je uhvatila pošast popularnosti.
Ostati daleko od svjetala reflektora, daleko od zujanja diktafona, mahanja kamera, tonskih proba, ulazaka na scenu i silaska sa nje, davanja autograma, slikanja sa obožavaocima... Biti anoniman, u meni je to budilo radost. Iz mene su iščilile sva ona rđa i buđ koje donose bjesomučna bitka za tržište, popularnost, poza, glumatanje, laž na kojoj taj poziv insistira... iz mene je nestala lјubomora, kao rukom odnesena. Ko je na vrhu Ju rok scene, nije mi više bilo važno. Mnogi su tu bili i prije njih. Rijetko kada sam se osjećao toliko bezbrižan kao te osamdeset šeste, kada se moja grupa raspala, a ja, nakon bolesnog, turbulentnog puta do zvijezda i nazad, završio ponovo na svome Koševu, sa mojom Sanjom, rajom, i bliži sam sebi.
Pušenje više nije postojalo, Nadrealisti su bili dio istorije, moje školovanje se produžilo za onoliko godina koliko sam bio popularan, ali mojoj sreći nije bilo kraja.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:42

Слика

21

 

NAJREDOVNIJI STUDENT

 
 
Naš drugi reditelј u prvoj seriji Nadrealista bio je Vuk Janić, tanan i osjećajan čovjek, aristokratskih manira. Vuk se, naravno, zajebao, pa je od nas pokušao da napravi disciplinovane glumce, koji imaju punu svijest o tome šta rade u kadru i na koji način to mogu da ponove svaki put kada se kadar ponavlјa. Od nas se nije moglo napraviti ništa. Vuk je ludio, ali nas je volio. Ta čudna relacija upornog reditelјa i blesavih glumaca pretvorila se u prijatelјstvo.
Nakon mjeseci zajedničkog rada, Vuk mi predloži da se nađem sa jednim njegovim prijatelјem, profesorom na Akademiji scenskih umjetnosti. I on i njegov prijatelј misle da bi bilo divno da ja upišem Akademiju. Naravno, nije mi padalo na pamet. Ja sam u tom trenutku mislio da će šou-biznis iz mog života izaći za koju godinu, ali susret sa Vukovim prijatelјem svakako je nešto što se ne smije propustiti.
Tako smo se upoznali sa Mladenom Materićem, izuzetno senzibilnim i darovitim čovjekom, prepunim znanja i sa viškom tolerancije. Nјegov izgled bio je obilјežen savijenim desnim uglom usana prema dole, poslјedicom facijalisa, što je njegovom živom licu davalo neprekidan šarmantan osmijeh. Taj osmijeh on je znalački koristio, kao silno oružje, pričajući svoje poučne i duhovite priče začinjene smijehom i mudrošću. Plemenitost i osjećajnost kipili su iz njega. Da je kojim slučajem bio gitarista, zvao bi se Erik Klepton.
Profesor, kako smo ga zvali, očarao nas je do te mjere da smo postali ovisni o noćnim odlascima u njegov stan u Skerlićevoj ulici, gdje je živio sa porodicom. Naši dolasci na čaj kod Profesora postali su česti i nezaobilazni, do te mjere da je porodica Materić počela da nas izbjegava, gaseći svjetlo u svim prostorijama, ostavlјajući poruke da su otputovali, spuštajući zavjese na prozorima tako da se čini da tu niko ne živi već godinama.
Mi smo ih potpuno razumjeli, jer teško onome kome se mi natovarimo na vrat.
Sad kada gledam na to vrijeme, osjećam sa koliko smo lјubavi slušali njihove priče i kako smo kao nabubrjeli sunđeri upijali svaku njihovu riječ, prijedlog, izjavu, znanje.
Mladenov stan u Skerlićevoj ulici bio je naš univerzitet, a ja sam bio najredovniji student.
Smireno i duhovito, sa velikom lјubavlјu i vjerom u ono što govori, Mladen je krotio našu mladalačku oholost i prepotenciju, te je, poput cirkuskog majstora, šalom i pokretom utišavao našu emotivnu nabujalost i galamu, stišavao nas i davao savjete, ulazio u naša srca i, uz očaravajući smijeh, bezbolno nam dokazivao da ima još dobre muzike osim Kleša, da film nije samo propaganda, već da je u njemu skriveno još dosta umjetnosti, da je pozorište živo i da se o njemu ne može suditi po repertoaru Kamernog teatra 55, da se umjetnost gradi i drugim sredstvima osim distorzijom i vrištanjem. Našu pažnju usmjerio je ka djelima nekih velikih majstora, pričao zanosno o svojim iskustvima sa pozorištem, filmom, slikarstvom, a često je, pristavivši čaj, prilazio svojoj respektabilnoj kolekciji ploča, te na gramofon stavlјao neki rijedak primjerak Lu Rida, o kojem je u to vreme završavao ekspertizu. Omađijani njegovim izlaganjem, prihvatali smo šolјice kao slјedbenici nekog posebnog religioznog rituala i uranjali u melodiju i ton velikog slikara Nјujorka, čiji se zvuk odbijao o zidove sobe, zalazio u svaki njen ćošak, i dolazio do naših opijenih duša mimo ušiju, već nekako direktno u krvotok. Mladen bi stajao iznad nas i, poput gurua, objašnjavao svaki takt diskretnim pokretima baletana, ne remeteći time umjetničko izlaganje kolege Rida, vješto i sa osjećanjem da nijednog trenutka ne bude on taj koji je u centru pažnje, već Lu i njegova Koni ajlend bejbi.
Jedne večeri, kod njega dođe i Emir Kusturica.
Mladen i on su bili veliki prijatelјi. Sa njim uđe oktobarski vjetar, mali, čupavi, simpatični pas i ogroman autoritet.
Emir i njegov autoritet rodili su se istog dana. Nјegovim ulaskom prostorija se napuni energijom i nabojem. U dvije-tri riječi uspostavio je kontrolu nad razgovorom. Za razliku od Mladena, koga su pratili blažena tišina i mir meditacije, iz Emira je klјučao vulkan, neukroćena zvijer, potmuli tutanj lavine... 
Imao je snagu zemlјotresa, upornost Sizifa i energiju vojskovođe. Svaki njegov potez, umjetnički ili politički, čak i privatni, pratili su grmlјavina i sijevanje. Izgledalo je da ga ništa ne može zaustaviti na putu do krajnjeg cilјa, a uvijek je birao najteži i najduži. Da se bavio medicinom, ne bi se smirio dok ne bi izmislio penicilin, da se bavio politikom, bio bi terorista. Film je kanalizovao njegovu energiju, spasio svijet mnogih žrtava (u slučaju da je postao terorista). Govorio je mangupski o ozbilјnim stvarima, o kojima je počeo da razmišlјa veoma rano, kada „normalan dječak" misli o klikerima. Bio je jedan od onih koji su se se rodili ozbilјni, a briga je dominirala njegovim licem kao i kod svakog velikog umjetnika.
Zbilјa, ne sjećam se da znam fotografiju nekog velikog umjetnika a da je nasmijan! Betoven, Dostojevski, Vajld... čak je i Čaplin pozirao uvijek tužan i zamišlјen. Kao da su oni ti koji nose savjest čovječanstva, prenose ga kao što atletičari prenose štafetu. Ako se, po Igou, luč filozofije prenosila iz jedne umjetnosti u drugu, pa je tako arhitektura predala tu svjetlost književnosti onog momenta kada je Gutenberg otkrio štampariju, a analogno tome, književnost je predala filmu kada su izmišlјene pokretne slike, onda je briga predavana s jednog umjetnika na drugog, od onog prvog, koji je nacrtao bivola na zidu pećine u Altamiri, ne znajući tačno da li je to molba nekom Bogu ili slika njegovog sna, ali je u toj slici uklesana zabrinutost njenog autora da li će sutra imati šta da pristavi na tek otkrivenu vatru. Tu brigu on je dalјe slao vijekovima slјedećem, pasuje preuzimali Indusi, doturila se briga i do Grka (nema zabrinutije civilizacije od antičke), pa ju je uzeo Rim, pa se nad sudbinom čovječanstva zabrinula Italija u srednjem vijeku, pa je onda briga došla i do modernog vremena, u kome nema nijednog umjetnika a da je na nekom svom portretu raširio osmijeh, rekao „briga me za vas" i pošao nekim putem kojim odudara od ovog osjećanja koje dominira u istoriji umjetnosti.
Tako sam ja razumio Emirovo vječno namrgođeno lice, odbojno prema onome ko ne zna koja sve dobra iza njega čuče.
Između nas se tada začelo jedno eksplozivno prijatelјstvo, utemelјeno na klimavoj relaciji učitelј-učenik, slično kafanskom stolu čija je jedna noga kraća, ali se ne zna koja, na kome stoje čaše pune crnog vina, koje, ako se prospe, ostavlјa fleke koje se ničim ne mogu očistiti. Ipak, iz tog prijatelјstva ostala su dva-tri filma, nekoliko albuma, hilјade koncerata i jedna veličanstvena opera.
Ali, mogu da zamislim koliko smo mi, djeca tek izašla na teren umjetnosti, njima bili smiješni i nedozreli. Daleko od istinskih tokova života, mi smo zaneseni uspjehom i slavom, opijeni mladošću i vjerom u ono što radimo, bili toliko prepotentni da hilјade stvari koje su nam govorili nismo čuli. Ja, koji sam sebe smatrao najbolјim učenikom, ni dan-danas ne shvatam koliko sam tad bio glup i daleko od suštine. Najnejasnija mi je bila njihova priča o tome kako će se Jugoslavija raspasti i kako nema ni jednu jedinu osovinu koja je može zadržati u obliku u kojem se tada nalazila. To mi je bilo nelogično. Za mene je ta zemlјa bila stamena i jaka, problem je bio u komunističkoj vrhuški, koja se kad-tad mora dovesti u red, a krv koja se prolila za ovu zemlјu koju volim najviše na svijetu bila je garant da se ta zemlјa raspasti ne može. Nisam tada imao pojma o tome koliko je komunistička vrhuška reterirala nacionalno, koliko se institucionalno ukotvio ustav iz '74, i koliko je u suštini veliki broj onih koje boli kurac za Jugoslaviju i njenu sudbinu. Koliko je samo teško da se čovjek otrgne od svojih predaka, probudi i počne da razmišlјa rasterećen mimo onog istorijskog naslijeđa koje te tjera da razmišlјaš kao da ispunjavaš nečiji zavjet postavlјen prije dvjesta godina. Ko treba u toj zemlјi da živi? Moj pradeda ili moj praunuk? Da li praunuk mora da čuje savjet svog pradjede? Mora. Ko mu je kopča? Ko stoji između praunuka i pradjede? Ja. I šta? Ne smijem omanut. Ne smijem izabrati svoj put, zamjeriće mi pradjeda da sam iznevjerio zavjet. Zamjeriće mi pradjeda da sam odustao. Od čega? Od straha od onog drugog... e sad već ulazimo u zonu Nadrealista.
Trgnuše me vrisak i galama. Kukumavčenje. Ne mogu da se okrenem. Čujem glas starijeg čovjeka. Čiča sa moje desne strane opet preživlјava djetinjstvo. Traži od majke, koja je vjerovatno decenijama na onom svijetu, da mu krišku hlјeba namaže džemom od šlјiva. Viče, urla. Osoblјe pokušava da ga smiri. Ja pomislih da je skrenuo s pameti. Kasnije mi doktor objasni da postoji jedan fenomen koji se dešava kod srčanih udara, da krv sporije dolazi u mozak i da dođe do trenutnog zatamnjenja lјudskog uma. Prvo što sam pomislio bilo je da li su i mene provalili da pričam o prošlosti, da spominjem Sudbinu i Azraela, da spominjem ona imena koja nisam spomenuo decenijama, da iz mene izvire neka bujica zaboravlјenih stvari koje ne bi zauzele prvih deset mjesta na top-listi mojih sjećanja da nisam jutros, ili već juče ujutro, imao prekid rada srca. Da li sam i ja kao čiča nenormalan ovima vani, a u sebi i oko sebe osoba čije su pamet i misao još oštrije nego što su bile prije udara? Da li i mene sada bolničko obezbjeđenje vezuje za krevet kao što to čini sa jadnim čičom, a da ja, ko ni on, ništa od toga ne primjećujem? Jesam li ja taj koji sad razgovara sa Sudbinom i Azraelom, jasno vraćajući slike iz sjećanja na vidjelo, ili sam isti kao ovaj čiča što urliče, kukumavči i traži od majke da mu krišku hlјeba namaže džemom od šlјiva?
Uglavnom...
Nekako u to vrijeme, Akademija scenskih umjetnosti je već iznjedrila nekoliko generacija studenata. Emir, Mlađo, Ćiro bili su profesori na Akademiji i unijeli su neke nove vjetrove u sarajevsku umjetničku scenu.
Pozorište nije bilo nešto čime se Sarajevo moglo podičiti. Ta je umjetnost pokazivala sav duboki očaj jedne učmale provincije. Jedino je u Beogradu pozorište bilo ozbilјan faktor i išlo u korak sa vremenom i svijetom. Sarajevo je o tome moglo samo da sanja.
Beograd je imao i pisce i reditelјe i glumce. U to vrijeme, beogradska pozorišta postala su parlamenti, govornice sa kojih se upiralo prstom u političke događaje koji su se nizali velikom brzinom. Vrilo je kao u grotlu, od Kovačevićevih tekstova, preko sjajnih postavki i vrhunskih glumaca. Sarajevo je u tom smislu bilo skrajnuto. Nije se smjelo pisnut.
Dugo sam razmišlјao zašto Beograd ima tako dobre glumce, a svi ostali gradovi u Jugi zajedno ne mogu da skupe trojicu da valјaju. Odgovor saznadoh tek kad sam se preselio na Kosmaj i kad se upoznah sa srpskim selјakom, kada shvatih uz koliko je muke i pretvaranja srpski selјak morao da vrda ne bi li preživio četiri vijeka 
Turčina, period za koji je nestalo naroda da se ne zna ni broja. Viševjekovno foliranje, izbjegavanje obaveza, laganje i petlјanje, od Srbina je napravilo vrhunskog glumca, majstora da preuzme bilo koju ulogu koja mu se daje. Da se pravi da je utučen, jadan, nikakav, da nema za leba, da kuka i kad mu je najbolјe, da se žali kako je sušna godina i kad je rodna, da se žali kako plodova ima toliko da im je cijena pala. Takav je morao biti i kad je Turčin otišao, jer ni njegov mu nije dao prostora za disanje. Iz takvog istorijskog zaleđa lako je bilo dobiti Čkalјu ili Miju ili Boru, ili Bubuleju, ili Paju, Mikija, Miru, Lazu... Lako je imati i Steriju, Domanovića, Nušića, Kovačevića... kad ti je pozorište u kući više od četiri vijeka. Kad se na taj talenat nakalemi još i tradicija pobune, bunt protiv nepravde, sitni kiseli humor, onda je bilo jasno da su osamdesete u beogradskim pozorištima bile uzbudlјive taman koliko i stvarnost van njih.
Sarajevo se, jadno, tu nije moglo snaći. Stega kojom je politička vrhuška držala umjetnost i umjetnike pod kontrolom i koja je svako malo od nekog majstora pravila disidenta, pozorištima nije dala da odu dalјe od sumorno humornog vodvilјa ili nove postavke nekog od etabliranih i pretencioznih bosansko-hercegovačkih autora. Pozorište se nije uklapalo u sarajevski eksperiment.
Ni pozorište, ni previše razmišlјanja.
Stoga je bila jasna Mlađina, Kustina i ideja ostalih sa Akademije da se pokrene mala pozorišna scena, pod nazivom Otvorena scena Obala, da se na njoj postave predstave koje će pokrenuti na razmišlјanje, koje će mobilisati lјude oko Scene i vratiti dostojanstvo nama koji bismo volјeli da pogledamo nešto što ide u korak sa pozorištima van Sarajeva.
Mala scena, za jedva dvjesta lјudi, u kratkom roku posta poprište velikog eksperimenta. Prvo je Mlađo postavio Tetovirano pozorište, igrokaz bez riječi, toplu i jedinstvenu dramu o dvoje mladih, koja svojim kvalitetom preskoči i Beograd i Zagreb, te se zaigra po raznim daskama Evrope, zatim se tu počeše igrati i savremeni tekstovi škaklјive sadržine, kao Popovićevo Mrešćenje šarana, prikazaše se filmovi Džarmuša, Kešlovskog, Hercoga, Tarkovskog, pa se u takvom nabujalom kreativnom nemiru izrodi i autentična humoristička predstava Audicija, koja osvoji publiku u gradu svojom originalnošću i smijehom, ali koja ubrzo isplovi iz umjetničkih voda i uđe u veliko estradno more.
U tom periodu, Akademija preuze ulogu mjesta sastajanja, skrovišta zavjerenika, te se oko ove institucije oformi jedan broj lјudi koji je bio gonjen ambicijom i velikim entuzijazmom.
Među tim lјudima bili smo i mi. Zabranjeno pušenje. Mi dobismo i termin za vježbanje... Akademija je bila mjesto koje nam je zamijenilo Zaborav. U njoj smo pripremali naš slјedeći album... Pozdrav iz zemlјe Safari.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:44

22

 

ŠTA MI JE PISALO HA DLANU

 
 
Međutim, moja bezbrižnost nije mogla dugo da traje. Lažni povratak u djetinjstvo jednim tragičnim događajem raspršen je kao mjehur od sapunice.
Okrenuh glavu nalijevo. Iznad mene je ciktao uređaj kojim se mjeri rad srca. Pored njega jedna medicinska sestra. Nasmiješi mi se. I ja njoj. Pomislih, malo je falilo da se nikome više ni ne nasmijem... a možda tamo kuda sam krenuo ima nekoga ko bi mi se obradovao.
Para je bio jedan od onih lјudi koji ne hodaju već lebde. Čekajući ga na dnu Kralјa Tomislava, gledajući uzbrdo ka Koševu, iz mase koja se približavala izranjala je u pravilnom ritmu jedna glava, oblivena osmijehom kakav nose lјudi na dječjem crtežu. Tanka linija migolјila je među babama i djedama, školskom djecom i komunalnim radnicima. Prva njegova riječ morala je biti duhovita i vjerovatno ju je smišlјao još i prije no što je izašao iz kuće. Tako je želio da počinje dan.
Bio je bezgrešno tačan u sudu o nekoj pojavi i u mjeri riječi koju treba da kaže. Ta tačnost mjerila se najtananijim instrumentima, i bila je njegovo najjače oružje i u komunikaciji s lјudima i u Nadrealistima, koje je praktično držao svojim šarmom i zavodlјivošću.
I sa gitarom u ruci imao je tu istu tačnost. Nijedan ton koji je proizveo nije bio bez smisla i razloga. Dati njemu neku ulogu bio je siguran izbor, znalo se da će to obaviti po dogovorenom, ali i da će nas iznenaditi nekom intervencijicom koja će izazvati salve smijeha. Za njega bi bilo otrcano reći „čovjek od ukusa", jer ukus je bio njegovo drugo ime.
Bio je smrt za žene, ali i one su bile smrt za njega. Nekoliko bolnih lјubavi i bezbroj veza i vezica napravile su oko njega oreol poželјnog muškarca, spremnog i na žrtvu. Para se izdvajao od nas i nekom neobjašnjivom gospoštinom. Kao da je bio izdanak neke aristokratske porodice, finih manira i ubitačnih riječi, koje su pogađale smrtnom preciznošću tamo gdje je trebalo i podizale integritet sagovornika, ali nikad nisu prešle liniju koju obično neoprezno pređu laskavci.
Živio je s majkom, divnom, duhovitom ženom, u malome stanu na Višnjiku, ali je toplina tog doma činila od tog stančića vilu.
Nikako nije volio konflikte, klonio se svake svađe, nesporazuma. To ga je bolјelo. To je inače bila osobina sve naše raje. Iako smo kroz imidž Novog primitivizma djelovali prkosno, nadrkano i bijesno, u suštini svako od nas pojedinačno bio je mirna osoba. Čak i Hare, koji je dobio nadimak Kiler i oko koga se pleo mit kao o zajebanom šefu raje, momak sa Grbavice, bio je povučen i smjeran i jedan od onih koji je, prozrevši nestabilnu situaciju u domovini, mnogo prije rata otperjao prvo u London, a zatim u Oslo. 
Para je bio isti takav. Daleko od svađe. Daleko od rizika. Nјegov motiv da uzme gitaru u ruke bio je da se svidi lјudima... I ženama. Zato je i zauzeo Elvisov stav o smjernicama za budućnost u trenutku kada je Sejo insistirao na većoj političkoj angažovanosti. Nјihov sukob oko pjesme koja bi trebalo da promoviše Elvisa Kurtovića u široj društvenoj zajednici pretvorio se u privatni sukob dvije izuzetno nadarene i samosvojne ličnosti. Para je ostao uz Elvisa, ponavlјajući svoju maksimu: politika političarima, muzika muzičarima! Te maksime držao se i Elvis, i tu je pogriješio. Bilo je to vrijeme u kome se tražio angažman, jetka riječ, pravilno uperen prst. Elvis je ostao na štosu, u vicu, nikad otjelotvoren u pravi rok bend. Para je nakon tri albuma shvatio da je to samo tavorenje i osamdeset pete je sa Zlajom Arslanagićem, takođe Nadrealistom iz rane faze, napravio super grupu Crvena jabuka. Zlaja je prije Jabuke imao iskustva sa grupom Ozbilјno pitanje, ali to je daleko skromnije od onih koncerata i albuma koje je Para imao sa Elvisom.
Crvena jabuka bila je ideal grupe u kojoj je Para želio da svira. Mladi, slatki, lijepi, duhoviti, ličili su na silne engleske pop sastave koji su se tih godina umnožavali poput glodara. Ta osamdeset peta unijela je i preokret u htijenjima mladih, preokret koji je, vjerovatno, bio inspirisan iz nekog komiteta, jer su kao po komandi svi mediji odjednom okrenuli leđa angažovanom roku, prebacivši težište svog interesovanja na slatke, duhovite pjesmice i one grupe koje se klone politike.
Već rekoh kako je Bajaga harao Jugom, a Para, odnosno Zijo, svoj prvi imidž je bazirao na istoj frizuri kao i zemunski roker. Stoga je bilo neizbježno da ga zovemo Zijaga. To mu naravno nije smetalo, već je siguran u sebe i uspjeh Jabuke čekao svoj momenat da nam se „osveti".
Naše prijatelјstvo je ostalo čvrsto i poslije Nadrealista, i pored toga što sam osjećao da mi i on i Đuro dobrano zamjeraju što je težište uspjeha Nadrealista publika vezala za Pušenje, a ne za njihove grupe. Zaista mi nikad neće biti jasno kako se to dogodilo. Nije se pravio nikakav plan, nisu postojali plaćeni mediji niti novinari na honoraru, niti sam ja u intervjuima ikada isticao tu vezu. Publika je jednostavno moj lik povezala iz dvije različite priče, pa se popularnost Nadrealista prelila u popularnost Pušenja po nekom čudnom zakonu spojenih posuda. Kako publika nije povezala Đurin lik iz Nadrealista sa Đurom iz Bombaj štampe, ostaje mi tajna, tim prije što je Đurina pojava izazivala mnogo više smijeha i euforije nego moja. Isto tako, zagonetka je kako publika nije povezala Paru iz Nadrealista sa Zijom iz Elvisa, jer to ne samo što je ista osoba, već je i Elvis u momentu emitovanja prvih Nadrealista imao etablirano ime, kako u Sarajevu tako i na „Zapadu". Pretpostavlјam da se radi o alhemiji. Sama publika pronađe neku vezu, prečicu kojom cure njihove emocije prema umjetnicima i njihovim djelima. Taj tajni kanal sazdan od nepoznatih, ali vrijednih materijala, vodi lјubav onih koji umjetnost prave do onih koji u umjetnosti uživaju i obrnuto, sve dok se te dvije lјubavi ne sretnu. Tada se dogodi ono što ovim nesavršenim jezikom nazivamo „identifikacija". Kada gledalac u potpunosti razumije glavnog junaka, spaja se s njim, dijeli dobro i zlo, razmjenjuje emocije. E, to se dogodilo i sa mnom, pa sam ja, za razliku od onih bolјih od mene, imao tu sreću da ideje dva različita projekta gledaoci povežu u jedan mozaik.
Crvena jabuka je za Paru bila mjesto u kome se rodio. U novoj ulozi pjevača i kompozitora ušao je sa debelim iskustvom i punih bisaga, rasterećen prošlosti i briga. Pred njim se otvaralo veliko svijetlo nebo. Jabuka je krenula furiozno. Nisu se skidali sa televizije, pjesme su ušle u raju i prije no što su snimlјene, imali su i iskustva da taj kapital ne prospu, već da ga uredno i efikasno realizuju.
U ono vrijeme, dogovor oko svih detalјa nekog koncerta uglavnom se svodio na čvrstu riječ, međusobno povjerenje, fantomske estradne organizacije čije su adrese rasute po manje upadlјivim mjestima bivše Jugoslavije, te razne saveze hendikepiranih, slijepih, onemoćalih i studenata, uglavnom onih koji nisu opterećeni velikim nametima države. Muzička industrija nije bila na tom nivou da se razgovara o ozbilјnim bezbjednosnim elementima jednog događaja, kao što su prevoz muzičara, vrsta tog prevoza, mjesto spavanja, njihova prava na ekstremne sportove, vrstu hrane prije i vrstu hrane poslije koncerta... U stvari, osiguravajuća društva, u onom obliku kakav poznajemo danas, nisu postojala, tako da se niko nije ni brinuo ukoliko bi neki koncert bio otkazan, ili ukoliko bi neki tehničar, muzičar ili posjetilac bio povrijeđen ili ostao bez života. Danas su u svijetu osiguravajuća društva toliko jaka da je, ako negdje nije siguran koncert neke velike rok atrakcije, neophodno preduzeti sve mjere da se mogućnost nesreće, peha ili jednostavno nesporazuma svede na minimum. Tako će NATO prvo bombardovati neku zemlјu da bi se u njoj stvorili uslovi da sviraju Stounsi. To je ta mala veza između NATO-a, Stounsa i osiguravajućih kompanija.
Te osamdeset šeste nikoga nije bilo briga što dio Crvene jabuke, Zlaja, Alјoša i Para, odlazi na koncert u Mostar fićom, te što je vozač ujedno i gitarista grupe. To je bilo normalno, i tu leži cijeli uzrok tragedije koja je obilјežila moj život vječno, poput žiga kojim se obilјežava stoka u cilјu identifikacije.
Nekoliko godina ranije, još prije no što je moja karijera krenula svojim tokom, Sanja i ja smo se družili sa zanimlјivim parom iz centra grada, Daliborom, velikim poznavaocem rok muzike, i Dubravkom, njegovom suprugom, ženom potpuno predanom hiromantiji, čitanju sudbine sa dlana.
Nјih dvoje su bili neznatno stariji od nas, ali su već živjeli zajedno i pripadali su onoj grupi lјudi koju su nazivali otkačenima. Ja bih to na standardni srpski jezik preveo kao neobični, što je u Sarajevu bilo za cijeniti.
Dalibor je imao kolekciju ploča dramatičnih dimenzija i dolazak kod njih za mene je predstavlјao putovanje kroz čarobni svijet rok muzike, neku vrstu safarija na kome su se mogle sresti najneobičnije pojave u istoriji popularne muzike, njene devijacije, rukavci u koje čovjek teško da može zaći ukoliko nema prijatelјa poput Dalibora. Neobična pedantnost kojom je pratio razvoj rok muzike bila je ravna rutini njemačkog inženjera, a hladnoća koju je posjedovao dala mu je za pravo da bude jasan i precizan kritičar, ali nipošto direktan učesnik. Za to Dalibor nije imao ni htijenja a ni srca. Ali kao savjetnik, često je bio od velike koristi. 
Nјegova žena Dubravka znala je da promaši tramvajsku stanicu udubivši se u gledanje nečijih interesantnih prstiju okačenih o rukohvat tramvaja, prstiju koji su krili uzbudlјivu istoriju te osobe, njegovu prošlost i njegovu budućnost. Dubravka se nikad nije pravila važna zbog svog neuobičajenog hobija, iako su lјudi koji se bave zaumnim stvarima zanimlјivi svima u svim vijekovima i u svim društvenim sistemima. Ona je bazirala svoje znanje u toj okultnoj disciplini na bezbrojnim knjigama i zapisima starih majstora još iz vremena kada se hiromantija smatrala naučnom disciplinom. Jedne večeri, popustili smo pred njenim insistiranjem da nam pročita oba dlana i sa jednog skine naše karaktere, a sa drugog našu budućnost. Ona nam uze print dlanova, pohrani ga u svoju kolekciju, natoči još čaja od jasmina i reče kada će rezultati biti gotovi. Nije bilo lako čekati nekoliko dana dok ne dođu rezultati, kao da sam dao krv na analizu, ne toliko zbog karaktera, koji ćemo svakako prepoznati u svakoj rečenici koju će nam Dubravka napisati, već zbog budućnosti, koju je ponekad bolјe ne znati, i bježati od nje kao od rezultata utakmice čiji snimak upravo gledate. Dubravka napisa precizno i jasno sve šta je pročitala sa naših dlanova; oboje smo se prepoznali u svakoj od tih rečenica, što i nije neka velika umjetnost, jer čovjek čitajući o sebi, traži dokaz onoga što već zna ili pretpostavlјa, ili želi da je tako, pa se sa svakom rečenicom slaže. To bješe lijeva ruka, a na desnoj stajala je budućnost.
Dubravka mi dade papir i ne reče ništa. Ja krenuh da čitam. Linija koja označava neprijatelјe je duža no što je imao Draža Mihailović, ali najtragičnija bješe linija koja je rekla da ću u svojoj dvadeset četvrtoj imati prekid karijere, koja u trenutku čitanja nije još ni počela, a da će iste te godine sa ovoga svijeta otići jedan moj veliki prijatelј.
Tog jutra, majka me je probudila zadihana i potresena. Nije bilo sumnje. Dogodila se tragedija. Ona reče da je Crvena jabuka imala nesreću. Da je otišla da kupi novine i da tamo sve piše. Ja pitah ima l' mrtvih, ona ne odgovori, što je značilo da ima.
Alјoša je poginuo odmah... Divan, tih, pristojan mladić iz Zenice, studirao je na mom fakultetu. Izgledao je kao neko ko nosi duboku nesreću u sebi i kome sudbina neće ponuditi bogzna šta. Prije Jabuke svirao je u Kongresu, alternativnoj grupi mračnog koncepta, a Alјošin imidž je više ležao tim bojama. Nesretnik, sjedio je nazad, proletio naprijed. Ha njegovoj sahrani kovčeg je bio otvoren. Osjetio sam toliki bol za tim čovjekom da mi se srce raspalo u komade. Zenica je izašla na sahranu. Cijela.
Para je živio još nekoliko sedmica. Borio se sa smrću na VMA u Beogradu, ali nije imao nikakvih šansi. Umro je prvog oktobra. Prođe avgust, srećo moja, vrijeme ga se rastane... Ko zna? Možda je od njih trojice u autu najgore prošao Zlaja. On je ostao živ.
Ha Parinoj sahrani je bilo onoliko lјudi koliko groblјe na Barama može da primi. Ha hilјade. Otišao je svet čovjek, mlad, najbliži Bogu, pusta dobrota. Narod se skuplјao sa sve četiri strane svijeta. Parking ispred groblјa, u običnim danima mirno i dostojanstveno mjesto, ličio je na košnicu. Cvijeća je bilo da se prekrije Sarajevo, od Čaršije do Ilidže, i da ga još ostane viška. Nije se moglo proći od suza. U mimohodu oko njegovog kovčega ugledah Dubravku i Dalibora. Poslјednji put sam ih vidio godinu dana ranije, kada smo i ja i svijet oko mene izgledali drugačije, jednostavnije i nevinije. Dubravka mi mahnu glavom tek toliko da me podsjeti šta mi je moj desni dlan rekao prije nekoliko godina. Naježih se. Nastavih mimohod. Do tada nepoznat osjećaj obuzme me cijelog. Neka kombinacija nemoći i pristajanja. Osjetih se malim u odnosu na kosmos, na Boga. Besmislenim. Osjetih prvo hladnoću od te malenkosti, strah od nepoznatog koje se uvuklo u mene, ali, izdahnuvši iz sebe nespokoj, iznenada osjetih toplinu. Skoro sigurnost. Opustih ramena prošavši pored odra. Ha piramidi je pisalo njegovo ime. Uhvati me neka ni u čemu utemelјena mirnoća, prvi znaci pristajanja. Vidjeh, ima nešto u čemu smo svi, nešto čega smo dio. Možda se tome i ne treba protiviti. Možda je to put kojim je dato proći. Možda ovo groblјe i nije tako hladno mjesto za završit. A zašto završiti? Možda je grob samo početak nečeg novog, kao što bješe sa onim najvažnijim Grobom na svijetu. Možda se moj Para sada priprema za neku svirku, nastup, gore, gdje je već tada bilo mnogo bolјih gitarista od ovih što su ostali s nama, liječeći se trčanjem, prirodnim sokovima, steroidima i teretanom. Pomisao na smrt, nakon Parinog odlaska, posta mi lakša. On mi ju je približio. Imam nekog tamo, pa kad god krenem, naći ću ga. Stekao sam spokoj i ravnotežu misleći o tome kako se umrijevši vraćamo odakle smo došli. Taj osjećaj širio se mojim duhom svaki put kada idem nekome na groblјe, sahrane, parastose, čak i kad čitam čitulјe. U te lјude, čija lica krase predzadnju stranicu Politike, poslije Parine smrti, više ne gledam sa sažalјenjem i tugom, već sa nekim posebnim pijetetom, čak i divlјenjem, kako su uspjeli da savladaju najveći izazov koji Bog stavlјa pred svako biće. Smrt.
Sanjao sam ga uporno, svaki dan, toliko jasno i čisto da mi je srce iskakalo od sreće što je još uvijek tu sa mnom. Ti snovi su bili nošeni nekom neobjašnjivom krasotom, da mi je bilo žao probuditi se, te sam svim svojim vještinama i magijama koje sam posjedovao redovno pokušavao da se vratim nazad u san, da ostanem u njemu koliko mi je dozvolјeno, da uživam u društvu sa Parom.
Nekoliko godina kasnije, Sanja i ja otidosmo opet kod Dubravke i Dalibora. Oni su u međuvremenu dobili dijete. Ona nam reče da se više ne bavi hiromantijom. Zgadilo joj se. Reče da je napravila glupost. Pročitala svoj dlan u trenutku kad je bila trudna. Dlan joj je rekao da će i ona umrijeti na porođaju. To ju je dramatično uznemirilo. Međutim, dijete se rodilo normalno i zdravo. S njom je sve bilo uredno i čisto. Razočarala se u tu paranormalnu disciplinu, sve dok nije shvatila da je knjiga na osnovu koje je čitala svoju budućnost pisana u vrijeme kada medicina nije poznavala reviziju materice.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:44

Слика


23

 

KO JE PIŠONјA, A KO ŽUGA

 
 
A na smrt sam pomislio te večeri, kada je sve prošlo, kada su mi čak u posjetu došli prijatelјi koji su znali da mimoiđu strogo kontrolisan ulaz u prvu koronarnu. Ležao sam i dalјe na istom mjestu. Niko mi se nije obraćao. Gledao sam u plafon, širom otvorenih očiju, osjećao sam prisustvo ranjenog srca, bolјelo me je tupo i podmuklo, a misli su udarale o koru moje glave, silno i haotično, utapale se jedna u drugu, ponovo izranjale poput valova koji, za vrijeme oluje, odlamaju komad neke stjenovite obale.
Vidjeh sebe u Posušju, u hotelu u kome me recepcioner obavijesti da vode nema, što i priliči imenu mjesta u kome se nalazimo, zatim ugledah sa pozornice balkon u Opimpiji, koji se u toku svirke pred mojim očima počeo lјulјati gore-dole, da me je uhvatila panika za lјude koji su skakali ne primjećujući zemlјotres koji su prouzrokovali, osjetih bol u kolјenu kao i onoga dana kada mi je golman Progresa pao cijelom težinom na lijevu nogu, razjebavši mi ligamente i tetive, čuh riječi doktora iza vrata „ne sada, ne sada... posle. Posle". To ne sada, ne sada, spojih sa slikom iz Andergraunda, kada Miki kaže: Ne, sada nije trenutak, pa se iz Andergraunda odselih u Seobe, iz kojih čuh graktanje vrana što prate kretanje Vuka Isakoviča i njegovog slavonsko-podunavskog puka. Pokušah da sredim misli. Koncentrišem se... misliću samo na jednu stvar... na primjer, kako smo dali golove Zvezdi osamdeset osme, kad smo sa djecom istrčalom na prepunu Grbavicu razvalili budućeg prvaka Evrope sa tri nula. Prvi je dao Nikola. Nije se mogao zaustaviti nakon gola. Ganjali su ga do Čengić vile.
„I drugi je dao Nikola", reče arhanđel i ja se trgnuh. Ugledah ga kako me, umornog lica, ispod čijih su se očiju iscrtavali crni podočnjaci, podsjeća da priča o mom odlasku na drugi svijet još nije završena.
Pomislih na smrt. Ha umiranje. Prvi put. Jebote, mogao sam umrijet.
„Još uvijek možeš!"
„Ne može", umiješa se Sudbina. „Nego, nastavite vašu priču."
Iznad Ulice Fuada Midžića, koja je Koševo dijelila na dio koji su zauzimale stambene zgrade i dio preplavlјen privatnim kućama, postojalo je jedno naselјe koje smo zvali Centrotrans, u kome su stanovali radnici ovog renomiranog auto-transportnog preduzeća, njihovi rođaci, saplemenici i braća i djeca. To naselјe je krilo neke svoje tajne, zagonetke, pa mi je još kao klincu bila enigma otkuda ta granica između mog vidlјivog svijeta, koji se završavao na lijevoj strani Fuada Midžića, i njihovog tajanstvenog, koji je počinjao od ugla zelene zgrade, uzbrdo, prema Žutoj kući na vrhu brda, na koje sam gledao sa svog prozora. 
Vraćajući se iz škole, posmatrao sam skoro sa zavišću kako moji drugari iz tog naselјa odlaze dalјe, u tu čarobnu, samo njima znanu zemlјu. Posmatrao sam ih, zamišlјajući čitav jedan paralelan život, koji nastaje čim nestanu iz mog vidokruga, iza ćoška kuće u kojoj je bila smještena misija časnih sestara nekog katoličkog reda.
Odmah iza te kuće, zamišlјao sam, počinju slapovi neke velike zelene rijeke, čiji sam šum znao čuti za gluhih lјetnih noći, kada se iznebuha probudim, usplahiren nemirnim snom. Nјihove kuće sakrivene su s one strane najvećeg vodopada, velikog koliko i naša zgrada, koliko neboderi ispred stadiona, i do njih se dolazi prolazeći jednim, samo njima znanim putelјkom, direktno kroz vodu. Prošavši kroz ta tajna vrata padajućih voda, ulazi se u tišinom opasan tunel, obrastao mahovinom i tartufima, tunel koji krije ulaz na drugu stranu brda, gdje leži jedno suncem okupano selo, u kojem se sve raduje, gdje se glas ne podiže i gdje majke djeci ne naređuju da jedu. To selo je, zapravo, naselјe Centrotrans. Moji drugari koji su živjeli u tom naselјu iz moje mašte zavjetovali su se na solidarnost i šutnju. Nikom nisu smjeli reći za to tajno naselјe koje se nalazilo s one strane vodopada. Uvijek sam zamišlјao kako bježe od neke velike nevolјe, ka domu u kome su živjele časne sestre nekog katoličkog reda, koje su nam davale da igramo stoni tenis u njihovom dvorištu, i kako, bježeći od rulјe koja je iz nekog razloga kivna na njih, dolaze do vodopada i nestaju u njemu, neuhvatlјivi za sve one koji stanuju s ove strane Fuada Midžića.
Čim napunih desetak godina, naselјe Centrotrans prestade da bude bajkovita vizija jednog dječaka i posta mjesto u kom lјudi žive teško, spajajući kraj s krajem, u stalnoj borbi za opstanak, a djeca koja odrastaju u takvim zategnutim uslovima, skrajnuta na obod „šire društvene zajednice", postaju izvor nevolјa.
Nisu to bile neke velike nevolјe kojima se može pohvaliti ozbilјan grad surovijeg sistema. Nije tu nikad niko nikog ubio, niti je nečije tijelo ostalo u jarku pored puta, niti su se iz tog naselјa regrutovali oni koji će upadati po tuđim stanovima u bogatijim dijelovima grada, već je to bilo omanje društvance spremno da negdje nešto ukrade, sitno, tek toliko da se osjete postojećim. Jednom su upali u Dom gluhonijemih, koji se nalazio na samom kraju Koševa, dijeleći šlјivik Ćurčića sa ogradom bolnice. Ukrali su avione na sklapanje, tada popularne među odraslijom djecom, neke polomlјene slušalice i mali slušni aparat. Krađa je otkrivena još istog dana. Deset policijskih kola krstarilo je Koševom da bi uhvatili trojicu malolјetnih prestupnika, čije su krokodilske suze govorile sve o njihovoj neustrašivosti i hrabrosti.
Godinama kasnije, među njima su se izdvojili oni čiji će put nesumnjivo voditi na onu stranu zakona. Motivi kojima su se rukovodili još uvijek su bili benigni, dječački i bez dubokog zla u sebi, ali se negdje naziralo da porodice u kojima su živjeli neće imati resursa da ih drže pod kontrolom, te da će njihova vanzakonska aktivnost sve više i više naginjati ka ozbilјnom kriminalu. Još su bili golobradi mladići, kad su dvojica najluđih od njih ukrali autobus firme koja zapošlјava njihove roditelјe i krenuli u pravcu Jadranskog mora. Energičnom intervencijom milicije zaustavlјeni su odmah na izlasku iz Sarajeva. Fasovali su zaslužen degenek, pušteni su kući, ali je to njihovo djelo, međ koševskom rajom, dobilo status herojskog podviga. Jedan se zvao Pišonja, a drugi Žuga.
Sejo je baladu o njima dvojici donio na jednu akustičnu probu, u trenutku kada se bend raspadao i kad su spone koje su nas spajale gubile na snazi, pucale poput najlonskog užeta koje o kameni mulo struže strašna nevera.
Sjećam se, dio ekipe koji je netom nakon toga napustio grupu sa rezignacijom je dočekao pjesmu koja nema ni početak ni kraj, tri kilometra teksta, u kojoj refren dolazi toliko kasno da je nemoguće zapamtiti šta se dogodilo ranije, a drugi iza njega slijedi nakon što svi zaboravimo kako je izgledao prvi. Sama pjesma traje više od sedam minuta i, što je najgore, završava se dugačkim, besmislenim solom na gitari. Pjesma uz to ima tri dijela, dva spora i jedan brzi, te bi normalna grupa od ovog mutanta rok muzike napravila cijeli album. A kako ju je Sejo pjevao, više je ličila na Đoku Balaševića nego na Zabranjeno pušenje. Tu se otvori provalija između Seje i nevjernih Toma, rupa iskopana sujetom, nevjericom i zajedlјivošću, jaz koji se više nikad nije mogao premostiti. Sejo, onako naopak i svojeglav, nikada nije prešao preko toga, a Muče i ostali su na grupu gledali kao na propalu stvar, te su samo tražili način i razlog da se iz svega definitivno povuku. Odoše njih trojica iz grupe, ali ostadoše Pišonja u Žuga, jedini veliki hit u staroj Jugi koji je trajao duže od sedam minuta!
Sejina verzija pjesme bila mi je slatkasta, ali izazovna. Znao sam da to neće ličiti na Balaševića kad je ja budem otpjevao. Bila je kabasta i van svakog balansa, ali poznajući Sejinu imaginaciju i želјu da bude što bliži ranom Springstinu, znao sam da se iza toga valјa nešto izuzetno uzbudlјivo. U to vrijeme ja sam vjerovao u Seju bezgranično i bespogovorno.
Otuda je razumlјivo da sam, donoseći pjesme za novi album, pristajao na svaku njegovu sugestiju. Otuda je jasno i zašto je on preuzeo sve ingerencije pri izboru pjesama, da je uzeo ono što u Holivudu zovu „poslјednji rez", pa je moje bilo samo da donosim pjesme, da ih on odbija, a na poneke melodije koje mu prezentujem stavi svoje tekstove kao što je to bilo sa pjesmama Bos ili hadžija i Dan Republike.
No, u svakom slučaju, neosjetno, bez velikih ambicija, praktično ne znajući da smo krenuli u novu avanturu, Sejo i ja počesmo sklapati nešto što će se kasnije zvati Pozdrav iz zemlјe Safari ili treći album grupe Zabranjeno pušenje.
I ponovo osjetih ono isto uzbuđenje koje ima svaki zavjerenik, svako ko djeluje subverzivno, rušeći poredak koji ga iritira. To je uzbuđenje nezamjenjivo i jedinstveno. Revolucionarno. To je ono kad osjećaš da u tebi i oko tebe klјuča, da je pitanje dana kada će provrit, kada će klјučala voda poput gejzira izbiti na površinu, mijenjajući pejzaž oko sebe. Tu se negdje i kriju glavni motivi mog djelovanja, energija kojom sam uznesen, tajna ruka koja me vodila kroz ne tako jednostavan život. Želјa da se promijeni krajolik.
Sejo i ja smo se ko nekad sastajali daleko od očiju svijeta, bacali stihove i rime, dodavali akorde, nešto što je najlјepše u čitavom procesu pravlјenja jednog albuma. To je čista privilegija, neponovlјivo iskustvo. Bio sam protiv nekih stvari koje je on forsirao, ali, zaslijeplјen njegovom upornošću i želјom da se ruiniranje grupe prekine, pristajao sam, tražeći lјepše dijelove onoga što smo napravili, vjerujući u vlastitu moć da svojim glasom, sugestivnošću i snagom, od govana napravim pitu. Nije to neuobičajeno u rok muzici. Uzmite neku od pjesama Velvet andergraunda i dajte to da otpjeva Madona. Biće sladunjavo, kao jeftin liker. Ali kad to pjeva Lu Rid, s tim više nema zajebancije. To je lјuta šlјiva od pedeset stepeni. Pejl blu ajs, na primjer. Uvijek sam, krijući to od svojih saradnika, računao na taj obrt, na to da sam u stanju da pjesmu svojim glasom okrenem za sto osamdeset stepeni. Pišonja u Žuga je bila jedna takva pjesma.
Uglavnom, pripremali smo novi album i to nam je prijalo. Otišlo je pola benda. Ostali smo Drale, Gaja, Sejo i ja, s tim što su Drale i Gaja najavili odlazak odmah nakon izlaska albuma, jer su obojica imali svoje planove. Gaja je ušao u četvrtu godinu medicine, a Drale je imao nove umjetničke koncepte. Tragali smo za novim članovima i nađosmo ih.
Gitare se uhvatio Kova, inženjer građevine, najbolјi čovjek koga sam sreo u dosadašnjem toku života. Bez ikakve zadnje namjere, čist kao Neretva na izvoru. Bio je smjeran i tačan, nikad neugodan. Mislio je duboko i analitično, kao da je psiholiogija zbir brojeva koji na kraju mora završiti unutar znakova jednakosti. Svirao je besprijekorno. Spolјa je izgledao hladan i neosjetlјiv, ali se ta slika rušila već poslije prvih tonova njegovog stratokastera. On je bio neka verzija doktora Džekila, bez gitare, i mistera Hajda, sa gitarom. Da li je našao balans između njih dvojice, ne znam, kao ni koliko je teško i veliko prokletstvo kojim ga je Bog obdario, ali znam da neko ko prosipa oko sebe takvu emociju, udarajući šest žica pojačanih magnetom i strujom, ne može biti neko ko nema buran unutrašnji život.
Kova je bio divan. Unio je onu vrstu staloženosti u grupu koja nam je bila prijeko potrebna, nakon turbulencija kroz koje smo prolazili. Svoju moć da smiri i usmjeri ka razumu iskoristio je nekoliko puta, a onda, kada je bilo najvažnije, pred turneju devedesete, riješio je jednačinu od devet nepoznatih.
On se uhvatio gitare, a za bubanj je sjeo klinac, dijete, šesnaestogodšnji Faris, brat moga druga Ade, slikara, malo, bezobrazno i eruptivno derle iz samog centra grada, koji je sa svojih trinaest već bio ubijeđen da je Bili Kobam. Nismo ga slučajno uzeli. Bio je dečkić, emotivan i tačan, jedan od onih koji se lako vežu za koncept. Osim toga, mnogo je važno za bubnjevima imati dijete. Ono nosi. Dodaje mladost u svirku, kao što se dodaje ulјe na vatru. Iza njega ostaje pustoš. Ko zna šta smo mi njemu uradili uzevši ga u Zabranjeno pušenje? Da li bi njegov život bio isti, jesmo li ga stavili pred preveliko iskušenje, da li smo mu dali previše na značaju...? Ne znam... to što mu se dešavalo dok je radio s nama jeste nepregledno iskustvo. Pitanje je kako ko to iskustvo iskoristi.
Ostalo nam je upražnjeno mjesto bas gitariste. Tu nismo imali nikoga.
Jednog popodneva otidoh do Kuste, da mu se požalim o kakvim sve personalnim problemima mi moramo da mislimo.
„Oš loze?"
„Neću."
Šutimo. 
„Šta je bilo?", pita me.
„Fali nam basista", odgovorih.
„Nemate ga?"
„Nemamo."
Tišina. Emir je prekinu.
„Pa je l' to zajebano navježbat?"
„Šta?"
„Bas gitaru."
„Ako si talentovan, nije."
„Pa ja sam talentovan."
„Jesi. Ajd, onda!"
Rukovasmo se.
„Oćeš sad loze?"
„Hoću."
Kusta je jedan od onih koji su bili spremni da skoče sa tri hilјade metara, pa tek nakon skoka počinju da razmišlјaju da li imaju padobran. Takvi se obično dočekaju na noge.
Kupio je bas gitaru, koliko se sjećam, od basiste grupe Lačni Franc. Nabio je vokmen na uši i vježbao role koje mu je Kova iscrtao. Ušao je u novi rizik: on, dobitnik Zlatne palme, svira sa primitivcima rok. Reakcije su, naravno, bile oprečne. Neki su odobravali novo Pušenje sa Kustom za bas gitarom, neki su mislili da je to samo medijski trik, neki su pak cijenili da je to nepotreban i težak balast Pušenju, jer je ono moglo i bez njega. Emir je bio visoko kontradiktorna ličnost. Broj onih koji ga nisu volјeli, naročito u Republikama sklonim Zapadu, nije bio mali.
Mene to ništa nije brinulo. Ja sam gledao na njega kao na novog bas gitaristu, s kojim se možeš družiti, zajebavati, naučiti štošta, a sa druge strane konačno smo imali frajera koji zna režirati spotove. Zabranjeno pušenje je uvijek bilo nezgrapno i tromo u vizuelnoj komunikaciji. Osjetio sam da je važno napraviti front, zbližiti se. Uostalom, on ne bi ušao u grupu da mu to nije prijalo.
Osim toga, Emir je pokušao da oblikuje bend, da, kao esteta, definiše imidž grupe, ali u slučaju Zabranjenog pušenja to nije bilo odlučujuće. Mnogo jači utisak na publiku imalo je ono zaumno što smo nosili u sebi, neposrednost i iskrenost, šarm koji ne možeš kreirati.
Ali, desilo se konačno da nam odobre sredstva za novi video-spot. Iz ne znam kog razloga izabrali smo pjesmu Manijak, koja i nije bila neko vrhunsko dostignuće. Kusta je napravio scenario i režirao ga. Pripremali smo ga svojski i snimili na lokacijama u Sarajevu, na aerodromu i u Beogradu, ispred Savezne skupštine. Bila je to osamdeset sedma, te se lakoća s kojom smo dobili dozvolu da snimamo zajebanciju ispred najvišeg zakonodavnog tijela u Jugi mogla tumačiti na dva različita načina. Prvi je da je demokratizacija uveliko odmakla i da su nekadašnji tabui polako počeli padati, a drugi je, čini mi se, bliži istini, da je svakog te osamdeset sedme zabolio kurac za savezne institucije i da su one polako počele odumirati kao dijelovi tijela u koje krv više ne dopire.
Spot je bio kratka humoristička priča o političaru manijaku koji vodi dvostruki život. U kući sa ženom i dvoje djece pristojna je i porodična osoba, ali onog momenta kad odlazi od kuće na svoje radno mjesto, u Saveznu skupštinu, postaje manijak i opsjednut ženskim tijelima. Pred sam ulazak u Skupštinu, on ugleda mladu damu zanosnih oblina. Zaboravlјa svoj posao i, umjesto na raspravu o amandmanima na novi zakon o potrošačima i proizvođačima, on kreće za njom, izgubivši razum. Kasnije iste noći, napada je s leđa na duhovit način, stavlјajući joj na klupu u parku keks marke tops, jedan od zaštitnih znakova tadašnje najveće fabrike polјoprivrednih proizvoda Agrokomerc iz Velike Kladuše.
Sam spot bio je provokativan, i politički škaklјiv, ali je nezadovolјstvo u narodu protiv funkcionera bilo toliko očigledno da nije bilo moguće da se jedna ovakva priča o funkcioneru manijaku zabrani na televiziji, tim prije što su u tom momentu na fundamentalnim uredničkim mjestima bili relativno liberalni kadrovi. Međutim, Pušenje ne bi bilo Pušenje da se stvar dodatno ne iskomplikuje. U međuvremenu, pokreće se do tada najveća afera u komunističkim zemlјama, poznata pod imenom Agrokomerc. U centru te afere je Fikret Abdić Babo, koji biva proglašen krivim zbog upotrebe mjenica bez pokrića. U suštini, to je bio obračun novih komunista sa starom odlazećom garniturom kadrova. Pad Agrokomerca ujedno predstavlјa i prvi pravi udarac koji je komunizam pretrpio, koji se, eto, dogodio u Bosni, dvije godine pred rušenje Berlinskog zida. Dolazak novih labavih komunista na vlast u Bosni širom je otvorio vrata nacionalističkim partijama, koje su na bosansko-hercegovačku scenu ujahale galopom.
A šta se desilo s nama? Spot u kome jedan političar napastvuje mladu damu tako što joj podmeće tops, proizvod masovne potrošnje i zaštitni znak Agrokomerca, pa je napada s leđa, automatski je protumačen kao naš komentar na dramatične događaje koje je afera Agrokomerc izazvala, a kako u to vrijeme običan čovjek još nije imao pravo da komentariše život oko sebe, spot je bio povučen iz upotrebe, zabranjen bez obzira što je reditelј tog djela frajer koji je završio škole za taj posao i što je taj isti frajer u tom momentu bio prvak svijeta u filmu.
Zabranjeno pušenje je tim događajem ponovo ušlo u žižu pažnje svekolike javnosti, ali i pored neviđenih pjesama, Kuste za bas gitarom, svojskog upiranja Diskotona da nas plasira na što bolјi način, i pored velike medijske kampanje kojom smo tresli Jugu kao što dijete trese tanku šlјivu, i pored londonske postprodukcije, nismo uspjeli da napravimo onu euforiju koju smo imali poslije ploče Das ist Valter, kada ništa od gore nabrojanog nismo imali.
Safari je, međutim, album koji je oslikao jedno uzburkano vrijeme lјepše no ijedan roman, ili film. Taj album je rodio neviđene pjesme, dramatične priče (Pišonja u Žuga, Hadžija ili bos), dao je ozbilјne psihološke analize (Murga drot, Fikreta), propast jedne ideje (Dan Republike) i kraj jedne mladosti (Meteor).
Nekoliko mjeseci nakon prvih promotivnih koncerata, Emir, po dogovoru, napušta bend, vraćajući se svojoj prvoj lјubavi, filmu. Činilo mi se da je jedva čekao da se ta epizoda što prije završi, jer se njegov odnos sa Sejom, čovjekom koji ne može da trpi ničiji autoritet u krugu od dvadeset kilometara, dramatično pogoršao. I tu sam morao da ekvilibriram, tražim kompromise, gasim vatru sa jedne i sa druge strane. Bilo mi je samo važno da se stvar završi dostojanstveno i bez velikih lomova i treske. Tako je i bilo. Kusta je otišao, u bend su došli Ogi, na bas gitari, i Dadara na klavijaturama. Krenuli smo ponovo na turneju, a Kusta je krenuo da snima Dom za vešanje.
On i ja ćemo se ponovo naći u istom bendu desetak godina kasnije. Tada ćemo krenuti u eksploataciju mnogo većeg tržišta nego što je bilo jugoslovensko.
Pozdrav iz zemlјe Safari donio je na ovaj svijet priče koje će se prepričavati generacijama, a predstavlјaće neiscrpan izvor svim onim budućim arheolozima koji će htjeti da rekonstruišu sliku jedne zemlјe, na dan prije njenog samrtnog ropca.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:45

Слика

24

 

ŠTO MANјE ZNAŠ, MANјE SI NESRETAN

 
 
Ovo vozilo, koje se stenjući, s mukom penje uz uzbrdicu Lapišnice, od Sarajeva ka Mokrom, koje dajući sve od sebe pretiče stari tamov kamionet na čijim vratima piše ime vlasnika i njegova adresa i broj telefona, to vozilo se zove sto dvadeset pet pz, a u narodu poznat kao pezejac ili, još bolјe, kao sirotinjski mercedes. Takav tip automobila proizvodio se u Polјskoj, za mnogo bogatija tržišta, kakvo je u tom momentu bila Jugoslavija. Onaj sloj lјudi, jake srednje klase, koji se ušančio u svojoj lagodnoj egzistenciji pod Titovom blagom rukom i zapadnim kreditima, bez ambicija da mijenja svoj život i svijet oko sebe, onaj sloj koji je u socijalističkom društvu smatran uspješnim i koji je, tavoreći u bezbrižnosti, polako ali sigurno hitao ka višku kilograma, povećanju holesterola i izvjesnom infarktu miokarda, vozio je ovakve aute, jer je pravi mercedes za njih bio ipak nedostižna tačka, vrh Kilimandžara, koji je mogao dosegnuti tek pokoji privatnik, poznati fudbaler ili naš radnik privremeno zaposlen u inostranstvu. 
Voziti mercedes, osim toga, povlačilo je za sobom beleg nekoga ko je s mukom došao do te nagrade, ko je ostavio kosti na terenu ili na baušteli u Manhajmu, a ne neko ko nije izašao iz kancelarije i čiji je status vrednovan dužinom godišnjeg odmora. Stoga je popularni pezejac predstavlјao ozbilјnu klasu na našim putevima, automobil za koji je važila priča da je nestabilan na cesti, ali čvrst i siguran u slučaju sudara sa tenkom. Nikad mi nije bilo jasno zbog čega bi se trebalo sudariti s tenkom, ali sam svakako s rezervom uzimao sve te metafore kojima su se poznavaoci automobilske industrije služili da bi isticali svoje znanje.
Ovog pezejca, koji kod Han Dervente skreće lijevo, u pravcu Mokrog, i koga čeka dug i neizvjestan put, vozi Sejo Hadžić, moj veliki prijatelј iz gimnazije, jedan od onih koji su završili neoficijelne škole zvane „ulično pravo" i „narodni običaji". Sejo ne gasi cigaretu i priča, priča, priča. Ovaj pored njega, na mjestu suvozača, mršava kreatura koja liči na tek ispilјeno pile, to sam ja. Ja handrim kasetofon, tražeći omilјenu pjesmu Branimira Štulića, a iza nas dvojice, na zadnjem sjedištu prostranom koliko i fudbalski stadion, sjede i kikoću se moja djevojka Sanja i Sejina djevojka Dada.
Pokušavam Seji objasniti da je to što je Maradona uradio na netom završenom svjetskom prvenstvu u Meksiku, taj gol rukom, da je to stvar kućnog vaspitanja, način na koji se probija u životu u manje razvijenim zemlјama, ali da je mnogo značajnija za današnju civilizaciju njegova pobuna protiv Imperije, u kojoj sunce nikada ne zalazi, a Sejo me prekida mahanjem rukom u kojoj dogorijeva poslјednji dim njegove tridesete cigarete, nadjačavajući se sa Branimirom Štulićem. 
„Boli mene kurac i za Maradonu i za Engleze, oni imaju para da kupe i mene i tebe i ovaj auto (to ga najviše boli), a ja treba da se sekiram oko jednog gola. Nek idu u pizdu materinu..
Gasi cigaretu. Okreće se Draženki, tražeći novu.
„Dado, daj mi jednu dudu."
Dada mu daje cigaretu, uz napomenu da broj popušenih cigareta stiže broj pređenih kilometara. Sejo ne haje. Kaže: „Dude, dude, za djecu i lјude!", uzima je i pali. Nastavlјa da sere.
„Mi, umjesto da gledamo gdje živimo, kako se sve ovo oko nas raspada, kako nam je zemlјa u kurcu, mi se svađamo oko toga da li je Maradona dao gol ovako ili onako."
Ja ga počeh pažlјivo slušati utišavši malo Branimira Štulića, koji nas je, sa novougrađenog kasetofona marke Soni, upozoravao da je ovo vrijeme postalo teško za matore. Mi smo bili mladi i jebalo nam se za matore. Mogli smo sve. Imali smo krila, škrge, kandže, krijeste, jeli smo kamenje, pili motorno ulјe, ništa nam niko nije mogao. Toliko smo bili moćni da smo mogli i umrijet, pa bi nam i to bilo svejedno.
Nas četvoro krenuli smo na balkansku turneju, prvo u Skoplјe, pa Ohrid, pa malo u Grčku, i na kraju u Stambol, u kojem sam bio nekoliko mjeseci ranije i kojim sam bio očaran do te mjere da su me drugari zajebavali da bi trebalo da budem počasni konzul Republike Turske u Jugoslaviji. Stambol me je omađijao, hipnotisao, svojim ulicama, lјudima, morima, autobusima, dolmušima, snagom, emocijama. Takvo uzbuđenje kasnije sam doživio jedino u Jerusalimu, ali to nam je svima rodni grad, pa nije ni čudo. Stambol je bio poseban. Pisao sam esej o njemu, objavio ga na radiju kod Bore Kontića. Osjetio sam neprevaziđeno uzbuđenje koje je pulsiralo tim gradom, pritajeni vulkan ogromne potencije, čija je erupcija moguća u svakom momentu. Osjetio sam ličnu dramu svakog čovjeka u tom desetomilionskom prvaku svijeta u istoriji i vjerovatno bi me danas smatrali ludim i blesavim da Stambol i Turska u međuvremenu nisu poklonili čovječanstvu dopadlјiv fudbal, evropsku košarku, vrhunski turizam, ekonomski bum, čarobnu muziku, Fatiha Akina i Nobelovu nagradu za književnost.
Te osamdeset šeste, na prvoj dionici puta za Stambol, Sejo se uhvatio politike i, taman što smo prošli Ravnu Romaniju i ušli u kanjon Drine, poče da kuka kako bi trebalo razguliti odavde, jer ovo ništa ne valјa, doći će do nekih poremećaja, osjeća to, a to što znaš, to postaje opasno za tebe, jer... što manje znaš, manje si nesretan.
Odzvoniše mi ove Sejine riječi kao crkvena zvona iz filma o Rublјovu, zvona čiji zvuk pamtiš čitav život, koji te ne napušta ni na javi ni u snu.
Što manje, dijete, znaš, manje si nesretan.
Koliko je samo opšte istine u ovoj sentenci, koliko su samo za ozbilјno Sejine riječi uzeli tvorci modernih korporativnih sistema koji ulјulјkuju svoj radni narod, svoje robote... robove... raznim tehnološkim smicalicama i dovitlјivošću, posebnim programom pokretnih slika čiji je jedini cilј da se pacijent omami, anestezira, da gleda i čuje gomilu slika i tonova bez reda, smisla i ideje, radeći na tome da mu se mozak ušuška dovolјno nježno, da se bandažira od emotivnih i intelektualnih potresa, i da mu se nakon propisane doze pilula za spavanje eliminiše moć rasuđivanja, te da se isti probudi ujutro tačno na vrijeme, okupiran iluzijom slobode, zadovolјan svojim životom, ali pod pritiskom da nema vremena za gublјenje i da ga čeka novi naporan radni dan u kojem mora dati sve od sebe da, ionako mentalno i emotivno kastriran, nastavi da rmbači zarad njegove svetosti Profita, koji ubire nepoznata ličnost, otuđena i od njega i njegovog posla. Jer, što manje zna, manje je nesretan.
Što manje znaš, manje si nesretan, savjet je koji je upotreblјiv u svakom sistemu i u svim vijekovima, vezan kako za one koji osjećaju da se nešto događa, ali ne znaju šta je to, tako i za sve one koji ne pristaju da se mire sa postojećim stanjem, a znaju da je borba sa tim stanjem uzaludna, slogan upućen onim opreznim, koji pretpostavlјaju svoj mali komfor nesigurnosti promjena, svima onima koji se boje i za sebe i za svoje najbliže, a ne mogu da shvate da je baš ta neodlučnost i čuvanje postojećeg najopasnije po njih i ono što žele da zaštite, da u nemirnim vremenima mnogo bolјe prođe onaj ko se sa tim vremenima uhvati u koštac od onoga koji to vrijeme neće da primijeti, ko sjedi sa strane, računajući da će ga oluja mimoići, praveći se da ništa ne zna, jer što manje, dijete, znaš, manje si nesretan. A gle čuda, to ga vrijeme opali kao brzi voz, čiji je dolazak neizbježan a on ga čeka na pogrešnom peronu, okrenut mu leđima, ne želeći da sasluša savjet luđih od njega, da treba da se skloni odatle.
Što manje, dijete, znaš, manje si nesretan, ujedno je i način kako se živjelo u Bosni vijekovima, kako su lјudi pristajali na trplјenje, na patnju, jer uvijek je moglo biti gore, uvijek se moglo dogoditi da izgubiš i to malo što imaš, da izgubiš i ono što više nemaš. 
Ta se rečenica slaže sa mentalitetom ovdašnjeg ubogog čovjeka, onog kome su vijekovi savijali kičmu, a strah obarao pogled, koji svakodnevnim poslom pamti samo ono što mu je pod nogama cestu, kamen, lokvu, zemlјu, a nipošto ono što je iznad njega nebo, jablan, zgradu. Jer, niti može da digne glavu i pogleda u nebo, niti smije da se odvaži na takvu kuražnu stvar. Ako bi digao glavu, pogledao gore, moglo bi se desiti da ugleda nekoga ko leti, ko nosi sa sobom zabranjeni miris slobode, snagu imaginacije, neku osobenost koja je protivna tamnim bojama njegovog užeg i šireg zavičaja. Tada bi radije sebe proglasio ludim nego što bi ispričao nekome šta je to vidio, ili još bolјe, proglasio bi se halucinatorom, žrtvom optičke varke, jadnikom koji je smetnuo s uma, jer kome bi smio ispričati takvu jednu priču, da je na nebu neko ko širi krila, pošto je to poslјednjim ustavom ili hatišerifom ili uredbom ili obznanom zabranjeno. Jer, na kraju krajeva, sve je to neko nepotrebno znanje koje ga može koštati najmilijih, imovine, čak i života, jer ovo je zemlјa u kojoj što manje znaš, manje si nesretan.
Dvije godine kasnije, put me ponovo navede preko Ravne Romanije, pa u kanjon Drine. To je već bilo vrijeme kada je ono što je Sejo pričao ispotiha, između dva dima cigarete, nadglasavajući se sa Džonijem, postalo politička platforma raznim demagozima, mesijama, spasiocima nacija, svima onima koji su ugledali šansu za ličnu promociju u smutnim vremenima koja nastupaju. O krizi se više nije ćutalo. Govorili su svi, i oni koji su do nje doveli, i oni koji su u njoj vidjeli svoju šansu.
Ja sam, međutim, zablјesnut ranim prolјetnim suncem u kome se umivala beskrajna Ravna Romainija, dobio iznenadan napad optimizma i, gutajući tu lјepotu, a nema dijela planete u kojem je priroda toliko lijepa i divotna, a u kojem je istorija toliko mučna i sablasna, osjetih potrebu da dignem glas pred tamnim vizijama koje su nas okruživale i koje su svakome bile dostupne, pred nabujalom nesrećom koja nam je mahala svojim satanskim krilima iz neposredne budućnosti. Poželivši da joj prkosim, napisah stihove koji opisaše nastup mog optimizma bez pokrića:
Kanjon Drine je ma nas ispred nas je Ravna Romanija.
Snijeg se topi u ništa neće zaustaviti dolazak novog prolјeća.
U tom obliku, ona izađe iz studija te osamdeset devete, ali sa početkom vojne u Jugoslaviji, dadoše joj sasvim druge konotacije, te jadna, posta krunski dokaz svim mojim neprijatelјima, da osim toga što sam prorekao nesreću koja nas je zatekla, a to nisam mogao učiniti bez dosluha sa onima što rokaju po gradu, ovom pjesmom jasno stavlјam do znanja na čiju sam stranu zakoračio. Naravno, ne vidim nikakav problem u tome kako se moje pjesme tumače, kao što ne vidim ni problem u tome što neko u tragičnim vremenima stane na nečiju stranu, pa makar to bila strana njegovog naroda, ali vidim zaumni uzrok takvom tumačenju jedne obične rok pjesme, uzrok sakriven u onom tajanstvenom što čuči u čovjeku i što se pojavlјuje kada mu iznenada dođe vrijeme da da sud. U spominjanju dva toponima, Romanija i Drina, moji su kritičari osjetili da je tu smješteno cijelo srpstvo, što i nije čudo kada se zna kakvu snagu u mitologiji 
Srba iz Bosne imaju ova planina i naročito ova rijeka. Tako, ne htijući, postah stožer srpskog naroda, što odmah podrazumijeva agresiju, a jadna pjesma bi proglašena velikosrpskom himnom.
Srećom, prođe i to nemirno vrijeme, lјudi se vratiše razumu i svojim mirnodopskim aktivnostima, zaboraviše na klanja, čekajući za to novu priliku, a pjesma Kanjon Drine iz svog ratnohuškačkog konteksta vrati se međ normalne lјude, svježa i okupana, kao krik nade jednog dvadesetšestogodišnjeg mladića, kao njegova želјa da zemlјi u kojoj živi bude bolјe. Ona zauze mjesto na četvrtom i poslјednjem zajedničkom albumu Zabranjenog pušenja pod naslovom Male priče o vepikoj lјubavi.
Postade mi malo hladno. Tek sad primijetih da sam potpuno go. Ne znam da li je još uvijek dan ili je već pala noć. Sestre se ućutaše. Pacijenti se umiriše. I čiča koji je urlao umuknu. Ili su ga vezali, ili mu je stara namazala krišku džemom od šlјiva, pa je sada sit. Ne bi ni arhanđela ni Sudbine. Možda je ovo kraj. Možda s njima neću više imati posla.
Uđe doktor. Pogleda me s visine. Tvrd, oštar naglasak slagao se sa njegovim suvim, asketskim izgledom. Ha mantilu mu piše Antonijević. Osmijehnu mi se. Osmijehnuh se i ja njemu. On je bio prvi koji mi se obratio. Do tada sam bio samo predmet borbe na život i smrt. I pobijedio je život, inače se Antonijević ne bi osmijehnuo.
„Moramo te držati ovde", reče mi. „Ovde si mi stalno pod prismotrom."
Dođe sestra. Zabode mi tri igle u ruke.
„Mi smo ti ko vampiri. Vadićemo ti krv svako malo." 
Kako poteče krv, tako ja okrenuh glavu na drugu stranu. Nikad nisam volio da vadim krv. Uvijek sam padao u nesvijest. Sada se samo sklonih u prošlost.
Nekako sam nevolјno ušao u taj album. Nisam bio svjestan promjena koje su se dešavale u mojoj duši i oko mene. Možda je to bila reakcija na Sejino preuzimanje svih ingerencija u vezi sa grupom, a ja nisam imao snage a ni argumenata da mu protivrječim, a možda je to bilo izazvano mojom podsvjesnom želјom da promijenim ambijent i da se poslije pet godina rada sa Pušenjem vratim Nadrealistima, koji su već primili oficijelni poziv profesora Terzića, urednika na Televiziji Sarajevo, za veliki kambek.
Uglavnom, na ovom albumu, prvi put nisam bio u potpunosti uklјučen u proces stvaranja. Dolazio sam u studio povremeno, da vidim šta se tu događa, bez velike želјe da u taj proces unesem i svoj nemir. Sejo je vodio cijeli projekat, kao dominantan autor. Preuzeo je i ulogu muzičkog producenta, polako ali sigurno uzimao je sve komande pod svoju kontrolu.
Jedini koji mu je mrsio račune bio je naš novi menadžer Dragan Zurovac Kiki, živi dokaz da je genijalnost od ludila udalјena samo jedan korak. Kiki je bio pravo osvježenje u grupi koja je manje ili više tavorila u organizacionom smislu. Broj pogrešnih poslovnih poteza koje je Zabranjeno pušenje napravilo u prvih devet godina života svaku drugu grupu bi odavno odvelo u istoriju. Međutim, snaga Pušenja krila se u dvije činjenice. Prvo, nas nisu interesovale pare, a drugo, Pušenje je imalo toliko autentičnih pjesama da su mu one garantovale beskonačan zagrobni život, što se kasnije i dogodilo. Ne postoji grupa u bivšoj Jugi, a vjerujem i na svijetu, koja je predstavlјala mejnstrim neke kulture a kasnije se podijelila na dva dijela, a da oba dijela nose to isto originalno ime. Pušenje je jedna od onih rijetkih grupa oko koje industrija nikad nije isplela neki mit ili legendu, to je grupa koja je nesmještlјiva u istoriji jugoslovenskog roka, koju nikad niko od etabliranih neće nabrojati kao neki faktor, ali nema prostora od Vardara pa do Triglava koju ona ne bi ispunila do poslednjeg mjesta, jer su njene pjesme sveprisutne, opštepoznate, a asocijacija na tu grupu je jasna kao zora poslije kiše.
Vratimo se Kikiju. To je ovaj visoki, što svaki dan sjedi u Estradi, pijući espreso nervozan i neurotičan, čekajući nekoga kome će prosuti svoje nove teorije o igri reprezentacije Jugoslavije, ili o novom poslu koji obavlјa Bil Gejts.
Kiki je bio prvi menadžer s kojim smo počeli barem nešto da zarađujemo. Prije njega svi su nas lešili, ostavlјali nas gole i bose, a Sejin pokušaj da kreira naš put ili se neslavno završavao zaglavlјivanjem u snijegu planine Konjuh ili u blatu slavonskih sela.
U tom periodu Sejo je vodio glavnu riječ i u organizaciji, uporan, nespretan i tvrdoglav, išao je iz greške u grešku, a ja sam, radi mira u kući, ostajao gluh na kuknjavu racionalnih članova benda, koji su me upozoravali da je car go. Poslјednji potez koji sam mogao da povučem a da ostanemo na okupu, bilo je dovođenje Kikija na mjesto menadžera.
Sejo na Kikijev dolazak nije gledao blagonaklono, kao što nikad nije gledao sa lјubavlјu na sve one koji imaju neku vrstu autoriteta. Kikija sam ja doveo u bend, na insistiranje Perice, bubnjara Vatrenog polјupca, mog dobrog prijatelјa, koji se uvijek nervirao kad čuje kako loše finansijski poslujemo. Nјegova ideja je bila da sastavi dva čovjeka koja su mu draga, Kikija, koji je bio njihova mala raja s Katedrale, tehničar u Bijelom dugmetu, gdje je ispekao zanat na svim tačkama koje rok muzika podrazumijeva, od vozača do pjevača i mene, koji sam Perici bio simpatičan još od onih dana kad me Mića prvi put doveo u Estradu.
Sejo je nevolјno prihvatio Kikijev dolazak u grupu, ali je na neki način osjetio da je to bio moj uslov. Pad mog interesovanja za muziku bio je evidentan, a novo tavorenje sa pogrešnom poslovnom politikom brzo bi me odvuklo Nadrealistima i udalјilo od Pušenja. U tom momentu, Pušenje bez mene ne bi moglo da postoji.
Sejo je, međutim, držao uzengije stvaralačkog dijela Pušenja. Ta poslјednja ploča ne može da se pohvali činjenicom da je postala ikona, kao prethodne tri, ali je u sebi krila neku čudnu atmosferu, i nekoliko pjesama za pamćenje. To svakako nije Guzonjin sin, jedini naš hit koji mi ne leži i koji nema lakoću i šarm koje su imali ostali hitovi, ali tu su Pikola storija di grande amore, osjetlјiva tema o Međugorju i Djevici Mariji, Javi mi, genijalna obrada Lu Ridovog Trn tu mi, zatim Zvijezda nad Balkanom, potresna priča o zakonitosti nemira na ovim prostorima, i gorepomenuta Kanjon Drine...
Mlako i nevolјno uđosmo u realizaciju albuma, ali on na kraju ispade bolјi nego što smo zaslužili. Paralelno sa pravlјenjem albuma, Bog nam posla profesora Terzića, te se sva moja pažnja usredsredi na povratak Nadrealista. Uzmemo li u obzir činjenicu da je od prve serije prošlo pet godina, a da je za nekoga ko je imao dvadeset i šest to predstavlјalo petinu njegovog života, uz napomenu da prvih petnaest godina nemamo pune svijesti o svom društvenom značaju i djelovanju, ispada da je period između prvih i drugih Nadrealista pola mog života...
Mi krenusmo u novu avanturu, poslije svih nedaća i nesporazuma, jer snijeg se topi i ništa neće zaustaviti dolazak novog prolјeća.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:46

Слика

25

 

KO JE PODIGAO SARAJEVSKI ZID

 
 
Kad sam sreo profesora Terzića, urednika na Televiziji Sarajevo, skoro da sam bio zaboravio na Nadrealiste. On nas pozva na razgovor sa idejom da serija dobije svoj nastavak. Terza se već bio ušančio u Televiziji, zauzeo jako i uticajno mjesto na cijenjenom drugom spratu. Postao je jedan od onih strateški značajnih kotača koji guraju televizijsku produkciju naprijed. Bivši profesor srpskohrvatskog jezika u Petoj gimnaziji, izuzetno obrazovan i pametan čovjek, jedan od rijetkih koji pobijaju teoriju da su samo Hercegovci inteligentni lјudi. Terza je imao svoj metod rada, oko sebe je već bio okupio ozbilјnu ekipu reditelјa, radio je na Domu za vešanje, dokumentarac o Golom otoku Danila Kiša, Bajfordove dvije ili tri serije. Ući u taj tim bilo je ravno ući u reprezentaciju. Nešto se čudno dešavalo na Televiziji Sarajevo. Nekadašnji najtvrđi bastion zatuplјenosti i komunističke dogme sada je postajao najliberalniji prostor u Jugoslaviji, širom otvoren za programe poput Nadrealista. Nije to, naravno, bio rezultat demokratskog napretka jednog društva koje nije baš bilo predodređeno za zavičaj slobode, već splet okolnosti koji je drugu polovinu osamdesetih okrenuo naopako.
Prošlo je dovolјno vremena od Titine smrti i sve televizije u Jugi krenule su svojim putem, prateći političku tendenciju svojih republičkih rukovodstava. Zagreb je insistirao na decentralizaciji programa, Beograd na svojim unutrašnjim Kosovo-Vojvodina problemima, Ljublјana se već ponašala kao da nije u JRT-u, samo u Sarajevu nije postojao jasan politički pravac kojim bi televizija trebalo da ide. Nije, jer do nje još uvijek nisu došle nacionalne stranke, a i kad dođu, lakše će im biti da podijele dan na tri dijela nego da pokušaju da naprave zajednički program. Nisu bili u stanju da usaglase stavove oko vremenske prognoze. Stoga je Televizija Sarajevo ostala u jednom političkom vakuumu, praznom prostoru u kome nije bila interesantna komunističkoj vrhuški. S druge strane, afera Agrokomerc koja je godinu-dvije ranije uzdrmala jugoslovensku javnost i koja je u suštini bila prvi znak pada komunizma, promijenila je političku garnituru u Savezu komunista BiH, te su novi rukovodeći kadrovi, još nenavikli na vlast, malo pogubili konce u vođenju države, ne zato što su zaboravili oštre i surove metode kojima su se služili u prošlosti, već zato što su osjetili lagano pregrupisavanje na jugoslovenskoj političkoj sceni, te su vlast primili sa zadrškom, kao da su znali da se na njoj neće baš previše zadržati. Samim tim, bolјe biti dobar sa svima koji pretenduju da uđu u zgradu na Marijin dvoru. Drugim riječima, nije bilo niti jednog pismenog političara koji te osamdeset devete nije osjetio vjetrove promjena. A promjene su se oslikale samo u brojevima telefona. Sve drugo ostalo je isto. Beznadežno.
Nije moglo biti bolјe vrijeme za snimat Nadrealiste. S jedne strane, sluđena situacija u Jugoslaviji, s druge strane sloboda koju nam garantuje konfuzija u SK BiH, s treće strane inteligencija Slobodana Terzića. Bilo je samo potrebno sakupiti Nadrealiste... a to je obično najveći problem.
Đuro je bio protiv snimanja, jer je on generalno uvijek protiv. On je tada gajio težnju da postane pravi i ozbilјan glumac, kao da komedija nije prava i ozbilјna umjetnost. Ha kraju krajeva, najveći glumac i reditelј u istoriji filma bavio se samo komedijom i u prvih sto svojih filmova igrao je samo jednu ulogu, skitnicu. Đuđi je, međutim, sebe vidio na drugom mjestu. Zlaja nije htio da igra iz razumlјivih razloga, Para je bio na onom svijetu, Šibi je uvijek zainteresovan, ali na njega čovjek nije mogao da računa u potpunosti, jer se uvijek moglo dogoditi da primi iznenadan poziv nekog od tri hilјade njegovih prijatelјa, te da u skladu sa ponuđenim ode u Nјemačku na šest mjeseci. Šibijev osjećaj odgovornosti bio je ravan broju bodova koji ekipe sa Balkana uzimaju u grupnoj fazi takmičenja Lige šampiona. Nula. On je bio junak iz priča Oskara Mulena, jedan od onih koji u papučama izađu iz kuće da kupe cigarete, a vrate se tri godine kasnije.
Zena je uvijek bio za. Ha njega je čovjek mogao da računa i u slučaju nuklearnog napada na ovu planetu. Upotpunjujući broj igrača, pozvali smo Ogija i Dadu, dva nova člana Pušenja, da nam se priklјuče. Đuro je opet malo pizdio, jer je u pozivu njima vidio moju želјu da Nadrealiste ponovo povežem sa Pušenjem, ali je, znajući da se radi o dvojici vanrednih idiota, pristao na to izvrsno pojačanje.
Dadara i Ogi unijeli su potrebnu svježinu, pomjeren smisao za humor, nadrealniji od nadrealista, lakoću igre, ali i broj onih kojima red, rad i disciplina nisu najveća vrlina.
Najveći poklon Nadrealistima koji su naši novi junaci donijeli u miraz, bila je uloga Minke. Minka je bila dokaz da neko može da otjelotvori lik toliko plastično i duboko, toliko jasno i čisto, za samo minut i po po emisiji. Ukupno deset i po minuta!!! Ogi je napravio kreaciju života na malom prostoru. Kao Mesi, dribling, finta jedna, finta druga i predaja lopte... i Minka je ušla u antologiju jugoslovenskog humora, kao lik koji je imao najmanje vremena za oslikavanje. Velike su uloge naši slavni glumci imali u istoriji filma i televizije, velike su i role koje su odigrali, ali niko nikad nije sažeo jednu takvu osobu u samo minut i po.
Identifikacija gledalaca sa Minkom bila je nevjerovatna. Sretao sam lјude iz raznih krajeva Jugoslavije koji su mi satima pričali o toj vanrednoj pojavi. Sjećam se, neki mi je Slovenac rekao da njegovu ženu zovu Minka, zato što jako dobro kuha. Tad shvatih da Minka u Nadrealistima nikad nije bila prikazana u kuhinji!!! Majstorluk kojim je Ogi oslikao taj lik toliko je suptilan da su je lјudi zamišlјali sami, van kadra, kao stvarnu osobu od krvi i mesa... i ajvara. Jednostavno, lik je bio toliko stvaran i živ da smo Minku mogli da zamislimo i u kuhunji sa Džejmijem Oliverom, i u Pentagonu sa Veslijem Klarkom. Minka je bila jedno od najvećih dostignuća do kojih su Hadrealisti ikad došli.
Pridružio nam se i Srđan Velimirović, moj drugar iz mladosti, vispren i duhovit crtač, čovjek koji je napravio genijalan omot za album Dok čekaš sabah sa šejtanom. On je bio jedan od autora scenarija, a njegov skeč Zona sumraka predstavlјa malo remek-delo.
A reditelј? Ko će biti reditelј? Više nismo bili derišta, već smo pomalo sazreli. Reditelј je morao biti neko sa ozbilјnim autoritetom.
Kako Dače nije bilo u Sarajevu, a Vuk se već odavno prekomponovao u ozbilјne teme, na naše insistiranje Terza je zvao Ćiru Mandića, jednog od profesora na Akademiji, vrsnog poznavaoca istorije filmske umjetnosti, čovjeka koji je u sebi nosio neki čudan bunt, revolt, koji je dolazio, ne samo iz objektivnih okolnosti koje su nas okruživale, već i iz njegovog karaktera. Ćiro je, međutim, u Nadrealiste unio preko potreban red, jer igrati na onu kartu na koju smo igrali prije pet godina bilo bi preuranjeno samoubistvo. Nismo više imali dvadeset godina, svježina je malo i presahnula, pojavili su nam se podočnjaci, a i pokreti su bili sporiji, a misli kontrolisanije. Izgubili smo spontanost. Radili smo sa predumišlјajem... za ono vrijeme to je bilo normalno.
Morali smo izabrati drugačiju taktiku, a tu je Ćiro bio od neprocjenjive važnosti. On nas je polako uvodio u tajne filmske umjetnosti, objašnjavao nam šta se i kako radi, zbog čega to mora sa ove strane a ne sa one, i da nam je došao osamdeset četvrte, vjerovatno bi bio ismijan i ponižen, ali te osamdeset devete uzimali smo ga ozbilјno u obzir. Ćiro je imao samo jednu manu. Nije nam dovolјno vjerovao. Tu se obično svi zajebu. Ne mogu da vjeruju idiotima koji se cijeli dan snimanja klibere, igraju fudbal, smišlјaju smicalice jedni drugima, jednom riječju, ponašaju se infantilno. Neki od nas su ostali vječno takvi. Blago njima.
Oko mene zvrče aparati za mjerenje pulsa srca, čujem i mumlanje novih pacijenata. Činilo mi se da sve veći i veći broj lјudi dolazi u moju sobu. Ulazili su, ubacivali nove krevete, pakovali pacijente kao lego kockice. Kao da neko s nama igra tetris. Ponekad su ih ubacivali užurbano, ponekad polako, ponekad su se smijali, ponekad su bili ozbilјni, ali nikad u panici. Sad mi je bilo jasno u kojim uslovima radi najosjetlјivija jedinica kliničkog centra i na koji veličanstven način prevazilaze sve poteškoće koje ih snalaze. Broj onih koji su u njihovim rukama sve je veći i veći, a prostor u kome djeluju sve je manji i manji. Ali, kad čovjek leži sa ovom bolјkom koja je mene napala, svejedno mu je u kom je okruženju i sa koliko je lјudi u sobi. On je okrenut sebi i svojim mislima. Ne interesuje ga spolјašnji svijet.
Mogli su me smjestiti u kontejner, ili u velelepnu vilu, meni je bilo isto. Ja, svakako, nisam onaj koga sad vidite ovdje na pokretnom krevetu koronarne jedinice, već onaj koji lebdi nad tim tijelom i koga prostor u kome se nalazi ne interesuje. Sad shvatam pustinjake, svete lјude što žive po pećinama, sami, bez ikoga. Oni su svoj unutrašnji život razvili do savršenstva. Isti onaj svemir koji je smješten van čovjeka, smješten je u njemu. Iste su i dimenzije. Beskrajne. Možda je pustinjacima uzbudlјivije nego nama, s ove strane tijela. Oni imaju svoje uspone i padove, svoje slike i filmove, svoju književnost, literaturu, utakmice, klađenje, lјubavi i suze. Nјima zaista ne treba ovo okolo, isto kao što to okolo nije važno meni sad, dok ležim priklјučen na aparate za mjerenje otkucaja srca, zakačen na infuziju i izboden na više mjesta, iz kojih mi svako malo vade krv.
Druga serija krenula je kilavo. Svi su je poredili sa prvom, koja je bila osvježenje, pomijeranje granica u svakom pogledu, ali koja nije imala takav kvalitet i čistotu izraza kao druga. Međutim, broj dva se uvijek poredi sa brojem jedan i tu nema pomoći. To će mi u budućnosti biti kao usud. Šta god sam dalјe radio uvijek se poredilo sa onim prethodnim, pa čak i ako je to novo očigledno bolјe. Neka posebna vrsta osjećanja, da li nostalgija ili magična vezanost za neku pjesmu ili skeč, asocijacija na doživlјaje koje to djelo budi, na stanje svijesti koje rado prizivamo, ili jednostavno sjećanje na neko lјepše vrijeme, tjera lјude da „navijaju" za ono što je bilo ranije.
Ma mnogo vam je bolјa ona prva serija... Jeste, nije loše, ima nekoliko dobrih pjesama, ono o onome fudbaleru, ali prvi album vam je bio bum... ono staro Pušenje je imalo neki svoj šmek... jebo Složnu braću, Nadrealisti su zakon.. Nele, što ne svirate stare stvari, cijenim ja to što ste napravili po svijetu, ali Pušenje je Pušenje...
I svaki put, malo-pomalo, novo postaje blisko, ulazi u raju i više ga ništa od nje ne može otrgnuti, sve dok i to, polako, ne postane „staro"...
Još onda sam osjetio da bih upao u zamku kada bih radio po nalogu opšteprihvaćenih kriterija. Moj zadatak je bio ne da povlađujem ukusu, već da ga mijenjam, ne da igram na očiglednu kartu, nego da miješam špil i uzdam se u sreću i intuiciju. Neki bunt u meni tjerao me je da uvijek krenem na drugu, težu stranu, da nikad ne uradim ono što se od mene očekuje. Uvijek novo, svježe, nikad robom!
Pod tim pritiskom startala je, u oktobru 1989. godine, druga serija Nadrealista, pet godina nakon prve. Taj razmak mogao je samo da bude još veći hendikep, jer oni koji su bili zaluđeni prvom serijom već su je gledali kao dio svoje mladosti, a ništa se ne može porediti sa mladošću, čak i da je mladost provedena u koncentracionom logoru.
Prve dvije epizode nisu donijele nikakav pomak. One su bile profesionalnije izvedene, mi smo bili uvježbaniji, ali nismo pogodili tajnu tačku, skrivenu u duši publike, poslije čega ti ona beskrajno vjeruje i biva odana onako kao što nam je bila pet godina ranije. Svi su nas gledali još uvijek s podozrenjem, kao da su očekivali naš kiks, tresak o zemlјu. I to je karakteristika balkanskog mentaliteta. Radost naslađivanja tuđim padom.
Ćiro nas je vješto usmjeravao da ne iskliznemo iz kolosijeka, za neke skečeve smo imali čak i scenario. No, u toku snimanja, koje je obično počinjalo dva mjeseca prije emitovanja, da bi se nakrcalo materijalom, već je došlo do trvenja između Ćire i nas. Ćiro je imao svoj pogled na humor. Nije osjećao ono zaumno što Nadrealisti daju i što niko ne zna zašto je to smiješno, pa ni mi sami. Snimali smo jedan idiotski skeč na nekoj livadi kod Mokrog, sela u blizini Sarajeva. Scenario za taj skeč donio mi je jednog sunčanog jutra Zena, onako bunovan, kazao mi je da ima nešto jako smiješno i zanimlјivo, pa će da mi pročita. I pročitao mi je scenario, koji je imao samo dvije rečenice:
Ljudi se dobacuju loptom u izgovaraju riječi. Kada jedan od njih uhvati loptu u izgovori „hrklјuš", on je pobjednik, a ostali se sa žalјenjem udaraju šakama u glavu.
To je bio cijeli scenario!
Kad je pročitao taj tekst, stao se smijati onim svojim zaraznim smijehom iz dubine bronhija, smijehom koji te omamlјuje, baca u trans i ti više ne znaš da li se smiješ tekstu ili njegovom smijanju.
Uglavnom, od našeg smijeha tresla se Zenina kuća sa sve Bjelavama i hrklјuš je bio odmah stavlјen na dnevni red.
E, tu je Ćiro prso! A imao je potpuno pravo. On reče da ne shvata šta je tu smiješno. Ne shvatam ni ja, ali jeste smiješno. Za neke stvari ne znaš zašto ih lјudi „kradu", zašto ih raja prihvata i zašto gube svoje autore i postaju opštenarodno vlasništvo.
Sve ono što se dešavalo sa hrklјušem nakon njegovog emitovanja, upravo je dokaz za to. Nije dovolјno što smo mi tu imbecilnu igru odigrali smiješno, oslikavajući mentalitet srednjobosanskog selјaka, jer se čak i to moglo uraditi bolјe, nije dovolјno što su Nadrealisti u toj sedmoj i poslјednjoj epizodi drugog serijala već stekli autoritet nad publikom, tako da šta god mi snimimo, pomno će se pratiti i analizirati, nije dovolјno ni to što je, na Ćirinu intervenciju, a to je bila neka vrsta kompromisa koji nas je izvukao iz pat pozicije, cijeli skeč vezan sa Minkom i Reufom, koji sa svojim komšijom Tihom gledaju Hrknjuš uživo na televiziji, nije dovolјno ni to što je ta epizoda imala bezbroj repriza, a čim se pojavio na Jutjubu, Hrklјuš je iste sekunde prešao milion gledalaca u svojim raznim postavkama. Ništa od toga nije dovolјno da objasni zašto je taj idiotluk tako primlјen kod naroda, zašto se na njemu toliko generacija odnjegovalo i zašto smo, na kraju krajeva, dobijali pisma iz cijele Juge, u kojima su nas obavještavali da je organizovan novi Hrklјuš klub, na Korčuli, u Smederevskoj Palanci, Ptuju, Orašcu, Zenici, Titovom Velesu...
Postoji nešto što niko ne može da kontroliše, kada je u pitanju šou-biznis ili umjetnost uopšte. Kako i zašto se nešto odmeće u narod, kako i zašto publika zavoli Bitlse, a ne neku drugu grupu koja svira možda čak i bolјe od njih, kako i zašto neka pjesma postaje hit (što znači udarac, nešto što pogađa) iako je oko nje još hilјade takvih, kako i zašto neka slika postigne višemilionsku cijenu, a neka leži neotkrivena u depoima, kako i zašto odlučimo da idemo jednim, a ne drugim putem. A i ne treba da se zna! To znanje je nepotrebno! Samo će te opteretiti i umjetnički akt više neće biti rezultat srca, već rezultat mozga.
Zadatak umjetnika nije da, praveći svoje djelo, razmišlјa o tome kako da to djelo postane dio opšte kulture, već da svojom vještinom učini takav jedan put mogućim. To, međutim, ne odlučuju samo umješnost i nakana umjetnika, već često nešto što umjetnik u sebi nosi, a da nije ni svjestan toga. U pitanju su neka zagonetna sjedinjenja. Nikad niko ne može biti stoprocentno siguran da li će neka pjesma postati hit ili će neki skeč biti smiješan, film gledan... Institucije šou-biznisa pokušavaju to da postignu, ulažu velika sredstva da to postane moguće predvidjeti, ali na kraju rezultat je u rukama Onoga iznad. 
Tako smo mi, nakon dvije kilave epizode druge serije, ušli u odlučujuću treću. Znao sam iz iskustva da nam je stigao prelomni trenutak i da nešto moramo uraditi da tok istorije krene u drugom pravcu.
A oko nas je sve prštalo. Pao je Berlinski zid, raspadao se Savez komunista Jugoslavije, u Rumuniji pada Čaušesku, svijet je disao ubrzano, kao plućni bolesnik sa cigarom u ustima.
Umiralo je jedno vrijeme, rađalo se drugo.
Pobijedio je onaj izlog u Titovoj ulici pred kojim sam kao dijete stajao na putu za muzičku školu i u čije sam šarenilo gledao omađijan i želјan da uskočim u njega, pobjegnem iz sivila u kom sam rođen, pređem granicu iz svijeta u crno-bijeloj tehnici u svijet u koloru. Upravo to. U titanskoj borbi između dva sistema, umjesto, kako je bilo planirano, da pobijedi nečije oružje, pobijedile su boje, jarke i izazovne, one koje nam dolaze iz Holivuda, kojima i Mekdonalds pokorava svijet, boje koje nam nude iluziju slobode, komad njenog ukusa, koje nas mame da živimo nečiji tuđi život, mnogo lakši i lјepši od našeg, boje kojima farbamo naše snove, snove koji se redovno pretvaraju u noćnu moru, otuđenost, bezosjećajnost, depresiju i tihu, demokratsku smrt.
To narodi sa istočne strane gvozdene zavjese nisu znali... Želјni slatkog svijeta, pohrlili su u izlog, razbili stakla, uskočili u njega. Pristali na sve uslove koje im je Zapad ponudio, samo da se što duže zadrže u izlogu jeftinih slatkiša, a Zapad, od koga smo mnogo očekivali, okrenu nam leđa i, umjesto ideala slobode, istine, lјubavi, umjesto Boba Dilana, Stounsa, De Nira, Bogarta, Ficdžeralda, Hemingveja, Zapad nam prodade Bila Gejtsa, Džordža Soroša, Madonu, onog papka iz Epla i osiromašeni uranijum. Nikada u istoriji lјudskog roda čovječanstvo nije bilo bliže ostvarenju minimuma snova o slobodi, pravdi i jednakosti, a nikada se za kraće vrijeme od tog cilјa nije više udalјilo. Samo je pola godine bilo dovolјno pa da svijetom zavlada harmonija, a samo nekoliko godina da taj svijet od te harmonije bude udalјen više no što je to bilo u doba inkvizicije. Nikada, u istoriji lјudskog roda, čovječanstvo nije bilo bliže jednakosti kao te 1989. godine, a samo par lјeta kasnije, provalija između onih koji imaju i onih koji nemaju veća je nego u vrijeme Ramzesa Drugog. S tim što je Ramzes Drugi hranio svoje robove, jer su mu trebali, a današnji faraoni ih ubijaju, jer ih ima previše.
Jebiga. Mi to nismo znali, kada smo tih dana u montaži više gledali dnevnik Televizije Sarajevo i izvještaje koji se za njega pripremaju nego materijal koji treba da smontiramo za treću epizodu druge serije. Nismo znali da se svijet mijenja pred našim očima, ali smo to osjećali. U stvari, znali smo da se nešto događa, ali nismo znali šta. (Du ju mister Džons?) Taj stravični salto mortale, koji je istorija napravila te '89, u nama je probudio nadu, ali i zebnju, kao da smo predosjećali da se ruši jedan svemir na kome je Tito izgradio imperiju, da se dijele nove karte, a njega, kao najvećeg kockara među nama, više nema.
Ja sam posmatrao događaje zavalјen u jednu od stolica na točkićima kojima je obilovao sedmi sprat Televizije, u kojem su bile montaže. Gledao sam sa uzbuđenjem rušenje Berlinskog zida, shvatajući da naši skečevi snimlјeni prethodnog lјeta, dok je svijet bio još uvijek daleko od haosa, gube na značaju. Ne sjećam se ko je bio pored mene, samo se sjećam da sam hitno sazvao sastanak ekipe. 
„Momci, ako se ruši jedan zid, negdje na planeti mora da se diže novi. Planetu bez zidova može da pravi neko drugo biće. Čovjeku to za rukom ne može poći."
Neko reče... pa u Sarajevu.
Naravno!
Nijedno sranje ne može proći bez Sarajeva. Pravimo Sarajevski zid!
Ali, šta da radimo sa Sarajevskim zidom?
Još kao klinac sam sa divlјenjem i ne bez zavisti gledao smetlјare koji prazne kante i trpaju otpatke u otvoreni zeleni kamion za koji se zatim zakače i onako veseli i glasni zviždukom daju znak vozaču da može da krene do slјedećeg punkta. Nјihovo lјulјanje, zviždanje, smijeh, galama, iskakanje i uskakanje, meni, onako radoznalom za život, činili su se kao elementi neke nadmoćne slobode, vangravitacione lakoće postojanja. Biti smetlјar, u mojoj maloj glavi, značilo je biti slobodan, vedar, nasmijan. Ne znam kako, ali tog popodneva sjetih se mojeg maštanja da postanem smetlјar. To je taj kontrast koji nam je falio za Sarajevski zid. Vedrina aktera u nevedro vrijeme.
U tri sekunde ispisah scenario. Stavih ga u budućnost... a, znajući da nam budućnost nije baš svijetla, u scenariju završih rat koji nam je, u stvarnosti, slijedio kao redovna porcija istorije, i na njegov kraj stavih sukob smetlјara na zidu koji Sarajevo i Jugoslaviju dijeli popola.
Stavićemo i datum, da bi gledaocima bilo jasnije da je u pitanju budućnost. Rat bi po hronologiji događaja karakterističnih za Balkan trebalo da počne '91, pedeset godina poslije Drugog svjetskog, a po tom istom sistemu trebalo bi da se završi četiri godine kasnije. 
Oba velika rata u prošlom vijeku toliko su trajala. Ali moramo da stavimo i datum. Moj rođendan je 11.12. Samo ćemo obrnuti brojeve. Stavili smo 12. 11.1995.
Početak rata je bio '91. u Hrvatskoj, a Dejtonski sporazum, kao njegov kraj, postignut je 21. 11. 1995. Dakle, dovolјno je samo obrnuti prva dva broja. Dva i jedan. AKO se uzmu u obzir svi proroci prije nas, oni koji su to radili za pare i oni koji su to radili iz lјubavi, moramo napomenuti da smo mi otišli najdalјe, jer smo u našem predviđanju uklјučili brojeve. To ni Tarabići nisu bili u stanju.
Sudbina se nasmija mojoj šali.
Tada se o toj našoj vidovitosti još ništa nije znalo. Nama je bilo važno da je TV Sarajevo munjevito reagovao i da smo u roku od dva dana dobili sve potrebne uslove da snimimo Sarajevski zid. Danas ni najmodernije i najmobilnije televizijske i filmske ekipe ne bi tako reagovale. Tražile bi scenario, uvele bi ga u protokol, do njegove razrade bi potrajalo par dana, pa bi se razrada protegla na sedmicu, pa bi se zalazilo u neke detalјe koji ruše budžet, pa bi došlo do usaglašavanja oko budžeta, i to bi trajalo još nekoliko dana. Uglavnom, zid bi se i podigao i pao, dok bismo mi još uvijek razglabali o uslovima u kojima treba da snimamo taj skeč.
Snimili smo ga već naredne noći. Bilo je uzbudlјivo. Znao sam, sad imamo nešto aktuelno. Ova epizoda će izbiti auditorijum iz cipela...
Ali, i pored kvaliteta koji Sarajevski zid nudi, nama je za tu, odlučujuću epizodu falio jedan fazon koji bi isprovocirao smijeh na prvu loptu. Sve metafore, poređenja, skrivena značenja, ironije, sarkazmi, alegorije, padaju pred onim jednostavnim, iskrenim, nepatvorenim smijehom iz punih pluća. Ispucali smo Minku za tu epizodu, treba nam još jedna fora.
I ponovo u montaži. I ponovo bjesomučno vrtimo štoseve koje smo snimili lјetos. Đuro sjedi sa strane. Gleda na pomoćnom monitoru razvoj događaja na dramatičnoj sjednici Saveza komunista Jugoslavije. Ništa nije čudno, osim činjenice da Đuro gleda politiku. Još su govornici koji se smjenjuju pred njegovim očima utišani. Počinje nešto da mrmlјa. Prvo nesigurno, a zatim hrabrije. Iz sekunda u sekund, riječi koje mrmlјa postaju jasnije, dobijaju svoju artikulaciju. Ha kraju počinje da se histerično smije. Nije nam bilo najjasnije zašto.
„ Ajd, gledaj sad, gledaj sad..." mahao je rukama, boreći se sa našom radoznalošću i svojim smijehom. Ha ekranu je bio Momir Bulatović, u bijelom odijelu, za govornicom. Govorio je usporeno ali značajno, ispod očiju su mu se formirali podočnjaci, a brkovi su krili usne, pa je izgledalo kao da mrmlјa. Umjesto njega, govorio je Đuro. Đuro je Momiru posudio glas.
„E ovako... ja bi' da naplatim, da vidim ko je šta popio, pa da se plati."
Ne postoji riječ koja može da opiše oduševlјenje, vrisak, radost koja je nastupila na sedmom spratu Televizije Sarajevo, u komori u kojoj su montaže. Takvo uzbuđenje vjerovatno je imao Tesla kada mu je, na kraju svih njegovih unutrašnjih borbi, struja krenula sa jedne strane planete na drugu. To je vjerovatno osjećao Mikelanđelo, udarivši poslјednji put dlijetom u tek svršenog Davida. To je iskonska radost, božanski dar koji ima onaj umjetnik i pregalac koji je u djelo ušao svom svojom dušom, pretpostavivši svoje djelo čak životu samog sebe. 
Imali smo šifru! Kod! Pustiti originalan snimak, onda mu dodati naše glasove. Nismo ni znali da će taj snimak imati istorijski značaj.
Tu noć nahovali smo tri i po minute poslјednjeg kongresa Saveza komunista Jugoslavije do ranih jutarnjih sati. Nije postojao značajniji političar tog vremena a da se nije našao na repertoaru. Koncept u kome poslјednji kongres SKJ predstavlјa podvlačenje crte, pravlјenje konačnog računa, vrijeme da se vidi ko je šta popio a ko pojeo i ko koliko treba da plati, bio je jasna aluzija na skorašnji raspad jedne zemlјe, jedine koju smo imali.
Naš urednik Slobodan Terzić solidarno je pratio naš rad. Ostao je do kraja, do svanuća. Ha moje pitanje šta će reći oni odozgo kad vide ovo, samo se osmjehnuo. Bio je pospan, ali zadovolјan. Šta je uradio sutradan? Uradio je ono što samo veliki i ozbilјni urednici treba da urade u takvim momentima. Otišao je kući i isklјučio telefon. Tako rade kockari koji znaju koji će slјedeći broj izbaciti kugla ruleta. Stave na njega žeton i, poput junaka iz jednog romana Fjodora Mihajloviča, ućute se i čekaju da točak ruleta stane. Obično budu u pravu.
Te noći smo pobijedili. Reakcija javnosti bila je furiozna. Niko više nije imao ništa ni protiv nas, ni protiv Terze, ni Nadrealista. Prešli smo Rubikon, onu tačku poslije koje ti publika bezgranično vjeruje. Naučili su jezik kojim se koristimo, osjetili našu dobru namjeru, identifikovali se sa našim junacima i, što je tada bilo najteže, razumjeli našu političku neutralnost. 
Seriju smo nakon toga rutinski priveli kraju, ona je oslikala jedno dramatično vrijeme, nesigurno koliko i nebo pred oluju.
Jednu stvar tada nismo predvidjeli. A to je da konobarski račun, u kome se vidi ko šta treba da plati, neće donijeti Momir Bulatović, već jedan od četiri jahača Apokalipse.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:46

Слика

26

 

ISPRED NAS JE STAJAO PAKAO...

 
 
U trenutku kada smo stekli najveću popularnost, kada su naše emisije postale dio argumenata kojima se služe politički polemičari, i kada su se izreke, usklici, rečenice koje su Nadrealisti promovisali ušli u rječnike svakodnevnog govora, sa svojim posebnim značenjem, Juga je izgledala kao trošna, crvima izgrizena brvnara, spremna da se svakog trenutka sruši i sa sobom u ponor povuče sve njene stanovnike.
Podjelu koja je nastala raspadom SKJ, pokušao je da ublaži koncept tadašnjeg predsjednika vlade Ante Markovića, koji je svojom politikom ozbilјno zasmetao svim republičkim vrhuškama, ali kojem je falilo uporište u narodu. Stravično je kako je narod okrenuo leđa jednoj, kakvoj-takvoj, jasnoj evropskoj politici, zarad smutnih, nerealnih nacionalnih koncepata.
Po svakoj logici, lјudi bi trebalo da gledaju kako i od čega žive. Međutim, logika u slučaju stare Juge nije igrala neku veliku ulogu. Narod je živio od snova, a ne od leba. Snovi o nezavisnim, samostalnim, nacionalnim državama genetski ukodirani u krvi svakog Balkanca, u potpunosti su zasjenili tu logičnu ideju da se živi samo jedan život i da je uludo baciti ga istoriji pod noge.
Nesporazum među republikama u suštini nije ni postojao. Svi su gurali brod ka provaliji, a svi su se nadali da će pri tom padu najmanje nastradati. Nevjerovatno je to koliko je bilo lako da se svi žrtvuju za jedan narod, a koliko teško da budu solidarni sa jednim jedinim čovjekom.
A kako je izgledala Jugoslavija u vrijeme naše poslјednje turneje?
Izgledala je kao rasute šahovske figure, bez reda i smisla. Bilo je uzbudlјivo naići na kamion ili autobus sa registracijama gradova iz drugih republika, svak je prenosio svoj dnevnik, medijska prepucavanja su postala dio svakodnevice, a retorika je bila sve oštrija i oštrija, buka sve veća i veća, a međusobno razumijevanje je potpuno nestalo. Prvi put da čovjek pomisli da ovi narodi zaista govore različitim jezicima. A negdje na horizontu pojavlјivali su se znaci oluje. Potmuloj grmlјavini, nečujnoj za normalne lјudske uši, prethodilo je plazenje munja po balkanskom nebu. Svijet je postajao nervozan i netrpelјiv, neosjetlјiv na tuđu nevolјu. Sve okolo bilo je kužno, vonjalo je na raspadnuti leš. Taj leš bila je moja zemlјa.
Po toj i takvoj Jugi mi smo pravili poslјednju veliku turneju, početkom devedesete. Nakon ogromnog uspjeha Nadrealista, shvatili smo da je suludo ne iskoristiti taj povolјan vjetar i rođena je ideja da se napravi groteskni igrokaz sa pucanjem i pjevanjem, u kome će se dobro zajebavati, a i svirati. Sviraće i Pušenje i Štampa. No, iako smo spolјa izgledali kao nerazdvojni drugari, čiji je moto „Svi za jednog, jedan za sve", odnosi među nama bili su već toliko načeti i izjedeni umorom, netrpelјivošću i zavišću da je bilo praktično nemoguće da se deset lјudi, šest Nadrealista i četvorica iz Pušenja, okupe oko jedne takve velike ideje. Mi smo, u stvari, personificirali odnose naroda u zemlјi koja nas je odgojila. Bili smo sebični, uskogrudi, slijepi, neosjetlјivi i bahati. Kao i naši narodi. Svako od nas mislio je da je potpuno u pravu. Međusobne zađevice i podmetačine postajale su svakodnevne, a netrpelјivost i mržnja među pojedinim članovima nisu se više ni krile. Svak je tražio svoje, preko svake mjere, a mjeru za druge nije ni osjećao niti ga se ticala.
Jedan je tražio da dobije najviše para jer je najpopularniji, ja nisam htio da dobijem manje od njega, jer je to realno, drugi je bio nezadovolјan svojim statusom jer sviramo njegove pjesme a on dobija ko ostali, treći je insistirao da dobije deseti dio iako to nije moglo biti moguće... Mnogo nepoznanica, a samo jedan rezultat.
Ha kraju, Kova, inženjer po profesiji, dolazi do epohalnog kompromisa. Predlaže da se ukupna dobit ne dijeli sa 100 već sa 110, pa se na taj način procenti približavaju jedan drugome, te je manje odstupanje gubitnika do pobjednika. Ha kraju je i Đuro napravio mali kompromis i osnovni uslov za pokretanje takve turneje bio je ispunjen.
Sejo i ja se tada već nismo pazili. Da budem iskren, bio sam slijep na njegovo nezadovolјstvo. Ulaskom Pušenja u kombinaciju sa Nadrealistima, on definitivno gubi dominantnu ulogu i u kreativnom i u organizacionom smislu. To su neke stvari koje on nije mogao lako preboliti. Rastao je i animozitet između njega i Kikija, našeg menadžera, čovjeka koji je dokaz da je između ludila i genija samo jedan mali korak. Kiki je, srećom, inklinirao ovom drugom, iako se često šalio na svoj račun, pitajući se: „Da li će 'šaran' u njegovoj glavi pokušati da izađe napolјe?"
Turneja je rađena po njegovoj zamisli da kompletni troškovi, uklјučujući i honorare, budu pokriveni od strane UNIS tursa, tada vrlo ambiciozne turističke agencije, a da za uzvrat UNIS turs dobija neviđenu medijsku kampanju i halabuku. Rezultat je bio fantastičan: pune dvorane, odličan program, novac na vrijeme. To je, uzgred budi rečeno, bio prvi put da mi je ostalo nešto u cepu poslije turneja i ploča, a UNIS turs postaje lider na jugoslovenskom tržištu. Sve je divno, kao iz američkih bajki o uspješnim lјudima, ali niko nije zadovolјan.
Nestala je magija među nama, svak gleda drugog preko tarabe, svak pipa svoj džep. Tada sam prvi put vidio kako novac ubija...
Sejo i ja se udalјavamo milјama. Više se ne družimo, nalazimo se rijetko u nekim svečanim, opštim trenucima, a i kad se vidimo, on je hladan, škrt na riječima, dalek, kao neko ko je duboko nezadovolјan i potresen. Ja sam bio slijep, moja sebičnost mi nije dala da čujem oluje u njegovoj duši. Uvijek sam gledao život sa vedrije strane, kovao sam svoje male planove, a i te devedesete dobio sam Janu, moje i Sanjino prvo dijete. Sve ostalo je palo u sjenu tog događaja, ništa više nije bilo važno; u stvari, nije više ni postojalo.
Vrativši se sa mora, te devedesete, Sejo me je pozvao jedan dan da se nađemo, da porazgovaramo o svemu. Čak ni tada, kada bi svakoj budali bilo jasno da nešto nije u redu, da neko ko te ne zove mjesecima odjednom ima namjeru da ti nešto kaže, ja nisam ni sumnjao u njegove namjere.
Našli smo se na imbecilnom mjestu, u bifeu Pozorišta mladih, gdje nikad nisam išao, mjestu koje me je podsjećalo na lobi barove polovnih provincijskih hotela u kojima je pivo toplo, a sendvič bajat i mokar. Sjeli smo i naručili pive. Sve je počelo normalno. On je pušio, kao i uvijek, kratkim udisajima poput zadihanog maratonca, uvlačio je dim plitko, tresao pepeo okolo, promašujući pepelјaru. Cigaretu je gasio nespretno, iz više pokušaja, tapkajući je o ivicu piksle, pa je prostor oko jadnog opuška podsjećao na bojno polјe.
Ja sam pušio smireno, dubokim uzdisajima, tjerajući dim do korijena bronhija, držeći pepeo na cigareti skoro do njene smrti. Ha kraju bi se zadavila sama. Sejin opušak bio bi višekratno izmasakriran, a moj presamićen na dva dijela, uredno odložen u poseban kraj pepelјare.
On poče da priča, da nije zadovolјan mojim ponašanjem, da sam svoj lik i djelo previše estradizirao, a da se time profanisala i sama grupa; nisam samo ja problem, tu je i Ogi, koji je baš tada bio bolestan; ja sam neoprezno ušao u neke druge vode; to više nije onaj bend koji nas je nosio, to je sada jedna polovna harabatija, a ja sam tu najviše kriv, sve sam povukao na sebe, grupa je morala da ostane grupa, a ne da se personificira u jednom čovjeku; išao sam na emisije na koje nisam smio, počeo sam da se družim sa estradom, a ne sa pravim rokerima; uglavnom, on ovako više ne bi nastavio...
Ja se opet zajebah. Složih se s njim da je ovako raditi besmisleno i da grupa mora da ima više cilјeve od Jugoslavije. Moja je ideja, rekoh mu, da napravimo svjetski bend, da proširimo tržište, ono što sam uradio deset godina kasnije, ali me on pogleda ispod oka sa žalјenjem koliko sam glup, da ne mogu da shvatim o čemu on, zapravo, govori.
„Ne, nisi me razumio. Ja ne bi' više radio s tobom."
Iznenadio sam se sa kakvom mirnoćom primih taj udarac.
Kao i u svakoj vezi, čovjek u trenucima kada je umoran, ili kad mu je raspoloženje nagrizeno, ili kad pred spavanje ne može da smiri misli, zauzda mozak, razmišlјa o kraju te veze. I ja sam o tome razmišlјao, i prije nego što smo počeli, prije nego što naša imena nije trebalo posebno predstavlјati. I uvijek u tim mislima, ili bolјe rečeno morama, taj trenutak sam zamišlјao dramatičnim, bolnim, sa mnogo suza, ubrzanih otkucaja srca, ali dostojanstven, bez teških riječi, sa par duhovitih komentara ali osjećajan.
Ništa od toga se nije dogodilo, kao što se značajne stvari u životu uvijek dogode potpuno drugačije nego što ih čovjek zamišlјa. Sejinu odluku primio sam hladno, bez velikog uznemirenja. Završio se jedan dio mog života. Otkinuo se od mog tijela i duše, zaplovio u sjećanje. Tamo će i ostati, i odatle sada vadim ove rečenice.
Sejin autoritet više nije postojao. Gledao sam ga prvi put kao nekog kome sam ravan, žaleći što nemam riječi i snage da sazdam u sebi sve ono što bi mu trebalo reći. Tek kasnije, godinama kasnije, kad sam se prisjećao tog našeg razgovora, nalazio sam rečenice koje mu je trebalo kazati, ali tada je već bilo kasno. Bilo je besmisleno reći mu išta. Tako je uvijek sa mnom. Sa reakcijom kasnim najmanje nekoliko godina. 
Slјedeći put smo se vidjeli mnoga lјeta kasnije. On je došao iz Zagreba u Beograd nekim svojim poslom, ja sam krstario planetom sa No Cmokingom, realizujući prijedlog koji sam mu dao u bifeu Pozorišta mladih. Sve te rečenice koje sam godinama spremao, misleći o njemu, gradeći ih pažlјivo i detalјno, kao što pčele grade košnicu, izgubile su svaki smisao. Našli smo se kod Điđe u Resavi, stukli dovolјan broj piva da nam se otvore dizne sjećanja, da iz njih crpimo samo ono što je lijepo, što nam ostaje kao dar od Boga, koji sigurno nismo zaslužili. Nikada s njim nisam ponovo dotakao temu našeg zajedničkog poduhvata, niti sam više imao snage da o tome mislim. Sve je to spakovano u ormarićima onog dijela mozga koji nazivamo pamćenje.
Tog jesenjeg dana, nije nam trebalo mnogo da se raziđemo. Tek toliko da se dovrše pive koje su stajale ispred nas. Nije bilo čak ni ono: „Oćemo l' po još jednu?"
Izašavši iz bifea, on ode na jednu, a ja na drugu stranu. Stajao sam ispred Narodnog pozorišta još nekoliko minuta, gledajući neke klince koji su loptom gađali banderu sa dekorativnim fenjerom na vrhu. Osjećanja su navirala, stizala jedna drugo kao što valovi sustižu jedan drugog, udarajući o solјu nagrizeno stijenje. Prvo sam se osjetio nevjerovatno slobodan. Kao da sam pun helijuma, pa je neko odvezao kanap kojim sam pričvršćen za sidro koje me je držalo na zemlјi. Odletih od silne slobode. Zatim osjetih utučenost. Ode komad mog života, surva se u provaliju, bez izgleda da se iz tog ambisa ikada izvuče. Onda me opet obuze neka radost, što ostadoh dobar sa čovjekom s kim podijelih tolike dragocjene godine i iskustva, pa me zatim savlada osjećanje tuge i beznađa kad shvatih da se on i ja više ne možemo vidjeti tamo gdje smo obojica rođeni, na pozornici.
Nisam ni slutio da ću to osjetiti još nekoliko puta u životu. Sreća je da tada to nisam znao.
Godinama kasnije, čitajući nešto o Gurđijevu, velikom metafizičaru, saznao sam da ga je otac tjerao da mijenja svoje preokupacije. Taman kad mladi Georgije zavoli matematiku, otac ga natjera da se bavi muzikom. Kada mali Georgije osjeti muziku kao dio svoga tijela, otac mu oduzme instrumente i natjera ga da piše knjige... I tako dalјe. Tek sada sam shvatio zašto mu je otac imao takav princip. Da natjera malog Georgija da bude slobodan od svojih lјubavi, da može da se rastane sa svakom od njih, kad god poželi, da ostane svoj.
Ja nisam to uspio. Raspad Zabranjenog pušenja vječno je ostao kao sjena na mojoj duši i sigurno je jedan od razloga što me sada stavlјaju na aparate za potpunu kontrolu rada srca. Nisam uspio ni da se oslobodim sjena svih onih koje sam volio i koji su zajedno sa mnom gradili moj život, i čije riječi, poglede, smijeh vidim toliko čisto i jasno da mi ponekad njihovo fizičko prisustvo nije ni potrebno. Nisam uspio da se oslobodim ničega što me veže za mladost, što me podsjeća na vrijeme kad sam imao krila ali ne i mozga, kada sam letio visoko i tamo negdje, sagorio kao meteor.
Sejo je jedan od onih s kojim sam podijelio najlјepši kolač koji čovjek ima u životu. Mladost. Nažalost, vrijeme će pokazati da su se naše zvijezde toliko odalјile jedna od druge da je taj sumorni jesenji dan, kad smo jedan drugom rekli sve, bio i najbolјi momenat za takvu odluku. Jer, ono što je dolazilo, a što nije imalo nikakve veze sa Pušenjem, nije bilo baš bezazleno. 
Ispred nas je stajao pakao, a između nas kineski zid.
Uglavnom, tada je prestalo da radi ono što danas raja zove „staro Pušenje“. Iza nas su ostali četiri albuma, pedesetak pjesama, stotine koncerata, smijeha, suza, zajebavanja, kilometara kombija, milјa aviona, buke, znoja, pive, trave, lјutnje, uzbuđenja, radosti i nekoliko generacija onih koji mi danas stidlјivo prilaze sa djetetom u ruci i kažu: znate, ja sam odrastao uz vašu muziku... a moj mali, pokazuje na dijete, zna cijeli prvi album napamet.
E, to je ono što Sejo i ja nismo znali tog skislog popodneva, kada smo kretali svako u svome pravcu. Nismo znali da će pjesme koje smo donijeli na svijet dobrano nadživjeti životni vijek grupe, da će dobiti krila, i da će se prenositi generacijama, mijenjajući svoje značenje, mjesto, motiv. To je ono što nas obojicu čini ponosnim.
I taman da me uguši tuga koja nikako da pobjegne iz moje duše, naiđe Sanja sa Janom u kolicima i meni sav bol nestade, kao rukom odnesen.
Слика