dr Nele Karajlić

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 31 Јул 2014, 19:52

I nakon hiljada koncerata, na stotine turneja i jednog srčanog udara mnogobrojni poštovaoci lika, dela, glasa i stasa ovog jedinstvenog meteora na nebu jugoslovenskog rokenrola najzad su dobili ono što su zaslužili.
Pred nama je neodoljivo ispričana priča o odrastanju, sazrevanju i starenju u jednoj zemlji koja se krvavo raspala, a onda formirala slobodnu teritoriju u našim sećanjima.
Dr Nele Karajlić je jedan od najdragocenijih insajdera još neispričane priče o Jugoslaviji, koja je cela igrala rokenrol, čak i u nedelji kad je otišô Hase i kada je crkô maršal i kada nam se ženio Vukota!
Fajront u Sarajevu je jedan od onih rok-koncerata na kojima je dr Karajlić sa sebe skinuo sve, bacio se međ raju i ostavio na stejdžu i poslednju kap svog koševskog znoja.
Fajront u Sarajevu nije labudova pesma „najvećeg filozofa dvadesetog vijeka“ (Emir Kusturica), već maestralni nagoveštaj jedinstvene književne karijere.


evasky
~ pocetnik ~
~ pocetnik ~
Поруке: 2
Придружен: 04 Авг 2014, 05:55
Контакт:

Порукаод evasky » 04 Авг 2014, 05:57

Taj i takav život mogao je da se kreće, i kretao se, samo od linije šesnaesterca fudbalskog kluba Vratnik, davnih sedamdesetih, do Prvog koronarnog odeljenja Urgentnog centra u Beogradu, četrdesetak godina kasnije. Sve što se važno odigralo između te dve stvarne i vremenske linije, naći ćete u ovoj knjizi.

alicjanowakxd
~ pocetnik ~
~ pocetnik ~
Поруке: 1
Придружен: 30 Јан 2017, 10:38
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable

Re: Fajront u Sarajevu - dr Nele Karajlić

Порукаод alicjanowakxd » 22 Феб 2017, 13:08

Imam taj problem. To je super savjet za mene :) Hvala.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 12 Мар 2019, 13:09



Fajront u Sarajevu je teško, pomalo bolno, svakako setno prebiranje po uspomenama jednog od Sarajlija koji su taj grad u Titovoj Jugoslaviji učinili posebnim. Novi primitivizam je Sarajevo izbacio iz zglobne čašice, učinio ga drugačijim, dao mu oreol avangarde, a najveća zvezda tog pokreta bio je dr Nele Karajlić.
Ovo je njegova priča, iskrena, duhovita, priča bez koje predratno Sarajevo – grad raje i papaka – nije moguće razumeti do kraja. U tom kazivanju Nele je sanjar o sunčanoj strani ulice, naivac, žrtva, vizija koja hoda, nepresušni izvor ideja, hrpa straha. Unutar korica Fajronta u Sarajevu saznaćete neke od detalja neophodnih da u potpunosti shvatite ko su bili, ili ko su danas, Sarajlije bez čijih imena, stvaralaštva i karijera, Sarajevo ne bi pamtili ni po čemu drugom do po Sarajevskom atentatu.Taj i takav život mogao je da se kreće, i kretao se, samo od linije šesnaesterca fudbalskog kluba Vratnik, davnih sedamdesetih, do Prvog koronarnog odeljenja Urgentnog centra u Beogradu, četrdesetak godina kasnije. Sve što se važno odigralo između te dve stvarne i vremenske linije, naći ćete u ovoj knjizi.

Predgovor

 
 
Fajront u Sarajevu je teško, pomalo bolno, svakako setno prebiranje po uspomenama jednog od Sarajlija koji su taj grad u Titovoj Jugoslaviji učinili posebnim. Novi primitivizam je Sarajevo izbacio iz zglobne čašice, učinio ga drugačijim, dao mu oreol avangarde, a najveća zvezda tog pokreta bio je dr Nele Karajlić.
 
Ovo je njegova priča, iskrena, duhovita, priča bez koje predratno Sarajevo grad raje i papaka nije moguće razumeti do kraja. U tom kazivanju Nele je sanjar o sunčanoj strani ulice, naivac, žrtva, vizija koja hoda, nepresušni izvor ideja, hrpa straha. Unutar korica Fajronta u Sarajevu saznaćete neke od detalјa neophodnih da u potpunosti shvatite ko su bili, ili ko su danas, Sarajlije bez čijih imena, stvaralaštva i karijera, Sarajevo ne bi pamtili ni po čemu drugom do po Sarajevskom atentatu.
 
Taj i takav život mogao je da se kreće, i kretao se, samo od linije šesnaesterca fudbalskog kluba Vratnik, davnih sedamdesetih, do Prvog koronarnog odelјenja Urgentnog centra u Beogradu, četrdesetak godina kasnije. Sve što se važno odigralo između te dve stvarne i vremenske linije, naći ćete u ovoj knjizi.

Sanji, Jani u Điđi 

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 12 Мар 2019, 13:11




1

 

SRČANI UDAR

 
 
Kažu da su u Mladenovcu sva čuda moguća. Te žena sa kravlјim repom, te čovjek magnet, te jagnje sa šest nogu, te dijete koje savija čelik pogledom, te ovo, te ono, uglavnom likovi i legende u koje može povjerovati samo dobar komad budale. Ni ja tome nisam poklanjao naro čitu pažnju sve do nedjelјe dvadeset drugog maja dvije hilјade jedanaeste. Tad mi se dogodilo čudo.
Sunce tek što bješe obasjalo pusti peron lokalne autobuske stanice kad se tu, na tom neočekivanom mjestu, nađoše gospođa Sudbina i arhanđel Azrael. Da se razumijemo, nije čudno da se njih dvoje nađu na bilo kojoj tački na svijetu, pa i u Mladenovcu, s obzirom na vrstu djelatnosti za čije su obavlјanje bili registrovani (Sudbina vodi niti lјudskih života koje po pravilu završavaju smrću, dok je Azrael taj koji ima nemio zadatak da počivšeg ponese na nebo), ali je bilo u najmanju ruku neobično da su viđeni na istom mjestu i u isto vrijeme. Obično, zbog gustog rasporeda, gospođa Sudbina svoj dio posla završi i ode, žureći na neko drugo mjesto, a tek onda dolazi arhanđel Azrael, ne bi li uredno pokupio ostatke preminulog, koje valјa prebaciti što na nebo, što pod zemlјu. Otuda, i pored toga što su oboje stari više hilјada godina, nisu imali prilike da se često viđaju. Zato, ako ih ikada vidite u isto vrijeme i na istom mjestu, znajte da je između njih iskrsao neki problem, konflikt.
Tog sunčanog nedjelјnog jutra ja sam bio predmet njihovog nesporazuma.
Kako su došli prije vremena, za mjesto čekanja izabraše birtiju Kog Mije, onu koja odvaja mladenovačku pijacu od parkinga ispred zgrade Skupštine opštine. Arhanđel naruči vinjak, a ona sok od jabuke i neko vrijeme provedoše bez izgovorene riječi.
Sudbina je polako gubila strplјenje, želeći da što prije završi posao zbog kog se tog sunčanog majskog jutra zatekla u Mladenovcu. Gledala je u dno svoje čaše, u kojoj odavno više nije bilo soka od jabuke, kao neko kome je život prošao bez smisla i velikih uzbuđenja. U ovakva predivna jutra, okupana tako sjajnim i bistrim suncem pod čijom svjetlošću i mjesta poput ove žalosne kafane dobijaju atribute Sikstinske kapele, gospođa Sudbina se osjećala suvišno.
„Kakav nesklad između mene i ovoga jutra", prošaputa i uputi pogled ka roštilјu na kome su cvrčali ćevapi, plјeske, ražnjići i kobaje. Arhanđel Azrael primijeti taj pogled i u skladu sa svojim evropskim manirima upita damu da li je gladna. Sudbina odmahnu glavom i tako mu dade do znanja da bi najradije napustila birtiju u kojoj sjede već više od četiri sata.
Odjevena u dugu smeđu halјinu od engleskog tvida, sa šeširom čiji je obod bacao sjenku preko njenog lica, Sudbina je preko šanka gledala u kalendar za dvije hilјade jedanaestu. Krasilo ga je nago tijelo neke Azijatkinje. Arhanđel Azrael gledao je kroz musavi izlog birtije mladiće i djevojke koje je na ulicu izbacila pokojna mladenovačka noć. Prigrnu crnu kožnu jaknu, ukrašenu nitnama i zihernadlama, istu onakvu kakvu su nosili pobornici pank pokreta u vrijeme kad sam i ja bio mlad.
„Mala, daj nam deset ćevapa i pileće belo, sa mnogo luka. I meni donesi još jedan rubinov." Konobarica klimnu glavom i iste riječi prenese debelom, ožarenom, nadimlјenom roštilјdžiji, koji od silnih narudžbi nije stizao da obriše znoj sa čela sa kog su slane kapi padale na usijanu omašćenu rešetku na kojoj se već uveliko peklo mamurno meso.
„A vi?' upita ga Sudbina.
„Šta ja?", odgovori arhanđel, praveći se da je iznenađen njezinim pitanjem. Znao je da će kad-tad doći vrijeme da ona nešto njega pita. Predugo rade ovaj posao da bi tek tako sjedili bez riječi.
„A vi?", ponovo upita Sudbina.
„Šta ja?", pravio se lud Azrael.
„A vi? Zašto ste vi ovdje?"
„Čekam mušteriju."
„Ovdje u kafani?"
Arhanđel baci pogled na svoj roleks na dlakavoj ruci i počeša se krilom iza uveta, ukrašenog minđušom.
„Trebalo bi da dođe za pola sata. Zanimlјiv slučaj...  Duhovit dečko, ali predugo u životu. Precijenio je sebe i svoje mogućnosti. Budala! Ništa spektakularno. Jedan slatki mali fatalni srčani udar."
„Možda je to ono zbog čega su me zvali da dođem u ovu zabit", pomisli Sudbina. Ona pokuša da sazna nešto više o tom slučaju. 
„Šteta. Znate, kolega, nekad mi je žao svih tih smrtnika, svih tih lјudi koji ne osjećaju vlastite granice, koji ne mogu da ustanove dokle mogu da se pruže... A taj, izvinite na pitanju, što ga čekate, je li ušao u neke godine ili je mlad?"
Azrael se pretvarao da mu je drago što se dama konačno zainteresovala za njegov posao. Ni njemu nije manjkalo lukavstva. Promijeni položaj tijela, nagnu se ka njoj, a pogled mu posta frišak i bistar.
„Pa, po godinama je mlad, četrdeset i devet, ali po onome što je preživio, to je skoro duplo. Kao što rekoh, zanimlјiv dečko. I poznat... Ouuuuu, biće to vrhunska sahrana!!! Kod mene u firmi, svi su ubijeđeni da na sahrani neće biti ispod tri hilјade zvanica."
Sudbina shvati o čemu se radi. Pokuša da izvuče još koji podatak o čovjeku zbog kog je potegla toliki put, spremna da svakog trenutka uđe u spor sa Azraelom. „A, selebriti! Pa šta mu je to trebalo?!"
„Jebiga. Ljudi ne znaju kada treba da stanu. Tijelo ne trpi budalu!"
U tom trenutku, na parkingu ispred ugostitelјskog objekta parkira se sivi pežo, partner nove generacije. Iz njega izlazi energičan čovjek, sa neznatnim viškom kilograma. Nјegova pojava izaziva osmijeh kod slučajnih prolaznika. On im otpozdravlјa u dobrom raspoloženju. Ulazi u ugostitelјski objekat s namjerom da, prošavši između stolova i šanka, uđe na pijacu. Pozdravlјa se sa skoro svakom osobom koja u kafanskom žagoru i dimu cigareta konzumira svoju prvu kafu, drugu pivu, treći vinjak ili četvrti ćevap. Konobarica mu lјupko mahnu. On prođe pored stola za kojim su sjedili Azrael i Sudbina. I njih pozdravi, ne znajući da li ih poznaje
odnekud ili ne. U malim mjestima valјa svakoga pozdraviti. Takav je red.
A taj čovjek, to sam bio ja.
„Pa to je Nele!? Zar Nele?!?" Prvi put u toku dana Sudbini se oteše neka osjećanja.
„Ne interesuje me ko je. Poso  je poso", reče arhanđel Azrael. Bio je hladan kao Ivković kad je odbranio penal Maradoni.
„Pa to je Nele iz Nadrealista... Iz Pušenja... Sad radi sa Kusturicom onaj No smoking... kao da želi da urgira, Sudbina se unese u moj slučaj.
„Draga moja, kod mene imena ništa ne znače. Ako sam mogao prevesti Kenedija, Če Gevaru, Tita, Đinđića, ovoga, onoga... zašto ne bih... Kako se ono dečko zove?"
„Nele. Nele Karajlić, doktor. Ali... Ja ga nemam na spisku! Po meni, on ima još mnogih dana na ovom svijetu."
Sudbina pokuša da sakrije nemir, ali odaše je pokreti dok je vadila blokčić iz tašne. Azrael je nadmoćno sjedio sa druge strane stola. Uživao je u situaciji u kojoj se pred njim jedna dama izgubila pod teretom činjenica. Vadio je čačkalice iz karafindla, lomio ih na pola i onim srednjim tankim dijelom čistio džepove u svojoj višehilјadugodišnjoj vilici napunjenoj mlјevenim mesom i vrućom lepinjom, koju bi, koje li ironije sudbine, i mrtva usta jela. Interesantno, nije pušio. Dok je ona pokušavala da nađe opravdanje za ono što je nosila u glavi, on pokaza konobarici ispružen palac desne ruke, kojim je označavao broj vinjaka koji bi trebalo da mu donese. 
Sudbina se najzad nasmija: „Evo, znala sam." Pokaza na svoj notes, te isti poturi Azraelu pod nos: „Ovdje lijepo piše... Nele ostaje živ!"
Azrael se namršti. Ne bi mu pravo.
„Pa dobro, ko je ovdje lud?! Nećete mi reći da sam bez potrebe došao sa Islanda!?" Ljutito odmahnu glavom, a njegov glas dobi neuobičajenu dubinu, od koje zastade dah svakome u kafani Kog Mije.
„Ne dolazi u obzir! Ja u svojoj agendi imam ime, prezime, dan, sat, mjesto, način smrti... A ovdje lijepo piše: zakrčenje donje aorte vaso srastica, prekid rada srca. Jednom riječju: srčani udar. Infarkt!!!" Pokaza svoj mali ajpod. Sudbina ušuti. Pokuša da dobije na vremenu i da Azraelu pruži priliku da se smiri. Okrenu glavu ka konobarici, no prije nego što pokuša da joj se obrati, Azrael, ne skidajući pogled sa Sudbine, viknu neugodno i prostački: „Mala, daj gospođi još jedan sok od jabuke."
To je bila kap koja preli čašu. Preko takvog ispada jedna dama nije mogla da pređe. Ona ustade tako sigurno i odlučno da ne dotaknu niti stola niti stolice, i uputi Azraelu pogled pun prezira. Tihim, podrhtavajućim glasom reče:
„Nadam se da mi nećete zamjeriti ukoliko se udalјim." Azrael je i ne pogleda, već obori glavu, duboko svjestan da je prešao granicu pristojnosti. No, njegova sujeta mu ne dozvoli da je pogleda pravo u oči i uputi joj riječi izvinjenja.
I dok je on netremice gledao u stolnjak ukapan vinjakom i vodom, i prekriven mrvicama lepinje, Sudbina se dostojanstvenim korakom uputi ka izlaznim vratima. U kafani, koja već uveliko bješe puna, nasta muk. Nije bilo čelјadeta koje ne shvati da se dešava nešto strašno, da je pred nekoga postavlјeno pitanje života i smrti.
„A šta ćemo sa čovjekom? Je l' ga ja odvodim u mrtve ili ne?"
Ja sam taj razgovor ostavio za sobom. Uđoh u polјoprivrednu apoteku i, prije nego što zatražih sredstvo za prskanje ruža, osjetih bol u želucu. Bol nije bio toliko jak da od toga pravim dramu, ali je bio konstantan i nije popuštao u intenzitetu. Bio sam toliko pribran da nijednim pokretom ili izrazom lica nisam pokazao prodavcu da imam neki problem. Prodavac je bio kosmat čovjek, gustih brkova. Više mi je ličio na mesara nego na nekoga ko radi u apoteci, pa makar bila i polјoprivredna. On se okrenu, baci pogled po neurednim drvenim stelažama na kojima je stajala gomila hemikalija i koje je samo ženska ruka mogla dovesti u red. Ipak, na moje iznenađenje, on pronađe ono što sam tražio. Pred mene spusti kesicu na kojoj je pisalo ime hemikalije, ime proizvođača i upozorenje o otrovnosti preparata.
„Imamo samo ovaj... slovenački... on je malo skuplјi od Galenikinog, ali komšije vele da to svakako ne pomaže ako ružu napadne pepelnica."
Previše podataka za nekoga ko je dobio jednostavan zadatak da kupi „otrov za ruže". Izvadih telefon iz džepa i nazvah onoga ko me je poslao. Bol u želucu posta jači. Telefon zazvoni. Javi se Sanja. Upitah je za vrstu otrova. Bol počinje da se penje iz želuca ka gore. To je sad bio potpuno nov bol. Postadoh uznemiren. Bol nije jenjavao, već se polako penjao uz vrat. Kako je bol grizao moje tijelo, tako je panika hvatala moju dušu. Sanja mi reče da uzmem to što mi usamlјeni Brko nudi. Ona ne primjećuje da sa mnom nešto nije u redu. Ja uzimam kesicu. Plaćam. Brko me gleda. Osjeća da se nešto dešava. Ali ne zna šta. Bol prelazi u grlo. Nisam siguran da li je to samo želudac. Odmahujem Brki za sitan kusur koji mi vraća. Izlazim, uz šturi pozdrav. Bol u želucu se pojačava, u grlu malo popušta, ali je u vratu i dalјe prisutan. Odlučujem da prekinem kupovinu. Idem do auta, da sjednem i da vidim 'oće l' me prestat. Prolazim ponovo kroz birtiju. Ha samom ulazu sudaram se sa Sudbinom i Azraelom. Rekoh: „Pardon", i prođoh na druga vrata, ka parkingu.
Nisu me ni primijetili, jer su stajali jedno naspram drugog, poput lјubavnika između kojih je upravo iskrsla svađa. Da se Šekspir tog jutra zadesio u Mladenovcu, zaklјučio bi da vrela lјubav nikad razumu ne da sporazum da izgladi. Istina, govorili su i dalјe tiho, ne želeći da remete nedjelјni mladenovački mir, ali je u njima buktao plamen pravog malog rata koji je svojom silinom prijetio da zapali cijelu Šumadiju.
„U mom notesu piše da udar nije smrtonosan. Mislim, kolega, da je u ovom slučaju zatajila vaša administracija. Za Neleta, prema mojim papirima, ima još vremena."
„Onda nešto nije u redu sa komunikacijom između naših firmi! Ali, molim vas, zar je vjerovati vašem noteščiću? Pogledajte sistem po kome mi danas radimo!"
Arhanđel slavodobitno izvadi svoj ajpod, a Sudbina se kiselo nasmija:
„Zar je važnije na čemu piše od onoga šta piše?"
„Sad me lјutite, mlada damo. Mislim da imate ličnu naklonost prema toj osobi, što vas potpuno dezavuiše u obavlјanju tako odgovornog posla kao što je naš." 
„Lična naklonost!? Pa ja više volim staro Pušenje nego ovo što on sada radi. Što se naklonosti tiče jeste, strpala sam i njega i njegovu porodicu u poslјednji avion iz Sarajeva za Beograd devedeset i druge, na samo dan pred početak rata. Jeste, dala sam mu mogućnost da povremeno napušta Srbiju za vrijeme bombardovanja devedeset devete, ali, molim vas, ja prema njemu ne gajim nikakve ozbilјnije simpatije. Nije on ni Čola ni Bajaga!"
Azrael se osvrnu oko sebe. Bi mu neugodno kad primijeti da su sve oči u kafani Kog Mije uprte u njih dvoje. Mahnu konobarici da priđe, izvadi iz džepa svežanj zgužvanih para i tutnu joj ih u ruke poput kockara.
Osjeti njen dlan. Bio je vlažan. Uputi joj pogled pun lјubavi, okrenu se i izađe iz birtije. Potraži me pogledom i nađe me. Sjedio sam za volanom, presavijen od bolova.
Oborih sjedište koliko sam mogao i pokušah da nađem najprirodniji položaj tijela, ne bi li me prošao bol. No, ne samo da nije prolazio, već se širio prema gore i sa sobom donosio osjećaj bespomoćnosti. U trenutku kada se vilica ukočila a zubi počeli da trnu, znao sam šta me je snašlo. Nije me bolio želudac. Bolјelo me je srce.
Interesantno je kako čovjek, kada dođe u bezizlaznu situaciju, razmišlјa brzo i dela ispravno, kao da mu se dramatična pozicija u kojoj se našao dešava svaki dan. Ja, koji sam poznat kao smušen, onaj kog „krase" pogrešne reakcije i latentna paranoja, ja, koji sam u životu uvijek kretao kasno i u suprotnom smjeru, ja, koji nikad nisam znao procijeniti šta lјudi od mene traže, jer 
sam u svom mozgu sam sebi bio važniji od njih, ja sam u tom trenutku bio pribran i svjestan svakog detalјa ove, priznaćete, krajnje neugodne situacije.
Ugledah gospođu s cegerima. Upitah gospođu s cekerima: „Gospođo sa cegerima, gdje je ovdje Hitna pomoć?" Gospođa s cegerima mi brzo, bez suvišnih riječi i pokreta, pokaza put. Imao sam sreće. Hitna je bila udalјena tek nekih sto metara od pijace. Upalih auto.
Bol je postajao sve nepodnošlјiviji. Vratih se u rikverc. Krenuh nekih pedeset metara kroz zabranu.
Bol je bio toliki da je zasjenio čak i strah od smrti.
U stvari, kako je poželјno umrijeti kad te nešto boli! Smrt ti dođe kao spas, olakšanje.
Zbunih se na slјedećoj raskrsnici. Ugledah par u plavim trenerkama.
„Halo, vi u plavim trenerkama!"
Par u plavim trenerkama se okrenu ka meni.
„Gdje je ovdje Hitna?"
Pokazaše mi rukom. Dok sam ulazio u dvorište Hitne, gledali su za mnom onako kako me gledaju oni koji me prepoznaju.
I gle čuda pred Hitnom nema nikoga. Izgleda da sam samo ja namjeravao umirati nedjelјom. Ko Tito.
Parkirah auto pred samim ulazom. Neki ćelavi tip izađe iz zgrade. Htjede mi, vjerovatno, reći da je tu parkiranje zabranjeno, ali kad me ugleda, posta usplahiren i užurban.
„Rade, Rade! Dolazite ovamo!!!", vikao je, ne skidajući pogled sa mene, kao da je mislio da će me, ako me prestane gledati, umjesto njegovog pogleda, uzeti smrt! Ja sam već bio pritisnuo broj 2 na mom mobilnom telefonu. To je kratica kojom dolazim do Sanjinog broja. Dadoh nekome od onih oko mene telefon i rekoh da jave Sanji da dođe po auto... da me vozi... ili da me ne vozi.,. nego da zove nekoga ili da ne znam šta... samo da joj nešto jave. Oko mene se sjatiše i Rade i cijela mladenovačka Hitna. Niko ništa ne govori. Samo su užurbano radili, kao u nekoj TV seriji o urgentnim centrima.
Jebem ti, koja je to bila panika!
Staviše me na krevet, skinuše me, namazaše mašću, opasaše me kablovima EKG-a, donesoše nekakvih cjevčica, počeše me ubadati, pritiskati, nositi, gurati, vraćati, ali sve sa nekim redom, sve poput nekog dobro uvježbanog rituala.
A ja sam se znojio i znojio, tekla je voda niz mene. Frcala. Takav sam bar osjećaj imao. Tjerao sam mozak da radi. Nisam smio da izgubim svijest. Tako sam barem mislio.
U stvari ništa nisam mislio. To sam naučio iz filmova. Po glavi su mi se vrtile riječi bez reda i bez logike. „Kabeza!" Kabeza, vodopad u Jajcu, pa ponovo: „Kabeza!" Pa onda huk Želјinih navijača koji pjevaju po nekoj opšteprihvaćenoj junačkoj melodiji... „Oooobaaaaa booooda." Pa ponovo „Kabeza!" Ne, to nije ono što nazivamo filmom života, koji nam se navodno, a nije dokazano, vrti u trenutku kad napuštamo ovaj svijet. To je više ličilo na zveket podataka u dobro pijanoj ili drogiranoj glavi. Stoga se nisam ni prepao. Da je počelo odvrtanje filma, vjerovatno bih se usro od straha...
„Kabeza."
Ta riječ mi je bušila mozak.
Otkud mi to? Da li tu riječ moja svijest vrti zbog zanimlјivog zvuka koji proizvodi, bez obzira na smisao... ili se baš u toj besmislici nalazi smisao? Ili je meni kabeza ono što je za građanina Kejna bio pupolјak ruže? Šta god da je, dan kasnije, kada se srce smirilo a duh stabilizovao, ona je napustila moju glavu.
Napraviše snimak srca. Kasnije sam ga vidio. Izgledao je kao da su se djeca posvađala oko toga kako se crtaju morski talasi. Ni traga od ritma. Infarkt miokarda! Nema greške. I dalјe mi niko ništa nije govorio. Samo su letjeli oko mene i gurali krevet u raznim pravcima. Ali, svaki njihov potez odisao je smislom. Vjerovao sam im. Ili nisam imao drugi izbor?!
Ženi je teško utvrditi godine. Ona može da ima i dvadeset pet i pedeset pet istovremeno. Jedna takva uđe u prostoriju gdje sam ležao. Nјen autoritet smiri sve prisutne. Uze onaj dječji crtež. Ne udostoji me ni riječi, ali je zato lice govorilo i više nego što treba. Nešto između nemoći i sažalјenja. Hvala joj. Nije se pravila pametna. Kad se Srbin ne pravi pametan, to je znak da nema prostora ni za kakve improvizacije. Izađe iz mog vidokruga. Nјu zamijeni mlađa osoba muškog pola. Kosmatim rukama podiže mi glavu. Drugom rukom uvali mi u usta devet malih crvenkastih pilula. Od tog momenta pa nadalјe i ubuduće, te pilule će postati moji veliki drugari. Progutah drugare. Bi mi lakše. Pokušah nešto da kažem. Niko me nije zarezivao. Žena koja je unijela autoritet je nestala. Bez nje ovi ostali ne mogu ništa. Izguraše me napolјe. Kombi me je čekao. Samo mene. Ubaciše me unutra vješto i rutinski. Dva momka su me već stavlјala na aparate. Dođe Sanja. Iza nje Gaga, naš divni komšija. On blijed ko krpa, Sanja zabrinuta, ali sa obećavajućim izrazom lica. Ja pokušah da uzvratim osmijehom. Tako je meni uzvratio moj otac, neposredno prije nego što je umro u bolnici, u Melјinama. Sanja prozbori: „Ne brini. Već sam zvala. Sad te vode u Urgentni. Sve je u redu."
Nek mi je to rekla. Kad osjetiš da tako jaka osoba kao što je moja žena kaže nešto tako važno, osjetiš neku čudnu sigurnost, osjetiš da si u dobrim rukama, ušuškan, pripažen. Osjetiš umirenje. A morate priznati da smirenost zna biti od velike koristi kada čovjek dobije srčani udar. Kasnije se ispostavilo da je moje stanje bilo toliko teško da ničija urgencija nije bila potrebna. Vodili bi me na prvu liniju fronta i da niko nikog nije zvao.
Ona dva ista frajera, rutinera, zavezaše me za krevet, te me priklјučiše na nekakve aparate. Jedan osta sa mnom nazad, drugi krenu naprijed. Zatvori bočna vrata kombija uz tresak. Počeh se smijati. Valјa ovom kršu da stigne od Mladenovca do Beograda. Kako to pomislih, tako baja za volanom udari po gasu. Krenusmo histerično, uz zvuke sirene i šklјocanje EKG aparata. Frajer koji je ostao sa mnom najzad mi se osmijehnu. Bio je to lјudski osmijeh, a ne profesionalni. I to me umiri. Kombi pohita. Obilazio je zaprežna kola, traktore, motokultivatore, krave, ovce, koze, autobuse lokalnih linija, prelazio preko uskotračnih pruga, lјulјao se lijevo-desno, sve dok se nije ufatio auto-puta. Onda je bilo malo lakše. Baja isklјuči sirenu.
Nastade neprirodna tišina!
Ja pogledah oko sebe i imam šta da vidim. Ono dvoje sjedi pored mene. Ona, Sudbina, sklupčanih nogu, sa tašnicom preko kolјena. On, Azrael, skloplјenih krila, sa vonjom konjaka iz usta. Nije imao jedan zub, a iz nosa su mu virile dlake. Momak pored mene ili ih nije primjećivao, ili se na njih navikao.
„Drugi EKG mu je već bolјi", primijeti Sudbina.
Zar su mi mjerili dva puta? Kad? U, jebote, ja sam mislio da sam sve vrijeme bio pri svijesti.
Kako arhanđel zna čitati misli, tako mi odmah odgovori.
„I jesi. Nažalost."
„Što nažalost?", upitah bezglasno.
„Kako što? Pa jebo sam ti sve... od jutros te čekam da te vodim gore. Znaš li ti koliko je vrijeme meni dragocjeno?"
„Pa što me ne odvede?"
„Zato što sam glup", odgovori on. U glasu mu se osjećala nervoza i neka vrsta razočaranosti, koja obično hvata one koji prave pauzu u piću. „Zato što sam slušao ovu gospođu ovdje."
Pokaza na Sudbinu.
„I šta sad?", upitah.
„Mislim da će ti ugraditi stent", odgovori mi momak u bijelom, koji nije primjećivao dva ekskluzivna putnika u vozilu.
Htjedoh mu reći da ne pitam njega, ali ako krenem da mu objašnjavam s kim trenutno razgovaram, on će me, umjesto kod kardiologa, poslati psihijatru.
„To ti je prstenčić koji se stavi u krvni sud", nastavi on pametovati. „Ležiš dan-dva... I ideš kući."
„Ma, kakav stent", progovori Sudbina. „Nije ti ništa. Samo spazam suda, apgipa rectogis pop stabilis vaso srastica, ali oni ne mogu tako lako da se s tim pomire, pa će te držati u bolnici dok ne poludiš. Ali i to je bolјe od ovoga što ti nudi ovaj sa krilima."
I sad, umjesto da roštilјam sa djecom, umjesto da u zubima cijedim čašu kajsije ohlađenu do bola, ja se u vozilu Hitne pomoći jebem sa najmanje dvije različite dijagnoze. Bol je svakako prestao. Imam osjećaj da bi me, kad bih ovog pristojnog momka lijepo zamolio, možda vratio kući.
„Hajde, hajde", progovori Azrael, pročitavši mi misli. „Pa za jedno pola sata da te pokupim ispred kapije, da nisam džaba dolazio."
Ja pogledah u Sudbinu. Ona mi zaštitnički klimnu glavom:
„Ne bi mogao da ustaneš. I nećeš to moći nedelјama. Tebi je srce prestalo da radi. Ti nemaš snage ni kašiku da digneš, a ne da ideš kući."
„Da digne kašiku, nego šta!' nije odustajao Azrael. „A onda odmah da je baci!"
Pogledah u one aparate na koje su me priklјučili. Vidim kako radi moje srce. Čujem njegove otkucaje. Polako se odvajam od svoga tijela, nadnosim se nad njim, lebdim. Vidim sebe kako ležim u kombiju. A oko mene lijep i sunčan dan. Kakve li veze ja imam sa svojim srcem? Otkud to da i ovo što osjećam, i ovo o čemu razmišlјam, zavisi od njegovog otkucaja. To mora da je neka greška! Zašto bi i misli i osjećanja i razum, koji je u ovih pedeset godina uložio sav svoj trud da shvati svijet oko sebe, visili o odluci jedne pumpice kojoj je očigledno dojadilo da nastavi sa svojim radnim zadacima, pa me sad namjerava preseliti na neko drugo mjesto i to letom za koji još nisam rezervisao karte. Kako je moguće da uz svu svoju svijest, uz sve svoje znanje i sve vještine koje imam, ne mogu da riješim problem sa srcem! Ili ne znam prave vještine ili lјudski život ne vrijedi ni pišlјiva boba.
„Ne znaš vještine", odgovori Sudbina.
„A ni život ne vrijedi", doda Azrael.
Ja ih pogledah, pa se vratih nazad. Opet dadoh tijelu da gospodari umom. Azrael pogleda na sat. Vidi mu se nervoza na licu.
„Kolega, vama bi najbolјe bilo da ste ostali da završite svoje piće u onom eminentnom lokalu... vidim da vas je uhvatila nervoza." Sudbina ovo reče iskreno, bez gađenja i ironije.
„Ne znam ni sam šta da radim. Ovaj klijent je već trebalo da bude mrtav, barem po planu i programu koji ja imam za 22. maj 2011."
»Auuu, sve je otišlo u kurac kad se ni na nebu više ne drže plana i programa", pomislih.
„Ma, drže se... samo što je kolega malo požurio. Izašao je na teren bez najvažnijeg papira."
„A ko mu daje taj papir?", upitah se.
„Ja", odgovori Sudbina. „Bez njega vas ne može prebaciti na nebo."
„Odlično", pomislih. „Ako zavisim od njene volјe, stvarno sam najebao."
„Naravno da zavisite od moje volјe. To mi je posao. U stvari", ona se malo lјutnu na moje nipodaštavajuće misli, „možete i bez tog papira, ukoliko želite. Ja vam ne bih pravila problem."
Auuu, kako je samo malo potrebno da se Sudbina nalјuti. Azrael me ponovo pogleda. Prvo mene, pa sat, pa onda sat, pa mene. Priđe mi, unese mi se u lice. Nјemu je donja
desna četvorka potpuno otišla od karijesa, a ispod dva donja očnjaka ima ugrađene plombe pete klase. Liči na Toma Vejtsa. Bazdi na vinjak. Neizdržlјivo. Ako gore ovako smrdi, bolјe da se ne kačim sa Sudbinom.
„Vidi, mali", reče mi on, „je li tebe strah smrti?"
„Nije." Ne znam ni sam zašto mu tako odgovorih.
„Pa hajde onda sa mnom, nemoj me pravit budalom!"
„Neću."
„Pa što nećeš, kad te nije strah?"
„Neću zbog šupaka!"
„A, to je već nešto drugo."
Zavlada tišina. I moje misli se stišaše. Mislio sam samo na disanje. A onda, u ustima osjetih čudan ukus djetinjstva. Nešto me razniježi, opusti mi mišiće, a na kožu izbi slatki sok sjete.
Moj duh ponovo izađe i pogleda mučenika što leži na krevetu, priklјučenog na aparate, koga u Urgentnom centru očekuje tim za kateterizaciju, rezervisano mjesto u odjelu između neba i zemlјe, a čije će ime sutra ispisati naslovne strane svih žutih i plavih novina pod nadnaslovom DRAMATIČNO!!! Moj duh me nije gledao sa zabrinutošću, već sa sjetom, i s nekom čudnom dragošću, kao da je zadovolјan time da konačno, poslije toliko godina panike i trke, ima vremena da se okrene samom sebi i ne da podvuče crtu, jer je za to i rano i neprijatno vrijeme već da u sebi izazove sve ono uzbuđenje koje će ga poput vremeplova poslati u prošlost, vratiti iz nje, baciti u budućnost takvom brzinom da će mu biti jasno da u stvari postoji samo Sada i Ovdje i da su i prošlost i budućnost i ova priroda i ovaj auto, čak i ovo dvoje radoznalaca koje je on sazvao, samo jedna velika iluzija, „maja", iz koje, nažalost, još nije našao način da izađe.
„Jeste", reče sudbina sa sjetom, „to je tačno, sve je to iluzija."
„Ali s tim živimo", nastavi Azrael. „A ti, mangupe“ obrati se on mom duhu, „kad si me već izdrkao kao mladog majmuna, kakva je tvoja iluzija? Ko si? Gdje si? Šta si? Ajd nam pričaj malo. Ako ništa, dužan si mi neka objašnjenja."
Moj duh pogleda u Sudbinu, kao da traži blagoslov. Sudbini bi drago da je moj duh tako postupio. Nјen ego bi zadovolјen.
„Pričaj... ja tu priču znam... ali volim da je čujem, s vremena na vrijeme."
I ja počeh da pričam.
A kako počeh da pričam, tako kroz mene potekoše potoci nostalgije i nekog čudnog blaženstva koje čovjek čuva u sebi kao najdragocjeniji prtlјag, sakriven iza deset brava, a otvori ga onog momenta kada se sjeti djetinjstva i bezbrižnosti koje ono sa sobom nosi. Sa tim blaženstvom moj duh se ponovo odvoji od beznadežnog tijela, uzleti visoko pa se ispod Azraela, Sudbine i mog duha stvori slika moje zgrade, onakve kakva je bila tih dalekih šezdesetih godina, svježe okrečena i ponosna, prekrivena tek palim snijegom, dok iz nje, preskačući sve po dvije stepenice, izađe momčić, dijete, u nekom šarenom smiješnom džemperu vedrih boja, sa kapom koja mu je prekrivala glavu, uši i pola vrata, i sa školskom torbom na leđima većom od njega, koja je landarala u ritmu njegovih razdraganih koraka. Taj dječak to sam ja, rekoh društvu u kombiju. Sudbina me podsjeti da za nju ne postoje budućnosg i prošlost, već jedno veliko Sada, a Azrael me ne udostoji ni pogleda, vidno nervozan što se moja agonija i dalјe nastavlјa.
Jeste, to sam bio ja. Zapušenog nosa i vječito mokrih nogu. Kako izađoh iz zgrade i zamaknuh iza ugla, van vidokruga onih koji bi možda mogli da me vide, tako bacih onu torbu i objema rukama zagrabih snijeg, praveći od njega grudve. Stadoh gađati drvenu banderu koja je nosila škrtu svjetilјku, čija je škilјava svjetlost za tamnih noći u mojoj Ulici Fuada Micića bila jedini dokaz da je tu još uvijek grad. Očas posla, i moje ruke se slediše, ali nastaviše da mijese mokri snijeg, sa istom strašću sa kojom vajar mijesi glinu. Mnogo volim snijeg. Rodio sam se one godine kada je snijeg bio najveći. Kažu da je Bosna te šeset druge na treću bila zatrpana. A snijeg u Sarajevu padne za 29. novembar, opkoli grad i ne povlači se skoro do kraja marta. Ne, to nije onaj bijeli, sjajni, suncem okupani snijeg, koji gledamo na razglednicama iz alpskih predjela to je masni, umazani crni snijeg, obolio od smoga. U stvari, snijeg kada padne, bude bijel ne duže od četrdeset i osam sati, a onda ga ofarba i ošuga gusta magla po kojoj je Sarajevo bilo poznato. Magla se spuštala na grad i nije mu dala disati tačno onoliko koliko je duga zima, a tih mjeseci po gradu i ptice idu pješke. Lako je prepoznati Sarajliju bilo gdje na svijetu. Pognut hod, zgrblјen i oprezan, sa rukama što dižu okovratnik mantila... taj hod je bio rezultat hoda kroz maglu. I to je jedan od razloga što se u tom nesretnom gradu rijetko dalo sresti onoga koji gleda ka nebu. Ko god da je to bio> bivao je surovo kažnjen.
Zatim sam zanesen nastavio prtinom prema školi, zastajkujući na svakom ćošku gdje se dešavalo nešto interesantno. Mačka koja ganja crnu vranu, komšija Mišo pokušava da upali svog tristaća, garež koja izlazi iz auspuha nesretne mašine i boji snijeg pod sobom tamnim bojama, časne sestre koje se uz ciku i razdragan smijeh sličan dječjem kližu niz padinu koja vodi ka zgradi u kojoj je živio moj drug Dedić, djeca koja vrište grudvajući se i začikavajući dedicu na balkonu crvene zgrade, Gigo Bosnić i još nekoliko entuzijasta koji su na školskom poligonu očistili snijeg iz reketa i igraju basket tri na tri, Zajko i Roko kako bježe od Đokice, kome dođu tri stoje ima već pet dana. Moja kuća je od osnovne škole bila udalјena manje od petsto metara, ali je taj put mogao trajati godinama.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:22



2

 

POGLED S BAKINOG PROZORA

 
 
Azrael me pogleda lјubopitlјivo, onda mahnu svojim krilom i pokvari sliku moga djetinjstva koja je lebdjela između nas. Potom se u maniru iskusnog plesača okrenu oko sebe i na dlanu donese sliku moga grada, jasnu kao poslije prolјetne kiše.
„Šta je ovo?", upita me.
„Raskršće", rekoh. „Vidiš, ovo ti je ulica..
Odozgo sa Koševa, okomito, pod pravim uglom, u Titovu ulicu ulivala se Ulica kralјa Tomislava, a iz nje je izlazila tanja i nježnija, pod imenom Dositeja Obradovića. Dositejeva je ličila na uzak mračni kanjon između dvije gromadne zgrade, podignute u doba Austrije, na čijim su fasadama memla, čađ i smog ostavili više nego vidne ožilјke. Sunce je u ovu uličicu zalazilo rijetko i škrto, pa su prozori na zgradi Želјezničkog transportnog preduzeća isijavali mračnu mističnost, kao da se u njima ogledaju bijele noći u Petrogradu.
U onoj drugoj zgradi, sa čije se prednje strane pružao pogled na jednu od najfrekventnijih sarajevskih raskrsnica, živjela je moja baka. Bakina zgrada dominirala je prostorom, izgledom i dimenzijama. Bacala je sjenu na pola Titove, šireći svoj autoritet i snagu. Onaj koji je tu zgradu napravio, učinio je to s namjerom da ona tu stoji najmanje hilјadu godina. Čvrsta, moćna, stamena poput Želјine odbrane, ta zgrada na uglu Titove i Dositejeve bila je vlasništvo neke jevrejske porodice koja je, pred naletom nacizma i antisemitizma tridesetih godina dvadesetog vijeka, razgulila u Ameriku. Izuzetno inteligentna odluka, kad znamo šta se sve sa Jevrejima dešavalo u Sarajevu, u nesretno vrijeme između četeres prve i četeres pete. Nakon oslobođenja kada se ispostavilo da je cijelo Sarajevo bilo u partizanima, a da su oni Jevreji i Srbi koji su u toku četiri godine NDH otišli iz grada u nepoznatom pravcu to učinili na čisto dobrovolјnoj bazi zgrada je, u skladu sa običajima tog vremena, nacionalizovana, te su svi oni koji su u njoj stanovali postali vlasnici stanarskog prava, institucije koju je poznavalo samo socijalističko samoupravlјanje. U toj zgradi su od dvadesetih godina prošlog vijeka živjeli moj dida Simo i baka Paula. Živjeli su sa svoje četvoro djece u dvije velike prostorije, koje su se zagrijavale šporetom na ćumur, i nesebičnom lјubavlјu. Jedna prostorija bila je spavaća soba, a druga kombinacija kuhinje i primaće sobe. Te dvije prostorije, visokih plafona, duplih prozora i debelih zidova, opstajale su decenijama nepromijenjene a svemoćne, dok su se oko njih mijenjali države, društvena uređenja, okupatori i oslobodioci, agresori i branioci, dizale se revolucije, defilovale vojske, padala carstva. Tu, u te dvije prostorije, živjele su tri generacije mojih predaka, koje su rođene u jednoj a umrle u drugoj državi, ne mijenjajući nijednog momenta adresu stanovanja.
Moj dida Simo imao je mali tranzistor, iz kog se uvijek čuo komentator fudbalskihutakmica Prve savezne lige. Meni se tada činilo da se utakmice igraju svakog dana i da Želјo uvijek gubi. Moj dida Simo me naučio da navijam za Želјu, a Želјo me je naučio da uvijek navijam za slabije. Tranzistor je stajao na kredencu u kuhinji, u kojoj su Simo i moja baka Paula, pola Čehinja a pola Hrvatica, zasnovali svoju brojnu porodicu. Tranzistor je bio u kožnoj futroli sa prorezima, koji su omogućivali da se vidi skala po kojoj je dida birao stanice. Moja omilјena igra bila je skidanje te futrole sa tranzistora. Dida me je zvao Neno. On me je naučio da hodam i da volim lјude. Otac me je naučio da im vjerujem, a majka da njih dvojica nisu u pravu. U momentu kada sam skidao futrolu sa dedinog tranzistora, još nisam imao namjeru da išta postignem. „Neno, ostavi to!" Tako mi je govorio, dok sam se ja zajebavao sa tranzistorom i njegovom kožnom futrolom. Iznad kredenca, koji je u ćumurom grijanoj kuhinji stajao poput katedrale, na zidu je stajala ikona Svetog Nikole. Moja baka, koja je u skladu sa tadanjim zakonima prešla iz katoličke u pravoslavnu vjeru a takvih primjera, priznaćete, nemamo baš mnogo za Svetog Nikolu, slavu moga dide Sime, koji me je zvao Neno, pravila je supu od bakalara. I taj miris ostao je u mom sjećanju kao nešto što okuplјa lјude, daje im sigurnost, kuraž. Obožavam bakalar. Opor i vječan... A za slavu, oko teškog drvenog stola koji je dominirao kuhinjom, okupe se rodbina i prijatelјi. Za taj sto, čini mi se, moglo je da stane više hilјada lјudi. Moj brat i ja zabavlјali smo se trčeći oko njega, sve dok ne napravimo neko sranje i dok nas moj otac, komunista ali tolerantan prema starim srpskim običajima, dobro ne izdeveta. U svom nestašluku, jednom sam, pamtim, napravio najveći prekršaj koji je kod dide Sime mogao da napravi njegov Neno, kako me je on zvao. Ali o tome kasnije.
Bakin stan imao je veliki dupli prozor, preko kojeg je zima mrazom slikala svoje ikone i vitraže, a u koje sam ja kao mali gledao netremice, zamišlјajući i mijenjajući oblike onoga što nam inje ujutro donese. Zagrijavao bih prste svojim dahom, i poput naivnog slikara mijenjao linije koje je zima iscrtala. Time sam mogao da se zabavlјam satima, dok ne uleti neko od starijih i potjera me u prostoriju koja se grije.
A taj prozor bio je moj pogled na Sarajevo. Pogled na Titovu ulicu odozgo, na mjesto na kom se u nju uliva Ulica kralјa Tomislava, praveći veliku deltu. Sa lijeve strane te delte stajao je Umjetnički pavilјon, koji je u to doba služio kao mjesto sastanka prijatelјa, poznanika, poslovnih partnera, lјubavnih parova. To je bila tačka upoznavanja, rukovanja, grlјenja ili prvog polјupca. Nasuprot njemu, sa druge strane Kralјa Tomislava, na mjestu odakle se uzbrdo penjalo na Džicikovac, stajao je veliki javni toalet obojen u sivo, iz čijih se tamnih podzemnih hodnika širio miris amonijaka. Kod njega se niko nije sastajao.
Titovom su prolazili tramvaji, crveni i zeleni, a iz Kralјa Tomislava dolazili su autobusi žuti i zeleni. Kraj Umjetničkog pavilјona u Ulici kralјa Tomislava bila je stanica linija 17,14 i 20, linija koje će obilјežiti prvi dio mog života. Odmah pored stanice bile
su trafika i telefonska govornica. Ha ćošku iznad samoposluga. Centar grada koji nikad ne spava.
Satima sam stajao na prozoru bakinog stana i gledao Sarajevo... Prolazili su tramvaji, tresući temelјe bakine zgrade, drmajući štokove prozora sa kog sam osmatrao. Prolazili su autobusi, automobili, bicikli, mali i veliki lјudi, žene, djeca, studenti, đaci, milicajci, babe sa cegerima, dede. Uzbudlјivo i zarazno. Iz autobusa i tramvaja izlazili su lјudi, natovareni mukom, ili srećom, teškim ili lakim koracima, nekad užurbani, nekad ležerni, nekad trčeći, nekad tumarajući, pozdravlјali su se jedni s drugima, lјubili se, grlili, svađali.
Neki su trčali za tramvajem. Ponekad bi ga i uvatili, ali se češće događalo da im zatvori vrata pred nosom. Tada su vozilo gradskog saobraćaja ispraćali psovkom i cijeli ritual završavali plјuvanjem u pravcu vozača. Ljutito bi se okretali i pripalјivali cigaretu, gledajući u smjeru odakle se sa nestrplјenjem i neizvjesnošću očekivao dolazak slјedećeg tramvaja.
U ta vremena se pravo pušilo. Ko ne puši, nije odrastao. Automobili su disciplinovano čekali znak saobraćajca da im da dozvolu da krenu. Vozači su lјeti ležerno izbacivali lijevi lakat kroz prozor, gledajući ispod sunčanih naočala šumu prolaznika, ne bi li vidjeli nekoga interesantnog a da bi, istovremeno, i sami bili viđeni. Zimi su te iste ruke grijali hukćući u njih vlastitu toplotu, dok su im se auti gušili zbog zaleđenih kilera. Iz autobusa su istrčavali vozači, samo da zapale jednu na brzinu ili da u kiosku iznad stanice mlatnu jednu viršlu uvalјanu u senf i ubodenu u kiflu boje lјudske kože. Pod pazuhom njihovih sintetičkih plavih košulјa iskradala se fleka znoja koja se danima skuplјala na tom skrovitom mjestu. Oni su skidali svoje šapke i rukom u kojoj gori cigareta zalizivali kosu natoplјenu znojem, pričajući sa kolegama. Nikad nisam znao o čemu su vozači autobusa pričali, ali sam osjećao da je to nešto važno. Ne bi inače imali uniformu. Možda su davali svoj sud o dnevnim događajima, ručku koji ih čeka kod kuće, poslјednjem derbiju ili situaciji na Bliskom istoku.
Rekoh, ispred Umjetničkog pavilјona koga više nema srušen je dok sam ja bio mali sastajali su se parovi. Promatrao ih sa prozora, ne znajući suštinu njihove igre. Gledao sam ih kao neko ko gleda neki sport čija pravila ne poznaje. Kao da Kirgiz gleda bejzbol. Bilo je raznih parova. Neki su se svađali čim se vide, neki bi se strasno polјubili, pa zagrlјeni krenuli u novu noćnu avanturu. Bilo je i onih koji se ne bi ni dotakli. Samo bi prišli jedno drugom i ćutke, bez viška pokreta, nastavlјali zajedno u nepoznatom pravcu. Izgledali su kao neko ko je tu vezan nekakvim ugovorom, a ne svojom volјom. Neki parovi su se smijali, pa pričali, pa se ponovo smijali, pa se grlili, ne primjetivši da već pola sata stoje na mjestu na kome su se sastali. To su bili oni čija je lјubav toliko jaka da im nije važno ni gdje su, ni koliko dugo stoje. To je bila lјubav koja poništava postojanje ostatka svijeta.
To je, u stvari, definicija lјubavi!
Osjećanje koje poništava postojanje ostatka svijeta.
Nekad se događalo da ona ne dođe. On stoji, pali već treću cigaretu. Gleda okolo, svaki tramvaj mu budi nadu. Gleda lica onih što izlaze iz tramvaja. Ne diše... traži je pokretima ludaka... krivi se poput tornja u Pizi... vidi je u svakom od putnika, ali izađoše svi a nje nema. On ponovo pogleda na sat. Možda je stao. Pita prolaznika, pokazujući rukom na zglob šake. Koliko? Ovaj zastaje. Gleda na sat polako i pažlјivo, kao da ne želi da pruži pogrešnu informaciju. Toliko i toliko. Ovaj se okreće bijesan, ponovo pali cigaretu. Evo još jednog tramvaja, ovog puta je prazan. Iz njega izlazi samo jedna djevojka. To je ona... Ne, nije. Ona prolazi pored njega, a on je nije ni pogledao. Odlazi do govornice. Nema sitnih. Ulazi u granap. Izlazi iz granapa. Ponovo dolazi do pavilјona. Opet tramvaj. On mu pritrčava pun nade. Iz njega izlaze desetine lјudi. Nјe nema. Ja ga gledam već pola sata. Da je došao petnaest minuta ranije, bilo bi da ona kasni već petnaest minuta, ali nije došao petnaest minuta ranije. On je malo zakasnio. To je ono što ga jebe. Možda ga je čekala, vidjela je da ga nema i demonstrativno otišla. Kuda je otišla? A možda nije ni došla.
Pitam se, šta on misli sada.
On misli nešto kao: „Svašta sam joj rekao prošle noći, ali jutros me zvala... I bilo je sve u redu... Možda se samo pretvarala da je sve u redu, jer nije bila sama. Pa šta što nije bila sama, kao da je ona takva osoba koja kad nije sama neće da te pošalјe u pičku materinu. Mora da je lјuta."
Odlazi do telefonske govornice. Otvara vrata govornice, nailazi tramvaj. Istrčava iz govornice... nema nikoga, samo dvije babe sa cegerima i četiri Cigančića koji šutiraju plastičnu čašicu u kojoj je nekad obitavao jogurt. Dižu besmislenu galamu. Nerviraju ga. 
Ponovo se vraća do telefonske govornice. Nekoliko sekundi kasnije, izlazi. Pali cigaretu. Odlazi.
No, pogledam na drugu stranu.
Ha drugoj strani pavilјona čeka ona. Sklanja glavu od prolaznika. Nervozna je. Pokušava da se smiri čitajući naslovne strane novina okačenih sa unutrašnje strane izloga trafike. Ne može da je smiri ni to. Dolazi autobus. Ona staje pred njega. Gleda ga. Iz autobusa istrčava gomila srednjoškolaca. Izlijeću na ulicu poput krda, pretrčavaju cestu, udaraju dlanom o saobraćajne znake, penju se na zidić što dijeli cestu od parka i skaču sa njega. Udaraju prolaznike svojim teškim torbama napunjenim knjigama bez smisla i sadržaja, plјuju u dalјinu, gađaju se kamenom, protrčavaju. Iza njih ostaje pustoš, zgažena plastika i ona, koja još čeka. Dolazi drugi autobus. Ona gubi nadu, gleda molećivo vozača kao da je on taj koji dovodi njenog dragog, kao da je vozač sedamnaestke taj koji odlučuje da li će dragi doći. I gle, umjesto iz sedainaestke, dragi dolazi s leđa, stavlјa joj ruke preko očiju. Opa, polјubac, ali ona je lјuta, okreće mu leđa, on se pravda, ona pokazuje na sat iznad zgrade pavilјona, kao da ga je neko namjerno postavio na mjesto sastanaka lјubavnih parova, da bi eventualno kašnjenje jednog od zalјublјenih bilo identifikovano na licu mjesta. On je moli da se smiri.
„Nemoj da pravimo scene... nisam mogao ranije... tetka je zaklјučala vrata... ja sam ostao bez klјuča... stari radi... preskako sam sasvog balkona na Mirsadov... Mirsadova stara mal' nije dobila udar... ali, mala. Nemoj sad da ja budem lјut. Pa ja živim na trinaestom spratu na Čengić vili... a ja sam preskako ogradu." 
Uzalud. Ona nema razumijevanja. On pali cigaretu. Približava joj se. Ona uzmiče. On je zagrli oko struka. Ona se izmigolјi. On je polјubi u obraz. Ona se privije. On je zagrli preko ramena, ona njega ispod pazuha. Krenuše. Hvala Bogu, sve je u redu.
Eto, Sarajevo je sa bakinog prozora izgledalo dopadlјivo i izazovno. Sijalo je blistavom radošću i vedrinom. Sarajevo je sa bakinog prozora odisalo nekom zagonetnom užurbanošću, čiji smisao nisam shvatao, ali me je opčinjavala. Sarajevo je sa bakinog prozora zračilo optimizmom i to ne bez razloga. Budućnost mu je spremala dvadeset najsjajnijih godina u njegovoj istoriji!

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:23



3

 

KOŠEVO ZOVE

 
 
Sve su prilike da je Sarajevo bilo neka vrsta eksperimenta Komunističke partije sa drugom Titom na čelu, mađioničarski trik na ivici alhemije, u kome se naočigled zabezeknutih posmatrača u tamni šešir pun tajni stavlјaju strah, mržnja, nepovjerenje i skepsa, ali se nakon čarobnih riječi „bratstvo i jedinstvo" iz njega vade lјubav, solidarnost, požrtvovanje i tolerancija. Eksperiment je trajao četrdeset pet godina i dao je poražavajuće rezultate.
Ovaj pokus podržavala je snažna propaganda o ravnopravnosti naroda, o njihovoj međusobnoj bezgraničnoj lјubavi i razumijevanju, potpomognuta rigoroznim pravnim sistemom i strahovitim pritiskom tajne policije, za koju su radili i golubovi kraj čaršijskog sebilјa. Kad je na istorijsku scenu stupila nova, poslijeratna generacija, rasterećena tegova prošlosti, generacija koja će kasnije ponijeti barjak tog grada kao hrama muzike, šale i drugarstva, činilo se da je eksperiment doživio uspjeh. U vremenu mog odrastanja, ovi faktori imali su toliko jak efekat da je osjećanje jugoslovenstva bilo više pitanje estetike, dobrog ukusa, praćenja modnih trendova, a ne nacionalne pripadnosti. Jugoslovenstvo je bilo izjednačeno sa svim onim što se smatralo modernim, progresivnim, mladalačkim i lijepim, sa farmerkama iz Trsta, sa pločama iz Londona, sa knjigama Hesea i Markesa, sa lјetovanjima na Jadranu i zimovanjima na Jahorini, sa djevojčicama s one strane ulice. Ne znam tačan procenat onih koji su se u tim vremenima osjećali Jugoslovenima a deset godina nakon Titove smrti izjasniće se kao Srbi ali sam siguran da je, barem u gradu, taj broj bio dvocifren i da je počinjao sa 9.
S druge strane, i druga dva konstitutivna naroda (čitaj dvije religije) sebe su rado stavlјali u tu kategoriju, ali svako je od ova tri udalјena svijeta gledao na jugoslovenstvo sa svog brda i svojim očima. Jedni su na to gledali kao na prelaznu fazu do potpunog oslobođenja, kao na fazu gusjenice između larve i leptira, pa su se u tom periodu zaklinjali drugu Titu, sve dok se nisu pretvorili u leptira na čijim je krilima umjesto petokrake zasjala šahovnica, ili zvijezda, ali sa polumjesecom. Oni naivni pak jugoslovenstvo su vidjeli kao viši stadij nacionalne svijesti, spremni da žrtvuju svoj nacionalni identitet za zajedništvo koje dobija novo ime, sa čijom monolitnošću i snagom možemo prkosit svima i svemu i koje neće „ni pakao smest'".
Pakao je, međutim, došao devedesetih, generisan iz ovog nesporazuma, različitog gledanja na stvari i međusobnog nepovjerenja i netrpelјivosti, sponzorisan iz inostranstva, i iznenadio je samo one koji su u ideju jugoslovenstva vjerovali bez rezerve, otvoreno, punih pluća, a takvih je u Bosni i Hercegovini, na osnovu izbora 1990, bilo manje od petnaest posto. Među njima sam bio i ja.
Dvije godine nakon izbora, iz onog crnog mađioničarskog šešira, u koji su svi netremice gledali, umjesto lјubavi, vjere i nade, izađoše rat, nasilјe i smrt.
Sada je lako biti pametan, lako je konstatovati da nije postojao ugovor kojim je jugoslovenstvo jasno i precizno definisano, niti su postojali tapija i izvod iz katastra u kojima se jasno kaže koja teritorija pripada Jugoslovenima, niti je bilo jasno da li osim Jugoslovena možeš da budeš još nešto, a nije postojao ni aneks o stvarima koje su naknadno dogovorene, bez znanja Jugoslovena. Osim toga, i kreator i nosilac te ideje vrdao je godinama između jugoslovenstva i hrvatstva, krijući svoj konačni odgovor, tako da je njegovo ćutanje i neizjašnjavanje svako tumačio na svoj način. I svi su bili u pravu. Međutim, i da je postojao precizan i jasan ugovor, i da je tapija iz katastra govorila šest jezika, i da se nesporazum rješavao angažovanjem vrhunskih advokatskih kancelarija, jasno je da bi najvažnija klauzula u tom ugovoru bila ona poslјednja, a tiče se toga koji je sud nadležan u slučaju spora. Ha žalost Srba, u poslјednjem konfliktu bio je nadležan sud u Vašingtonu. No, vratimo se komunizmu.
U sklopu tog eksperimenta, krajem pedesetih godina, na obodima Sarajeva, sa njegove sjeverne strane, počela je izgradnja novog naselјa, neopterećenog prošlošću, zagledanog u budućnost, utemelјenog na modernoj urbanizaciji i želјi političke elite da se na ovom oglednom dobru „odgoji" novi savremeni socijalistički čovjek. Mudar, vitak, duhovit, pravedan, sanjar, zagledan u budućnost, riječju: natčovjek socijalističkog samoupravlјanja!
Naselјe se uzdiglo na obroncima brda iznad stadiona Koševo, izgrađenog na mjestu gdje je nekad bilo jezero i gdje su stare Sarajlije znale odlaziti na izlete i uživat u prirodi. Ambiciozno zamišlјeno i valјano građeno, ovo novo naselјe je pokušalo da usvoji ne samo arhitektonsko-urbanističke zakonitosti modernog, humanog svijeta, već je u moralno-političkom smislu pratilo opšti trend bratstva i jedinstva, ukidanjem nacionalnog pitanja i prihvatanjem modernog poimanja komunizma. Ako je Tito zaista imao ideju o Novom komunističkom društvu, humanom i toplom, u kome se lјudska prava koja poznaje zapadna demokratija podrazumijevaju, a u kome ona mogu biti podređena kolektivu samo spremnošću pojedinca za žrtvu i solidarnost, nipošto pritiskom i represalijama, onda je ta ideja imala divnu priliku da se otjelotvori u ovom lјupkom naselјu na periferiji grada.
Nasuprot stadiona, oko kojeg su bile razbacane trošne barake, rezervisane za tešku sirotinju, digla su se četiri ponosna nebodera, u kojima su stanove dobijala vojna lica, mladi i ambiciozni oficiri JNA, skloni roštilјu i alkoholu, te njihove porodice, iz čijih se gnijezda ispilјuju mali ptići koji će kasnije postati orlovi naše armije. Jutro u takvom neboderu izgledalo je kao jutro u kasarni. Stubišta su odzvanjala od vojničkih čizama i cipela, a kroz tanke zidove stanova čuli su se svi mogući naglasci, od kajkavskog i slovenačkog do vranjanskog i makedonskog. Parkiralište između nebodera na kojem je bio parkiran tek poneki automobil, pretvaralo se u sivomaslinasti mravinjak. Zgrblјeni od zime, navučenih šapki i potkapa, oficiri su dahom grijali promrzle prste. Iz usta im je izlazila para dok su se disciplinovano i bez mnogo priče ukrcavali u autobuse boje uniformi, autobuse koji su ih isto tako uredno i organizovano vraćali kući nakon osam sati provedenih u kasarni. Teško se mogla naći makar jedna porodica koja nije imala sve vrste pješadijskog naoružanja, aktiviranog uglavnom za proslave velikih sportskih pobjeda, kacu za kiseli kupus koja se na balkonu oficirskog stana držala junački tokom maglovitih sarajevskih zima, i zastavu Partizana.
Dovitlјivi urbanista je iza nebodera posijao dvadesetak stambenih zgrada u neskladu i nemiru, kao da je neko odozgo, iznerviran, bacio lego kockice. U stvari, gledajući iz aviona, manje zgrade su u nekoj vrsti polukruga ukomponovane unutar dva bloka većih zgrada, koje su omeđavale prostor na potezu od četiri nebodera na zapadu do šume Ćurčića i naselјa Centrotrans na istoku Koševa. Stanovnici Koševa su rijetko kad letili avionom iznad svog naselјa, tako da nisu bili mogli da sagledaju kompaktnost i lјepotu ovog jedinstvenog urbanističkog koncepta, pa je, barem meni, postalo jasno šta je urbanista htio da kaže tek kad je u upotrebu došao Google Eagth.
No, u tom polukrugu ostala je zaboravlјena velika zelena površina, puna svakojakog drveća i žbunja, koja je Koševu dala miris i boju, a mom djetinjstvu bezbrižnost i čaroliju. Teško da je nepoznati urbanista svjestan činjenice da su nesređenost i razbacanost stambenih objekata u tom naselјu hranile dječju maštu, a da je svaki njegov ćošak krio neko svoje iznenađenje i avanturu. Ako je imao to u svojoj svijesti, to je onda bio najbolјi dječji psiholog kojeg je svijet vidio.
Sve zgrade bile su izgrađene nakon zemlјotresa u Skoplјu, koji je sravnio sa zemlјom glavni grad bivše jugoslovenske republike Makedonije, pa su njihove dimenzije bile humane, a materijal čvrst i žilav. U to vrijeme, u modi je bilo živjeti u što višem građevinskom objektu, stoga je i u tom smislu građenje ovakvih manjih zgrada predstavlјalo svojevrsno iznenađenje. U stampedu prelaska iz sela u grad, koji je počeo odmah nakon što je zemlјa došla sebi u poratnim godinama, selјak je vidio svoju veliku šansu da pobjegne od zemlјe, zauzevši ono mjesto u gradu koje je najdalјe od njegovog porijekla, a to je vrh nebodera. U histeriji urbanizacije u koju je uletila komunistička vlast, rodio se i taj paradoks da je viši društveni status imao onaj ko živi u neboderu ili barem u stambenoj zgradi od onoga ko ima svoju kuću, okućnicu, zemlјu. S nipodaštavanjem i ne bez jeda i lјubomore, oni koji su živjeli u svojim, privatnim kućama, nas iz stambenih zgrada su nazivali pežorativno, haustorčad. Riječ je proistekla iz riječi haustor, koja znači stubište, a koja je u sebi tada nosila aluziju na razmaženost i foliranje. U tom svjetlu lakše je razumjeti Elvisovu pjesmu napisanu tih godina, koja se zvala „Obećo si da ćemo živjeti u neboderu“.
Stanovi u tim stambenim zgradama, funkcionalni i za to vrijeme moderni, bili su namijenjeni mladim visokoobrazovanim kadrovima, profesorima univerziteta, advokatima, lјekarima, novinarima, učitelјima, svima onima koji su se krstili zajedničkim nazivom: poštena inteligencija. Ona je predstavlјala intelektualni krem tadašnjeg društva. Komunizam je mario za znanje, ono je bilo bitno za njegov razvoj, on ga je njegovao i pazio, jer je bio uvjeren u svoju nepogrešivost, i znao je da znanje i nauka mogu samo da potvrde istinitost njegovih postulata. Ako slučajno neko znanje nije u stanju da se složi sa osnovnim tezama na kojima počiva ovaj nepokoleblјivi sistem, lako ga je promijeniti i uvjeriti ga da je u krivu.
Međutim, cijeli taj eksperiment dade potpuno suprotne rezultate od očekivanih. Komunizam nije ni sanjao da je u svojim njedrima odnjegovao zmiju koja će ga kasnije otrovati. Umjesto da vojni neboderi odgoje kadrove odane Jugoslovenskoj narodnoj armiji, vojnike koji će svojim životom braniti teritorijalni suverenitet i integritet zemlјe kojoj su služili, u njima će stasati cijela jedna plejada oficira čija će imena, u doba krvavih ratova devedesetih, krasiti izvještaje svjetskih novinskih agencija, imena koja će jedna strana u sukobu izgovarati s gađenjem, a druga s ponosom. Ta četiri nebodera rodila su one koji će komandovanjem zaraćenim stranama, strastveno i znalački, rasparčati u komade zemlјu kojoj su se zaklinjali.
Isto tako, iz stambenih zgrada Koševa, umjesto da se pod ugodnim i toplim krilom komunističke koke izlegu intelektualci koji će svojim radom produbiti i unaprijediti socijalističko samoupravlјanje, ispilila su se ona lica koja će početkom devedesete vladajućoj ideologiji zariti nož u leđa. Slušajući njihova izlaganja na televiziji i radiju, stiče se utisak da su život proveli okruženi bodlјikavom žicom, a ne koševskim brezama i topolama. Oni će postati stožeri onoga što će se prvo nazvati demokratija, a kasnije nacionalne partije. Oni su ti koji su mi pokazali da je najveće dostignuće demokratije u Bosni postalo pravo da zajebavaš onog drugog.
Dakle, koševsko iskustvo savjetuje sve društvene sisteme koji su na snazi da je pogrešno i smrtonosno odgajati mlad, svjež, politički ispravan kadar na način na koji se u ribnjacima uzgajaju ribe spremane za roštilј, jer čovjek nije samo ono što čuje od starijih, niti ono što prima pod pritiskom propagande.
Međutim, dolaskom demokratije mnogi oficiri završiše po sudovima, zaboravlјeni od svojih i prokazani od protivnika, a intelektualci bjehu zbunjeni kad shvatiše da sloboda, koju su prizivali, ne zapjeva Odu radosti, kako su nam to predviđala strana sredstva informisanja, već otužnu turbo-folk baladu, punu lažnog bola i patetike. Eksploziju demokratije nisu pratili prosvjetlјenje naših naroda i narodnosti i želјa za napretkom, već stida „vrijedan" bal mediokriteta, ispraćen pisanjem tabloida, okićen lažnim provincijalnim glamurom iza koga se krila tek puka želјa za preživlјavanjem.
Sa dolaskom demokratije odlazi vrijeme u kome je skromnost vrlina, a dolazi doba kurčenja.
Nakon svega što je protutnjalo ovim tlom u poslјednjih trideset godina, pitam se da li najveća lјudska dostignuća, prava čovjeka i građanina, jednakost polova, sloboda vjeroispovijesti, jednaka prava za sve, u pravilu dolaze u kombinaciji sa bolesnim šundom, terorom većine, farmama i velikim bratom, koji kod svakog ko ima imalo mozga u glavi izazivaju mučninu i povraćanje.
Da li je to cijena kojom se plaća sloboda? Može li ona doći uz Verdijeve arije? 
Ili sa nekoliko stihova Pabla Nerude?
Da li je komunizam držao sputane ne samo naše misli, želјe i riječi već i naš nakaradni ukus?
Da li sloboda mora da bude privilegija nekolicine, ili će, kao i sve drugo u vrlom novom svijetu, dobiti svoju robnu marku?
A za svaku robnu marku treba izdvojiti znatna sredstva, kojih je sve manje i manje, tako da se ti slobodni lјudi, razdragani i veseli, polako skuplјaju oko kontejnera, jer je kontejner jedina kapitalistička institucija koja nudi bezuslovnu solidarnost.
Elem, vratimo se Koševu. Iznad tih zgrada koje su zauzeli mladi intelektualni kadrovi, dizalo se naselјe malih dvospratnih kućica, sličnih ko jaje jajetu, u koje su došle porodice iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, ignorisane od režima i njegovih mehanizama, prisilјene da same svojom umješnošću izgrade gnijezdo i iz njega se vinu dalјe, po mogućnosti na privremeni rad u inostranstvo. Bile su to uglavnom porodice onih koji su jedva spajali kraj s krajem, ali i onih koji su na marginama društva tražili svoju šansu za napredovanje. Ti lјudi, koji su živjeli van osnovnih tokova socijalističkog samoupravlјanja, najspremnije su dočekali promjene, jer za razliku od nas, haustorčadi, koji nismo bili pelcovani od novih bolesti, oni su kapitalizam i tržišni način razmišlјanja razvijali u doba kada su nama majke govorile da je najvažnije da se završi fakultet, a onda će sve doći samo od sebe. Izravni kontakt sa novcem, koji su oni imali po prirodi stvari, u njima je probudio instinkt opstanka, nešto što mi, rođeni u zaklonu socijalističkog samoupravlјanja, nismo imali. Otuda i nije iznenađenje što su prvi bogataši, nakon prelaska iz jednog sistema u drugi, bili oni koji nemaju formalno obrazovanje, već su sve svoje znanje stekli u školi koju možemo nazvati „Škola za ulično pravo i narodne običaje".
Tu su bili trgovci, mesari, stolari, taksisti, građevinski poduzetnici, staklari, auto-mehaničari, ugostitelјi, organizatori javnih priredbi, kamiondžije, svi oni koji su hlјeb zarađivali sami, bez pomoći društvenog sistema, i imali direktan kontakt s novcem. Ne treba zaboraviti ni njihove podstanare, one koji su im, zauzimajući podrumske prostorije pretvorene u sobe, popunjavali budžet. Ti podstanari, obično studenti lakih nauka, pridošli iz pasivnih krajeva Bosne, a naročito Hercegovine, svojom prilagodlјivošću i pragmatizmom, bili su nosioci praktičnog dijela prelaska iz jednog sistema u drugi. Poslije završene žurnalistike, ili političkih nauka, više zalјublјeni u sebe nego u socijalističko samoupravlјanje, oni su se prvo učaurili u omladinskim i studentskim organizacijama, a zatim, poneseni euforijom demokratije, vješto preletjeli u svoje nacionalne torove, zadržavši čak i iste brojeve telefona u svojim kancelarijama. Nјihova pozicija postaje odlučujuća u trenutku kad svom bivšem gazdi, nerijetko i rođaku, treba da riješe neke administrativne enigme zarad lakšeg i bržeg poslovanja ili podizanja nekog privrednog ili stambenog objekta. Naravno, ta je usluga imala svoju cijenu na tržištu korupcije, čija su pravila upoznali još za vrijeme studija.
Dakle, te kućice opasivale su Koševo sa istočne strane i zatvarale krug tog neobičog naselјa.
Uzbudlјivi čulni nesklad koji je u tom krugu živio, razbuktavao je maštu svakom djetetu, kreirao njegove snove i pripremao njegovu psihu za izazove koje krije budućnost. Sjećam se, u jednoj kući je stanovao duh, u drugoj peder (to je bila neka zagonetna kategorija lјudskog roda), u trećoj luda baba. Drveće oko nas predstavlјalo je naše avione, žbunje brodove, panjevi kamione, ratovalo se svaki dan protiv silnih neprijatelјa, pa se mirilo; bili smo i kauboji i Indijanci, i partizani i Nijemci, i fudbaleri i košarkaši.
Osnovni zvuk mog djetinjstva bila je dječja graja. Ona je dolazila i iz podruma i sa krova, i sa ulice i iz kuća, iz stanova... ona je bila zvučni zaštitni znak Koševa. Naročito zimi, kada snijeg prekrije sve što se mrda i kada svom svojom težinom zaguši topot kopita o asfalt, coktanje štikli, ćarlijanje vjetra, čak i zvuk rijetkih automobila, dječji smijeh izbije silinom, pretvarajući se u blaženu simfoniju.
Samo noću, kada Koševo spava i kad ugašena svjetla usnulih domova podare mistični mrak čarobnoj slici moga djetinjstva, sve utone u san, pretvori se u istinsku tišinu koju ponekad zna prekinuti samo dahtanje lava iz obližnjeg zoološkog vrta.
No, čim se razdani, sa prvim mlјekarima, čiji konji klopoću kopitama po asfaltu moje ulice, noseći u limenim kanticama tek pomuzeno mlijeko sa Slatine ili Nahoreva, počinje da se galami, viče, urla, smije, zviždi, počinju da se anlasuju automobili, da štekću motori, da zvone zvona bicikala, da se čuje škripa kočnica, dozivanje s balkona na balkon, da se čuje dreka Cigana koji nas obavještavaju da popravlјaju kišobrane i oštre noževe i makaze, da se čuju majke koje vrište na svoju djecu što ne paze kada prelaze ulicu, očevi koji isparkiravaju svoje automobile dok ih komšija bespotrebno glasno obavještava koliko još centimetara može da se ide u rikverc a da se ne opali u banderu. Čuju se i babe koje unucima sa balkona dostavlјaju spisak onoga što bi trebalo da se donese iz samoposluge, čuje se motorna testera iz dvorišta Trifunovića, čiji nas rad opominje da će zima biti duga i hladna, čuje se tranzistor okačen o drvene škure na prozoru Rusmirove kuće, iz koje izlazi vapaj najvećeg pjevača sevdalinke u njenoj istoriji, koji pjeva Sejdefu majka buđaše. Čuju se i prvi udarci lopte na igralištu ispred moje zgrade, koje je nosilo neskromno ime Vembli, čuju se i prve psovke igrača, svađa ko će igrati protiv koga, čuje se i lјutita dreka babe Vasve, koja tjera djecu dalјe od prozora, a nedugo zatim i plјusak vode koju je Vasvija prosula iz kante na bezobrazna derišta što joj pod prozorima skaču, galame i psuju... Čujem kako me zovu, prvo zviždukom muzike iz filma Dobar, loš, zao, pa zatim dugim otegnutim, nervoznim zviždanjem, a onda i mojim imenom, čujem kako mi kažu da ih je nepar, da im fali jedan, da ne mogu počet bez mene, čujem kako mi stara ne da napolјe jer moram da učim, čujem sebe kako objašnjavam staroj da ću učiti po podne, jer je preda mnom dugi vikend, čujem svoje korake niz stepenice moje zgrade u ritmu dva puta po dvije stepenice, a onda poslјednje četiri po jedna tuuum, tuuum, tu, tu, tu, tum. Čujem sebe kako vrištim da mi nabace loptu, čujem tup udarac moje noge o vodom natoplјenu loptu, koja je, netom izvađena iz bare, udvostručila svoju težinu, čujem prasak stakla, Mikićevo kukanje kako sam mu razbio prozor, čujem oca kako mi jebe sve po spisku i kako mi veli da moram sam da zaradim da bih platio Mikiću razbijeni prozor. To je moje Koševo. To je moj otac.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:24



4

 

MOJ OTAC, ŠAH I MIŠO KOVAČ

 
 
Moj Otac...
„Draga moja, s njim si se zaista poigrala", prekinu me Azrael, gledajući Sudbinu kriomice ispod oka, da vidi da li joj je imalo krivo zbog očigledne nepravde koju je učinila petnaestogodišnjem dječaku izbjeglom iz Bosne, pred realizaciju novog ustava Nezavisne države Hrvatske. Sudbina ne odgovori ništa. Držala se hladno na ovu Azraelovu provokaciju, što joj je, uostalom, i lijepo stajalo.
„Da, zaista je najebo. Ne znam šta je to bio u prošlom životu, pa je zaslužio takav razvoj događaja. Možda virus kuge."
Ja pogledah napolјe. I dalјe su oko nas igrale linije auto-puta E75. Uzdahnuh, pogledah momka koji mi je ponovo mjerio puls.
„Je l' dobar?", upitah ga.
On me ne udostoji odgovora. U stvari, ja sam mislio da sam pitao, a on je na takve misli već bio oguglao.
„I, šta?", odjednom će Sudbina. „Šta je bilo sa ocem? Ne mogu da se sjetim?" 
„Pao je sa stepenica u Solunskoj ulici, u koju je sa porodicom došao u Beograd četeres prve, slomio nogu i zaradio tuberkulozu kosti. Ležao je sedam godina nepokretan u koritu, od svoje petnaeste do dvadeset i druge godine, i iz toga izašao sa doživotno ukočenom lijevom nogom i promijenjenim karakterom. Ajd, recimo da je sedam godina period koji čovjek može da prevaziđe... to je, ispostavilo se, samo jedna desetina njegovog života, ali se potrefilo da to bude tokom Drugog svjetskog rata, kada je vaš kolega (pokazah na arhanđela) imao pune ruke posla."
„Da, da, mladiću, to su bila vremena", reče Azrael sa sjetom umočenom u ironiju i izvadi kutiju cigareta marlboro lajt. Te sam ja pušio više od trideset godina. Poslјednju sam uzeo sinoć, pred počinak. Azrael ugleda požudu u mojim očima. Pruži onu kutiju i ponudi mi jednu. Gledam ga, ne mogu da vjerujem koliko je pokvaren. Ja na aparatima, pa još da zapalim. Sudbina ćuti. Arhanđel mi izrazom lica dade do znanja da mogu jednu da zapalim. Nјegove oči kao da su govorile: „Hajd, ništa ti se neće desiti." Ugao usana koji se zavio u sarkastičan osmijeh odavao je svu raskoš njegove zlobe:
„Hajd, uzmi jednu, makar ti bila zadnja."
Ja okrenuh glavu u stranu. On se razočara, izvadi jednu cigaretu iz tek otpakovane kutije i zapali je. To mu je bila prva do sada. Zamirisa duvan u kombiju. Probudi svu moju pušačku žudnju. Tek kuplјena, neotpakovana kutija cigareta i dim marlboro lajta u meni proizvede stanje na korak od blaženstva. Nastavih priču.
„I sa takvim tragičnim životnim startom, a podsjećam vas, dragi moji, da su njega svi u porodici manje-više otpisali, on je dogurao do profesora univerziteta, napravio mali dom u kome smo se rodili moj brat i ja, i skončao svoj život u sedamdesetoj, dostojanstven i ponosan. Mora da je bilo interesantno gledati Drugi svjetski rat iz ležećeg položaja, nemoćan da išta uradiš. Mora da je bilo zanimlјivo kada su ga onako nepokretnog, u gipsanom koritu, prebacivali preko Topčiderske zvezde dok su saveznički avioni častili Beograd tonama bombi, od kojih su neke padale neposredno pored njega... I sa takvim bremenom na plećima uspio je da me nauči da na lјude gledam blagonaklono i sa lјubavlјu."
„Naučio te je i da izbjegavaš gledati istini u oči", doda hladno Sudbina, prostrijelivši me pogledom kojim se gledaju oni koji u sebi nose krivicu mnogih generacija.
„Pa kako je neko ko leži sedam godina nepokretan mogao da gleda istini u oči? To se ne isplati. Naprotiv, on je morao da nađe u sebi izvor nekih drugih voda, da laže sam sebe da je sve u redu, da sanjari koliko god može, jer istina u poziciji nepokretnog bolesnika nije ništa drugo do sigurna smrt. Tačno je. Ja sam tu osobinu od njega uzeo. Nikad nisam volio da vidim istinu, ježio sam se od nje, uvijek me je interesovala ona lјepša strana, ona strana koja meni odgovara. I šta se dogodilo? Zato i ležim ovdje pred vama u ovom neobuzdanom kombiju, vozeći se direktno u Urgentni."
„A stari?", interesovao se arhanđel. „Šta je volio?"
Ljetovali smo po kampovima i stari je imao običaj da poslije ručka rasprostre šahovske figure po tabli i rješava probleme i konačnice iz knjiga Berzenskog i Samija Lojda. Šah je naučio igrati ležeći nepokretan, tako da je bio upućen u najskrovitije tajne ove drevne igre. Bavio se šahom amaterski, u punom smislu te riječi. Sa velikom lјubavlјu. Bio je veliki majstor te igre. Igrao ju je napamet i to na dvije table istovremeno.
Sjećam se, u kampu u Podgori, gdje smo lјetovali, znao je sjesti poslije ručka, otvoriti samo njemu dragocjene knjige šahovskih problema i konačnica, i zatim bi satima, ne pomičući se, gledao u tablu, pokušavajući da odgonetne pravi redoslijed poteza figura na šahovskoj tabli pred sobom. Činilo se da je vrijeme za njega u tim trenucima nepostojeća kategorija. Činilo se da je otplovio negdje u neki bolјi i vedriji svijet, u kome prevara ne postoji.
Ostali kamperi, naše komšije, u početku su sa čuđenjem gledali Profesora, tako su ga zvali, kako igra šah sam sa sobom. On za to nije mario. Bio je dovolјno dugo neobičan da je navikao da ga lјudi gledaju s podsmijehom.
Neki od njih htjeli su da podijele megdan s njim, a on ih je lјubazno primao, ređajući figure tako što je njima davao bijele. S kim god da je igrao šah, gubio je prvu ili prve dvije partije. Igrao je uvijek tako da vidi koliko duboko je njegov protivnik ušao u tajne šahovske igre. Iako mu je pobjednik, osokolјen pobjedom, uvijek nudio revanš, stari bi ponovo otvarao knjigu i nastavlјao da rješava probleme, kao da se ništa nije dogodilo. Izdržavao bi čak i začikavanje pobjednika, u stilu: „Eto, Profesore, koliko ti igraš taj šah, a ja te pobijedim!" Ako je protivnik pak uporan ili ako napravi takav cirkus po kampu da se okupe i kibiceri i mnogobrojna znatiželјna neverzirana publika, stari ga u slјedećoj partiji otrese u prvih dvadeset poteza, dajući sirotanu čak i mogućnost da vraća taknute-maknute figure. 
Kada bi počeo da igra ozbilјno, na pobjedu, sve vrijeme partije bi tiho cvilio kao pokvarena centrifuga veš-mašine. Pogled bi mu bio zalijeplјen za tablu, a lijeva ukočena noga bila bi pružena na stoličici. Rukom bi skidao i stavlјao bijeli platneni šeširić, koji je njegovu skoro ćelavu glavu štitio od sunca. Onog momenta kada sklopi dobitnu kombinaciju, počinjao bi da pjeva Ha tvojoj ruci prsten, veliki hit Miše Kovača.
Ha tvojoj ruci prsten...
.. .crni skakač sa f6 poletio bi na centar, na d5. Pješak bijelog ne bi ga mogao uzeti jer bi otvorio kralјa crnome topu. Bijeli stoga pravi rokadu, misleći da dobija na tempu...
.. .u tvome oku suze...
.. .crni bjelopolјni lovac stavlјa pod kontrolu kompletnu centralnu dijagonalu od b7 do xl. Bijeli uzima skakača, misleći da je dobio kvalitet...
...taj drugi što te uze...
...crna kralјica sa d6, gdje se našla nakon sedmog poteza, prelazi na g6 i sa lovcem koji stoji na b7 plete matnu mrežu. Bijelom pješaku se osladilo. Ljudska priroda je nevjerovatna. Ne vidi smrtnu opasnost od silne pohlepe i gramzivosti. Pješak nastavlјa da jede svog kolegu na c6 i biva pojeden lovcem sa b7.
...ne vooooooliiiii...
...Bijeli ide bjelopolјnim lovcem na b4 i, branjen od skakača, misli da primorava protivničkog lovca na izmjenu koja bi mu donijela dominaciju ne samo u broju figura već i u njihovoj poziciji na tabli. Pohlepa još jednom zatvara čovjeku oči...
...kaaooooooo... 
... crna dama se spušta sa h6 na h2, tik ispred bijelog kralјa. Nјu štiti lovac, koji je trebalo da bude pojeden već u slјedećem potezu. Ali za bijelog je sve kasno. Crna dama blokira kralјu svako polјe. On se koprca u smrtnom ropcu. Mat!
.. .jaaaaaaaaaaaaaa!
Budite sigurni da je stari imao kombinacije i na moguću reakciju protivnika koja ne bi bila toliko rukovođena gramzivošću. Ali za neke druge karaktere stari je imao i drugačija otvaranja. U onoj prvoj partiji, koju obavezno izgubi, moj otac nije samo provjeravao umješnost svog protivnika u ovoj drevnoj igri, već i psihološku teksturu od koje je ovaj sazdan. Šah je igra u kojoj se lako vidi ko je kakav čovjek. Treba mu samo pustiti prostora da uzima, da grabi i da jede...
Stari je volio i fudbal.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:24




5

 

AKO JE ISTORIJA UČITELjICA ŽIVOTA,

FUDBAL JE NјEGOVO OGLEDALO

 
 
Stari me je prvi put poveo na utakmicu. Stavio je kačket na glavu, uzeo novine za sjedenje, zamahnuo štapom pokazujući mi pravac odakle je dolazila svjetlost reflektora i rekao: „Pođimo." Izašli smo iz kuće kao u transu i odvažno se priklјučili kolonama lјudi koje su se slivale ka stadionu Koševo. Postali smo dio velikog hodočašća koje traje više od jednog vijeka. Svijet je oko nas žurno, ozbilјnih lica, grabio ka kapijama fudbalskog hrama, zabrinut kao neko pred kim stoji težak zadatak, životni izazov, a ne zabava i uživanje. Komentarisalo se, pričalo, davale su se prognoze. Djeca poput mene trčkarala su oko svojih očeva, ujaka, stričeva, amidža, starije braće i postavlјala pitanja da li će igrati Biogradlić, hoće li i večeras Hase dati gol?! Stariji su samo ćutali. U toj tišini krili su nespokoj i nemir. Bili su zamišlјeni. Protivnik je bio za respekt. Mene su svi zagledali kao neko čudo. Bio sam vjerovatno najmlađi gledalac te tople sarajevske večeri. A igrali su Sarajevo i Dinamo iz Zagreba. Tad je postojala takozvana Ljetna liga šampiona, u kojoj su učestvovale sve one ekipe koje su osvojile prvenstvo države. Te godine Sarajevo je prvi put uzelo titulu i time dobilo pravo da se takmiči na ovom turniru. Turnir je bio zamišlјen kao neka vrsta kontrolnih utakmica pred početak novog prvenstva, koje je počinjalo obično sredinom avgusta.
Stari i ja ulazimo na stadion. Oko nas je sve svečano i napeto. Osjećam da se odigrava posebna vrsta procesije, i uzbuđen sam što sam dio toga. Hilјade lјudi obavlјaju svima dobro poznate rituale, kao da je riječ o svetkovini slјedbenika neke sekte, kulta. Sjedaju, okreću se okolo, pozdravlјaju poznanike. Umašćenim prstima vade pečenu piletinu iz limenih kutijica, stavlјaju je na prostrti najnoviji broj Oslobođenja, čereče meso skidajući sa krilaca kožu. Upalјačem otvaraju pivo, iz termos boca naginju rakiju. Sve liči na zadušnice. Da, u to vrijeme bilo je dozvolјeno donositi na stadione svoju hranu i piće. Sve je bilo dopušteno. Zato igre i postoje.
Izlaze igrači. Zagrijavaju se. I oni imaju ritual. Šepure se, prave se važni. Publika gradi uzbuđenje. Podiže ga. Aplaudira se svojima. Protivniku se zviždi, a sudiji jebe mater. Moje oči se ne zaustavlјaju. Sve se pred njima odigrava, a one upijaju svaki detalј. Sjaj reflektora, zeleni teren, reklame oko njega, atletsku stazu, njene krivine, automobil Hitne pomoći, kamion vatrogasaca. Dva policajca pored ulaza u svlačionice. Pored njih dva „dobroćudna" vučjaka. Semafor, igrači u bordo i plavim dresovima, crni sudija koji maše zastavicom i kome brkati čovječulјak pored mene dobacuje: „Šta se ti miješaš?" Otac se smije. Gleda utakmicu sa izuzetnim zanimanjem. Naginje se naprijed, gura loptu pokretima, glavom, srcem, hvata me za ruku kad Tjemiđić pogodi stativu. Ostaje mi trag očevog stiska. On zabaci glavu unazad. Svi zabaciše glavu unazad. Skaču. Jedinstvena koreografija masovnog zanosa.
Moj otac je bio moja prva zagonetka. Nikad nisam saznao za koga navija. Pretpostavlјam da je navijao za Sarajevo, ali se nije javno izjašnjavao. Samo je ispuštao neartikulisane krike kad lopta proleti pored gola i nepoznate guturalne suglasnike kada Hase predribla nekoga iz protivničke ekipe. Nakon guturala ide smijeh, pa oduševlјeni aplauz. I svi oko nas reaguju isto. Svi aplaudiraju i raduju se. Onda sam počeo aplaudirati i ja. Vidim da tako treba. Svidjelo mi se.
Dugo poslije toga sanjao sam zeleni teren, plave i bordo igrače. Sjaj reflektora. Dječake koji skuplјaju lopte. Kako sam im zavidio! Zavidio sam i invalidima koji su imali privilegiju da ih u kolicima doguraju na atletsku stazu tik uz teren, da odatle gledaju derbi, paklenu tekmu, meč za koji je, čak i preko uprave kluba, nemoguće bilo pronaći ulaznicu. Koliko sam samo puta pomislio kako bi bilo divno da polomim noge, pa da me uvedu da gledam Pižona ili Papeta izbliza. Jebo noge. A kad sam pomislio kako bih mogao sam sebi polomiti noge da gledam meč sa atletske staze, znao sam da je gotovo. Bio sam zaražen.
Od tog trenutka pa do danas gledao sam više utakmica nego što stara Grčka ima bogova, a svaku pamtim kao da je jedina i svaku osjećam duboko svim svojim bićem. Drugim riječima, fudbal mi je jebo mater. Zbog njega sam brže ostario. Kad bih iz glave izbacio sva imena fudbalera, u njoj bi ostalo mjesta za dva fakulteta. 
Stanovao sam pored stadiona. Gdje god se okreneš, igra se fudbal!
Igra ova raja protiv one raje, igra ona škola protiv ove, igraju seniori protiv veterana, debeli protiv mršavih, stariji protiv mlađih, na male golove, na velike golove, viktorije na jedan gol, veselih golića, boba, prdiguza, pogađanja prečke, kornera, penala, svaki dan svih mojih hilјadu godina... a onda dođe vikend, pa se ode na stadion... na pomoćne terene... Subota, od devet ujutro igraju podzone: Vratnik, Sedrenik, Bratstvo iz Vojkovića, Vrbanjuša. Dolaze lјudi da gledaju. Neki su ozbilјni, zabrinuti, neki su pijani, pišaju sakriveni međ redovima parkiranih automobila, neki galame, skreću pažnju na sebe, odvratni su, bježim od njih, neki ćute, grickaju košpice, kikiriki, neki stoje oko mercedesa Vahidina Musemića, centarfora Sarajeva. Gledaju kola sa divlјenjem i zavišću. Pitaju se koliko troši. Neki odlaze kod Pirije na janjetinu. Tu pored same aut-linije okreće se meso, toči se piva. Janjetina miriše do Ciglana. Praznik. Igra se fudbal!
Oko jedan počinje da igra sarajevska Zona. G. P. Bosna, Pofalićki, Romanija s Pala, a onda, negdje oko tri, na jedinom travnatom pomoćnom terenu kreće republička liga. Tu već dolaze autobusi iz Bihaća, Podgraba, Nevesinja, Lištice. Čuju se hercegovački akcenti, jede se semberska pita, soli se tuzlanska so. U nedjelјu se ritual ponavlјa. Od devet. Kulminacija je oko petice. Tada se na glavnom terenu stadiona Koševo igra redovno kolo Prve savezne fudbalske lige. Domaćini su ili Želјo ili Sarajevo. Koševo počinje da liči na krajnje odredište hodočasnika. Fudbalska Meka. 
Međugorje. Hilјade i hilјade lјudi slivaju se sa Nahoreva, Breke, Bjelava, Betanije, Podhrastova, iz grada, s Gorice, Novog Sarajeva, pa onda ovi iz Švrakinog, Alipašinog, sa Ilidže...
Hilјade i hilјade kola začeplјavaju tananu saobraćajnu infrastrukturu koševskog naselјa. Prave gužvu, krvno kolo. Trube, psuju, gaze travu, parkirajući raspadnute stojadine, bube i prinčeve. Razvalјuju kapiju Mersine kuće. Parkiraju joj se u dvorište. Po trotoaru stoje nalegnutih guma.
A ako dolazi Zvezda ili Partizan, Dinamo ili Hajduk, tada se po koševskim travnjacima vide gastarbajterski mercedesi njemačkih registracija, autobusi iz Imotskog, vojna kampanjola prepuna oficira, tada sa Nahoreva i sa Pala silaze u grad navijači Zvezde, opasani crveno-belim zastavama, naoružani trubama i čegrtalјkama. Ha njih laje mali žuti pas... Centralnu arteriju koševskog saobraćajnog krvotoka, Ulicu Hasana Brkića, blokira autobus splitskih registracija, koji ne zna kako da se izvuče iz stupice u koju je upao, pokušavajući da mimoiđe glupaču u spačeku koja, na svoju nesreću, stanuje u zgradi pred kojom se ovaj zanimlјivi događaj odvija.
A kad se procesija završi, kad oluja prođe, kad se svi vrate svojim kućama, nošeni zanosom, razočaranjem ili srećom, kada se zastave na stadionu Koševo spuste istom brzinom kojom se spušta mrak na grad, iza mase ushićenih hodočasnika ostaju neutješne suze, razbacane flaše, izgažena trava, izgublјeni šalovi, razvalјena ograda, iščupan borić, zapalјene novine, blato na asfaltu, prevrnuta kanta za smeće po kojoj, mašući repom, vršlјa mali žuti pas. Sa Koševa prema gradu, niz aleju okićenu crnim pticama, vjesnicama jeseni, odlazi poslјednji autobus. Iz njega se čuje pobjednička pjesma.
Tek kasnije, kad sam odrastao, shvatio sam šta je tim silnim lјudima značilo to što navijaju za neki klub. Rat mi je pokazao da je fudbal bio skriveni popis stanovništva, kako u nacionalnom tako i u socijalnom smislu, i da je sva strast i emocija koja nije smjela i nije mogla biti pokazana u javnom i političkom životu socijalističke Jugoslavije, kipila iz lјudi preko „najvažnije sporedne stvari na svijetu". Istorija jugoslovenskog fudbala najlјepše pokazuje istoriju jedne zemlјe. Mnogo godina kasnije, jedan od temelјnih aksioma Novog primitivizma postaće mudrost koja glasi: Ako je istorija majka života, fudbal je njegovo ogledalo! Novoprimitivci su time želјeli da kažu da se psihološka i socijalna slika nekog pojedinca prepoznaje u načinu na koji on igra fudbal, no, bio bih slobodan da dodam da se ovaj aksiom može proširiti sa pojedinca na kolektive, veće socijalne grupe, pa čak i na narode.
A ko je za koga navijao u Sarajevu, pitate se!
Za Sarajevo su navijali skoro svi Muslimani. Govorilo se: boja fesa, boja dresa. Javna je tajna bila da je muslimanska čaršija ta koja je skuplјala zlato da se ostane u ligi sedamdeset i neke ili da se zadrži neki veliki talenat još koju godinu u Šeheru. Naravno, nisu samo Muslimani navijali za Sarajevo. To su bili i oni „gradski Srbi" čiji su preci evoluirali, otišli sa zemlјe i postali državni činovnici, prosvjetni radnici, administrativci. Ali, oni su odavno prestali da budu Srbi. Postali su Jugosloveni. Riječju, odrodili se od osnovnog srpskog tkiva, koje je poslije Drugog rata uglavnom ostalo na selu. (Srpsko tkivo gradskih trgovaca i zanatlija razjureno je i uništeno mnogo ranije i njega istorija više neće imati prilike zabilјežiti.) Kada bi me sad prevrnuo naopako i mučio me najstrašnijim metodama, ne mogu da se sjetim ni jednog jedinog Hrvata koji je navijao za Sarajevo. Ima ih sigurno, ali ja ih ne znam. Hrvati su navijali ili za Dinamo, ukoliko im je korijen vezan za centralnu Bosnu, ili za Hajduk, ukoliko su Hrvati hercegovačkog tipa. Čuven je bio grafit na putu za Mostar, ispred tunela u Bradini, na kome je pisalo NDH: Naprijed Dinamo u Hajduk. Nјihovo deklarisanje bilo je kao i u svim kritičnim istorijskim momentima stoprocentno. Pokoji Hrvat, zaluđen jugoslovenskom idejom, budala ili otrovan lokalpatriotizmom, navijao je za Velež. Bili su to rijetki slučajevi, koji sigurno nisu dobro prošli u životu. Velež je jedan od najstarijih klubova u Titinoj Jugi. Nјegov sastav iz godine osnivanja činili su uglavnom Srbi. Kasnije se to promijenilo, kao što se promijenio i Mostar.
Sarajevski Hrvati, oni čija je povijest vezana za industriju, rudnike, želјeznicu, oni su navijali za Želјu. Želјo i jeste bio tim koji je osnovala udruga vezana za ovu industrijsku granu, a tu su Hrvati bili nadmoćni. Procenat Hrvata koji su igrali za Želјu vidlјivo je veći od procenta Hrvata koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. A to nešto znači.
Srbi su navijali za Zvezdu. Naravno. Naročito oni iz prigradskih naselјa i sa sela. Zvezda je bila alternativa svemu onome što su oni podsvjesno osjećali. Zvezda je bila zamjena za potisnuta osjećanja. Zvezda je bila znak identifikacije, šlјiva ispod koje se okuplјaju preživjeli. Zvezda je bila krsna slava svim pravoslavnima u Bosni i Hercegovini.
Sveti Nikola, Sveti "đorđe, Sveti Vid, arhanđel Mihajlo, Sveti Ilija, Sveti Jovan... svi su oni igrali za Zvezdu.
Tek krajem osamdesetih shvatih zašto svi moji nahorevski drugovi, i Aleksići, i Đokići, i Radosavlјevići, i Golijanini i Lazarevići... svi navijaju za Zvezdu. Kada smo dijelili školske klupe sedamdesetih godina, čudio sam se kako je moguće da toliki broj mojih drugova tako dobro poznaje fudbalere iz grada stotinama kilometara udalјenog od njih. Kada čovjek odraste, mnoge stvari mu se pokažu jasnijim.
Antipod Zvezdi bio je Partizan. Naravno. Za njega su navijala sva vojna lica i dobar dio policije, bez obzira na nacionalnost. Partizan je bio Jugoslovensko sportsko društvo i u svim svojim strukturama, od uprave preko stručnog štaba i igrača pa do publike, on je morao da ispuni taj zadatak. Koliki je strah komunističke vrhuške bio od Crvene zvezde, pokazuje strast kojom se branio Partizan.
Partizan je bio specijalni zadatak, dnevna zapovijest, tajna lozinka, obaveza koja se mora ispuniti. Tek kasnije, s pojavom Grobara, Partizan se oslobađa stega svojih osnivača i postaje opštenarodni pokret.
Naravno, ovaj nacionalni presjek navijača pojedinih klubova nema nikakve veze sa igračima i upravom tih timova. Koliko god da je Zvezda simbol srpstva, ona je svoje najveće uspjehe doživjela sa dva ili tri Srbina u prvih jedanaest. Ha čelu Sarajeva godinama su sjedili Srbi i Crnogorci, Franjo Tuđman, potonji predsjednik Hrvatske, bio je predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Da ne bi Srbina Pere Nadoveze, teško bi splitski Hajduk vidio Evrope, a o mom Želјi da ne govorim.
A Želјo? Želјo je moj tim. Osnovan početkom dvadesetih u okviru želјezničarskog saveza, Želјo je oko sebe okuplјao radničku klasu. Nacionalno je bio šaren, kao i radnici u to vrijeme. Činjenica da je dosta Hrvata radilo na želјeznici, kao kapacitet naslijeđen još iz Austrougarske, privukao je dobar dio tog živlјa da navija za ovaj klub. No, Želјo je, kao radnički klub, imao ton internacionalizma, koji je, svjesno ili nesvjesno, u Titovo doba privukao i veliki broj mladih, nacionalno neopterećenih Sarajlija svih nacionalnosti, jer je simbolisao ono što u fudbalu najviše volim. Mali klub velike istorije, prkosan i vedar, sa navijačima koji ga vole, ne samo zbog nasušne potrebe da se bude dio nekog tijela, gomile, ne samo zbog potrebe da se identifikuješ sa nečim, nego zbog čiste lјubavi, bez potrebe da se ta lјubav pokazuje drugom.
Želјo je prapočelo svega što se ne predaje, bunt, krik, matica svih individualaca, karavan-saraj na dugom i uzaludnom putovanju ka pravednom.
Nikad mi neće biti jasni lјudi koji navijaju za velike klubove. Oni su rasterećeni drame, slave titule kao rođendane, a broj tih slavlјa otuplјuje intenzitet uzbuđenja, njegovu jedinstvenost. Navijati za mali klub znači držati život u svojim rukama. Znati cijeniti svaku pobjedu, svaki remi. Suočiti se sa nevolјama i iz njih vaditi korisno. Navijati za mali klub znači uživati u trijumfu... I pričati o njemu godinama... do slјedećeg... vrijednost pobjede mjeri se sopstvenim suzama, vrijednost poraza ličnim očajem. Navijati za mali klub znači imati stav u životu, suočiti se s nevjerom, ne biti emotivno kastriran, već potentan i moćan. Navijati za veliki klub znači biti utoplјen u gomilu, biti emotivni evnuh, bizaran tip, dio gomile, bezličan, blijed. Neko ko se skriva iza mnogo poznatih boja.
Ajde, kako biste se vi ponašali prema nekome ko navija za Real iz Madrida? Ili za Bajern, ili za Mančester Junajted? Može li to biti ličnost? Naravno da ne. Liči vam na likove iz televizijskih reklama. A zamislite da upoznate nekoga ko navija za Kvins Park Rendžers. Pa da ga vodiš kući odmah!
Mali tim nosi sa sobom veliki san, a veliki tim snova nema... on ih je ostvario. Mali tim je uvijek na korak od ostvarenja sna, ali ga nikad ne ostvari, jer ostvarenjem sna čovjek izgubi smisao postojanja. Kažu, ostvario sam svoj san! Pa što se onda ne ubiješ, frajeru? Ispuniti san znači prestati postojati, jer postojanje je put do sna! Ako se san ispuni, pa zašto onda postoji raj!?
A Želјo je samo snio... I mi s njim...
Sanjali smo do Videotona... osamdeset pete... polufinale kupa UEFA... san je bio nadohvat ruke...
I koliko je finalna utakmica svjetskog prvenstva između Mađarske i Nјemačke u Fasbinderovom filmu Brak Marije Braun predstavlјala buđenje jedne razorene nacije, dizanje feniksa iz pepela, toliko je Želјin poraz od Videotona predstavlјao kraj svake iluzije, poraz ideje, njen nestanak i sahranu. Poslije Videotona nema više zanesenjaka, njihova misija je završena, lјudsko biće gubi dimenziju tragača, u čovjeku ostaje samo spavač, onaj koji slijedi bespogovorno, drogiran i apatičan slušalac. 
Želјin poraz bio je znak da uzalud sanjamo. Pad kule od karata. Najava kataklizme. A falilo nam je pet minuta. I malo spretniji napadači...
Ali uvijek je tako. Ispunjenje sna je samo na par koraka od vas, na sekund kasnije. San mora biti nadohvat ruke, inače se ne bi zvao san, zvao bi se noćna mora. Sanjar mora da bude blizu realizacije svog sna, ne zbog sebe, već zbog onih koji će naslijediti njegovo sanjarenje, a bez naslјednika nema ni svijeta ni sna. Blizina ispunjenja sna je to što motiviše nove sanjare, što im uliva nadu, tu sestru sna, da se san može ispuniti.
Svaki sanjar naslјeđuje nekog drugog sanjara. Nјegova je reinkarnacija. Da nas je Videoton pobijedio u prvom poluvremenu, niko više ne bi naslijedio naše sanjarenje. Ono bi bilo izgublјeno i zaboravlјeno kao što su milioni snova lјudskoga roda otišli nezabilјeženi, zaboravlјeni, sahranjeni i mrtvi.
Da smo od Videotona izgubili glatko, svi bi rekli: ovi su pukli ko zvečke, šta sad mi treba da očekujemo?
Ali mi nismo pukli, mi smo bili blizu. Pet minuta do kraja. Tih pet minuta uliva nadu da je ostvarenje sna moguće. Mi ga nismo ostvarili, jebiga, ali je to znak da će se pojaviti neko iza nas, neko mlađi i neko luđi, koji će nastaviti da sanja naš san. Taj neko... sigurno... reći će: „Jebote, pa njima je falilo pet minuta... samo pet minuta i oni bi ostvarili san! Dakle, moram to da pokušam. Možda sam baš ja taj koji će ga otjelotvorit. Sad imam njihovo iskustvo, sad znam kako se to radi... znam kako da prejebem tih pet minuta." I... opet ukrug.
I taj sanjar će izgubiti na pet minuta do kraja. U to možete biti sigurni. Raspršiće se sva njegova ideja, pretvoriti se u balončiće od sapunice, ali otići će razočaran, sa dubokim saznanjem da mu je falilo pet minuta... Ta ideja o pet minuta postaje ideja vodilјa za svaku slјedeću generaciju sanjara. Život bez sna nema smisla. Bez sna život je opustošen i suv. Nema tih para, tog bogatstva, te zlatne žice koja može da zamijeni jedan običan lјudski san. On čovjeku daje smisao, odvaja ga od ostalog svijeta, daje mu integritet, ličnost, gura ga naprijed, sve do tih poslјednjih pet minuta, kada se mora raspršiti i nestati, jer na njega čekaju slјedeće generacije. I zato, sanjajte, kao što smo sanjali mi, da ćemo se popeti, osvojiti, uzeti, dići, razvaliti, urnisati... I sve je to bilo na korak od nas, dok Ferenc Čuhaj, lijevi bek Videotona nije neopaženo ušao u šesnaesterac Želјezničara, čiji su igrači već slavili dosegnuće sna, i u maniru iskusnog strijelca loptu poslao u nebranjeni dio mreže.
Naš san se raspršio... sad čeka vas. Ono što smo sanjali mi to sad sanjate vi!
A šta je bilo otići na stadion. Otići u hram u kome se svi klanjamo Sušiću, ili Pižonu, ili Želјi. U kome se radujemo, eksplodiramo. Prvo smo mirni... tupo gledamo put lopte, omađijani savršenom geometrijom koju iscrtavaju dvadeset dva kretena na terenu, počinjemo vrištati, plakati, skakati, grliti se sa nepoznatima na tribini. Glas će vas izdati, urlikaćete iz sve snage. Bodriti svoje, psovati sudije, nervirati se. Bićete zamišlјeni, sjebani, okrenute glave semaforu na kome piše da vaš tim gubi četiri nula. Neko će vam reći: „Ne okreći se, sine!" Gledaćete na sat, grozničavo tražiti od sudije da svira kraj, moliti se Bogu, ili čak biti indolentni, zajebavati se sa krmadima koja neće da trče, koji nisu zaslužili da nose dres Palilulca, a kamoli reprezentacije. 
Fudbal je predstava najviše tenzije. Šekspirova drama u dva čina (ako se igraju produžeci, u četiri).
„Ako je istorija majka života, fudbal je njegovo ogledalo!", reče novi primitivac, odvi piletinu umotanu u Oslobođenje, otpi gutlјaj toplog piva, opsova sudiji majku i ostade u svom snu, ušuškan i zadovolјan kao pčela u opaloj krušci.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:25



6

 

MUZIČKA ŠKOLA

 
 
Ne znam kakav je napad entuzijazma moju majku natjerao da mi kupi klavir i pošalјe me u muzičku školu. Možda je to bila manifestacija sazrijevanja i osvješćenja srednje klase socijalističkog samoupravlјanja, otjelotvorena misao da je došlo vrijeme da se i u ovom ukletom gradu napravi civilizacijski iskorak i da, osim borbe za goli opstanak, ima još mnogih stvari koje lјudsko biće može sebi priuštiti, a možda je u pitanju bila i njena ambicija da oplemeni jednu mladu dušu, da joj da još neko znanje koje će joj valјati u životu. Ja nisam bio sretan zbog ideje mojih roditelјa da sviram klavir, a još manje zbog ideje da idem u muzičku školu. Samo mi je još to trebalo! Pored redovne škole, još jedna! Pa kad ću se zajebavat!? Želio sam da trčim, da se lјulјam na lijanama, da skačem sa drveta na drvo, da ganjam krdo bizona, lovim lavove, jašem kamile, vozim avione i helikoptere, da se borim protiv neprijatelјa, Nijemaca, vanzemalјaca, hijena... A sve je to na Koševu bilo moguće. Ali da sviram klavir?! Pa to sam mogao i da sam rođen u Parizu!? No, odluka moje majke bila je definitivna i konačna. Ha nju nije bilo prava žalbe.
Muzika me nije pretjerano interesovala. Bio sam četvrti razred osnovne škole, a moj jedini kontakt sa muzikom bila su očeva pjevanja pojedinih popularnih kompozicija zabavne glazbe, dok je vozio pretovarenog smeđeg fiću, registracija SA 178-27, od Sarajeva ka Stonu i nazad. Nisam osjećao nikakvu lјubav ili potrebu za muzikom, a i za talenat sam bio siguran da ne stanuje u mojoj duši. No, sada kad gledam stvari unatrag, bez obzira koliko mi je muzika donijela sranja i patnje, moram da budem zahvalan majci što je istrajala na svom putu. Naravoučenije: nekad djecu treba prisilјavati da rade nešto što im ne odgovara. Nikad se ne zna kada će im to valјati.
Sam početak mog bavlјenja muzikom bio je više nego traumatičan. Majka me je odvela u muzičku, s namjerom da preskočim pripremni razred, jer sam već prestario. Obukla me lijepo, i to je bila njena prva greška. Ne mareći previše za moja osjećanja, dovela me pred komisiju koja je provjeravala talenat i sluh budućih učenika. Osjećao sam se kao da mi vade krv. U stvari, zbog moje srčane mane, koju sam fasovao poslije operacije krajnika, i zbog koje sam, u skladu sa tada važećim poznavanjem medicine, primao injekciju ekstencilina na svaki dvadeset prvi dan, tri godine bez prestanka, svaki put kad me majka lijepo obuče, u meni se probudi strah od doktora, injekcije, vađenja krvi i svih ostalih trauma koje za sobom povlače bijeli mantili i posao s njima. Bila je to neka vrsta uslovnog refleksa. Kao Pavlovlјev pas. Možda baš zbog toga nikad nisam zavolio muzičku školu, jer je moj prvi odlazak tamo izgledao kao odlazak na injekciju. Da stvar bude gora, muzička se nalazila u staroj zgradi kod Katedrale, u istoj onakvoj građevini u kakvoj su bili smješteni domovi zdravlјa po Sarajevu, tako da je moja trauma dobila jasno otjelotvorenje.
To gdje me je majka odvela, zvalo se komisija. Dvije ili tri lјute profesorice, majčinih godina, uz smijeh i cigarete zamolile su me da ponovim ritam koji je jedna od njih odsvirala udarcima dlanom o furnirani sto napukao po uglovima. Ponovio sam bez poteškoća, ne shvatajući šta se od mene traži. One su se nasmijale. Jedna od njih je povukla dim duboko u pluća i, izbacujući ga iz sebe, zamolila me da nešto otpjevam. Ha moje pitanje šta bi one to želјele da čuju od mene, odgovorile su: „Bilo šta." Zapjevao sam Mišu Kovača. Ha tvojoj ruci prsten. To je jedina pjesma čije sam riječi znao, jer ju je pjevao moj otac dok je igrao šah.
One se nasmijaše. Nisam znao zašto. Da li se smiju meni ili mom starom? Uvrijedile su me. Ko god se smijao a da meni nije bio jasan razlog tog smijeha, osjećao sam se uvrijeđenim. Moj ego bio je prvi garant moje uspješne karijere. Ego me nikad nije napustio. Najbolјi smo prijatelјi... ja i moj ego. Ako budem izvršio samoubistvo, skočiću sa svog ega... I biću mrtav.
Bio sam primlјen, i naredne četiri godine išao sam u muzičku školu, ali moje primarno osjećanje mučnine ostalo je do poslјednjeg dana, do momenta kada je moja majka shvatila da je sa mnom uzalud raditi, da sam daleko od koncertnih dvorana i da muzika definitivno neće biti ono čime ću se baviti. Moj brat je izdržao duže od mene i postao kudikamo bolјi svirač. 
To je bio moj prvi kontakt sa zanatom zbog kojeg sam, kako me je Momo Kapor volio zajebavati, postao „onaj koga ne treba posebno predstavlјati".
A put u muzičku školu bio je ujedno i moje upoznavanje svijeta oko mene. Kako sam živio na Koševu, izolovan od gradske vreve, u jednom posebnom „internatu", Sarajevo je za mene predstavlјalo potpunu nepoznanicu. Pamtio sam ga kao sliku koju sam imao priliku da vidim sa bakinog prozora. Sada sam ga upoznavao koračajući njegovim ulicama, vozeći se njegovim autobusima, posmatrajući njegove izloge, osjećajući njegove opasnosti, upoznajući pravila koja je grad postavio svojim žitelјima. Postao sam dio te košnice. A grad je tada i dalјe bio veličanstven u svojoj golemosti i šarenilu, nedokučiv i tajanstven sa svojim glavnim protagonistima, interesantan i zanosan u svem svome nesputanom koloritu. Moj put u muzičku školu bio je škola za sebe. Uspostavlјanje odnosa između mene i svijeta okolo. Pošto genetski nosim teško breme neprilagodlјivosti, pohađanje muzičke škole bilo je na neki način i moja socijalizacija.
Muzička škola nalazila se iza sarajevske Katedrale, smještena u staru austrijsku zgradu, na samom uglu dvije depresivne ulice, Svetozara Markovića i Vuka Karacića. Ne vjerujem da su ova imena ostala poslije demoktratskih promjena. Put od moje kuće do škole, za tadašnje sarajevske pojmove, bio je prilično dugačak. Išao sam prvo sedamnaestkom do Parka, do one stanice koju sam nekoliko godina ranije gledao sa bakinog prozora, a zatim pješke Titovom, kroz centar grada, sve do pijace Markale i Muzičke škole. 
Sedamnaestka je obično bila puna lјudi. Imao sam osjećaj da je na tom broju uvijek špica. Ne sjećam se da sam ikada sjeo. Vozio ju je Ostoja, vedar čovjek, snažnih ramena, koji je povremeno pisao pjesme. Stariji su ga zajebavali da je najveći pjesnik međ vozačima i najbolјi vozač međ pjesnicima. Ostoja se samo smijao, a kao i svaki pjesnik volio je djecu, te im je dopuštao da ga zadirkuju vičući: „Ostoja, Ostoja, gdje ti je gospoja?"
Meni nije bilo jasno u čemu je fora, ali djeca su crkavala od smijeha kada su mu izgovarala tu mantru, a on je tobože lјut vikao za njima dok su u panici istrčavali na poslјednjoj stanici.
Izašavši iz autobusa, nastavlјao sam pješke Titovom, prema Katedrali. Prolazio sam pored velikog parka, zatim kafane Park, glavne gradske pozornice, u kojoj su sjedili neki važni lјudi, oni koji su zaslužili da popiju piće na tako eminentnom mjestu, da vide i da budu viđeni. Sjedeći za stolovima prekrivenim bordo stolnjacima sa bijelom krpom po sredini, oni su gledali grad oko sebe sa vidlјivom dozom prepotentnosti, odozgo, potcjenjujući sve ono što se oko njih događa a što nije u tom momentu u toj kafani. U kafani, tu je u stvari život, a sve van nje je halaša, običan život, pun muka, strepnje i čemera, vrijedan prezira. Godinama kasnije, hodajući po svijetu, prepoznavao sam iste takve kafane i u Parizu, Kanu, Londonu, Nјujorku... Svi gradovi, bez obzira na veličinu, imaju svoju Parkušu u kojoj sjede manje-više isti lјudi, ponekad zabrinuti, ponekad nasmijani, ali i briga i smijeh su samo njihova privilegija. Sjedili su satima, posmatrajući život oko sebe, čitajući novine, razmjenjujući poglede, pozdrave ili škrte riječi, držeći se protokola, kao da su dio neke masonske lože ili Rotari kluba. Razgovarali su o jako važnim stvarima, bitnim za sve, a ne samo za njih, jer oni ne misle samo na sebe već i na svu našu djecu i njihovu budućnost. Konobari, obučeni po strogim pravilima ovako važnih mjesta, dvorili su ih sa prefinjenom servilnošću, naučenom u najcjenjenijim školama za ovaj težak zanat. Šef sale, uvijek lјubazan i zabrinut ćelavko, prolazio je od stola do stola i pogledom, mimikom, a ponekad i riječima provjeravao da li je sve na svom mjestu i postoji li ijedna, makar i najmanja sitnica u kojoj bi on svom svojom raspoloživom snagom mogao da pomogne, da se razgovor nastavi u bolјoj atmosferi. Godinama prolazeći pored Parkuše (kako su Sarajlije od milјa zvali gradsku kafanu), stekao sam utisak da u njoj sjede uglavnom isti lјudi i da malo-pomalo njihov autoritet opada, da je to samo jedna farsa, pozerstvo, kula od karata koju će kad-tad srušiti najmanji povjetarac promjena koje dolaze.
Isti takav osjećaj imao sam mnogo godina kasnije kad sam, kao što rekoh, otkrivao unutrašnje zakone velikih sistema u Parizu, Londonu, Nјujorku... Kako su godine prolazile, njihov autoritet je prvo opao, pa su onda oni postali moji mrski neprijatelјi, zatim sam ih prezirao, pa zaboravio na njih, pa su mi postali smiješni, žalosni, dok na kraju nisam i sam, „onaj koga ne treba posebno predstavlјati", postao dio toga milјea, jedan od onih koji ulaze u kafane poput Parkuše, ozbilјni i zabrinuti, puše cigaretu i ispijaju svoje pivo, sa idejom da je svijet njihov i da se sa dva-tri poteza, uz malu pomoć obavještajnih službi, može učiniti mnogo na njihovom dalјem uspješnom razvoju. Prvi put sam imao to osjećanje sjedeći u braseriji Assepsiop, preko puta pariske opere Bastilјa, gdje smo 2007. postavlјali operu Dom za vešanje. Sjedio sam u pauzi proba, pio pastis i dvoumio se... da li sam ja još uvijek onaj stari subverzivni momak, potomak Gavrila Principa a ne Krleže, da li sam došao u ovaj grad da ga pokorim, zapanjim muzikom, predstavom, ludilom, kao hajduk, diverzant, da ga dignem u vazduh i pobjegnem, ili sam stigao u Pariz da sjedim u ovakvim braserijama, da postanem dio tog milјea, pozer sa Renoarovih slika, slabić koji je sretan što je blizu cilјa koji se zove komfor, ili još bolјe, bivši junak ophrvan bezvolјnošću koja prija, da li sam samo jedan od mnogih koji je utonuo u sivilo pariske Parkuše, onaj koga sada neko radoznalo dijete iz Sen Denija gleda sa prezirom, trčeći u školu na Bastilјi, noseći u torbi kajdanke i knjigu Černijevih etida.
Iza Parkuše se nalazila trafika Popitike. Tu sam, četvrtkom, kupovao Politikin zabavnik, koji je izlazio petkom. To mi je pričinjavalo neopisivu radost, jer ono što je Mesiju Inijesta, meni je bio Politikin zabavnik. Sem Politikinog zabavnika, to je bila jedna od rijetkih trafika u gradu u kojoj se mogao kupiti Alan Ford, bizarni strip o kobajagi detektivskoj agenciji u Nјujorku, strip lјevičarske provenijencije, sa žestokim humorom i predivnim prevodom stanovitog Nenada Briksija, jednog od onih lјudi za koje mi je žao što ih nisam upoznao. Alan Ford je izlazio jednom u dvije sedmice, i moj put u muzičku školu bio je koliko-toliko podnošlјiv onim danima kad iz tiskare izlaze ova dva izdanja. No, i kad nema nijednog od njih, a to su oni beskrajni depresivni utorci, znao sam da zastanem ispred izloga najbogatije trafike u gradu i da znatiželјno gledam sve dnevne novine i nedjelјne časopise koji se nude radnim lјudima i građanima. Dnevne novine su bile toliko bogate u ono vrijeme. Osim sarajevskog Oslobođenja, kojim je počinjao svaki dan u mojoj kući, i beogradske Politike, kojom je počinjala svaka subota, našao se i zagrebački Vjesnik, koji, čini mi se, niko nije ni čitao. Od sarajevskih izdanja, tek kasnije su se pojavile Večernje novine, koje su bile preteča tabloida i žute štampe, tog radioaktivnog otpada uvezenog iz Engleske, koji je preplavio pola planete i svojom aktivnošću garantovao brz i uspješan put čovječanstva direktno u pakao.
Od nedjelјne štampe, u izlogu su uvijek stajali novi NIN, koji je u mojoj kući zauzimao poziciju značajniju od televizijskog Dnevnika, zatim Vjesniku srijedu i još nekoliko manje važnih političkih časopisa. Tu su bili i časopisi za odrasle, koje sam ja, zbog svog vaspitanja i sramežlјivosti, izbjegavao čak i pogledom, tražeći stripove o kaubojima i Indijancima ili, u najgorem slučaju, Mirka u Slavka. Golotinja, koja je diskretno krasila svaki izlog, danas je, naravno, normalna stvar, a neke fotografije modela odjeće za polunage djevojke koje su u ono vrijeme bile na ivici skandala, danas nose pripadnice engleske kralјevske porodice.
Politikina trafika, međutim, nije bila ono najzanimlјivije na šta sam nailazio na svom putu do muzičke škole. Ha pedesetak metara iza nje, kraj kafane Oloman, stajala je prodavnica igračaka koja se zvala Bazar. To je bio najšareniji izlog u gradu. Veliki i mali automobili, na baterije ili na navijanje, avioni na lijeplјenje, lego kockice, nešto čudno kao fudbal na federe, automobilske piste, brodovi, jo-jo loptice, gomila klikera, veliki akvarijum prepun najegzotičnije ribe čarobnih boja, sve to u šarenom, predivnom, magično ukrašenom izlogu pokrivenom grimiznom čojom koji je svojim bojama prkosio sivilu grada, budeći u meni najiskrenije divlјenje i znatiželјu. Svaki put kad sam prolazio pored Bazara, stao bih, gledao ga pažlјivo, ne propuštajući nijedan detalј, kao neki popisivač robe, administrator u inspekciji, i potiskivao želјu da uskočim unutra, da se valјam međ tim šarenilom igračaka, da budem slobodan.
G odinama kasnije, shvatih da se u tom šarenilu krilo krucijalno oružje kapitalizma, ono što je preteglo jezičak na vagi u četrdesetogodišnjem nadgornjavanju sa komunistima. Ha kraju je pobijedilo šarenilo izloga Bazara, nešto od čega se čovjek ne može odbraniti, izazov od koga ne možete pobjeći. Onako kako sam ja stajao ispred Bazara, stajali su Česi, Polјaci, Mađari, Bugari, Rumuni, pa i Rusi ispred prvih Mekdonaldsa... Onoliko koliko sam se ja divio igrački na baterije koja ispalјuje granate na utvrđeni grad, divili su se i stanovnici Sofije kada su prvi put vidjeli automat u koji ubaciš lev, a iz njega izađe limenka koka-kole. Onoliko koliko sam se ja divio majmunu koji isplazi jezik kad mu pritisneš stomak, toliko se divio Rumun kada napuštajući parking ubacuje ranije plaćenu karticu u automat, te se kao rezultat svih tih radnji podiže rampa i omogućava mu nesmetan odlazak sa parkirališta. Divota!
Snaga šarenila, koja krasi korporativni kapitalizam, muti mozak svakom lјudskom biću, te ono počinje da brka pojam slobode sa pojmom robe. Boje i dizajn artikala široke potrošnje koji se nude čovjeku na raznim akcijama, tjeraju ga da rasuđuje djetinjasto, te da kupovinu pod sniženjem tumači kao vlastiti uspjeh. Korporativni kapitalizam postigao je čudo. Isti osjećaj zadovolјstva koji ima selјak kad skupi lјetinu, ili alpinista kad se popne na vrh neke planine, ili ronilac kada zađe na trideset metara ispod površine mora, ima i papak koji završi kupovinu sa trideset posto popusta. Tu leži tajna Bazara, fantastičnog izloga sa moga puta ka muzičkoj školi.
Dosta sa igračkama. Gledam na sat, imam još petnaest minuta. Prelazim ulicu, jer preko puta je kino Romanija, jedan od najvažnijih sarajevskih bioskopa. Nisam mogao da prođem pored a da ne provjerim koji tu film igra. Nikad nisam bio u kinu. Majka me je vodila u lutkarsko pozorište, vodila me čak i u operu. I to često. To je vjerovatno bio dio njene kampanje da me što više zainteresuje za muziku. Operu sam volio. Bilo mi jako zanimlјivo, ne samo zbog toga što je Sarajevo imalo respektabilno Narodno pozorište, čiji je upravnik jedno vrijeme bio i Branislav Nušić, pretpostavlјam po kazni (u ovaj grad se, kako sam kasnije saznavao, dolazilo uglavnom iz tih razloga), već i zbog ansambla i entuzijazma koji sam tada kao klinac imao prilike da primijetim.
No, u kino me nisu vodili. Ne znam zašto. Upravo zbog toga, kao omađijan sam gledao fotografije iz pojedinih filmova koji su se prikazivali u Romaniji. Omamlјen akcijom, analizirao sam plakate, a na osnovu fotografija iz filma koje su bile zakačene na posebnoj staklom zaštićenoj tabli, konstruisao sam priču filma, njegove glavne junake, želјe i strasti. 
Ovaj crni sa ove slike voli ovu plavušu iz slike pored, ali njihovu romansu kvari ovaj na konju, on voli istu ženu, ali nije plemenit i dobar kao ovaj crni. Ona ne zna koga voli, ali će se na kraju zalјubiti u crnog, vidi se to na ovoj fotografiji na kojoj se on iskreno smije, bez zadnje namjere.
Ha tim fotografijama, uz pomoć kojih sam sastavlјao filmske priče u svojoj glavi, vidio sam scene iz nekih umjetničkih djela čiju ću veličinu shvatiti tek godinama kasnije, kada razvijem vlastiti ukus.
Vidio sam fotografije iz filma o nekim mafijašima, gdje glavni baja, tako barem izgleda, ima izbačenu donju vilicu, tako da mu kiša može upadat u usta. A pored njegove, fotografija, pretpostavio sam, njegovog sina, u uniformi američkog vojnika, zatim fotografija konjske glave na jastuku, pa mnogo krvi na naplatnoj rampi, pa krštenje nekog djeteta.
Kasnije sam vidio tog istog mafijaša, odnosno glumca koji ga glumi, u drugom filmu, ovog puta kao zgodnog ali izgublјenog čovjeka, sa nekom klinkom kovrdžave kose, ispred Trijumfalne kapije u Parizu. Ha slјedećoj slici vide se njena savršena pozadina i osmijeh koji otkriva malo razdvojene zube.
Onda je igrao neki film u kome neki ludak ima dementan, sulud pogled, u društvu ogromnog Indijanca obučenog u ludačku košulјu. U tom filmu, koji je očigledno govorio o nekoj ludari, bilo mi je čudno da se režiser, iako je film američki, zove Miloš.
Bio je i neki film čiju radnju nikako nisam mogao konstruisati na osnovu fotografija. Nјih dvojica kicoški obučeni, jedan od njih drži karte, drugi puši. 
Šta rade ne znam, ali se sjećam da su tih dana stariji neprestano zviždali muziku iz tog filma.
Dosta je bilo filmova. Ponovo prelazim ulicu, ulazim u manje interesantan dio Titove ulice, mračan i negostolјubiv, pun malih musavih izloga napunjenih robom bez reda i smisla. Pravo lice pobune. U nekoliko koraka pravim malu prečicu prolazeći kroz jedan prolaz koji je uvijek smrdio na mokraću i u kome je čak i u lјetnim danima bila lokva vode koju sam morao obilaziti, oslanjajući se o kužni memlјivi zid. Rizično je bilo prolaziti kroz taj tajanstveni, samo meni poznat prolaz, ali on skraćuje put do škole za skoro stotinak metara.
Konačno izbijam na Markale, jedinu pravu veliku pijacu u Sarajevu, gdje sam ponekad dolazio držeći za ruku baku i gledajući šarenilo proizvoda i mirišući ih. Sad su Markale prazne, tezge napuštene. Popodne je. Ja preskačem lokve vode i komade trulog, bačenog paradajza, paprike, zeleni, razbijene dinje, komade lubenice, odgriske jabuka, mokraću nekog beskućnika, povraćotinu nekog pijanca, bačene jučerašnje novine, pseće govno, prevrnutu gajbu trulih krušaka. Preskačem i prazan novčanik nekoga kome su sarajevski džeparoši uzeli ono jada što je u njemu bilo i odbacili ga kao strano tijelo, sa kojim oni nemaju nikakve veze. Preskačem komade sira, proliveno mlijeko, starog olinjalog psa, koji se već decenijama hrani na Markalama kupeći komade koje odbaci lјudski rod. Preskačem i sličice fudbalera, rasutu kolekciju dječaka kog je majka toliko snažno povukla k sebi da su se svi duplikati koje je spremio za mijenjanje sa jaranima prosuli o betonsko tlo Markala. Gledam ih sa visine i s gađenjem, listam ih nogom da se ne bih zarazio, ustanovlјavam da ih sve imam. Nastavlјam dalјe. Preskačem bolesnu kuju, kojoj sise vise obješene do poda, preskačem kantu mašinskog ulјa koju je neko bacio nakon što je iskoristio njen sadržaj. Preskačem gole žene na duplericama koje su krasile nečiji kamionet kojim je dovezen krompir sa Glasinca, preskačem tlo koje mnogo više govori o gradu nego sve njegove građevine.
Da sam tuda pretrčavao dvadeset godina kasnije, preskakao bih lјudsku krv.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:25




7

 

ALEJA IZ PJESME METEOR

 
 
„Ajd, pusti sad krv, reci ti nama ko je ona što te je čekala, tamo ispred hitne?", upita indiskretno Azrael. „To ti je žena?"
Ha ovako glupa pitanja ne odgovaram, ali se sjetih kako bih se sa Sanjom nalazio ispred Vladaninog nebodera, na pola puta između moje i njene zgrade, i kako bismo odatle zagrlјeni, hodom na metar iznad zemlјe, krenuli u uzbudlјivu sarajevsku noć, ostavlјajući iza sebe aleju opjevanu u pjesmi Meteor.
Uvijek sam dolazio pješke. Nikad nisam volio da zavisim od prevoznih sredstava i uvijek sam birao prečice, ne toliko zbog ideje da je tim putem brže i kraće, već zbog uzbuđenja i dramatike koje neuobičajeni putevi i staze sa sobom nose.
I tako, umjesto da se spustim niz Fuada Micića do Ulice Hasana Brkića, kuda ide sav normalan svijet, pa da onda niz aleju kestenja, opjevanu u pjesmi Meteor, stignem do želјenog cilјa, ja sam prolazeći kroz najuzbudlјivije klance, preskačući ambise, preplivavajući rijeke, prolazeći kroz pećine, pustinje i prašume, uvijek išao prijekim putem, hraneći u sebi pustolova koji se otvoreno pojavio mnogo godina kasnije, probudivši strastvenu želјu da upoznam planetu na kojoj živim.
Istrčavao sam iz svoje zgrade skoro leteći i u tri skoka savladavao desetak stepenica uzbrdo, odmah po izlasku iz haustora. Ustrčavao sam sa takvom brzinom da sam sa skokom na poslјednju stepenicu čuo kako se vrata zgrade zatvaraju, što je bio znak da sam u dobroj formi. Zatim bih se brzim sprintom popeo na Indijansko brdo, malu uzvišicu iznad moje zgrade, prošao pored Rusmirove kuće, iz koje je drndao tranzistor i božanski glas pjevao pjesmu Sejdefu majka buđaše. Izletio bih na vrh brda za tili čas, a zatim bih se sjurio stepenicama, koje su samo u mojoj glavi ličile na one iz Ejzenštajnovog filma Krstarica Potemkin, pa bih prošao pored kuće u kojoj je, kad sam bio mali, živio duh neke žene koja je krala djecu.
Vraćajući se s majkom i bratom iz posjete našim rođacima koji su stanovali na drugoj strani Koševa, molio sam boga da majka izabere okolni put poštedi nas prolaska pored te uklete kuće. No, majka, kao i svaka razumna i praktična osoba, uvijek je birala Ejzenštajnove stepenice i prolazak pored mjesta na kojem je nesretnica krala djecu. Prolazeći tim putem, redovno sam čuo glas nesretne žene i njene povike: „Vratite mi dijete, vratite mi dijete!" Dok mi se krv u žilama ledila, čvrsto sam stiskao majčinu ruku, sve dok ne dođemo na pristojnu udalјenost, otprilike do Rusmirove kuće. 
Dok sam trčao Sanji u zagrlјaj, nisam više imao taj osjećaj. Nisam se ni sjećao te priče. Toliko brzo i lako su se nizale koševske legende da je nova mijenjala staru brzinom izlaska novina na trafici.
Sletivši niz Ejzenštajnove stepenice, istrčavao bih na Ulicu Marsela Šnajdera, na mjestu gdje ona pravi veliku krivinu, dijeleći Koševo na Indijansko brdo i Teritoriju velikog igrališta. Tu bih, da je neka hladna i snijegom bogata zima, naletio na stampedo sanki, odozgo, od Doma gluvonijemih „Nemanja Vlatković". Odatle je počinjala sankaška staza, zaleđena do same kaldrme od koje je ulica sazdana, i išla sve do stadiona, čije je parkiralište u to vrijeme predstavlјalo cilјnu ravninu. Uz ciku i viku, hilјade sanki bi, poput stampeda bivola iz američkih filmova, projurilo pored mene, izbjegavajući me vješto i elegantno, a iza onih poslјednjih, na kojima bi sjedila njih četvorica iako mjesta ima za dvoje, ostao bi Krigerov glas i najnoviji hit jedne mlade sarajevske rok grupe kojoj su proricali blistavu budućnost.
Jer ovvvoooooo jeeee mooojihh peeeeet minuuuuuuutaaaaaaa...
No, pošto nije hladna zima bogata snijegom, već kasno prolјeće, predvorje lјeta prelazeći Ulicu Marsela Šnajdera, naletih na Mišinog golfa, koji iza sebe ostavi dugačak trag crnog dima, znak da su mu otišle karike.
Prešavši ulicu, prolazim kroz žbunje pored stare šlјive, svjedoka prvih polјubaca i lјubavnih igara, mjesta gdje su stariji dječaci dovodili svoje izabranice, pokušavajući da ih nagovore prvo na milovanje, a zatim i na neki korak više u igri koja je u svijetu poznata pod imenom seks. Oni bi ih pritiskali uz šlјivu, okruženu žbunjem, šaptali u vrat, rukama odvažno tražili skrovita mjesta, a one bi, tobože braneći se od nasilnika, okretale glavu od njih, ali bi istovremeno izbacivale grudi izazovno i smjelo, tako da bi se predzadnje dugme na njihovim košulјama napelo ko strune na gitari. To dugme bilo je, u stvari, i poslјednja linija odbrane dostojanstva, a njegovim pucanjem igra bi prešla granicu, dostigla viši nivo, pa je ono što bi se potom dogodilo ujutro prepričavano u raji, kao neki veliki, ogroman uspjeh, kao osvajanje Kilimandžara, kao lov na lavove. Naravno, glavni junak bi u priču unio gomilu pikantnih detalјa koje svjedoci, grmlјe i stara šlјiva, nisu mogli da potvrde. Ona bi pak probala da se ne pojavlјuje nekoliko dana u raji, dok legenda o tom lјubavnom aktu ne bude zamijenjena nekim novim, zanimlјivijim skandalom. Iza njih, ostajale su samo povalјana trava i stara šlјiva koja se zavjetovala na ćutanje.
Protrčah pored šlјive pa na veliko igralište, poprište mnogih antologijskih fudbalskih mečeva, mjesto naših herojskih poraza i njihovih kukavičkih pobjeda, lјutnji, psovki, svađa, jebavanja matere, suza i smijeha, zajebavanja. Golovi na velikom igralištu bili su u stvari dvije klupe za sjedenje, tek nešto više od obima lopte, pa je postizanje gola pod takvim uslovima predstavlјalo pravo umijeće.
I dok smo mi zaneseni i razdragani trošili dane igrajući ovu veličanstvenu igru, sa druge strane ulice prolazile su lijepe koševske djevojčice kojima je mirisala koža. Nosile su svoju lјepotu dostojanstveno poput kralјica, žureći ka nekome na čijem mjestu bi volјelo da je barem osamdeset posto Sarajlija. Požudnim pogledom pratila ih je ekipa koja se „suši", onih što čekaju pobjednika meča koji je u toku. Gledali su za djevojčicama pripalјujući cigarete, želeći da pušenjem prikriju uzbuđenje koje im se otima iz srca. A djevojke su u njihovim pogledima ostavlјale sjaj svojih lica i miris svoje kože, dalek nama, klincima koji stanujemo na pogrešnoj strani ulice. Ekipi čiji se požudni pogledi ne odvajaju od djevojačkog krepkog hoda, ostajale su za utjehu samo poluistinite priče, o svakoj od njih pojedinačno: da je ova dala mladost deset godina starijem od nje, da će ovu drugu povalit i ostavit Pirge sa Sedrenika, isto kao što je uradio sa Mirelom sa Koševskog brda, da je stari onoj trećoj zabranio da izlazi jer su je spopala braća Mulići, da je četvrta ludo zalјublјena u Kendu, ali je ovaj ne jebe jer ima neku kuravu sa Ilidže, čija su ga braća ganjala po Sarajevu, noseći u jednoj ruci prsten a u drugoj pištolј. Iza tih priča ležala je, sa jedne strane, želјa za osvetom, jer bilo je bezobrazno i smjelo nositi takvu lјepotu a, s druge strane, prikrivena nada da će baš onaj koji priča tu priču postati utjeha jednoj od tih djevojčica koju ostavi deset godina stariji frajer. One se na te priče nisu osvrtale, ali kako je vrijeme proticalo, tako su sve teže i teže nosile svoju lјepotu. Ali, koža će im mirisati vječno.
Mimoiđoh se sa jednom od njih iza lijeve stative gola, na kome je stajao Sipa, pozdravismo se hladnim pokretima obrva, ona nastavi stepenicama u pravcu autobuske stanice, gdje su je čekale tri njene drugarice, s kojima će dijeliti uzaludne časove matematike, srpskog, muzičkog, likovnog i hemije, sve dok onaj, deset godina stariji šupak ne dođe po nju pred školu i ne odvede je na neko sretnije mjesto, a ja nastavih prečicom, pored zgrade ispred koje smo znali satima sjediti, družiti se, svirati gitare i pjevati, preživlјavajući one prve patnje zbog kojih sam počeo da shvatam da ima nešto važnije od toga da li ćemo uzeti bod Zvezdi na Marakani. Sve te prve simpatije poslije su se preselile u prijatelјstvo, a zatim iz prijatelјstva u povremeno viđanje, pa iz povremenog viđanja u sjećanje.
Prošavši pored zgrade pred kojom smo se znali družiti, udarih na sjeverni zid bolničkog kompleksa, na koji je u austrijsko doba, kad je bolnica i napravlјena i kad je taj isti zid bio granica, ne sa Koševom već sa nepreglednom divlјinom, bila naslonjena stara urušena zgrada u koju su bili smještani leprozni. Pričalo se da se lepra nikad nije iselila iz te napuštene zgrade, i da će kad-tad oni što stanuju blizu naletiti na neki zaostali virus, te će se ova opaka bolest brzinom munje raširiti po Koševu, koje će se pretvoriti u veliko groblјe, i prizori pomora biće strašniji od slika iz Starog zavjeta. Samo najhrabriji od nas prolazili su kroz jednu pukotinu u zidu kada lopta sa velikog igrališta upadne na teritoriju sanatorijuma za leprozne, ali i tada su oni manje odvažni tražili da se lopta prvo ispere u velikoj lokvi vode koja je ostala od sinoćnjeg plјuska, pa tek onda da se nastavi tekma.
Kasnije, kad smo shvatili da je priča o lepri plod mašte, taj otvor u zidu postao je tajna vrata kockarima koji su, s one strane zida, igrali poker i remi u pare, krijući se od roditelјa i milicije.
Sletih duž zida bolničkog kompleksa i istrčah ravno na bivšu predzadnju stanicu sedamnaestke, mjesto poslјednjeg velikog okršaja bjelavske i koševske raje, koji se završio bijegom malobrojnijih i iznenađenih Koševlјana. Prema priči rijetkih svjedoka, najmanje desetak papaka sa Bjelava, naoružanih palicama, bokserima i skakavcima, sačekali su poslјednji autobus iz grada, s namjerom da prebiju svakoga ko se nađe u autobusu. Nјih četvorica, braća Marići, Vahid i Jensen, imali su tu nesreću da se zateknu u busu. Samo zahvalјujući brzini napadnutih i njihovom poznavanju terena, nije došlo do težih poslјedica, ali su se sutradan po Koševu raširile kontradiktorne priče kako su naši junaci ne samo zbrisali već su usput u čistoj samoodbrani zadali nekoliko udaraca napadačima, tako da je jedan od njih, obliven krvlјu, bio prebačen u Hitnu. Nakon nekoliko mjeseci, broj papaka sa Bjelava koji su dobili batine popeo se na pet, a godinama kasnije ta tuča je završena tako što su četvorica naših junaka prebili najmanje dvadeset levata sa Bjelava, nanijevši im nenadoknadive gubitke, strpavši ih u autobus nazad za Bjelave, ponizivši ih toliko da se ovi nikad nisu vratili na Koševo.
Cijeli slučaj, u stvari, počeo je nekoliko dana ranije, kada je u diskoteci Kuk na Medicinskom fakultetu neko s Koševa, simpatičan i šarmantan, Dini sa Bjelava maznuo koku, studenticu agronomije iz Maglaja, djevojku pitomih očiju i velikih sisa. Samo što se Dino, nakon sedamnaeste pive kojom je želio da skupi hrabrost, uhvatio toaleta, neko s Koševa prišao je Belmi i sa nekoliko pravilno usmjerenih riječi odvojio je od društva, te je nježno odveo ka izlazu. Unezvjereni Dino zaletio se ka svježem lјubavnom paru, ali je zaboravio da taj tajanstveni lјubavnik koji mu je pokupio dragu nije sam. Primio je jedan vaspitno-popravni šamar, shvatio da situacija ne obećava povolјan ishod bitke i napustio objekat. Bio je svjestan da je broj raje sa Koševa te večeri dominantniji. Legenda kaže da su te večeri za šankom đuskali i Milas i braća Kapor, i Edin Glamoč, i Mika, i Trta, što je bilo dovolјno da se odustane od frke.
Ali, poniženje i sramota koje je Dino osjećao inspirisali su raju sa Bjelava da dva dana kasnije napravi zasjedu na pretposlјednjoj stanici sedamnaestke.
Ja pretrčah stanicu, prelazeći moj Ebi Roud i, na iznenađenje svih koji poznaju teren, umjesto da cestom nastavim ka gornjem dijelu Arhitektonskog fakulteta, pa se iza njega novom asfaltiranom ulicom spustim do Vladinog nebodera, ja biram novu prečicu. U skladu sa svojim nemirnim duhom, utrčavam u groblјe koje smo zvali Lav, po statui umirućeg klonulog lava, postavlјenog na kameni pijedestal. To groblјe bilo je groblјe poginulih u Prvom svjetskom ratu, jednom od onih ratova u kojima je jedna te ista vojska za dio Sarajlija bila oslobodilačka, a za onaj drugi dio agresorska.
Trčeći između grobova, složenih kao u stroju, pomislih da li ovdje negdje leži neznani Šumadinac kojeg je, poslije Kolubare, Cera, Albanije, Krfa i Soluna, baš tu, na Koševu, kraj rata sačekao u svom zaustavnom vremenu, kada je gublјenje života bilo besmislenije od gledanja u sunce.
Iza njega je ostala, kao legenda, priča o njemu i njegovoj izviđačkoj jedinici, koja je poslije svih peripetija i nedaća, i povlačenja po nemilu i nedragu, izbila iznad Sarajeva i bila toliko zaslijeplјena lјepotom ovog grada da su pod šifrom „hitno" poslali depešu svome komandantu Stepi Stepanoviću u kojoj je pisalo: „Vojvodo, Beč!!!" 
Ostavlјam Šumadinca i mnoge koji su položili svoja tijela u ratnim i nesrećom natoplјenim vremenima kojima moj grad ne manjka. Istrčavši iz groblјa, izlazim na dno aleje opisane u pjesmi Meteor i, u djeliću sekunde, prolazeći pored kafića Kasper, koji je to zagonetno ime dobio po malom duhu, junaku iz crtanog filma, a sve zarad činjenice da je smješten na groblјanskoj tromeđi, izbijam na plato ispod Arhitektonskog fakulteta i pravo odatle nalijećem na Vladin neboder.
U prizemlјu nebodera radi mala neugledna kafanica pod originalnim imenom Soliter. U njoj, okrenut ka ulici, okružen prijatelјima, sjedi Bodo Kovačević, gitarista Indeksa, jedan od desetak lјudi koji su ovaj grad učinili posebnim. Bodo je nosio tamne naočale i ledeni izraz lica. Smijao se samo u krajnjoj nuždi ili pri izuzetno duhovitoj situaciji. Posjedovao je dubok glas kao i svaki ozbilјan pušač, ali i najbolјi ton na gitari u istoriji jugoslovenskog roka. U muzici te grupe nije se znalo šta je bolјe. Glas, ritam, melodija, harmonija, i na sve to smirena, uzbudlјiva Bodina gitara. Ukoliko bi postojao album sa sličicama pod nazivom „Najznačajnije Sarajlije dvadeseto§ vijeka", Bodo bi zauzeo jedno od prvih deset mjesta.
Kao vječni student arhitekture, Bodo je gro svog vremena provodio tu, u kafani Soliter, sto metara niže od fakulteta, razmišlјajući, razgovarajući i gledajući preko puta ulice na mjesto gdje su sahranjeni posmrtni ostaci grupe srednjoškolaca koja je prva skrenula pažnju svjetske javnosti na grad u kome sam se rodio. Preko puta kafane, u visini Bodinih očiju, stajala je grobnica članova Mlade Bosne, studenata i đaka koji su, otrgnuti od realnosti, želјeli da istoriju uzmu u svoje ruke i koji su, nošeni ponosom, nacionalnim nabojem i prkosom protiv nepravde, sa dva hica to zaista i uradili. Ubili su simbol zavojevača i njegovu suprugu i pokrenuli lavinu mržnje koja je tada vladala među evropskim narodima, lavinu koja se za tili čas pretvorila u ono što danas zovemo Prvi svjetski rat. Gavrilo Princip, centarfor te reprezentacije mladosti i ludosti, prebačen je ovdje, preko puta Bode, iz Terezijenštata, zatvora u kome je umro od tuberkoloze samo nekoliko mjeseci prije no što je austrijska vojska, pod čijim je zakonom bačen u doživotnu tamnicu, potpisala kapitulaciju. Legenda moje porodice kaže da je pop koji ga je krstio 1894. godine u Grahovu moj pradeda i da mu je u krštenici, pisanoj ćirilicom, nakon čina u kome je oduzeo život osionom suverenu, promijenio datum rođenja 25. jun u 25. jul, i time Gavrila spasio smrtne kazne, jer je po tadašnjem austrijskom zakonu smrtna kazna mogla da bude izrečena samo punolјetnicima. S druge strane, oni malo manje euforični u familiji tvrde da je moj pradeda bio svešteno lice koje je austrijskoj administraciji predalo krštenicu datiranu po starom kalendaru. Pošto se nemio događaj desio na Vidovdan, ta razlika u kalendarima dade Gavrilu još koju godinu života, tek toliko da nam, osim metaka kojima je promijenio tok istorije i hitaca kojima su zbrisana tri carstva, ostavi i nezaboravne stihove:
 
Naše će sjene hodati po Beču,
šetati po dvoru, plašiti gospodu
 
koje smo koristili u jednoj od nekontrolisanih kampanja Novog primitivizma. 
Kako su se pojavili prvi nagovještaji novog sukoba, poslјednjeg u dvadesetom vijeku, stanovnici Sarajeva ponovo su zauzeli suprotne pozicije u vezi sa Gavrilom i Mladom Bosnom. Za Srbe, on je bio i ostao heroj, simbol patriotizma i žrtve, a Hrvati i Muslimani su mu prišili novonastali termin: terorista.
Pitam se samo da li bi teroristom nazvali nekog zaluđenika koji bi snajperom skinuo Hitlera dok se šepurio hodajući Trokaderom, ispred Ajfelove kule, u kasno prolјeće 1940, ili da li je slučajno terorista Čeh Jan Kubiš, koji je skupio hrabrost i žrtvovao svoj život jedne sulude noći kada je bombom usmrtio tada jednog od najvećih nacista, Rajnharda Hajdriha?
Da. I oni bi bili teroristi, jer su i njihove države u tom momentu bile na strani potencijalno ubijenog i ubijenog.
Ostavismo se Gavrila, okrenimo glavu na drugu stranu prema Višnjiku, odakle dolazi ovaj povjetarac koji njiše kestenje preko puta Arhitektonskog fakulteta. Odozgo, zajedno sa povjetarcem, silazi Sanja. Oko nje lebdi blaženstvo. Prilazi mi. Prislanja glavu mome vratu. Ja je lјubim i svijet oko mene nestaje. Nјegovo postojanje gubi smisao. Krećemo prema gradu, tražeći svoje kutke, a iza nas ostaje dno aleje kestenova, opjevane u pjesmi Meteor.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:26



8

 

VEČERAS KOD ČENGE

 
 
Sarajevo je posjedovalo neke osobenosti koje nisu bile primjetne u drugim gradovima njegovih dimenzija i provenijencije.
Nekada davno, davno prije mene, Sarajevo je imalo korzo kao društvenu instituciju, poput mnogih balkanskih gradova čija je veličina bila po mjeri Čovjeka. Međutim, kada je došlo vrijeme da ja počnem da izlazim, družim se i ašikujem, korzo je već odavno pripadao prošlosti, ušuškan u pričama naših roditelјa, baka i deka, kao što i ova moja priča govori o nečemu što je davno prošlo i što ostaje da živi jedino u sjećanjima.
Glavna institucija, mjesto okuplјanja, bila je Klupa. Ha dnu velikog parka, odmah pored istoimene kafane, koju smo od milјa zvali Parkuša, iz neobjašnjivog razloga i mimo svih urbanističkih zakona, okuplјala se mlada gimnazijska raja svako veče oko sedmice. Poput pingvina koji svaki dan u isto vrijeme izlaze na ostrvo Filip, južno od Melburna, i ovo je bila neka vrsta prirodnog fenomena. 
Kako je u blizini bila postavlјena jedna dugačka kriva klupa, tako je neko ovom čudnom ritualu dao ime hipi klupa. U stvari, tu pravih hipika i nije bilo, već su stariji, konzervativniji krugovi, koji dadoše ovom mjestu takvo ime, hipicima nazivali svu mladost grada. No, s vremenom, razlika između hipika i „normalne raje" postala je vidlјiva svakome, pa i tradicionalistima, pa je u nazivu ovog fenomena ostala samo Klupa.
Ha Klupu su dolazili svi. Hilјade mladih znalo se skupiti petkom za toplih lјetnih večeri, švrlјati okolo, pričati, svađati se, galamiti, smijati se i kuditi. Svako je imao svoju priču, interesovanja, tu su se sklapali prijatelјstva, lјubavi, dogovori za ekskurziju, more, Jahorinu. Tu je svak našao onoga ko mu odgovara, s kim je na istoj talasnoj dužini, onoga koga ne može vidjeti u toku dana.
Gužva na Klupi zatvarala bi protok pješaka sa jedne i sa druge strane trotoara, graja tolikog svijeta bojila je sarajevsku noć. Bilo je važno pojaviti se na Klupi, pozdraviti sve one do kojih ti je stalo, ignorisati one na koje si lјut. Ha Klupi si mogao da vidiš ko koga muva, ko koga ne podnosi, ko se s kim počeo družiti, zbog koga ona više ne dolazi na Klupu, zašto je on sa drugom, a ona još uvijek sama. Ha Klupi si mogao da vidiš i koga nema, pa da iz toga zaklјučiš šta se s njim dogodilo. Ha Klupi se lijepo vidjelo ko je s kim a ko se rastao, ko koga voli a ko koga izbjegava, tu su se stvarale interesne grupe, oni koji vole fudbal i oni koji vole muziku, oni koji ne vole ništa od toga. Tu se pokazivalo šta se novo kupilo, nosile su se rijetke ploče da bi se njima kurčilo pred rajom, pokazivale su se nove frizure, halјine, farmerke iz Trsta, preplanula koža poslije mora ili Jahorine. Klupa je bila stok market prijatelјstva, lјubavi, drugarstva i sreće. Vol strit naših emocija. U stvari, Klupa je bila preteča Fejsbuka.
Ha Klupi se ostajalo do nekih pola deset, onda smo se, mi mlađi, kokuzi, vraćali na Koševo, napojeni utiscima, natovareni emocijama, omamlјeni srećom ili nemirom, a ovi stariji i oni koji su imali nešto para nastavlјali su svoju uzbudlјivu sarajevsku noć odlazeći u neki od kafića, posebne institucije, koje je u to vrijeme, sredinom sedamdasetih, imalo jedino Sarajevo.
Kafić je, u stvari, bio prelazni oblik između kafane i diskoteke. Mjesto u kome ne moraš da jedeš jer si kokuz, ne moraš da sjediš jer je to dosadno, a ne moraš ni da plešeš, te time čuvaš svoje dostojanstvo. Zagreb je imao zdravlјake, Beograd kafane, a Sarajevo kafiće.
Svaki kafić imao je svoj, poseban enterijer, neku znamenitost koja ga je odvajala od drugih, imao je i svoje goste, muziku, gazdu, konobare. Jedino što nije imao bilo je ograničenje broja lјudi koji može u njega da stane, tako da su postojali kafići u kojima se stajalo poredano kao sardine, postojali su kafići oko kojih je bilo pet puta više lјudi nego što unutra može da stane, postojali su kafići u kojima konobari nisu dali lјudima da stoje ispred objekta a da nešto ne naruče.
Konobari su bili izuzetno važne osobe, kuražne, ozbilјne i cijenjene u društvu. Konobari su bili izvor informacija, najsigurniji provodnik njihovog protoka. Konobari su radili i za gazdu i za de-be i za dilere i za sebe. Konobari su bili preteča kapitalističkog načina razmišlјanja, jer su bili u direktnom kontaktu s novcem i, kao takvi, zaraženi bolešću zvanom profit. Prelazak nekog dobrog, vrsnog konobara iz jednog kafića u drugi bio je propraćen istom pažnjom i zanimanjem kao i prelazak nekog dobrog fudbalera iz Sarajeva u Zvezdu. Sarajevske konobare, poslije demokratskih promjena, nakon što je ugostitelјstvo tog grada okupiralo dijasporu, lako je prepoznati svuda u svijetu. Ne nosi papir i olovku jer pamti narudžbu makar u njoj bilo više od dvadeset različitih artikala. Nosi tacnu punu čaša, toliko da na nju ne može stati više ni kap vode, i nikad ne skida osmijeh sa lica.
Nikad nisam saznao koji je bio prvi kafić u Sarajevu jer čak i živi svjedoci otvaranja ovih institucija imaju protivrječne iskaze, već prema tome ko je gdje izlazio. Da li je to bio Stari cam u Logavinoj, ili Davor na Marijin dvoru, ili Bene na Čaršiji, Borsalino na Grbavici, ili Evergrin preko puta Vijećnice... Svako od nas imao je u raznim fazama odrastanja svoj kafić. Tačno se znalo ko gdje izlazi, gdje sjedi ili stoji, gdje je „inventar", a gdje odlazi povremeno. Isto tako se znalo kada se iz jednog kafića prelazi u drugi, pa se poput nekog prirodnog fenomena gomila mladih uputi sa jednog mjesta na drugo, zakrči ulice i trotoare. Kažu, idemo svi do Dedana. Ta je migracija ličila na pokrete divlјih životinja u afričkoj savani, kada se gnui, nošeni instinktom, prebacuju preko rijeke Mara iz Tanzanije u Keniju. Bilo je kafića u kojima su visili stariji, ali i onih u koje je ulazila samo mlađa raja. Bilo je kafića koji su zimi bili sablasno prazni, a kad dođe prolјeće i kad olista, postaju stjecište okuplјanja gomile kao pojila u gore navedenom milјeu Afrike.
Kafić u koji sam ja odlazio zvao se Skenderija, ali ga niko tako nije zvao. Svi su ga zvali Čenga, po njegovom gazdi Seji Čengiću, čovjeku koji nikad nije odsustvovao sa posla, stojeći vazda za šankom, ozbilјnog izraza lica, kao da je neurohirurg a ne ugostitelј. Nјegova zabrinutost, dakle, bila je imidž koji je taj čovjek nosio, te je i naš pristup njegovom ugostitelјskom objektu imao određene sakralne osobenosti. U Čengu se ulazilo u miru i tišini, kao u crkvu ili ispovjedaonicu.
Čenga je bio podrum stare zgrade u Ulici Skenderija. Ona se nalazila s one strane Milјacke, pa je nakon Klupe šetnja do Čenge predstavlјala određeni ritual. Čenga je uvijek bio pun. Krcat. U njemu se nije moglo disati. Bio je neuslovan, nabijen lјudima i dimom. Jedino što je falilo u Čengi bio je vazduh. Sadašnji sigurnosni zakoni za ugostitelјske objekte ovog tipa garantovali bi vlasniku višegodišnju robiju. Ulaz u Čengu bio je posut trnjem. Ispred je stajala gomila mladih želјna da uđe u kafić, ali su vrata bila zaklјučana. Kerber koji je kontrolisao ulaz u Had bio je Šiptar Fejzula, odan Čengiću onoliko koliko su njegovi saplemenici odani onome ko ih nečim zaduži. On je otvarao vrata kada neko izlazi i puštao unutra isti broj lјudi koji je izašao. Ali se nije ulazilo po redu kako je ko došao, već po posebnom Fejzulinom kriteriju. Prvo su se puštali oni koji imaju para, pa stara Čengina raja, pa oni koji su sa djevojkama, pa djevojke koje su same i koje su uvijek dobrodošle, tek na kraju ulazili smo mi, dječaci rođeni na pogrešnoj strani ulice, oni koji imaju para samo za jedno piće. Znalo se dogoditi da, kad uđemo, već poslije nekoliko minuta Čenga proglasi fajront, tako da smo tu noć proveli praktično čekajući na ulazu. Ali ne mari. Važno je bilo ući, pa makar na pet minuta. A šta je to bilo unutra? 
Ništa i sve istovremeno! Gomila lјudi, jedno na drugom, i dobra muzika sa ploča. Muzika je bila Čengin zaštitni znak. Tu sam prvi put čuo Tri litl brds od Marlija, tu sam slušao Stivija Vondera, tu su zasvirali i Lu Rid, Džej Džej Kejl, Raj Kuder. Čenga se toliko razmetao vrhunskom muzikom da je fajront proglašavao pjesmom Nubian Sandans grupe Veder riport. On je lično puštao ploče, naplaćivao piće i razmiještao goste.
Raspored sjedenja i stajanja u ovom kafiću sprovodio se pod strožim kriterijumima od onih koji vladaju u engleskom Domu lordova. Tu se nije moglo desiti da neko sjedne na mjesto koje mu ne pripada. U prvoj prostoriji, nakon što se strmim stepenicama siđe u kafić, a zatim se od garderobe skrene lijevo, nalijeće se na šank. Za šankom je bilo poredano nekoliko barskih stolica na kojima su sjedile viđenije gradske face i Čengini intimusi. Tu su sjedili Harbe, biznismen, Mlađo i Mića, Šefko Bugati, Riba, najveći uživalac života, i njihova raja. To je najviša tačka društvene lјestvice. Nјen krem. Oko njih su stajale djevojčice, koje bi obično mijenjale mjesta, zavisno od interesovanja i nestrplјenja. Iza njih, u toj istoj prostoriji, postojale su tri velike kifle od drveta i lažne kože, u koje je moglo da stane onoliko osoba koliko konobar odluči. Tu je obično sjedila starija raja, koja je zaslužila sjedeće mjesto, ali po svojim djelima i karijeri ne i mjesto do šanka. Oko njih se gužvala gomila koja je konzumirala svoja pića stojeći na jednoj nozi, kao rode. Bili su to uglavnom studenti i srednjoškolci, sretni što su ušli u čarobni svijet sarajevskog ugostitelјstva. Iz te velike prostorije išlo se u drugu, malu, u kojoj je postojala ista takva kifla ali i dosta mjesta za stajanje. 
Ta prostorija bila je rezervisana za one najmlađe, sa najplićim džepom, i predstavlјala je najnižu tačku na Čenginoj lјestvici gostiju. Moja raja i ja smo uvijek bili u toj maloj prostoriji.
Da biste imali punu sliku o tome kako je to izgledalo, treba imati na umu da je površina kafića Čenga bila ne veća od stotinak kvadrata, kao manji stan na Voždovcu.
Tek mnogo godina kasnije, nakon dvije ploče, jedne serije i moje nesumnjive opštejugoslovenske popularnosti, jedne večeri, ušavši sa Sanjom u Čengu, koji je tad već izašao iz mode, tužno prazan ali i dalјe topao, ugledah Seju kako stoji za šankom. Sjedoh u prvu prostoriju, za jednu od tri kifle, a on mi, laganim pokretom ruke, pokaza da su dvije stolice za šankom spremne da nas prime. Tu čast i uzbuđenje koje sam tada osjetio vjerovatno osjeti samo onaj koji u švedskoj Kralјevskoj akademiji dobije nagradu koju je zavještao frajer koji je izmislio dinamit.
Jednom, u šali ali ne bez pretenzija, Čengić reče da bi, s obzirom na to koliko je generacija ispratio na pravi put, bio red da mu grad dodijeli Šestoaprilsku nagradu.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:26



9

 

ROK END ROL

 
 
U mojoj zgradi djece je bilo dva puta više nego stanova. Moj brat i ja, dok smo se uspavlјivali, nabrajali smo poimence svakoga od naših drugara i redovno tonuli u san prije no što smo došli do pola. Eksplozija nataliteta dala je našem naselјu epitet mladosti, a vedrina koja se iz svega toga rađa nezamjenlјiv je sastojak svakog djetinjstva.
Sejo (Davor Sučić) stanovao je sprat iznad mene, ukoso, tako da je stan u kojem sam ja stanovao bio isti kao i njegov, samo preslikan u ogledalu. Između mene i njega stajalo je 16 stepenika, osam u jednom, osam u drugom pravcu, i miris punjenih paprika koje je njemu i njegovom bratu Vladi majka Katica ostavlјala prije nego što bi otišla na posao.
On je od mene stariji godinu i po dana po rođenju, a godinu po školi, ali su se generacije cijepale tačno na onoj granici mog i njegovog godišta. Drugim riječima, ja sam ostao vječno mala raja, a on je, iako najmlađi među njima, uvijek važio za veliku raju. Taj jaz nikad nije bio prevaziđen. Činilo mi se da mi je potrebna još samo jedna godina da i ja zaslužim da uđem u ono što se zvalo velika raja. Ta godina, godinama, nije dolazila, a ja sam uzalud pokušavao da sakupim poene koji mi omogućavaju ulaznicu za više društvo.
Nisu samo godine bile razlog mog neulaženja u veliku raju, već i nepokoleblјiva strogost mojih roditelјa. Sejo se mnogo ranije osamostalio, izgledao je kao neko ko poznaje život, ko njime vlada, njegovi drugovi su bili meni nedokučivi, tajanstveni, njegova priča nerazumlјiva, a njegov pogled na život uvijek zreliji i jasniji od mog. Moji roditelјi su zaveli vrlo jasnu disciplinu unutar sistema. Znalo se kad se jede, znalo se kad se spava, kad se ide u posjetu rođacima, kad se iz posjete vraća i tu nije bilo nikakvih pomjeranja... Kod Seje je sve bilo slobodnije, zasnovano na međusobnom povjerenju između njega, majke i Vlade. Imao sam osjećaj da se njegova majka nikad ne lјuti na njega, a kod mene u kući uvijek je bila galama. Meni je njegova zrelost bila nedokučiva.
Strogost mojih roditelјa i disciplina najviše su bolјele predveče, kada lјetna noć obavije krošnje drveća i kad se sve mlado sjurca na igralište ispred moje zgrade, galameći, kričeći, smijući se i pjevajući poput jata vrabaca okačenih o dalekovod, a ja u kući, ne mogu napolјe... kasno je. Bilo je strašno ležati u krevetu još budan i slušati graju velike raje koja baš tada igra neku zanimlјivu i dinamičnu igru pod okrilјem toplog koševskog sumraka. Uzalud je bilo objašnjavati roditelјima da je lјeti u pola devet još uvijek dan i da nema smisla da se tako rano liježe u krevet. Nјima je pola devet bilo isto i lјeti i zimi. 
Kasnije, kad sam odrastao i dobio svoju djecu, shvatio sam da sama djeca traže disciplinu, jer im je s njom mnogo lakše doći do slobode. Međe kojima roditelјi ograničavaju njihovo duhovno i fizičko kretanje pomažu djeci da steknu sigurnost. Samo ona djeca koja odrastu pod strogim uslovima u kojima se znaju pravila i nikad se ne mijenjaju, stiču sigurnost i samopouzdanje, te cijene slobodu za koju se izbore. Ja to tada nisam znao... Pizdio sam što nisam napolјu sa velikom rajom, a stara me je još više topila kada mi je kao argument nabrajala sve one koji su odavno u krevetu, ne misleći o tome da su svi oni mlađi od mene.
Bio sam u stanju sve da radim da bih se približio velikoj raji. Dodavao sam im lopte, trčao po vodu, popravlјao stative, prvi put sam i slagao zbog Seje. On je, naime, ukrao neku malu jadnu loptu Soni Boju i nestao. Jedini svjedok te krađe bio sam ja. Soni, takođe stariji od mene, maltretirao me je, mučio, ponižavao, da priznam da mu je Sejo ukrao loptu. Ja sam, međutim, uvijek lagao da ne znam šta se dogodilo sa njegovom loptom, ugledajući se na ilegalce junake iz partizanskih filmova koji nikad nisu popustili pred torturom Gestapoa. Sejo mi nikad nije zahvalio za odanost i to me je morilo. On je to smatrao normalnim. Poslije se sjetim sebe, koliko sam puta u životu bio bahat i nepravedan i koliko sam puta previdio nečiju nesebičnost ukazanu meni, nečije požrtvovanje koje nisam ni primijetio. Sramota me toga.
Dakle, između Seje i mene razlika je bila jedna godina, ali ta godina bila je dubok, nepremostiv ambis. On je bio najmlađi u velikoj, a ja najstariji u maloj raji... 
Stoga je logično da je Sejo prije mene ušao u tajni svijet rok muzike. To se desilo naprečac. Iznenada sam primijetio da je Sejo postao pun nekih čudnih, zaumnih riječi, koje su mi djelovale mistično, okultno i privlačno. Kvin, Stounsi, King Krimzon, Dženesis, Dejvid Bouvi. Stajao je sa Matkom, Mikićem, Kemom i još nekim starijim momcima i polemisao o kvalitetu nečega za šta nisam imao predstave šta je. On je prvi imao Noć u operi Čak su ga i stariji momci gledali sa zavišću. Slušajući iz prikrajka njihove razgovore, osjećao sam se kao laik pred sveštenicima. Oni su poznavali čitav jedan svijet, kosmos, o kojem ja nisam imao predstave.
Kod mene se u kući muzika nije slušala. U mojoj kući se čak i Evrovizija gledala više sa sportskog nego sa muzičkog aspekta. Mnogo nam je bilo zanimlјivije sabirati poene koje daje žiri nekoj od pjesama nego slušati muziku. Zato sam i Evroviziju gledao samo dok se sabiraju glasovi. Prvi dio, dok papci pjevaju, nije me zanimao.
Tako je Sejo postao moj prvi univerzitet. Odlazak kod njega u stan, slušanje ploča, razgovor o grupama, bili su moji obavezni časovi. On je iznad svog kreveta imao složene brojeve Džuboksa i veliki pano na kome je rezao i lijepio slike slavnih rok muzičara. Sejo mi je, u stvari, bio zamjena za starijeg brata. Pravi autoritet.
Koševo je u svojim njedrima odnjegovalo i prvu generaciju „bitlisa", kako su stariji nazivali one koji nose duže kose. Dugu kosu su nosili svi koji su držali do sebe i zaista nije bilo lako suočiti se s malicioznim sarajevskim mentalitetom koji je ispolјavao gnjev prema svačemu što odudara od sivila zadatog žabokrečinom u kojoj pliva svaka provincija zadovolјna sobom. Sa druge strane, onaj ko izdrži ponižavanje ulazi u poseban svijet sarajevskog kolorita i kao takav biva primlјen i zaštićen poput neke rijetke egzotične ptice. I tu je ležala tajna te magične sredine. Koliko god da si originalan i koliko god da si jak da sačuvaš svoju originalnost pred udarima bijesa sarajevske mahale, na kraju postaješ dio tog milјea, baš takav kakav si, čudan i neobjašnjiv, te ti vrlo brzo pripisuju titulu „legende" ili „cara", koja ti daje privid različitosti i slobode, ali u suštini toneš i utapaš se u isti onaj mulј iz kojeg si pokušao da pobjegneš. Nema mnogo mjesta na planeti u kojima su sa tolikom mržnjom bacali kamenje na one što su se pokušali izvući iz te sredine, a kad im ne uspije da ubiju taj talenat, lјubomorno svojataju te iste koje su kudili, sa posesivnošću histerične ženturače. Nema većih uvreda koje je neko uputio Nadrealistima od onih koje su dolazile iz Sarajeva, a sa druge strane, nema veće histerije kojom se svojataju Nadrealisti od one sarajevske. Jer, nit je Sarajevo zaslužno za humor koji je pravila grupa klinaca nadojenih želјom za dobrom zajebancijom, niti iko ima tapiju da takav jedan pokret naziva svojim, a najmanje na to pravo imaju oni koji sada, nad ruinama tog grada, lamentiraju za godinama koje su odavno prošle, ne shvatajući uzročno-poslјedičnu vezu između tužne slike kulture danas i njihove političke odluke početkom devedesetih godina.
I rok kultura i Zabranjeno pušenje i Nadrealisti bili su svejugoslovenski fenomen i samo u kontekstu te velike zemlјe mogao se dogoditi takav umjetničko-socijalni udar kakav je bila rok muzika.
Stoga je logično zašto su u Sarajevu tukli hipike, otimali im ploče, maltretirali ih i ponižavali, pokušavajući da zaustave nezaustavlјivo, da bi se zatim, shvativši da je istorijske tokove nemoguće kanalisati, njima počeli kititi, hvaliti ih, kurčiti se fenomenom koji se kasnije nazvao sarajevska rok škola.
Jedna od pjesama koja je govorila o toj tragičnoj osobini sarajevskog milјea bila je Anarhija ol over Baščaršija. Priča o stanovitom Seji s Vratnika, koji ne trpi vjetrove promjena i koga nervira sve što ne klija iz memle mahale u kojoj živi. On podnosi samo njemu blizak ukus ćevapa, buredžika i kadaifa, on se orijentiše samo pomoću mahovine sa sjeverne strane svoje kuće na Vratniku, poštuje samo kvalitet koji mu je zadat njegovim malim životom. Alergičan na promjene, on duboko u sebi krije strah od bolјeg, lјepšeg, interesantnijeg, jer bolјe se od tog ne smije živjeti.
Strah od bolјeg je osobenost sredina koje za sebe misle da su centar svijeta, najavna špica svih filmova. Isti taj strah zadao je Sarajevu onaj odlučujući udarac koji istorija izvrši kada vidi da su selo, grad ili država nemoćni da se izbore sa svojim bolestima. Taj strah je Sarajevo zatvorio u kotlinu, pokrio maglom, ušuškao samozadovolјenjem, a njegove žitelјe natjerao da zatvore škure, zamandale vrata, potklocaju kapije i da u kuću puštaju samo one koji znaju lozinku. Strah od bolјeg dolazio je iz panike da će im neka pridošlica pokazati da je život negdje drugdje, da se planeta ne vrti oko iskrivlјene česme s one strane ulice, da postoje svekolika čudesa daleko od ove uklete vododerine. Strah od lјepšeg uvjeravao je žitelјe mog rodnog grada da svi koji dolaze iz daleka svijeta, nasmijani i vedri, prostodušni, bez zadnje namjere, u stvari žive neku svoju čudnu iluziju daleko od zdravog razuma, jer ako tražite realnost, ona je ovdje, između Ibrine pekare, Doma invalida i autobuske stanice koja vodi na Hrid, a tražiti je negdje drugdje van ovog bermudskog trougla predstavlјa ne samo obično gublјenje vremena već i potencijalnu opasnost da kao takav izazoveš bijes čuvara sarajevskog mira i rahatluka.
A bijes koji je ophrvao Sarajlije spram onih koji su napustili grad za vrijeme poslјednjeg rata, dolazio je iz tog istog straha da će im ti koji su otišli u Toronto, Sidnej, Nјujork, Beograd, Zagreb donijeti neku lošu vijest, da centar svijeta nije u dolini Milјacke, već na Trokaderu, na Tajms skveru, na Kineskom zidu, na Crvenom trgu. Čak je i patnja koju je rat donio mom nesretnom gradu dočekana sa ponosom, jer je Sarajevo zahvalјujući njoj ispunilo naslovne stranice svih svjetskih novina, pojavilo se u svim udarnim vijestima svjetskih televizijskih mreža, zaigralo u mnogim holivudskim filmovima, fasovalo Oskara, riječju, našlo se na onom mjestu koje jedino i zaslužuje. U centru svijeta.
Otuda je jasno da sujadni hipici najebavali, ne samo kao žrtve nekoga ko ih mrzi iz dna duše, već i iz straha da ne poremete ustalјen i prozaičan život protkan navikama koje se ne mijenjaju vijekovima.
Sa druge strane, bilo je zaista lako zamisliti Seju iz pjesme Anarhija ol over Bašnaršija kako se, početkom devedesetih, hvata oružja i kreće na svoje komšije samo zato što su druge vjere. Ali mi smo i od njega napravili heroja, uzeli smo ga u zaštitu, tražeći u njemu samo ono što je plemenito i simpatično. Mi smo ga, naročito kroz Nadrealiste, promovisali kao nešto autentično, posebnu vrstu bilјaka koja raste samo u ovim surovim uslovima. I on je nas zavolio... shvatio je da mu mi, Nadrealisti, dajemo legitimitet, da ustanovlјavamo njegovo postojanje... ali nas je kasnije prevario, jer je njegova plemenitost, na kojoj smo mi u njemu insistirali, iščezla poput jutarnje rose, sa prvim rafalom na svatove, ostavivši samo ono najgore u njemu. Radost kojom su Sejo s Vratnika i ostali junaci naših pjesama dočekali oružani sukob u Bosni i Hercegovini bila je proporcionalna njihovom strahu od bolјeg. Dakle, beskonačna.
Međutim, i pored teških uslova u kojima je odrastao, rok se širio međ nama kao grip u obdaništu.
Ono što je posijano šezdesetih, sada je počelo da klija, da se budi... da izbija iz svake pore. Jednostavno, bilo je nezaustavlјivo. Čak i ako je tačna teorija zavjere koja kaže da je rok muziku u Jugoslaviju pustio Tito da bi Zapadu pokazao da mi nismo Bugarska i Rumunija, niko, pa ni moćne tajne službe, nije više bio u stanju da ovu erupciju zaustavi ili kontroliše. Iz dana u dan bujali su novi cvjetovi iz sjemena koje je možda bilo hibrid, ukrštena zapadna kultura i balkanska vrela krv, ali se taj hibrid ufatio na plodnoj zemlјi talentovanih lјudi, pretjerano osjećajnih naroda, kojima je poezija dio duhovnog tkiva, a muzika njena sestra.
U Sarajevu rok muzika vrlo brzo postaje religija, a njeni izvođači što sveštenici, što mali bogovi. Jedna decenija je bila dovolјna da se svi zarazimo, kao dijete kad dobije krzamak, i da nam više ništa drugo ne bude važno. Kupovale su se ploče, presnimavale kasete, hvatale su se rijetke radio-stanice, čitao se Džuboks... infekcija se širila kao kuga u Londonu. Oformlјivale su se grupe, pravili planovi, tražili se bubnjari, gitaristi, basisti. Sjedilo se noćima ispred kafana i samoposluga, da se uđe unutra nije se imalo para, pravile su se pjesme, pisale riječi, učili akordi, vježbale skale. Noćima su trajale strastvene diskusije o tome koji su bolјi, Stounsi ili Bitlsi, da li je Džimi Pejdž gitarista koji najviše prlјa u roku, je li Karl Palmer brži na virblu od Džindžera Bejkera, koliku Flojdovi imaju opremu, zašto je Blekmur svirao minut i po triler pred engleskom kralјicom, i da li Brajan Mej svira na voksu zato što mu to pojačalo najviše odgovara ili zato što mu to Voksovci plaćaju. Mene te priče nisu toliko interesovale. Više me je zanimalo da li su Hendriks, Morison i Dženis zaista umrli ili ih je neko ubio. Više me je interesovalo koja je to ideja bila da se toliki svijet okupi na Vudstoku nego ko je tamo svirao. Samo tad toga nisam bio svjestan. Cijelu moju generaciju zahvatio je neki tajanstveni nemir, neka influenca kreacije, ništa nam više nije bilo važno, morali smo hitno da učinimo nešto, da napravimo grupu, da sviramo rok.
A oko nas je sve bujalo. Hilјade grupa su se dnevno sastajale i raspadale. Mladi momci i oni stariji, sjajni svirači i oni manje sjajni imitatori stranih i domaćih zvijezda, pretenciozni i ležerni, duhoviti i glupi, zamišlјeni i zgodni. Dan za danom broj grupa se povećavao geometrijskom progresijom. Prvi čin, Rok apoteka, Bonton baja, Istinita priča, Top, Kongres... Mi smo sve to pratili, išli na svirke, pokušavali da nađemo sebe u tome.
Sejo i ja smo znali ukupno sedam akorda. On dva, a ja pet. U stvari, ja sam ih znao mnogo više iz muzičke škole, koju sam, kao što znate, sa velikim zadovolјstvom napustio, ali nisam bio svjestan da ih znam. Jedno su u mojoj glavi bile note koje sam bezvolјno učio udarajući po klaviru neku Černijevu etidu, a drugo akordi zlata vrijedni, čijom pravilnom izmjenom Sejo i ja dolazimo do čarolije. Ja sam svirao klavir, a Sejo je uzeo gitaru. Sjedili smo danima u mojoj sobi i trošili sate pokušavajući da se naštimamo. To je bila prva prava velika prepreka na putu do slave. Žice su se odmotavale, zamotavale, ja sam udarao zadati ton, a Sejo, sa isplaženim jezikom i uhom načulјenim na tijelo gitare, zavrćući klјučiće, tražio istu ili barem sličnu frekvenciju. Teško nam je to polazilo za rukom.
Zatim smo u bend pozvali Gaju, momka moje generacije ali oslobođenog stega. Bio je zagonetna kombinacija dječaka i zrelog čovjeka. On je bolјe svirao klavir od mene i imao je punu svijest o onome što je naučio u školi i što treba da sviramo. Kako još nije bio izmišlјen bend sa dvije klavijature, Gaja je odlučio da svira flautu po ugledu na Džetro Tal, grupu koju je najviše volio. Nјegov nesumnjivi talenat i osnovno muzičko znanje omogućili su mu da se relativno brzo prešalta na novi instrument, ali nam je štimanje tri različita instrumenta zadavalo dodatnu glavobolјu. Gaja je u muzičkom smislu vrlo brzo postao autoritet u grupi, ali su njegovo indolentno ponašanje, rasijanost i neodgovornost Seju dovodili do ludila, a mene, onoga koji je već od prvog dana počeo da igra ulogu medijatora među suprotstavlјenim stranama, vrlo često ostavlјali bez ikakvih argumenata. Ove osobine, plus strast za kartanjem i rano uživanje u cigaretama, G aju zaista nisu preporučivale za ono što je danas, doktor na američkoj klinici Mejo.
Nakon jednog incindentnog slučaja, Sejo je htio da prekinemo saradnju sa Gajom, ja sam se nervirao što je Sejo toliko tvrd, a Gaju je bolio kurac i tješio me da će već sutra biti sve u redu.
Sutradan je, naravno, bilo sve u redu, Sejo je Gaji oprostio, Gaja se vratio u grupu, a jedino sam ja ispao magarac. Pozicija magarca pratiće me sve vrijeme moje karijere, manje ili više baviću se balansiranjem između članova benda, mireći ih i gaseći vatre, ali ću uglavnom redovno izvlačiti deblјi kraj u igri za koju nisam bio zreo da je vodim.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:27



10

 

DERNEK PROSTORIJA ZABORAV

 
 
Jedno vrijeme smo vježbali kod mene u kući, a ponekad smo radili kod Gaje. Kod njega je bilo lakše, jer je njegov klavir više temperirao flauti, tako da se nismo mnogo mučili da uštimamo naša dva sofisticirana instrumenta. Osim toga, vježbajući kod Gaje, bili smo sigurni da će on biti na probi, jer, za razliku od Seje i mene, koji smo na grupu gledali sa visokom dozom fanatizma, Gaja ju je posmatrao isklјučivo kao neobavezno zadovolјstvo.
Moram priznati da se sa dubokom radošću sjećam tog perioda, kao nečeg bezgrešnog, nevinog, kakav može biti dječak sa svojih šesnaest godina, nadojen idealima i nemirom. U tom mladalačkom ushićenju nije neobično ni uzeti pištolј, pucati u tiranina i okrenuti tok istorije.
Pamtim veselјe koje smo dijelili u momentima kada sva trojica u pravo vrijeme i na pravom mjestu promijenimo harmoniju i kada melodija svirana na flauti izroni iz nje, uz pratnju klavira i gitare, kao da je s njima srasla, kao da su se rodili zajedno. Ta čarolija teško je prepričlјiva onome koji nije nikad svirao, a to što se dešava u duši onoga koji pokreće žice u trenutku kada se svi instrumenti slože i kad iz njih poteče muzika može se uporediti sa nekom nadnaravnom medicinom, lijekom protiv starenja. Kako li je bilo Betovenu ili Mocartu kada se nakon mjeseci i mjeseci pisanja i škrabanja po notnom zapisu to pretvori u simfoniju? Božanski sklad!
Takvu sreću vjerovatno osjete fudbaleri poslije dugog i napornog taktičkog treninga, kada se njihove kretnje po terenu usklade i postanu međusobno zavisne i uslovlјene poput kretanja planeta, kada sav svoj fizički i emotivni potencijal stave u funkciju pomaganja drugome. Tada kreće čarolija. To kako ide lopta po terenu, to je melodija, to kuda se koji igrač kreće, prima i daje loptu zove se harmonija, a brzina kojom se sve to odigrava i broj dodira kojim svaki igrač treba da dotakne loptu, to se zove ritam. Kada se sve složi, zove se... FK Barselona... Ili Vivaldi, zavisi ko šta voli.
Mi smo tako danima vrtili harmonije, tražili melodije koje im pristaju, ali bez ritma. Sve dok jednog dana Sejo u grupu nije doveo bubnjara, svog novog školskog druga, Zenita.
Plav, naočit, bujne dugačke kose i izražajnih jagodica, širokih pluća na kojima se nije primjećivalo da su nagrizene astmom, samouvjeren kao pilot, radoznao poput djeteta, Zena je sjedio za bubnjevima napravlјenim od šerpi, ormarića i dva poklopca, udarajući po njima drvenim kutlačama, bezuspješno prateći rif koji je Sejo vrtio na gitari. Sve je bilo katastrofalno, osim želјe da to zvuči kako treba. Ali želјa u disciplinama kao što je rok muzika često zna odigrati odlučujuću ulogu. Zenitova kosa kretala se naprijed-nazad u ritmu koji je plivao u tempu, ali je njegov izraz lica bio ubjedlјiv i sugestivan, inspirisan fotografijama velikih bubnjara.
Nije bilo nikakve dileme, Zena je postao novi član Pseudobluz benda, kako smo zvali grupu u njenim prapočecima. Nјegovim ulaskom dobili smo krila, veći entuzijazam, nepregledan horizont novih mogućnosti, ali smo izgubili privilegiju da vježbamo po stanovima. Moji roditelјi, a i Gajina majka, mogli su da prime u kuću sve osim bubnjeva. Bubnjevi su u to vrijeme bili simbol galame. Nešto što se ne toleriše. Damar đavola... Bili smo na leru mjesec-dva, dok Sejo nije preuzeo inicijativu. Kao i uvijek.
„Vidite", govorio je on, „nema grupe bez svog prostora za vježbanje. Neće nam dati vježbat u Skenderiji, mladi smo, nemamo štelu u Slozi, a na Bjelavama kod Jašina instrumenti nisu sigurni. Mi ga sami moramo pronaći."
U našoj zgradi postojale su dvije podrumske prostorije. Pola haustora je dijelilo jednu, a pola drugu. Nesređenost i neurednost tih prostorija bio je mitski elemenat sistema u kom smo živjeli. Svako je posjedovao svoj dio podruma, bilo je to kao neka vrsta zakona u to vrijeme, ali pri tome to nikoga baš nije previše interesovalo, pa su te prostorije, mjesta predviđena za skladištenje stvari, koje čekaju svoj trenutak da izađu na svjetlost dana, postale neka vrsta smetlišta, tačnije čistilišta pred definitivno bacanje. Desni podrum nikad nije podijelјen u boksove, kao što je to bio slučaj sa lijevim, te je on, u trenutku kada nam je palo na pamet da u njemu napravimo prostor za vježbanje, bio jedinstvena cjelina.
Neke stvari su nam išle naruku. Moj otac je u to vrijeme bio predsjednik kućnog savjeta. Nije to bila funkcija koja je u praksi igrala neku veliku ulogu, ali je, u nekim slučajevima, s obzirom na inertnost i nezainteresovanost ostalih stanara, znala da bude od krucijalnog značaja. Po pravilu, svaki prijedlog predsjednika kućnog savjeta usvajan je aklamacijom, pošto su se ostali stanari bojali da odbijanjem njegove ideje otvaraju proces biranja novog predsjednika, a preuzimanje te funkcije bez mnogo smisla nikome nije bilo u interesu. Ha ovom principu komunizam je produžio svoj život najmanje za jednu deceniju.
Moj otac nije izdržao Sejin i moj pritisak. Vještom diplomatijom uspio je da uvjeri ostale stanare u neophodnost da se u našem podrumu napravi prostorija za vježbanje u kojoj mogu da sviraju sva djeca iz zgrade. S obzirom na to da je nekoliko godina ranije starija raja u toj prostoriji pokušala da napravi kockarnicu, ideja da se podrum pretvori u muzički kutak svima je izgledala kao veliki civilizacijski korak naprijed. Nošeni želјom da se ne kvari dobra atmosfera dok je moj stari predsjednik kućnog savjeta, i činjenicom da je sviranje viši kulturni nivo od ruleta, stanari su pristali na očev prijedlog i mi dobismo zeleno svjetlo da u podrumu naše zgrade napravimo prostor za vježbanje.
Nismo imali predstavu koliko je bilo značajno imati svoju slobodnu teritoriju, svoj mali svijet, u kome možeš da radiš kad i kako hoćeš i šta hoćeš.
Proces čišćenja bio je mukotrpan i težak. Podrumi u socijalističkom samoupravlјanju bili su neka vrsta depoa konceptualne umjetnosti. Nјihov sadržaj uveliko prevazilazi prostor u kome se nešto ostavlјa, on predstavlјa ogledalo vremena, sliku mentaliteta, ocrtavanje karaktera. U podrumu smo našli stare crkvene knjige, brojeve Politike stare i pedeset godina, odbačene dijelove odjeće i obuće, ulјa na platnu nagrizena vlagom, fotografije Tita, Stalјina, engleske kralјice, skije, sanke, dušeke za vodu, ugalј, limene kante, kalendar iz pedeset i devete, bure za rakiju (nažalost prazno), komade namještaja, escajg iz nekog davnog vremena, srolane tepihe iscrtane iranskom čarolijom, kace kiselog kupusa stare koliko i sama zgrada, komade turšije, stare trotinete, pedale od bicikla, maske za ronjenje, probušen globus, ispuhane lopte... svaka stvar nosila je svoju istoriju, roman. Svaki detalј koji smo našli izgledao je kao eksponat nekog davno zaboravlјenog muzeja, čija se vrata nisu otvarala vijekovima.
Nakon nekoliko dana, podrum je bio očišćen. Operacija je, međutim, nosila sa sobom teške poslјedice po naše zdravlјe. Sejo je dobio virusnu upalu pluća, ja sam fasovao neki endemični konjunktivitis, Zeni se vratila astma, a Gaji je majka, doktorica, zabranila da ulazi u podrum bez zaštitne maske. Uglavnom, čišćenje našeg podruma po svom obimu, karakteristikama i značaju bilo je ravno iskopavanju Tutankamonove grobnice.
Za čišćenje podruma zainteresovali su se još neki pojedinci iz komšiluka, na primjer Zoka Crni, najbolјi centarfor kojeg smo imali u raji, te Samir Faca, zagonetni trgovac svim i svačim, ne toliko zbog umjetnosti i muzike koliko zbog činjenice da će prostor biti nezavisan i van domašaja roditelјa, pa je kao takav idealan za druženja u kojima se prelazi prag pristojnosti. U tu svrhu, Samir Faca donirao je u novi objekat veliki rasklapajući trosjed, a kao kompenzaciju predložio je da postane vlasnik jednog duplikata klјučeva i informacija kada je prostorija slobodna. Sličan zahtjev imao je i Zoka, računajući na radne dane kada smo svi u školi. Entuzijazam sa kojim nam je pomogao u čišćenju podrumske prostorije bio je direktno proporcionalan njegovom libidu.
Prostor je bio očišćen, ali ne i doveden u funkciju. Jedan od problema bilo je i ime prostorije. Zenit ju je krstio.
Negdje kod Kladnja, sjeveroistočno od Sarajeva, postojala je jedna napuštena oronula vikendica. U nju su dolazili alkoholičari iz ovog ubogog mjesta da se oblokavaju, sklanjajući se od komšija i očiju javnosti. Oni su u toj vikendici, u stvari, činili jedinu stvar koja je u Bosni poželјna. Bježali su od stvarnosti. Stoga su tu kuću nazvali Zaborav.
Nakon jednog trodnevnog boravka u Kladnju, mamuran ali ushićen, Zenit je došao sa idejom da naš podrum dobije isto ime: Zaborav.
Ne znam koliko smo mi bježali od stvarnosti, kao što su to činili naši mentalni preci iz Kladnja, i ne znam koliko je naša aktivnost bila kompatibilna njihovoj, ali je Zenin prijedlog usvojen jednoglasno.
Da li je to bio tinejdžerski odgovor realnosti, koja, kakva god da je, nije povolјna, ili je to bio naš sarkastični odgovor na jugoslovensku zbilјu, teško je reći. Uglavnom, ime je podrumu sjelo ko budali šamar, a i pored njegove estetske nezgrapnosti, u raji je primlјeno bez pogovora i primjedbi. Naš podrum postao je Zaborav ili punim nazivom Dernek prostorija Zaborav. 
Očišćen, ali nedovršen, Zaborav je od nas tražio dodatne napore. Moralo se okrečiti, urediti, izolovati, napraviti specijalna vrata u skladu sa najvišim evropskim standardima. Kombinacija stiropora, kartona i kutija od jaja predstavlјala je vrhunac tadašnje zvučno-izolacione tehnologije. Kartone i kutije od jaja smo skuplјali na smetlištima, a stiropor smo krali.
U krađi nam je pomagao naš drug Dedić, jer je jedini u raji u tom momentu imao istovremeno i vozačku dozvolu i vozilo na raspolaganju, te smo njegovu škodu koristili kao prevozno sredstvo za konfiskaciju stiropora.
Parkirali bismo auto u blizini gradilišta, preskočili ogradu, pokupili table stiropora, stavili ih na krov škode i brisnuli u nepoznatom pravcu, pridržavajući stiropor rukama kroz otvorene prozore. Naša akcija bila je nalik na akcije iz američkih filmova.
Maj osamdesete počeo je u znaku skuplјanja materijala za gradnju. Uspješnim akcijama u prvih nekoliko dana skupili smo stiropora za sva četiri zida. Ostalo nam je još da pokrijemo plafon. Bila je nedjelјa. Dan koji je garantovao da na gradilištima nema nikoga osim jednog portira. Nјegova plata nije bila toliko inspirativna da zarad nekoliko tabli stiropora ugrozi svoj komfor u portirskoj kućici, gdje je pušio cigare bez filtera i listao porno-časopise. Bili smo uvjereni da ćemo proći bez ikakve njegove reakcije. Gradilište je bilo pokraj želјezničke stanice, pa smo mogli prići i sa perona, a i sa ceste, što je našu poziciju činilo još konfornijom. Bilo nas je četvorica, sa Dedićem i njegovom škodom. Trebalo je preskočiti ogradu, uzeti table, staviti ih na krov auta i nestati. No, stvari su počinjale da se komplikuju već na samom početku. 
Nekoliko policijskih kola kontrolisalo je pravac prema želјezničkoj stanici, a jedna kola su patrolirala u zoni gradilišta. To nije bilo uobičajeno. Mirisalo je na zlo. Mi, međutim, nastavismo akciju. Parkirasmo auto, preskočismo ogradu. Sve je bilo po planu, osim ponašanja portira. Umjesto da nas, kao i uvijek, dostojanstveno pusti da otmemo to malo stiropora, on iskoči iz kućice, poteže pištolј i dreknu manijakalnim, ali odlučnim glasom: „Ostavi tooooo, ili pucam!"
Razbježasmo se ko četnici četres pete, svak na svoju stranu. Vaja je bio najugroženiji jer je njegova pozicija bila tačno preko puta portirove kućice. Mahnusmo Dediću da bježi škodom, da ne najebe, za tako nešto nema potrebe, a nas se trojica rastrčasmo u raznim pravcima. Teže je uhvatiti tri budale koje kradu stiropor nego dvadeset kriminalaca. Kod nas je nemoguće naći motiv. Za pola sata svi se nađosmo u Zaboravu, čak i Vaja, koji je prošao pored obezbjeđenja tako što je kobajagi šepao, pa se ovaj sažalio. Sjedili smo u praznoj prostoriji i lupali glavu zbog čega su danas drotovi i obezbjeđenje toliko revnosni. Bilo je to četvrtog maja osamdesete.
Odlučismo da pravimo probu i krenusmo do Zene. On je već pristavio bubnjeve, otjerao starce u drugu sobu, upalio televizor, gdje je tandrkalo Nedelјom popodne, tada izuzetno gledana emisija zabavnog karaktera. Utišao je televizor da ne čujemo zvuk, a mi počesmo vježbati. Jedna stvar, druga, treća, ide nam. Zastadosmo kod nove pjesme. Zena ispada iz ritma. On negira. Mi tvrdimo. Svađa. Pauze. Cigara. Nedelјom popodne i dalјe svijetli sa Zeninog grundinga. Saša Zalepugin šarmantnim pokretima najavlјuje novog gosta. No, umjesto gosta mrak. Crno. Trajalo je to crno najmanje desetak minuta, dok mi, svađajući se oko ritma, nismo primijetili da je televizor crko. Zenit popizdi...
„Nov televizor, a ovako ode..
Uđe Šefko, Zenin stari, dobričina i prostodušan čovjek, zabrinutog izraza lica. Obrva mu se podiže... Jedva diše.
„Prekidaj svirku! Umro je drug Tito!"
To je bio prvi veliki istorijski događaj koji se ukrstio sa tokom moje karijere. Nažalost, ne i poslјednji. Kako je Tito umro, tako su se istorijski događaji počeli redati kao karte u remiju, a svaki slјedeći nosio je sve veće i veće poslјedice. Lako je Stounsima slaviti pedeset godina svirke, života, samoće, Flojdovima, Tini Tarner. Jedini istorijski događaj koji bi mogao da im se uplete u karijeru bio je zagrijavanje planete. A kako je grupi iz Bosne? Umro Tito, pao komunizam, pa Agrokomercu, pa demokratski izbori, pa počeo rat, jedan, pa drugi, pa bombardovanje, pa tranzicija, pa koalicija, pa sankcije, pa ne znam šta... pa hajd ostani normalan, a kamoli da sviraš tolike godine!
Elem, mi se sledismo. Pojačasmo ton... nigdje Zalepugina i Nedelјnog popodneva. Odjednom, vijesti. Titina slika, ona sa tri ordena narodnog heroja. Samo je Real imao više titula od Broza. Mračni, strogi voditelј Dnevnika Televizije Beograd, drhtećim glasom punim dramatike, obavijesti nas da je prestalo da kuca srce...
Zagledasmo se. Šefko reče da idemo svak svojoj kući, da ostanemo u kontaktu pa da vidimo šta ćemo. On je osjetio vanrednost situacije u kojoj se Jugoslavija našla. Nama ništa nije bilo jasno. Zena mu je pak odgovorio da nema potrebe da diže paniku, s obzirom na to da se manje-više očekivalo da će Tito umrijeti, ali Šefko, lјut na opiranje naređenju, skrati diskusiju pokretom ruke, koja je pokazivala izlazna vrata.
Sejo i ja se pokupismo. Krenusmo sa Bjelava na Koševo putem iznad bolnice. A sa Koševa ka Bjelavama, rijeke lјudi. Bila je nedjelјa. Igralo se redovno kolo Prve savezne fudbalske lige. Kolo je, logično, prekinuto. U Sarajevu, na Koševu, gostovao je Osijek. Baš kao u pjesmi Nedelјa kad je otišo Hase. Ili se to radilo o istoj utakmici? Hase je napisan četiri godine kasnije, govori o odlasku velikog fudbalera, ali ta pjesma može imati i šire značenje. Mnogi su u toj pjesmi vidjeli Tita. I nisu bili daleko od istine. Pjesma se otrgla od mene, pobjegla na ulicu, u narod, i počela da živi svoj život. Svako ju je tumačio na svoj način. U početku je bila zajebancija na temu Tita, zatim, kad krenuše ratovi, simbol jednog sretnijeg vremena, pa onda himna jugonostalgičara, da bi danas ostala samo kao pjesma bez većih političkih aspiracija.
A napisana je samo nekoliko mjeseci prije nego što sam došao u sukob sa onim o kome sam u toj pjesmi govorio. No, o tome kasnije.
Dakle:
Ljudi su išli u kolonama. Nikom nije smeto vjetar što je duno. Te majske nedelјeje došao Osijek al opet je Koševo bilo puno.
Ako pjesmu shvatimo bukvalno, u njoj ćemo naći gomilu neistina. Prije svega, Koševo je moglo biti puno samo ako gostuju Zvezda i Partizan, i, naravno, kada se igra gradski derbi. Kada dođe Osijek, tribine stadiona Koševo su uglavnom bile poluprazne, a jedino su one na zapadu popunjenošću čuvale dostojanstvo prvoligaške utakmice. Tribine iza golova, na sjeveru i jugu uglavnom zjape, čekajući poslјednjih dvadeset minuta, da ih napunimo mi, klinci koji smo strplјivo čekali da čuvari otvore kapije stadiona i da nas puste unutra, da pogledamo sam kraj meča. Čuvari su to činili redovno. Postojalo je neko nepisano pravilo da se stadion otvori pred sam kraj meča. Oni su pomicali kapije velikodušno, kao da učestvuju u nekoj velikoj humanitarnoj akciji.
Drugo, lјudi nisu bili ponosni i smireni kao što to pjesnik kaže, već uznemireni i zabrinuti. To je bila prva reakcija onih koje je zatekla vijest o smrti druga Tita na utakmici sa Osijekom. I ta reakcija bila je prirodna, slična Šefketovoj; ajmo svi svojim kućama, da vidimo šta će se dogoditi. Briga i užurbanost vidjele su sa na svakom ko je u potpunom miru i tišini hitao od stadiona ka Bjelavama i dalјe, na Čaršiju, Vratnik, Sedrenik... Tek nekoliko sati kasnije, kada su Jugoslavijom potekle dramatične slike suza, jauka i leleka naših radnih lјudi i građana, a naročito snimak sa Polјuda, na kome igrači Zvezde i Hajduka zagrlјeni pjevaju Druže Tito, mi ti se kunemo, zabrinutost i uznemirenje su zamijenili tuga i bol. Čini se da je sarajevski čovjek po smrti druga Tita prvo osjetio nemir, strah i nesigurnost, pa tek onda patnju za najvećim sinom naših naroda i narodnosti. Ono što se desilo desetak godina kasnije, potvrdilo je da primarni strah nije bio bez osnova. Sarajevski čovjek je osjetio nemir jer je umro jedini garant povjerenja i zajedničkog života u gradu, umro je onaj koji je, znajući to ili ne, uklonio sve ostale garancije, što iz ustava, što iz praktičnog života, kao da je upravo želio da kao garancija ostane samo on.
Valјda je mislio da je vječan? Ili ništa nije mislio?! Nije ga se ticalo!
Te večeri, grad je bio na nogama, tužan i sjetan. Briga je popustila. Ljudi su šetali tiho, govorili šapatom, krili suze jedni od drugih, bili uviđavni i tolerantni, kao da je cijelo Sarajevo postalo crkva, sakralni objekat.
Naredni dani bili su ispunjeni Titom. Gdje god da se okreneš, šta god da gledaš, na koju god stranu da kreneš, vidiš i čuješ njega. Negdje ozbilјan, negdje nasmijan, s cigaretom ili bez nje, za klavirom, sa puškom, sa međedom, sa divlјom svinjom, u autobusu, tramvaju, mercedesu, džipu, sa djecom, sa ženama, osim Jovanke, bez žena, sa kralјicama i kralјevima, sa Bartonom, sa Liz, sa običnim svijetom, Tito. U školi su organizovali počasnu stražu, kao da mu je tijelo tu, kod nas u učionici, njegove slike na tramvajima i u autobusima, govori na televiziji, na radiju. Vanredna izdanja novina, kako je volio sport, mačevanje, šnenokle, purice s mlincima, pjesmu Za svaku dobru reč, film Moskva suzama ne vjeruje. Poltroni su se utrkivali u izmišlјanju načina kako da se divimo Titu. To mi je bilo odvratno. Stari nije to zaslužio. Bio je zajeban čovjek, veliki igrač, nije bilo potrebe da ga sad ovako ponižavamo, praveći od njega robu široke potrošnje, prodajući njegove biste, značke, bedževe, nalјepnice, majice, kape, kaiševe, donje rublјe, četkice za zube, kao da je neka vrsta čokolade.
Sahranjen je veličanstveno, i teško da će neko sa ovih prostora imati toliko NBA igrača na svojoj sahrani kao što je imao Tito. No, moj bliski susret s njim tek dolazi.
U sjeni njegove smrti, daleko od svjetlosti reflektora, mi smo nastavili gradnju 3aborava i negdje sredinom maja završismo ga. Maja hilјadu devetsto osamdesete, sa odlaskom Tita sa istorijske scene, Zaborav je počeo da radi.
Prirodno, u njemu smo prvo počeli muzičke probe, onda su počeli i prvi nastupi, zatim se naša djelatnost proširila i na kratke pozorišne predstave, uglavnom humorističkog karaktera, te izložbu slika. Te slike krasile su zidove Zaborava, sve do njegovog definitivnog gašenja. Najveća prednost koju je Zaborav nosio u odnosu na druge prostorije u kojima se vježbala rok muzika, bila je činjenica da je njegov prvi komšija, dakle najugroženije lice, bio Zoka Ajnik, bubnjar. Nјemu ne da nije smetala buka, već je donio set svojih bubnjeva, pravih profesionalnih, te je tako postao prvi donator grupe. Paralelno sa kulturno-umjetničkim performansima, Zaborav je postao centar društvenog života. Tu se sjedilo, pilo, pušilo, zajebavalo, od ranog jutra do kasno u noć, uvijek je tu neko boravio, pravio pjesme, slikao slike, ili jednostavno slušao muziku sa starog magnetofona naštimovanog da se pali paralelno sa otvaranjem vrata i na kojem je bila snimlјena dobrodošlica u Dernek prostoriju Zaborav, na tri različita jezika.
Zaborav je veoma brzo postao mjesto okuplјanja mladih Koševa, a zatim i šire. Broj onih koji su dolazili da nas slušaju rastao je iz dana u dan. Od šest, sedam, deset, pa sve do dvadeset, trideset lјudi nakrcavalo se da gleda neku od naših kratkih predstava ili koncert pseudo bluz benda. Vrhunac posjete Zaborav je imao za novogodišnju noć na prelazu između osamdesete i osamdeset prve, kada su upriličena dva koncerta i džemsešn koji je trajao bezmalo do jutra. Zaborav je zatim bio kolijevka grupama sestrama Zabranjenog pušenja. Tu su kasnije vježbali Elvisovci, zatim Bambinosi, Prvi čin, Ozbilјno pitanje... Zaborav je bio naša Meka, ishodište svega onoga što smo kasnije napravili, otjelotvorenje naše lјubavi i entuzijazma, slobodna teritorija na kojoj je sve dozvolјeno. Zaborav je bio egzil, bijeg od stvarnosti. Zaborav je bio tajno skrovište zavjerenika. Taj podrum od nekih šezdeset kvadrata nosio je pravo lice pobune. Mirisao je na vlagu i subverziju, ako je negdje, nekada neko mjesto determinisalo rad neke grupe lјudi i njihovo stremlјenje, kao što je to učinio Ebi roud sa Bitlsima, Vorholov Fektori sa Velvet andergraundom, ili stadion Santjago Bernabeu sa Realom iz Madrida, to je Zaborav učinio Zabranjenom pušenju, ali i Nadrealistima.
Stabilizujući probe, otvarajući novu andergraund fazu grupe, naše aspiracije postale su veće, a imaginacija je rasla iz dana u dan. Sejo je bio u pravu. Nema grupe bez svog prostora za vježbanje.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: dr Nele Karajlić

Порукаод Mustra » 05 Нов 2019, 08:27



11

 

OVDJE MORA BIT ZABRANјENO PUŠENјE

 
 
Novi zakon o služenju vojnog roka, koji je te osamdesete uveden na sva zvona, a po kome smo svi bili obavezni da poslije srednje škole odemo u vojsku, potpuno nas je obeshrabrio i bacio u depresiju. To je praktično značilo da jedne godine u bendu nema Seje i Zenita, a druge mene i Gaje. Nemoguće je opisat bol s kojim smo primili ovaj udar sudbine.
Mladost ne poznaje pogled u budućnost. Nјoj se sve događa sad i ovdje. Mi smo bili u naponu entuzijazma. Talas nadahnuća i uskovitlanost duše koja nas je tresla od nas su zahtijevali rezultate odmah. Naši snovi rukovodili su našim postupcima, a snovi nikad nisu mali, naročito ne kad si mlad. Kada klincima koji imaju šesnaest, sedamnaest godina kažete da neće biti zajedno dvije godine, njima to liči na doživotnu robiju. Dvije godine iz tog ugla gleda se kao vječno, ko Indeksi.
„Zato vam i velim, gospođo Sudbino, da ste se dobrano poigrali našim generacijama."
Sudbina okrenu glavu ka prozoru vozila Hitne pomoći. Stali smo na naplatnoj rampi. Vozač je vrištao na momka koji je trebalo da podigne rampu. Nјegov vokabular i histerija kojom se obraćao zbunjenom mladiću dodatno su izdramatizovali moju poziciju. Jadnik podiže rampu. Vozač starta agresivno. Zvuk sirene odzvoni Bubanj Potokom, a ja nastavih da evociram uspomene filovane pokojom istorijskom činjenicom.
Međutim, desi se suprotno. Ta prepreka nam uli upornost. Nismo mi znali da će to tako brzo proći, nit smo znali da će se to vrijeme potrošiti na krajnje profilisanje grupe. Nama je to bilo užasno dugo. Mi smo htjeli odmah u Skenderiju... na Marakanu.
Ispraćaj u vojsku Sejine generacije bio je moj prvi susret sa rastancima. Kasnije će uslijediti serija tih bolnih trenutaka u kojima su želјezničke stanice, autobuski kolodvori, zračne luke ili pristaništa bili svjedoci najtužnijih scena u kojima su se razdvajali prijatelјi, drugovi, jarani, djeca, roditelјi, braća, sestre, porodice, zalјublјeni... Oh, koliko ih samo imam u svom si-viju. Ne zna im se broj!
Prvo smo pratili vojnike, koji će se brzo vratiti, pa smo pratili one koji se neće brzo vratiti, pa smo pratili one koji odlaze tamo daleko jer se tamo bolјe živi, pa smo pratili one koji odlaze tamo daleko, jer se ovde loše živi, pa smo pratili one koji tamo mogu da rade posao za koji su školovani, pa smo pratili one koji su odlazili tamo negdje gdje žive oni koji su im bliži srcu od ovih ovdje, pa smo pratili one koji su odlazili tamo, jer će ovdje izbit sranje, pa su pratili mene jer nisam htio da ostanem da gledam sranje, pa smo pratili one koji idu vani privremeno, pa smo pratili one koji idu vani zauvijek; a između tih silnih praćenja, u nekoliko navrata ispratismo one koji su nas napustili vječno. 
Te jesenje večeri oktobra osamdeset prve mi smo pratili vojnike. Suze djevojaka, smijeh regruta, pokoja pjesma, polјupci. Jedna dama, osta sama, na peronu ispred voza. Nјen dragi maše nagnut kroz prozor do kukova. Ona viče: „Čekaću te!!! Čekaću te!!!" Pored nje prolazi Lepi. Kiselo se nasmija: „Oko, ba, budimo realni. Ko će koga čekat!"
To „oko ba, budimo realni" posta prva uzrečica Nadrealista, koja se kao korov uvukla u narod. No, o tome kasnije.
Vozač okrenu desno, kombi se zanjiha. On uđe u žutu traku i svom silinom udari po gasu. Meni to dade za pravo da pomislim da mi je još uvijek Damoklov mač nad glavom. Sledih se. Sudbina me pogleda. Ja dođoh sebi. Nastavih.
U grupu je tada došao Muče, gitarista starog rokerskog kova. Svirao je u grupi Prvi nin, veličanstvenoj kopiji Dip parpla. Ha njihovim probama dovolјno je bilo zažmiriti i već se nalazite na koncertu Parpla u Tokiju. Muče je došao kao ispomoć Pušenju, kako bi se mali plamen entuzijazma održao dok je Sejo u vojsci. Došao je, unio u grupu vještinu sviranja i basistu Mitketa, dobričinu sa Višnjika, talentovanog dječaka, najmlađeg od nas. Mi nismo ni znali da postoji bas gitara, a on ju je svirao. To je ona gitara koja ima četiri žice.
Nјih dvojica stegnuše našu ritam sekciju, dadoše nam tvrđi zvuk. Onaj Pseudo bluz bend nije mogao da se nosi sa vremenima koja dolaze. Preko svojih veza Muče je uspio da nas uvali na prestižni sarajevski festival mladih grupa, koji se inventivno zvao „Nove nade, nove snage". Nјega je osmislio, organizovao i vodio Želimir Altarac Čičak, lik koji zauzima krucijalno mjesto u istoriji sarajevskog rok end rola. On se bavio muzikom sa posvećenjem monaha. Organizovao koncerte, držao predavanja, radio na radiju, televiziji, pisao pjesme, vodio diskoteku Sloga subotom i nedjelјom, gdje se jedino mogla čuti progresiva. Pola Sarajeva prekrstio je u poklonike roka. Da je Vatikan imao takvog agitatora, Rusija bi bila katolička zemlјa.
Muče gaje poznavao i uz svoj Prvi čin doveo i nas, da odsviramo, malo, bez nekih većih pretenzija...
Naš repertoar se sastojao od nekoliko „poremećenih pjesama intelektualne sadržine", kako je Muče to znao nazvati, a imali smo i veliki budući hit Penzioneri na more idu zimi.
Desetak dana prije nastupa, Muče je došao u Zaborav sav unezvijeren, obuzet panikom: „Moramo grupi dati ime! Čičak noćas štampa plakate, a mi ne znamo ni kako se zovemo!"
Krenula je opšta diskusija, zasnovana na demokratskim principima, u kojoj je svak dao par idiotskih ideja. Sjećam se, moja ideja je bila da se grupa zove Huseinova svjetlost, po nekoj hrišćanki koju je kalif Husein najviše volio, te joj je dao to veličanstveno ime. Svjetlost. Bio sam energično odbijen. Živa diskusija provocira nervozu i stres, a stres traži nešto za smirenje. To je bilo vrijeme u kome je vladalo ubijeđenje da je najbolјi lijek protiv stresa cigareta. Nije prošlo ni pola sata panel rasprave, Zaborav se napunio dimom kao tursko kupatilo. Tada su u grupi pušili svi osim mene. Iz nepoznatih razloga, u Zaborav je ušla moja stara. Ona to nije često radila, ali izgleda da ju je sam Bog poslao... dan prije no što će Čičak štampati plakate. 
Nјeno lice se zgrči od bola kad udahnu čist duvanski dim koji je prekrio prostoriju. Žena poče kašlјat.
„Ovdje mora biti zabranjeno pušenje!", reče energično, glasom punim autoriteta. Mi se zblenusmo. Osjetismo prosvijetlјenje! Eto imena!!! Grupa se zove Zabranjeno pušenje!!!
Kako je to bilo savršeno ime! Zvučalo je pankerski prlјavo, sa mnogo slova, tvrdo, ružno, daleko od svake estetike, niko ko drži do sebe ne bi uzeo naziv u kome ima toliko suglasnika. 3, b, r, nj, n, p, š, nj! Ne postoji stranac na koga sam naletio da je bio u stanju da izgovori ovo ime ni približno korektno.
Osim toga, i semantika imena bila je višeslojna.
Pušiti u našem žargonu imalo je više značenja, od seksualnog čina, preko krivičnog djela do poltronsko-političke aktivnosti.
I ono što je najviše vezalo istoriju grupe sa imenom jeste njen atribut „zabranjeno", koji je bend pratio od samih početaka. Drugim riječima, rijetko kada se u rok muzici tako jasno iscrtala latinska izreka Nomen est omen (ime je znak) kao u slučaju grupe Zabranjeno pušenje.
Velika je bila stvar da na plakatima polijeplјenim po cijelom gradu vidite i svoje ime. I to uz velikane kakvi su Prvi čin, Istinita priča, Žaoka, Tifin Top; sve su to bili bendovi koji su za nas predstavlјali velika imena nove sarajevske scene. Svi članovi tih bendova već su odavno sjedili u Parkuši, družili se sa Čičkom i Ljubišom Racićem, dok se mi još nismo ni približili tom hramu rok kulture.
Legendarna Elvisova pjesma Cve se grupe u Parkuši kupe nastala je u tom periodu. 
U to vrijeme strastveno smo igrali jednu ezoteričnu igru koja se zvala „prizivanje duhova". Nas četvoro-petoro znalo je noću doći u Zaborav i, pod svjetlošću svijeća, opijeni što jeftinim vinom, što mističnom atmosferom, poput pripadnika neke opasne sekte, prizivali smo duhove umrlih, moleći da nam daju odgovore za kojima smo žudjeli. Duboko u nama, kao i u svim mladim lјudima, postojala je ona iskonska želјa za onostranim, za nečim što nije sumorna, neuzbudlјiva stvarnost, već zagonetna zaumnost, prostor između svjetlosti i sijenke. Svaki mlad čovjek, iz koje god kulture dolazi, gaji nadu da onostrani svijet postoji i da će baš njemu taj svijet otvoriti vrata. Mi smo bili tipičan primjer.
Igra je prilično jednostavna. Ha papiru veličine stola nacrta se četrdeset jedan krug u pravilnim redovima. Krug je obima čaše. U svaki taj krug upiše se po jedno slovo abecede i brojevi od nula do devet. Centralni krug je prazan i tu, na početku igre, stoji čaša okrenuta naopako. U tu čašu, trenutak ranije, postavi se pitanje prozvanom duhu.
Drugim riječima, papir liči na kompjutersku tastaturu. Igrači svojim kažiprstom lagano dotiču dno čaše koje je okrenuto prema gore. Koncentrišu se da zajedničkom energijom i emocijama čašu pokrenu, ne gurajući je, već lagano je dodirujući. Nakon pola sata-sat koncentrisanja, čaša sama počinje da se kreće. Nјeno kretanje uslovlјeno je snagom zajedničke energije koju igrači dijele između sebe. Čaša luta po tastaturi, stajući na pojedina slova, gradeći tako riječi i rečenice. Te rečenice, u stvari, izgovara duh onoga ko je prozvan. Zapanjujući je bio uspjeh koji smo postizali igrajući tu igru. Naša mašta se miješala sa stvarnošću i poslije svake seanse nismo više znali šta je istina a šta mašta. Ono što je bilo sigurno jeste da smo nakon nekoliko seansi znali veoma brzo da pokrenemo čašu, te da se ona u trenucima vrhunske ekstaze rotirala oko sebe, što je praktično nemoguće ukoliko neko ne igra fer i gura je. Znači, njeno kretanje bilo je, bez sumnje, rezultat razmjene energije igrača. Odgovori su u početku bili nemušti, teški, nepravilni, sa mnogo gramatičkih i slovnih pogrešaka, ali kako je igra odmicala i kako je vina u boci bilo sve manje, prozvani duh govorio bi tečnije, jasnije i u skladu sa svojim karakterom koji ga je krasio dok je bio živ. Kasnije, u toku igre, pravila bivaju sve stroža, tako da u njenoj krajnjoj fazi onaj koji postavlјa pitanja u čašu mora biti leđima okrenut dok duh odgovara, to jest dok se čaša okreće po papirnoj tastaturi, što znači da je onaj koji jedini zna pitanje ujedno i jedini koji ne smije gledati odgovor. Time se postizala još veća regularnost u ovoj suludoj igri. Satima nas je ova seansa opčinjavala, a ponekad bi zaneseni u svojoj mašti primjećivali tanki trag sunca koji se probijao kroz metalne kapke prozorčeta našeg Zaborava, cijepajući dim cigareta na pola. Svitalo je.
Bezbroj je slučajeva koji su ostali nerazjašnjeni. Jednom smo prizvali duha neke djevojke, koja je nesretna izgubila život na pješačkom prelazu. Odgovarala je na naša pitanja s veselošću, razdragano... nije bila mnogo starija od nas, te smo je sigurno uveselјavali glupostima koji krase tinejdžerske razgovore, i čine ih slađim od meda. Ali, poslije svakog drugog ili trećeg odgovora, davala nam je zbir nekih slova i brojeva bez reda i logike. Tek sutradan, kad je sesija skoro otišla u zaborav, Zena me nazva vidno potresen, otkrivši mi da su ti brojevi registracija automobila koji ju je poslao na drugi svijet.
Opet, nakon nekolicine duhova s kojima smo razgovarali prisebno i tečno, naletio je bivši Mučetov komšija, koji je prerano otišao sa ovog svijeta. Kada smo očekivali da ćemo se siti ispričati sa nekim nama bliskim, on nije mogao rečenice sastaviti. Iznervirani i sjebani, nesretni što nam je magija tako jeftino pobjegla, razišli smo se kućama, da bi se ujutro na probi Muče sjetio da je momak umro od izliva krvi u mozak i to na onome mjestu gdje je centar za govor.
Elem... zašto počeh ovu priču o duhovima? Ah, da! Naša svirka na festivalu „Nove nade, nove snage" završena je trijumfalno. Drugačiji od drugih, razdragani i nepretenciozni, sa gomilom navijača iza sebe (došli su cijeli moj razred i pola Koševa), mi smo bili junaci večeri. Iako svirka i nije bila na nekom nivou, uspjeli smo da šarmiramo publiku, da nam povjeruju i pridruže se veselјu koje smo im ponudili. Bili smo ubjedlјivi i svježi, toliko da je Čičak još iste večeri ponudio da sviramo i sutradan kao predgrupa tada veoma popularne grupe Laboratorija zvuka iz Novog Sada, dakle sa zapada. Ne treba da vam opisujem oduševlјenje sa kojim smo dočekali ovu ponudu.
Sutradan, Dom mladih je bio ispunjen do poslјednjeg mjesta kao, uostalom, i svake subote, jer je tih godina koncertna aktivnost novotalasnih grupa doživlјavala kulminaciju. Svake subote dolazila su jaka imena, te se naš život pretvorio u vrtlog piva, muzike i znoja. Naravno, dosta raje u publici bili su naši navijači. 
Nastupili smo kao predgrupa, odsvirali dvije-tri pjesme i napravili lom. Mnogo godina kasnije, evocirajući uspomenu na taj koncert, Peđa Vranešević se šalio kako se po reakciji publike nije znalo ko je tu glavni bend a ko predgrupa. Peđa je, naravno, pretjerivao. Međutim, sugradan sve omladinske novine i sedmična štampa sa pohvalama i u superlativima pisali su o novoj nadi sarajevske rok škole, grupi Zabranjeno pušenje. „Nјihova jedina mana", pisali su kritičari, „jeste to što nisu pravi novi talas, ali su drugačiji od svih ostalih hevi metal hard rok grupa u gradu."
Naš koncert se potrefio u nekoliko dana sa ubistvom Džona Lenona. Vijest o njegovoj smrti je preplavila sve novine, ali smo u jednom omladinskom časopisu podijelili jednu stranicu. Lenon i mi. Nema sumnje, izabrali smo istorijski momenat za prvi koncert. Tako smo se sudbinski vezali za Lenona.
Nakon nekoliko dana odlučili smo da prizovemo i njegovog duha, da vidimo kako je, kako mu je gore, ima l' s kim da svira, viđa l' Hendriksa, i da mu protokolarno pružimo svu našu lјubav, uz sućut koju šalјemo njegovoj porodici, drugarici Joko i milionima koji obožavaju njegovu muziku i bijeli album Bitlsa.
Krenuli smo od premise da tamo gore nije važno kojim jezikom govori pokojnik, važno je da zna srpski. Nakon sat, sat i po zagrijavanja, Lenon nam se javio. Nije bio u nekom vedrom raspoloženju. Očigledno je bilo da se još privikavao na drugi svijet. Odgovori su mu bili kratki i odsječni, sa vidlјivom želјom da se razgovor što prije završi. Vjerovatno je tih dana imao još ovakvih komunikacija sa svima onima koji su ga obožavali, a bio je, kako je i sam rekao, popularniji od Hrista. Nevolјa pokojnika, tj. njegovog duha, jeste u tome da su samo igrači ti koji mogu da prekinu komunikaciju, te su jadni pokojnici prisilјeni da razgovaraju sve dok se pripita i magijom umrtvlјena omladina ne umori i ode na počinak. Igrači su pak, rukovođeni idejom da pokojniku ne smetaju (jer nit on ima gdje da žuri niti se vrijeme na onom svijetu uopšte računa), znali biti uporni i dosadni. No, Lenon je bio sve otresitiji i otresitiji. Odgovori, koji su bili sve kraći i sve mrzovolјniji, polako su se približavali granici pristojnosti. Onda se Zena odvaži da ga pita da li je slušao Zabranjeno pušenje. Lenon odgovori potvrdno. Onaj ko ode na onaj svijet odmah zna sve pjesme ikad odsvirane. Zena ga zatim upita da li mu se sviđa. Lenon reče, ne bez nipodaštavanja, da je to nešto najgore što je čuo u životu.
Mi prekinusmo sesiju splasnutog entuzijazma. Zapalili smo još po jednu cigaretu sastavlјenu od brojnih čikova koji su ležali mrtvi oko nas i odosmo kući. Možda je to bio pravi momenat da na vrijeme napustim rok.
U kombiju nasta tišina. Gledao sam ležeći oblake koji su se kretali od Zvezdare ka Medaku. Bili su spori i lijeni. Sudbina pokrenu krajičak usana. Pogleda arhanđela. Ovaj prasnu u smijeh. Čak se i Sudbina nasmija. Tiho, ali iskreno. Nikad je do tada nisam vidio u takvom raspoloženju. Arhanđel se zaceni. Pokuša nešto da kaže, ali smijeh zagrabi najdublјe pore njegovih bronhija punih nataloženog nikotiona i katrana. Zakašlјa se tako da izazva zemlјotres. Gledam ih oboje, i nije mi jasno. Sudbina okrenu glavu ka istočnoj kuli, zgrade Rudog. A arhanđel pokuša da dođe sebi, ali od kašlјa i smijeha u potpunosti se ukoči. Iznenada, kad sam pomislio da bi i on morao biti podvrgnut hitnoj medicinskoj pomoći, on isplјunu ugrušak krvi, šlajma i plјuvačke, čija toksičnost progori limenu karoseriju kombija. Okrenu se prema meni izgubivši osmijeh.
„Pa, dobro, kako možeš toliko da lažeš?"
„Šta, ne vjerujete mi da smo pričali sa Lenonom?!"
„Kako možeš da lažeš... ajde, jebo mene, mene niko ne šlјivi ni za pišlјiva boba, dok ne dođem po njega, ali kako možeš da lažeš Sudbinu?!"
„Dobro", pokušah da stabilizujem svoju poziciju u razgovoru, smirujući tenziju, poput košarkaškog trenera koji uzima tajm-aut kada vidi da se ekipi sprema neka nedaća.
„Da li zaista mislite da bih vam ja nešto u ovom izlaganju slagao?"
„Ne lažeš ti nas, dragi dječače", poče Sudbina, „ti lažeš sebe. Ti misliš da si u pravu kada to govoriš, ali osjećaš drugačije, i upravo zbog toga lažeš, da bi nama predočio koliko ti u to vjeruješ!"
Moram priznati da je ništa nisam razumio. Ona je to primijetila.
„Mi znamo da si razgovarao sa Lenonom. To nam je posao, zar ne, ali kad kažeš da je to možda bio pravi trenutak da napustiš taj put, ti lažeš, jer si uvijek vjerovao u taj put. Ti izgovaraš tu rečenicu da bi od nas izmamio riječi podrške, suprotno Lenonovim riječima. Ti si cijelu priču ispričao kako bi nam pokazao koliko vjeruješ u to što ste vi tada radili i koliko je, po tvom mišlјenju, taj put bio ispravan. Čak i to što vam je najveći autoritet dvadesetog vijeka rekao da je to što radite sranje, vi ste ipak nastavili tim putem. Stoga nama, ovdje prisutnima" pogleda letimice arhanđela, koji je pripalјivao novu cigaretu „nije neophodno da se takve stvari ulјepšavaju, niti ćeš od nas ikad dobiti riječi podrške... ali ni riječi pokude."
„A šta ću od vas dobiti?"
Sudbina zastade, okrenu se leđima arhanđelu, a licem prema meni, kao da mi daje do znanja da je ovo što će mi sada reći strogo povjerlјivo i da ovaj brblјivac iza njenih leđa ne bi trebalo s tim da bude upoznat.
„Znakove."
„Znakove?"
„Znakove."
Tajac. Pokušah da se pomaknem, ali mi medicinar ponovo nalijepi EKG na grudi.
„Sad budi miran", reče mi, lijepeći pipke po tijelu. „Mislim da će ti ovaj biti ko bombona."
Okrenuh se oko sebe. Nigdje Sudbine, nigdje arhanđela. Štekeće aparat za EKG, drma se kombi prolazeći pored Steka, iznad kojeg su virili reflektori Marakane. Izađe rezultat.
Medicinar uze onaj papir debelim, masnim prstima, toliko čestim u Šumadiji, razvi ga i okrenu ka svjetlu, udubi se u njega i osmijehnu se.
„Ma, lutkica! Ko da ti ništa nije bilo."
Ja okrenuh glavu unazad, zadovolјan informacijom koju sam primio. Udahnuh duboko i ispravih leđa. To je bio i prvi pokret koji je moje tijelo samoinicijativno napravilo otkako me srce htjelo napustiti. Iza mene je opet sjedila Sudbina.
„Znakove", ponovi ona kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, kao da mi medicinar nije ponovo pregledao srce, sa vijestima koje mogu samo da rastuže arhanđela. Arhanđel, vidno nezadovolјan novim nalazom, udahnu duboko dim iz cigarete dogorjele do filtera. Miris sintetike pomiješa se sa mirisom duvana. On ugasi čik o prozor kombija, tako da se po njemu razletiše varnice preminule cigarete. Sudbina se nagnu ka meni sa zadovolјnim izrazom lica. Očima mi je pokazivala da ima nešto vrlo važno da mi kaže. Nije krila naklonost.
„Znate, vi lјudi preuveličavate moju ulogu. Vi mislite da sam ja ta koja o nečemu odlučuje, koja vam ucrtava put, koja vam na kraju krajeva kroji kapu. To je pogrešno, dječače."
Ovo je već treći put da me oslovlјava sa „dječače". Pogledah svoje ruke, prste, lice, ja sam u tom trenutku zaista bio dječak, onaj mali sa Koševa, što voli da jede banane koje mu donosi baka Ruža u velikom sivom cegeru, koji domaćice nose na pijacu.
„Ne obaziri se na svoj izgled", reče mi Sudbina, „ovako mi je lakše... lakše mi je ove stvari govoriti dječaku."
Klimnuh glavom da mi je jasno.
„Dakle, dječače, to je pogrešno mišlјenje o meni. Nisam ja tu da vam određujem put, ja sam tu samo da vam dajem znakove kada se nađete na raskršću, a vaše je da li ćete te znakove pročitati ili ćete proći pored njih kao pored turskog groblјa."
Zabavna je bila teta Sudbina, koja je sada ličila na baka Ružu, čije sam banane jeo u slast.
„A raskršća?", usudih se da pitam. „A kako ćemo mi znati da smo na raskršću?"
„Pa, lako... evo, vidite sad. Gdje ste?"
Ja pogledah oko sebe, opet sam ja bio ja, a ona je prestala da bude baka Ruža čije sam banane obožavao. 
„U kombiju Hitne pomoći iz Mladenovca."
„Je li?“ upita ona sa velikom dozom ironije. „A zašto?", nastavi, ne spustivši gas.
„Pa, pozlilo mi."
„Pozlilo!? Upotreblјavate blage riječi, mladiću. Vi ste imali srčani udar!"
„Aha."
„Šta, aha? Pa zar ne shvatate da ste na raskršću? Pa zar ne vidite da ste preživjeli samo zbog toga što je zakazala nebeska administracija, pa su mene zvali direktno iz kabineta Svetoga Petra da spriječim prinudno odvođenje vaše duše na nebo, inače bi vas ovaj ovdje revnosni radnik" ona pokaza na arhanđela, koji je zaspao, tako da mu je glava klonula na desno krilo a iz usta mu iscurio tanak mlaz plјuvačke obojene sekretom krvi „već odavno prenosio na onaj svijet, žureći da završi posao s vama, sa punom sviješću o tome da ga večeras čeka bombaški napad u Bagdadu i da će imati posla više nego što je protokolom bilo predviđeno."
Ja klimnuh glavom. Čini mi se da sam shvatio.
„I šta sad? Ja na raskršću... kuda da idem: lijevo ili desno, naprijed ili nazad?"
„Dobićete znak. Kad ga dobijete, trebalo bi da ga prepoznate, a onda samo da odlučite da li da ga poslušate ili učinite suprotno njegovim instrukcijama. Ja sam vam poslala Lenona, jer sam vidjela da se nalazite na raskršću, kojim putem da nastavite. Vaša sramežlјivost i stid koji su do tada bili dominantni u vašem ophođenju sa lјudima, vaša nesigurnost u samoga sebe, koja je u tim godinama bila osnovna karakteristika vašeg karaktera, davale su mi za pravo da vas na neki način obavijestim da je put kojim ste krenuli suprotan osobinama koje krase vašu ličnost. Drugim riječima, suština vaše ličnosti više je naginjala nekome čiji je posao vezan za striktno radno vrijeme, daleko od očiju javnosti, u nekom ćošku koji je svijet sam za sebe. Vi ste se našli na raskršću, ja sam vam dala znak, vi me niste poslušali."
„I je l' to dobro, što vas nisam poslušao?"
„Vi, ili se pravite glupi ili jeste glupi. Pa kakve veze ima da li je to dobro ili loše, to je vaša odluka i odmah nakon tog mog znaka i odmah nakon vašeg odbijanja i tumačenja na drugačiji način, stigla vas je realnost... na koncertu Dugmeta."
„Jao, da! To je bio fijasko" da sam mogao, lupio bih se rukom po čelu.
Kako ču riječ fijasko, arhanđel se trgnu iz sna i, lјut što je propustio zanimlјivo Sudbinino predavanje, siknu na mene:
„Ajde, bre, umri! Jebote, više priča... žurim... večeras u Bagdadu postavlјaju bombu u jednoj šiitskoj džamiji, biće posla preko glave."
„I šta je bilo na koncertu s Dugmetom?", upita Sudbina tonom kojim je više prekidala arhanđelovo jadikovanje nego što je postavlјala pitanje.
Nakon dva trijumfalna nastupa u Domu mladih, napravismo klasičnu grešku koju prave svi mladi bendovi. Pristanemo da budemo jedna od pet predgrupa Bijelom dugmetu na njihovom velikom koncertu u Skenderiji. Mislili smo da nas poslije toga ništa neće zaustaviti, da su nam svjetska vrata otvorena, ali dogodilo se ono na šta niko nije mogao da pomisli. Pad na zemlјu.
Nismo znali da je predgrupa velikom bendu isto kao pješadija na bojnom polјu. Topovsko meso. 
To je bila prava katastrofa. Zvuk očajan a publika nervozna. Naši navijači utoplјeni u moru poklonika Bijelog dugmeta. Ne vide se i ne čuju. Razbijeni papcima sa svih strana.
Bina prevelika. Ne vidimo jedan drugoga. Zenit počinje odbrojavanje dok se Muče još uvijek štima. Mitketu ne radi kabl, a ja počinjem da pjevam. Ne čujem sebe. Derem se, vičem, a akordi prolaze li prolaze. Zuji reflektor iznad mene. Otišla faza. Kako se reflektor pali, tako štim orgulјa pada za pola stepena. Muče maše da prekinemo, ali ga Zena ne gleda. Zanio se u bubnjanju. Strah ga podići pogled. Samo se Gaja smije. On je u takvim momentima uvijek pokazivao hladnoću, do nerviranja.
A onda počeše da lete plastične čaše... Prvo prazne, a zatim pune. Oko nas se razletiše tehničari da skuplјaju dijelove opreme osjetlјive na vodu... u stvari, na pivo. Jedan pokriva monitor pored mene. Sad tek ništa ne čujem. Maše mi rukom da prestanem da sviram. Neće on da ode Zokina oprema zarad nekih balavaca. Ja ga ignorišem. Pravim se da nisam razumio. Ipak, skraćujemo program. Idemo odmah na hit pjesmu Penzioneri na more idu zimi. Naravno, samo smo mi mislili da je to hit. Niko od ovih deset hilјada lјudi ne zna tu pjesmu, a oni koji je znaju, ne prepoznaju je. Ha bini s nama je i Šibi. On, kao dio našeg dramskog programa, traži izgublјeno blago sa velikom kartom u rukama. To još dodatno pravi zabunu. Izgleda kao tehničar koji po rajderu postavlјa instrumente na svoja mjesta. Ja skupim hrabrost da pogledam publici u oči. Oni iskeženi, bijesni, blijedi od mržnje, psuju, gađaju flašama, mašu, pokazujući na izlaz. Pokazuju mi srednji prst. U najbolјem slučaju, đavolјe rogove. Smiju nam se. Gledam ih i zamišlјam kako su hrabri kad su u gomili, a kako su tužni i usamlјeni kada izađu iz Skenderije, raziđu se po sarajevskim mahalama i potišteni i pognuti uđu u svoje kuće, čeprkajući po frižideru, ne bi li našli komad nekog sira, da pokupe kiselinu izazvanu jeftinim pivom. Da li sam i ja isti kao i oni?
Nikad nigdje u svijetu nisam to doživio. Bilo je koncerata na kojima smo mi smetali publici, a publika nama, kao jedne studene večeri u selu Hotinja Vas kraj Maribora, kad je raja plesala dok mi ne sviramo, a čim počnemo svirati oni sjedaju i ignorišu nas, ili kada su nas svi blijedo gledali, ne reagujući na naše vibracije, kao u mjestu Hogara kraj Verone, gdje je pola sale bilo okrenuto leđima, a druga polovina nije došla, gađali su nas i u Beogradu na Ušću, zato što nismo svirali stare pjesme, ali nikad nigdje nisam osjetio da se publika raduje nečijem fijasku kao te noći u Skenderiji.
Sve se završava zvižducima, povikom, nervozom, jebavanjem matere. Nikad mi neće biti jasno zašto je publika u to vrijeme na tom mjestu bila toliko ohola, i jednu mladu grupu sa mržnjom otjerala u svlačionicu, kao da joj je drago što su se neki klinci istraumirani brojnošću publike i velikom binom usrali od straha i, onako uvrijeđeni i poniženi, napustili bojište. Publici kao da je bilo drago što se neko provalјuje, što ga može ismijavati, keziti mu se i gađati ga flašama. Da li je to ona ista mržnja s kojom se ta ista publika desetak godina kasnije uhvatila za vratove. Samo, tada ih nije okupilo Bijelo dugme, već Alija i Radovan.
Deset dana nakon toga izbjegavao sam sve što bi me moglo podsjetiti na taj nemio događaj. U duši mi se stvorila neka sjena, a radost živlјenja i želјa za borbom potpuno su nestale. Prorijedile su se i probe, po gradu se počelo pričati da se Muče vraća u Prvi čin. Ja sam mislio da bi ipak najbolјe bilo da sačekamo Seju da se vrati iz vojske pa da vidimo šta ćemo, Gaji je bilo svejedno, ili se samo pravio da mu je svejedno; samo je Zenita držao entuzijazam. On je bio neuništiv. Tražio je od nas da se trgnemo. Da zaboravimo tu epizodu. Djelovao je kao neko koga ni pakao bola ne može smest. Dani su prolazili, a mene su počele da proganjaju noćne more. Sanjao sam naše koncerte u praznim dvoranama, sa očajnim zvukom. Mi ne znamo šta sviramo, ja ne znam tekstove... Te more će me periodično pratiti i u nastavku karijere, naročito pred neke važne i velike koncerte. Nevjerovatno.
Vi ste, gospođo Sudbino, moj život napunili preokretima i iznenađenjima, uredili ste ga da izgleda kao uzbudlјiv film, ne prevelike umjetničke vrijednosti, ali zabavan i zanimlјiv. Preokreti su se događali uglavnom u momentima kada je izgledalo da će život krenuti putem kojim bi bilo logično. Zato se i zovu preokreti. Jedan od prvih bio je upravo trenutak o kome pričam.
Krah koji je tek osnovano Zabranjeno pušenje doživjelo na koncertu sa Bijelim dugmetom, apatija u koju smo nakon toga svi upali i beznadežnost koju je donio zakon o vojnom roku po kome bi se grupa mogla sastati u punom sastavu tek za dvije godine, ozbilјno su uzdrmali moj entuzijazam da se time nastavim baviti, i bacili težište razmišlјanja o budućnosti na drugu stranu. Odlučih, na očevo iznenađenje i snebivanje, da upišem arapski jezik, da budem student i da se posvetim fakultetu koliko god mogu. I taman kad su se probe toliko razrijedile da nas čak nije nosio entuzijazam snimanja kaseta koje smo slali Seji i Miki u vojsku, i taman kad je postalo manje ili više jasno da u ovom gradu nema razumijevanja za jednu alternativnu grupu, koja odudara i izgledom i muzikom od onoga što nazivamo sarajevska pop i rok škola, a nije ukaluplјena u vladajući novi talas, dođe poziv sa Radio Sarajeva da počnemo da radimo neku radio-emisiju humorističkog karaktera.
Kažu, možemo radit šta hoćemo!


[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable