Erika Jong

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:54

Слика


U ovo m trenutku svojega života, blagoslovljena sam svojim prijateljstvom sa ženama. I ne pravim razliku između svojih homo i hetero prijateljica. Meni su mrski čak i ti izrazi, jer mislim da svatko od nas može biti sve redom - trebamo samo osloboditi čitav raspon mogućnosti u sebi.
Kroz tu transformaciju uloga ne prolaze samo žene. I od muškaraca se traži da izmijene sve u svom životu. Oni rade sjedeći posao, što teško pada nemirnom stvorenju, punom testosterona. Od njih se traži da se brinu o djeci i preuzimaju odgovornosti za koje ih njihove majke nisu nikad pripremile. Ako želimo od muškaraca zatražiti da promijene svoj uobičajeni način reagiranja i odnošenja prema drugim ljudima, moramo biti spremne da i same učinimo isto. Ne smijemo zaboraviti da reagiranje na druge žene s ljubavlju spočetka ne mora biti lako, zato što smo opterećene duboko ugrađenom mržnjom prema samoj sebi. Ali malo po malo, i mi ćemo naučiti da potpomažemo, a ne napadamo, druge žene. Nećemo dopustiti muškarcima da nas podijele ili da se nama služe kao znacima. Kad steknemo praksu, to će biti sve lakše. Kad osjetimo poriv da ne dijelimo moć, da ne surađujemo, podsjetit ćemo sebe da ženska moć ovisi ne samo o promjeni muškaraca, nego i o našim unutarnjim promjenama. Ukinut ćemo haremski model već tako dugo etabliran u našoj psihi i zamijeniti ga modelom uzajamne potpore, uzajamnog potpomaganja. Kad muškarci počnu uviđati da nas je nemoguće podijeliti, naša statistička sila u stanovništvu steći će moć kuju je trebala dobiti već prije mnogo desetljeća. Kad prestanemo tući same sebe i jedna drugu, moći ćemo spojiti ruke da pobijedimo zlostavljače žena i djece.

Alcesta28 na pjesničkoj turneji
(In memoriam Marini Cvetajevoj, Anni Wickham, Sylviji Plath, Shakespeareovojsestri, itd. itd.)

Najbolju robinju
ne treba tući.
Ona se tuče sama.
Ne kožnatim bičem,
ni šibom ni prutom,
ni degenekom
ni kijačom
već finim bičem
vlastita jezika
& suptilnim lupanjem
vlastita mozga.
Jer tko može tako dobro mrziti nju
kao što sama mrzi sebe?
& tko može biti ravan vještini
kojom ona zlostavlja samu sebe?
Za to su potrebne
godine vježbe.
Dvadeset godina
suptilnog podilaženja
& samoodricanja;
sve dok se podanik
ne počne smatrati kraljicom.
A ipak & prosjakinjom - oboje istodobno.
Ona mora sumnjati u sebe
u svemu osim u ljubavi.
Ona mora odabrati strastveno
& loše.
Bez svoga se gospodara
mora osjećati kao izgubljen pas.
Ona za sva moralna pitanja pitati mora
zrcalo svoje.
& mora se zaljubljivati u kozaka
il pjesnika.
Iz kuće ne smije izlaziti nikada
osim pod velom boje.
& mora nositi tijesne cipele
da nikad ne zaboravi
na svoje ropstvo.
& ne smije nikad zaboraviti
da je ukorijenjena u tlo.
Iako ona brzo uči
& kažu joj da je bistra,
njezina vlastita sumnja u sebe
treba je učiniti tako slabom
da bude briljantan diletant
s pola tuceta talenata
& tako nam urešava
ali ne & mijenja
život.
Ako je umjetnica
& skoro genij,
sama činjenica da ima talenta
u njoj treba roditi bol
da će radije ubiti sebe
nego premašiti nas.
& nakon što umre, mi ćemo plakati
& proglasiti je svetom.

To je taj stari model ženine mržnje prema samoj sebi - model koji moramo smrskati. Do promjene ne dolazi kroz odricanje, nego kroz prihvaćanje. Feministice koje se žale da ne smijemo pisati o tome kako žene same sebe muče, same sebe mrze i opsesivno se zaljubljuju, time samo umanjuju značenje ključne faze ženske evolucije. Pobjeda nad mržnjom prema sebi, prema robu u nama, bitna je faza kroz koju moramo proći - svojevrsni grupni egzorcizam ili masovna psihoanaliza. Zahtijevamo li da ženska literatura bude preskriptivna a ne deskriptivna, nikad nećemo egzorcirati tog roba. Budućnost u stilu socrealističke umjetnosti - sretne feministice u plavim kombinezonima što nam mašu sa sjajnih traktora, ili njihov suvremeni ekvivalent - neće nas odvesti kamo trebamo doći. Mi u ženskoj psihi trebamo raskovati silnu moć Erosa. Dopustile smo da nam Eros donese ropstvo, ali Eros posjeduje i moć da nas oslobodi. Mi trebamo tražiti pravo da oslikamo ženski život kakvim ga poznajemo, a ne kakav bismo željele da bude. I moramo prestati propisivati kreativnosti političke lijekove.
Bile smo mnogo slobodnije kad je trebalo obojenim ženama dati pravo da opisuju svoj život bez političkog recepta, i u njihovim se spisima vidi sloboda koja često nedostaje pisanju bjelkinja. Bujnost, otvorenost i moralna težina što ih nalazimo kod spisateljica poput Zore Neale Hurston, Gwendolyn Brooks, Toni Morrison, Maye Angelou, Alice Walker, Terry McMillan, Lucille Clifton, Rite Dove i mnogih drugih, imaju zajednički izvor. Kad je riječ o zabranjivanju ropstva u sebi, crne su žene bar stoljeće ispred bijelih. Bila je to posljedica čiste potrebe: ako te obezvlašćuju i bijeli svijet i crni muškarci, bit će bolje da to ne činiš i sama. »Divlje žene ne poznaju tugu«, piše afroamerička pjesnikinja (prerušena u pjevačicu bluza) Ida Cox. Energija kojoj se toliko divimo u književnosti Afroamerikanki, energija je što se stvara kad prestanemo nijekati stvarnost. U toj književnosti nema stida, niti prekrajanja stvarnosti u skladu s političkim ciljevima. Kronični rasizam naše kulture selektivno dopušta crnim ženama da ostanu u dodiru s htonskim impulsima ispod laka civilizacije. Crnoj je ženi dopušteno da bude naš vidovnjak, naš ovjenčani pjesnik, naš prorok. Voljela bih da sve spisateljice - bez obzira na svoj etnos - steknu tu moć, tako da na kraju beznačajnim postanu i boja kože i spol.
Ja gledam svoj etnos - židovski - i među kolegama opažam ambivalentnu identifikaciju. Kao da smo okrenuli leđa našim velikim pjesnikinjama poput Muriel Rukeyser, odražavajući tako prezir što ga židovski muški intelektualci osjećaju prema svojim sestrama. To je ambivalencija koju ćemo morati shvatiti i pobijediti je, ako želimo izboriti svoje pravo da pjevamo ambivalentne pjesme. Mi židovske spisateljice najviše smo skrivale svoj etnos, kao da je on nevažan. Od Emme Lazarus koja se identificirala sa »zbijenim masama« do Glorije Steinem koja je glasno čitala pjesme Alice Walker da izrazi vlastitu ponekad prigušenu autoekspresiju, mi smo preuzimale uloge socijalnih radnika i boraca za slobodu, ali se nismo odvaživale za prvi čin slobode - oslobođenje same sebe. U svojoj knjizi Što ima unutra: Bilježnice o pjesništvu i politici (What is Found There: Notebooks on Poetry and Politics) Adrienne Rich slijedi put vlastitog prihvaćanja kao pjesnika, lezbijke, Židovke.
Židovka dolazi na kraju, jer je to identitet za koji su nas naučili da nije vrijedan spomena. I možda bi baš zato trebao doći na prvo mjesto.
Što znači biti žena u tradiciji koja uči muškarce da se vesele što nisu žena? Što znači biti žena kad je negiranje sebe ugrađeno u same temelje naše vjere? Ukoliko se ne okrenemo tim pitanjima i ne prestanemo se skrivati iza »zbijenih masa«, mi nećemo moći tražiti svoje rođenjem stečeno pravo: pravo na slobodno izražavanje. Na što bi sličila književnost američkih Židovki ako bismo prestale čučati iza želje za popravljanjem društva i stvarno se odvažile izraziti ono što nam je na srcu?
Upravo je ironično da smo takvu slobodu u Afroamerikankama slavile, dok smo je uskraćivale samima sebi! Zašto i dalje težimo asimilaciji u društvo bijelih muškaraca koje nas želi samo kao skrbiteljice o kulturi, ali ne i umjetnice? Ja predviđam procvat izraza židovskih spisateljica ako se odvažimo odgovoriti na to pitanje.
Čudno je da se tek tako malo naših spisateljica odvažilo istaknuti svoje posebno žensko židovstvo. A one koje su ga počele istraživati - Letty Cottin Pogrebin, Phyllis Chesler, Anne Roiphe, Esther Broner, Marge Piercy - ponekad su ocrnjivali isti oni kritičari koji su aplaudirati etničnosti kod afroameričkih i azioameričkih spisateljica. Ta me teškoća u isticanju dvostrukog identiteta, kao žene i kao Zidova, muči jer vidim pjesnikinje koje su trebale poći stopama Nelly Sachs i Muriel Rukeyser, no umjesto toga su se okrenule lažnoj solidarnosti sa Židovima muškarcima koji nisu nikad bili spremni prihvatiti njihov pobožnu prisutnost na književnom Zidu Plača!
Cynthia Ozick i Grace Paley spadaju među malobrojne židovske spisateljice kojima je bilo dopušteno izraziti i feminizam i židovstvo, a da ih zbog toga ne kamenuju. Ali se njihov žestoki feminizam uglavnom zanemaruje kao jedan od izvora njihova talenta.
Još puno toga treba učiniti. Mi moramo prije svega priznati svoju dvostruku mržnju, najprije prema sebi a potom i prema svom pisanju. Moramo prestati nositi kožnate gamaše i Chesterfield kapute. Moramo iza sebe ostaviti snobizam useljeničke klase i prestati pretendirati da možemo nadmašiti Jane Austen. Mi moramo obnoviti Emmu Goldman i Muriel Rukeyser - i snagu koju predstavljaju njihovi glasovi.
Mi smo u sebe upile ne samo mizogamiju svoje kulture, već i njezin antisemitizam. Mi same gdjekad izjednačavamo židovstvo s vulgarnošću i halabukom, i zbog toga dolazimo u napast da ga stavimo u zakutak. Izražavanje svojega židovstva prepuštamo zvijezdama glazbenih komedija i lakrdijašima. Možda židovska žena užasava jer predstavlja snagu, spolnost, jaki glas. A zapravo nam nikad nije bila potrebnija njezina hrabrost. Pritom ne mislim reći da bismo feministice trebali balkanizirati u američke Židovke, američke Afrikanke, američke Azijke, američke domorotke i tako dalje. Naprotiv, univerzalnost je našega iskustva daleko važnija od naših specifičnih razlika. Ja samo ukazujem na bizarnost potiskivanja vlastitog etniciteta, dok ga istodobno veličamo u drugim grupama. Ako doista vjerujemo da samospoznaja vodi u slobodu, onda bismo morali i samima sebi dopustiti isto istraživanje etničnosti.
Nakon pedesete godine života počela sam propitkivati svoj ambivalentni odnos prema svom židovskom identitetu i neistraženom asimilacionizmu o kojem sam ranije pisala. Meni djeluje začuđujuće da se kod žene rođene na vrhuncu holokausta nisu razvili jači osjećaji pripadnosti židovskoj zajednici. A počinjem i sama žaliti što nisam Molly odgojila na židovskiji način, i što nisam rodila više židovske djece da nadomjestim onu izgubljenu uonih šest milijima. Odnedavna sam počela čeznuti za solidarnošću s drugim židovskim feministicama, pridružila sam se traganju za neseksističkim židovskim obredima, počela slaviti svoje židovstvo bez stida, bez unutarnjeg antisemitizma, i prihvaćati svoje židovstvo kao dio svog traganja za istinom u svojim djelima. Na to su me nadahnule afroameričke, azioa-meričke i autohtone američke spisateljice koje su već nadišle lažni asimilacionistički stav. Kao sekularna Židovka, ja ću tu baštinu morati ne samo ponovno otkriti, nego je i izumjeti. I po prvi put, ja sam spremna. Moje je srce otvoreno.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:55

Слика


Glava 16
Prava žena: Razgovor s majkom

Vjeruj mi, svijet ti neće ništa darovati.  Ako želiš imati život, ukradi ga.
Lou Andreas-Salome

I zatvor ti postane prijatelj...
Emily Dickinson

Mnogo toga što ti treba izgubilo se. Pjesme koje poznajemo samo su fragmenti... Moramo se poslužiti onim što imamo i izmisliti ono za čim čeznemo.

Prava žena: Razgovor s majkom

Prvo čega se sjećam o svom dolasku u Ameriku jest kako me otac dočekao na doku. »To nije moj otac!« ispalila sam. Oca nisam vidjela sve otkako je krenuo za Neto York kad su mi bile dvije godine, i zacijelo sam mislila da će izgledati kao moj stric Boris - kojeg sam obožavala.
Živjeli smo u Bristolu s tetom Sarah, sestrom moje majke, i naše dvije sestrične, Minnie i Lennie. Povremeno bi se majka i teta žestoko zakačile i onda bismo se odselili u kuću s namještenim stanovima - iako je to bivalo sve rjeĎe otkako je mama dobila tuberkulozu i smršavjela kao kostur.
Stigli smo u Ameriku na brodu koji je vrvio vojnicima što su se vraćali kući nakon Velikog rata. lako se bila osušila i propala, moja je mama uvijek bila lijepa žena koju su muškarci opažali i divili joj se. Ona nije opažala da je opažaju.
Dok smo plovili za Ameriku, ja sam se igrala iza čamaca za spašavanje (gdje nije bilo ograde) i skoro pala u more. Dohvatio me je neki vojnik i spasio. Postali smo tema razgovora za čitavog puta. Ja sam bila Ona mala koju su spasili!
Prvi stan u kojem smo živjeli bio je negdje Bogu iza nogu u istočnom Bronxu. Bile smo odjevene kako fine male engleske djevojčice s rajfovima i znale smo napraviti kniks i reći: »Molim, gospoĎice Ta-i-Ta« ili: »Hvala, gospoĎice Ta-i-Ta«. U usporedbi s djecom iz Bronxa, bile smo male kraljice. I zato su, naravno, učiteljice, stare škripave američke Irkinje, smatrale da smo naprosto prekrasne. Vodale su nas po školi kao primjer toga kako treba izgledati, odijevati se i ponašati. To je upalilo. Klinci su nas dočekali poslije škole i namlatili nas. Brzo smo postale Amerikanke. Nakon toga više nije bilo dobrih engleskih djevojčica. Nosile smo vunene čarape i nešto što se zvalo »okrugli češalj« poput sve žilave djece u Bronxu.
Mami je nedostajao njen vrt u Bristolu, pa nas je tata preselio u ono napušteno predgraĎe Edgemere na Long Islandu - nekoć pomodno odmaralište, no koje više nije imalo sreće. More je bilo sivo i hladno. Tamo sam imala prijateljicu kojoj je otac bio glazbenik u Capitol Theatreu i sjećam se kako sam mislila da smo nas dvije djeca umjetnika koji nas ne žele. U to je doba tata imao atelijer na uglu 14th Streeta i Union Squarea, i rijetko je dolazio kući. A kad bi i došao, on i mama bi se užasno svaĎali. Vrištali bi na ruskom, i onda bismo se Kitty i ja sakrile pod kuhinjski stol. Sjećam se kako je tata jednom zgodom rukama razbio staklena vrata i odmarširao u more. Vratio se kući mokrih hlača i s rukom koja je još krvarila. Mama je jecala na kuhinjskom stolu.
Kasnije se sjećam kako je na tom istom kuhinjskom stolu obavila pobačaj - bilo je to nešto tajno i užasno, o čemu se šaptalo na ruskom. Nakon toga su s njom odjurili u bolnicu - bila je izmesarena i krvarila je. Kitty i ja smo znale da se dogaĎa nešto strašno, ali nismo bile sigurne što. Tek smo kasnije shvatile. Tata nije želio još jedno dijete, i to je bilo to. On je odlučivao o svemu. Mama nije bila samo nesretna, nego se osjećala apsolutno bijedno. Nikad joj nije ni palo na um da bi mogla otići.
Ali bismo zato svakog ljeta, dokle god su mi djed i baka bili živi, odlazili u Englesku. To je bio veliki bijeg! Tata je zaraĎivao dovoljno da nas može poslati. Odlazili bismo mom djedu ibaki dok su u londonskom East Endu još držali povrćarnicu. Moja je baka imala bistre plave oči a djed jareću bradicu i jahao je konje. Nikad se nije potrudio razgovarati sa ženskom djecom, smatrao je da nisu vrijedna truda. Ali nas je baka obožavala. Moj djed je u Rusiji bio šumar, trgovac drvenom graĎom koji je kupovao drveće u šumi - iako Zidovima, naravno, nije bilo dopušteno posjedovanje zemlje. On je krasno jahao, i kad se njegov jedini sin Jakob obogatio - najprije kao krznar, a potom i kao filmski operater - on i baka povukli su se u mirovinu na Jacobovu konjsku farmu u Surreyju - sa slamnatim kolibama, oborom za konje i svim tim. Stric Jacob je, naravno, odbacio svoju ženu Židovku - i oženio se shiksom. Konji i shikse - dokazi milosti za židovskog boychiksa. On je moje roditelje doveo na farmu i tako ih spasio povrćarnice. Djed je pod stare dane učio za rabina. Ali nije ni dalje razgovarao s curicama.
Moj otac je u dvadesetim zacijelo zaradio malo bogatstvo - najprije anonimno slikajući za one agente koje je on zvao »krivotvoritelji slika«, a potom radeći glave filmskih zvijezda na plakatima za Metro Goldwyn Mayer. Radili su na komad - kao i slikari kataloga. Neki su su specijalizirali za glave, neki za tijela. On je radio glave.
A oni »krivotvoritelji slika« bili su momci koji bi izigravali umjetnike po odmaralištima poput Palm Beacha. Imali bi veličanstveni atelijer, nosili bi beretu, lepršavu radnu kutu, pa bi čavrljali s damama iz visokog društva. Oni bi izigravali slikare, i pritom bi pazili da platna stalno budu pokrivena, nevidljiva. A onda bi se uvečer u atelijer uvukao tata i napravio portret prema fotografiji, čuperku kose, krpici tkanine. Na tim je portretima zaraĎivao stotine dolara. Jednom mi je rekao da je u slomu 1929. izgubio više od sto tisuća dolara - znači da je onda bio današnji milijuner - i sve to slikanjem. Poslije sloma je morao ponovno ni iz čega stvoriti imetak. On je za vrijeme depresije radio za MGM.
Mogla sam ići u koledž gdje sam htjela - ali budući da je Kitty napustila školu i otišla na Nacionalnu slikarsku akademiju, i budući da je stalno dolazila kući s pričama o tome kako je tamo divno, koliko ima zgodnih dečki, kako je zabavno, ja sam zaključila da i ja želim napustiti školu. Pata mi je to dopustio.
On je za formalno školovanje osjećao samo prezir. Na Nacionalnoj slikarskoj akademiji profesori bi uvijek dražili dečke: »Bolje pripazite na Mirskicu - ona će dobiti Prix de Rome«, što je bila velika putna stipendija. Ali je oni još nikad nisu dali nekoj djevojci, i ja sam to znala. Zapravo, kad sam dobila dvije brončane kolajne, naljutila sam se jer sam znala da su to samo simbolične, a ne stvarne, novčane nagrade. A to je bilo samo zato što sam bila cura. Zašto su onda govorili »Bolje pripazite na tu Mirskicu!« ako ne zato da me muče?
S tvojim se ocem nikad ne bih upoznala da nije bilo tatinog prijatelja koji se zvao Rebas, a inače je bio Bjelorus. On je bio jedan od onih crtača plakata koji su se specijalizirali za glavu, i onda su on i njegov prijatelj, izvjesni gospodin Hittleman, koji je svirao violinu, kupili odmaralište u Catskillsu i nazvali ga Utopia. On je tu trebao biti kao svojevrsni dječji savjetnik. Ja sam tad imala sedamnaest godina. Ali je gospodin Rebas - tko zna zašto - silom htio spavati u mojoj sobi. Rekao je da me želi zaštititi. Nikad me nije ni pipnuo. Mislim da je bio peder, a ja sam mu bila alibi. Ali svejedno, kad je stigao tvoj otac sa svojom glazbom, očito je izgledalo kao da ja spavam s vlasnikom odmarališta. A i prekrasno sam se oblačila - nosila sam ogrtač od crnog baršuna što sam si ga sama sašila - i fantastične šešire. I onda bih lebdjela kroz cvjetna polja poput prikaze iz Sna ljetne noći. I tako me tvoj otac odlučio osvojiti. I bio je jako zgodan. I jako agresivan.
Imao je plave oči i smeĎu kosu. Bio je tumler, ravnatelj varijetea, kapelnik, glavni pisac skečeva -on je radio baš sve. Ja sam pomišljala kako su ti skečevi apsolutno i ubitačno loši - i kako su bestidni njihovi vicevi. Razina je humora bila katastrofa. U petak uvečer zezali bi se na račun dolaska uspaljenih muževa iz grada.
Ali moja premila sestrica nikad još nije vidjela ništa moje a da to odmah ne bi poželjela. I tako je, čim je došla iz grada, napisala komad za Sejmoura. Da to nije napravila, možda ja baš i ne bih bila sigurna da je on taj - ali je to odlučio. Ako ga Kitty želi, onda ga ja moram imati. Takve smo mi bile sestre! Nisam vidjela nikakva razloga da se udam. Bila sam slobodni duh, umjetnica. Žene bi trebale biti slobodne. Moj idol je bila Edna St Vincent Millay. A čak i moja majka, koja je živjela u tako groznom braku, jako se ponosila svojom prijateljicom koja je bila zubarica. Ona je čvrsto vjerovala u ono što bi ti nazvala ženskim osloboĎenjem. Ona nije bila jedna od onih koje bi izišle na ulice protestirati - ali je u to vjerovala. Kad sam, prije nego si se ti rodila, imala problema s tvojim ocem, ona mi je rekla: »Ostavi ga ako želiš. Ja ću ti pomoći koliko god budem mogla.« Željela je da mi u životu bude ljepše nego njoj. Nije me željela vidjeti u stupici nesretnog braka.
Jednom, kad sam s tatom putovala u Japan, usnila sam san o svojoj majci koji nikad neću zaboraviti. Noge su joj bile odsječene i krvarile su, i bila je vezana za stup, na vrhu zvonika, i sjećam se kako sam puzala po zemlji, gledala je i plakala, no ona je stalno govorila: »Sve je u redu, dušo, i nije tako loše.« To ilustrira naš odnos.
Moj otac baš i nije bio neki dok smo Kitty i ja još bile male, ali kad se rodila tvoja sestra Nana, on je otkrio očinstvo kao da ga je vidio na rasprodaji. On se nikad nije slagao s mojom majkom, i zato je silom htio da svi živimo zajedno - sve nas je utjerao u taj veliki stan i iz te bebe napravio centar svega. Ja sam bila sluškinja, tvoj otac je bio batler, mama je bila kuharica. Tata je bio kralj, i tvoja sestra kraljevna. I tako - djed kojeg si toliko voljela bio je najnoviji pronalazak. On meni nije bio uopće nikakav otac. Ti na njega imaš tako lijepe uspomene - ali on je za mene bio samo krvavi tiranin. On je praktički imao monopol na muški šovinizam! On se prema mami odnosio kao prema idiotu - stalno bi joj začepljivao usta. Da bih mogla odrasti uz takvoga oca, morala sam biti borac. A onda, sa unučicama, postao je svetac! Najprije mi uništi život, onda mi otme djecu!
Kad si se rodila, za vrijeme rata, skoro si umrla. Od svih beba samo si ti preživjela. Uvijek sam vjerovala da tebe najviše volim zato što sam se toliko borila da te održim na životu.

Lijep je dan babljega ljeta sredinom rujna - i prošlo je otprilike godinu dana otkako sam razgovarala s ocem. U mojoj smo kući u Connecticutu. Moja majka je, na moj nagovor, govorila u magnetofon. I nehotice je izlanula priču o svojoj zavadi s Kitty.
»I tako joj svi mi zapravo puno dugujemo«, kažem ja. »Da nije bilo nje, ne bismo ni bili ovdje.«
»Vjerojatno«, kaže majka, no ne misli to ozbiljno.
Među nama je još jedna stara svađa: njoj je krivo što ja idealiziram djeda, jer misli da sam baš ja od njega dobila ono najbolje, i jer nikad nije uspjela u sebi nadrasti ono ogorčenje što ga osjeća prema njemu. Ona želi da ja o njemu mislim što i ona.
»Ali on je prema meni bio drukčiji«, bunim se ja. »Zar ja o njemu ne mogu imati svoje mišljenje?«
Očito ne. Čak kad i u pedesetoj godini pravim interview s majkom, u nadi da ću, za potrebe autobiografije, istjerati stvari na čistac, ona se pjeni što imam vlastito mišljenje. Jer je njezino jedino ispravno.
»Zašto si ostala s njima ako ti je bilo tako mrsko?« pitam ja.
»To je bio put najmanjeg otpora«, kaže moja majka. »Na koncu su ipak otišli. I nikad im nismo dali da nam se opet dosele.«
U toj se svađi osjeća stara krv i ja osjećam da joj nikad neću doseći do dna. Djed i baka su mrtvi, no zavada ostaje živa. Ona je godinama cijedila sve naše snage i ostala je ovjekovječena u imenima kojim se zovemo. I ja svoga djeda i baku zovem »mama« i »tata« - a roditelje »Eda« i »Seymour«. Kad sam odrasla, pokušala sam svoje roditelje zvati »majkom« i »ocem«, ali sam to osjećala kao nekakav sekundarni nanos - bilo je nekako neprirodno. Moj djed i baka bili su i dalje glavni u dvorištu - iako već odavno mrtvi.
Dok smo majka i ja sjedile za magnetofonom, otac je bio sav na iglama. Osjećao se isključenim. Ali sad on ulazi u sobu, a u ruci mu je kartica na koju je ispisao oduži citat. Čita ga glasno meni i majci, kao pjesmu:

Došao sam do toga da budem to što jesam.
Star, ruševan, nestvaran i samom sebi,
Žrtva čiste neshvatljive 
slučajne proizvoljnosti života,
I zvjerski okrutnog istjecanja vremena.
Zašto sam ja ja, a ne netko drugi?
Mlad, a ne star ili još nerođen - A ne plod 
slučajnog sparivanja - Pretvoren u put - i položen u 
Kruti svijet,
Da cvatem - sparim se i smjesta nestanem.

»Znate li tko je to?« pita.
I, prije nego što itko stiže odgovoriti, odgovara:
»Gore Vidal. Veliki pisac. Iz njegove knjige 1876.«
»I njega su mrcvarili kritičari«, kažem u nadi da ću utješiti oca.
»Zajebi ih«, kaže moj otac odvažno. »Ako se jedanput provučeš, provući ćeš se i drugi put.«
»Ti si skoro umrla«, veli moja majka, »pri porodu.« Potom zastaje i dodaje s velikom ozbiljnošću: »Ali ja nisam željela dopustiti da umre ijedno moje dijete.«
Dan je bio iznimno blag. Majka je slikala vani na verandi - naslikala je akvarel s punom kacom grbaka. Ken nam je svima skuhao ručak i mi smo se jedno kraj drugog osjećali ugodno kao nikad prije nego smo se vjenčali. Pa ipak su ostale podjele. Ja ne mogu istinskizamisliti ograničenja u životu svoje majke i bake, i ne mogu odgovoriti na smućujuće pitanje zašto sam ja bila toliko slobodnija od svoje majke i bake. Znam da se nešto krije i u udaranju kćeri u barijere pred kojima su se našle njihove majke, udaranju koje nas tjera da otkrijemo tko smo mi zapravo. Ja vidim kako me vlastita kći ruši i razgrađuje. Ona to mora činiti da bi me se oslobodila. Ona se smije mojoj rastresenosti, mojoj stalnoj zabrinutosti, mojim vječnim rokovima. Ona ismijava moje brakove, moje prijatelje i moju sramotnu reputaciju pornografa. Ona sve to mora raditi da bi uspostavila svoj identitet kao suprotnost mojemu. Tako ona odrasta. Ja sam do iz kojeg ona niče. Ona me mora srušiti da bi izgradila zgradu vlastite osobe. Za nju sam ja samo gradilište - baš kako i treba.
Je li ljubav sloboda ili ropstvo?
To je pitanje oko kojeg smo se Ken i ja svađali kad god bismo raspravljali o vjenčanju. I to je ključno pitanje, zar ne? »Ljubav nasuprot Slobodi«, zapisala sam negdje u bilješkama za ove memoare: »kako ukloniti taj nasuprot.«
»Ako znamo da se volimo, to će biti sloboda«, govorio bi Ken. »Kolika je to sloboda znati kome uvečer dolaziš kući! Kolika je to sloboda kad se ne moraš gombati i baktati s osnovnim stvarima u životu! Kolika je to sloboda kad znaš da te netko voli zbog onoga što jesi!«
Isprva sam mu ja na to oponirala, i mislila tako muški. Brak je, za mene, uvijek značio ropstvo i pokoravanje, iz kojeg ću jedva čekati da pobjegnem. Isti brak koji muškarac doživljava kao solidan temelj, žena može doživljavati kao tamnicu.
Ali sam se zarekla da će ovaj put biti drukčije. Naša su osnovna pravila drukčija. Udala sam se odlučna da ne budem ta strahota - nečija žena. Tražila sam ravnopravno partnerstvo, znajući da to u suprotnom ne bi uopće moglo funkcionirati.
Pa ipak sam, već na samom početku braka otkrila da - usprkos svim obećanjima što sam si ih zadala - polako klizim u ulogu supruge: da svoju pažnju usmjeravam na renoviranje stana, da se, umjesto da pišem, bavim glupim kućanskim sitnicama, da se svojom ulogom supruge služim da bih markirala od svog posla, svog posla koji me oduvijek toliko zaokupljao svojim kontraverzama, i od kojeg se jedan dio mene želio povući. Mogla sam za to okriviti Kena, ali za to on doista nije bio kriv. Prije je to bilo zbog supruga- tropizma u meni. Čak i u četrdeset sedmoj godini, kad sam bila puna vlastite snage, vlastitog identiteta, nešto je - u meni željelo pobjeći iz kreševa i skupiti se u suprugu. To je izgledalo tako udobno, tako sigurno. Bila sam već tako umorna od borbe. Plutala sam kroz dane, spavala i kupovala. Nisam željela nastavljati rat.
Mnoge su borbene žene ispričale o tom prijelazu - toj želji da splasnu i sakriju se, toj želji da muškarcima prepuste vodstvo. Dok ne izazovem tog zmaja u njegovoj špilji, kako bih smjela i pomišljati da govorim u ime drugih žena?
Stalno sam se pitala i pitala kako je moguće da je ženska revolucija u povijesti toliko puta krenula i stala - počela nenadano kao potres, i potom zamrla podjednako brzo. Žene proliju oceane tinte, promijene neke zakone, promijene neka očekivanja - i potom splasnu i ponovno postanu vlastite bake. Kakva ih to dijalektika pokreće? Kakav je to osjećaj krivice što ih tjera da sabotiraju ono za što su se same izborile? Ili to možda i nije osjećaj krivice. Možda je to, što reče Margaret Mead u Zimi kupina (Blackberry Winter), zato što se »bebe previše smiješe«. Ili je to možda zbog emotivne napetosti zbog svakodnevne borbe sa svijetom.
Bitka za ženska prava još nije dobivena. Žene, dok još malo ne sazriju, ne mogu ni shvatiti kako su lukave patrijarhalne klopke. Mlađe feministice poput Naomi Wolf podcijenile su ukopanost patrijarhalne moći, kao i spremnost žena da je prihvate u vlastitoj duši. One još ne razmatraju čitav luk ženina života. Mi pristajemo na supružanstvo zato što smo navikle da nekog moramo kriviti i zato što smo tako nenavikle na slobodu. Draže nam je samokažnjavanje od pobjede nad vlastitim strahom. Draža nam je srdžba od slobode.
Kad bi žene postale potpuno svjesne tog dijela sebe koji muškarcima predaje moć, predviđanje pobjede moglo bi se i obistiniti. Ali mi smo još daleko od te samospoznaje. I od nje se udaljujemo još i više kad se povlačimo od psihoanalitičkog modela osobe. Dokle god niječemo važnost podsvjesnih motiva, pa i samo postojanje nesvjesnog, mi u sebi ne može iskorijeniti roba. Slobodu je teško voljeti. Jer nam sloboda oduzima sve isprike.
Kad bi to bilo svjesno, sve bi bilo lako - i lako bi se dalo promijeniti. Ali to je duboko zakopano. Mi obično ne shvaćamo da uzvisujemo sve muško i obezvrjeđujemo sve žensko. Mi obično ne znamo da smo podijeljene protiv nas samih. Mi ne znamo da smo tatu internalizirali kao onoga koji je u pravu, i mamu kao onoga koji je u krivu.
Sve knjige koje sam napisala na krvavom lešu svoje bake. Svaku sam od njih napisala s osjećajem krivice, pokretanom boli. Svaka je knjiga bila dijete koje nisam rodila, deset tisuća obroka koje nisam skuhala, deset tisuća kreveta koje nisam spremila. Ja želim, iznad svega, biti nepodijeljena, želim biti cijela (i to je, zapravo, tema čitavog mog opusa), ali negdje u sebi ja ipak ostajem rascijepljena. Poput čovjeka koji je nekoć počinio užasan zločin i ostao nekažnjen, ja stalno čekam da padne sjekira. I u tome, slutim, nisam drukčija od ostalih žena.
Moja je baka umrla 1969. Deset godina potom napisala sam ovu pjesmu, pokušavajući uhvatiti nešto od osjećaja što ih je u meni probudio njen primjer:
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:55

Слика

Prava žena

Zato što su sati moje bake prolazili
u pečenju kolača od jabuka,
& skupljanju trunja prašine,
& modrenju rublja & šavova i rubova
neizbježnom paranju -
ja nikad nisam redila kuću -
iako je zapravo jako volim
& želim da bude čista.
Zato što je minute moje bake
posrkao urlik
usisača za prašinu,
zato što je plesala valcer s perilicom za rublje
& čupala kose čekajući na majstora -
ja dajem svoje rublje na pranje,
& živim u prašnjavoj kući,
iako zapravo jako volim čistu kuću
kao i svi drugi.
Kao prava žena
ja volim mijesiti kruh
baš kao i osjećati
tipke pisaćeg stroja
pod prstima - elastične, elastične.
& miris svježe opranoga rublja
& lagano kuhanje juhe
dragi su mi skoro
koliko & miris
papira & tinte.
Voljela bih da se ne može birati;
željela bih da mogu biti dvije žene.
Željela bih da dani budu duži.
Ali su kratki.
I zato pišem
dok se prašina skuplja.
Sjedim za svojim pisaćim strojem
& prisjećam se svoje bake
& svih svojih majki,
& minuta što ih one izgubiše
jer su kuću voljele više nego sebe - & muškarac
kojeg volim sprema
kuhinju
& pritom samo malo gunđa
zato što zna
da je nakon svih tih stoljeća
to lakše njemu
nego meni.


Danas, nekoliko desetljeća kasnije, ti su osjećaji još jači.
I gdje sad ostaje žena stvaratelj? U nedoumici, kao i obično. Moja mi baka sjedi na ramenima i želi me ušutkati. Ona ma podsjeća na moje dužnosti: roditeljski sastanak, kupovinu, stvaranje gnijezda, brigu za privatnu sferu. Ali ja moram raditi i reći ne svom djetetu. I moj muž mora kuhati i hraniti nas.
I mora spremati. Postoji li neka androgina sloboda onkraj muškog i ženskog? Ona je potrebna i ženama i muškarcima.
Kroz sinapse mi se polako vraćaju uspomene iz djetinjstva. Ležim na velikom krevetu između tate i mame. Možda imam četiri ili pet godina. Probudio me ružan san, i moj me pospani otac donio u krevet i postavio između sebe i majke.
Blaženstvo. Kušanje raja. Sjećanja na amnionski ocean - toplina majčina tijela s jedne, i očeva s druge strane. (Freudianci bi rekli da sam sretna što ih razdvajam, i možda imaju pravo, ali dajte da to pitanje na trenutak ostavimo po strani.) Neka bude dovoljno reći da sam sretna tu u praiskonskoj špilji, da se kupam u zrakama raja.
Natrag, natrag u prošlost. Ležim i gledam gore, i strop je kaleidoskop graška i mrkvice - dječje papice - umirujuće i tople. Pomiješani mirisi moji i roditeljski. Obiteljski feromoni. Poznati mirisi iz kojih smo se svi rodili. Na trenutak izvan ovog ni nema svijeta, ni sestara, ni učitelja, ni ulica, ni automobila. Eden je tu, između mojih usnulih roditelja, i nikakva izgona nema na vidiku. Namjerno ostajem budna da uživam u trenutku paradisa, što vrluda kroz purgatorio svakodnevnog života, inferna škole i sestara, konkurentskih ratova između jama s pijeskom, i okrutnosti druge djece.
I baš tu sve i počinje - u paradisu djetinjstva. I to je mjesto na koje nas pjesništvo želi vratiti. Polovima našega biča - ljubavi i smrti: roditeljskom krevetu i grobu. Naš put nas vodi od jednoga k drugom.
Moja baka na ramenu se uznemirila. Ona ne želi da to pišem. Ona vjeruje da je put mudrosti u životu žene šutnja o svim istinama koje zna. Opasno je, shvatila je ona, paradirati poznavanjem intimnih stvari. Pametna se žena smješka i drži jezik za zubima. Moj je problem što se tako ne mogu pisati knjige. Napose ne knjige s bar mrvicom istine.
I tako se vraćamo, neizbježno, na problem žene koja piše istinu. Mi moramo pisati istinu da bismo opravdale vlastite osjećaje, vlastite živote, a ta smo prava stekle tek nedavno. I samo provizorno. Diktatori spaljuju knjige zato što znaju da te knjige pomažu ljudima da sačuvaju svoje osjećaje, a ljude koji zadržavaju osjećaje teže je slomiti.
Patrijarhalno je društvo tradicionalno vezivalo usta javnom ženskom izražavanju osjećaja zato što šutnja sili na pokornost. Moja baka misli da me želi zaštititi. Ona ne želi da me kamenuju na trgu. Ona ne želi da me zbog mojih riječi stave u klade. Ona me želi zaštititi kako bih ja mogla spasiti sljedeću generaciju. Ona ima matrijarhalni interes za održavanje naše obitelji na životu.
Tiho, mama, svijet se promijenio. Mi tražimo da nam se da vlastiti glas. Mi nećemo govoriti samo za sebe nego i za tebe. I naše kćeri, nadam se, neće nikad morati ubijati svoje bake.
Ja krećem u komandoski napad na kuhinju, da ugrabim sendviče s maslacem i jabučnim sokom, posute sitnim šećerom, dok moja starija sestra drži stražu (i bebu).
»Što to radite?« upitala je baka.
»O, ništa«, kažem ja i bježim u zaklon sa sendvičima.
»Djeco!« viče baka. »Djeco!«
Mi se pravimo da ne čujemo.
»Djeco«, zove ona. »Što se to igrate?«
»O, ništa«, velimo mi, pa žvačemo sendviče u ormaru, skrivajući se pred zamišljenim nacistima.
Mi ne znamo da se igramo ljubavi i života. Ne bismo to znale čak ni izgovoriti. Ali se igramo da spasimo život, da dobijemo na vremenu, igramo se jer je to način učenja života.
Moja starija sestra, koja je izmislila tu igru, rodila se 1937. Kad se ona prvi put pojavila na svijetu, on je već bio na rubu rata, i ona je osjećaj opasnosti upila s majčinim mlijekom. Ja sam pošla za njezinim vodstvom, kako to čine mlađa djeca. Opsjedali su me detalji: beba umotana u kolicima za lutku, moja misija u kuhinju, da ugrabim sendviče, moja luda trka hodnikom kroz zamišljenu šumu, prepunu zamišljenih nacista, sa zamišljenim strojnim puškama na ramenima, osjećaj kako sam važna, jer sam preživjela, i jer donosim, jer pribavljam hranu.
»Snovima počinje odgovornost«, kaže pjesnik Yeats, tvrdeći da citira drevni tekst. U igrama počinju ozbiljni poslovi našega života. I dalje vjesnik, i dalje hraniteljica, skrivam se u namirisanu špilju ormara za rublje i tu pišem, i zatim izlijećem da iz svijeta skupim sredstva za život, pa trčim natrag da nahranim sebe i bebu.
Beba koju hranim ponekad je moja kći, ponekad sam to ja, ponekad su to moje knjige. Ali je taj model grozničave borbe za život sasvim jasan. Kod mene se izmjenjuju razdoblja mira s razdobljima maksimalnog stresa. U mojoj glavi još bjesni Drugi svjetski rat.
Pokušavam zamisliti bakin život u usporedbi sa svojim. Rođena u Rusiji iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, i odgojena u Odesi, u adolescentskim je godinama došla u Englesku, i tu se udala i prije početka Prvog svjetskog rata rodila dvije kćeri. U dvadesetim godinama svojega života odgajala je dvoje male djece u New Yorku, preživjevši pogrome, predrevolucionarne nemire, epidemiju gripe, tuberkulozu, Prvi svjetski rat, gubitak domovine, emigraciju, dva nova jezika, dvije nove zemlje. A ja, druga kći druge kćeri druge kćeri, njezino breme nosim na svojoj duši.
Hvatam ih kao životne šanse. Prigrlila sam hrabrost i upornost što ih je prenijela na mene. Ali sam stekla pravo da o tome i govorim - pravo o kojem ona nikad nije ni sanjala.
Kamo odlaze sve uspomene?
Sad, kad moja majka zna da pišem autobiografiju, donosi mi pisamca na malim žutim dopisnicama. Tekst na posljednjoj glasi: »DeeDee, Smjehulja i Slavni.«
»Sjećam se jako mutno«, kažem majci. »Tko su oni?«
»O - tvoji imaginarni prijatelji«, kaže ona. »Znala si s njima razgovarati satima. Nikad nisi išla nikamo bez DeeDeeja, Smjehulje i Slavnog.«
Stojim nasred groblja. Svakoga dana umre još netko mlađi od mene. Svakoga dana osmrtnice donose vijesti o nekom iz koledža ili srednje škole ili sa studija tko je umro u četrdeset sedmoj, četrdeset osmoj, četrdeset devetoj ili pedesetoj. Ponekad na televiziji vidim svoje razredne drugove, i oni izgledaju kao starci i starice. A ponekad srećem ljude za koje se uopće ne sjećam kako se zovu.
Kad ću i ja biti kao teta Kitty? Kad ću sve to zaboraviti?
A sad su čak i moji imaginarni prijatelji iz djetinjstva otegnuli papke. Od svega su mi ostala samo njihova imena na dopisnicama.
O njima se ne sjećam baš ničeg. Tko bi pobogu oni mogli biti? Trebam li ih ponovno izmisliti, od imena naviše?
Slavni je, slutim, nekakav dubler koji se ušuljao na mjesto moga oca. Odjeven je u snježno bijeli smoking sa svijetloplavim različkom u reveru. Kosa mu je zacrnjena i zalizana prema natrag Brylcreemom i zaudara na ledenomodru Aqu Velvu. Taj vonj doziva u sjećanje tiho brenčanje klavira u susjednom stanu i crno-plavu limuzinu s faličkim perajama. On pleše kao san, i u cipelama od uglačanog antracita klizi preko antracitnog poda. On je čežnja, ljubav, sreća, put na Mjesec na krilima od paučine. On može svirati sve iz svoje lažne knjige - zaboravljene pjesme poput »Tolike uspomene« ili »Jerseyjsko skakutanje« ili pak slavne poput »Ljubav je ušla« i »Dim ti ulazi u oči«. On zna plesati tango, mambu i rhumbu (sa zvučnim RH), a kad odlazi, ostaje ti tuga (no draža ti je i ona od nekog drugog momka). On je i tata i divlji riđokosi momak s harvardskim šalom koji je držao vrata na vlaku podzemne željeznice na uglu 78tha i Central Park Westa. Jednom je oznojio majicu, ostavio ti je u košari i onda si je ti izvukla, ali je nikad nisi oprala. I od tada stalno spavaš s njom.
Svi drugi koje si voljela i za koje si se udavala bili su samo dubleri Slavnog. Njegove su oči istodobno plave i zelene i smeđe i boje toploga zlata. On može mijenjati glave brže od kraljevne Langwidere. Što si starija, susrećeš ga sve rjeđe. Dašak melodije, što zapuhne kroz zid, miris znoja i slatke kolonjske vode, i kao da ga opet vidiš. Jednom si kružila gradom u ponoćnoj limuzini i tražila ga, sigurna da ćeš ga, ako ga nađeš, uvući u auto i poševiti se odmah tu, na podu, dok šofer s Brailleovim očima i kristalnom lubanjom vozi kao vlažni baršun i daje ti priliku da i ti napraviš isto. O, Slavni - kad ćeš doći da živiš u mom životu?
»Nikada.«
»A zašto?«
»Ti to znaš.«
Zato što je čežnja limuzina koja nikad ne staje, leteći sag što klizi iznad dimnjaka, onako kako ih vidi leteći Peter Pan, odlomak pjesme kojoj se ne sjećaš pripjeva. O, Slavni, dođi, i smjesta me poševi.
»I hoću. Ja to činim diktirajući ove riječi.«
A što je s DeeDee? DeeDee je sveamerička djevojka. Ona je ona kojoj djed i baka nisu Rusi i koja nema batike s Balija prebačene preko stubišne ograde. Ona je ona koja ima zube bijele kao led i hladne kao hladnjak, i kosu od plavog Dynela. Ona im bombonski ispruganu krinolinu i preko nje modru pustenu haljinu s tufnicama - tufnicama lancem spojenima za druge podlice. I ti si imala takvu haljinu, ali u njoj nikad nisi izgledala kao DeeDee. Kako to? Regularna. DeeDee je bila regularna djevojka, nešto što ti nećeš biti pa da živiš sto i šest godina. Imala si haljinu s tufnicama i dvodijelni kostim i kopču za kosu, ali obmanula nisi nikoga. Jer si bila nedvojbeno neregularna. I znaš što? Ti si još i danas neregularna - čak i među piscima, i tu si neregularna. Ti nikad nećeš biti DeeDee. Ti ne pripadaš nikamo, imaš smiješno ime, i uvijek izgledaš kao nešto što nisi. I ne možeš promijeniti ime u DeeDee, pa ma što da pokušala. Ti si Erica, Erotica, Eroica, kako su te zvali u srednjoj školi; ili Isadora, Fanny, Jessica, Leila, kako si zvala samu sebe u knjigama. Ali nikad normalna plava DeeDee koja se udaje za kapetana ragbijske momčadi, i nikad nećeš ni čeznuti za Slavnim, a kamoli kružiti gradom u traganju za njim i željom da ga pozoveš u svoju dugu limuzinu.
DeeDee je imala bijelo vjenčanje i dva cijela pet komada djece. Ona nije nikad imala ništa što ne želi i nikad nije željela ništa što nema. I zašto se onda, pobogu, uopće igra s tobom? I to je baš to. Ona je uzela svoje špekule i otišla kući, ne ostavivši nikakav trag u sjećanju. To joj ne bi dopustila njezina majka. Ona, kao prvo, nikad nije ni spadala u tvoju kuću. Ali ti ipak nedostaje. I ona čita tvoje knjige i pokušava ti reći u knjižarama u trgovinskoj četvrti da je ona neregularna baš kao i ti, i da DeeDee zapravo i ne postoji. Ona te voli zato što nisi DeeDee, zato što je probušila DeeDee i prokazala je kao mit, zato što si uzela njezinu odjeću i napunila joj glavu putenim snovima koji se nikako ne daju otjerati.
Smjehulja je bilo ime što sam ga stvorila za sebe: srednje dijete, ja također, obdarena, puna smijeha, skakutava, željna da se svidi, dobro dijete koje se u mene umiješalo - Smjehulja je bila pristojna, zahvaljivala je roditeljima na večeri, uvijek bi pojela grašak, pazila na mala i velike slova, i nikad nije piškila u kadu. Smjehulja se ljubila s dečkima koji joj se baš i nisu jako sviđali, zato što nije htjela da je smatraju mrgodnom. Ona je išla u dućan, štedjela kovanice, uslužno dozivala kola na doku za trajekte na Fire Islandu sve dok nije skupila dovoljno novaca da kupi sve misterije Nancy Drew. A onda ih je čitala sve jednu po jednu, sve dok nije shvatila kako se prave knjige, i kako natjerati čitatelja da okrene stranicu - što je nešto najsmješnije što je Smjehulja ikad otkrila.
O, Smjehuljo, hoćeš li se ikad udati za Slavnog? Samo u knjizi, rekla je ona, tako da se za nj može udati i DeeDee.
Četvrtog imaginarnog prijatelja nisam izmislila ja već moja majka ili baka ili čak i prabaka. To je Hashka Messhuggeneh. (Ona nije na dopisnici, ali su je ono troje zbog nečeg poveli sa sobom.)
Tko je ona bila? (Jer bila je to nedvojbeno ona.) Nju su zazivali kad bi netko podivljao od bijesa (što se u mojoj kući često događalo), i kad bi onda netko drugi rekao: »Izgledaš kao Hashka Messhuggeneh.« Je li ona prikaza iz kakvog dalekog shtetla? Je li ona luđakinja iz Grodna ili skupljačica krpa iz predgrađa Odese? Nosila je luđački šešir i zimi i ljeti. Ruho joj je bilo prostrano i crno, i u njemu se skrivale sove, djeca, odsječeni dijelovi tijela. Kvocala je kao kokoš, mlatila krilima kao labud i imala je ljeskave, luđačke oči. Pričala je priče o bebama skuhanima u voćne kompote i kobasicama koje su pjevale i lutkama pretvorenim u stvarnu djecu.
Ona je bila u prilično dobrim odnosima sa Slavnim. On bi po nju dolazio svake noći u svojoj dugoj limuzini. (Nitko u tom shtetlu još nikad nije vidio automobil, a o limuzini da se i ne govori.) Što je to on od nje htio, to nismo znali, ali smo mislili da ga je zacijelo zavelo njezino ludilo.
Potom su se vjenčali i izrodili različite kćeri. Jedna je bila DeeDee - koja je, naravno, bila savršena. Jedna je bila Smjehulja, koja se trudila da u svemu ima što više uspjeha, i koja je oko sebe širila smjehuljke i smjehuljke. Još je jedna bila Erica s neodređenim prezimenom. Stalno ga je mijenjala u nadi da će joj se vratiti sjećanje. Ali je sjećanje nestalan prijatelj. I, na kraju, iz uspomena ostaje samo ono što čitaš po knjigama.
I tako vidimo da trošna uzica sjećanja puca na svaki ćuh. Ako si proživjela djetinjstvo u kojem te nitko nije kažnjavao za tvoja maštanja, u kojem se majka čak i veselila prisjećajući se imena tvojih imaginarnih prijatelja, onda možeš odrasti i postati trio alter-ega: DeeDee, Smjehulja ili naprosto prosta Erica.
Svoju majku blagoslivljam samo zbog jednog: zbog tog radovanja fantaziji, zbog prava na snove što ga je prenijela na mene. I to je dar - najveći što mi ga je dala.
To sam primirje s majkom sklopila tek kad smo Ken i ja već neko vrijeme bili u braku.
Kao prvo, bojala sam se da postajem ona - što je prilično prirodna evolucija u braku u kojem su se reprizirali toliki elementi iz braka mojih roditelja: bliskost, žestoke svađe, osjećaj sigurnosti. Mislim da nije neobično da parovi prolaze kroz fazu slijepog roditeljskoga braka, ali je važno i da tu fazu ostavimo za sobom. U suprotnom se pojavljuje opasnost da brak postane trajno deseksualiziran.
Kao dijete, osjećala sam se osuđenom na samoću, da budem čudak i mučenica. Samoću sam gubila tek sa svojim roditeljima, dok bih spavala između njih u toj čarobnoj šupljini. Ali sam ja, kao i sva djeca, bila nametljivac. Nisam imala svog partnera. Godinama sam glumila varijacije edipovskih snova. Moja stalna putovanja, susreti s muškarcima u dalekim hotelskim sobama, bili su, shvatila sam to u četrdesetim godinama života, zamaskirani snovi o susretima s ocem za njegovih beskonačnih inozemnih putovanja. Kad mi je to sinulo - a vjerojatno se to dogodilo na onom sudbonosnom izletu u Umbriju - igra je hotelskog seksa najednom postala suvišnom. Ja neću zavoditi oca i nalaziti se s njim po inozemnim hotelima. On pripada mojoj majci. Kad sam se odrekla fantazije da ću ga osloboditi okova i uzeti ga za sebe, mogla sam napokon prihvatiti da imam svog vlastitog partnera i prestati letjeti iz grada u grad, sastajući se s jednim muškarcem za drugim. (Možda je moje biranje oženjenih muškaraca, i potom odluka da im ne dopustim da ostave svoje žene bilo još jedno edipovsko maslo -htjela sam ih istodobno i imati i nemati.)
Moja je majka prihvatila Kena kao nikog prije njega. Možda je to bilo naprosto zbog premorenosti. Ili je to možda bilo zbog mamaloshena. Ili je možda shvatila da sam ja napokon priznala njezin brak. Nisam joj više bila rival. I imala sam vlastitog muškarca da me svaki dan voli. Majka i ja smo sad počele razgovarati na nov način. Možda sam ja naučila slušati na nov način. Mislim da mi život svojih roditelja sagledavamo drukčije na svakoj dionici našega puta, a u pedesetoj, udana za prijatelja i nakon što sam prihvatila da me se voli, mogla sam na svoje roditelje gledati kao na ljude.
Nikad nisam pomislila da bi moja majka mogla pristati na interview, ali se pokazalo da sam bila u krivu. A u krivu sam bila glede toliko toga u životu - pa zašto ne bih bila i u tome?
Moja majka je, međutim, danas tako krhka da bih je najradije uzela u naručje i zagrlila, ali se bojim da ću je slomiti. Ja oko nje hodam kao po jajima - čudna metafora kad je riječ o majkama. Čak i dok je intervjuiram, pazim da je ne povrijedim. A istina je da sam do toga došla samo zato što sam je, jednom zgodom kad sam imala dvadeset i nešto, doista uvrijedila. Isplazila sam jezik na čitav njen život. Emancipirala sam sebe Strahom od letenja i odletjela u slobodu. Napisala sam manifest protiv vlastite majke. A baš mi je ona dala hrabrost da to učinim.
»Osjećam se kao da sam upravo pročitala vlastiti nekrolog«, znala bi reći pročitavši neke moje pjesme. Što se pak tiče romana, tvrdila je da ih nikad ne čita, jer sam joj draža kao pjesnik.
»To nije tvoj nekrolog«, odgovorila sam joj. »Ja te volim.« Ali je ona imala pravo, a ja krivo. I, napokon, kakve to veze treba imati s ljubavlju? Može se voljeti pa ipak ubiti, i poslije tugovati. Kad je to ljubav ikad spriječila umorstvo?
Naravno da sam joj napisala nekrolog, baš kao što ga je ona napisala svojoj majci, u tom avetnom snu, baš kao što ga sad Molly piše meni. Pisanje majčina nekrologa jest znak da si živa. To je neizbježan čin. Na taj način kradeš život.
A majka, kojoj su iščupali srce da ga prinesu kao žrtvu na oltar poezije ili proze, ljubavi ili slobode, i danas veli, kad se odraslo dijete spotakne: »Jesi li se udarilo, dijete moje?«
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:56

Слика


Glava 17
Rađanja, umiranja, krajevi

Činiti i načiniti cvijet...
Muriel Rukeyser, Život pjesništva

Postoji i konačni protuotrov: moramo se naučiti voljeti ih i opraštati im. Do takvog se stava dolazi teško, i uvijek s tjeskobom.
Louise Bogan, Putovanje po mojoj sobi: Autobiografija Louise Bogan: Mozaik

Rađanja, umiranja, krajevi

Kako stižem na kraj ove knjige, nešto u meni panici i želi me zablokirati. Prestajem pisati dalje. Vraćam se i pokušavam preraditi stara poglavlja svojega života - pretopiti ih, izbrusiti ih, promijeniti epizode, poredak, kraj. A istina je: ne želim završiti knjigu i pustiti je od sebe. To je kao da pustim da ode i život. Onda će prestati biti moja; otići će u svijet i postati poput vatrogasnog hidranta na koji piša svaki cucak. Tako će otpočeti dugi put, udaljavajući se sve više od moje volje, mog mozga, mog jezika, da uđe u srca svih ljudi koji je trebaju. Ali će u međuvremenu, poput djeteta, možda pretrpjeti mnoga zlostavljanja. Ponekad su moje knjige glasnici koje bi ljudi najradije upucali. A onda one traju dalje, usprkos svemu što se protiv njih urotilo.
Gledam oko sebe u Americi, i vidim da ludilo vlada. Vlast je preuzela Antiseks liga. Neke su se feministice iz moje generacije žestoko angažirale za antiseks ideju. Istina jest, seks je doista zastrašujući, pun je nesavladiva mraka i nelogičnosti, zbog čega ga je mnogo lakše potisnuti. Lakše je vrištati SILOVANJE! no priznati sudioništvo u požudi, lakše je svojatati moralno uzvišenu ulogu žrtve nego priznati naše vlastite želje da viktimiziramo druge, lakše je zlo projicirati prema van nego ga priznati kao dio vlastite anarhične osobe.
Hoćemo li radije spaliti put nego joj dopustiti da progrglja iznutra? Žene su uvijek tako potresene seksualnošću, toliko nesposobne da je smjeste u pretinac, da smo uvijek lak plijen za trapljenje tijela, a Amerika je još i danas puritanska zemlja. Mi ne slavimo Mariju nego krpenu lutku, ne majku već ludu Djevicu očišćene utrobe, predadolescenticu koja sve ljudske izljeve proglašava bljak i koja je spremna u sebi - i drugima - ubiti sav taj bljakizam.
Sve ono za što sam se borila u svom životu i u svojim knjigama:
- za ironiju, za stereoskopski vid koji dobro i zlo vidi samo kao pismo i glavu istog ljudskog novčića, za integraciju tijela i mozga, senzualnosti i spiritualnosti, medeno slatke pohote i filozofske strogosti - danas se našlo u krajnjoj opasnosti. U Catharine MacKinnon dobili smo suvremenu verziju Savonarole - spremnog da umjetnost prinese kao paljenicu zato što bi ona mogla »naškoditi« ženama -ženama kojima je naškodilo u prvom redu to što im je stoljećima bila uskraćivana baš ta hrana. Nemoguće je, međutim, sve to dokazati u svijetu koji ne poznaje lingvističku preciznost, kao ni ironiju i satiru, svijetu u kojem se video-sličice koje je mjere milisekundama proglašavaju komunikacijom.
Ja pišem knjige već preko dvadeset godina, i svaki je put sve teže ispuštam iz ruke. U procesu objavljivanja ja vidim svojevrsnu lutriju u stilu Shirley Jackson, u kojoj je svaka reakcija bačeni kamen. Ali se ne baca samo kamenje. Kod čitatelja nailazim i na veliko uvažavanje - pa čak i ljubav. Ali da bih došla do njih, kao da moram protrčati kroz šibe. Baš ta poruga, to sprdanje i ponižavanje ono je zbog čega žene drhte pri pomisli da preuzmu vodstvo (ili autorstvo). Mržnja je tako velika, srdžba tako nemilosrdna, mržnja prema sebi tako bezdana. A što je zločin? Što sam se drznula imati svoje mišljenje? Što sam se drznula biti ushitljiva, seksualna, duhovita, tvrdoglava, ekscesna? Ako dvojite da netko u tome može vidjeti zločin, samo pogledajte što je sve napisano o ženskim ushitima, seksualnosti, humoru i ekscesima! I to će vas ušutkati.
Cijela se zamisao, čini se, svodi na to da nas se ušutka tako da nas se navede da ušutkavamo jedna drugu. A kad ćemo mi prestati igrati tu kukavičku igru?
Doba je godine koje najmanje volim: to je ona zagrada između Dana zahvalnosti i Božića. Dani su kratki. Tama se usijeca u popodne. Grad se ne miče, zaglibljen u lažno veselje i prazan ritual.
Prošlo je već skoro godinu dana otkako su Kitty primili u Hebrejski dom za starije osobe. žali se da joj daju pilule koje joj oduzimaju pamćenje, i vjerojatno to objašnjenje nije gore od drugih. Nije sposobna za slikanje. Njezina mi socijalna radnica objašnjava da bi je slikanje previše uznemirilo, no možda se više ne sjeća ni kako da slika, i to je uznemiruje. To kao da nitko ne zna. Ako ona više ne slika, onda je, mislim, nadživjela svoje vrijeme. Ali to i ne velim. Naprosto zakazujem sastanak da se nađem s njom i »skrbničkom ekipom«, a onda se vraćam borbi sa svojom knjigom.
Pri kraju prosinca dolazi do pomračenja Mjeseca. Ken i ja smo se vozili skroz od Vermonta pod njegovim zlatnim diskom, a onda smo se, o ponoći, uspeli stražnjim stepenicama naše stambene zgrade na dvadeset deveti kat, izišli iz stubišta na razini krova i pošli u šetnju kroz zvijezde. Grad je miran. Krov izgleda kao Mjesečev krajobraz. Prometna buka kao da je najednom stala. I mi tako stojimo sami nasred krova, zabacujemo glave dok nas ne zabole, i gledamo kako crna sjena grabi Mjesečevo lice.
Dok pomrčina postaje potpuna, prolazi sat i pol. Mi stojimo u transu i uzdrhtali, i ne možemo otići dok tama ne poklopi čitav disk. Kad se s druge strane pojavljuje kriška svjetla, ja velim:
»Drago mi je što sam to vidjela.«
»I meni«, kaže Ken.
No ni on ni ja ne znamo reći zašto.
Nakon pomrčine, otkrivam da ne mogu zaspati. Mačak Basil i bišon Poochini pronašli su toplu šupljinu između mene i Kena i sad mirno spavaju. Ken je već daleko, disanje mu je plitko a bradato dječje lice smireno. Ja sam pomalo gladna, ali prelijena da ustanem. Najednom mi u usta dolazi okus svježega seljačkog sira i domaćeg džema od šljiva sa smežuranim kožicama - i tu su odmah i djed i baka.
Oni bi obično doručkovali ovo: svježi raženi kruh ili challah, svježi seljački sir, izrezan u pravokutnik koji se mrvio, hladan, kiseo i pod jezikom pomalo s okusom na kredu, bakin džem od šljiva u kojem su još ostale smežurane kožice, a ponekad i koštica. Taj bi se sir stavljao na kruh, pa malo razmazao, i onda bi se na sve stavio džem. To se jelo brzo, da se ne zasvinjiš. Piće je bio čaj s mlijekom ili medom.
Moj djed i baka sjede za stolićem za doručkovanje, i hrane sebe i mene.
»Rodoljublje je uspomena na hranu pojedenu u djetinjstvu«, rekao je Lin Yutang.
I najednom se prisjećam kako sam, pošto je djed umro, pobacala njegove stvari. I shvaćam da ću to isto morati učiniti i roditeljima i Kitty, a Molly će to morati napraviti meni. I ukus će se tih jela izgubiti - i nestati poput Mjeseca za pomrčine.
I što će ih onda vratiti? Ništa.
Mi smo stvorenja čije je pamćenje preveliko za svakodnevnu upotrebu - sve dok ne postane premaleno. U trenucima nesanice, mozak me boli puninom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ali već osjećam kako dolazi san.
Odlazim posjetiti Kitty u Hebrejski dom za starije osobe i zatječem je kako sjedi između dva muškarca. Jedan se od njih predstavlja kao zubar i divi se mojim predkutnjacima. »Sjekutić je najjači zub u tijelu - jeste to znali?« pita me on. Drugi muškarac, izvjesni gospodin Goldlilly, drži ruku na Kittynu stegnu. Ona kao da je zaboravila na svoj lezbizam.
»Milo«, kaže mi ona, »tako mi je drago što te vidim.« Izgleda dobro - čilo, čak i rumeno. Ona svakog zove »milo« da prikrije zaborav imena. (Možda to objašnjava i široku praksu takvog obraćanja u kazalištu.) Kitty napušta svoja dva obožavatelja i odlazi sa mnom u prostorije za dnevni boravak. Sjedamo i gledamo rijeku što se ljeska u prosinačkom suncu.
»Drago mi je što te vidim«, kaže ona.
»I meni«, kažem ja. I meni je drago što vidim nju.
»Što radiš?« pitam.
»Ništa posebno. Samo živim iz dana u dan. Ali me brine stan.«
»Ništa ne brini, Kitty, ja ću se za sve pobrinuti.«
Ne kažem joj da ćemo ga morati prodati da platimo račune tog glamuroznog staračkog lječilišta.
»Zašto ga ti ne preuzmeš, dušo, i ne iznajmiš ga? Tad bih ja mogla živjeti s tobom. Meni treba samo lijepa soba sa sjevernim svjetlom, i kupaonica. Ja nisam od onih koje se nameću. I možemo se vidjeti s vremena na vrijeme.«
Najednom, na odjelu dolazi do komešanja. Molly i dvije njezine prijateljice trkom dolaze kroz hodnik. Sa svojom dugom kosom, rasparanim trapericama, velikim radničkim cipelama, musavim kariranim košuljama, one mijenjaju energiju prostorije. Sve su tako visoke. Dok su one rasle, Kitty se skupljala u se.
Dok smo Kitty i ja razgovarale, hodnikom je kružila sjedokosa žena dječjega lica, gurajući hodalicu. Ona sad zastaje i pita Molly: »Gdje je moja soba? Ne znam gdje je moja soba.« Molly je nježno vodi do sestrinske sobe i pita za položaj njezine sobe. Potom vidim kako staricu odvodi onamo.
»Tko je to? Tko je to?« pita Kitty kad nam prilaze Molly i njezine dvije prijateljice.
Molly nam ih predstavlja kao Sabrinu i Amy.
Kitty veli: »Veseli me što smo se upoznali.« Pamćenje joj se izgubilo, ali joj je šarm ostao nedirnut. Ljupko se smiješi.
»Milo«, kaže Kitty Molly, »ta ne mogu ovdje živjeti do smrti, zar ne? Voljela bih živjeti S tobom.«
»Ne, Kitty«, kaže moja kćer, »ovdje ti je mnogo bolje. U svom si stanu bila tako sama i tako si se bojala.« Ona je vrlo jaka i vrlo otvorena. I mnogo hrabrija od mene. »Mislim da će mama morati prodati stan«, kaže ona.
»A što će biti s mojim slikama?«
»Za njih ću se ja pobrinuti«, kaže Molly. »Ja volim tvoje slike.«
Za godinu dana, koliko je Kitty ovdje, moja je kći postala mensch.
»Mislim da si u pravu«, kaže joj Kitty.
Kad ja odlazim odvesti Molly, Sabrinu i Amy natrag u grad, Kitty se vraća dvojici svojih zbunjenih prijatelja.
»To je moja nećakinja«, čujem kako kaže zubaru i gospodinu Goldlillyju. Ali se još ne može sjetiti kako se ja zovem.
Desetog prosinca moja majka slavi osamdeset drugi rođendan. Okružena unucima, smije se i izgleda skoro sretno. Kad vidim kako mi je majka opuštena, i u meni se nešto opušta. Kad bi samo ona mogla prigrliti život s radošću, mogla bih i ja. Osjećam kako sam čitav život mučila sebe zato što sam osjećala da su nju mučili. Čitavog sam života patila zato što sam nekako osjećala da ona želi da to tako bude. Budi sretna, mislim, promatrajući je među unucima. Molim te, budi sretna, da mogu i ja.
Dvije večeri kasnije, do mene stiže poziv od oca s hitnog odjela newyorške bolnice.
»Mama se srušila«, kaže on. »Sad smo na hitnom. Nemoj dolaziti.«
Ako to shvatim doslovno, znam da će pobjesnjeti. Ali ga jednom i ja izazivam, shvaćajući ga doslovno. Kasnije ga nazivam doma i pitam kako je majci.
»Ona se ljuti na tebe«, kaže otac, »što nisi došla.« I spušta mi slušalicu.
Spavam snom mrtvaca, i nadam se da se više nikad neću probuditi i nikad više pogledati roditeljima u lice. Sanjam kako lutam Elizejskim poljima između svojih predaka, i kako svakoga od njih pitam: »Jesam li već mrtav?«
U džepu mi je osušeni embrij velik kao kažiprst. To je dijete koje nikad nisam rodila - ili sam to možda ja. Noge su mu se razmrvile i otpale. Ruke također. Zašto nikad nisam rodila tu bebu? Zašto mi se runi u džepu?
Ujutro odlazim u New York Hospital, i kroz hladni zrak hodam kao zombi. Nisam stavila šminku i nosim crne gamaše, crnu dolčevitu i crnu jaknu s kapucom, kao da sam već u koroti. No dobro, molim, ako sam već zla kći, onda ću to i biti. Lutam labirintskim prolazima ispod uličnog nivoa, i pitam se koji će me hodnik odvesti do lifta za kardiologiju. Napokon ga pronalazim. Uspinjem se na drugi kat, pronalazim put do majčine sobe i pozdravljam njezino iskeženo lice.
»Zašto si uopće dolazila?« pita ona.
»Zato što te volim«, velim ja.
»Ha«, kaže ona. »Gdje si bila sinoć?«
»Tata mi je rekao da ne dolazim.«
»On je potresen«, kaže ona. »Ne smiješ ga slušati.«
»Znam«, velim ja.
Ali ja čekam, čekam na nekakvu veliku knjigu pravila za život (ili umiranje), čekam na neko golemo jamstvo ljubavi, nekakvu konačnu hranu, nekakvu epifaniju, nekakvu spiritualnu transcendenciju. Moja se majka zavaljuje u jastuke, iza leđa joj se zapliću kose, a oči su joj istodobno i hladne i prijazne.
»Nije baš ugodno«, kaže ona, »razmišljati o vlastitoj smrti.«
A ja razmišljam, kad bih mogla uzeti vlastite godine i dati joj ih poput kakve suvremene Alceste, bih li to učinila? Bih li zamijenila svoj život - to što je od njega ostalo - za njezin? Ne. Ne bih. Zgrabila bih preostale godine pohlepnim rukama. Dovršila bih ovu knjigu, pa nastavila drugu, pa još jednu. Odbacila bih svoje potajno radovanje vlastitoj paralizi.
Naraštaji su žena žrtvovali živote da bi postale svoje majke. Ali mi više nemamo taj luksuz. Svijet se isuviše promijenio a da bi nam dao da živimo živote svojih majki. Mi sebi ne možemo priuštiti nikakav osjećaj krivice koji nas vuče u prošlost. Mi moramo odrasti, pa željele to ili ne. Moramo prestati kriviti muškarce i majke i sa strašću uhvatiti svaki trenutak svojega života. Ne možemo si više priuštiti rasipanje svoje kreativnosti. Ne možemo si priuštiti duhovnu lijenost.
Moja mi majka neće dati pravila za život - ali si ih možda ja mogu dati sama.
»O čemu to razmišljaš?« pita me ona.
»Da te volim, i da ne želim da umreš.«
»Neću umrijeti«, kaže ona i najednom se razvedrava.
Lice joj se puni krvlju; meni niz obraze teku suze.
Kad odlazim iz bolnice, odlazim kući i opijam se crnim vinom po prvi put od tko zna kada, dok čekam da mi se muž i otac pridruže za večerom.
»Moja majka će umrijeti«, blebećem sebi u bradu, dok mi se sve više magli pred očima. »Ako ne sada, onda drugi put, ili prvi put poslije toga... »Čekam da mi vino donese inspiraciju, ali mi ono donosi samo tupost.
U trenutku kad svi sjedamo za večeru, ja sam tupa i glavoboljna i najveći mi dio razgovora ne dopire do svijesti. Sve se to zbiva na periferiji svijesti. Ken i moj otac zajedno pjevaju pjesme na jidišu iz mjuzikla: to je ritual povezivanja. Ja počinjem piti kavu da se malo rastrijeznim. U trenutku kad sam se sasvim razbudila, moj se otac već sprema otići.
Ujutro se budim da, kao i obično, doručkujem s Molly, i onda se vratim u krevet. Osam sati ustupa mjesto devetom, pa desetom, pa jedanaestom satu. Ležim u krevetu kao da umirem - umjesto majke. I naravno da umirem. Svi to činimo, u svakom trenutku.
Ali moja odvojenost od same sebe doista je ekstremna. Zvjerski sam ljuta, osjećam se deprimirano i zaglavljeno, jer ne želim ispustiti tu knjigu.
Kakvog smisla ima voljeti majku kad će i tako umrijeti, i kakvog smisla ima voljeti samu sebe kad ću i ja i tako umrijeti, i kakvog smisla ima voljeti ovu knjigu, kad može samo nestati u vijavici objavljivanja?
Zaboravila sam na svoje čitatelje. Zaboravila sam da je moj posao da budem glas. Sjetila sam se samo svog bijednog ega i masnica. Ja razmišljam o kraju, ne o procesu. Kad god pomislim na kraj, zaglavim se.
Čitavo prošlo ljeto, u pokušaju da izgubim kilograme i dobijem mladenački izgled, pila sam pilule za ubijanje teka. Izgubila sam puno kilograma, ali sam također postala i tako okretna da više nisam mogla sjediti na miru. Kad sam se skinula s pilula, moja osoba kao da se rastepla. U kutovima sam vidnoga polja vidjela divlje zvijeri. Osjećala sam kako mi nešto glođe srce i želju da vrištim na ulici. Kad je završila i ta faza, ušla sam u dolinu očaja. Odijeljena od same sebe, željela sam nekakvu tvar koja će me ponovno zašiti u jedan komad. Pomalo sam pila - no što bi to bilo važno, kad me je malo pića bacalo u takvu depresiju? Tvar koja mi je trebala bio je spiritus, ne špiritus. Da bih mogla dovršiti knjigu, trebala mi je Erica Jong, a ja sam pronalazila milijun načina da pobjegnem od sebe.
Postupno se izvlačim iz kreveta i počinjem novi dan.
»Ne smijem piti«, govorim sebi. »Ne smijem to zaboraviti.« Pijem kavu, gazim pedale na gimnastičkom biciklu, odijevam se i prelazim ulicu do svog ureda.
»Naravno da ne mogu dovršiti knjigu ako nemam sebe«, govorim sebi. Duša se budi kroz služenje, a pisanje je moj način služenja. Služenje je moj način ponovnog spajanja uma i duha. Bez duha, ja sam prah. Bolje bi mi bilo da držim glavu bistru od vina i pilula, da mogu pisati.
To je nacugano obećanje samoj sebi. To je žestoka spoznaja istine. Ja sam se stalno udaljavala od energije koja me je držala na životu.
Sljedeći dan niti pijem niti uzimam pilule. Majka se vraća kući iz bolnice. Sljedeći dan niti pijem niti uzimam pilule. Moja majka odlazi na liječniku kontrolu. Sljedeći dan niti pijem niti uzimam pilule. Odlazim na ručak s prijateljicama, i dajem sebi rijedak dan posvećen mentalnom zdravlju. Ako knjiga ne izlazi, dat ću joj mira. Neka svoje zanimljive kristale skuplja u tmini.
Nakon ručka, odlazim posjetiti majku. Ona leži na krevetu, odjevena u kimono od žute svile. Prozor joj se otvara na Central Park - puca ljudski pogled na park s jedanaestog kata - na krošnje, na krov Taverne u zelenom, na obrise Fifth Avenue. Soba joj je obložena kromnožutim tapetama na kojima rastu ružičaste krupne ruže. Među ružama su razbacane slike beba. Na zidu su sve bebe što ih je načinila svojom vještom rukom: Molly sa svojim crvenim čuperkom, ja sa svojim viticama boje lana, Nana sa svojom kestenjavom kosom, riđokosa mala Claudia, crnokosi Tony i Peter, i plavi Alex... sva djeca i unučad uhvaćena u snu mjesec ili dva nakon rođenja.
»Zašto si tu?« pita majka. »Ima problema?«
»Ne, samo želim znati što činiš da ti bude bolje.«
Majka mi neodređeno priča o svojoj terapiji. Kao da joj je dosadna, na nju ne obraća nikakvo zanimanje.
»Vidi«, kažem ja, »ako želiš umrijeti, zašto ne pozoveš sve da im veliš zbogom? To je častan izbor. Tvoj izbor. Ali ako želiš živjeti, onda uzmi svoj lijek i pokušaj proživjeti još nekoliko lijepih godina.«
»Ja želim živjeti«, kaže ona.
»Ja to volim. Još nisam spremna živjeti bez majke«, kažem, a onda se prigibam i uzimam je u naručje kao da je i ona jedna od tih beba na zidu. Tijelo joj je slabašno, kosti umotane u svilu, ali je miris sva moja povijest. Tako se nismo zagrlile već godinama.
»Zašto nisi dovršila tu knjigu?« pita me.
»Ne znam«, kažem ja.
»Bojiš se kritike«, veli ona. »Ali kritika je znak života! Znaš li koga ne kritiziraju? Onoga tko je nitko i ništa! Samo mrtvaci mogu pobjeći kritici.«
»To je istina«, kažem ja.
»Svi ćemo mi spavati jako dugo«, veli ona. »Ne liježi u postelju sa strahom. Misliš da sam ti spasila život dok su sve one druge bebe umrle, zato da bi se sad skutrila i drhtala?«
»Vjerojatno ne.«
»Dakle - kući i dovrši knjigu!«
»Hoću«, kažem ja.
»I onda - kako glasi zadnja rečenica?«
Zastajem da razmislim, zagledana u zid beba, među kojima sam i ja. Najednom mi u glavu dolazi rečenica. Izgovaram je jakim glasom.
»Ja nisam moja majka, i neću biti kao moja majka, jer preda mnom stoji druga polovica života.«
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:57

FUSNOTE

1 Dražesna riječ iz jidiša, koja označava sajamsku tričariju. (Op. autora)

2 Moj muž, inače pravnik, kaže mi da sam u pravnom smislu u krivu, bičevana generacija (Whiplash generation) je zapravo »zaštitni znak«, navodi on. Ali ja sam proživjela život držeći se načela Ne fitilji i Udri brigu na veselje.

3 Jidiš, materinji jezik. (Op. autora)

4 Daisy Buchanan - Glavna junakinja Scott Fitzgeraldova romana Veliki Gatsby. (Op. pr.)

5 WASP, kratica od White Anglo-Saxon Protestant (Bijeli anglosaksonski protestant), u vrlo slobodnom prepjevu Amerikanac »od stoljeća sedmog«. (Op.pr.)

6 Master of Commerce and Administration, magistar trgovine i uprave. (Op.pr.)

7 Opaska prikazivaču. Ja se to ne uspoređujem s Proustom, no jesam U ga bar smjela čitati? (Op. autora)

8 Carpe diem - Iskoristi dan, lat. (Op.pr.)

9 Umjetnik-glazbenik, ali pomalo ironično. (Op. autora)

10 Vitice na sljepoočicama što ih nose ortodoksni Židovi. (Op. autora) 11 Zabranjenu hranu, to jest takvu koja nije kosher. (Op. autora)

11 Zabranjenu hranu, to jest takvu koja nije kosher. (Op. autora)

12 »Jao si ga ocu kojemu su djeca kćeri«, veli Talmud. Blagoslivljam svog oca što je imao hrabrosti da to ironizira. (Op. autora)

13 Webster i Oxford english Dictionary, dva najautoritativnija rječnika američkog engleskog odnosno engleskog jezika. (Op. pr.)

14 Eponimijska junakinja Priče o O. (Op. autora)

15 Engl. vuk; očito aluzija na simpatičnog junaka iz Disneyjeva crtica »Tri praščića«. (Op.pr.) 16 »Pork« je svinjetina. (Op.pr.)

16 »Pork« je svinjetina. (Op.pr.)

17 Dong je muški organ, song je pjesma, tong je »bong«, long je dug. wrong je pogrešan. Sve rime na Jong očito nisu podjednako uspjele. (Op. pr.)

18 »Beetle« (buha) i "Beatle« (član popularnog sastava) čitaju se jednako. (Op. pr.)

19 Zatvorska posjeta. VIP je inače na engleskom kratica za značajnika, »very important person«. (Op.pr.)

20 Molila se. (Op. autora)

21 Neprevediva igra riječi. »Dick« je, dakako, muški organ. (Op. pr.)

22 Sućuti. (Op. autora)

23 »Dark Lady of the Sonnets«, nepoznata crna dama »crna kao noć«, kojoj je S hakespeare uputio svoje sonete. (Op. pr.)

24 »Muškarci-o-stojte«, neprevediva igra riječi. (Op. pr.)

25 Američki feministički hibrid od Miss (gospođica) i Mrs (gospođa). (Op. pr.)

26 Prema američkom kirurgu Henryju J. Heimlichu: postupak kojim se naglim pritiskom na vrh trbušne šupljine istjeruje predmet zalutao u dušnik. (Op. pr.)

27 Nakon djelomično uspjelog pokušaja da spol promijene muškarcima, feministice su ga mnogo uspješnije promijenile Bogu. (Op. pr.)

28 Admecijeva žena koj a je, da mu spasi život, otišla u Had, odakle ju je spasio Heraklo. (Op. pr.)

* * *
Слика