Erika Jong

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:46

Слика

Agencija je očito u oglas ubacila »slavni spisatelj«. Kim i njezina majka možda su očekivali da je riječ o muškarcu. A možda i ne. Vibracije su bile u pravu. Kim je za sve nas predvidjela malo svjetla u sljedećih nekoliko godina. Molly će rasti. Ja ću pisati. I nijedan pas neće uginuti.
Kad sam upoznala Margaret shvatila sam da misli ozbiljno i da je blagoslov. Imala je bistre plave oči koje su se smjesta susrele s mojim. Obudovjela već skoro godinu dana, nakon što je njegovala »svog Boba« oboljela od bou Gehrigove bolesti, Margaret je trebala dijete koje će odgajati skoro koliko je i meni trebala ona. Njezin se muž razbolio gotovo odmah kad je otišao u mirovinu, Uslijedile su dvije godine degeneracije, i potom dugo umiranje.
Deprimirana i sama na Floridi, Margaret je u trenutku kad smo se upoznale bila u dubokoj koroti, Odlazila je na sastanke Anonimnog alkoholičara da nauči kako da prestane bjesnjeti na Boga. Naučila je kako da potvrđuje, umjesto da niječe.
Kao žena vozača kamiona sa šest osovina i za duge pruge, naučila je brinuti se o svemu i donositi brze odluke. Izgubila je jedno dijete, no sačuvala četiri ostala. I predala se svom životu, kako ja nisam svojem. I Bog ju je poslao da me nauči kako.
Kad sam se upoznala s Margaret, bila je punačka od tuge: bila je to sitna okrugla ženica s intenzivnim plavim očima i prosijedom kosom. Ona je došla da sa mnom i Molly pozivi čitavo desetljeće. Kad je stigla, Molly je imala pet godina; kad je za stalno otišla u mirovinu, imala je petnaest. (U međuvremenu je to već bila učinila, ali to nije potrajalo.)
Margaret nije bila sluškinja - osim sluškinja Božja. Ona je osjećala potrebu da bude potrebna. Da bi nadvladala smrt, morala je stvarati rast. »Ne bih to učinila ni za koga osim za vas«, uvijek bi govorila.
Ona nije bila samo Mollyna dadilja, nego i moj učitelj, sponzor mog samopoštovanja. Ona me uputila u svakodnevno meditiranje, u brigu o vlastitoj duši, naučila me da živim dan po dan. Život s Margaret bio je kao da me je netko vratio u djetinjstvo i pružio mi drugu šansu. Proživjela sam neurotično židovsko djetinjstvo. Sad sam dobila drugo i drukčije.
I bebinoj je mami potrebna mama. Molly, Margaret i ja bile smo rekonstrukcija praiskonskog plemena. Naša komuna u Connecticutu mogla je živjeti i u špiljama Lascauxa. Margaret mi je pružala pet neprekinutih sati dnevno, potrebnih za pisanje. I pomagala mi da u mom ognjištu uvijek bude vatre.
Ona je bila najdragocjeniji dar što sam ga primila u životu - nakon Mollyna rođenja i acidofilnog mlijeka mojih roditelja. Moji su mi roditelji dali život. Molly je tom životu dala smisao. Margaret mi je pomogla da taj život održim na životu.
Nadam se da sam joj dala koliko i ona meni. Da nije bilo nje, materinstvo bi progutalo čitavo moje pisanje.
Molly, Margaret i ja putovale smo po čitavom svijetu. Tetošile smo pa nogirale mnoge muškarce. Margaret je moje dragane krijepila domaćom pilećom juhom, vjerno ih informirala da sam »pod tušem« kad bi svratili dok bih ja bila u krevetu s drugim, i bila je tu zbog Molly kad ne bih bila. Ona me naučila da je odgovornost materinstva podijeljena. A naučila me i kako da slušam vlastito dijete. Na koncu se ona povukla i pustila mene da je ja preuzmem. Kad je Molly počela tražiti mene, a ne mog dublera, Margaret se povukla u ulogu izvršne domaćice.
Na početku adolescencije, Molly je bila dovoljno sretna da živi s dvije majke protiv kojih se mogla buniti. Imala je dovoljno dosjetki za nas obje. I dovoljno bijesa. Svakoj su djevojci potrebne najmanje dvije majke koje će optuživati.
Koliko naš svijet skučuje život žene! Egipatska seljanka što je prekapala naplavni mulj Nila imala je kao pomoć bar sestre i rođakinje. Možda je i bila i siromašna i nepismena, ali teško da je bila i sama kako smo to mi u svojim fantastičnim kupaonicama. Zamišljam »povlaštenu« američku ženu u kraljevskoj kupaonici, i s plentravcem koji joj viri između nogu dok sjedi na tronu. Ona ima bezbroj aparata ali nikad i dodatni par ruku, koji joj je potrebniji od svega. Američke žene možda i moraju prati najbolje kupaonice. Ali počesto nemaju nikoga da s njom podijele svoju djecu.
Žene u Americi čitaju stranice o »životnom stilu« koje su zapravo glorifikacija kupovine. One nas uče da se, da bismo bile voljene, moramo zakloniti koprenom šminke. I mi tu koprenu spremno stavljamo, misleći da nas ona oslobađa. Šminka za nas nije ništa više dobrovoljna no što je to veo za arapske žene: to je naša zapadna verzija feredže.
U trideset devetoj godini života, imala sam trogodišnju kćer, sve odgovornosti muškarca i sve dužnosti žene. I svoj sam kruh zarađivala govoreći to - dok se od žena očekuje da čine baš suprotno. Najednom sam shvatila o diskriminaciji žena i ono od čega meštitio moj raniji život. Bez nekoga tko će uzdržavati moje dijete, nije mi bilo druge no nastaviti pisati - bio je to jedini meni poznati način zarađivanja za život - pa ipak me moje pisanje uvijek dovodilo u ukriženu vatru rata među spolovima. Težila sam spokojnom životu, pa ipak nisam imala pojma kako da do njega dođem. Proživljavala sam tipično iskustvo svog naraštaja - pa ipak na povlaštenoj razini koju većina moje generacije nije još ni počela dosizati. No povlaštena ili ne, bila je strahovito stresna. Jer sam bila odgojena da zauzmem svoje mjestu u svijetu koji više ne postoji.
Ako već moram živjeti kao muškarac, pomislila sam, onda moram potvrditi i svoje pravo na muška zadovoljstva: na mlade konkubine.
Bližio se moj četrdeseti rođendan, i ja sam tragala za najljepšim rođendanskim darom. Nisam li ga zaslužila za sav svoj težak rad? Za održavanje vatre i bebe na životu?
Zamislite, ako želite, modrookog dvadesetpetogodišnjaka. Visok je sto osamdeset osam, ima savršen nos nalik na skijašku skakaonicu, sedefaste zube, ošamućujući smiješak, snažna prsa, mišićave ruke, bicepse i listove. I kao da to nije dovoljno, on također voli pjesništvo, umjetnički je uvrnut, a kurac mu je umjetnički zavrnut. Estetski se izvija prema gore poput brunirane demeskinje.
Kako sam ga upoznala? Ne preko novinskih pisama koja reklamiraju muškarce s velikim privjescima (iako mi ih moji obožavatelji stalno šalju), nego u zdravljačkom klubu, preko prijateljice. On se iznojavao u Nautilusovu stroju - što je bilo baš upoznavanje u stilu sedamdesetih na prijelazu u osamdesete.
Will Wadsworth Oates III. bio je zelena grana na trulom obiteljskom stablu. Jedne je vjetrovite večeri došao na čaj i nikad otišao - osim kad bi trebalo kupiti nove utege i stare Harleyje.
»Horizontalno govoreći«, kako je Lorenz Hart napisao za Pala Joeva, »on je sad u najboljoj fazi.« Ali je i vertikalno bio prilično dobar, Znao je kako se nosi smoking. Obiteljski ga je odgoj naučio kojom se vilicom treba poslužiti. On nikad ne bi pobrkao finger-bolu s raguom. Također je dobro izgledao i sa šeširom, tim znakom ženskog Petka - ili glumca. Znao je jedriti, plivati, pjevati i skinuti se u sekundi. I bio je jako drag. Moji su ga prijatelji pederi obožavali. Moje su prijateljice prezrivo otpuhivale i nazivale ga iza mojih leđa žigolom. (Ali intelektualnim - kako bi se to reklo.) Bio je librofil, romantik, pikareskni junak. Volio je tvrde knjige i meke žene.
Ljubav se hrani sličnošću ili umišljenom sličnošću. A kad se to raspadne, pobjesnimo. Zašto? Zato što smo sami sebe obmanjivali da smo našli svog blizanca.
Kako sam mogla znati da će se Will (ili Oatsie, kako su ga zvali stari prijatelji) nuditi većini mojih prijateljica, salijetati moje prijatelje za audicije i stalno »posuđivati« novac?
Mislila sam da poznajem pravila: nabavila sam mu kreditnu karticu. Ali ih nisam poznavala sva: limit je bio previsok.
Kupovala sam mu prekrasna odijela, darovala mu auto (ali sam ga, vođena praktičnim smislom, zaboravila prenijeti na njegovo ime). Ljeti bih ga vodila Ciprianiju u Veneciju kao starletu. Kad bi u bazenu plivao krugove, divile bi mu se ne samo dame, nego i gospoda. Will se toliko žudio dopasti, da je mogao natjerati svakog da se u nj zaljubi. Sav je svoj glumački dar unio u vlastiti život.
Ali Židovke i oružje ne idu zajedno, a Will je u mojoj kući držao nabijene pištolje. Kad sam to otkrila - pet godina prekasno - izbacila sam ga iz kuće. Možda sam za to i bez toga bila spremna. U početku sam mislila da nisu nabijeni (»stara priča, gospođo«) zato što se kleo da streljivo drži na drugome mjestu.
Kad ga se danas prisjećam, on mi se u glavi stapa s Colettinim Cherijem. I zamišljam ga kako u krevetu gleda kako mu stoje moji biseri. U njemu je bilo razigranosti rođenog žigola - a on je povremeno potreban svakoj oslobođenoj ženi. Konotacija te riječi odaje naše neodobravanje samog zadovoljstva. Ali život za osjetilno i zadovoljstva ne mora uvijek biti nešto loše. Will je bio moj Bakho - lijep, androgin, pun soka.
Mi se žigolu protivimo zato što se njegova ljubav plaća, ali se ne protivimo plaćeniku kojemu se plaća da ubija. Naši se kipovi dižu condottierima a ne cavalierima serventima. Naš bi svijet bio mnogo bolji kad bi bilo obratno.
Pederi tu točku izvode mnogo bolje od žena. Možda oni bolje shvaćaju pogodbu. Oni ponekad svoje ljubavnike i usvajaju, prepoznajući u tom odnosu svojevrsno igranje roditeljske uloge. Ali to na kraju čak i njima izađe na nos. Kad se prestanu držati pogodbe, onda pobjesne. I izbace te kopilane iz kuće.
Will je u biti bio dijete - iako bi ponekad u njemu prevagnuo laktaš. On je volio glumu, ne samo na pozornici, nego i u svakodnevnom životu. Kad bi Jon dolazio po Molly, on bi na tratini dizao utege.
Nadao se da će tako izgledati dovoljno opasan da mi bude zaštitnik. Bila sam dirnuta.
Stalno je forsirao da se vjenčamo, a ja bih otezala. Nije tu bila riječ samo o tome da mi je bilo draže da ostanem pravno nevezana, što me intrigiralo, nego i u tome što sam znala da se za nj nikad ne bih mogla udati. Ali se moj život mogao svakog dana promijeniti - i to bez intervencije pravnika. I tako nisam rekla ni da ni ne. A on je bjesnio.
Uvijek sam mislila da ga Molly voli. Kasnije mi je rekla da ga se bojala. Kad pomislim na nabijene pištolje, sva se stresem. Will se uvijek kleo da su pištolji dobro zaključani. No kako je to mogao znati kad je okamenjenost bilo njegovo normalno stanje? Nad nama su zacijelo bdjeli anđeoski korovi. I Margaret je zacijelo doletjela s njima.
Kad je naš život postao kronično grozan, shvatila sam koliko pije. Puno. Odvukla sam Willa u AA, uvjerena da bi se on trebao rastrijezniti. Još jedna grandiozna samoobmana. Kao i mnogim drugim ovisnicima, i meni je trebala tuđa da se suočim s vlastitom.
Počeli smo zajedno odlaziti na sastanke. Spočetka su me užasavali i obično bih ih čitave proplakala. Ne znajući ni sama zašto. Mrzila sam i taj jezik i te parole, sprdala se na račun govora AA-ovih obraćenika, sputanih stezuljom fraza njihova programa: »Zuri polako«, »Dan po dan«, »Skini to s popisa briga«, »Pusti grijeh i pusti Boga«. A onda sam počela uviđati da je AA jedino mjesto na svijetu gdje me primaju s nekritičnom dobrodošlicom. I tako sam se zaljubila u AA - što je bila blažena alternativa slike prirode krvavih pandži i zuba, svojstvene ostatku našega društva. Ljudi iz AA ljubazni su iz principa. Oni znaju da sebi mogu služiti samo tako da služe drugima.
Will je ostao trijezan godinu dana. Ja dvije. Taj okus trijeznosti pokrenuo me iz mrtvila, ali i razbio našu vezu. Tad sam otpočela svoj još nedovršen put niz dugu i vijugavu cestu predavanja. Još sam svojeglava i bojim se, ali sad to barem znam.
Kad se Will selio iz kuće, otkrila sam kvržicu na lijevoj dojki. Dok sam čekala što će pokazati biopsija, Willa i mene nakratko je pomirio smrtni strah. Istoga dana kad se pokazalo da je kvržica benigna, on se odselio. Kvržica se još neko vrijeme vukla, pa nestala kao da je nikad nije ni bilo.
Sanjala sam o njemu bez prestanka. Gdjekad to činim i danas. U snovima me on još može dovesti do orgazma. Kad sam sama u hotelskoj sobi ili se uselim u unajmljenu kuću bilo gdje u svijetu, on mi smjesta dolazi.
Čula sam neke ljude kako kažu da sve svoje stare ljubavi i dalje vole u nekoj sinapsi. Isto bi se moglo reći i za mene. Uspomene zakrivaju ljubav oblacima, i bolje da je tako, no ispod magle zaborava, ipak zaostaje ljubav. Ja ih i dalje volim sve odreda - Jona, Willa, Michaela, Allana. Volim ih čak i više nego onda kad smo bili zajedno zato što danas imam više razumijevanja. Oni tu ljubav vjerojatno ne žele, no ona je ipak tu. I ne mogu je izgubiti. Vraća mi se u snovima.
Čini mi se da sam proklizila preko razvoda kao preko debelog, ravnog leda. Ali ovo nije bilo tako: bilo mi je kao da sam propala kroza nj.
Dolje, kroz crnu vodu, potopljena u tinti, no bez moći da njome pišem (bez pera, bez papira), nemoćna da čitam, nemoćna da dišem, nemoćna da stojim na glibovitu dnu. Kroz crninu svjetlucaju događaji, i vraćaju mi tugu svega toga.
Jednoga se jutra budim s Willom u vodenom krevetu u Connecticutu. Kućno zvonce vrišti. To je sudski dostavljač došao ravno iz Dickensa, s grubim crvenim licem i gustim busom žute kose.
Posrćući izlazim iz kuće, golotinje omotane vlažnim frotirskim ogrtačem.
»Oprostite«, kaže on, ledeno uljudan kao tajna policija u Nabokovljevoj Zembli.
»Vi ste gospođa Yong?«
»Jesam.«
»Ovo je za vas.«
I predaje mi debelu kuvertu, a onda se brzo okreće, da bi potrčao ledenom prilaznom stazom i odvezao se.
Kuvertu razdirem još na vratima, drhćući čitavim tijelom. Nikad još nisam vidjela sudskog dostavljača. Niti takav komad papira. On veli, ako se odselim iz okruga Fairfield, da ću biti »tužena u skladu sa zakonom« i izgubiti skrbništvo nad Molly (»potomkom rođenom iz toga braka«) ukoliko mi »stalno mjesto boravka« ne bude koji od sljedeća četiri grada: Westport, Weston, Fairfield ili Redding.
Vrlo zbrkana tužba, vjerojatno protuustavna i neostvariva, ali ipak ubod u srce. Na koncu konca, i sama osjećam da sam oduvijek bila »loša majka« zato što moram raditi za njezino izdržavanje. Nekako sam uspjela prihvatiti nedostatak potpore za dijete, povremene okrutnosi i (recimo isključivanje telefona i prebacivanje na sekretaricu, kako ne bih mogla vidjeti što je s mojom dvogodišnjom djevojčicom), no ovo je sabotaža nad sabotažama: uzet će mi moje dijete da me kazne za moje buntovne knjige. Ta me je izdaja zasjekla do kosti. (U to doba još nisam mogla znati da su tužbe za oduzimanje djece postale »okrutna i neobična kazna« za sve one koje su htjele istodobno biti i majke i žene od karijere.)
Nakon dvije godine i nekoliko tisuća dolara, Jon i ja sjedimo u brlogu socijalnog radnika u prizemlju stamfordskog suda. Socijalni radnici, jedan muški, jedan ženski, pitaju nas u žargonu socijalnih radnika:
»Koje je područje vašeg nerazumijevanja?«
Mom je advokatu nekako uspjelo spriječiti Mollyn dolazak u sudnicu, providjeti me liječničkim potvrdama koje su svjedočile da je mentalno zdrava, te navesti sud da odbaci tužbu i uputi nas na »posredovanje« - što je tarapija koja ne olakšava život nikom osim samom sucu. Kod »posredovanja« onaj normalni obično popusti, a onaj ludi iznudi odluku - obično dernjavom.
Čekali smo puna dva sata u predsoblju u prizemlju punom crnih adolescenata iz geta, premlaćenih latinskih žena i ostale sirotinje koja si razvod ne može priuštiti.
Kad od nas traže da iznesemo svoj problem, otkrivamo da ga ne možemo ni formulirati. Napokon Jon uspijeva propentati: »Moja bivša žena želi da naša kći ide u Školu etničke kulture - a ja mislim da bi trebala ići u Dalton.«
»Ovaj - mislim da bi joj bilo bolje u etničkoj, zato što je...« I tu stajem.
Dva nas socijalna radnika gledaju kao da smo oboje glasno prdnuli.
»To se sigurno dade riješiti«, kaže žena prigušenim glasom.
I tako pravimo »kompromis«. Ja ću poslati Molly u Dalton (školu u koju je nekoć išao Jon), a on će povući tužbu. Ja stavljam na vagu Mollynu uznemirenost zbog parnice i pohađanje po mom mišljenju krive škole, pa se odlučujem za manje od dva zla. Jon sliježe ramenima i povlači tužbu. Jer mu je već muka od toga. Kao i meni.
Godinu dana kasnije, baš se spremam objaviti Mollynu knjigu o razvodu (Molly's Book of Divorce), ilustriranu knjigu za djecu o djevojčici koja stalno ide iz mamine u tatinu kuću i obratno.
Knjiga je ironična, ali je melem za djecu i roditelje koji su propatili razvod. Napisala sam je kao priču pred spavanje ne bih li pomogla Molly da se snađe u životu u kojom je stalno u toj drugoj kući ostavljala čarape, gaćice i mede. A napisala sam je i za sebe. Jer završava zabavom na kojoj se razvedeni supružnici i njihovi novi partneri svi odreda ljube i mire. Lijepi snovi. Knjiga je već u tisku -kad najednom advokatovo pismo zaustavlja sve.
Jonov advokat prijeti, ako ne promijenim ime djeteta, da će se poslužiti svim raspoloživim sredstvima da ishodi zabranu knjige.
Otac Alise u Zemlji Čudesa nikad to nije učinio, baš kao ni otac Christophera Rob ina (koji je, naravno, bio autor), ali bi uzalud bilo sudski dokazivati da dječje knjige tradicionalno dobivaju ime po stvarnoj djeci. Izdavača je već bila obuzela panika. Pozvao me u svoj ured i zapovjedio da se pokorim zahtjevu.
Da izbjegnem parnicu, mijenjam curici ime u Megan, i tiskarski se strojevi još jednom pokreću. Meni šalju račun za makulaturu. Beskrajni sastanci s pravnicima da umirim izdavača, no pri tom rubim snagu. Tabloidi se dohvaćaju priče i prave iz nje uobičajeni ričet. Svi prikazi knjige pišu o »skandalu«, a nijedan o knjizi. Kakvom skandalu?
Nije bilo ni parnice, ni zabrane; bilo je samo advokatovo pismo, bile su oštre riječi i beskrajna sastančenja. Ali je knjiga ipak dobila mrlju. Izdavač od nje pere ruke. A roditelji koji bi u njoj mogli naći utjehu za svoju djecu nikad je i ne nalaze u knjižari. Ali, kao da je riječ o defektom djetetu, ja odbijam dići ruke od nje. Odlučna da objavim knjigu u drugom obliku, slažem fragmente u televizijsku priču - Loretta Swift je mama, Keri Houlihan djevojčica, Alan Katz pilot. Pilot je strahovit. Ali to nikad nije serijalizirano.
»Razvod je propast«, vele televizijski menadžeri.
»Loretta je prestani«, kažu televizijski menadžeri (koji su, šest mjeseci prije toga, htjeli da baš ona glumi). Ona je to odglumila veličanstveno, i sablasno pokrala nešto od mog manirizma, kako to glumice i inače čine. Zahvaljujući svojoj neobičnoj kombinaciji srčanosti i umilnosti, mogla je postati pravo nadahnuće majkama koje same odgajaju djecu. Ali su tu seriju razradile žene a prekrižili muškarci - kao i obično. Serija je umrla negdje između »Loretta je prestara« i »Razvod je propast«. Emitirao se samo propali pilot- nastavak, no on je dobio bolje prikaze od većine mojih knjiga. Pa nestao u limbu video-produkcije.
Godine 1986. u Americi je pola obitelji bilo razvedeno, ali ne i u televizijskim komedijama situacije. »Razvod« je na javnoj televiziji i dalje ružna riječ. Nekoliko godina potom dolazi do pravog stampeda za takvim programima.
»Vi ste pravi prorok«, govore mi danas televizijski menadžeri. »Bili ste godinama ispred svog vremena.«
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:47

Слика

Megan je rasprodana. Dječji psihoterapeuti otkrivaju je i kupuju po antikvarijatima kao pomoć pri savjetovanju djece koja proživljavaju razvod. Ja im šaljem zaostale primjerke, koliko ih imam. Ali je knjigu uglavnom nemoguće naći - ona je još jedna žrtva razvoda.
Nakon te sabotaže, meni se malo pobrkalo u glavi pa tužim Jona zbog smetnje, i navodim gubitak sredstava za život i prekid svog rada. Smetnja je sasvim stvarna, no zakon to ne predviđa - on ne liječi slomljena srca. Ta apsurdna nova parnica vuče se tako skupo neko vrijeme, i tako još jednom prekida moj rad.
Na koncu otkrivam da se ne mogu ljutiti na Mollyna oca toliko jako i dugo da bih se mogla nastaviti parničiti. Jer prema njemu i dalje osjećam nježnost. Sanjam kako jednog dana postajemo prijatelji. I želim nastaviti život.
Jon i ja smo se uzajamno odgurnuli, ranili jedno drugo, ranili naše dijete. Danas Molly kreće u prvi razred na Daltonu. I vrijeme nam je da se naučimo biti roditelji, ako još ne možemo biti prijatelji. Ja sam se skrasila, bar za radnih dana, u lijepom stanu što gleda na East River kraj Manhattana. Između nas i našeg bola stvorila se mala distanca. Počele su se stvarati kraste. Ali ih stalno gulimo zbog djeteta koje nam je zajedničko. Pa ipak se, malo po malo, učimo zajedništvu. Preko vikenda se Jon i ja nalazimo u Connecticutu. Kuću sam u Connecticutu zadržala da Molly bude blizu tate. Osim toga, ta je kuća moje spisateljsko utočište.
Otkriva se da je moj novi stan u New Yorku smješten u jednu od onih pretpotopnih zgrada gdje čak i Zidove potiču da uzgoje novu kožica, ne bi li prošli kao WASP-ovi. Oni znaju da su tu po milosti, jer je zgrada prije bila »ekskluzivna«, pa tako i sami postaju izvršitelji, i ne puštaju u nju druge Zidove.
U Maidstone Clubu u Hamptonsu, gdje oci utemeljitelji nikad nisu kanili otvoriti kvart »pederima, estradnim tipovima i Zidovima«, stanovnici se te uštogljene zgrade osjećaju opkoljenima.
Prodali su mi taj stan - iako sam ja sažetak svega od čega su bježali čitavog života. Kad se k meni doselio Will - sa svojim Harleyjem, jaknom od crne kože, narukvicom sa šiljcima i licejskim izgovorom -ja postajem Djevica Orleanska od Gracie Squarea.
U Zgradi se šapće da nam »noću škripe federi«, da Will puši - ili prodaje - drogu u Carl Schurz Parku, te da su mala riđokosa petogodišnjakinja i ljubezna sjedokosa dadilja praktični pogani koji tu, nasred East End Avenue, štuju Rogatoga Boga.
Kućni savjet najednom odlučuje poslati komisiju koja bi pregledala moj stan. Imamo li ili ne dovoljno tepiha? Pitanje je sad.
Osniva se Odbor za federe. To carski dostojanstveno tijelo - sastavljeno od jednog Zidova rekonstruiranog prepucija (advokata), jednog neizliječenog alkoholičara WASP-a (također advokata) i jedne savršeno frizirane Chanel Yente s torbicom od janjeće kože prekrivene isprepletenim slovima »C« (dekoraterke udane za advokata) - svečano pregledava moj stan. Sivo-ljubičasti sagovi slažu se s bojom rijeke. Zidovi su prekriveni zrcalima, pa je odražavaju. Vodeni je krevet prerušen jorganom, radom sekte amiš, i mesinganim okvirom, tako da izgleda kao kućansko prisni letto matrimoniale u novoengleskom konačištu.
Dok komitet prolazi kroz spavaonicu, meni zastaje dah. Svaki je kvadratni centimetar kuće pokriven sagom, s iznimkom sićušnog, zrcalima obloženog predsoblja. Vodeni je krevet, dakako, ilegalan - to mi je poznato. No, na sreću moji su generalni inspektori isuviše čedni da bi dotakli površinu kreveta, koji bi se zaljuljao ispod starog, zvijezdama izvezenog pokrivača, i tako me odao. Nakon što su izvjetrili svoje mušice, oni odlaze, nemalo zbunjeni prividnim poštovanjem pravila.
Ali sad kampanja uznemiravanja počinje zaozbiljno. Svakog me dana zovu u tri u noći i spuštaju slušalicu, a pod kućnim vratima nalazimo anonimna otrovna pisma. Jednom zgodom na Molly se deru u liftu zbog mojih navodnih grijeha.
Will i ja se savjetujemo s advokatima. Oni nam ne kažu ništa i čekaju debele honorare. Obećavaju da će pregovarati s kućnim savjetom. U glavi mi najednom sijeva: evo još jednog problema koji zakon ne može riješiti! A što ja uopće i radim u takvoj zgradi? Ja pripadam West Sideu, gdje sam i odrasla. Otkriva se da je stan u kojem sam odrasla dan na prodaju. Neki me poduzetni trgovac nekretnina naziva i pita bih li ga željela pogledati. Što i hoću - sve dok ne čujem cijenu. Dva milijuna? Dok su u njemu živjeli moji roditelji, stanarina je bila dvjesto dolara mjesečno. Thomas Wolfe je imao pravo: nema povratka kući.
Will, Molly, Margaret i ja unajmljujemo tog ljeta u Veneciji stan na tri mjeseca i tiho dajemo stan na Gracie Square na prodaju. Jednog popodneva Will i ja ležimo na krevetu i gledamo kako se voda kanala magično mreška na stropu, kad me naziva moj poslovni menadžer s viješću da netko želi kupiti stan u New Yorku.
»Prodajte ga!« velim. Will i ja jebemo se da nam iscuri mozak, a onda plešemo po sobi i hihoćemo.
Pederi, estradni tipovi i Zidovi svih zemalja ujedinite se! Ne možete izgubiti ništa osim svojih nekretnina! (A kome one danas i tako trebaju?) Neudate majke s mladim ljubavnicima ne mogu danas u New Yorku živjeti u »pristojnim« zgradama. Ja sam pogriješila što sam u takvoj uopće željela živjeti. Bolje se držati svojih.
I tako prodajemo svoju kulu Prepuciju i krećemo u potragu za obiteljskom kućom. Dosta više kućnih savjeta s East Sidea. Treba nam komad naše zemlje koju ćemo nazvati domom.
Pronalazimo samo pousku, stepenasto građenu kuću na 94th Streetu između Parka i Lexingtona, u kojoj živi jedan jako fini psihijatar, njegova prpošna žena i troje vrlo bistre djece. Oni se nadaju selidbi u Pariz. Nad psihićevim je krevetom natpis: »Duševno je zdravlje naše najveće slavlje«. U tome vidim dobar znak, pa smjesta kupujem kuću.
A ona vapi za svim - novim krovom, novom kuhinjom, praonicom, bojlerom, kupaonicama. Ja činim sve što i uvijek činim s kućama - trošim dok ima love, a onda se vraćam poslu i dovršavam knjigu.
Prije ili kasnije ja bježim od renoviranja vrišteći dotok gotovine. Tri od četiri kata djeluju privlačno, unatoč tome što vrt i prizemlje ostaju nedovršeni. U tom trenutku zidovi su već pokriveni tapetama Williama Morrisa iz viktorijanske godine iz koje je i kuća; stubišta su purpurna i lusteri venecijanski. Moj otac kaže da mi kuća izgleda kao kurvinjak.
»Kako si pogodio?« pitam ga.
Zbogom Kulo Prepucijo. Nitko mi neće zapovijedati kako da živim u vlastitoj kući. Ali kuća baš nikad nije jako praktična. Budući da su joj vlasnici uvijek bili nekakvi doktori, podrum je pun sablasnih starih medicinskih instrumenata, rendgenograma prsnog koša, zdjeličnih kostiju, lubanja. Prijašnji pacijenti, koji govore različitim španjolskim dijalektima, i dalje dolaze usred noći, tražeći pomoć. Čak i danju, kuća je mračna, a zbog sigurnosnih razloga svi članovi moje komune - s iznimkom Poochinija bišona (Poochkinova nasljednika) - obavezni su nositi signalnu dugmad koja aktivira alarmni sustav, kad god iznose smeće ili otvaraju vrata.
Obiteljska kuća na neko vrijeme rješava naš stambeni problem. Ona, osim toga, omogućuje Willu da se u životu nečim bavi, a meni priliku da mu zbog nečeg budem zahvalna. No otkriva se da me opsjeda moja stara glavobolja. Tu još žive duhovi prijašnjih stanara i njihovih roditelja. U toj kući sanjam sve krive snove - snove koji zacijelo pripadaju pacijentu kojeg od ranijih vlasnika. Ili ti duhovi potječu iz mnogo ranijih godišta.
Je li možda pod svodom ispod pločnika zakopano tijelo upravitelja Ruperta Breweryja (za koga je ta kuća i sagrađena)? Je li neki ogorčeni muž tu ubio svoju nevjernu ženu? Angažirala sam parapsihološku iscjeliteljicu (na glasu stoga što je pomogla Margaret Mead u zadnjoj godini života), da mi iz kuće istjera duhove. Ona mi je obećala da će to učiniti, ali samo ako prije toga postanem njen pacijent. I tako sam odlazila u njen »studio« na York Avenue, i tu bih gola ležala na stolu, i morala govoriti svojoj nepouzdanoj štitnjači, opipavati zdravu jetru i opisivati njezine astralne posjete mojoj kući u pet ujutro. (»Došla sam rano ujutro, jeste li me vidjeli?«) Potom bih joj platila u gotovini.
Ona bi uvijek isticala koliko mrzi egzorcizam (ili čišćenje, kako ga je zvala), kako je od toga strašno boli glava. Ali je zacijelo bila čudotvorka, jer sam kuću prodala uz dobit sekundu prije sloma tržišta nekretnina.
I tako sam se ponovno preselila. Kad sam upoznala Kena, on je živio u zgradi koja se specijalizirala za »pedere, estradne tipove i Zidove«. U toj smo zgradi kupili veći stan, pa tu i ostali. Bila sam ushićena što sam se, nakon tolikih godina mraka, našla na dvadeset sedmom katu. I bila sam ushićena što sam se našla među svojima. A ta je zgrada osim toga bila i veliko stanište pasa i mačaka. »Pederi estradni tipovi i Zidovi« očito su voljeli mačke.
Molly se prebacila u Dayevu školu, u kojoj majke u svečanim zgodama ne nose Kruppove dijamante, i po djecu ne dolaze limuzine. (Mnogi su učenici newyorških privatnih škola osamdesetih u školu dolazili u limuzinama - prije nego što su njihovi tatice otišli u zatvor.)
Ja sam uvijek imala ili love na bacanje ili bila sasvim dekintirana, no ipak sam nekako uspijevala plaćati račune i odgajati kćer. Naučila sam čak i da budem pristojna majka. Jon i ja smo se napokon prestali tužakati po sudovima i počeli razgovarati. Ponekad se čak prisjećamo starih dana i zašto smo se voljeli. A Mollyno lice tada bljesne kao osvijetljeno tisućom svijeća.
Ne mogu dočekati da i ona ispriča svoju stranu priče, iako znam da me neće gladiti. Ako ona u svemu tome ne otkrije neki smisao, ona će prava priča ostati neispričana. Ali je na njoj da je ispriča, ne na meni.
Sve u vezi tog razvoda je istodobno i tako obično i tako jedinstveno. Dva pisca - suočena sa slavom, odbijanjem, novčanim brigama i vlastitom bolju - pokušavaju odgojiti dijete. A to dijete na kraju ispadne nalik na oboje, pa ipak najsličnije sebi: divlje čudna, cinična, ubojica riječima. Ona će nadživjeti roditelje.
Moj je naraštaj prožet razvodima. Kad o tome razmišljamo, počesto se pitamo zašto. Što smo dobili time što zbog djece nismo ostali zajedno? Jesmo li uopće dobili išta?
Mi smo bili naraštaj koji je mislio da će živjeti vječno. I onda samo navršili pedeset kao i svi drugi. Na kraju ipak nećemo uspjeti pobijediti malach hamovisa, anđela smrti.
Ponekad se čini da su i naša djeca i naši roditelji pametniji od nas. A mi smo upali negdje iznieđu idealizma naših roditelja iz tridesetih godina i cinizma naše djece iz osamdesetih. Negdje duboko u sebi mi još vjerujemo da ali we need is love, love, love. Negdje duboko u sebi mi se pitamo otkuda nam sijeda kosa. Kako je moguće, zaboga, da smo odrasli?
Čudo je da naša djeca uopće rastu - usprkos svemu što smo učinili da ih uništimo.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:47

Слика


Glava 11
Dona Juana se opametila iliti Vodič o zločestim dečkima za dobru djevojčicu

Ako nemaš slobodu, ne možeš je dati drugome.
Arapska poslovica

Znaš što, što sara starija sve sam uvjerenija da žena može stvarno voljeti samo muškarca kojeg ne poštuje.
Marie Dorval, citirana prema Andreu Mauroisu, Leila, Život George Sand

Dona Juana se opametila iliti Vodič o zločestim dečkima za dobru djevojčicu

Mene su odgajali da postanem dobra djevojčica pedesetih, i vjerujem da ljubav i brak idu zajedno kao kola i zaprega. Kad sam se prvi put udala, bila je 1963., kad sam to učinila drugi put, bila je 1966., treći put je bila 1978. a četvrti 1989. Moj život je, dakle, bio mikrokozmos ljubavi i seksa mog naraštaja. Svaki put kad bih se razvela, osjećala bih se poput Margaret Mead među Manusima i Mundugumorima. Sastajanje se i sparivanje »promijenilo, sasvim promijenilo«, i »rodila se strašna ljepota«.
Od svih bezdanih mračnih doba, osamdesete su bile najgore. Problem je bio u tome da su svi muškarci mislili da moraju biti Gospodari svemira, dok su sve žene vjerovale da su gubitnice ako ne ulove muškarca koji im može kupovati smaragde velike kao Ritz. Negdje u toj ludoj epohi ja sam odlučila pokušati napisati vodič koji bi bio sažetak svega što sam napisala o muškarcima u svom i predugom ljubavnom životu.
Moj je radni nalov bio: Ljepotica i zvijer: Vodič o zločestim dečkima za dobru djevojčicu. Znala sam da žene vole pravila. Otkuda sam to znala? Po tome što sam ih sama željela. I zato sam ih si dala samoj sebi:

DVANAEST KRUTIH ZABLUDA KOJE ŽENE PUŠE

Zabluda 1: Ako me voli, bit će mi vjeran zauvijek.
Istinu: Njegova ljubav prema tebi nema nikakve veze s njegovom vjernošću. Neki su muškarci monogamni. Većina ih nije. Oni koji su seksi, obično nisu. Monogamija kod većine muškaraca traje tri dana, tri tjedna, tri mjeseca, ili, u najboljem slučaju, tri godine. Obično traje točno koliko treba da ostaneš u drugom stanju. Priroda za to ima svoje razloge. Muškarci su programirani da razbacuju svoje sjeme u što je moguće širem krugu, a žene da uzgajaju žive, zdrave bebe. Ljudskim bebama treba dugo da odrastu toliko da se mogu same brinuti o sebi - kao što si možda već opazila. Neki muškarci lažu bolje od ostalih, no laž je endemska za tu vrstu. Tek je nekoliko rijetkih uzora muškosti vjerno. Većina ostalih vara. Pitanje glasi:
Možeš li to podnijeti? Ako to varanje nije napadno i ponižavajuće, i ako ti taj odnos pruža mnogo na neki drugi način (on ti je prijatelj, ljubavnik, otac tvoje djece, ekonomski partner), onda razmisli o ovim alternativama: to varanje možeš prihvatiti dobrohotno, a istodobno iz njegove grižnje savjesti izbijati emotivnu i financijsku korist. A možeš diskretno i ti varati njega - ako (i samo ako) u tome uživaš (ne iz inata). Možeš shvatiti da to nema nikakve veze s tobom. On to radi zbog svoje muškosti, a ne protiv tvoga ženstva.

Zabluda 2: Potreban mi je muškarac da bih se osjećala čitavim čovjekom.
Istina: Tebi muškarac ne treba onoliko koliko ti trebaš njemu. Žene su samodostatan spol. Muškarci su ovisan spol. Žene reproduciraju vrstu; one život stvaraju u sebi (ili to čini Božica Majka, ali kroz njih). Muškarci to znaju pa su, svjesni svoje nedostatnosti, stvorili svijet koji okljaštrava i unizuje svako žensko postignuće - od same slave rađanja do ženskoga rada na svakom kreativnom ili profesionalnom području. Možda - još - ne možeš promijeniti svijet, ali ne nasjedaj na tu laž. Ti si jaka, moćna, samodostatna. Što si toga svjesnija, to ćeš biti sigurnija s muškarcem ili bez njega.

Zabluda 3: Ako iskoristiš svoju moć da pomogneš muškarcu, on će uvijek pomagati tebi.
Istina: Avaj, nije istina. Prekrasno je stajati uz svog muškarca, davati nekom svoju ljubav, ali pritom nikad ne smiješ zaboraviti na sebe i svoju djecu, jer bi on mogao. Budući da je muškarac, on uzima zdravo za gotovo da njegove potrebe dolaze na prvo mjesto. A ti, budući da si žena, misliš isto. Nemoj. Zaštiti se - ne feminističkom retorikom ili prepirkom, već djelima. Bankovnim računom i nekretninama na svoje ime, novcem stavljenim na stranu za školovanje djece, a na koji on ne može staviti šapu (ili ga dati svojoj sljedećoj - mlađoj - ženi i njezinu nakotu), vlastitim zanimanjem u koje se možeš pouzdati. Prije svega, stvori si moć, i tek mu onda pomozi da je i on stekne, ako mu je do toga.

Zabluda 4: Muškarci vole kad im kažeš istinu o vašoj vezi.
Istina: Oni to mrze. Tvoja istina i njihova istina su u svakom slučaju dvije različite istine. Njihova istina govori o njihovim prioritetima (osvajanju, pokoravanju, jebavanju). Naša istina govori o našim prioritetima (hranjenju, kreativnosti, ljubavi). Bez naših prioriteta nije moguć život. Bez njihovih prioriteta nije moguće osvajanje. Oni naše prioritete smatraju trivijalnim, pa ipak bez njih ne mogu živjeti. Oni žive u nijekanju svojih ljudskih ovisnosti, a naši im prioriteti omogućuju da u tome ustraju. Kako se o tome može razgovarati? To je kao da jedan govori grčki, a drugi suhaili. Dječje nadvikivanje.
Ne razgovaraj o vašoj vezi - učini nešto. Voli je ili ostavi. Jasno iskaži svoje potrebe. Prigrabi legitimnu moć. Uvijek govori o tome kako se osjećaš, i što ti treba, ali nikad ne optužuj. Budi nježna ali čvrsta. Shvati što želiš, pa to i traži. Ako kaže ne jedanput previše, razmotri kakve su ti opcije. Ako si mazohist, priznaj to sebi otvoreno. Svijet je preokrutan da bi zločin još i pojačala okrutnošću prema samoj sebi. Govori nježno s njim, i još nježnije sa samom sobom. Voli samu sebe. Muškarci su oponašatelji. Ako se voliš sama, voljet će te i oni.

Zabluda 5: Muškarci vole žene koje im se nikad ne protive, i skrbe se za svaki njihov hir.
Istina: Tu su veliku laž prije desetljeće i pol širile Marabel Morgan i Anita Bryant, i vidi kamo ih je to dovelo. Istina je da se muškarci uz žene koje ih stalno udobrovoljavaju, pokoravaju se svim njihovim hirovima i nikad im ne govore što da čine, osjećaju nesigurno. Oni ne žele da ih se ruši, ali žele da ih se vodi. Oni znaju da su zločesti dečki, i žena koja se povodi za svakim njihovim hirom samo u njima pojačava osjećaj krivice. Ako želiš da te muškarac voli, potrudi se da se osjeća velikim, no također se potrudi i za čvrsto no nježno vodstvo. On računa na tebe za spas vlastitog života. On shvaća da nije princ na bijedom konju niti junak iz bajke zašto to ne bi shvatila i ti?

Zabluda 6: Muškarac želi biti princ na bijelom konju i spasiti te.
Istina: To je istina. Što ne proturječi broju 5. Oni žele da izgleda kao da te spašavaju, iako bi znali i usred noći da ti zapravo spašavaš njih. Ali neka tvoj princ samo fantazira. Pusti mu to. i razvodni. Posluži se time u spavaonici da seks bude vatreniji. Ali u svom srcu ipak uvijek znaj da je to fantazija. Ako biste krstarili Amazonom i doživjeli brodolom u vodi punoj aligatora, sva je zgoda da bi ti spasila njega, a on pobrao svu slavu.

Zabluda 7: Muškarci mrze feministice.
Istina: Istina jest: Muškarci mrze žene koje blebeću o feminizmu, samo ih optužuju i ništa ne poduzimaju, ali zato vole žene koje znaju koliko su jake, i pritom samo deklarativno izjavljuju koliko su muškarci potrebni. Je li to neiskreno? I da i ne. Neiskreno je ako misliš da muškarcima uvijek moraš govoriti istinu - što je najveća pogreška od svih koje možeš počiniti ako ti je stalo da te jebu. Ako ti to ne treba - ako si ili sretna usidjelica ili sretna lezbijka - onda dalje i ne trebaš čitati. Onda si to već shvatila.

Zabluda 8: Muškarci vole djecu i svi pate da budu odani očevi.
Istina: Neki vole, neki ne vole. Većina ih se - baš kao i ti - prema roditeljstvu odnosi ambivalentno, što je, na koncu konca, sasvim ljudski. Tebi, međutim, kroz tijelo brizgaju hormoni zbog kojih se ti - ili većina žena - pališ na bebe kako većina muškaraca nikada na čini. U godinama u kojima imaš mjesečnicu, tvoje te tijelo svaki mjesec podsjeća na tvoju smrtnost i tvoju rodnost - što njegovo tijelo ne čini. Njegovo ga tijelo podsjeća samo da je njegov penis uvijek tu, da je ranjiv, zahtjevan, usamljen. On će ga natjerati da ti kaže sve moguće i nemoguće, samo da izgleda nepobjediv, tvrd i neusamljen. A poslije će ga natjerati da kaže sve što mu padne na um, samo da može pobjeći. Ako ti čezneš da se stopiš s drugim, on se toga užasava. Tvoja se prva privrženost odnosila na ljudsko biće istoga spola, njegovo na ljudsko biće suprotnog. Zato se on užasava sjedinjenja čak i kad ga traži.
Tvoja čežnja za sjedinjavanjem nije ambivalentna. Ti se ne bojiš da će te progutati vlastita majka; ti se zapravo nadaš da ćeš postati ona. Svemu tome pribroji i hormonalne razlike među spolovima, pa ćeš dobiti jedan spol koji čezne za stapanjem, i drugi koji to istodobno želi i toga se užasava. Muškarci su istodobno i strasni i klaustrofobični; oni istodobno napreduju i povlače se. To je Božja mala šala na račun ljudskoga roda. Neki psiholozi teoretiziraju da bi se to promijenilo kad bi muškarci preuzeli brigu o djeci. Mi smo to spremne okušati, ali većina muškaraca nije. Oni od beba kao da postaju nervozni. Razumije se da postoje i primjeri koji pišu članke za mušku rubriku u New York Ti mesu. Ali ti se ne broje. Tko zna što oni rade nakon što pošalju tekst? Osim toga, oni nisu tipični muškarci kao što ni Katherine Hepburn nije tipična žena. Ako imaš takvoga muškarca, sva je zgoda da i ne čitaš ove retke. Možda će takvog muškarca imati tvoja kći - ali za tebe je već prekasno. U ovoj bičevanoj generaciji, bebe pogoršavaju mušku klaustrofobiju - i eto zašto njega, kad bi ti svijala gnijezdo, hvataju mravci. Ako to shvatiš, ali ne osobno, onda ćeš biti mnogo sretnija.

Zabluda 9: Muškarci vole pohotne žene.
Istina: Idealna je žena za većinu muškaraca ona koja postaje pohotna na dani znak. Njegov. I potom se iskapča brzo kao voajerska predstava, ili onako kako se zaklapa duplerica. Jesi li ikad opazila kako najpohotniji muškarci sline nad duplericom u Play-boyu, istodobno ne opažajući pravu živu ženu u svom krevetu? Nije li to paradoks? Pa ne baš. Jer je duplerica (baš kao i voajerska predstava) bezopasnija. Jer se ona drži njegova dnevnog rasporeda. Što sa pravom živom ženom nije slučaj. Ili bolje - s dvije žene. Jednom pohotnom i povremeno raspoloživom. Drugom nespolnom i majčinskom i stalno raspoloživom (za brigu i hranjenje). Za muški je to um pravi raj (tj. potpuna sigurnost) - što nas vraća na zabludu broj 1.

Zabluda 10: Muškarci su racionalni, žene iracionalne.
Istina: Ako je konzistentnost isto što i racionalnost, žene su racionalnije. One čeznu za povezivanjem, iskrenošću, sjedinjenjem. One mogu patiti od predmenstrualnog sindroma, porodiljskih depresija i menopauzičnoga straha, ali su obično mnogo manje ambivalentne glede uskakivanja u život. Muškarci to znaju, i zato čeznu za jakim ženama koje će ih voditi. Jakim ženama koje se strateški pretvaraju da su slabe.

Zabluda 11: Muškarci mrze žene bogatije od sebe.
Istina: Muškarci zapravo mrze žene koje njima vladaju. Oni su savršeno sretni dok imaju žene pune novaca sve dok oni upravljaju tim novcem - ili bar vjeruju da je tako. Sjećaš se Napoleonova zakonika? Sjećaš se svih nasljednica što su se udavale za novac u doba kad je ženin novac automatski postajao mužev? Muškarci zapravo mrze kad žena ima moć da njima upravlja. A novac, u našem društvu, je krajnje mjerilo moći. Ako zarađuješ ili imaš više od svog muškarca, onda ćeš morati pronaći kako da mu stvarno - ili imaginarno - predaš vlast, koliko je potrebno za ponovno uspostavljanje ravnoteže, no on ti to možda ipak nikad ne oprosti.

Zabluda 12: Muškarcima se sviđaju lijepe žene savršena tijela i savršenih crta lica.
Istina: Muškarcima se one zapravo više sviđaju izdaleka nego izbliza, kad postaju pomalo nervozni - osim ako im trebaju samo za pokazivanje. Kad to danas čitam, zvuči mi kao krik bola zakrinkan u savjet nesretno zaljubljenoj. A nesretno zaljubljena sam bila ja - priznavala to ili ne.
Sastajala sam se s muškarcima i po prvi put u životu pokušavala shvatiti drugi spol. Jer sam morala. Osjećala sam da mi se radi o glavi. Uvijek sam mogla birati između desetaka muškaraca. Sad sam bila u četrdesetim godinama života i muškarci su se većinom poženili ili pomrli. Druge su viđali samo sa ženama ispod trideset. Ostatak su bili pederi - sjajni prijatelji, ali općenito neupotrebljivi za seks. Mogla sam se ili sasvim odreći muškaraca - što možda i nije loša ideja, ali sam mislila da to mogu uvijek učiniti i kasnije - ili shvatiti, napokon, kako oni funkcioniraju. Ta nedovršena knjiga savjeta zacijelo je predstavljala pokušaj da kodificiram svoje znanje. I ja još i danas vjerujem u svako pojedino od tih »ljubavnih pravila«. Nakon nekoliko godina braka u srednjoj životnoj dobi, ja u njih vjerujem još više.
Sad bismo mogli postaviti pitanje zašto sam mislila, u četrdeset i nekoj, da mi treba muškarac. Sama sam sebi bila dovoljno društvo; mogla sam sama zaraditi za život; uvijek sam bez problema nalazila ljubavnike. Zašto mi je onda uopće trebao partner?
To me pitanje dugo zbunjivalo, i na nj nikad nisam uspjela racionalno odgovoriti. Možda odgovor na nj i nije racionalan. Možda iza svega toga samo stoji isti onaj razlog zbog kojeg se guske pare ili zbog kojega je rezus majmunu draža prava majka od zagrijane lutke od platna i žice. Možda se sve to svodi samo na toplinu. Ili možda samo na žalosnu činjenicu da su žene u muškom svijetu još uvijek tako diskriminirane da je bolje imati jednog saveznika nego se sasvim sama suočiti s čitavim tim diskriminirajućim svijetom.
Kakvo se bogatsvo topline i zaštite krije u frazi »moj muž«! Kolika izvjesnost, sigurnost, solidarnost! Možda je to razlog zbog kojeg se udajemo iako znamo da brak znači da će nam ukrasti novac, vlastitu nam djecu uzeti za taoce, ili nas tjelesno zlostavljati. U krajnjem izvodu, brak znači:
Ulogu posrednika, kažem vam, između monsieura i ostatka ljudskoga roda... Brak znači... znači: »Zaveži mi kravatu!... Otkaži sluškinji!... Odreži mi nokte na nogama!... Ustani i skuhaj mi malo kamilice!...« On znači: »Daj mi novo odijelo i spakiraj mi kovčeg, jer žurim k njoj!« Sobar, bolničarka, dadilja - dosta, dosta, dosta!
Možda je baš to razlog zbog kojeg je Colettina junakinja Renee u Skitnici zaključila:
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:48

Слика

Nisam više toliko mlada, toliko oduševljena, a niti toliko plemenita da bih ponovno ušla u brak, ili bračni život, ako ti je tako draže. Dajte mi da ostanem sama u svojoj zatvorenoj spavaonici, urešena i dokona, da ondje čekam na muškarca koji me je izabrao da mu budem harem. Ja, ukratko, od ljubavi ne želim ništa osim ljubavi.
Nakon tri braka, ja se sasvim sigurno s njom slažem. Kakva me je to nastranost tjerala da i dalje težim za Savršenim Muškarcem - iako sam znala da on ne postoji?
Nakon moje faze radničke kute, počela sam se miješati s muškom stranom onog što se smatra kremom Manhattana. Ako je to krema, što je tek onda ono ispod? Ti su muškarci bili bizantinci kao dvorjani u starom Konstantinopolu.
Sjećam se prvih sastanaka koji su nalikovali na razgovore s kućnim savjetom ili upitnike Duna & Bradstreeta o kreditnoj sposobnosti. Sjećam se muškaraca koji su bili »skoro razvedeni«. Sjećam se muškaraca s tupeima koji su vozili bentleyje da nadomjeste manjak kose. Izišla sam čak i s još aktivnim rabinom i jednim raspopom. Vjerojatno bih kušala i ajatolaha da sam našla takvog koji bi me smatrao dovoljno kosher.
Neki su muškarci očito bili prošli kroz samački ciklus. Njih su već sve bile prolistale. Muškarci koji su već napol istrunuli čekajući na polici, na papiru su uglavnom izgledali savršeno, no kad bih ih upoznala, otkrivala bi se neka fatalna pogreška. Koja je rijetko kad bila očita na prvi pogled. Nedostajalo bi mu, recimo, samo srce, ili kurac.
Jedan je od tih primjeraka bio visok, crn i plavook, i pola je tjedna živio u drugoj zemlji. U ona tri dana što ih je odvojio za New York, morao je stisnuti mnogo ženskarenja prije nošto Concorde ponovno poleti - tako sam se uvijek osjećala kao da sa mnom žonglira ili me cijedi. Znao bi nestati u ponedjeljak u osam ujutro i ne nazvati tri tjedna. Već bih ga se spremala i zaboraviti, kad bi me on najednom podsjetio na svoje postojanje. Čini se da je rotirao žene po planu, precizno kao jelovnike u zdravljačkim toplicama. Izgledalo mi je kao da bih mogla dobiti premiju zato što se jebem s njim -popust na količinu. No njegovi vikendi su znali počesto biti izrezani na komadiće kao pita od višanja. Možda se nadao da bi jedna jedina višnja mogla iscuriti. O, bio je on bistar i privlačan, to da, i beziznimno je nosio kondome. I, što još više začuđuje, njima se i služio. Ali bi poslije i beziznimno nestajao.
Ali on je bar bio i stvarno neoženjen. I činilo se da je hetero - iako, tko bi to danas znao? Sastajala sam se s njim na prekide čitavu godinu, ali se pritom, vrlo mudro, nikad nisam odrekla i svojih drugih ljubavnika.
Kad je žena sama, najdeprimirajuće je od svega preobilje oženjenih muškaraca. To što se ijedna žena uspije ponovno udati nakon osam godina samovanja u New Yorku - ili igdje drugdje - može se pripisati samo »pobjedi nade nad iskustvom« (kao što smo to Ken i ja napisali na pozivnicama za svoje vjenčanje). Ili tome ili amneziji.
Oženjeni su muškarci, naravno, najbolji ljubavnici - ukoliko slučajno nisi s njima u braku. Oni za tebe uvijek imaju vremena. Osim toga, oni su kraj tebe baš koliko treba profesionalnom piscu. Kad si s oženjenim muškarcima, za pisanje ti preostaju vikendi, praznici, Nove godine. Dok čitav svijet hini delirij, ti u njemu možeš biti stvarno, pišući. Možda to ne odgovara svakome, ali za pisce na sredini karijere to je savršena kombinacija. Kad ti je dijete s tvojim bivšim, imaš čitavi blaženi tjedan slobodan za rad. Koliko udatih žena čezne za tim!
Gdje sam upoznala sve te muškarce? Malne posvuda. Ako si iskreno srdačan, nije ti se nimalo teško upoznati s muškarcima. Većinu su muškaraca toliko isterorizirale njihove majke, sestre, žene i kćeri da se žena koja je prema njima bar izvana dobra, i koja se smije njihovim vicevima, čini rjeđom od jednoroga. Tajna se upoznavanja s muškarcima svodi na to da ih treba voljeti. I za njih osjećati bar malo rachmona22.
Upoznavala sam ih u Concordeu u doba kad sam vjerovala da si ga još mogu priuštiti. Upoznavala sam ih na konferencijama, otvaranjima, zabavama. »Svijet je pun oženjenih muškaraca«, napisala je Jackie Collins. To bi se dalo prepraviti u: Svijet je pun usamljenih oženjenih muškaraca.
Jer oni su istinski usamljeni i istinski zahvalni ako ih netko želi malo saslušati i pružiti im bar malo nježnosti. Oni ti ne dolaze samo radi seksa, nego i radi osjećaja i uha spremnog da ih sluša - zbog nečeg što očito nikad ne dobivaju kod kuće. Kao ljubavnica, ja sam ona najbolja ja: šarmantna, nježna, zabavna. Ako živiš odvojeno od muškarca, onda je prema njemu lako biti fin. Onda imaš svoju kupaonicu, svoju spavaću sobu, svoj ormar i kuhinju. Možeš spavati po čitav dan i pisati po čitavu noć. Preko vikenda se možeš sastajati sa svojom djecom ili sa samom sobom. Možeš se namakati u kadi, čitati pjesme, večerati jogurt. Ti i kći možete se uzajamno pedikirati. Sve one ženske kućevne stvarčice koje muškarci nalaze blesavim (ukoliko ih sami ne uživaju) mogu postati okosnica tvojega života.
Budući da ne volim vanjska sastajanja, lako ulazim u vezu s oženjenim muškarcima. (Osim toga, »raspoloživi« su uvijek tako arogantni. Oni su sigurni da ih želiš upecati. Posljedica je toga da od tebe bježe to više što im se više sviđaš.)
Moja me psihijatrica upozorila da previše volim oženjene muškarci. i ustvrdila da se bojim braka. Nakon svoja tri bračna sloma, kako bih se mogla ne bojati braka? Brak je obično za mene bio vrlo slab posao. Udala sam se iz ljubavi, a na kraju se na sudu morala boriti za vlastito dijete. Ne bi li mi bilo bolje da se nikad nisam ni udavala?
A možda ja samo grozno biram muškarce. Ako me progoni fin muškarac, ja ću neizbježno izabrati eksluzivnoga gada. Zašto naprosto ne priznati da brak nije za mene i odustati?
Moja je psihica bila velika pristalica braka. Proslavivši se dovođenjem pacijenata u bračnu luku, iskosa je gledala na oženjene muškarce u mom životu.
Spalila sam svoju crnu knjižicu. Na njezinu sam mjestu kanila stvoriti kompozitnog oženjenog muškarca.
S muškarcima se upoznaješ na projekcijama, na promocijama, na ovorenjima izložbi ili političkim skupovima. On te gleda u uči prodornije no ostali. Čitao je tvoje knjige i tvrdi da ih voli (vjerojatno ih voli njegova žena). I gleda te tim bojažljivim pogledom šiparca koji ne zna kud bi s rukama.
Razgovor počinje i ne staje. U jednom se trenutku pitaš produžuje li ga on, ili to činiš ti. U jednom mu trenutku pogledaš u oči i vidiš u njima negdašnjeg dječačića. On kaže nešto prisno o tvom parfemu ii kosi. Pita može li te odvesti kući. U automobilu postaješ svjesna da te nešto vuče prema njemu -nekakva kvazimagnetska sila kojoj se, međutim, ne pokoravaš. Ne vratima mu nudiš svoj telefonski broj, ali ne i ljubljenje. On ti dotiče ruku za nijansu previše prisno ili te pogladi po glavi skoro vlasnički. Ne želi te pustiti da odeš, ali mu ti jasno daješ do znanja da ideš. On izgleda kao ljubljeno pseto ostavljeno u kavezu, trenutak pred vakciniranje.
Ujutro, malo prije deset, zvoni telefon. On te zove na ručak, i to vrlo brzo - možda isti dan. Znaš da je oženjen po tome što te ne zove na večeru. A osim toga i zato što za tobom otvoreno žudi. Neoženjeni muškarci nikad ne žude otvoreno.
Za ručkom - u nekom šarmantnom lokalu malo izvan ugaženih staza - ti potvrđuješ činjenicu da je oženjen. Ne zato što on to veli, nego zato što zaobilazi toliko toga o svom životu.
On kaže, recimo, »išao sam u kino«, ili »išao sam u Evropu«, ali po opisu znaš da nije bio sam.
Muškarci obično ne odsjedaju sami u hotelu Splendido u Portofinu ili Hotel du Capu ili Eden Rocu. Prazan krevet s čistim bijelim lanenim plahtama možda odgovara tvojoj predodžbi raja, no ona obično nije i njegova.
Za djecu se možeš raspitati bez opasnosti. Tako možeš potvrditi njegovo bračno stanje. Ako je razveden, spomenut će majku svoje djece - obično u negativnom kontekstu. Ali ako je oženjen, stvorit će dojam kao da ju je napravio sam sa sobom.
Ako si još u dvojbi, uvijek možeš pitati ravno u glavu: »Jesi li oženjen ili razveden?« On će obično odgovoriti nekakvom jadnom izmotancijom: »Nešto između«, ili »To i sam pokušavam otkriti«, ili »Živim u otvorenom braku«. On možda i jest otvoren za njega, ali vjerojatno ne i za nju.
Jednom mi je zgodom jedan oženjeni muškarac rekao čak i ovo: »Mi smo nekad bili hipici, pa nam je brak otvoren sve tamo od šezdesetih.« Kasnije sam doznala da je to bilo istina prije dvadeset godina, ali ne i sada - čime se vjerojatno i dade objasniti zašto su još u braku. Jedan je drugi rekao: »Moja žena ne voli da joj se motam po kući, ona je tako sretna kad joj se skinem s vrata.« Jedan je drugi rekao: »Ona je u našoj kući na Barbadosu s klincima.« Jedan je drugi rekao: »Ona je na poslovnom putovanju u Californiji.« Implikacija je bila: daleko od očiju, daleko od srca. Muškarci posjeduju sposobnost da svoje osjećaje podijele po pretincima u mjeri koje žene ne mogu ni shvatiti.
Na početak ljubovanja treba uvijek malo pričekati. On stvara dojam beskrajne strpljivosti, i čini se da ga više zanima tvoja duša nego tijelo. Naziva te po nekoliko puta na dan, ali nakon smiraja i preko vikenda postaje čudno šutljiv. Uvijek ga zoveš samo u ured. Onaj drugi broj nije ti čak ni dao. A taj se propust oprezno zaobilazi.
No želiš li ti doista taj drugi broj? Pred tobom je toliko posla. Voliš u postelju odlaziti sama, čitati koliko te volja do duboko u noć, imati svoju vlastitu čistu kuhinju, kupaonicu, automobil. Samo ukliziš u čistu bijelu kuvertu plahti kao pismo zahvalnosti. Sjećaš se kaosa prljavih čarapa, ručnika, praznih limenki sode - i kuneš se: nikad vise. Pa ipak se osjećaš da si uspaljena, živa, žensko. Lijepo je imati muškarca koji ne živi s tobom. Lijepo je istodobno imati muškarca i nemati ga. Osjećaš se smireno. Možda naprosto vječno nastaviš tako - i sva je moć na tvojoj strani.
Ali čim se ti malo odmakneš, on pomahnita od želje da te posjeduje. Tako su pravljeni svi mužjaci naše vrste.
Mjesto je određeno. Tvoja kuća u vikende kad ti je dijete s ocem, hotel u Vermontu (u vikende kad njegova žena nije kod kuće), otok na suncu (u tjednu kad mu je žena u Evropi ili Aziji).
Ako ti predloži svoju kuću, ne idi; i još jednom razmisli o toj vezi. Muškarcu koji je toliko beskrupulozan da dovodi drugu ženu u krevet svoje supruge ne može se vjerovati - čak ni kao povremenom ljubavniku. Osim toga, ti želiš muškarca-honorarca, ne glavu druge žene na tanjuru. Ona je žena tako da ti možeš biti ljubavnica. A kad si ljubavnica, to ima svoj posebni šarm.
On stiže taj dan, i izgleda kao bojažljivi molitelj. Možda nosi cvijeće, vino, CD-ove ili crvenu svilenu spavaćicu. (Ako je misli nositi sam, razmisli još jednom.) A možda nosi i sve to redom. Ali ne još i nakit. Još se pita jesi li dobra investicija. (Popuštaš li prebrzo? Jesi li trebala produžiti lov? Hoćeš li dobiti bolji nakit ako ne popustiš? Ja to ne znam - no vjerojatno je to razlog zbog kojeg nemam fini nakit.)
I onda u krevet. I tu dolazi do preraspodjele moći. Ako ti je u krevetu dobar, eto ti nevolje. Ako si ti dobra njemu, eto je njemu. Krevet je osovina njihaljke moći. Krevet je ljuljačka između prije i poslije. Što potom slijedi ovisi o tebi.
Ako postaneš pohlepna, odgurnut ćeš ga od sebe. Kad te nazove u ponedjeljak sa seksi romantičnom frazom, razvući to. To može biti nešto najzabavnije na svijetu. Nitko ga nikad nije tako razumio. Izgovara čak i riječ »ljubav«. To je još nešto po čemu znaš da je oženjen. On je vakciniran. Može reći što ga je volja i ne razboljeti se.
Muškarci su vrlo jednostavna stvorenja. Hrani ih, jebi se s njima, ali drži ključeve zamka. Teritorijalno nastrojeni do srži, mnogo su bolji kad ti pod krevetom ne parkiraju cipele.
Takve veze mogu potrajati godinama, a da ti ipak ostave vremena za čitav ostatak života. Na njih ne treba prezrivo otpuhivati. I one se ne moraju nužno prometnuti u brak.
Neki je oženjeni muškarac u svom braku bio uzeo dopust i unajmio ladanjsku kuću do moje. Ali bi ipak preko vikenda odlazio kući. Kad je nastupio čas odluke i on poželio da ga pozovem da se doseli k meni, podsjetila sam ga koliko ga njegova žena voli. Ne vjerujem da je to očekivao. Ali ja volim svoju slobodu, pa sam smatrala da bi naši odnosi mogli postati napeti ako bih se sve vrijeme morala baviti njegovim problemima.
Može li to doista biti ljubav?
Zašto ne? Zašto žene ne bi mogle voljeti a da se pritom ne moraju odreći svog života?
Muškarci su to činili oduvijek.
Mi smo sklone vjerovanju, ukoliko nismo spremne dati sve, da tada i nismo stvarno zaljubljene. Ali to nije model koji može funkcionirati poslije pedesete. A i zašto bi? Nakon pedesete, naš život pripada nama, a ne vrsti. Naš život postaje važniji nama samima nego muškom svijetu - napokon.
Ali ja sam tada još imala četrdeset i nekoliko, pa sam se tako bila prisiljena upitati: Bih li se udala za tog muškarca kad bi ostavio ženu?
I zaključila da ne bih. I tako mi je savjest rekla da ga pošaljem kući, njegovoj ženi. Ona ga je željela onako kako ja nisam. I bilo je naprosto pošteno poslati ga kući.
Druge veze nikad i ne završe. One se s prekidima nastavljaju godinama - čak i nakon što se jedno od vas (ili oboje) ponovno našlo s bračnim drugom ili se vjenčalo za nekog drugog. Ta veza onda postaje privatni kutak koji nema nikakve veze s ostatkom tvog života. Tu nema boli, već samo zadovoljstva, zato što je ta veza, već po svojoj naravi, nepermanentna. Najljepša je maštarija ona o dvoje ljubavnika koji se nalaze jednom godišnje (kao u Ilegalnim ljubavnicima, Same Time Next Year), nalazeći svoju oazu izvan vremena - s vremena na vrijeme.
Ali prije ili kasnije, čak i najbolje veze presuše. Možda onu tebe koja je željela baš tu oazu prestigne neka druga ti. Možda svoje utočište pronađeš u nekoj drugoj vezi koja te već sama po sebi dovoljno zadovoljava. Ili si možda postala prestara i preumorna da se obmanjuješ, a bez čega ne ide. Ili si poželjela da tvoj život postane čist i pošten.
Ali te zapravo do toga dovela baš ta veza. I zbog toga ćeš biti zauvijek zahvalna. A bit će i on. Susrećeš svog bivšeg ljubavnika na zabavi ili u avionu, i on te gleda tim svojim dječačkim pogledom.
Ti si mu dotakla onu najrazigraniju točku, i on je sretan što ga je netko spoznao. A kad te netko spozna, lomi se samoća ljudskog postojanja. Ti si zahvalna i na tome.
Čvrsto se grlite i rastajete - bez poljubaca.
Svi su dobri dečki ujedno i zločesti dečki. I mi ih volimo zato što su oboje. Kako bi dosadno bilo imati savršenog muškarca - ako takvo čudo prirode uopće i postoji. Kako je dosadno biti uvijek dobar.
Fine žene privlače muškarci koji krše pravila, zato što je naš odgoj u duhu ženskoga božanstva tako apsolutan da osjećamo duboku potrebu da otkrijemo potisnuti dio sebe: pobunu. Mi ne možemo uvijek same bježati u slobodu, potreban nam je muškarac kojim ćemo presjeći uzicu - iako ne uvijek zbog sebe. Kakvu uzicu? Krvavo crnu uzicu što nas još veže za naše majke i očeve.
Pomislite samo na sve velike feministice koje su pobjegle sa zločestim dečkima! Maiy Wollstonecraft je pobjegla s Gilbertom lmlayem - zločestim dečkom revolucionarom koji ju je ostavio bez prebite pare i trudnu. Pa je li galamila zbog toga? Baš naprotiv, napisala je: »O! prijatelju moj, ti ni ne poznaješ tu neiskazivu radost, to uzvišeno zadovoljstvo, što niče iz sjedinjenja osjećaja i želje, kad se čitava duša i sva ćutila prepuštaju živoj imaginaciji...«
George Sand se udala za zlog dječaka kojeg je pronašla u Casimiru Dudevantu i za ljubavnika odabrala zločestog dečka, Alfreda de Musseta (kad to već nije učinila s previše premoralnim Fredericom Chopinom). Prije njih je bilo još obilje zločestih dječaka, među njima i jedan, Stephane de Grandsagne, koji je bio otac njezine jedine kćeri, Solange. Njen prvi ljubavnik, Aurelien de Seze, imao je ime koje je počinjalo s ista tri slova kao i njezino, Aurore. Nakon te je dvojice tu bilo još obilje drugih zločestih dječaka koji su joj uzbuđivali strasti i naseljavali knjige.
Za Sandovu su strast i pjesništvo zacijelo bili tijesno povezani. Njezine su muze bili zločesti dječaci. Na svu sreću, sve ih je preživjela, da bi se na kraju pretvorila u zadovoljnu baku koja nikad nije prestala pisati. Čak i usred ljubavne veze, čak i usred putovanja, pisala je pet do osam sati na dan. Kad je pred Mussetom zatvorila vrata da bi proizvela svoju noćnu kvotu stranica, on se prihvatio plesačica Feniea, prelijepe venecijanske opere. Ni to Sandovu nije zaustavilo u pisanju - iako joj je vjerojatno slomilo komadić srca. Onako blaga i materinska prema muškarcima, ona je znala da je na životu održava rad, a ne ljubav. Ona je prva iz naše moderne pasmine spisateljica-majki-ljubavnica.
Možda se za Elizabeth Barrett Browning ne bi moglo reći da je u Robertu Browningu izabrala arhetipskog zločestog dečka, ali je izvjesno da je on bio njezin osloboditelj od doma i da je postao njezina muza. »Kako te volim? Nek nabrojim sve načine«, osvjetljava tradiciju pjesnikinja odvedenih ljubavlju-osloboditeljicom. Ta se tradicija u ovom stoljeću nastavlja Anom Ahmatovom i Ednom St Vincent Millay. A tko je pak bila Sylvia Plath, ako ne dobra djevojčica zaljubljena u arhetipskog zločestog dečka? Ona je životom platila Liebestod svojega poeta.
Mary Godwin Shelley (kći Mary Wollstonecraft s Williamom Godwinom), spisateljica koja je izumila taj prozni zimzelen, roman strave i užasa, voljela je svog zločestog dječaka u Percyju Byssheju Shelleyju. On je bio revolucionar, izdajica svoje klase, seksualni buntovnik, i baš je to bio razlog zašto je, budući kćerkom svoje majke, u mlađahnoj dobi od šesnaest godina izabrala baš njega. On je štovao njezinu mrtvu majku kao i ona, tako da su uslijedile uzbudljive scene zavođenja na groblju, s majčinim nadgrobnim spomenikom kao magičnim amuletom. (Ali, molim, djevojčicama je u pubertetu mnogo lakše štovati svoje mrtve nego žive majke.)
Bronteove - Emily, Charlotte i Anne - sve su bile slabe prema zločestim dečkima, pa makar samo u svojoj poeziji i prozi. Iz Heathcliffa i Rochestera narodile su se tisuće zlih dječaka, junaka siromašnijih romana i filmova (koje su napisali ljudi koji nikad nisu ni čitali Bronteove, ali su taj arhetip pokupili osmozom iz pučke kulture). Čeznutljivi glas ljubavnih pjesama Emily Bronte rodio je generički glas koji još prožima većinu ženskih pjesama dvadesetog stoljeća.
Mlade žene žele ljubiti na način koji vodi samouništenju. »Sve blaženstvo mog života u grobu je s tobom«, jest krik koji mi u pubertetu ponavljamo kao jeka. I tek nas zrelo ženstvo napokon uspijeva nauditi vrijednosti prisnog ženskog i intelektualnog prijateljstva, kao i služenja životima ljudi izvan nas samih.
U šesnaestoj godini, Heathcliff i Rochester jači su mamci od ičega. Mi ne možemo dočekat i da nekom predamo svu našu ljubav. Iza toga se zacijelo krije neki evolucijski razlog. Je li to zato što nam Heathcliff i Rochester pomažu da prekinemo veze s domom i oslobađaju nas da krenemo za vlastitim životnim pustolovinama? Je li to zato što nas oni silom izbacuju iz djetinjstva? Je li to zato što oni predstavljaju silu veću od strasti da ostanemo kod kuće s mamom? Mislim da je to baš to. Mlade žene sanjaju o romantici i strasti kao što muškarci sanjaju o osvajanjima, zato što su ti snovi mamuze koje nas tjeraju da odemo iz kuće i odrastemo. Kako da inače objasnimo činjenicu da su najžešće feministice bile također i najžešće ljubavnice?
Čak i kad spolna strast ne bi osiguravala nastavak ljudskoga roda, ipak bi bilo potrebno prekinuti vezu adolescentice s majkom, kako bi na kraju mogla postati svojom majkom. Strast je silni katalizator odrastanja.
Mnoge žene koje su zadovoljile svoje umjetničke i intelektualne moći bile su također opterećene i ocem. Mary Godwin Shelley predstavlja za to savršen primjer. Njezin je problem bila mitska majka i isuviše stvaran otac. On je bio briljantan ali emotivno slab, pa se oženio za nadžak-babu - što emotivno slabi muškarci počesto čine. Percy Shelley postao je za Mary majka, otac i izlaz. Naprosto nije bilo šanse da mu se odupre - napose nakon što se zakleo da će si, ako ne postane njegovom, oduzeti život.
Edipovski tabu traži stranca (naoko drukčijeg od tate) koji budi strasti dovoljno jake da nadvladaju sve praktične obzire. A zločesti je dečko za to upravo savršen. On mora doći preko vriština u ljutom topotu kopita; on mora voljeti njen kreativni rad i odnijeti je u Italiju ili Englesku ili na Mjesec; on mora biti druge boje kože, rase, narodnosti, iz druge klase; mora govoriti drukčijim jezikom; i mora plesati po drukčijoj svirci. Inače bi edipovska privlačnost bila prejaka, i nikad nam ne bi dopustila da ikad i odemo od tate i doma.
Zašto otići, kad je tu naša prva ljubav? Zato što se, ako ne odemo, ne možemo vratiti kući s umjetničkim blagom.
Kad pogledamo živote žena stvarateljica poput Mary Wollstonecraft, George Sand, Sylvije Plath, Colette, Edne St Vincent Millay, Ane Ahmatove, Mary McCarthy i tolikih drugih, vjerojatno više nećemo žaliti što su one kronično voljele gospodina Krivog. Zaljubiti se u krivog čovjeka ponekad je jedino što žena stvaratelj može učiniti kad je mlada i kad mora otići od kuće. Zaljubiti se u zločestog dečka znači zaljubiti se u zločestog dečka u sebi, potvrditi svoju slobodu, divljinu svoje duše. Taj zločesti dečko je buntovni dio nje koji njezin ženski odgoj obično pokušava zatomiti. Tek kad tog zločestog dečka integrira u vlastitu osobu, može se okaniti te sirove ljubavi. Ako je preživi, od nje samo ojača. To je njezino dozrijevanje, njezino vjenčavanje snage i nježnosti, početak njezine neovisnosti.
Nakon pedesete, ništa više od toga nije nužno. Mi otkrivamo da možemo istodobno biti i zločesti dečko i dobra djevojčica. Nakon pedesete, mi možemo priznati moć zločestog dečka, no isto tako i materinske topline. Više nam nije potrebno da kraj sebe imamo zločestog dečka koji će svojatati našu virilnost. Baš kao što nam nisu više potrebne ni naše majke da bismo same bile majčinske. Sad smo kompletna androgina ljudska bića - istodobno i divlja i blaga.
U nastojanju da potvrdimo svoj identitet kao žene, važno je da međusobno ne pobrkamo razne životne faze. Ono što nam je potrebno u djevojaštvu i adolescenciji nije isto što nam treba u zrelosti. Zadaća je adolescencije napuštanje doma. A žene su u seksističkom društvu kronično otkrivale kako je to teško. Naša je biologija očvrsla baš onu ovisnost koju bi naš um znao nadići. Patrijarhalni običaji poput dogovorenih brakova, ženskog spolnog sakaćenja i uskraćivanja prava na pobačaj potakli su nas da uzvisujemo neodlazak kao strategiju samozaštite.
Nije onda ni čudo da su naše kreativne junakinje morale otkriti strategiju odlaženja. One koje su bile heteroseksualne izmislile su strategiju padanja na zločeste dečke kao osnovno sredstvo odvajanja. Griješimo kad mislimo da su one bile samo žrtve. One su prije svega bile pustolovi. Njihova namjera nije bila da postanu žrtve. Sylvia Plath nije bila naprosto mazohist, nego smiona pustolovka koja je vjerojatno dobila i više no što se nadala.
Kako postajem starija, postaje mi sve jasnije da prividno autodestruktivna opsjednutost mojih mlađih života nije bila samo autode-struktivna. Bila je ona i autokreativna. U svim fazama našega života mi prolazimo kroz preobrazbe koje se mogu manifestirati tek kad smo kroz njih sigurno prošli. Buntovnici i zločesti dečki što sam ih voljela bili su vjesnici moje ljubavi prema tim istim svojstvima u samoj sebi. Voljela sam i ostavljala zločeste dečke, ali im zahvaljujem što su mi pomogli da danas budem jaka, preživjevši sve što sam prošla.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:48

Слика

Glava 12
Postajem Mlečanka

Iluzija da umjetnost i priroda postoje samo u Italiji, kad bi je osjetio u drugima, srdila je Byrona, koji je bio jedna od njezinih glavnih žrtava. Thomas Moore nam priča ovu ilustrativnu priču o svom susretu sa svojim velikim prijateljem u Veneciji, nakon dugog rastanka. »Stajali smo na balkonu kako bismo, prije nego sasvim nestane svjetla, mogli baciti pogled na prizor što ga je stvarao Canal Grande. Kad sam slučajno, gledajući u oblake, koji su na zapadu još bili svijetli, zamijetio da 'je ono što mi je kod talijanskog smiraja najviše zapelo za oko baš ta neobična ružičasta nijansa' - nisam tu riječ 'ružičast' još pravo ni izgovorio, kad mi je Lord Byron stavio ruku na usta, nasmijao se i rekao: 'No daj, kvragu, Tom, ne budi poetičan.'«
Luigi Barzini, Talijani

Voda je isto što i vrijeme i pribavlja ljepoti njezina dvojnika. I sami dijelom od vode, mi služimo ljepoti na isti način. Ribajući vodu, taj grad uljepšava izgled vremena, poljepšava budućnost.
Joseph Brodsky, Vodeni žig

Postajem Mlečanka

Talijana uštipnulo za tur. A ja sam samo lebdjela dalje, zaštićena poezijom.
Ništa nije poništilo taj urok. Bila sam autoparalizirana, autohipnotizirana. Moja su ovisnička supstanca tada bile knjige. Nosila sam ih u srcu i glavi.
Ušla sam u kuću s Ruskinovim imenom na zidu, i tu me dočekala bujica psovki - to nije bio muzej. Jela sam turističke mini-pizze i pila kiselo vino. Sve je to za mene bila čista mana.
Trošni krovovi pokriveni crvenim crijepom, zvona, galebovi, zlatni bal u La Dogani (carinarnici, koja je obogatila Veneciju pretresanjem i zapljenom), zeleni stožasti šešir campamla San Giorgia Mag giorea, okrenuta bazenu Svetoga Marka i njegovu campanilu, način na koji su se ta dva campanila poredala u kanalu i stvorila jasan znak za jedrilice što su ulijetale u luku, način na koji su krstaši klizili niz kanal Giudecca kao na nevidljivim tračnicama sve me to opčinjavalo, bacalo na mene čaroliju koja me u taj grad vraćala i vraća.
Odlazila sam u Veneciju s prijateljicama, a poslije s Allanom, Jonom, Willom, a mnogo puta i sama. Odsjedala sam svagdje - od Ostella dello Gioventu i jeftinih hotela, do umjerenih penziona i najapsurdnije skupih palača poput Grittija ili Ciprianija. Kasnije sam počela unajmljivati kuće - što je moguće dalje od turistu. Laskala sam sebi da sam, ako već ne domororka, a ono bar habilue.
Često bih znala doći u Veneciju i pitati se što me to pod kapom nebeskom vratilo u nju. Bila je mlitava; željela me je zadržati i zarobiti; ali taj ensorcellement (kako je to nazvala Anais Nin) nije uvijek bio ugodan. Osjećala sam se kao muha u paukovoj mreži, kao mornar koga u dubine vuče fantastični oktopod. Nikad mi nije bilo sasvim jasno što taj grad hoće od mene.
Modro ljetno nebo i svjetlucava laguna znaju biti varljivi. Kroz grad marširaju turisti nalik na kaljave preplanule prosjake, što žude da se vrate kući i pričaju da su je vidjeli.
Ali kad u Veneciji proživiš neko vrijeme, ljeti ili zimi, onda otkrivaš da taj grad ima tisuće tajni i da te u njih upućuje samo jednu po jednu.
U ljeti 1983. bili su me pozvali u tadašnji Sovjetski Savez na nekakvu spisateljsku konfe renciju. Pozvao me onaj divni čovjek, pokojni Harrison Salisbury. U društvu su bili i Studs Terkel, Susan Sontag, Robert Bly, Gwendolyn Brooks, Irving i Jean Stone. Obećali su nam Voznesenskog, ali se nije pojavio. Zato su se pojavili mnogi aparatčiki. Pošli smo željeznicom iz Moskve u Kijev. Užasnula sam se opazivši da crno lice Gwendolyn Brooks u Moskvi i Kijevu izaziva iskreno buljenje. Ona je u vlaku spavala sa mnom u istom kupeu, ali smo čitavu noć ostale budne i pričale o poeziji i materinstvu.
Zašto je poslije tog putovanja uslijedila Venecija? Zbog Carly Simon. Da nije bilo nje, možda bih se naprosto vratila ravno u Connecticut gdje mi je Will čuvao kuću.
»Daj da se nađemo u Veneciji prvog kolovoza u Ciprianiju«, predložila mi je Carly nekoliko mjeseci prije toga na zajedničkom sočnom ručku u Villageu. Hvalisavo smo uspoređivale svoje mlade ljubavnike. Dovest ćemo ih obojicu u Veneciju i vidjeti što će se dogoditi. (Jesmo li pomišljale na zamjenu? Samo u mašti.) I tako sam rezervirala sobu u Ciprianiju (za koji nisam znala ni da postoji sve dok ga Carly nije spomenula). A poslije Moskve, našla sam se s Willom na aerodromu u Milanu. Otrčali smo u hotelsku sobu da jedno drugom damo tvrdu vjeru - ako se to tako kaže - pa onda u sumrak odletjeli za Veneciju. A pogled na raj grad, kad si zaljubljen, djeluje široko, a ne zarobljujuće.
Tad sam imala novaca - ili sam mislila da pripada više meni nego poreznom uredu - pa smo u Ciprianiju uzeli apartman kraj bazena. Iz njega danju nismo ni izlazili.
Čitavo bismo jutro i popodne ostajali u krevetu, ševili se i naručivali sobnu podvorbu; čitavu bismo noć lunjali ulicama.
Carly se nije nikad pojavila sa svojim tadašnjim ljubavnikom, Al Corleyjem. Bio je to jedan od onih kićenih poziva nakon kojeg kod pozivatelja nastupa trenutna amnezija. Ali nam nije nedostajao baš nitko. Noću bi me Will učio plivati u golemom praznom bazenu (prevelikom zato što je netko pobrkao stope i metre). Kad bi se smračilo, istraživali smo male calle Giudecce. Pili smo u kafeima, u svojoj sobi, u krevetu, kraj bazena. Ševili smo se kao da smo to mi izmislili, a tako smo i mislili. IJ tom smo pogledu bili kao i svi drugi ljubavnici.
Venecija je postala naše posebno mjesto. Svako bismo ljeto dolazili u unajmljeni stan, ili kuću, ili piano nobile, s Molly i Margaret. I potom bismo uklizili u adagio ritmove lagune. Ujutro bismo izlazili po svježi kruh. I lijeno doručkovali. Potom bih pisala. Potom bismo svi odmarširali na ručak u obližnju trattoriju.
Od pete godine pa nadalje, Molly je uvijek ljetovala u Veneciji. Većinu popodneva provodili bismo plivajući u Ciprianiju, a potom bismo se istuširali, odvezli se kući vaporettom, presvukli se i izašli na večeru - mi, četveročlana obitelj.
Dan se vrtio oko pisanja, šetnje, plivanja, obroka. Napetost bi New Yorka polako iscurila. Ja bih pravila bilješke, dremuckala pjesme, započinjala priče za koje sam mislila da ih moram napisati. One bi se gdjekad pretvarale u knjige, gdjekad ne. Ali je mlitavi ritam života poticao to cvjetanje. A vodenasti ga je svijet krstio. Uvijek bih se vraćala kući glave pune egzotična cvata.
Kako sam sanjala u Veneciji - tom brodu što je plovio Jadranskim morem! Bilo mi je kao da spavam u škuneru, dok more pljeska a on se ljulja na plimi. Ponekad bih pomišljala da sam u Veneciju došla samo da se naspavam.
Baš sam za tih ljeta počela istraživati venecijanski geto i opčinila se šesnaestim stoljećem.
Will i ja uvijek smo stizali natovareni knjigama koje smo željeli pročitati zajedno. Čitali bismo naglas, pa označavali i bilježili po stranicama. Već su nas prvih dana upoznali s Venecijancima koji su nas vodali okolo i otvarali nam svoje muzeje i knjižnice. Počeli smo izviđati grad da vidimo ima li on priču koju bi mi želio ispričati - ili ispričati kroz mene.
Venecijanski nas je geto lupio u glavu. Da mi pokaže da je sa mnom solidaran, Will je počeo nositi Davidovu zvijezdu utaljenu u venecijansko staklo. A počeli smo i čitati povijesti mletačkih Židova.
Zahvaljujući Cecilu Rothu, Riccardu Callimaniju i samom kamenju, preda mnom je počela oživljavati Venecija šesnaestog stoljeća. Bilo je to otočno pribježište, u koje su se infiltrirali svi Židovi koji su tu potražili azil. Sefardi Španjolske, Aškenazi iz Njemačke, levantinski Židovi s Bliskog istoka - svi su se oni sastajali u Veneciji i miješali s kršćanima i muslimanima, stvarajući tako magiju mletačke kulture.
Smjesta sam opazila analogiju između te otočne Venecije i otoka Manhattana. Venecija je u šesnaestom stoljeću doista bila Manhattan s početka dvadesetog: vrvjela je Židovima istjeranim iz Evrope i sa Srednjeg istoka, kojima je sudba odredila da obogate kršćanski svijet i promijene ga zauvijek.
Židovi su dolazili u Veneciju zato što ih je ona primala, i oni su ubrzo postali trgovci starom odjećom, antikvitetima, knjigama. Specijalizirali su se za kazališnu umjetnost, tiskarstvo, knjigoveštvo, likovnu umjetnost, antikvitete - baš kao i danas. Osnivali su sinagoge, kazališta, izdavačke kuće, trgovačka društva. Bavili su se umjetnošću. Usmjerivši svoju energiju na ono malo stvari koje im nisu bile zabranjene, postali su sila. I prosperirali. Kao što je prosperirala i Venecija. Oni su u veličanstveni pošećereni kolač Serenissime unijeli drugu vrstu kvasca.
Za dugih lijenih boravaka u Veneciji, kamenje mi je počelo šaptati priču. Mladu Židovku, stvarnu Jessicu, u getu je zatvorio njen otac Shylock (ili Shallach, kako je to ime zacijelo glasilo prije no što su ga anglicizirali).
Na jednom sasvim običnom dnevnom susretu naša Jessica u getu susreće mladog Engleza - koji je ovdje došao slušati propovijedi slavnih rabina i naučiti novu kazališnu umjetnost (po kojoj su mletački Zidovi u šesnaestom stoljeću bili poznati). Svega mu je dvadeset osam godina, on je pjesnik, glumac, dramski autor, koji je u Veneciju došao sa svojim lascivnim biseksualnim zaštitnikom, earlom od Southamptona. Kuga je zatvorila londonska kazališta, i zato ima vremena putovati sa svojim gospodarom (koji je u nj ludo zaljubljen no koji također, što je svojstveno svim ludo zaljubljenima, želi biti i njegov gospodar).
Will - jer tako se, igrom ironije, zove taj mladić - i Jessica zaljubljuju se na prvi pogled, kao što to moraju svi ljubavnici iz priče, i njihova ih ljubav nadahnjuje da pobjegnu iz geta, da pobjegnu od Southamptona, Shallacha i svog tog cinizma - jer ljubav je rođena da pobjeđuje cinizam.
Nešto mi se u tom smislu već kuhalo u glavi dok sam dovršavala jedan drugi roman (Padobrane & poljupce, Parachules & Kisses). Te mi je jeseni stigao neočekivani poziv da budem u žiriju Venecijanskog filmskog festivala. Znajući da bih taj roman morala gurnuti na svjetlo dana, ja sam taj poziv smjesta prihvatila - i sa sobom povela svog Willa, koji je bio moj cavaliere servente.
Filmski je festival bio prava ludnica. Iz Moskve je stigao Jevgenij Jevtušenko sa svojom ženom Britankom, s kojom mu se bilo suđeno uskoro rastati, i s manirima mogula. Visok, teatralan, navikao da svojim obožavateljima puni čitave stadione, samo je tražio zgodu za kavgu. Gunter Grass, zamišljen i s lulom u zubima, stigao je iz Njemačke u sličnom raspoloženju, ali je bio previše i pametan i promišljen da bi to i pokazao. Balthus bi radije slikao. On je odsjeo u Grittiju, sa svojom lijepom ženom Japankom i kćerima i, po svemu sudeći, ležerno čitavu tu priču shvatio strogo kao traćenje para - što je bilo mudro.
Viđali smo ga rijetko, i nikad na projekcijama. Braća Taviani - Paolo i Vittorio - bili su skromni, vickasti i smrtno nervozni. Spremali su se prikazati uzorno djelo, sjajni film Caos, zasnovan na Pirandellu. Michelangelu Antonioniju nije bilo dobro, ali je bio strastveno ozbiljan i pogledao je sve filmove.
Po čitav dan, žiri je gledao film za filmom - najbolje, najgore, osrednje. Socrealističke filmove iz istočnoga bloka, indijske filmove iz newdelhijskih tvornica celuloida, kineske filmove u produkciji hongkonških mogula, japanske umjetničke i eksperimentalne filmove, filmove koji su željeli šokirati i filmove koji su željeli zatupiti, više filmova no što se može i sanjati da se za samo godinu dana proizvedu na planetu.
Postalo je dosadno. Ništa nije dosadnije od osrednjeg filma. A kako su dani prolazili, nad lagunom su se sve više skupljali olujni oblaci.
Kad je stigla Claudia Cardinale sa svojim Sicilijancem, mužem i režiserom, pozornica je već bila spremna za obračun, za Boj kod OK korala.
Cardinale je igrala Clarettu Petacci, posljednju Mussolinijevu ljubavnicu, u jednom groznom filmu, zasnovanom manje na povijesti a više na sapunici. Rus je smjesta uočio priliku za protesr A Nijemac je opazio Rusa koga može nadjačati. I počelo je komešanje.
Kako je to počelo, ostaje misterij. Konferencije i seminari pokazuju sklonost spontanom zapaljenju nakon otprilike pet dana. Vjerojatno jc to tako zbog discipline što je nameću nediscipliranim ljudima. Ili je to možda zato što umjetnici nisu navikli živjeti u zajednici, pa im to polazi za rukom samo u kratkim razdobljima. Možda je čitavoj toj zajednici potreban nekakav sigurnosni ventil, i onda neizbježno mora doći do eksplozije.
Žiri je najprije počeo debatu o »moralnosti« gledanja filma u kojem je Mussolini prikazan kao ljubavnik, nakon čega su za ručkom i čajem uslijedile verbalne čarke, i onda je najednom Jevtušenko već držao tiskovnu konferenciju, i talijanske su novine imale o čemu pisati! Festival je možda i bio čista dosada, ali zato to nisu bili i članovi žirija. Bum! Tras! Pljas! Tras!
»Skandalozno je glorificirati fašiste kao ljubavnike...« ili nešto tako. Taj je tandara- mandara hranio sam sebe, kao što je to s novinskim kreacijama čest slučaj. Medijima nije ništa draže od karikaturalne kontroverze. Francuzi i Englezi natjecali su se U apsurdnostima.
Talijani su se veselo ubacili. Potom su stvar preuzele američke novine.
Sve su nas, dakako, primjereno intervjuirali i citirali. Svi smo morali zauzeti poziciju prema toj bezazlenoj melodrami. (Anita Hill je jednom zgodom rekla, kad jednom postaneš javna ličnost, da se od tebe očekuje da baš o svemu imaš mišljenje. »Ja zadržavam pravo da ne komentiram«, rekla je. Da smo bar ja - i ostali iz žirija - bili tako mudri!)
Claudiju Cardinale su fotografirali, i ona je u svom bijesu Kila vrlo ljupka. Njezin muž i režiser (ili režiser i muž) zakleo se na vendettu.
I tako je festival dobio medijski događaj koji mu je trebao i svi su dobili publicitet - pa htjeli ga ili ne. A grad Venecija je za svoj novac, kojim je hranio slavne ličnosti i vozikao ih avionom, dobio odgovarajuću protuvrijednost. A onda je napokon doletjela i Liv Ullmann da uruči Zlatnog lava - još jednom razjarenim pred campom punim novinskih agenata.
Čudo tog festivala i njegovo spontano zapaljenje ponovno su mi vratili misli na moj roman o Veneciji. Svaki pisac čezne da napiše priču u stilu Connecticut Yankeeja na dvoru kralja Arthura. Svaki se pisac želi vratiti u prošlost, dakako pod uvjetom da budućnost pouzdano čeka na njegov povratak.
Što bi bilo da moja Jessica nije Židovka već, na našem prvom susretu, kršćanka? Što ako je ona na Radcliffeu odgojena neodlučna debitantica potekla iz prašnjave stare waspovskeobitelji s Upper East Sidea, i koja je, umjesto da se primjereno uda, pošla na Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti u Londonu, i koja je, usprkos neodobravanju obitelji, odlučila postati glumicom? Što ako je čitav život obožavala Shakespeareovu poeziju i onda, jednoga dana, nakon žiriranja filmskog festivala, propala kroz pukotinu u vremenu i našla se kao Židovka iz šesnaestog stoljeća u getu, i tu se zaljubila u poetičnog engleskog momka koji se zove Will?
Što ako je to uvijek početak priče?
Imala sam priču. Ili je ona imala mene.
Počela sam grozničavo žvrljati bilješke. Bila je to prilika da ispečeni kolač od svega što sam znala o Veneciji, Shakespeareu, elizabetijancima i Židovima.
Pobrinula sam se da priča bude primjereno shakespearijanska i krvava. Rapiri, otrovi, bodeži, noževi, stileti, bili su obavezni. Željela sam da mi u uši uđe elizabetijanska muzika riječi, i zato sam bezbroj puta zaredom poslušala sir Johna Gielguda kako čita sonete, dok napokon više nisam mogla utišati njihov zvuk u ušima. Proučila sam sve postave Mletačkog trgovca što su igrale te godine. Pogledala sam stare filmove i video-kasete te drame. Pročitala sam je naglas. Onda sam o njoj pročitala sve što sam mogla naći. »Shakespeare je sretno lovište umova koji su izgubili ravnotežu«, rekao je Joyce (kroz Stephena Daedalusa). Nisam željela dokazati da je imao pravo, ali sam se željela vratiti u prošlost. I tako sam se početkom jeseni vratila u geto i duboko zamislila. Ponovno sam začula šapat kamenja. I opet sam ugledala mladog Shakespearea i Crnu damu kako šeću po kiši.
Želimo li da Shakespeare profunkcionira u sadašnjosti, tajna se uspjeha svodi na to da ne smijemo osnovne istine o likovima zakloniti elizabetijanskim cifranjem i piruetama. Shakespeareova je publika, naravno, kroz to prozirala, jer je bila navikla na njegove konvencije jezika i kazališta. Mi te drame moramo učiniti transparentnima kakve su bile za elizabetijance. Dobra adaptacija mora ukloniti barijeru što nas dijeli od elizabetijanske Engleske, a ne je povisiti.
Trgovca je, međutim, vrlo teško modernizirati zato što je Shakespeareov odnos prema Shylocku tako odvratan zbog svog antisemitizma, pa ipak tako ključan za dramu. Shakespeare u Shylocku vidi ljudsko biće slično sebi, ali su se stare predrasude Elizabetijanaca prema Zidovima (i to usred doba jake mržnje prema njima) ipak zadržale. Čak je i Jessicin karakter slabiji od Portijina. I Jessicino je odricanje od oca okrutno. A takva je i njezina krađa njegova dragocjenog prstena (koji mu je dala njezina pokojna majka). Shylokovo uspoređivanje kćeri i dukata hladno se može čitati kao blaćenje Židova, no ono se može i vrelo glumiti, da osvijetli očinski bijes i očinsku ljubav. (Kako su to učinili Laurence Olivier i Dustin Hoffman.)
Željela sam da Serenissima jednom zauvijek razriješi dilemu Jessice, da pokaže zašto je Jessica izdala oca - ne samo zbog ljubavi i slobode, nego i zbog poezije. A željela sam razriješiti i misterij soneta Crnoj dami23. Htjela sam jednim udarcem ubiti dvije muhe, i iz nje napraviti onu istu Židovku u getu koja je poslužila kao predložak za Jessicin lik.
Bio je to visoki zahtjev kakve sam i inače obično postavljala pred sebe. Knjiga je trebala biti literarna, no ipak je trebala djelovati i prosvjetljujuće na žene dvadesetog stoljeća, ali je trebala imati i dobar, napeti zaplet koji će tjerati čitatelja da okrene stranicu, ali i manifest o bitnosti poezije za naš život.
Iako me Serenissima i dalje opčinjuje svojim potencijalom, ja slutim da je taj roman bar dijelom bio i promašaj, zato što još nisam sasvim shvatila svoj vlastiti odnos prema gradu Veneciji. A osim toga, pokušala sam toliko toga u samo jednoj tankoj knjizi. Serenissima je trebala biti i duža i bogatija, kao to je to bila Fanny. U njoj je trebalo biti više likova, više ispreplitanja radnje i sporednih zapleta. A trebalo ju je i manje kratiti.
Svjesna svoje sklonosti pretjerivanju, angažirala sam urednika-honorarca da mi skrati jedra. Uzajamno smo se poticali da ih skratimo i previše. V.S. Pritchett kaže da su slabosti i snaga pisca tako isprepleteni da se jedno ne može ukloniti bez drugoga.
Venecija je, kao i New York, za mene bila grad predaka, grad koji me je vraćao korijenima mojega židovstva. Ali on je bio i više od toga: njegov je mit čarobnog otoka gdje se problemi sami razrješuju, gdje se zagonetke same odgonetaju, ili bar rasplinjuju u vodi.
Mletački trgovac je samo jedna od mnogih Shakespeareovih verzija iste priče. Ali ni ova nije baš sasvim uspjela - usprkos Shylockovim žestokim rečenicama o tome kako je Židov, usprkos magičnom zvjezdanom nebu Belmonta, usprkos Jessicinoj crnoj smetenoj ljepoti i Portijinom ženskastom dijeljenju pravde kao svojevrsnog noblesse oblige danog sirotim bijednicima poput Židova, pod uvjetom da se preobrate i svinu koljeno, odreknu se svoje krvi, hrane, dukata, kćeri i židovstva svojih unuka.
I tako ni Trgovac baš nije neko remek-djelo, i to moramo reći. Možda ga ruši baš ta mržnja u srcu. Mržnja rijetko kada vodi do dobre književnosti. Ali ona druga drama o čarobnom otoku, Oluja, razrješuje sve zagonetke vrlo lijepo i funkcionira, mora se reći, kao mutava.
Među zaljubljenima postoji prava ljubav, pravo je i pokajanje kralja-čarobnjaka Prospera, prava je i sloboda za okovane duhove, Calibana i Ariela, stvarna je i sloboda pjesnika kad se od nas oprašta. Taj bi začarani otok mogao biti ova Venecija (ta to je, napokon, otok na sjeveru Italije), ali on to očito nije. I on to ne može ni biti, zato što je Venecija prije svega otok mrtvih, a što je Thomas Mann shvatio bolje od ikoga. Venecija je mjesto koje zarobljuje izmučene duhove. To je otok muholovka. Ona mora stalno primati novu krv da popunjava staru. Venecija je vampir - ništa ni manje ni više od toga.
Poznajem jednog danskog pijanista koji se iz godine u godinu vraća u Veneciju da ondje svira u nekakvom traljavom baru. U jesen i proljeće, on radi za šeika u Sharjahu za puno, puno dukata. Ali ga svakog ljeta i jeseni nešto tjera da se vrati u Veneciju, kao da ga onamo poziva duh nekog prijašnjeg njega.
Taj je melankolični Danac istražio svog duha, i čini se da je on bio pekar iz trinaestog stoljeća. Njegova bi se soba ponekad znala napuniti brašnatim mirisima ili toplim vonjem svježega kruha. Zaklepetale bi i zabrenčale tave i lopate. Kad bi se probudio, sve bi bilo pokriveno finim bijelim prahom.
On bi naglo otvorio oči, ne osjećajući čuđenje.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:49

Слика

Bio je to modrook, plavi muškarac, lagane građe i male težine, s licem nalik na lubanju preko koje je razapeta koža, kakvu ponekad nalazimo kod Skandinavaca. Gibajući se uz klavir činio bi se mlad, no kad biste mu se primakli, shvatili biste da može imati od pedeset do neizmjerno. Lice mu je bilo posuto borama kao namjerno ispucala lončarska glazura. I on je, baš kao i ja, bio ovisnik Venecije, iako se vidjelo da mu to zdravlju ne čini najbolje.
Razumije se, tu je morao postojati i nekakav ljubavnik - nekakav nemoguć ljubavnik, poput mog Pieroa, koji bi nepredvidivo dolazio i odlijetao. Taj je ljubavnik zacijelo bio i okrutan, na isti nesvjesni dječji način kao i Von Aschenbachov Tadzio. Takvi su svi venecijanski ljubavnici.
Možda je Piero bio Danteov ljubavnik, a i moj. Možda je bio i Tadzijev. I ljubavnik Alfreda de Musseta. I Byronov. I Shakespeareov. Tko da zna? U Veneciji je moguće živjeti višestrukim životom u višestrukom vremenu. To omogućuju višestruka vrata. Magla i sjene pokrivaju sve. I aqua alta diže se neumoljivo, i pokriva prizemni pod.
Razgovarali smo mnogih večeri, taj danski pijanist i ja, i makar se ne mogu sjetiti kako se zove, ipak znam da njegova priča ima nekakvu vezu s mojom. Ljudi koji se ne mogu osloboditi Venecije napokon u njoj i umru. Laguni su potrebni duhovi da dovabe na povratak druge duhove, ljude koji će se u njih pretvoriti.
I tu je još jedan problem mog romana o Veneciji: on nije rekao zadnju istinu o tom gradu. To nije bilo zato što nisam dala sve od sebe. Dala sam. Ali tada ni ja još nisam znala zadnju istinu o Veneciji. Venecija nije sunčana. Venecija je grob.
Ševa na brzaka između doručka i ručka, divlja strast od pet do sedam, nešto je što te vraća i vraća i vraća Veneciji. Ali ševa ne stvara život. Ona stvara samo duhove, zavodljive duhove, duhove nevjerojatne magnetske i spolne snage, duhove koji mogu lupati u lonce u najsilnijim orgazmima poznatim na terra firmi. A zapravo, to i nije terra firma. To je more, i barka smrti pluta na zapad, prema suncu na zalasku.
Ne tako davno (usred ove knjige) ponovno sam s kćeri otišla u Veneciju. Šetale smo i pričale i prisjećale se drugih ljeta kad je ona bila još mala curica a ja neudata. Ali kad sam pošla posjetiti stare prijatelje, ona nije htjela poći sa mnom, i draže joj je bilo ostati u Grittiju, gdje je gledala CNN i naručivala sobnu podvorbu.
Moji su me se prijatelji grčevito dohvatili, onako kako se otočani hvataju pridošlica - od užasnute dosade. Priređivali su mi ručkove, večere, čajeve, i pričali mi o posebnim nekretninama što se u Veneciji stavljaju na prodaju.
Na hotelskoj recepciji stari bi mi ljubavnici ostavljali poruke, ali kad bih nazvala, nikad ih nije bilo kod kuće. Kad bih se vratila, čekale bi me nove poruke, no ni na njih se nitko nije odazivao. Bile su tu i poruke meni nepoznatih ljudi. Je li među njima bio i onaj pekar iz trinaestog stoljeća?
Moj danski prijatelj je otišao, i meni se učinilo da vidim Pieroa na njegovu motorinu, kako pučka duž Canal Grande, i da je sam, no onda se učinilo da to nije on. Nazvala sam ga, no tajnica mi je rela da je »fuori Venezija« (»izvan Venecije«). Nebo se spustilo i zamračilo. Prozori su se razletjeli u mojoj staroj sobi (Hemingwayevoj, kako su mi rekli) u Grittiju. Noću bi se sa stropa čula škripa koraka, ali kad sam se potužila, pazikuća mi je rekao da u sobi iznad moje nema nikoga.
I onda, na kraju, petoga dana, našla sam se u zelenom vrtu (koji je navodno nekoć bio groblje) u Dorsoduru. Kipovi likova pod ogrtačima i šeširima i zakritih lica zurili su iz baršunastih sjena. Živice su bile pjegavo, mahovinasto zelene, a tu i tamo iz zelenila bi briznula blistava fuksija ili ciklama, slična cvijetu u grobljanskoj vazi.
Sjedila sam sred male družine žena. Jedna je od njih bila austrijska umjetnica koja je ovdje živjela već skoro trideset godina (privučena talijanskim ljubavnicima i svjetlom). Sad se već bila odrekla muškaraca (svih narodnosti). Jedna druga, punačka američka raspuštenica, napokon je prodala stan u New Yorku i nastanila se ovdje. Jedna druga, bogata engleska udovica, kupila je palazzo na Grand Canalu i sad ga je renovirala. Još jedna je bila voluminozna vojvotkinja koja je uzdržavala Pieroa, svog Pieroa, svačijeg Pieroa. On je jedrio po Sredozemlju. Nitko nije znao gdje. Razgovarale smo o dijetama, gimnastičkim grupama, hrani, jogunastoj djeci, jogunastoj posluzi, jogunastim muškarcima. Sve su me nagovarale da pustim i New York, i muža, i obitelj, i da se ovamo preselim za stalno. Tempo je života ovdje lakši, govorile su mi, a pisati mogu i tu.
Ali ja znam pisati samo o prošlosti, pomislila sam, a na koncu neću više pisati uopće, jer će mi prste pokriti trava. Na mene je puzalo groblje, a Venecija je osladila taj proces. Barka koja je veslala prema smiraju čekala me na rubu kanala. Zavodljivo pljuskanje vode bilo je glasanje Venecije: vieni, vieni.
Smrt koju mi je nudila nije bila la petite mort. Bila je to ona velika. A ta je bila neumoljiva.
Venecijanski ljubavnici, pa tko da bili, i kojega god spola, bili su samo njezine sluškinje, njezini propagandisti, njezine hodalice. Ovi su ovamo vabili robusne ljude. Ali mi smo ovdje mogli ostati samo po svojoj slobodnoj volji - jer nas smrt želi baš na takav način. Ona nas priprema u Veneciji, korak po korak, zaveslaj po zaveslaj, orgazam po orgazam.
Sjećam se kad me Piero prvi put privukao, prije osam ili devet godina. Bili smo na njegovoj jedrilici u bazenu Svetog Marka u blagoj noći sredinom srpnja. Bilo je to za fešte Redentorea, kojom se slavio spomen na oslobođenje La Serenissime od nekakve pošasti od prije pola tisućljeća. Od Piazza del Giglio na San Marcu i Santa Maria della Saiute na Dorsodurou, pa sve do Palladijeve veličanstvene crkve Redentore na Giudecci bio je sagrađen most od čamaca. Činilo se da čitav grad hoda po vodi. Oni koji nisu šetali mostovima, nosili svijeće, hranu, prosecco, sjedili su zavaljeni u svojim cvijećem zasutim čamcima i pili plod loze. Skladbe Vivaldija, Monteverdija i Albinonija lebdjele su nad vodama. Velike ribe - budući tangentopolisti kojih su danas prepuni zatvori - bili su zatvoreni u školjku svojevrsne kraljevske lože, pozornicu-vidikovac na pontonima iz koje je preko voda također grmjela venecijanska glazba. Televizijske ekipe zibale su se u malim motorinima u želji da prenesu tu feštu teleći zapiljenom ostatku Italije, koji u Veneciji još i danas vidi bizarnost - grad napol talijanski, napol tuđi.
Pieroova raskošna vojvotkinja kuhala je slatkovodne rakove, lignje i crni rižoto pripravljen s tintom venecijanske seppie. Gledala sam je zaprepašteno, kako zbog njezine vještine, tako i zbog njezina nepokolebljivog mira. Piero je kliznuo do mene.
Dahnuo mi je za vrat, pa mi prešao prstom niz podlakticu posesivno i prenoseći slutnju. I već me uzeo očima.
Ja sam se izgubila u njegovim faunski smeđim očima, nanjušila vatru pod njegovom smeđom kožom, pod njegovom kovrčavom satirskom kosom. Znoj mu je bio jareći i predivan - ili je to bio moj? Kao da smo imali isti miris.
»Žao mi je što nisam slobodan«, rekao je i pokazao na vojvotkinju. Ali je pritom mislio baš suprotno - kao što je počesto slučaj: Drago mi je sto nisam slobodan. Ona je moje cjepivo, moja zaštita, moj nevidljivi štit. Ali će mi biti drago ako te natjeram da se ponovno vraćaš i vraćaš u Veneciju za malo lizanju i kusanja okusa mog čarobnog štapića.
Tako je to počelo. Varilo se to u laguni čitavu godinu, konzumiralo se jedne noći s punim Mjesecom godinu dana kasnije, nastavilo se s prekidima godinama i završilo jednom i zauvijek kad sam u panici pobjegla iz Venecije, a da se nismo ni vidjeli.
Vjetar je zapuhao oštro s kanala. Prozori, lonci i klaviri, svi su zazveketali, zabrenčali, zasvirali falše melodije, i preko svega puhnuli oblak brašna. Pogledala sam se u zrcalo. Bila sam bijela kao utvara.
»Ženo koju zovem majkom - ako se doista tako zoveš«, rekla mi je moja sad već petnaestogodišnja kći, »moramo se maknuti odavde. Dogodit će se nešto strašno.«
Za točno jedan sat, mi smo već sve bile spakirale i vodenim se taksijem sa svom prtljagom odvezle do garaže rent-a-cara.
Dok smo se gnjevno vozile nasipom prema tem firmi, za petama nam je bila divlja oluja, i ljuljala naš karavan, i mračila nam prozore.
Otišle smo u zadnji čas. Duhovi su se kovidali i kričali u zraku nad lagunom. Dame iz grobljanskoga vrta dovikivale su: »Non scappi!« (»Ne bježite!«)
Ali ja sam pritiskala gas do daske i Milano je već bio na vidiku. Natrag u život, u gužvu i rugobu prometa, u svjetovnost poslova, do telefona koji ne sežu do mrtvih.
Čak je bio i Browning otišao, i Byron, a i Shelleyevi. George Sand je napustila Veneciju kad je knjiga bila gotova. Ostao je samo Aschenbach. I Pound. I Stravinsky. Oni su ovdje i pokopani.
Jednom, kad sam prešla nasip, dame iz mračnoga vrta nisu me više mogle uhvatiti.
»Mama«, rekla je Molly, »još se nikad nisam toliko veselila što smo otišle odatle. Nekad sam, kad sam bila mala, voljela Veneciju - što se to dogodilo?«
»Onda si bila dovoljno mlada za nju«, odgovorila sam vozeći kao luda prema unutrašnjosti kontinenta.
»Nisam te shvatila, mama.«
»Još nismo spremne za Veneciju«, odgovorila sam.
Ali svojim unutrašnjim okom ja sam već vidjela kako se nad gradom sklapa voda, kako zlatni mozaici plutaju i raspadaju se, kako se bizantinski sveci polako lome u komade.
Ta na smrt osuđena Atlantida jednoga će dana potonuti pod otopljenim vodama, i nitko od toga neće postati pametniji. Iskopat će je arheolozi iz godine 5040. i čuditi se finom radu smrti.
Razmišljala sam o danu kad smo pokopali našu prijateljicu, umjetnicu Vesty Entwhistle na zelenom vrtnom groblju San Michele, na tom grobljanskom otoku, i tome kako smo u zemlju preko nje bacali zlatne pločice, zato što je ona od takvih zlatnih kvadratića pravila svoje mozaike. Još jedan život kao hrana mnogobrojnim duhovima. La Serenissima trijumfira kad god ondje nekoga pokopaju.
Dvanaest godina kasnije, grobari lica nalik na lubanje iskapaju kosti svih koji nisu toliko poznati da privlače nove turiste. Onda te bezvrijedne kosti bacaju u zajedničku kosturnicu - otok je to kostiju o kojem sam dotad čula samo šaptati. Prvih dvanaest godina možeš osjetiti okus besmrtnosti. A onda, ako više nisi slavan, ode ti - lubanja, zdjelica, kralježnica, tibia, fibula, sve. A čija je besmrtnost zapravo mnogo duža od toga? Besmrtnost je, napokon, sjećanje na nas u glavama koje su nas voljele.
I ne želim više umrijeti u Veneciji. I, dakako, ondje više ne mogu ni živjeti. Pretpostavljam da sam sad već prestara da bih se upuštala u rizik da postanem Mlečanka.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:49

Слика

Glava 13
Pikareskni život

Kad prijeđemo pedesetu, shvatimo s iznenađenjem i osjećajem suicidalnog odrješenja od grijeha, da se sve ono što smo pokušali, a nismo uspjeli, nije nikad ni moglo dogoditi.
Robert Lowell, »Sheridanu«

Ako sam ikad uspio profitirati, to je bilo samo zahvaljujući ljubavi i ničem drugom.
Saul Bellow, Henderson Kralj Kiše.

Što je nečija osoba, ako je odvojimo od prijatelja čija je sudbina slučajno povezana s njom? Ja ne mogu sebe ni zamisliti odvojenog od utjecaja dva ili tri najveća prijateljstva mojega života, i svaka priča o mom rastu mora pričati o njihovom poticajnom i prosvjećujućem utjecaju.
Edith Wharton, Pogled unatrag

Pikareskni život

Za svakoga pisca, najneiskazivija je od svih istina o njemu ona unutrašnja priča, priča koju piše ni ne znajući zašto, ona automatska, instinktivna priča kojom je intravenozno hrani njegova podsvijest. Moja je priča pikareskna.
Otkrila sam to tek pošto sam napisala šest romana - od kojih je svaki bio roman o nekakvoj cesti (cesti do Beča i natrag, Californije i natrag, Londona osamnaestog stoljeća i natrag, do razvoda i natrag, do Venecije šesnaestog stoljeća i natrag, do alkoholizma i natrag i tako dalje). U svakome od njih, izmučena heroina sa smiješkom pobjeđuje nevolju nakon dugog hoda kroz drvlje i kamenje, nakon susreta s mnogim huljama i zločestim dečkima na grbavoj cesti života.
Budući da sam se rodila u melankoličnoj, hiperintelektualnoj, fobičnoj, paranoičnoj obitelji ruskih Židova, takva mi je priča upravo trebala. Baš kao i takav kraj. A trebala je i mojim čitateljima.
Kad sam se našla na sredini života, privukli su me memoari, zato što sam osjećala potrebu da shvatim samu sebe prije nego što bude prekasno. A postoji li bolji način da shvatiš samoga sebe, nego da promotriš mitove prema kojima si živjela čitavog života?
Moj je naraštaj odrastao s nametnutim mitom: mitom o tome kako su poslije bili sretni - što je uvijek impliciralo muškarca: princa koji jednoga dana dolazi jašući bijelog konja (a onda tebe). No bez obzira napisali mi taj mit ili onaj njemu suprotan - da ne postoji nikakav princ, a ako i postoji, da nikad neće dojašiti na bijelom konju, a ako i dojaši, nikad neće pošteno pojašiti i tebe - mi i dalje svoj život sagledavamo u kategorijama toga mita. Pro-princ ili anti-princ, time su definirani okviri debate - no to nismo učinili mi. Pokušali smo napisati i druge mitove - jednog će dana dojahati princeza ili ja sam svoja vlastita princeza, pa dakle - no sve su to samo izvedenice. Okosnica je fabule ista. Mi ne kreiramo, nego reagiramo. Nismo nimalo proširili kategorije u kojima sagledavamo svoj život.
Zar postoji samo jedna priča? O prinčevima koji dolaze ili ne dolaze? O princezama koje ih samo zamjenjuju? Ili samoći koja ih zamjenjuje oboje?
Zar ne bismo mogli otkriti priču koja s tim nema veze, priču kojoj ni ljubavna veza ni odricanje od nje nije sve i kraj svega?
Očito ne. Naši pisci i filozofi pročešljali su taj teritorij i vratili se s novim verzijama, a ne novostvorenim mitovima.
Toj staroj temi nove bore ne dodaju čak ni naše pobornice hipoteze o starijoj ženstvenosti i babetičnosti. Gail Sheehy je rekla: Nakon men-o-pause24 još uvijek možeš privlačiti muškarce; Germaine Greer je rekla: Ali kome je, napokon, do toga? No ljubavna veza i dalje ostaje temom. Čak je i Gloria Steinem priznala da ne može živjeti samo za Pokret. A Betty Friedan je rekla da se, unatoč tome što je starost tako krasna, ipak ne predaje plešući pritom od veselja. Žene koje su se odrekle muškarca i kojima su žene i tako oduvijek bile draže, ili koje su kod njih otkrile više nježnosti, nisu shvatile da jeposlije pedesete te nježnosti posvuda više - te da su nježnije čak i veze s muškarcima, ako ih uspiješ naći.
Možda sam, dopustivši da mi moje nesvjesno nametne pikareskni model, ja zapravo potražila život žene koji bi bio bogat, herojski i ispunjen mnogostrukim sjajem kao život kakvog staromodnog junaka (iako takav život danas više rijetko kada proživljavaju i muškarci), ali su se moje junakinje ipak stalno zaglibljivale u nekakvim ljubavnim vezama. Isadora shvaća što je život tek pošto ju je na cjedilu ostavila bezdušna hulja; Fanny se uči junaštvu spašavajući svoju kćer; a Leila se rastrježnjuje rastrježnjavajući svog nesnosnog momka.
Gdje je žena koja kreće od sebe, žena čije se djelovanje ne svodi naprosto na reakciju, koja živi za neki ideal koji nema veze s ljubavnom vezom? Možemo li mi takvu ženu i zamisliti? A sve ako je i zamislimo, hoće li se čitateljice s njom identificirati?
Prošlog sam ljeta najednom počela ponovno proživljavati svoj pikareskni život - ali ovaj put s jednom malom razlikom.
Moja kći i ja smo unajmile, na neviđeno, kuću na brežuljku pokrivenom maslinama i čempresima u Toskani, kraj Lucce. Trebale smo stići koncem srpnja, nakon predavačke eskurzije u Salzburgu i nekoliko dana u Veneciji, Milanu, Portofinu. Trebale su nam se pridružiti i dvije Mollyne prijateljice, potom Margaret, potom moja najbolja prijateljica. Moj je muž trebao doći kasnije, a eventualno i drugi prijatelji.
Unajmili smo kuću kraj Lucce, a ne Venecije (u kojoj sam provela tolike godine), zato što su to lani učinili naši prijatelji Ken i Barbara Follet, i pozvali nas da budemo kućni gosti u njihovoj veličajnoj vili. Oni se u kolovozu nisu nikamo micali bez svog izmiješanog roja djece, kumčadi, nećaka, zetova i nevjesti, kao i prijatelja svoje djece. Bila je tu i putujuća konferencija Laburističke stranke, pa su ljudi poput Neila i Glenys Kinnock svraćali na špagete, vino i polemiku.
Voljeli smo pitomost toga krajolika kao i to što to još nije trošni muzej smrti poput Venecije. Bilo nam je također drago i to što je Molly, moja jedinica-samica, bila s hrpom djece. Mi smo voljeli Kena i Barbaru, koji nisu bili samo pametni i nadareni, nego i krajnje ljubazni i lojalni.
Vrući od prašine puta, u unajmljenom opelovu karavanu s razmrdanim mjenjačem i jedva upotrebljivim kočnicama, Molly i ja smo se ipak uspjele probiti do Lucce. Provele smo dva dana s Follettovima u njihovoj unajmljenoj krasoti u obližnjem selu. Na pisanskom smo aerodromu pokupili Margaret i svu njezinu prtljagu, i sad smo išle prema našoj seoskoj kući u Toskani očekujući od nje više no Miss Havisham od svojega braka. (Koja bi se danas zacijelo zvala Ms Havisham25 i prolazila program od dvanaest koraka da se oslobodi zavisnosti.)
Pošavši iz tog lijepog grada u zidinama, krenule smo na sjever nekom starom cestom i počele brojati sela i vinograde, vinarije i seoske kuće.
Nakon što smo kod busena toskanskog divljeg koromača skrenule desno i pošle cestom što se stalno rušila na okukama preko presušenih riječnih korita (nekog beznačajnog pritoka Arna ili Poa koji se zove Serchio), počele smo se uspinjati koloderinama izlokanom, glibovitom cestom, sazdanom od labavoga kamenja i nepravilno postavljenih jaraka zanavodnjavanje, i smjesta uletjele u jedan od njih. Opelov je karavan zapeo, ponovno krenuo, pa čučnuo uz silan lom. Mi smo sve tri izišle i odgurale ga natrag na cestu - ali samo zato da bismo potom uletjele u sljedeći jarak - pa još jedan.
Nekakav strahovito debeo vatrogasac, u gumenom odijelu i s vatrogasnom kapom, izletio je na verandu od bloketa svoje Palače Drač i počeo se derati svojim čistim toskanskim narječjem: »Questa macchina non va su quella strada«, da taj auto nije za takvu cestu, što smo već shvatile i same. Iza njega se pojavila Signora Vatrogasac s la bambina - koja je urlala zato što smo je probudili.
Zapućkali smo uzbrdo, pa nam je motor opet crkao, nakon čega smo izišle iz automobila i ostale prikovane ponorom, uredno razdijeljenog maslinama, što je zijao pod nama.
Ja sam se sledila. Kako sam fobični vozač čak i kad sve ide po loju, krenula sam nizbrdo na rikverc, tresnula u bloket i tako udarcem prisilila unajmljeni auto na pokornost. Pa otpućkala u sad već dobro poznati jarak.
Vatrogasac, njegova žena i beba samo su se smijali.
Ali je Molly bila uporna.
»Idem gore da vidim što je, mama«, rekla je i izišla iz kola. Vidjela sam kako iz okuke kamenite ceste nestaju njezina široka ramena i griva riđe kose. Otkako je postala deset centimetara viša od mene, postalo joj je teško zapovijedati.
»Molly«, vrisnula sam.
»Daj se smiri, mama!« odvrisnula mi je ona, kako bi učinila svaka pikareskna heroina.
Ubrzo se vratila nizbrdo u Land-Roveru, kojim je upravljan robusni gospodin, vlasnik kuće. Molly se široko smiješila. On je djelovao smeteno.
»Baš čudno«, rekao je on. »S tom uzbrdicom nikad nikakva problema. Idemo, uskačite, dušice.«
»Agent koji nam je iznajmio kuću nije nam rekao da će nam trebati džip«, rekla sam smrknuto s, bar sam se nadala, prizvukom prijetnje. Već sam pomišljala na tužbu zbog »prikrivene mane«, no tko bi se usudio parničiti u Italiji? Na to bih mogla potrošiti ostatak svojih dana. Uskočila sam u Land-Rover i povezla se vijugavim koloderinama do Englezova zamka na vrhu brijega.
Bila je to toskanska seoska kuća sa stropovima od greda i pogledom na nebo - ali' Italiana. Zablenula sam se obuzeta pobožnom stravom. A onda se naš kućegazda spustio da izvuče i Margaret i prtljagu.
»Zdravo, dušice!« rekla je gospodarica kuće kad smo Molly i ja zaklipsale preko tri niza škriljavih stepenica prema toj chiantishirskoj kući iz snova.
Uskoro se njezin čovjek, za volanom našeg karavana i skupa s Margaret, vratio do našeg novog doma.
»Čak i s takvim automobilom, to je igrarija«, kaže on.
»Nitko se još nije potužio na cestu«, kaže žena, koja u svom elastičnom kupaćem kostimu prekrivenom bijelim ružama nalik na kupus izgleda kao Mistress Quickly. Gospođa ima dvostruk podbradak i olabavljen trbuh kakav ne bi naišao na odobravanje odbora za oduševljeni doček menopauze - baš kao ni Lotte Berk i njezinih pomodno anoreksičnih žitelja East Sidea. Ali je ona, takva kakva jest, bila sasvim zadovoljna sobom. Krenula sam prema kući da uđem u posjed onoga što sam unajmila za svoje šekele.
»Ne, ne može«, kaže gazdarica. »Ne u moju kuhinju dok djevojka ne opere pod. Ni za ljubav ni za novce, ta kuća je moje srce i duša.«
Njezin me suprug zarobio čašom bijelog vina i mjehurićavom vodom, pa smo sjeli i ugodno pročavrljali kako nas je agent oboje nasanjkao, kako je meni nabio cijenu (šest mjeseci unaprijed), a njima nije platio ništa, no oni su se ipak nadali da će mi se kuća svidjeti.
»Lijepo je«, rekla sam, i to je bila istina.
Gospodin i gospođa nisu mogli biti uslužniji dok smo još dva sata sjedili na suncu, dok je Margaret vodila razgovor o kraljici, kraljici mami, princezi Di, kočoperila se svojim članstvom u Škotskim kćerima, i detaljno opisivala kuću jedne svoje tetke koja je živjela u Highlandsu, zemlji vrijeska i borovice, i kako je umro njezin stric Skot, i gdje je i kada pokopan, i što su poslije toga jeli uz čaj.
Konverzacija. Koja ispunjava mnoštvo sitnih pukotina života.
Na kraju smo, pozdravljeni zdravicom toskanskoga sunca, i smantani njezinom lozom, postali spremni pregledati kuću.
»Sagradili smo je na ruševinama«, rekao je muž.
I doista, još se sasvim jasno vidjela ličinka iz koje je izletio taj leptir. Pastirska koliba na obronku pretvorila se u bastion britanstva, skupa sa Sky TV-om, MTV-m, CNN-om, policama s video-kasetama i cestovnim kartama, ali s malo knjiga, izuzmemo li kuharice i priručnike o kućnim popravcima (i uobičajene police s odbačenim bestselerima, što su ih ostavili zbrda- zdola skupljeni unajmljivači). Bile su tu knjige u kojima su medijske ličnosti - kroz pero anonimnih sastavljača - rekle sve o sebi, knjige generala i generalnih, romani što su ih napisale već izblijedjele filmske zvijezde, bivši ministri u vladi i televizijski propovjednici. (Neke su od njih čak još bile i u prodaji.) Ali kuća zbog svega toga nije bila ništa manje literarna, jer ju je svojedobno na godinu dana bio unajmio John Mortimer, da bi u njoj napisao knjigu o Toskani.
»Rekao sam ti da si trebala proučiti Ljetno iznajmljivanje«, zakvocao mi je preko telefona muž iz New Yorka.
»Tko u New Yorku uopće zna čitati?« odvratila sam mu. »Za to treba doći u Toskanu.«
U primjerenom roku bili smo pušteni i u Weetabixovu zemlju čudesa, u njegove zapanjujuće poglede što su se otvarali na čitavu kuću. Čempresi su stupali niz padinu, mračni i nalik na koplja na pozadini lisnatog kestenja i srebrnastih maslina. Posvuda je raslo obilje fuksije i visterije. Laste su letjele, nagnute na vrh krila, s vrha na vrh brda, na pozadini širokog prostranstva čistog modrog neba. Tko se ne bi doselio ovamo iz Londona? Bio je to talijanski san engleskog pjesnika.
Kreveti su bili kvrgavi, i jastuci očito napravljeni od lokalnog carskog mramora. U kući su bile četiri dvostruke spavaonice, a ne sedam, kako su nam obećali, a i sam je izraz »dvostruk« bio prilično slobodno interpretiran. U kući je moglo spavati petnaest ljudi samo pod uvjetom da su svadljivci, pa da neki spavaju na terasi, pod pergolom, ili u bazenu.
No sve to nije ni važno. Tu smo stigli i tu kanili ostati. Mollyne prijateljice samo što nisu doletjele. Sve sam već bila platila do kraja, a ovom su kućanski ugodnom paru trebali moji šoldi da prezime na Weetabixu.
»Mama, kako naprosto ne zavoljeti tu kuću?« kaže Molly, koja je doista voli. »Baš je komotna, a ne sablasna«, veli. I sjeća se kuće u Veneciji koju smo zvali Palazzo Erica - tog ruševnog piano nobilea, s tajnim tunelom do Pieroova palazza.
U korist je Palazzo Erice govorila jedna krupna okolnost, blizina Pieroova - baš kao i sićušna radna soba izvan ograđenog ružičnjaka gdje smo se mogli sastajati dok bi se obitelj začahurila na prvom katu. Ali, s tinejdžerkom u teglju, na to se nikad ne bih odvažila. Moja me šiparica najednom pretvorila u uzoritu matronu, i nisam baš bila sigurna je li mi to drago ili zbog toga žalim. Djeca žele samo sve - srce, dušu, spolne organe, MTV i CNN. (A i mi im to uglavnom želimo dati.)
»Vidjela sam, mama, članak u novinama koji piše da ti po unajmljenim kućama stalno seliš namještaj. Veli da mu ti uvijek želiš nametnuti svoju ličnost.«
Molly je u lovu na podloške, pa ih čupa ispod svake biljke, svakog aranžmana suhoga cvijeća, pa ih sve (zovu li ih još uvijek miljeima?) izgoni u ladice kredenca.
A onda već slaže jabuke po gredi, kako je to vidjela u svom dekoraterskom magazinu. A onda već gura golemi ružni jedaći stol do zida da mi napravi radnu plohu.
»Znam, mama, da ovdje možeš pisati!« kaže ona, najednom postavši moj suurotnik, ne više moj saboter. Jer ona ima i svoj svijet - preko, u Vornu, vilu punu dečki iz Engleske i Južne Afrike, a onda joj dolaze još i prijateljice, a očuh joj je obećao da će je u Italiji naučiti voziti. (»Ako znaš voziti u Italiji, onda znaš svuda«, ponosno kaže prijateljici preko telefona.) Ona bi sad željela da se mama prihvati pisanja i da joj se ne plete pod noge. Postala je pravi stručnjak za iskorištavanje mojih vječno tijesnih rokova da bi me se otarasila, no ipak se pobrinula da sam joj pri ruci kad god zatreba. Spisateljska su djeca beskonačno domišljata, ona su nedvojbeno njihova najbolja kreacija.
Sad je Molly pikareskna junakinja, a ja sam Sancho Panza.
Sad sređuje kuću za prijateljice, proba kupaće kostime koje će nositi na bazenu s dečkima, razmišlja o dečku što ga je lani upoznala u Lucci. Hoće li proživjeti život koji se neće okretati oko ljubavnih veza? Cisto sumnjam. Ona već danas svoju radost ili tugu crpi iz strasnih prijateljstava; fantazira o dečkima, i želi udobnu kuću u koju će dovoditi ljude koje voli.
Ali ona plovi cestama kao prava pikareskna junakinja, i zna bez kolebanja pronaći aerodrome i autoceste. Kroz talijanske robne kuće zna prozujati za manje od sata. I već je otkrila put do druge vile - u kojoj su dečki.
Ona je već krenula na svoje pikareskno lutanje, ali je cilj njezina traganja već i sada stvaranje novoga doma. Ona je uzela sve moje mane i pretvorila ih u vrline: ja se gubim, ona ne; ja sam strastvena i romantična, ona je pragmatična i cinična; ja sam živjela za pisanje, ona živi za život. I ona mi se sviđa mnogo više od mene.
Nekoliko dana potom, ja sam već unajmila džip, svladala cestu, navikla se na krevete, usvojila par poludivljih mačaka, napunila kuću hranom, otišla po prvu Mollynu prijateljicu, i sad sjedim na mjesečini i gledam kako se Mjesec diže, isprobadan mračnim čempresima. Lišće maslina svjetluca na mjesečini. Navodno napol divlja crna mačka kusatoga repa skače mi u krilo, gura mi šiljatu njuškicu u trbuh, pa naslanja na nj glavu i namješta se da je mazim, i prede kao mlinac za kavu.
Ja sjedim za vrtnim stolom za blagovanje s blokom i perom. Puni Mjesec kao da se želi rasporiti na cipressima, ali se uskoro izdiže između njihovih najviših šiljaka i počinje preko neba opisivati polagani, srebreni krug. Ja sjedim, opčinjena, a serenada mi cvrčaka zvoni u ušima, dok se Mjesec giba prema drugom brdu. Pogledavam na sat i opažam da su već prošla tri sata. Nisam napisala ni retka. Vrijeme u Italiji uvijek tako vara. Ona izlokana cesta, divlji komorač, kamenita riječna korita - sve se to zaboravlja dok Mjesec vodi moje oko kroz vječnost.
Ponovno zaljubljena u krajolik, u zadovoljstvima crnkastog zelenila, srebrenog zelenila, i raznovrsnim tamnim purpurima grožđa i kupina, ja shvaćam zašto je Italija vabila pjesnike. Smrt nije prevelika cijena za takvu ljepotu. I liježem dok mi puni Mjesec obasjava prozor i svi muškarci što sam ih voljela u svojoj snovitoj plesnoj knjižici sad su pozvani u goste u moj krevet. Nedostaje mi muž, ali znam koliko je važno da svakog ljeta nekoliko tjedana provedemo odvojeni. Tako se prisjećamo što smo jedno bez drugoga. To nam omogućuje da živimo živote i maštamo maštarije koje nisu uvijek isprepletene.
Sutradan ujutro, ja čekam da moja najbolja prijateljica stigne iz New Yorka. Najednom s rimskog aerodroma stiže paničan poziv.
»Pobjegao mi je avion za Pišu, pa sam unajmila nekakav mali diskerski auto da me odveze do Lucce. Jedini je problem što sam tako slaba da ne vjerujem da ću uspjeti...«
»Što je bilo?«
»Prokrvarila sam«, kaže ona zabrinuto. Potom slijedi eksplozija krčanja i onda nas prekida neki sadist koji radi - ili neće da radi - u talijanskoj telefonskoj centrali. Koračam oko bazena i čekam da telefon ponovno zazvoni. Dovlačim telefon do bazena i zurim u nj, u nadi da ću ga tako natjerati da zazvoni. Dangubim na vrelom suncu, zalijevam geranije, trackam se zaštitnim faktorom. Koračam i razmišljam. Nakon što je Gerri umro muž, ja se osjećam odgovornom za nju, no ako me opet ne nazove, ja naprosto ne mogu do nje. Zamišljam je kako vozi autocestom i peče se na suncu - unatoč tome što je preslaba za vožnju. Zacijelo je unajmila jeftin automobil bez klimatizacije. Usprkos tome što je bolesna, ne bi se dala uvjeriti da unajmi limuzinu i šofera - jer se Gerri ponosi svojom samodostatnošću. Taj »diskerski auto« vjerojatno ima ćudljive kočnice i mjenjač na volanu.
A onda pogledam na toskanske brežuljke s njihovim crnim cipressima i na mene se spušta mir.
»Ma sigurno je s njom sve u redu«, velim samoj sebi.
A onda duboko udišem pa počinjem u bilježnicu žvrljati sve čega se sjećam iz m nogih godina prijateljevanja s Gerri.
Mi jedna drugu zovemo svojom najboljom prijateljicom. To je kao da nam je dvanaest godina, ali začudo nije. Mi dijelimo sve: bolesti, kvržice na dojkama, kuće, neurotične strahove zbog djece, stvarne strahove zbog djece. Pričamo užasne tajne o našim muževima, bivšim muževima, pokojnim muževima. Znamo koliki su im kurči i koliko novaca zgrću/zgrtali su i jesu li/jesu li bili u krevetu smrknuti ili razigrani i da li hrču/jesu li hrkali, da li se kurvaju/su se kurvali, i podsjećaju li nas/jesu li nas podsjećali na davno pokojne/još žive djedove, očeve, stričeve i braću.
Ja nemam braće. Ona je imala dvojicu. Jedan je, zabavan i lijep, umro od side. I baš su nju bili izabrali da mu pomogne umrijeti. Tako ostaje samo njen stariji brat. Gerri je srednje dijete kao i ja.
Ali ja sam imala dvije sestre koje su mi često zavidjele, i ona je uvijek bila moja dobra sestra, koja zna da i ja imam svojih problema. Još među nama postoji sestrinski rivalitet, ali mu rijetko kada dopuštamo da postane neobuzdan. Što ne znači da ne vrištimo i svađamo se i jedna drugoj govorimo grozote. Ali ona druga uvijek zna prozrijeti kroz to vrištanje. Kako nam to uspijeva, to ne bih znala reći. Meni to s mojim pravim sestrama ne polazi uvijek za rukom. Iako odnedavna, poticane osjećajem smrtnosti što ga donosi srednja dob, izgrađujemo među sobom nove mostove.
Gerri i ja upoznale smo se jednog nedjeljnog popodneva sedamdesetih godina. Ja sam nosila bjelokosni kačkani kupaći kostim s više rupa no pređe, a ona jednodijelni kostim - vjerojatno Speedo. (Ona je sportski tip, a ja nisam. Ona nikad ne vjeruje mojim bijelim pogledima na spomen slavnih igrača. U njezinoj su obitelji svi redom sportski tipovi. Kad ne bacaju loptu ili ne gledaju druge kako je bacaju, onda ulažu novac: to je svijet pred kojim ostajem zabezeknuta kao i pred samim sportom.)
Kad sam upoznala Gerri, najprije sam na njoj opazila pregoleme zelenkasto-sive žmirkave oči, kovrčavu crveno-smeđu kosu koja joj je okruživala lice kao nekakav bakrenasti nimbus, istaknute jagodične kosti i pune usne nalik na jestivu šljivu.
U mnogo smo smislova mi bile čista suprotnost. Ona je imala troje djece, a ja još nijedno. Ona je oduvijek željela biti majkom i smela se kad je materinstvo prestalo biti posao s punim radnim vremenom. Ja nisam nikad željela postati majkom, ali sam joj povjerovala na riječ da je to prekrasno. Ona je bila verbalno brza i bistra, ali nije osjećala moju potrebu da sve stavi na papir. Ona je bila atlet a ja čovjek od pisaćeg stola. Teško mi je bilo i povjerovati da je ona Židovka. Skijala se kao WASP.
Vrlo smo brzo otkrile da smo skoro jednako stare, da smo obje pohađale istu ljetnu školu u Firenci, da obje volimo Italiju, razuzdane viceve i votku s narančinim sokom u ljetna popodneva kraj bazena. Plivale smo kroz bazene votke poput John Cheeverova plivača. Živjele smo u istoj ulici u Connecticutu (gdje sam ja u to doba živjela stalno). A ona je tada u Connecticutu bila samo vikendaš.
Tada sam živjela s Jonom i naša je veza bila čisto blaženstvo. Još se nismo vezali brakom. Po čitave bismo dane pisali kod kuće, vježbali jogu i brinuli se o naša dva psa i jedno o drugom. Ona je bila udana za Davida, veličanstveni komad mesa s mišićima Michelangelova Davida i zelenim očima (od kojih je jedno lutalo, iako ne u biblijskom smislu), i imala je troje predivne djece: atletičnu (i poetičnu) curicu koja se zvala Jen i dva silna atleta juniora koji su se zvali Andy i Bob. Bila su to najbolja djeca što sam ih ikad srela: bučna, ljupka, bistra.
Smjesta smo se posvojile.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:50

Слика


Smatrajući svoju prijateljicu stručnjakom za materinstvo, upitala sam je trebam li roditi. (Jasno da sam već znala odgovor. Jer inače nikad ni ne pitamo za savjet.)
Ona mi je odgovorila bez oklijevanja: »Nikad nećeš požaliti.« I tako je postala Mollynom kumom - u židovskom stilu - pa ma što da to znači. (A mislim da to znači skrbnica.)
Kad sam sljedećeg ljeta nosila Molly, ona mi je pomogla da trudnoću pretvorim u jedno dugačko slavlje. Sjećam se dana kraj njezina bazena, kad bi se obitelji izmiješale, i noći u mojoj toploj kadi, kad bismo svo četvero bacali kose poglede na tuđa gola tijela i zaključivali da je prijateljstvo važnije.
Kad se rodila Molly, Geni i ja smo se vezale još prisnije. Danas shvaćam zašto je potrošila, kako je smatrala, najljepše dane života. U tom trenutku ja sam se uplašila brige o djetetu. Pokušavala sam zamisliti da sam Gerri, ali nisam bila. Nisam bila uvijek spremna na onu neprekidnu koncentraciju što je djeca zahtijevaju, ali sam za to bar imala predložak.
Moje su misli bile kronično podijeljene. Kad bih pjevala svom djetetu, začula bih sirensku pjesmu svoje knjige. Kad bih uronila u knjigu, nedostajalo bi mi dijete. Tek bih povremeno postajala zaneseni slušatelj, a upravo je to glavni talent materinstva.
Gen i ja smo od samog početka jedna u drugoj poštovale talente za kojima smo same čeznule. Ona je voljela knjige, a voljela bi i da ih može praviti. Ja sam joj čitala poglavlja iz Fanny, i ona me poticala da nastavim. Kasnije je investirala svoj novac da bi se razradila glazbena verzija. Kad bi se god moj rad našao u opasnosti, ona bi mu priskočila u spas.
Ja sam voljela djecu i žalila što je nemam više. Tako sam posvojila njezinu.
Ja sam se razvela; ona nije nikada. Ona je prva navršila pedesetu. Ona je prva izgubila brata, i prva ostala bez oca. Ona me je tješila dok sam prolazila kroz razvod. A ja nju u njezinoj ucviljenosti, i s njom plakala još godinama nakon što su ostale njezine prijateljice zaključile da bi s plakanjem trebalo prestati.
Ja sam prolazila kroz užasne trenutke s muškarcima, i ona je uvijek bila uz mene. Nakon što joj je umro muž, ona je bila jedini čovjek uz Molly i Kelta koji me je smio prekinuti u pisanju.
Ona se osjećala ubijena smrću. Ja sam se osjećala ubijenom preokretom i napuštanjem. Ponekad je to napuštanje bilo bar djelomično i moja zasluga, no to se nije moglo reći i za nju. Meni je trebala samoća baš koliko ju je ona mrzila i bojala je se. Ponekad bih ja muškarce tjerala od sebe da mogu pisati. Ali se ona čvrsto držala svojega braka, i popravljala ga čak i kad bi se potencijalno mogao pokvariti.
Imale smo istog psihoanalitičara - našu vlastitu Slatku mamu - raskošnu mamu-lutku punu umirujućih bromida i prodornih uvida; imala je sićušna stopala i lepršave halje poput delfske proročice. Ona je bila visoka svećenica samopoštovanja i poticanja na brak. A također je osjećala i averziju da svojim pacijentima kaže zbogom.
S tijelom a la Botero te sićušnim nogama i stopalima, sa smirenim i lijepim, već pomalo osta rjelim licem, znala bi se i rasplakati kad bih joj pričala tužne priče o svom životu, kad bih upoznala nekog posebnog muškarca, ili »probila led«.
»Tako se ponosim vama«, rekla bi tada. Ona je bila dobra majka za kakvu nitko ne bi povjerovao da je može imati. Bila je savršena u svemu, osim u spremnosti da te pusti od sebe.
Ali tko, napokon, može u potpunom smislu biti majka koju trebamo? Čovjek ne može biti čak ni vlastita majka. A otkrivaš i da vlastitom djetetu radiš sve one grozote koje su tebi radili tvoji roditelji. Ponekad shvaćam da vrištim na Molly glasom svoje majke.
»Ista si baka«, kaže ona. »To je zlostavljanje djece. Sad idem.«
Jesam li joj doista rekla da mora biti sretna što se školuje jer djeca u Bosni ne mogu ići u školu? Jesam li joj doista rekla da Benetton, Gap i Calvin Klein ne mogu biti spiritualniciljevi? Jesam li joj doista rekla da ja s petnaest godina nisam smjela kupovati šminku pravljenu po narudžbi? Jesam li joj doista rekla da je razmažena balavica?
Čini se da jesam. Izraz »zlostavljanje djece« u moje doba nije ni postojao. Kao ni »silovanje parnera«, »preživjela žrtva incesta«, »politički ispravan«. Kako smo uspijevali preživjeti sa samo »freudovskom omaškom«, »bacanjem lira« i »majčizmom«? I nas su zacijelo verbalno izazivali. I kako sam ikad, bez izraza »zlostavljanje djece«, uspjela natjerali majku da na mene ne viče?
Gerri i ja smo imale slične majke: još jedna spona. Obje su znale voljeti, ali su bile nepredvidiva, divlja stvorenja. Obje bi znale odlutati u ozon. I onda se najednom vratili. Obje smo se morale naviknuti na život s tim. Kako smo obje bile srednja djeca, koja su tražila svoje mjesto u obiteljskoj konstelaciji, obje smo ga našle tako što smo se pretvorile u obiteljskoga komedijaša. I nijedna se od nas nije nikad ostavila uloge »Ridi, Pagliaccio«. Obje smo se smijale da prikrijemo bol.
A i što je, uostalom, smijeh? Promjena kuta gledanja. Ta zbog toga se prijatelj i voli; zbog svoje sposobnosti da ti promijeni kut gledanja, vrati ono najbolje u tebi kad se osjećaš najgore, podsjeti te na snagu kad se osjećaš slab. I da ti govori istinu - ali bez zlobe. Tajna je prijateljstva iskrenost združena s ljubavlju.
Naše je prijateljstvo počelo za dugih zelenili ljeta u Connecticutu, i procvjetalo poput velike zdrave biljke. Ja sam, vjerujem, bila samo podnošljiva majka (usprkos tome što sam od Saveza cvjećara 1982. dobila nešto što se zove Nagradom za majku godine). Ali je zato Gerri bila jedna od najboljih majki svih vremena. Kad sam je vidjela kako razgovara s bebom, obuzela me je zadivljena strava. Ja sam s Molly spočetka bila tako zgrčena, bojala sam se da će meni zauvijek ostati uskraćen ključ materinstva. Molly je bila robusna beba, ali sam ja stalno mislila da će se ugušiti mrvicom kruha ili ispasti iz zipke i izubijati se. Kad joj je bilo otprilike jedanaest mjeseci, ona je u svojoj hodalici napravila salto mortale, poletjela niza stube i pala na glavu na popločani pod. Sva uspaničena, nazvala sam pedijatricu.
»Je li izgubila pamćenje?« upitala je pedijatrica.
Zaboravivši da Molly nema još ni godinu dana, počela sam je ispitivati. Ona je plakala. Da li se to prisjećala traume rođenja ili je bila moždano mrtva? Ona se rasplakala još više. A onda se uspravila i nasmijala.
»Kako da znam je li izgubila pamćenje?« upitala sam liječnicu.
»Recite joj neka broji natraške.«
»Ali ona ne zna brojati ni prema naprijed.«
»O, tko je to?«
»Molly - Molly Jong-Fasi.«
»O, da, znam, ona riđokosa. Sigurna sam da će sve biti u redu.«
Kako sam mogla biti i majka i pisac? Uvijek sam vjerovala da ne mogu. Istog časa kad prestanem paziti na bebu, beba će umrijeti. Istog časa kad prestanem paziti na knjigu, knjiga će umrijeti, što kako sam proživjela prvo desetljeće života svoje kćeri - i kao udana i kao razvedena žena. Uvijek sam tvrdo vjerovala da ću zbog pisanja biti kažnjena oduzimanjem svoje krasne kćeri. Kad je Jon pokrenuo tu svoju suludu parnicu oko djeteta, mene je uhvatila panika.
Tu fantaziju o kazni nalazim u romanima mnogih žena. Obično je to povezano sa seksom. U romanu Kolovoz je pokvaren mjesec (August is a Wicked Month), junakinja Edne O'Brien odlazi na jug Francuske, da nakon mnogo godina proslavi svoj prvi rođendan, i onda joj najednom pogine sin. Sin je na ljetovanju s ocem ali, u ženskim fantazijama, nitko ne može zamijeniti majku. U Dobroj majci (The Good Mother) Sue Miller izranja sličan arhetip. Junakinja kreće za zadovoljstvima i zbog toga gubi kćer. Taj je mit zakopan duboko u našu psihu. I ne možemo ga naprosto proglasiti paranoičnim, budući da se on u našoj generaciji počesto i obistinjuje. Jer nas zbog naše neovisnosti i uspjeha doista kažnjavaju parnicama kojima nam žele oduzeti djecu.
Napola sam vjerovala da nisam dorasla ni najobičnijim stvarima - recimo dijagnosticiranju gripe kod bebe. Ja sam stigla na zemlju, mislila sam, samo da pišem, ne i da živim. Najveći dar koji mi je Gerri dala bila je odvažnost da zgrabim vlastiti život.
Gerri je, napokon, odrasla u New Jerseyu, pa je stoga znala i ono što dijete odraslo na Manhattanu nikad nije moglo naučiti, recimo voziti u šesnaestoj, kupovati na veliko, i biti prava majka.
»Pisanje je lako u usporedbi s cjelodnevnom brigom o djetetu«, znala bih govoriti Gerri - koja je bila drugoga mnijenja. Nedugo nakon što smo se upoznale, ona je unajmila mali ured kamo bi odlazila svakodnevno, u nadi da će postati pisac. Ja sam začela Molly. Bili su to naši prilozi jedne drugoj.
Ona nikad nije postala moj takmac, kao ni ja njezin. Bila sam majka-amaterka sa samo jednim djetetom, i nikad od svog pisanja nisam uzela ni jedan jedini mjesec. Za mene je već bilo prekasno da imam troje djece. Za mene je ona, dakle, bila put kojim nisam pošla - zemaljska majka poput moje starije sestre. Ona je bila dokaz da mnoge duhovite, pismene, pametne žene mogu odlučiti da svoj život usmjere na materinstvo.
Njezin je život bio protuteža mojem. Od nje sam naučila da feminizam mora uključiti i žene kao što je ona. Od nje sam naučila da, ako žena odluči biti stup obitelji, iz toga nužno ne slijedi želja da u Kongresu ili Vrhovnom sudu budu sve sami muškarci. Tome me je mogla naučiti i moja baka, ali me je moj djed naučio da je ne slušam.
Sredinom sedamdesetih, kad smo se Gerri i ja sprijateljile, ženski je pokret proživljavao krizu baš oko tog pitanja. Tvrdoglavo oduševljenje s konca šezdesetih i početka sedamdesetih neizbježno je splasnulo, i sad je nastupio trenutak da pokret prigrli i prosječnu ženu s djecom, umjesto da je odbije od sebe. Neuspjeh Betty Frieden i Glorije Steinem da iskuju savez bio je simptom tog problema. Žene koje su odbacile obiteljski život prezirale su žene koje su taj život prigrlile. Vjerojatno je ta mržnja bila naprosto kiselo grožđe. Poriv za djecom tako je jak, da ga je u sebi moguće suzbiti samo uz veliku cijenu.
Moja je najbolja prijateljica sve to shvatila mnogo prije mene.
»Kako da se identificiram s pokretom koji kaže da, želim li biti feministica, ne smijem imati djecu ili da moram biti lezbijka?«
»Ti preuveličavaš taj problem«, odgovorila sam joj. »I ti spadaš u naš politički narod.«
Ali se ona osjećala isključenom. Baš kao i mnoge žene. Sretala sam ih posvuda - te strastvene feministice koje vole muškarce i djecu. Ako otvoreno ne priznamo pogreške što ih je feminizam počinio prije Desetljeća reakcije, onda nikad nećemo moći spriječiti da se ono ponovi.
Nama ženama još nedostaje prakse u stvaranju saveza s drugim ženama. I dalje smo sklone u drugim ženama vidjeti takmace koje treba eliminirali. Mi i dalje glumimo u Sve o Evi (Ali About Em). Mlađe se žene hoće da istisnu starije žene; starijim je ženama teško hvalili mlađe. Muškarci se penju ljestvicom uspjeha vođeni muškim mentorima, dok mi samo tražimo način kako da utopimo pripadnice vlastitog spola. I nije nam dopušteno čak ni priznati tu sabotažu, zato što ona službeno ne postoji. Ali smo je sve iskusile. I što više o tome budemo šutjele, duže će trajali i njezina vlast nad nama.
Davidova smrt. Kako sam čula za Davidovu smrt?
Bio je ožujak - taj vlažan sivi mjesec koji donosi moj rođendan, Pashu, Uskrs. Obično se u ožujku, kad se dani produžuju i postaju sve svjetliji i kad se primiče moj rođendan, osjećam kao da sam se ponovno rodila. Ali ovom je. ožujku bilo dosuđeno zimsko nebo koje se nikako ne diže. Negdje na polovici mjeseca, baš kad sam bila pri telefonu sa svojim starim prijateljem Arvinom Brownom, i raspravljala o podjeli uloga za mjuzikl prema Fanny Hackabout, najednom se probio drugi poziv.
»Mogu li te malo staviti na čekanje?« upitao je on.
»Naravno.« Potom sam počekala, učinilo mi se, jako dugo.
Potom se vratio Arvinov glas - sasvim promijenjen.
»Upravo sam čuo nešto strašno«, rekao je tihim, neodlučnim tonom, »a ne znam čak ni je li istina.«
»Što to?«
»David je poginuo.«
»Kako? Gdje?« upitala sam.
»To je sve što znam«, odgovorio je Arvin.
Rekla sam mu da ću ga ponovno nazvati pa pritisnula dugme koje vrti Gerrin broj u Coloradu.
»Što se dogodilo?«
»David je mrtav«, rekla je kao da govori s nekog mjesta na nebu na kojem se prekidaju telefonske žice.
»David je upao u lavinu... Isuse Kriste...« rekla je. U njezinu je glasu bila neka konačnost, kao da je oduvijek očekivala da će se to dogoditi.
»Blagi Bože!« uskliknuo je Arvin kad sam ga ponovno nazvala. »Blagi Bože«, ponovio je,
1 ostao na liniji kao da čeka da mu kažem da to nije istina.
David je bio Arvinov najbolji prijatelj, pa je neki drugi prijatelj, koji je s njim bio na istom skijaškom izletu, a koji je za to znao, nazvao i javio mu užasnu vijest. Riječ je šarala zemljom kroz optički kabel.
Tako se tragedija obznanjuje grupi prijatelja: poput otrova što je procurio u podzemne vode. Isti dan svi znaju. Zdenac je otrovan. Pozivi dolaze sa svih strana, najprije da bi se informirali, potom provjerili, potom podijelili osjećaje. I svi mi drhtimo na okrutnom vjetru smrtnosti. To je trenutak Velikog zaleđivanja. Lijepi je David mrtav.
Svi smo mi stari otprilike koliko i David - David koji se na krpljama uspinjao Ajaxom da se zagrije za dan skijanja. Nikad nismo ni sanjali da ćemo ga nadživjeti. David je bio čvrstkao kamen, neustrašiv, savršena tijela. David nas je trebao sve pokopati. A sad više nema ni tijela.
Rušilo nas je s nogu i zvučalo nevjerojatno. Ta činjenica nije nikom mogla baš sasvim doprijeti do svijesti.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:51

Слика


Kako su tekli dani, zagonetka se odgonetavala. Ali je sve to i dalje nadilazilo našu moć shvaćanja. Činjenice su se skupljale poput kristala na naranči stavljenoj u gusti sirup.
Odlučio se još jedan, zadnji put spustiti niz djevičansku snježnu dolinu. Bio je premoren, i zato je havarijsku naprtnjaču predao drugom skijašu - koji je preživio. Zemlja se zatresla, no nije se čuo nikakav zvuk. Vodič je viknuo »Lavina!« i tako je prvih nekoliko skijaša na glečeru izbjeglo naletu snijega koji se gibao brzinom od sto pedeset kilometara na sat i bio težak poput mokroga betona.
Žena, koja im je bila vodič, nekako je uspjela isplivati iz snijega, ali je Davida zdrobio udarac, ponio ga je plimni val snijega, i tresnuo njime o stablo. Ostao je visjeli tako, upleten u granje, a njegov je odašiljač odašiljao turobne signale. Poginulo je devetero ljudi. Samo David nije ostao bez glave ili udova. Većinu su žrtava na okupu držali tek skijaški kombinezoni.
Ono što je nekad bilo David sad se vratilo doma - ili bar u pogrebni dom Franka E. Campbella. Poruka je bila: Tijelo je iluzija. Stvaran je samo duh.
»Bilo je to okrutno«, kaže moja slomljena prijateljica. »Voditeljica je znala plivati kroz snijeg, ali njezine mušterije nisu. Na licu mu je bio izraz kao da veli: Sranje! Njegova su lijepa pleća slomljena, pluća zdrobljena, aorta mu je prsnula. Prsa su mu na dodir kao spužva - njegova jaka, lijepa prsa. Zacijelo je umro od udarca. Nije ni shvatio što ga je to lupilo.« Jeca u mom zagrljaju kao da su sve suze svijeta samo njezine. I jesu. Neiscrpive te suze.
»Bar je umro na licu mjesta«, pokušavam je utješiti, i osjećam se tako prokleto bespomoćno. »Bar se nije mučio.«
»Ali je znao«, veli ona. »Znao je.«
Pokapamo ga gdje su joj pokopali i oca i mlađega brata.
Kroz ceremoniju svi samo teturamo, kao mjesečari.
Mene su u toj tužnoj zgodi zadužili za poeziju i donje rublje. Odvodim Jenny da joj kupim crni grudnjak. Ona ga nema, jer je još mala. »Tako mi je teško što nema tate«, kaže ona potreseno.
Raspravljamo o tome što ćemo obući za sprovod, pa idemo kući. Ja se zaključavani u svoju radnu sobu u New Yorku, iskapčam telefon iz zida i pokušavam uhvatiti svoje anarhične osjećaje i vidjeti daju li se kondenzirati u pjesmu.

Boja snijega
Davidu Keretskom (14. travnja 1940. -12. ožujka 1991.)
Poginulom u lavini

Spuštaš skije
u bijeli snijeg,
i vjetar pjeva,
mećava vremena
prolazi ti pred očima,
pomalo je
kao kad te snijeg zarobi
u kući u Connecticutu
u dan kad svijet
odlazi od nas i samo bijeli pas
ide za tobom van
da isprti svježu stazu
u dugoj plavoj sjeni
planine.
Mi smo na pola puta,
no radije
ne mislimo o tome.
Ti krenu niz planinu
prvi,
u bljesku svjetla,
da podsjetiš nas
da zgrabimo svoj život,
da živimo s vjetrom
što zviždi nam u ušima,
i svjetlo šio zasljepljuje
s vrška tvojih skija
i ljudi koje volimo
čekaju dolje u kolibi
i žvrljaju retke
po papiru boje
snijega,
znaju da nema
opstanka i ostanka
već samo da vjetar pjeva
a ti redci svjetla
blistaju
u svježem snijegu.


Na kraju obreda kod Franka E. Campbella, nakon što su govorila djeca i Gerri i ostali članovi obitelji, pročitala sam tu pjesmu - »Davidovu pjesmu« kako sam je nazvala u sebi. Gomila se ljudi izlila na ulicu. Pogrebnici nisu pripravili dovoljno stolica. Čak i slavne ljude - ponekad napose one najslavnije -oplakuje malo tko osim radoznalaca. Kad prođe njihov trenutak slave, nitko im ne dolazi - čak ni prijatelj. Ali je David imao prijatelje za koje nitko od nas nije ni znao. Bila su to djeca koju je podučavao, odrasli kojima je pomogao, znanci od prije mnogo godina, prijatelji s koledža i poslovni drugovi koje nije vidio godinama. Svi su oni svratili da kažu zašto su došli.
Moja je prijateljica održala lijep govor koji nitko nije zapamtio. Ona i djeca stajali su zagrljeni, i lagano se zibali. Svi smo pokušavali pronaći nešto optimistično u neublaženoj tami, ali smo svi znali da smo sada mi na redu.
Bila je to smrt nakon koje sam spoznala da sam smrtna.
Znala sam da je David na taj zadnji izlet želio povesti i djecu, ali ga je Gerri odvratila od toga. Znala sam da je želio povesti i nju, ali da ona nije htjela. Ondje je već jednom bila, i osjetila smrt u zraku. Mislila sam samo o tome kako je on želio nikada ne ostarjeti. Nju je zadržao nekakav slijepi predosjećaj i sad ju je grizla savjest zato što je ostala živa.
Ja sam vidjela samo vanjštinu žalovanja, i stoga nije na meni da ga opisujem. Opazila sam kako Gerri oklijeva da ga pusti - kao da će ga to ubiti permanentno, kao da je ona posvećena čuvarica njegove uspomene, i ako s njega na trenutak skrene pogled, da će on otkliziti u nepovrat.
Emily Bronte je to bilo poznato. To nam svima dolazi u tugovanju. Želimo zaboraviti da bismo živjeli, ali se bojimo da će zaborav još jednom ubiti pokojnika. I da će ta smrt biti konačna.

Hladan si u zemlji, pod smetom snijega golim,
O, dalek i hladan, sred groznoga kala.
Zaboravih li, jedini, da te volim,
Razbi li nas udar vremenskoga vala?
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:51

Слика


Prvih nekoliko noći, Gerri i djeca spavali su u ljubavnoj hrpi, poput štenadi ili mačića. A onda su se svi morali sami pohrvati sa svojim bolom - svaki na svoj, drukčiji način.
Kući je stigla odjeća, pa skije, pa »osobne stvari«. Potom je trebalo obaviti pravne formalnosti: novac, klaftre suvišnog papira. Moja je prijateljica teturala kroz to, i željela umrijeti. Ponekad je ujutro sve bilo u redu, ali je noću bilo gadno. Ubijen je bio i san. Nije se mogla izgubiti u snu od straha da bi mogla izgubiti Davida, jer su njezine uspomene bile još jedina njegova veza sa svijetom.
Od svega se najviše sjećam kako su joj svi željeli da se uspravi, pokopa mrtve, ponovno se uda. Ali je njoj bilo potrebno žalovanje. Ta potreba je bila još bolnija zbog nijekanja smrti kojim je prožeta naša kultura. Trebala je vrištati i bjesnjeti i čupati kosu. Ali i Newyorčani i stanovnici malog planinskog gradića Aspena smatrali bi to prenemaganjem.
»Otresi prašinu i idi dalje«, kaže kolektivni glas kolektivne mudrosti. »Ne žaluješ li za njim već
strašno dugo?« To pitanje implicira da je svaki partner zamjenjiv. Nađi drugog - kao što nabavljaš novog psa. Ali se čak ni pas ne može »zamijeniti« dok ga dovoljno ne oplačeš. Novo štene nikad nećeš zavoljeti ukoliko za starim nisi prolila toliko suza da ga otplave u more. Novo štene čeka s vodenastim očima sve dok to ne obaviš kako treba. I tek ga tada možeš zagrliti otvorena srca.
Ljudi su mi šaptali da su dvije godine sasvim dovoljne. Otkud im smjelost da procjenjuju tuđi bol, to mi nije jasno. Možda nikad nisu dopustili da ih ičiji odlazak jako zaboli - ili možda smatraju da, ako želiš biti u štosu moraš zanijekati osjećaje. To je kao popravljanje očiju i podbratka, kao održavanje čilosti; izneređeni su osjećaji neželjeni kao i izneređeno meso.
Ja nikad nisam obudovjela, ali znam koliko me uništio Jonov odlazak. Ja sam to osjećala kao udovištvo. Preplavljena fluidima i osjećajima što ih još nikad nisam iskusila, ja se isprva nisam ni htjela utješiti. Pastusi me nisu mogli sasvim rastresti, kao ni bivši moji dečki, kao ni onaj student medicine, kao ni Will. Seks je bio privremeni analgetik, ali sam i dalje morala živjeti sve dok mi oguljena koža ponovno ne pocrni. To je potrajalo sedam godina. I jesam se udala. Točno nakon sedam godina.
Najednom zvoni Barbara Follett. (Pisala sam ove bilješke u svoj dnevnik, a kad sam podigla pogled, opazila sam da je iščezlo pet sati.)
»Jurim u Luccu po Gerri. Izgubila je tvoj broj, i uspjela naći samo moj. I izgubila je upute kako da dođe do tebe.«
»Kako je ona?« pitam.
»Oslabila od gripe i cistitisa, čini mi se, ali je inače, mislim, u redu. Treba mi broj od doktora.«
Dajem joj ga i potom opet sjedim imobilizirana kraj telefona. Pomišljam kako je to čudno da ne čekam više kraj telefona da me nazovu muškarci, već moje prijateljice da se uzajamno spašavamo.
Prenula me zvonjava, pa vrlo usplahirena Gerri: »U predvorju sam hotela u Lucci. Barbara mi je sad dala tvoj telefonski broj. Ostavila sam i njega i opis puta u uredu rent-a- cara u Rimu. Strašno sam se uplašila. A onda sam na nekom papiriću našla broj Follettovih.«
»Ne trebaš mi ništa objašnjavati! Barbara stiže da te vodi doktoru.«
Otprilike nakon jednog sata stiže karavana automobila i preslaguje kamenje na našoj cesti.
Na čelu je taksi (s Barbarom i Gerri na stražnjem sjedalu), potom slijedi Follettovo kumče, koje vozi Gerrin automobil, pa Follettov pazikuća koji vozi automobil Kena Folletta, s londonskim tablicama.
Ošamućena suncem i pogledom, Gerri mi se ruši u zagrljaj. Vodim je do kreveta, donosim obilje vode, čaj od metvice i njezin lijek. Ona djeluje slabo i umorno. Margaret i ja stavljamo njezinu krvavu odjeću u lavor hladne vode.
»Ja ću to oprati«, kažem ja.
»Ne, za ime Božje«, veli ona.
»To je samo krv«, kažem ja. »I kako da se bojimo krvi nakon toliko godina mjesečnica i materinstva?«
Ona zatvara umorne oči.
»Samo probaj zaspati«, velim ja.
I ona tone u san.
Kasnije se diže Mjesec - te noći još malo puniji. Dok ostalih pet žena u kući već spava, ja ga još gledam.
Što ja tražim od tog starog Mjeseca? Želim da me oslobodi. Ne želim više taj pikareskni život kojim upravlja krv žene, sila plima, sila Mjeseca. Želim da me moj spol pusti. A ja želim pustiti to mjestu u sebi koje me prikiva za muškarce i čini ih središtem svake pustolovine.
Danas sam spremna uosobiti Ericu Orlando (i pritom ne mislim na Disney World). Spremna sam postati androginski stvor, i skakutati iz stoljeća u stoljeće, s garderobom punom podsuknji i jahaćih hlača, redingota i šalova, trorogih i ženskih šešira, trokutastih ženskih i okovratnih muških marama, vlasulja i tupea. Spremna sam poći cestom a da nitko u meni ne prepozna spolno biće, i pjevati svoje pjesme ispod koprene, krinke, kukuljice - nalik na one neodređene kipove u Veneciji, u vrtu moje prijateljice. Na mene bi djelovalo oslobađajuće kad bih bila bespolna kao smrt - i primala na sebe svojstva muškarca ili žene, već prema časovitoj potrebi zavođenja.
Ne može se reći da ja više ne volim muškarce, već prije da želim iskusiti nedirnutost spolom, tako da mogu doista upoznati ljubav - ljubav što na kraju puta skuplja sve u svoj zagrljaj.
Posljednjih sam nekoliko dana ponovno čitala knjigu koju sam toliko voljela kad mi je bilo dvadeset i nešto godina - Hendersona Kralja Kiše (Henderson the Rain King) Saula Bellowa. I opet pikareskna pustolovina. I to takva u kojoj junak, zato što mu srce stalno lupa Hoću! Hoću! odlazi u Afriku zbog razloga čak i njemu posve nepoznatih. Tu susreće razne urođenike koji ga vode na spiritualno putovanje kroz koje on iskupljuje dušu. Na kraju priče on veliča ljubav, tvrdeći da samo njoj može zahvaliti sav duševni napredak što ga je ikad ostvario u životu. A pod ljubavi on, čini se, predmnijeva ljubav prema ženama i djeci. Prije nego je stigao u Afriku, on među muškarcima i nije imao prijatelja. I baš ga muškarci iz Afrike uče kako da vjeruje drugim muškarcima. Njegov život s muškarcima - od oca nadalje - bio je uglavnom bojište. A žene su bile ljubav. Žene su mu pribavile onu manjkavu drugu polovicu.
Možda Henderson Kralj Kiše i može milost svog života pripisati ljubavi, ali kad je riječ o ženama, spolna je ljubav nešto mnogo pogibeljnije. Stoljeća umiranja pri porodu, umiranje djece, milijarde muških pogaženih obećanja, naučile su nas da tjelesnoj ljubavi ne smijemo vjerovati toliko da je postavimo iznad svog opstanka.
Za žene je spolna ljubav možda luksuz koji ih čeka kad stignu kući na kraju puta. Za muškarce je ona, međutim, nužda na njihovom pikaresknom putu. Henderson se vraća kući zbog ljubavi; Odisej i Tom Jones čine isto. Ali za žene, takva je ljubav velika La Brea - ljepljiva asfaltna bara što nas pojede do golih kostiju.
U ovom trenutku povijesti, mi si možda ne možemo priuštiti ljubav koja zahtijeva takvo predavanje. Možda nam ona oduzima i previše. Za nas, žene bičevane generacije, dilema je uvijek bila kako voljeti drugoga, a istodobno i sebe.
Dio nas bi želio da volimo kao božice - hladno i ćudljivo. Dio nas duguje vjernost Kali, koja pojede svog ljubavnika i lubanju mu okači o pojas. Jedan dio nas želio bi voljeti kao Junona, koja pokupi smrtnike, malo se njima poigra, pa ih pusti, pretvarajući ih, na rastanku, u špilje kroz koje mlati more, u veliko faličko kamenje ih čak, ako smo milosrdne, u svinje.
Jedan dio nas želi da budemo Atena i Dijana - kojima ne trebaju ljubavnici, već umjesto njih imaju intelekt i vještinu gađanja iz luka.
Čak i Mjesec, sa svojom velikom šupljom glavom, savjetuje nam hladnoću. Kraj je svake pikareske razum, kaže on. A razum uvijek isključuje ljubav.
No ima li pravo? Na kraju možda ipak dođemo do nekakve drukčije ljubavi. Pripremani spolnom, majčinskom i prijateljskom ljubavlju, možda na kraju ipak uspijemo doći do ljubavi koja nas povezuje s vječnošću. Ali da bismo do nje došli, mi najprije moramo u nju vjerovati. Spočetka to činimo gunđajući, pa nevoljko, pa strasno. Moramo stići do uvjerenja da tjelesna ljubav nije dovoljna. I onda ćemo najednom jasno sagledati ocean duha u kojem plivamo.
Želimo li se probiti kroz naše uobičajeno sljepilo za sve osim materiju, potrebna je izvjesna disciplina. Za neke je potrebno i apstiniranje od alkohola i droga; za druge možda apstiniranje od materijalnih stvari i hrane. To nam odricanje pomaže da jasnije sagledamo put, no pritom nije bitno ni jelo ni hrana. To apstiniranje nam samo otkriva put koji je oduvijek postojao.
i i jTjedan dana potom Gerri je posve došla k sebi. Ona i ja šetamo kamenitom stazom što vodi od naše kuće, pa se uspinje seoskom cestom prema (kunem se) Danteovu restoranu. Iz dana u dan ta staza postaje sve manje kamenita i strma, a s dolaskom kolovoza sazrijeva čitav toskanski krajolik. Na sve strane vise duguljaste rajčice, grozdovi purpurnoga grožđa, kao i usamljene žute ruže stablašice s otežalim miomirisnim glavama.
Pričamo, kao i obično, o ljubavi i predavanju.
»Nije tu riječ o nepijenju«, kaže Gerri, »već od odricanju od borbe - da sebe sagledamo ne kao kamen na prirodnu putu, nego kao sam put.«
Dirnuta ljepotom njezina izričaja, prisjećam se svoje bistrine u trijeznom stanju: mirne bistrine koja je nadahnjivala sve ljude oko mene, no najviše moju najbolju prijateljicu.
Zašto sam izgubila svoju trezvenost? Nije riječ o tome da pijem puno ili nekontrolirano. Piće nije moja jedina ovisnička supstanca.
To može biti i rad. Ili hrana. Ili briga. Ili opojne droge. Ili trošenje novca. Ili to što nikad ne kažem ne. Ili muškarci. Moje ovisnosti mijenjaju obličje da bi me obmanule. One me vrebaju - lukave, moćne, noseći vlastita odricanja. Ali ja sam nekad znala za istinsku spokojnost i ja sam ga predala svojoj najboljoj prijateljici kad je oplakivala svoga krasnog muža, besmisleno poginula pod lavinom. Ja sam bila stijena za koju se mogla uhvatiti dok je oko nje tekao snijeg sa svojom užasnom tajnom. A sad mi je ona prenosila i vraćala tu čvrstoću. Ako nas je sve stvorio Bog, na to će nas podsjetiti naši prijatelji. Mi im prenosimo Božji dar. A oni nam ga vraćaju kad nam je najpotrebniji.
Taj pikareskni put mogao bi vjerojatno biti i metafora za vraćanje duše njezinu stvoritelju. Lopovi što ih sreće na putu - lopovi koji kradu novac, ljubav, magiju, vrijeme - samo su ljudske prepreke koje sprečavaju putnika da shvati da je on sam ta staza.
Ta je staza strma i strmoglava onoliko koliko je mi takvom stvorimo, ravna i krivudava koliko se mi možemo uspeti, i čvrsta koliko smo i mi čvrsti, i prohodna ili neprohodna koliko je to i naša volja da i njome prođemo.
U istinskoj pikareski, junak se prestaje boriti i postaje staza.
U pedesetoj, ta nam je spoznaja potrebnija od ičega.
Dok smo bile u Toskani, Gerri i ja smo spavale do kasna, a kad bismo se probudile, jedna bismo drugoj pričale što smo sanjale. A sanjale smo o bivšim životima, bivšim ljubavima i poljima pokrivenim modrikastim snijegom. Padine su bile prekrite raskomadanim tijelima i raskomadanim automobilima. Povremeno bi snovi jedne zarazili snove druge. Čitale smo jedna drugoj iz knjige pjesama i meditacija. Uzajamno smo si analizirale nevolje, kao što smo to oduvijek činile. I baš smijale se svemu.
Baš kao što smo se oko svega i svađale - kao prave sestre. Svađale smo se oko novca, soba, čiji auto da uzmemo. No svaka je ta svađa zapravo bila zbog nečeg drugog - zbog napuštanja. Željela ! sam biti prva na njezinu popisu, a ona je željela biti prva na mojem.
Željela sam sve njezino zanimanje, svu njezinu ljubav, svu njezinu brigu. Željela sam da ona bude moja mama, moj tata, moja sestra. Ona je to isto željela od mene. Željela je da je hranim, da se o njoj brinem i tetošim je bez ograničenja. Željela je sitne znakove pažnje, pjesme, špagete, i svoj mir kad bi joj trebalo da je ostavimo na miru. Željela je da je stavim ispred svog pisanja, svog djeteta, svojega muškarca. A ni ja od nje nisam tražila ništa manje.
Ona je isprva bila bolesna, pa sam se za nju pobrinula. Onda sam ja postala ljubomorna na toliku pažnju, pa se ona pobrinula za mene. Spustile smo se u praiskonsku špilju našeg prijateljstva. Osjećale smo se dovoljno voljenima da bismo bjesnjele i svađale se, da bismo pokazale unutrašnjost našeg golog grla i ogoljele pandže, i onda bi prijateljstvo napravilo još jedan skok prema prisnosti. Jer bez bijesa prisnost i ne može postojati. Naučila sam to iz svojega braka - četvrtog po redu - onog koji bi naprosto mogao potrajati.
Danas istječe najam. Svi su, osim mene i Kena, otišli već u zoru. Molly ima petnaest godina i dva dana. Danas rano ujutro, zahvalila mi je na »najljepšem ljetovanju u životu«! A onda je s Margaret i prijateljicama odletjela kući i ocu. Kući je odletjela i Gerri. Ja sam sama na toskanskom brežuljku u sedam ujutro, i gledam kako Danica blijedi u rumenilu izlazećeg sunca.
Pijetao kukuriječe. Cvrčci se zagrijavaju za vruć dan.
Čempresi su još crni, masline još imaju boju potamnjela srebra, kestenovi su još zeleni.
Crna mačka koju smo hranili čitav mjesec patrolira po kamenoj terasi i frkće na smeđe- bijelu mačku koja je svratila da s njom podijeli plijen. Te mačke žive na tom brijegu, i hrane ih vatrogasac i njegova žena, naši domaćini, i još jedna engleska obitelj, ali one nisu ničije. Taj brijeg je njihov, ne naš. Teritorijalnost upravlja životinjskim kraljevstvom kojem mi tako nevoljko pripadamo.
Naše torbe su već spakirane. Ostavljamo i vino i maslinovo ulje i police s knjigama sljedećim prolaznicima koji će naseliti tu malu stepenicu pred vratima raja. Cesta je još uvijek neprohodna, ali ne za nas.
Ništa od toga nije naše. Sve smo to unajmili na mjesec dana i idemo dalje. Masline, čempresi, kestenovi (sa svojim još zelenim plodom) nisu naši, niti ćemo mi biti tu kad se budu brali. Ja ću uzeti svoje pjesme i fotografije, poglavlja što sam ih tu napisala, pa krećem na sljedeće odredište.
Sve ono što je mene izluđivalo - kućna pomoćnica koja ne pere suđe, već samo ručnike za sljedeće stanare, vlasnik koji gviri pretvarajući se da čisti filter bazena, a zapravo uhodi moju kćer i njezine prijateljice dok se sunčaju, peć koja se neće zapaliti, ose koje bi se sjatile čim bismo rasjekli breskvu ili lubenicu, ili otvorili Coca-Colu, tuče poludivljih mačaka - sve je to na kraju počelo zabavljati Molly i napunilo joj banku memorije sjajnim novčićima.
»Mi uvijek ljetujemo u Italiji«, reći će, »da mama može pisati.«
I kad se uspomene skupe na hrpu, sva će natezanja na liniji majka-kći biti zaboravljene.
Razumije se da smo vrištale jedna na drugu nad cestovnim kartama, u kuhinji kraj neoprana suđa, u dućanima zbog cijena. Razumije se da me dovodila do ludila svojim beskonačnim potrebama, i da sam i ja nju izluđivala svojim - napose svojom potrebom za tišinom, a što je pubescenima totalno neshvatljivo.
Ponekad se osjećam prestarom da izdržim s petnaestogodišnjakinjom. Ponekad se osjećam tako mladom da me samo njezino postojanje sili da se pričinjam odraslom.
Kako sam ja uopće odrasla? Ponekad sebe još uvijek zatječem gdje sjedim na padini i smišljam osvetu svijetu odraslih. Kad se uplašim ja još i danas kažem »mama« - iako svoju majku nisam nikad tako zvala i iako je »mama« danas isuviše klimava da bi mi mogla pomoći. A istina je da je takva bila oduvijek - iako me voljela. A Molly bi doista trebala doznati koješta što sam ja zaboravila da znam. Kao, recimo, kad je u redu nazvati dečka i kako nabubati dosadne činjenice za ispit, kao, recimo, kad treba iskušati zastrašujuće nove stvari u životu, a kad kraj njih proći u interesu samoodržanja. Budim se i prisjećam da sam za nju odrasla osoba. Ona mi zapovijeda da odbacim svoje bebasto ponašanje.
Ja kujem planove i planove. Dovršiti Strah od pedesete i baciti se na neki novi roman budućnosti, ponovno sebi vratiti dar pisanja pjesama, napisati nekoliko kratkih priča, dovršiti mjuzikl, kompletirati knjigu meditacija, potvrditi svako jutro svoj život i pribaviti si lijep dan, osloboditi se svake noći da mogu sanjati potrebne snove, pronaći zadovoljstvo u služenju onima koje volim, odbaciti osjećaj krivice i usprotiviti se kad od mene zatraže samouništenje, pronaći zadovoljstvo u podučavanju, veselje u razgovoru s čitateljicama koje me vole (i koje sve misle da ja znam odgovore, dok sam ja samo postavila nekoliko smislenih pitanja), pronaći svaki dan vremena za šetnju i odlazak u muzej, potruditi se da budem velikodušna jer me to podsjeća koliko je obilje dano meni, biti puna ljubavi jer me to podsjeća da ne zavidim onima za koje se samo čini da imaju više, zgrabiti život, osloboditi bijes, blagoslivljati poznati i nepoznati svijet, blagoslivljati brdo s maslinama, blagoslivljati češere što padaju s borova nalik na kišobrane, blagoslivljati još zelene kestenove, blagoslivljati ružičasti sjaj Sunca, da bih vidjela još jedno ljeto, ili bar samo još jedan dan.
Ako bih se svakog dana usudila samu sebe podsjetiti da sam tu privremeni stanar, da su mi i ta kuća, i ta padina, i te minute, iznajmljeni a ne dani, nikad ne bih očajavala. Očaj je za one koji misle da će živjeti vječno.
Ja više ne.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:52

Слика



Glava 14
Kako se udati

Stvaran brak iskrenih duša za svako dvoje ljudi znači posjedovanje osjećaja za šalu ili ironiju prema savršeno istom glazbenom ključu, tako da se njihovi pogledi na svaku temu križaju kao isprepleteni reflektorski snopovi.
Edith Wharton, Pogled unatrag

Ali ja sam se u životu zaljubljivala prilično često, i ne mislim baš da zaljubljenost podnosi udarce i habanje.
Enid Bagnold, Autobiografija

Kako se udati

Svog sam muža upoznala na uličnom uglu, skoro ga oborivši automobilom. Trebala sam ga pokupiti radi sastanka na slijepo (koji nam je dogovorio zajednički prijatelj, inače humorist), jer mi je bilo sasvim jasno da ne želim ostati zarobljena u automobilu nepoznatog muškarca.
Kad smo sjeli u restoran, on je svoju večeru ušmrkao za manje od dvije minute, sve vrijeme ne prestajući pričati. Pokušala sam se prisjetiti Heimlichova manevra26 - iako bi njemu vjerojatno bio draži neki drugi. Zacijelo mi se bio svidio jer sam ga pustila da čitavu večer drži monolog. Koji bih obično držala ja.
U to sam doba ja još imala razne skockane pastuhe na raznim kontinentima, i nisam mi slila da mi treba muž, iako mi je sasvim sigurno trebao prijatelj.
Nezgodno mi je to priznati, ali sam se za nj udala već nakon pet mjeseci. Medeni smo mjesec proveli jedreći po Sredozemlju. Tada smo se i upoznali. Danas se prisjećam i dužih udvaranja.
Nas čak i danas muči laringitis od uzajamnog izderavanja: to je prljava mala tajna izdržljivoga braka.
Ja se od njega nikad ne bih rastala - ta kako bih i mogla, kad je on advokat specijaliziran za razvode - ali bih ga mogla naprosto ustrijeliti. Po tome dvoje ljudi znaju da su pravi par.
On meni želi sve najbolje (i ja njemu). Podaci o kažnjavanju ne mogu mu se naći ni u jednom računam. On je - začuđeni uzdah - »dobre naravi«, kako bi to rekla moja majka da je ikad tako govorila.
Mrsko mi je o tom braku napisati išta lijepo, zato što je dobro poznato životno pravilo da, onako kao što članak o »sretnom paru« u svakom magazinu dovodi do trenutnog razvoda, tako i pisanje lijepih stvari o svom partneru u knjizi stvara bračne probleme. (Baš kao i pisanje ružnih.)
Nekako se dogodilo da, nakon tog prvog sastanka, Ken i ja neprestano pričamo bez obzira gdje na svijetu bili. Nakratko sam otišla u Californiju posjetiti svojega agenta i, ni sama ne znajući zašto, nazvala Kena. Otišla sam u Italiju, tobože da ondje pohađam umbrijsku kulinarsku školu, ali zapravo da potražim nedohvatljivog ljubavnika koji je okrenuo nebo i zemlju samo da sa mnom ne bude duže od jedne noći - i nazvala Kena. Čekala sam da zazvoni nepouzdani umbrijski telefon, no na njemu je uvijek bio Ken. Raspravljala sam sama sa sobom da li da odem u Veneciju posjetiti drugoga, no umjesto toga sam dogovorila sastanak u Parizu s Kenom. Moj pametni budući muž već mi je poslao i kartu za Pariz, nakon čega sam zaprepastila samu sebe, jer sam poletjela na sastanak dostupnom muškarcu u Pariz, iako sam u Italiji imala nedostupnog. Ili se nešto zacijelo promijenilo u mojoj sitnoj mazohističkoj glavi ili sam se - užas! - zaljubila.
Ali ja se nisam željela zaljubiti. Ja sam se željela samo zasviĎati. Iskustvo me učilo da je ljubav uvijek bila samo nevolja. Kao što reče Enid Bagnold: zaljubljenost ne podnosi udarce ihabanje. I tako, kad sam upoznala Kena, ja sam već zaključila da je s ljubavlju gotovo. U prošlosti sam se obično udavala držeći figu u džepu.
Te prve večeri, kad sam upoznala Kena, baš sam se bila vratila s vjenčanja u St Moritzu gdje se moj najbolji (muški) prijatelj, lijepi Rimljanin, oženio bistrom, lijepom plavom princezom - sa von i zu u dokaz toga. Ona je imala dvadeset i nešto. Ja sam imala četrdeset i nešto. On je imao trideset i nešto. I sad sam bila nekako sretna što sam upoznala muškarca svojih godina. A Ken mi se sviđao i vanjštinom: izgledao je kao medvjed kad se dogega u logor u Yellowstoneu.
Ken je bio krupan, visok muškarac izneređena raskuštrana izgleda i s crnim brkovima i bradom, glavom punom crne kose (što je na rubovima već postajala srebrna), u odijelu s prslukom i crvenom leptir-kravatom, čovjek koji stvara dojam prijateljske životinje što njuška zrak. Oči su mu bile smeđe i tople. Činilo se da mora uvući noge (kao dršku sklopiva kišobrana) da bi mi ušao u auto. Okrenuo se i nasmiješio mi se kao mačka zagledana u tanjurić vrhnja.
»Zdravvooo«, rekao je s očitim olakšanjem. Je li očekivao Vampiru ili Boadiceju, ili amazonsku kraljicu bez jedne dojke i s kopljem u ruci?
Moj prijatelj humorist, Lewis Frumkes, rekao mi je da je on otprilike mojih godina. I pametan. I fin.
»Rijetka kombinacija«, rekao je Lewis. »Obično su ili pametni ili fini, ali nikad i jedno i drugo.«
»On nije, nadam se, pristojan muškarac bez obaveza?«
Lewisa je ta fraza osupnula - baš kako i treba. Kako je mogao znati koliko mrzim »pristojne muškarce bez obaveza« - za koje bi se obično otkrivalo da su zavisnici od svog posla i seksofobi, i da s tobom već na prvom sastanku žele napraviti bračni predugovor? Već sam odavno zaključila da su nevjerni Talijani, nezaposleni glumci, nedorasli waspovski baštinici i oženjeni muškarci mnogo više seksi.
Moja je psihoanalitičarka to dijagnosticirala kao alergiju na brak - što je zapravo bila edipovska opsesija prema ocu koji me obožavao. Ona je savjete dijelila šakom i kapom, iako se klela da ih nikad ne daje. Bilo je sasvim jasno tko nailazi na njezino odobravanje a tko ne.
»Gdje je on sada?« uvijek bi upitala kad bih spomenula kakvog bogatog ili slavnog muškarca (ili oboje) s kojim sam se sastajala, pa makar i nakratko, u prošlosti. Uši bi joj se naćulile poput ušiju matrone Edith Wharton.
Gledala me je kao da su moji putujući glumci i skrenuli muževi trayfe.
Ona je željela da se udam i počnem dobivati kreditne kartice, umjesto da ih dijelim. Mislila je da sam ja biser bačen pred svinje. Mislila je da sebe podcjenjujem. Možda je to i istina. Ali ja sam voljela seks, a većina takozvanih pristojnih muškaraca nasmrt ga se plašila.
»Da sam ja slobodan, bih li ja došao u obzir?« upitao je Lewis.
»Sasvim sigurno ne«, odgovorila sam mu i nasmijala se.
On se na ovo zbunio, ne znajući je li to uvreda ili kompliment.
»Rekao sam Lewisu da se ne želim upoznavati ni sa kakvim slavnim ličnostima«, rekao je Ken. »Ali je onda on rekao: 'Nije ona takva.'«
»Hoćeš reći da si me sudio još prije nego što si me upoznao?«
»Svatko uvijek sudi svakoga«, odgovorio je on, odgurnuo sjedalo i ispružio noge u automobilu. »Svaki put kad pregovaram s drugim pravnicima, to je čisto natjecanje u dužini kurca. Tebi je to poznato. Tvoje se knjige bave baš time.«
»Zašto si se onda nećkao da me upoznaš?«
»Vjerojatno zbog straha. Mislio sam da si muškožderka. A sad mi je jasno da nisi.«
Je li to bila uvreda ili kompliment? Tko bi to znao! Odmah sam shvatila da je i iskren i krajnje nervozan. Nije mogao sjediti mirno. Poput tigra, i on je izgledao veći zato što skače.
Parkirala sam automobil u garažu pri donjem kraju Fifth Avenue pa smo ušli u restoran u gradskom središtu s jezivo nabijenim cijenama - spremajući se postati žrtvom recesije pri kraju osamdesetih.
On je odbio prvi stol, pa drugi. Sjeli smo za treći. Rođeni Newyorčanin, procijenila sam.
»Ne - Great Neck«, rekao je, »ali sam još kao mali došao u Central Park West. Sjećam se kako sam kroz prozor bacao kupone za hranu - crvene točkice - ili se toga bar sjećaju oni. Ja sam ratna beba.«
To sam i ja, pomislila sam. Trebam li to reći? Ili bih trebala lagati koliko mi je godina? Sa svojih četrdeset i nekoliko još se nisam mogla odlučiti. Moja je psihijatrica mislila da ih ne treba otkrivati. Ja sam mislila drukčije. Tko sam ja, ako ne čovjek rođen usred Drugog svjetskog rata? Moje su godine dio mene. Ali žene, čak i poželjne, uvijek se boje da će djelovati nepoželjno. Za iskrenost se hoće vremena. Neodlučna koliko da budem iskrena, pustila sam ga da govori. Nisam izvela svoj uobičajeni bučni audicijski program, niti sam pjevanjem zaradila večeru. Na našem prvom sastanku nije bilo ni traga newyorškom verbalnom duelu u stilu Hajde, ako možeš bolje!
Ken mi je ispričao svoju životnu priču, od prvih bonova za hranu pa nadalje. Orisao mi je svoje roditelje, svoje školovanje, svoja prva zaposlenja - novinarstvo, film - i to kako je postao advokat. Pričao mi je o svojim dvjema bivšim ženama, o dugoj vezi koja se upravo završila, o obožavanoj usvojenici, ljubavi prema avionima i skupljanju rijetkih knjiga. Sve mu se to iskotrljalo iz usta s mnogo samopodcjenjivanja. I mnogo petlje. Ne baš mnogo drukčije od moje.
On se preda mnom nije skrivao. Mnogi muškarci koje poznajem skrivali su se preda mnom, a da to ni sami nisu znali.
Zbunilo me to što je pilot. Roman što sam ga baš tog popodneva predala izdavaču (i na hrvanje s kojim sam utrošila posljednje tri godine) završavao se udajom Isadore Wing za pilota-amatera, njezina četvrtog muža. Bila je to totalna izmišljotina. Jer se s takvim nikad nisam ni sastajala. Isadora se naprosto morala udati za pilota i poći u pilotsku školu da bi zauvijek svladala svoj strah od letenja.
Sveženski bluz počinje njezinom smrću. Za sobom je ostavila svoj posljednji rukopis da se objavi posmrtno. Taj je svezak dospio u ruke feminističke akademske piskaralice lišene svakog smisla za humor, koja je sve Isadorine viceve shvatila doslovno i usprotivila im se politički. Ali Isadora nije bila i stvarno mrtva. Ona je naprosto nestala na južnom Pacifiku poput Amelije Earhart. Ali se, za razliku od Amelije, uspjela spasiti. I vratiti se u Connecticut da ondje ponovno postane poetesom - nestala za svijet, to jest, ali ne i za sebe.
Moja je podsvijest izmislila taj automit zračno/poetskog ponovnog rođenja zato što sam sklona iz sukoba što ih proživljavam stvarati metafore. Kad sam počela pisati Sveženskibluz, osjećala sam se mrtvom. Zgađena svojim javnim likom, željela sam više nikad ne napisati novu knjigu o Isadori, pa sam stoga lakomisleno ubila svoju najslavniju heroinu. Ali dok sam pisala, ona se vratila u život, baš kao i ja. Nas spašavaju naša vlastita stvorenja.
A sad sam bilu tu, i upoznavala se s pilotom-amaterom istog dana kad sam predala knjigu.
Svi pisci znaju da je svaka knjiga bacanje runa, čitanje iz karata, karta srca i dlana. Najprije napravimo ocean - onda u nj skočimo. Ali uvijek napišemo i pojas za spašavanje. I možemo u usta drugih stvorenja udahnuti iscjeliteljski dah.
Usprkos svim mojim nastojanjima da ubijem svoj alter ego, Isadoru, ona je ostala tvrdoglavo neubojna. Baš kao i ja. I sad još samo moram naučiti letjeti.
S ovim bih čovjekom mogla biti prijatelj, pomislila sam dok mi je pričao zašto voli letjeti.
»To je sloboda«, rekao je on, »izazov granicama.«
»Kako je moguće da si tako iskren?« upitala sam.
»A što je alternativa?« upitao je on. »To ti je sad ili nikad.«
Naš se prvi sastanak odigrao u srijedu uvečer. Odbacila sam ga do njegova stana u East 60, i odjurila kući u Connecticut - gdje su se Molly, Margaret i Poochini bili učahurili za proljetni odmor.
Nazvao me sutradan ujutro u deset. Njemu nije bilo do igranja.
»Bilo mi je lijepo s tobom.«
»I meni s tobom«, odgovorila sam.
A onda sam, obuzeta panikom da sam rekla previše, ušutjela. Od svojih sam raznih neobaveznih dragana naučila da ne treba srljati. Jer je opasno emotivno.
»Kako stojiš sa sljedećom subotom?« upitao je.
»Što s njom?«
»Hoćeš izaći sa mnom?«
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:52

Слика

»Ja subotom navečer ne izlazim«, odgovorila sam kao da konstatiram činjenicu. »Preko vikenda sam na ladanju... jer pišem... «
»Onda ću ja doći na ladanje... «
»Ne, nećeš«, odgovorila sam.
»A zašto ne?«
»Zato što muškarce ne pozivam u kuću... To se protivi mojoj vjeri.«
»Dakle - obratila si se.«
»Ne tako brzo«, odgovorila sam.
Uslijedila je nespretna stanka dok smo oboje razmišljali o svojoj prvoj bitki za moć.
»Naći ćemo se u New Yorku«, odgovorila sam naposljetku.
»Sjajno! Sjedni na vlak i ja ću te pokupiti na Grand Centralu. Onda ću te odvesti kući.«
»Ne«, odgovorila sam žestoko (jer nikad nisam željela s novim muškarcem biti bez automobila). »Ja ću se dovesti pa ćemo se naći.«
»Daj nemoj. Gdje ćeš se parkirati?«
»Parkirat ću se u svojoj garaži - ili ću naći šofera. Tako je - naći ću šofera, tako da mogu odjuriti natrag i ujutro vidjeti svoju malu.«
»Ja ću te odvesti natrag - ja volim voziti.«
»Ne, nećeš«, rekla sam ja.
»U redu - kako te volja. Pod uvjetom da se pojaviš.«
»Zašto se ne bih pojavila?«
»Možda te uhvati panika«, odgovorio je on. »Zna se dogoditi.«
Jesam li nakon tog poziva puno razmišljala o njemu? Ne. Bila sam već dovoljno pametna da u toj fazi ne počinjem razmišljati ni o kojem muškarcu.
Moje su dane trošila kombiniranja o tome kada da nazovem Veneciju, u koje vikende žene mog tekućeg dečka nema kod kuće, i beskonačna redigiranja Sveženskoga bluza - iako sam ga već bila predala. (Ja sam jedan od onih pisaca kojima urednici moraju istrgnuti rukopis iz ruke.) Također sam radila i na mjuziklu prema Fanny Hackabout-Jones, skupljala građu za knjigu o Henryju Milleru, i pravila bilješke za novi roman. Usred svega toga najednom se pojavio jedan od mojih novijih udvarača, i to nakon četveromjesečnog izbivanja.
Poslao mi je rođendanski dar - indijsku minijaturu, božicu koja pleše - nakon čega je uslijedio i poziv. Što radim na rođendan, želio je znati. To kao da je slutio da nisam na raspolaganju. Inače ne bi pitao.
Rekla sam mu da mi na rođendan (koji je te godine padao baš na uskršnju nedjelju) u Connecticut dolaze Ken i Barbara Follett. On je upitao može li se pridružiti. Rekla sam mu da ću ih nazvati da vidim što oni misle o tome.
»A koji je to?« želio je znati Follett, jer me šest mjeseci prije u Veneciji vidio s Pieroom. A onda se nasmijao. »Naravno, pozovi i njega. Volio bih ga usporediti s onim drugim.«
»A da li toga poznajemo?« upitala je Barbara. Za proteklih sam godina kroz London šlepala najraznovrsnije pratitelje - oženjene i slobodne. Moje je to prijatelje uvijek intrigiralo, ali su se također prema meni postavljali i divlje zaštitnički. Barbara je jednom zgodom jednog od mojih dilbera upitala drito u glavu: »Jeste li oženjeni?« Bio je to lijepi povjesničar iz Portugala što sam ga upoznala na konferenciji u Rimu. On nije imao ni pojma kako da odgovori na to pitanje.
»Mislim da jesam«, odgovorio je on ustrašeno.
Barbara mu je uputila prijeći pogled.
»Daj da pogledamo i ovog«, rekla je Barbara preko telefona. »Bar da vidimo kako šara pisanice.«
Tog smo vikenda sjedili s Molly za velikim okruglim stolom u blagovaonici i pravili autoportrete u ulju na kuhanim jajima.
»Kako vidiš samu sebe, to govori nešto o tebi«, rekla je Barbara, koja je bila stručnjak za čitanje iz dlana, čitanja iz lica, čitanje ljudi. »I Jeo ja si ti životinja. Ken je vuk - zar ne, Vučino? A Molly je slon -s velikom glavom i okruglom lubanjom. A Erica je bichone fris kao Poochkin.«
Svi smo se naslikali na jaja - pa čak i onaj neodlučni udvarač. Lice mu je imalo suzdržljiv izraz. Barbarino traženje kavge malo ga je primirilo. Što mi je bilo drago.
On i ja smo te noći spavali zajedno, ali se nismo ni dotakli. Sanjala sam da letim u malom avionu s Isadorom Wing, Pieroom i velikim crnim medvjedom. Pierou su radili živci, ali medvjedu ne. »Bez panike, moje dame i gospodo«, rekao je on. I najednom su u avionu bili i Ken i Barbara Follett, a i Molly, i sva djeca Follettovih.
»Jesi li ikad pokušao hodati po krilu?« upitala sam medvjeda.
»Ja sam prilično konzervativan pilot«, odgovorio je on. »I još mi se ne umire. Imam puno razloga da živim.«
Na moj rođendan, u uskršnju nedjelju, medvjed me je nazvao iz Toronta.
»Kako se provodiš na vikendu?« upitala sam.
»Grozno«, odgovorio je on. »Mislim da se prošlost ne može oživjeti.«
Bila sam zbunjena.
»Došao sam ovamo provesti rođendan sa svojom bivšom curom.«
Progutala sam slinu, iako su mi usta bila sasvim suha.
»Rođendan? Kad ti je rođendan?«
»Danas - na dvadeset šesti ožujka.«
»O, Bože«, zagrcnula sam se. »I meni.«
Duga šutnja. No njega to kao da i nije iznenadilo.
»Hoćemo se vidjeti drugi tjedan?« želio je znati.
»Subota?«
»Da - u dan kad pišeš.«
»Da«, odgovorila sam. »U tvom ću slučaju napraviti iznimku.«
Ozlovoljilo me je što ima moj rođendan. Kao prvo, nitko drugi ne bi smio imati moj rođendan. I kao drugo, to mi je izgledalo kao još jedan zli predznak, vrag da ga nosi. Nešto mi se približavalo i nije mi se svidjelo. Kao što reče Anita Loos: »Kob se stalno zbiva.«
Kako se taj čovjek usuĎuje imati moj rođendan? Zar on baš prema ničemu ne osjeća poštovanje? Želi li se doista zabiti u sve što imam? Moj je rođendan moj.
Te sam ga subote pokupila u svoj auto - s vozačem unajmljenim za tu zgodu - pa smo otišli do grada u Public Theatre pogledati mjuzikl napol na jidišu, napol na engleskom. Njegov odabir. Po tome kako me je gledao, znala sam da je to proba. Želio je znati smijem li se u pravom trenutku, razumijem li jidiš, jesam li jiderična. Ahh - shvatila sam. Bila je to svojevrsna kušnja: motiv tri škrinje, staklenoga brda na koje se trebalo popeti, poljubiti usnuloga kraljevića da doznam može li se skinuti kletva. Kako se on usuđuje provjeravati mene? pomislila sam. Ja bih trebala provjeravati njega.
»Onda, jesam li prošla?« upitala sam kad smo ušli u moj auto.
»Što ti to pobogu znači?«
»Čuj - valjda znam što je audicija. Ja nisam glupa.«
On me pogledao podrugljivo.
»Gdje si naučila jidiš?« upitao je.
»Gdje i ti«, odgovorila sam. »Osim toga, baš ga i ne znam puno.«
»Smijala si se na pravome mjestu«, rekao je on.
»Pravom po tvojoj definiciji«, odgovorila sam. »Bože - kakav si ti uskurčeni kurvin sin.«
»Ali ti to voliš«, rekao je on.
Nakon toga smo počeli svaki dan odlaziti na večeru.
»Upoznala sam doista finog čovjeka«, rekla sam na svojoj terapijskog grupi.
»Da, da«, odgovorili su oni. »Da je on doista tako fin, ne bi ti se mogao dopasti...«
»Ma nemoj«, rekla sam ja.
»Da, da, da«, odgovorili su oni.
Kenu i meni ušlo je u naviku zatvarati restorane. Sjedili bismo, jeli, pili i pričali, i onda bi najednom oko nas počeli pospremati i prati podove.
0 čemu smo to pričali? Ne mogu se sjetiti. Ali nismo mogli stati. Zurila bih u nj za stolom i razmišljala: Nikad neću spavati s njim. Već mi je bilo muka od priča koje su počinjale sa seksom, i onda zakazivale. Trebali bismo biti prijatelji, govorila sam sebi - prijatelji, ne ljubavnici. Tad nikad ne bi ništa moglo poći ukrivo. Prijateljstvo je, napokon, ipak najbolje. Prijateljstvo ima izgleda da potraje.
1tako smo svakog dana zajedno večeravali, i nismo spavali zajedno.
To se pretvorilo u igru - željela sam vidjeti kako dugo mogu to rastezati. Seks ne dokazuje baš ništa, govorila sam sebi. On samo zamuti vodu. Mene su već mnogi muškarci spolno opčinili, no kad bih prekinula tu ovisnost, ono što bi ostalo ne bi bilo vrijedno truda. Ovaj put ću najprije pustiti da mi se čovjek svidi. Neću se za nj udati danas, i poslije ga promijeniti.
U međuvremenu, tu je bio Piero. Njegova je ljubav bila nepokvarljiva zato što je svoj život obećao drugoj. On me je došao posjetiti u Connecticut nedugo nakon što sam upoznala Kena, i bio je, izvađen iz vodenastog svijeta Venecije, nešto manje dojmljiv. Baš kao i jezerkinja vila na suhom, i on je mogao zaslijepiti samo svojim sjajnim ljuskama. Vidjela sam ga nakratko nakon vjenčanja u St Moritzu, i čarolija se djelimice vratila. Ali je istina vjerojatno to, da sam već bila umorna od njegove predvidljive ekskluzivnosti. Ako bih se pobrinula da mu to bude zgodno, on bi se pojavio kad bi mu bilo zgodno -načas. Seks, naravno, nikad nije prestao biti čisti delirij, ali čak i delirij ima svoje granice. Bez mazohizma koji ga pokreće, on se hladi. Baš kao i muškarci koji te uspaljeno progone i potom pobjegnu, baš kao i ženidbeni kandidati koji popunjavaju upitnik o tvom imetku i investicijama, čak i veliki pastusi dosade - nakon nekog vremena. Oni su smislili novi štos - i to je sve: žigolski štos. Oni te znaju dovesti do svršavanja i svršavanja i svršavanja i svršavanja. I onda što? Čim sagledaš cinizam koji se krije iza toga, to padanje u nesvijest i prestaje biti tako važno. Manipulacija, a ne otkrovenje.
Svrativši na nekoliko dana u Los Angeles da vidim svog književnog agenta i ubacim svoj novi roman u ruke probranih golobradih magnata (koji su Strah od letenja pročitali u osnovnoj školi), odsjela sam u stanu jedne prijateljice glumice u West Hollywoodu. Svakoga jutra, probudivši se tri sata prije nego što treba, nazivala bih Kena iako to zapravo nisam kanila učiniti. I opisivala mu prizor u kojem ja stepujem fabulu svog novog romana pred čitavom prostorijom punom dvadesetineštogodišnjaka odjevenih u Armanijevo ruho, ljudima koji su roditeljima s police krali moj prvi roman i onda na nj drkali u kupaonici. Pokušavala sam im objasniti zašto bi se iz tog romana o sredovječnoj umjetnici opčinjenoj prekrasnim mladim pastuhom dao napraviti veliki film. Ali nije bilo načina da ih nagovorim da to kupe. Za njih sam ja naprosto kuriozitet, antikvitet iz doba obavijena velom povijesti: sedamdesetih.
»Moja majka voli vaše knjige«, kaže jedan od njih. Na što se odziva kor: I moja, i moja, i moja.
Svi će se oni vratiti u svoje urede i ponosno nazvati majke: »Pogodi s kim sam se upoznao?« No žele li napraviti film koji bi se svidio njihovim majkama? Apsolutno ne. Jer su njihove majke, po definiciji, stare.
»Prije sam bila za sve premlada, a sad sam za sve prestara«, kažem Kenu preko telefona. »Kad sam se sedamdesetih našla u Hollywoodu, bila sam nova zvijezda i svakoga žmuklera budala. I svi koje se pitalo za mišljenje bili su stariji. Sad su svi oni mlaĎi - no i dalje su svi muški.«
Zašto mu sve to pričam, upitala sam se. Zato što shvaća? Zato što zahvaća bit? Zato što pričamo kao da pričamo već čitav život?
Pa ipak, ja u to ne vjerujem. Kad će se on pretvoriti u čudovište ili mekušca? Kad će pobjeći od intimnosti? Kad će se iza doktora Jekylla pojaviti gospodin Hyde?
Boraveći taj tjedan u Los Angelesu, stalno sam se prisjećala besmrtne rečenice Hannah Pakule o povratku na istok: »Hollywood nije mjesto za ženu stariju od četrdeset i učlanjenu u knjižnicu.« Hollywood me stalno uvjerava da nikad neću biti dovoljno bogata, ni dovoljno vitka, ni dovoljno mlada. No čak i kad sam bila dovoljno mlada, osjećala sam se prestarom za Hollywood. I zato se još više veselim kad mom stolu u Mortonu - gdje večeram sa svojim agentom - pristupa pravi primjerak starije žene koja je osvojila Hollywood - pun oduševljanja za moje knjige. Poziva me na ručak sutradan k sebi, i ja otkrivam da je silno veličajna, silno glamurozna Joan Collins ispod svih tih slojeva boje ustvari mazna i zemaljska židovska majka.
Sjedimo u njezinoj bijeloj dnevnoj sobi i razmjenjujemo priče o mlađim muškarcima. Ona je upravo jedva preživjela svoju torturu parničenja o alimentaciji s tim istim skockanim i ljigavim Peterom Ivragbigaznaom.
»Nikad nisam shvatila da mi laže«, kaže ona, »i da mi jebe prijateljice. Bio je tako romantičan. Eto što nama fali - muškarci koji se ne boje s nama biti romantični.«
Odletjela sam natrag u New York i Ken me je čekao na aerodromu.
»Mislio sam da bi voljela da te netko dočeka«, rekao je i otjerao unajmljenog vozača.
Nedugo potom, prvi me put poveo na letenje. Njegov je avion bila Cessna 210 koju je držao na aerodromu Teterboro u New Jerseyju. Naučio me je kako se pravi obilazak oko aviona, kako se provjeravaju stanje goriva, stajni trapovi, zakrilca, dao mi da pročitam kontrolni popis za polijetanje, a onda je, dok je uzlijetao, postao savršeno hladan i koncentriran. Letenje je za nj bilo izmijenjeno stanje svijesti. Nikad nije bio sretan kao kad bi bio u zraku. Dok smo se dizali iznad gazometara i industrijske pustoši New Jerseyja, svi su zemaljski problemi otpadali od nas. Zrak je bio pun malih aviona - i svaki je bio vezan za zemlju stalnim protokom radiokomunikacija. Zrak je još zadnje preostalo mjesto na kojem sloboda nije tek prazna riječ.
Poletjeli smo na sjever, uzvodno nad Hudsonom s njegovim purpurnim palisadama, pa skrenuli na istok iznad Long Island Sounda i brzo obišli njegov kraj sa zapjenjenim mlatom valova i zelenim krumpirištima. Slušali smo vremenske izvještaje što su ih slali drugi pilotii vozili se preko toplinskih grba kad bismo nadlijetali vrhove oblaka. Nije nikakvo čudo da sam Isadori smislila muža pilota! Bila je to sloboda kojoj sam težila čitavog života. No kako je fiktivnom liku uspjelo dozvati stvarnog čovjeka? Zacijelo sam napisala silno magičnu formulu.
Prizemljili smo.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:53

Слика

»Nisi se uopće bojala«, rekao je on.
I to je bila istina.
Nakon tog prvog leta, odvezli smo se do moje kuće od pješčanika, gdje nas je Molly već čekala, upravo se vrativši iz očeva doma. Tad ju je Ken prvi put vidio.
Ona je marljivo pisala zadaću na stolu u blagovaonici.
»Što ćeš biti kad budeš velika?« upitao ju je on (neinventivno).
»Parnični sudac«, odgovorila mu je ona vedro.
I on se smjesta zaljubio u nju.
Alarmi su ponovno zazvonili. Taj se momak ne zeza, pomislila sam. Što da učinim?
Otići za Italiju što je prije moguće, eto što. Na svu sreću, imala sam prijateljicu koja me pozvala na zezanje u kulinarsku školu u Umbriji. Sve smo se trebale sastati u Rimu, otputovati u umbrijska brda gdje smo trebali tjedan dana učiti kako se kuša maslinovo ulje, mijesiti tijesto za špagete i krčkati sugo. Odredila sam si da pođem na taj izlet još mnogo prije nego sam upoznala Kena, ali nisam još pravo ni stigla u Rim, kad sam osjetila da mi nedostaje. A nedostajala mi je i Molly. Nisam vidjela nikakva razloga da budem tu. Jer sam se odavno odrekla čak i privida kuhanja.
Sve su nas smjestili u šarmantu gostionicu uređenu u negdašnjoj štali. Sobe su bile kamene, bile su memljive i vlažne, i bez telefona. Umbrijski je krajolik bio orgija divljega cvijeća - makova, perunike, zumbula - ali je stalno lijevala kiša. Pokušala sam, kao i obično, dobiti Pieroa i do njega je, kao i obično, bilo teško doći. Potom je on nazvao mene (dok sam ja bila do lakata u tijestu za špagete) i rekao da ne može doći. Potom mi je na telefon dao svog posinka - kasnije sam doznala da je to trebao biti diskretni znak da dolazi, ali da ne želi da o tome bude informirana čitava obitelj.
Pretpostavivši da neće doći, ja sam već počela planirati da se smjesta vratim kući. Ali kad je on nazvao i rekao: »No« scappi«, njegov me je glas ponovno zarobio.
Ken me u međuvremenu nazvao iz New Yorka i zamolio me da se nađemo u Parizu. Nešto sam lupetala. A onda se pojavio Piero kao grom iz vedra neba. Proveli smo božanstvenu noć zajedno u kamenoj štali. Ševili smo se s uobičajenom čudesnom ležernošću, i prospavali čitavu noć jedno drugom u zagrljaju. Sutradan smo istražili vlažni umbrijski krajolik i završili u Todiju, gdje smo ručali u Ristorante Umbria. Dok smo se tako smijali i dirali, jeli i pili, upitala sam ga zašto nastavlja živjeti sa ženom koju ne voli.
»Ona je moj antibiotik«, rekao mi je on. »Da nema nje, oženio bih se već dvadeset puta.«
Što sam tražila, to sam i dobila, pomislila sam. Ona je antibiotik, a ja bolest.
Odvezao me natrag u moju kulinarsku školu, pa smo se poljubili i pozdravili. Kad sam se vratila u svoju sobu, čekale su me tri poruke od Kena, od kojih mi je zadnja javljala da me karta za Pariz čeka na rimskom aerodromu.
Kasnije me i nazvao i rekao:
»Ne osjećaj se obaveznom, ali bi mi bilo jako drago da dođeš.«
Napokon je osvanuo dan kad sam trebala poći kući, i onda sam pošla taksijem na aerodrom, ne znajući sigurno gdje ću završiti tog popodneva.
Odem li u Veneciju, čekat ću i čekati dok Piero za mene ne nađe malo vremena. Odem li u Pariz, dogodit će se nešto sasvim drugo.
Našavši se na aerodromu, otišla sam do šaltera Air Francea i našla svoju kartu. Pogledala sam vozni red. Sljedeći avion za Veneciju kreće za jedan sat, sljedeći avion za Pariz za sat i pol. U panici sam kružila aerodromom, i pred sobom gurala prtljagu. Oči su mi se zastaklile. Sudarala sam se s ljudima i zidovima. Činilo mi se da se nalazim pred ključnom životnom odlukom. Pomišljala sam na lijepu Veneciju i lijepog Pieroa i nekoliko čarobnih dana što smo ih proveli zajedno nakon vjenčanja u St Moritzu. Sve se to moglo ponoviti. No je li baš? Nikad ne ulaziš dvaput u istu spavaću sobu. Kad ushit jednom počinje dobivati rutinu, je li to još uvijek ushit? Čak se i čulnost može okovati za sat. Ah -vrijeme za noćno utonuće u Kaos i Staru Noć. Ta se htonska božanstva ne mogu uvrstiti u dnevni red. Kad ih jednom rutiniziraš, znade se dogoditi da otplove. A Pan? On će odgalopirati natrag u praiskonsku šumu.
No ako odem u Pariz? Mislim, dogodit će se nešto novo. Otvorit će se neka druga vrata. Hi zatvoriti. Od samog razmišljanja o tome oblio bi me znoj. Bojala sam se da ću se time odreći svog života, svoje slobode.
Odletjela sam u Pariz. Kad sam pošla po prtljagu, ugledala sam, kroz staklenu pregradu, tog velikog medvjeda od čovjeka, kako mi divlje maše i smiješi se. Imao je tako otvoreno lice. Kad smo se našli izvan pregrade, on nije znao prestati govoriti kako mu je drago što sam došla. Kad smo ušli u njegov unajmljeni automobil, nastavio je u mene gledati tako intenzivno da je stalno skretao na pločnik. Ni u jednom trenutku nije prestao govoriti: »Kako mi je drago što si došla, kako mi je drago što si došla.«
Smjestili smo se u njegovu omiljenom hotelu, malom relaisu u parku u središtu 16. arrondissementa. Kako je to nekoć bila maison de passe, sobe su mu bile sićušne, bio je pun groznog rokoko namještaja, ali je naš apartman gledao na zeleni vrt.
»Morala bih se okupati«, rekoh. Kupka je za mene postala rješenje skoro za sve.
Ken se uzmotao, pustio vodu da teče u kadu, ulio zeleni Vitabath s mirisom borovine, pokušao mi pomoći da se raspakirana, i skakao tako po sićušnom apartmanu sve dok nisam zavrištala:
»Daj, molim te, sjedni! Ovako me izluđuješ!«
Silom mi je želio ugoditi, i to me nerviralo.
Našavši se napokon sama u kadi, namakala sam se i razmišljala. Što ja pobogu uopće radim tu?
Kucanje na vrata.
»Jesi li za čaj ili kavu?« upitao je. »Da naručim nešto?«
Nerviralo me što me prekida u mom dinstanju. Ipak sam odviknula:
»Kavu.«
Kad sam izišla iz kade, sjeli smo u dnevnoj sobi apartmana i popili kavu.
»Sviđa mi se kako se nehajno odnosiš prema svome tijelu«, rekao je. »Samo se šetaš po sobi odjevena, napola gola i sasvim gola, i tako si sretna u svojoj koži. Nikad još nisam bio s takvom ženom.«
»Kako to misliš?«
»Obično zaključavaju vrata i stave šminku. Žene se tako boje da ih vide u njihovim licima.«
Razgovarali smo. Otišli smo na večeru u obližnju pečenjarnicu. Zatim smo još pričali i pričali i pričali. Razmišljala sam koliko bi mi drukčije bilo večer da sam otišla u Veneciju. Koliko bi se vremena potrošilo na telefoniranje, dogovaranja, odjavljivanje, ponovno dogovaranje. Potom bi uslijedio vrući seks - i zbogom. Ovo je bilo nešto sasvim suprotno. Bili smo na početku, ne na kraju nečega. Šetali smo se i šetali pariškim ulicama. I razgovarali. Vratili smo se u hotel, pa pričali još. U jednom sam se trenutku upitala: Morat ćemo taj seks maknuti s puta, no onda što? Bio je to Rubikon koji je trebalo prijeći, možda čak i Waterloo.
»Kondom nisam stavio već godinama«, rekao je on, hineći vedrinu i šaljivost da prikrije paniku kad smo došli do pitanja seksa. »Živio sam s jednom ženom čitavu vječnost.« I doista, čitava ta operacija stavljanja obaveznog kondoma izazivala je kod njega trenutno splasnuće.
»Toliko po pitanju političke ispravnosti«, rekao je. Ja sam se pretvarala da me sve to nasmijava. Ali mene je već hvatao očaj, a bome i njega. Kad sam se sutradan probudila, a njegovo je ukrućenje upiralo u mene, brzo sam si priredila masovni napad grižnje savjesti zbog Pieroa i tako izbjegla čak i mogućnost seksa. Ubogi Piero, pomislila sam. Kako sam mu mogla to učiniti? Kako sam ga mogla ostaviti zbog drugog muškarca?
Ubogi Piero? Ubogi je Piero zacijelo, za vrijeme koje se poznajemo, imao čitav niz žena, a njega nikad nisam silila da stavlja kondom. (Jedan skup pravila imamo za zločeste dečke, a drugi za dobre.)
I što ja zapravo hoću? Želim li se vratiti žigolskom štosu? Na . koncu konca, u mojoj je generaciji prvo seksanje bilo čista hereza ako ne bi bilo čudesno, bez šlica, čudo kemije. Prestali smo vjerovati u Boga i na njezino27 smo mjesto stavili trenutačni veliki seks. Kad se to pokazalo problematičnim, proglasili smo Boga mrtvim. Zemlja
Jebanija je bila naša sveta zemlja, i kad se pokazalo da do nje i nije lako doći, proglasili smo da su nas iskrcali na pustom otoku.
Ujutro je, hvala nebesima, Ken imao sastanak. A ja sam ostala kod kuće pisati. Neko sam vrijeme razmišljala, a onda nazvala Pieroa u Veneciju. On se prema mom nedolasku odnosio upadljivo nonšalantno, i mrmljao nešto o projektima na kojima mora raditi sa svojom damom, i kako mu je gusto s vremenom. Nadao se da će me vidjeti . ovog ljeta kad bih trebala unajmiti svoj uobičajeni rasklimani palazzo.
Kad se Ken vratio, silno sam mu se poveselila. Na licu mu je bio onaj smiješak zbog kojeg si sretna što si živa. Dao mi je malešni zamotak. Otvorila sam ga. Bilo je to praizdanje Colettinog La fin de Cheri.
»Htio sam da imaš nešto što će te sjećati na ovaj vikend«, rekao je, »za slučaj da nam je posljednji.«
»Kako si znao da mi je to jedna od najdražih knjiga!« uskliknula sam.
»Ne znam. Naprosto mi se učinilo da me zove s police.«
Kako je mogao znati da sam ja sve faze svog života mjerila prema Colettinu razvoju? I ja sam imala svog Willyja, svog Cherija - hoće li on biti taj nemogući muškarac koji postaje i prijatelj? Colette je u tome vidjela krajnju fazu ženina života. On je kupio tu knjigu, misleći da je to uspomena na rastanku. Znao je da je nastupilo vrijeme spašavanja.
Ali kakvog spašavanja! Dogodilo se da je dohvatio jedinu knjigu koja je mogla otvoriti moje srce.
Čak sam i danas zapanjena činjenicom da smo ostali zajedno.
Zato što je istina da sam u Kenu pronašla ono jedino što nisam stavila u svoj seksualni katalog: pronašla sam razumijevanje. Mislila sam da sam shvatila sve, ali nisam shvatila to. Muškarci su potlačeni mačističkom mitologijom koliko i žene. Njih užasava misao da moraju biti pastusi. U ime oslobođenja mi smo ih svele na pastuhe ili ništa. Silom smo htjele žigole, i onda zavrištale da imamo samo njih. »Kemija« je postala nova tiranija za moju navodno seksualno oslobođenu generaciju. No kemija se može zablokirati bliskošću.
S Kenom sam shvatila da se neke od nas ljubavi više boje nego što za njom čeznu. Naučile smo služiti se seksom kao sredstvom za odbijanje ljubavi.
Nekakav čudan raspored zvijezda doveo je da Joan Collins bude u Parizu kad i mi. Pozvala nas je da gledamo kako snima intervju za francusku televiziju. Poslije smo svi trebali otići na večeru u Brasserio Lipp.
Emisija u kojoj se trebao pojaviti Joanin interview zahtijevala je da nosi fabulozni ružičasti Chanelov kostim, u ambijentu antikviteta Didiera Aarona. Tko zna zbog čega, no ona je govorila o antikvitetima i tome kako ih je lijepo kupovati. Sjedila sam i promatrala njen savršeni profesionalizam. Preda mnom je bila žena koja je pobijedila sustav, preživjela sve svoje muževe, spasila djecu, pokazala nos čitavome svijetu koji se smijao starijim ženama (i ponašao se prema glumicama kao prema potrošnoj robi). I osvetila mu se na najbolji način: živeći lijepo. U svijetu zdrave pameti, ona bi bila uzor, a ne meta napada drugih žena. Ali su se feministice na nju oborile žestoko koliko i muški šovinisti. Zašto? Zato što je stavljala šminku? Zato što se usudila glumiti seksi stariju ženu? Zato što je, budući glumicom, znala nastupiti i pristupiti?
Nakon snimanja, Joan, njezin prijatelj Robin, Ken i ja krenuli smo u Hotel Bristol na čaj. Neki nas je američki par opazio - Joan i ja išle smo ispred muškaraca. Žena je stala i uskliknula:
»To je Joan Collins!«
»Koja?« upitao je muž.
Kakva slava.
Te večeri u Lippu, mi smo joj tvorili veselu pratnju. Nakon svega što je pretrpjela od medija, Joan nije željela da je fotografiraju s njezinim dečkom, Robinom Hurlstoneom, pa je zamolila Kena da joj on bude muška ruka. Tako je ona pričala s njim a ja s Robinom, pa su, kad smo ušli, paparazzi bili primjereno zbunjeni. Sad su se jatili na ulici ispredrestorana. (Nije nikakvo čudo da paparazzi mrze slavne ličnosti od kojih žive. Oni su uvijek vani, gdje čekaju na studeni, dok je plijen unutra i u toplom, i jede.)
Kad se nađem kraj zvijezda Joanine amperaže, uvijek sam sretna što sam samo pisac. Možda me netko i prepozna u kratkim razdobljima promoviranja knjige, no u ostalo sam vrijeme nevidljiva, i pravim bilješke.
Negdje u sredini te vrlo vesele (iako doista i prejavne) večere, Joan, njezina tajnica i ja spustile smo se stepenicama do sićušnog toaleta.
»Zaista je smočan«, rekla je Joan za Kena. »I čini mi se dovoljno pametan za tebe.« Zakolutala je svojim golemim očima.
Budući da sam u tom trenutku činila sve što je bilo u mojoj moći da pobjegnem od Kena, to što ga je Joan smatrala »smočnim«, natjeralo me da malo zastanem. Stalno sam razmišljala o tome da odem iz Pariza i odletim u Veneciju, ali bih se onda sjetila da onamo nemam pošto letjeti.
Teško se otvoriti prema nekome tko te možda stvarno voli. Stalno sam pokušala otjerati Kena, a on je neprestano ostajao, i tako prolazio na ispitu.
On je vječno nastojao učiniti nešto za mene - od toga da mi je punio kadu pa do toga da mi je donosio nešto za prigristi. Sjećam se kako smo po tom sićušnom apartmanu skakutali kao boksači u ringu.
»Zar ti ne vjeruješ da će te itko ikada voljeti ako stalno za nj nešto ne radiš i radiš i radiš!« vrisnula sam na nj na rubu živaca.
To ga je natjeralo da zastane.
»Ne«, odgovorio je on.
»Mislim - tebe se može voljeti«, povikala sam. »Problem je u tome - što ti u to ne vjeruješ.«
On se rasplakao. Ležao je na leđima na krevetu a niz lice su mu tekle suze. Ja sam ga obujmila rukama.
»Tebe se može voljeti, da, može«, rekla sam. I tada, oboje se rasplakavši, te smo se noći prvi put poševili.
Eto kako je počela naša veza. Sve da sam imala vlastitu kladionicu, na to se ne bih mogla kladiti.
Nekoliko tjedana kasnije, kad smo se vratili u Sjedinjene, on me odvezao u svoju kuću u Vermontu na vikend. Vrijeme je bilo previše olujno za letenje, pa smo se odvezli Cestom 91 do Bratdeboroa i potom produžili do Green Mountainsa. U Putneyju smo stali da večeramo. Razgovor je među nama tekao kao i uvijek, i ja sam se užasnula koliko smo postali bliski.
»Čitav sam život čekao na tebe«, rekao je on.
»Ja se užasno bojim«, rekla sam ja, napokon to shvativši.
»Čega?«
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:53

Слика

»Ako te zavolim, pokušavat ću ti stalno udovoljiti, i tad neću moći pisati«, rekoh. »Moram biti slobodna da budem iskrena u svom pisanju, i to mora biti prije svega. Ja ne mogu štititi muškarca.«
»Piši o meni sve za čim osjećaš potrebu, baš o svemu«, rekao je on. »Nikad ti to neću predbaciti. Ta zato te i volim.«
»Tako govoriš sada - no to će se promijeniti. To se uvijek mijenja. Muškarci uvijek govore jedno kad te progone a drugo kad te zarobe. Ti vjerojatno vjeruješ u to što mi sada govoriš, ali to će se promijeniti, vjeruj mi na riječ.«
»Ne, neće«, odgovorio je on, »osim toga, ja nisam muškarci.« Dohvatio je ubrus. »OslobaĎam te -od svega«, napisao je na nj. I potom: »Piši što god želiš, uvijek.« Zatim je svemu dodao svoj potpis i datum.
Ja taj dokument još čuvam u sefu.
Ali je istina da sam se ja više bojala sebe nego njega. Ako ga volim, hoću li cenzurirati svoje pisanje da bih mu udovoljila? Ako se za nj udam, hoću li prisiliti i svoje pisanje da se za nj uda?
Tako je ispočetka glasila moja dilema - jer smo se doista i vjenčali, tri mjeseca kasnije, u Vermontu. Morala sam se boriti protiv vlastite sklonosti da mu udovoljavam cenzuriranjem istine.
»Ako budeš išta cenzurirala«, rekao je on, »na kraju ćeš pobjesnjeti i ostaviti me. Zato mi je draže da kažeš istinu i ostaneš.«
Bilo je to posebno moje ludilo: mislila sam da uvijek moram birati između pisanja i života. A možda je to ludilo svakog pisca. Ja sam se još borila u ratu svoje majke i bake.
Prije nego što smo se uzeli, naši su roditelji priredili večericu u ladanjskog gostionici. Potom je Ken odvezao svoje roditelje natrag u Sugarbush Inn, a ja sam povezla Molly. Negdje sam krivo skrenula i krenula preko brda prema New Yorku. Kiša je padala u plahtama. Ja sam vozila i vozila.
Molly me bockala kao i obično zbog mog šugavog osjećaja za orijentaciju.
»Znaš što, mama«, rekla je, »ti se ne moraš udati ukoliko to ne želiš.«
U tom su se trenutku Ken i njegov otac dovezli i stali iza nas.
Tek nakon što smo se vjenčali otkrili smo sve razloge zbog kojih je taj brak bio neizbježan. Njegova prirodna prozaičnost poništava moju uobičajenu melankoliju. On posjeduje ludu upornost mojega oca. On nikad ne odustaje od borbe. On je opsjednut Demonom Strašnog Vica. Znade se probuditi i usred noći prasnuti u smijeh. U njemu je potreba da me voli jača od želje da me odgurne. U meni je potreba da ga volim jača od potrebe da se osjećam napuštenom i prikraćenom.
Zašto smo se vjenčali, a ne naprosto počeli živjeti zajedno? Zato što smo željeli znati, kad postane gadno, da ćemo ostati zajedno i to riješiti. A gadno je doista znalo biti, i to na svaki mogući način. Seksualne teškoće, novčane teškoće, jedinstvene teškoće obitelji s tuđom djecom. Ponekad se svađamo kao divlje mačke i ševimo kao ljubavnici. Ponekad se jedno drugom okrenemo leđima. Ali čak i kad vrištimo i bacamo stvari, mi smo prijatelji. Tko je tu muškarac, a tko žena? Ponekad to ne znamo ni on ni ja. Brak je androgin - baš kao i najprisnije prijateljstvo. I održat će se.
Mi oboje prihvaćamo činjenicu da, pokušavajući ostvariti brak jednakih, zapravo stvaramo povijest (poput i ostalih iz našeg pionirskog naraštaja). Oboje prihvaćamo činjenicu da se ne posjedujemo.
Oboje smo spremni jedno drugom reći sve - a naše svađe znaju biti tako crne da nam se čini da se sunce više nikad neće dići.
Ali na dnu sve te tame, postoji osjećaj da smo jedno za drugo odgovorni - ako već ne i za njegovu sreću. Među nama postoji razumijevanje, divljenje, poštovanje inteligencije i poštenja onog drugog. Da nema tog braka, nikad ne bih mogla ni pomisliti da napišem knjigu tako golu.
Videći kako sam zapela, Ken bi rekao:
»I što ako te napadnu ili te ispljuju - kroz to si već prošla. To neće izbrisati tvoje riječi.«
I ja shvaćam da sam preživjela već sve i na kraju se iz svega toga ipak izvukla, i sad se smijem i čitam naglas svom najboljem prijatelju u krevetu.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:54

Слика
Glava 15
Problem nije u muškarcima

Žene su kukavice kakve jesu zato što su tako dugo bile polu-robovi. Broj žena spremnih da ustanu za ono što stvarno misle, osjećaju, doživljavaju s čovjekom u kojeg su zaljubljene, još je mali. Većina će žena i dalje pobjeći kao psić pred bačenim kamenom kad muškarac kaže: Ti si neženstvena, agresivna, ti mi oduzimaš muškost.
Doris Lessing, Predgovor Zlatnoj bilježnici

Muškarac i žena su dvije zaključane škrinje, i u svakoj se od njih nalazi ključ one druge.
Isak Dinesen, Sedam gotičkih priča

Problem nije u muškarcima

Odrastavši kao meso u sendviču između dvije sestre, oduvijek sam bila svjesna bezobzirnosti žena, divljeg takmaštva koje je moguće među sestrama. Kao mala djevojčica željela sam se upisati u goranke ili skautkinje, ali se nisam usudila zato što je moja starija sestra skautkinje smatrala štrebericama i bijednim malograđankama. Kad su me na Barnardu pomazali imenovanjem u Časno vijeće (što donosi dvojbenu povlasticu: pravo nošenja crne halje i kontroliranja završnog ispita), ja sam to prikrila od svoje starije sestre, također barnardskog đaka, znajući da će mi se rugati. Ona je bila buntovnik a ja Mica Čistunica, dok je moja mlađa sestra Claudia, tako sam bar mislila, bila moje zaduženje, moja odgovornost, križ koji sam morala nositi. Ležala bih u krevetu i pitala se bi li škare za nokte iz majčine kupaonice mogle misteriozno poletjeti iz pribora za manikiranje i mojoj maloj sestrici probosti srce. I tada bih smišljala rafinirane načine kako bi se to moglo spriječiti - poništavala sam, zapravo, vlastitu želju.
Znam, dakle, kako žena može biti opaka prema ženi. Znam to prema vlastitim potisnutim željama. Muškarci su u mom životu obično bih ljubazniji i ne tako kritični. Ljubezni su muškarci čak i poticah moju književnu karijeru - od Jamesa Clifforda do Louisa Untermeyera, od Johna Updikea do Henryja Millera i Anthonyja Burgessa. Ponekad bi baš oni muškarci koji su bih na glasu kao seksisti, pokazivah više benevolentnog odobravanja prema ženskoj mašti nego mnoge žene. Mnoge žene, zapravo, kao da traže da književnost ne bude razigrana, i da se junakinja drži ove ili one partijske linije. Pišući poeziju i prozu, počesto bih znala osjetiti da ne mogu učiniti ništa dobro zato što cilj nije uvjerljivost nego politička ispravnost toliko bizantinska da je nitko ne bi mogao ni izmjeriti - čak ni zakonodavci. Ako bih pisala o ženi opčinjenoj muškarcem, smatrali bi da činim nešto krivo - kao da moja proza može stvoriti činjenicu, kao da je zrcalo okrenuto prirodi zapravo mač.
Ako bih pisala o tome kako volim dojiti bebu, proglasili bi me kontrarevolucionarkom, lošom sestrom - kao da dojka nije naš simbol. Ako bih napisala da žene mogu biti nevaljale, proglašavale bi me izdajicom - kao da izmišljanje da su sve žene valjane ne bi bila mnogo gora izdaja. Nije mi bilo dopušteno igrati se na listu papira. Sve je bilo politički recept i stoga opasno. Otkrila sam (kao i mnoge spisateljice) da su pravila potekla od žena mnogo kruća od onih što su ih propisali muškarci.
Gorčinu sam toga osjetila 1979. kad sam, kao novopečena majka koja je netom prestala dojiti, na festivalu ženskog pjesništva u San Franciscu pročitala niz pjesama o trudnoći i rađanju. Počela sam s ovom:

Dojeći te

Prve noći
punog Mjeseca,
praiskonska kesa oceana
puče,
& rodih tebe
mala ženice,
mala mrkvice,
prćasti moj nosiću,
gurajući te iz sebe
kao što je moja majka
iz sebe
izgurala mene,
i kao što je to učinila njezina majka,
& njezine majke majke prije nje,
sve mi rođene
kao žene.
Ja sam druga kći
druge kćeri,
ali ti ćeš biti prva.
Ti ćeš frazu
»drugi spol«
gledati u zabuni,
čudeći se kako itko,
osim luđaka,
može tebe zvati »drugom«
kad si tako veličanstveno
prva,
prenoseći čak i na majku
prvenstvo, golemost, puninu
kao što Mjesec kad je najpuniji
obasjava nebo.
Sad je Mjesec pun ponovno
& ti si četiri tjedna stara.
Mali laviću, lavice,
što zavijaš za mojim prsima,
što režiš na Mjesec,
kako ja volim tvoju pohotu,
tvoje rumeno lice što traži,
tvoja gladna usta što tule,
tvoj vrisak, tvoje krike
koji svi slovkaju život
krupnim slovima
u boji krvi.
Rođena si ženom
zbog čiste slave toga,
mala riđokosa, prelijepa vrištalice.
Ti nisi drugi spol,
već prva od prvog;
& kad Mjesečeve mijene
ispune krug
tvog života,
ti ćeš kreštati
od radosti
što si žena,
govoreći Mjesecu blijedom
idi, utopi se
u modri ocean,
& slaviti, slaviti, slaviti
u ružičastom čudu
svog sunčanog čudesnog
ja.

Kad sam dovršila, shvatila sam da mnoge u publici zvižde.
Obrativši se na transformativnu silu materinstva, počela sam shvaćati da je to dio ženskog heroizma: da se, postavši majkom, žena u svom feminizmu može radikalizirati. Sad ima više motiva da sačuva zemlju od muških političara. Sad ima više motiva u pitanjima školovanja i zdravstva, okolišta i čitave socijalne politike. Ona napokon shvaća kako naše društvo djecu i majke postavlja na mjesto najnižeg prioriteta.
Ali žene na tom festivalu - od kojih su mnoge bile obožavatelji Straha od letenja i Kako spasiti vlastiti život, kao i mojih ranih pjesničkih zbirki - kao da su se osjetile izdanima tim i drugim pjesmama o materinstvu. Hučale su i bučale na niz Obična čuda (Ordinary Miracles), iako su mnoge od njih držale djecu u rukama.
U tom sam se času ja osjećala žestoko izdanom. Nisam li težila tome da postanem spisateljica i majka? Nisam li pokušala poduprijeti i druge žene stvarateljice? Nisam li pokušala pokazati da i majke mogu biti strasni stvaratelji. Kritika sa strane žena boli mnogo više od svake kritike muškaraca. Kao da su mi je na koži ispisale moja majka i sestre, koje mi već dugo nenavide zbog mog uspjeha.
No moja je bičevana generacija odrasla s pojmovima obaveznog materinstva. Nas su ružili imenima poput starija prima gravida i još i gorima. Oslobođenje znači da nema više prisile. Možda su žene iz publike koje su hukale mislile da ja stajem ne stranu prisilnog materinstva - iako ja to, naravno, nisam činila. Majka sam postala kasno, i nakon puno oklijevanja, bila sam starija prima gravida, i morala sam skupiti svu snagu i hrabrost da bih se odlučila na dijete. A onda me je iznenadilo kad sam otkrila da me je trudnoća preobrazila i da sam se zaljubila u bebu. Ali se ne bi moglo reći da sam zbog te materinske transformacije omekšala. Ako sam se ikako promijenila, onda sam u svom feminizmu samo postala još žešća.
Ali tog dana u San Franciscu ja sve to nisam znala verbalizirati. Jer to nisam shvaćala ni sama.
Taj doživljaj, kao i drugi slični njemu, naučio me je da je za žene bitno da budu saveznice. Nas su namjerno odgojili tako da ne budemo dobre u kovanju savezništava. Unatoč svim timskim sportovima danas dostupnima djevojčicama u pubertetu, one ipak šuruju jedna protiv druge kao što su to činile i djevojke mog naraštaja. Natječu se u odjeći, momcima, statusu, novcu i nazivaju se pogrdnim imenima.
Jednom sam ušla svojoj kćeri u sobu, i slučajno čula kako ona i dvije njezine prijateljice jednu drugu nazivaju »droljom«.
»Nemoj nikad nijednu djevojku nazvati droljom«, rekla sam joj. »To je seksistički izraz.«
Molly: »Ali, mama, kad je ona doista drolja.«
Mama: »Tako se žene ponižavaju samo zbog svoje spolnosti.«
Molly (prijateljicama): »To je zato što je moja mama najveća seks-spisateljica zapadnoga svijeta. Ona se puno udavala.«
»Četiri muža nisu puno, s obzirom na moje godine«, kažem ja, citirajući Barbaru Follet koja se također četiri puta udavala.
Mollyne prijateljice hihoću.
Ja zatvaram vrata.
Spolni separatizam ne predmnijeva neizbježno feminizam, a feminizam ne predmnijeva neizbježno mržnju prema muškarcima. Mnoštvo žena i majki koje su se sedamdesetih željele povezati s organiziranim feminizmom izvijestile su o bolnom odbacivanju na koje sam i ja naišla. Feminističke ideje u mojoj generaciji nikad nisu bile jače nego tada. Ali kronična kratkovidnost onemogućila je nekim feminističkim organizacijama da udare dok je željezo još bilo vruće. Ako si upražnjavala »buržoaski stil života«, prema tebi bi se odnosile kao prema otpadnici. Stjecao se dojam, ako na sebi nemaš ormu radikalnog lezbizma, da će te otjerati. A orma je to doista i bila. Tada je prevladavao određen stil, i od tebe se očekivalo da mu se prilagodiš: radnički kombinezoni, radničke cokule, nikakva šminka. Bilo jevažno da izgledaš kao da si došla ravno iz komune. Ruž i sjenilo za oči ne samo da su bili kontrarevolucionarni, nego bi ih spominjali i u prikazima tvojih knjiga. Nitko nije bio veći seksist od tih feministica.
Kako bi naš naraštaj mogao najednom odbaciti vrijednosti na kojima je odgojen? Nije to mogao nikako. I tako su neke od nas postale ekstremistice, kao i svi ustrašeni ljudi. Kao što je u revolucijama uobičajeno, zalupanci su otjerali umjerenjake. A mrzitelji feminizma taj su raskol iskoristili za vlastite ciljeve. Tako je odrasla čitava generacija kćeri koja se ježila na izraz »feministica«.
A istina je da smo sve mi bile diskriminirane samo zato što smo žene - kako to nismo mogle uvidjeti? Žene koje su se međusobno odbacivale zbog političke nečistoće nikad se nisu mogle zbiti i proširiti feminizam. A trebale su nam feministice svake vrste. I još nam trebaju.
Tko je za holokausta u većoj nevolji - malobrojni koji se uključuju u pokret otpora i posvećuju svoje živote borbi, ili oni mnogobrojni koji misle da će im sve to protutnjati preko glave, pa da će život opet biti normalan?
Moraju se regrutirati i udane žene s djecom, zato što njima prijeti opasnost od zavaravanja da im muškarci pružaju nekakvu »zaštitu«. Ponekad su, da bi se probudile, potrebni nepravedni razvodi, zlostavljanje ili otimanje djece, pa čak i brutalno premlaćivanje. Svakodnevna, uobičajena domaća zvjerstva što se zbivaju u muško- ženskom braku mogu stvoriti bijes, ali ne mogu izgraditi pokret. To je zadaća feminizma.
Sve žene imaju zajednički cilj. Separatizam je loš za naš pokret. Separatističke tendencije iz sedamdesetih unazadile su naš pokret i otvorile vrata reakciji.
Nije nikakvo čudo da se ljudi boje izraza »feminizam«. On je bio definiran isuviše usko. Ja feministicu definiram kao ženu koja sama uzima vlast, i koja to isto želi svojim sestrama. Ja ne mislim da taj izraz predmnijeva određenu spolnu orijentaciju, određen stil odijevanja ili članstvo u određenoj političkoj stranci. Feministica je naprosto žena koja odbija prihvatiti ideju da žene do svoje moći moraju doći posredstvom muškaraca.
Ponovno nicanje mržnje prema ženama osamdesetih godina bilo je djelimice posljedica desničarske političke moći. Ali je to baš djelimice i posljedica reakcije na politiku huškanja žena na žene. Zamislite samo što smo mogle učiniti protiv reakcije, samo da smo bile ujedinjene a ne podijeljene. Probudile smo se i pokrenule proces izgradnje solidarnosti tek kad je reakcija protiv feminizma bila ušančena već preko jednog desetljeća.
Zašto su žene tako nemilostive prema drugim ženama? Je li to zato što smo i predugo bile štafaža? Ili je riječ o nekom dubljem animozitetu koji bismo, iz dužnosti prema sebi samima, morale istražiti?
Jedan izdavač koji se specijalizirao za sjajne pjesničke zbirke nedavno mi je u očaju napisao da je svaka sitna poetesa s kojom je kontaktirao odbijala napraviti natpis na koricama knjige nadarene nove mlade pjesnikinje koju se spremao objaviti. Nije mogao shvatiti zašto se žene toliko gnušaju da jedna drugoj pomognu - čak i u navodnoj »Godini žene«, i zato me je zamolio da ja pročitam tu knjigu. Ja sam je pročitala, ona me dirnula, pa sam joj i opremila korice. Ali mi je ipak proletjelo kroz glavu da ja, pomažući toj pjesnikinji, možda na neki način smanjujem svoje izglede za ovo ili ono - iako baš nisam znala za što. Ako ima mjesta za samo jednu pjesnikinju, popunit će se još jedno mjesto.
»Zajebi to«, rekla sam samoj sebi. I poslala tekst. Ali je moja reakcija rječita. Ako ja još uvijek osjećam da mi konkuriraju druge žene, kako da se onda osjeća neka manje poznata žena? Moram pretpostaviti - užasno.
Ja se moram trenirati da na zabavama ženama posvećujem podjednako zanimanje kao i muškarcima. Moram razvijati svoje odnose sa sestrama i truditi se da iskorijenim neprijateljstvo i zavist. Moje mlađe sestre i ja postupno izgrađujemo nov odnos odraslih ljudi. Ja čeznem da to ostvarim i sa svojom starijom sestrom. Moram raditi na svom prijateljstvu s najboljom prijateljicom i postić i da to uspije protiv svih teškoća. Moram prisiliti sebe da se ne odnosim podcjenjivački prema kreativnosti drugih žena. Mi smo bile polurobovi (kako to kaže Doris Lessing) tako dugo da sad moramo kultivirati slobodu u samima sebi. Jer ona ne dolazi prirodno. Ne još.
U svojim spisima o drami djetinjeg razvoja, Alice Miller je, između ostalog, postavila i teoriju slobode. Da bi prigrlilo slobodu, dijete mora biti u dovoljnoj mjeri tetošeno, u dovoljnoj mjeri voljeno. Temelji su slobode sigurnost i obilje. Ona pokazuje kako se odgoj djece popraćen zlostavljanjem prenosi s naraštaja na naraštaj, i kako fašizam profitira od generacija zlostavljane djece. Žene su bile zlostavljane stoljećima, tako da nikog ne bi trebalo iznenaditi što se tako dobro znamo zlostavljati i međusobno. Dok ne shvatimo kako da s tim prestanemo, nećemo moći održati ni našu revoluciju.
Mnoge se žene upropaste već u djetinjstvu - nezaštićene su, nepoštovane, i prema njima se odnose nepravedno. Zar je onda ikakvo čudo da izgrađujemo silnu obranu protiv drugih žena zato što su naši zlostavljatelji u djetinjstvu počesto bile baš žene? Zar je onda ikakvo čudo da mi onda na agresiju uzvraćamo agresijom, ili da svoj najžešći gnjev čuvamo za one koji nas podsjećaju na našu vlastitu slabost - to jest za druge žene?
Muškarci, s druge strane, koliko god da nam se obraćali s intelektualne visine, koliko god da bili članovi istoga kluba i nezgrapno razuzdani, rijetko su kada tako proračunato okrutni kao žene. Oni su nam, naprotiv, skloni pomoći u napredovanju kad smo mlade i slatke (i kad ih podsjećamo na njihove premile kćeri), i ne opažati nas kad postanemo starije i sigurnije u svoje stavove (i kad ih više podsjećamo na njihove grozne majke), ali oni zapravo i ne znaju što čine. Oni su previše zauzeti povezivanjem s drugim muškarcima, i stvaranjem muških klanova, a da bi na nas obraćali zanimanje.
Kad bismo mi bile vješte kompromiziranju i stvaranju saveza, mogle bismo preobraziti društvo. Ali je nevolja u ovom: tome se još nismo izvještile. I još se svađamo među sobom. To je kriza s kojom se suočava današnji feminizam.
Čitanje je mlađih feministica poput Naomi Wolf i Katie Roiphe bilo poučno. Pred nama su dvije žene koje su odgojile briljantne i sposobne majke feministice u doba kad su žene mogle ići na Princeton i Yale i postati Rhodesove stipendistice, no obje su osjećale nelagodu, iako na različit način, prema programatskom suvremenom feminizmu. A zbog čega to? Jednostavno rečeno: zato što je feminizam propustio uzeti u obzir žensku seksualnu žudnju i žensku ambivalenciju prema moći. Katie Roiphe na marševe pod parolom »Vratimo si noć« na svom sveučilištu u Princetonu reagira apelom da u spolnosti sagledamo ljudsko svojstvo, a ne nešto što su ženama nametnuli podivljali silovatelji. Naomi Wolf usuđuje se probušiti mit o »viktimskom feminizmu« i pledira na nas da priznamo ženama da su pune lijepih i ružnih želja kao i muškarci, pohlepne za spolnim zadovoljenjem i moću kao i muškarci, no da ih u svemu tome sputavaju spareni mitovi o dobroj djevojčici isentimentalnom sestrinstvu. Iako se Wolfova prema ideji da bi žene trebale brzo svladati svoju strah od moći odnosi možda previše sangvinično, ona me ipak ispunja nadom zato što mi se čini da je njezina analiza razbila lažne kategorije koje su zasužnjivale moj naraštaj. Da bi se udružile jedna s drugom u savez koji će poticati žensku moć, žene se ne moraju suglasiti baš u svemu. Da bi potvrdile svoje pravo na moć žene ne moraju izbaciti na površinu onu zločestu djevojčicu u sebi. I žene, da bi bile »dobre sestre« ne moraju izbaciti na površinu svoju seksualnost.
Oduševljava me pojava da nam se priključuju i mlađe feministice koje će oživjeti ženski pokret. (Susie Bright je još jedan mladi glas žestokog feminizma i pohotne političke neispravnosti.) Te feministice i mnoge njihove suvremenice bude u meni nadu u novi pokret koji bi mogao postati doista masovnim. Jasne su mi prepreke s kojima će se Roipheova, Wolfova i Brightova morati suočiti pri svom spisateljskom sazrijevanju. Većina će tih prepreka poteći od drugih žena koje će godinama se lišavajući izražavanja vlastite osobe do granice gladi - možda reagirati s gnjevom zato što se te privlačne, povlaštene mlade žene usuđuju na tako slobodan i svadljiv način napasti svijet intelektualnog diskursa. Te su mlade spisateljice već bile ošto napadane zbog svoje seksualne otvorenosti.
Što me dovodi do pitanja o starijim i mlađim ženama i rivalitetu među nama. Kad sam bila mlada i ljepotica dana - kao što su to danas Wolfova, Roipheova i Brightova - užasavala me je ljubomorna mržnja i neprijateljstvo kojim su me obasipale starije žene. To je bilo nešto čemu se nisam nadala. I to me je boljelo više od kritike koja je stizala s muške strane, a koja je bila više-manje očekivana. Teško mi se čak i danas prisjećati mržnje što je došla za petama Straha od letenja. Novinarke koje bi mi u privatnom razgovoru priznavale duboku identifikaciju u javnosti bi me napadale, počesto se pritom služeći baš onim povjerljivim stvarima koje bi izvukle iz mene, pozivajući se pritom na svoje žensko identificiranje. Osjećaj izdanosti bio je pregolem. Osjećala sam se više ušutkana tim ogorčenim osobnim napadima no što sam se ikad osjećala pred muškom kritikom.
Pomalo sam počela shvaćati da ta sklonost udaranja do krvi nije žensko svojstvo po sebi, nego svojstvo žene kojoj su bili uskraćeni važni dijelovi tijela i osobnosti. Njoj su vezivali stopala, njoj su odsijecali klitoris, i ostavljali samo nokte i zube. To nisu bile prirodne žene, bile su to žene bez nekih dijelova. Ženski eunuh (Female Eunuch) izraz je što ga je Germaine Greer skovala da opiše takva stvorenja, intuitivno shvaćajući da potpuna ženska seksualnost pretpostavlja potpunu žensku revoluciju. Ali žene odgojene u duhu puritanizma i pripadnosti drugoj klasi teško da su bile spremne za potpunu žensku revoluciju. Ustobočene jedna protiv druge u uzajamnom rivalitetu, one nisu mogle ni zamisliti društvo u kojem bi starije žene emotivno podupirale mlađe, u kojoj bi ženska seksualnost bila uzvisivana i ženska postignuća slavljena. Sustav kapoa stoljećima je stvarao raskol među ženama i stvarao iz njih neprijatelje i uzajamno i ženskom napretku.
Počesto bih doživljavala da mi kakva mlada, meni sklona novinarka, koju su moje knjige potresle i nadahnule, poslije pošalje izrezak iz novine s tužnom isprikom u smislu da je morala cenzurirati vlastite osjećaje, slaganje pretvoriti u neslaganje, i svemu dodati malo više »oštrice« (to jest odvratne napade i atentate na reputaciju - utemeljene ili neutemeljene na istini). Počesto bi urednik-naručitelj koji bi tražio tu kliteroktomiju bio ženskoga spola - kakva žena koju je sustav pošteno izubijao - žena koja je zadržala svojposao zato što se pretvarala da dijeli mišljenja svojih muških šefova i koja stoga ta mišljenja nameće mnogo kruće no što bi to oni mogli učiniti sami.
Moramo se naučiti da budemo potpuna stvorenja kako bismo žensku slobodu pretvorile u prirodni dio našega društva. Na nama je da taj teritorij proglasimo svojim. To za nas ne mogu učiniti muškarci. To nije brdo na koje se oni mogu popeti. Moramo se naučiti kako da jedna drugu volimo i podupiremo, a da pritom ne tražimo ideološki konformizam. Moramo se naučiti slaganju o neslaganju, naučiti da se borimo kao odrasli ljudi i pošteno, da u naš veliki šator pustimo mnoge vrste feminizma, a ne da dopuštamo da nas usitnjavaju u sve manje i manje i sve slabije i slabije grupe. Jer to je put pobjede seksizma - uz naše suučesništvo. Feminizam ne može sebi priuštiti »Veliku laž«, a posljednja ju je dva desetljeća imao - čemu se djelimice ima zahvaliti što se ta riječ diskreditirala. Žene nisu samo mile i drage, i žrtve seksualne grabežljivosti u kojoj ne želimo sudjelovati, niti smo mi stvorenja neutralnog spola kojima su povadili očnjake i pandže. A od nas se, u ime lažnog feminizma, tražilo da se pretvaramo da smo baš takve. A one od nas koje su o ženama pisale na drugi način bile su proglašavane »Zločestim Sestrama« i istjerivane iz cirkuskog šatora.
Budući da je baš to bila moja sudbina kao pisca u vlastitoj domovini (iako mnogo manje vani), mislim da imam pravo o tome govoriti. Kod mene je to za posljedicu imalo duga razdoblja mučne blokade za kojih sam pokušavala pisati a nisam mogla, zato što sam znala da će sve što budem rekla biti krivo. Polako sam shvaćala da su mi žene uspjele učiniti ono što više nije bilo u muškoj moći: natjerati me da počnem osjećati kako sam potpuno i apsolutno u krivu, natjerati me da zamrzim vlastitu kreativnost, da prestanem vjerovati u vlastite dojmove, i sama sebe propitkivati sve dok ništa što bih rekla nije više bilo dovoljno jasno da bi se moglo shvatiti. Sjela bih da pišem, i onda bi me obuzela tolika mržnja prema sebi da nisam mogla funkcionirati. Svaki put kad bih stavila pero na papir ugledala bih čitav kor žena kako mi se ruga i govori mi da ništa što sam rekla nije vrijedno papira na kojem je pisano.
Kad žene u sebe toliko upiju bolest seksizma da je i same mogu prenositi na druge, onda smo očito dobili savršen, samoobnovljivi stroj za nastavljanje seksizma. Nesposobne da svoje potvrđivanje okrenemo protiv muškaraca, okrećemo ga jedna protiv druge. I tako ostajemo zaglibljene u nevolju u kojoj smo oduvijek i bile. Zbog toga je imperativ da taj stroj obnovimo - ne, ne da ga obnovimo, nego da ga razbijemo do kraja, kako bi žene mogle postati sve što trebaju biti.
Jungijanska psihijatrica Clarissa Pinkola Estes zadobila je široku publiku djelimice i zbog svog uvida u divljinu koja je u ženi:
Lijep dio ženske literature na temu ženske moći tvrdi da se nje boje muškarci. A ja sam počesto osjećala želju da povičem: »Majko Božja! Koliko se i samih žena boji ženske moći.« Jer su stari ženski atributi i njihove moći golemi, i doista silni... Ako se muškarci ikad na njih priviknu onda se, bez ikakve sumnje, na nju moraju priviknuti i žene.
Ali smo mi tek na početku. A to dokazuju i naša uzajamna gloženja. Naše nametanje intelektualne plitkoće, neseksualnosti, »dobrog« nasuprot »lošem« feminizmu, dokazi su da smo tek na početku, ne na kraju procesa. To što mlađe feministice prihvaćaju vlastituseksualnost svakako je znak nade - znak da će život žene jednog dana biti manje sputan, manje uplašen mračne strane kreativnosti (kojoj ključ pribavlja Eros). Ako se to dogodi, onda ćemo napokon imati čitav spektar inspiracije koji su nam tako dugo uskraćivali. I tad ćemo imati pristup do svih dijelova sebe - do svih životinja u nama, od vuka do janjeta. Kad se naučimo voljeti sve životinje u nama, možda doznamo i kako navesti muškarce da ih zavole i oni.
A što je sa starenjem? Da li nam muškarci silom nameću strah od starenja - ili se mi same toga užasavamo, zato što poznajemo samo jedan vid moći - moć mladenačke ljepote?
Nije li moguće da se, priviknemo li se mi na druge oblike ženske moći, na njih priviknu i muškarci? U svom prekrasnom futurističkom romanu On, ona, ono (He, She and lt) Marge Piercy zamišlja kiborga naučenog da voli tijelo starijih žena. Prekrasna pretpostavka - jer nam kaže da se sve što možemo zamisliti može i ostvariti. Žene počesto mrze vlastito tijelo. Pokatkad mislim da je važnost bar jednog ljubavnog odnosa s nekim istoga spola - napose ako si žena - baš u konfrontiranju sa ženskom mržnjom prema sebi i njezinu preobraćanju u ljubav prema vlastitoj osobi.
Kad sam imala četrdeset i nešto godina, zaljubila sam se u plavu umjetnicu koja je izgledala kao moja blizanka. Stupile smo u prisnu vezu u kojoj je ponekad bilo ljubovanja, a ponekad ne. Ali kad bismo se jedna drugoj okrenule sa željom, bila je to požuda dvojnica koje su težile prihvatiti svoju zrcalnu sliku. Bila je to potvrda ne samo prijateljstva nego i vlastite osobe. U jednom duševno zdravom svijetu, ljubav i seks ne bi bili podijeljeni spolom. Mogli bismo voljeti slična i različita bića, voljeti ih zbog najrazličitijih razloga. Oni već otrcani izrazi za homoseksualnost - peder, lezbača, topli brat -posve bi se izgubili, i tako bismo imali samo ljude koji ljubuju na različite načine, različitim dijelovima tijela. Prenaseljenost je već otišla i predaleko da bismo ustrajavali na tome da je prokreacija nepromjenjiv sastojak požude. Požuda treba samo samu sebe, a ne i dokaz u obliku djeteta. Učinili bismo dobro kad bismo jedni druge pazili kao djecu, umjesto da stvaramo neželjene bebe za koje nitko nema vremena da ih njeguje i voli.
Слика