Erika Jong

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:26

Слика

Glava 5
Kako sam postala drugi spol

Stekle smo maglovit dojam da se na autorice počesto gleda s predrasudama.
Charlotte Bronte, izvadak iz dnevnika

Ali kako za njih mora biti nemoguće ne skrenuti ni lijevo ni desno. Kakav je genij, i kakav karakter potreban da se pri tolikom kritiziranju, usred tog čisto patrijarhalnog društva, vrsto drže onoga što vide a bez uzmicanja. U čemu su uspjele samo Jane Austen i Emily Bronte. To je još jedno pero na njihovom šeširu, i to vjerojatno najljepše. One su pisale kako žene pišu, a ne muškarci.
Virginia Woolf, Vlastita soba

Kako sam postala drugi spol

Zbog čega je moguće da žene nešto postignu u svijetu u kojem smo još i danas drugi spol? Tillie Olsen, epski pjesnik ženskih šutnji, kaže da smo sretne što smo se rodile u obiteljima bez sinova. Ali moje sestre tvrde da one nikad nisu osjetile ni ambivalentnu slobodu da nešto postignu, slobodu koju sam osjetila ja. A moja majka, također druga sestra, proživljavala je očito mnogo veće unutarnje sukobe od mene.
Što je to moj život učinilo drukčijim? To je zacijelo jedan od razloga zbog kojeg pišem ovu knjigu. Želim shvatiti što me to tjeralo i što me to kočilo. Zbog čega je moj život drukčiji od majčinog? I zbog čega je isti?
Ne sjećam se da sam ikad pretpostavljala da sa svojim životom neću nešto učiniti. Što će to biti, to nisam znala. Pisanje, slikanje, medicina, sve mi je to u jednom trenutku obuzimalo maštu. Pretpostavljala sam da će biti dokolice, da će biti dosta novaca, da će se i za mene naći mjesta pod suncem, i već sam u osmoj ili devetoj godini života počela pred zrcalom uvježbavati govore što ću ih izreći kod primanja Nobelove nagrade. A za što ću je dobiti, to nisam znala - niti hajala. Najvažnije je bilo ovo: smatrala sam sebe dobitnikom. Preživjela sam čitavo obdanište usranih beba! Takva je grandioznost vjerojatno preludij za velika djela, i dok god djevojke budu rutinski odvraćali od grandioznosti, one će imati muke s uspjehom. Mene kod kuće nitko nije odvraćao - iako uzori žena što sam ih vidjela nisu bili slobodni kao muški (npr. moja majka sa slikarskim stalkom na sklapanje). Nekako sam oduvijek znala da će me druge žene zbog te slobode mrziti i zavidjeti mi.
»Svi misle da si tako mila samo zato što si plavuša«, govorila bi moja sestra Nana. »Ali ja znam kakva si ti kuja.«
Pedesetih je godina ta dihotomija između plavuše i brinete bila bezdani ponor. Bila je to Debbie Reynolds nasuprot Elizabeth Taylor. A crna i vruća sirena bila je vječno osuđena da bude zla djevojčica. Plavuša je po pretpostavci bila dobra kao zlato. Tad još nisam znala da ta opozicija između crne i plave sestre ima bradatu književnu prošlost. Ali kako te prastare kategorije znadu ostati! Moja me starija sestra mrzila zato što sam bila plava i samouvjerena. Dječak-djevojčica prerušena u Debbie Reynolds, ne osjećajući nikakva ograničenja zato što su u meni bili i otac i majka, koji su me voljeli, izletjela sam u svijet i zaprepastila se otkrićem da su tu vani djevojčice manje jednake.
Ta mi je spoznaja prosinula u adolescenciji. Još se sjećam zgode kad me je u osnovnoj školi neki dečko upitao mislim li biti sekretarica, i kako sam mu odgovorila: »Sekretarica! Postat ću liječnik i slavni pisac - kao Čehov!« I to sam mu pokazala (njemu, za koga sam zaboravila čak i kako se zvao) tako što nikad nisam naučila tipkati! Do današnjeg dana ja svoje knjige pravim rukom, kao da su čipka ili vez. O, ja imam pol tuceta kompjutera, ali nikad nisam naučila raditi ni na jednom. Oni su i zastarjeli, čekajući da se naučim. Ja neko vrijeme prčkam po tim alternativnim svemirima, no onda se vraćam svojemu peru - falusnom simbolu, to jest. Što se tiče zavisti zbog penisa, tu se nemam što ispričavati. Koja to ambiciozna žena ne bi zavidjela na penisu u svijetu u kojem to nepouzdano žezlo daje vlast?
Ponekad se pitam zašto mi je trebalo toliko vremena da shvatim da se od mene očekivalo da postanem drugi spol. Što me to izoliralo kad moje sestre nisu bile izolirane na sličan način? Oduvijek sam se osjećala kao predodređena nasljednica. Ali nasljednica čega? Nasljednica očevih estradnih ambicija ili majčinog slikarstva? Nasljednica djedova slikarskog stalka i majčina žestokog feminizma?
Čini što ti govorim, a ne što sam sama učinila, kao da mi je nekako prenijela. I, mene su ubili u pojam, ali ti možeš imati sve to.
Stvarno se sjećam kako mi je rekla:
»Ako se proslaviš, imat ćeš lijepih muškaraca na izbor.«
»Ja to nikad nisam rekla«, buni se moja mati.
Ali jest.
Ili sam bar tako čula (Komplikacije sam tog imperativa shvatila tek mnogo kasnije.)
Bez sinova12. Obitelj bez sinova. U obitelji kćeri, jedna od njih može postati sin. Je li to ugovor s đavlom? Ja znam samo to da sam nekako postala umorni nositelj većine roditeljskih i djedovskih ambicija. A kako je to teško breme. Nekako sam odjednom trebala biti i slikarica, i komičar, i zgrtati velik novac. Željela sam postati ovaj oksimoron: pjesnik i autor bestselera. Željela sam biti slikarica i milijuner. Moje su ambicije bile tako nemoguće da sam osjećala da nisam uspjela u životu bez obzira što postigla. I još se tako osjećam.
Ali gdje sam to pokupila poruku da sam drugi spol? U školi. Učimo kod kuće i učimo u školi. I od ta dva oblika školovanja, škola je vjerojatno štetnija. Jer u školi tražimo autoritet svijeta. Mi tražimo od škole da nam kaže je li to što smo naučili kod kuće dobro ili loše. A škola i prečesto samo pojačava najgore predrasude naše kulture: sklonost nepromišljenom rangiranju kao da se inteligencija dade kvantificirati, sklonost promatranju spolova u stereotipima, sklonost sagledavanju muškarca i žene kao dva odvojena, suprotstavljena bića a ne združena svojstvima koja svi mi posjedujemo, sklonost da učimo bubanjem i eliminiranjem, umjesto slobodom i izražavanjem.
Već u srednjoj školi proglašavala sam se i u dokaz nosila primjerak Drugog spola. Ne sjećam se jesam li ga i pročitala. A nisam ni trebala. Znala sam da žene moraju pojesti mnogo govana. Znala sam da su dečki arogantni i da su ih žene naučile umirivati kako bi opstale. Nisam se uopće pitala postoji li tu problem. Pitala sam se samo kako ga riješiti.
Iako sam stalno nešto čitala i pisala, a čitanje mi je i pisanje uvijek bilo najdraže od svega, ljudima sam uglavnom govorila da ću postati doktorica. Nije tu riječ bila samo o tome Što me je privlačilo iscjeljivanje - koje me još privlači - već naprosto o tome da sam tražila zvanje u kojem žene nisu ugnjetene. S mog adolescentskog motrišta, medicina mi se činila upravo takvom.
Ovo se poglavlje ne bavi time jesu li žene ravnopravne u medicini ili nisu. Ovo se poglavlje bavi time kako učimo da smo nejednake, i kako se to učenje odvija uglavnom za adolescencije.
Dečki te natežu za uzicu grudnjaka na leđima. Živiš u strahu da će ti krv probiti kroz uložak.
Tvoje tijelo najednom postaje smetnja, izvor podsmijeha. Nije tu riječ samo o neposlušnosti svakog tijela, nego o posebnoj ranjivosti ženskoga tijela koje može tako neočekivano prokrvariti i koje te neizbježno označava kao potencijalnu žrtvu.
Naravno da protiv toga nimalo ne pomaže činjenica da žene i dalje na sve strane siluju, i da jedna od svake tri žene trpi ozljede od muškarca s kojim živi, a kojeg zove mužem ili ljubavnikom. Čak i kad bi svijet bio bezopasan, adolescencija bi djevojčice učinila ranjivima. Najednom postaješ spolni plijen, i najednom to shvaćaš. Najednom je gotovo s dugim popodnevnim čitanjem Nancy Drew na osunčanoj plaži. Najednom ulaziš u novi svijet - svijet opasnosti.
Kad sam krenula u Srednju školu za glazbu i umjetnost, moja je obitelj živjela na uglu 81st Streeta i Central Park Westa. Svakog bih se jutra u osam spuštala do gromoglasne podzemne željeznice i putovala do ugla 135th Streeta i Convent Avenue. Kompozicija je uglavnom bila prazna - jer je sav promet tekao u drugom smjeru. Tu bih počesto viđala ekshibicioniste - starce raskopčana šlica i razgoličena kurca, koji bi se sami milovali i šaptali mi dođi, dođi, dođi. Ponekad bih pogledala. Ponekad bih se plašila pogledati. Ponekad bih odjurila u druga kola, dok bi mi srce divlje lupalo u prsima.
»O, ekshibicionisti nikad ništa i ne učine. Oni se boje vlastite sjene«, govorila bi mi mati. A to me je umirivalo kao da mi je rekla da se ljudi poslije smrti vraćaju na zemlju i pretvaraju u rajčice. Bilo je to nešto strašno čak i za dijete s prilično zaštićenim djetinjstvom. Kod kuće me nitko nije zlostavljao, ali kad sam navršila trinaestu, nitko me više nije mogao ni štititi. A vani je bila muškost - anarhična, neobuzdana sila. Žene se nisu pokazivale u podzemnoj željeznici. I tako sam naučila da se ženama može vjerovati, a muškarcima ne.
I tako, kad sam svoju kći poslala u školu u New York, koji je u međuvremenu postao dvadeset puta nasilniji nego u mom djetinjstvu, poslala sam je privatnim autobusom. Ako bi je netko silovao, ja bih ga ubila i očekujem da bi me oslobodili. Iako ima sto i sedamdest, i makar je za glavu viša od mene, ona je u svom srcu ranjiva mala curica. Ja je još spremam u krevet s medom. I šaljem je u Školu sva drhćući. »Okružena si oklopom bijelog svjetla«, velim, kao što sam sam joj nekoć nad kolijevkom govorila: »Bože, čuvaj i, Bože, uzdrži«. U takvim se trenucima okrećem coprarijama i Božici Majci, zato što želim dozvati iskonske sile univerzuma. U tom trenutku tražim Kali i Izis, Inannu i Mariju, da zaštite moju kćer.
Društvo koje ne može zaštititi svoje mlade žene jest društvo osuđeno na propast. Muška je agresivnost postojala kroz čitavu povijest, ali je uvijek bila kanalizirana, ritualizirana na turnirima i junačkim pohodima, ograničavana. Danas ne. Zašto tako malo brinemo o svojim kćerima?
Odgovor moje majke na ekshibicionizam bio je suradnja, to je odgovor - koliko god da možda u to i sama ne vjerovala. Muški svijet uči žene što da vjeruju o muškarcima. I ženama. On ih uči da su one bezvrijedne. On ih uči da prihvate drugorazredni status. I odmahuje rukom na opasnost od silovanja.
Pedesetih i šezdesetih godina, kad sam bila u srednjoj školi i na koledžu, mi taj problem još nismo javno imenovah. Feminizam je bio zamro. Taj problem, kako je to rekla Betty Friedan, nije imao imena. Feminizam iz dana Virginije Woolf, iz dana Emme Goldman, iz dana Mary Wollstonecraft, iz dna Aphre Behn, bio je već pokopan. U jednoj patrijarhalnoj kulturi, feminizam stalno pokopavaju. I zato ga stalno treba ponovno otkrivati, kao da se pojavljuje po prvi put.
Čak ni na Bamardu, ženskom koledžu, koji su osnovale feministice i koji se uzdizao u tradiciji visokih ženskih postignuća, mi ne proučavamo ni pjesnikinje ni romansijerke. Atmosfera je puna poticaja za mlade žene, no mi ipak osjećamo da smo, poput Venere, rođene iz pjene. Ne postoje nikakvi uzori. (Kako smo mogle znati da su naši uzori bili namjerno izbrisani?) George Sand i Colette nitko ne tiska. Nitko nam ne predaje o pjesnikinjama. Na pjesnikinje što sam ih sama otkrila u gimnazijskim danima, Ednu St Vincent Millay i Dorothy Parker, gleda se s visine. Studirale smo da postanemo nadomjestak muškaraca. Izučavale smo pjesnike koji su opjevah moć penisa - Ehota, Pounda, Yeatsa - i pokušavale pisati na njihov način. Pa čak i uspijevale. Naši su nas profesori, dakako, kljukali činjenicama, i mozak nam je bio gibak, ali je kontekst u kojem smo odrastale bio slijepo seksistički. Hoćemo li ikad moći procijeniti zatupljujuće djelovanje toga na našu maštu? Čak i da bismo samo počele, morale smo se osloboditi.
Ali taj seksizam nije bio otvoren. Tek na posljednjoj godini, kad sam pošla na razgovor glede stipendije Woodrow Wilson, bilo mi je postavljeno pitanje (kunem se): »Zašto tako zgodna djevojka želi biti u prašnjavoj knjižnici?« Sa svojevrsnim sam šokom shvatila da čitav svijet nije ženski koledž. Taj je šok postao još jači na Sveučilištu Columbia, gdje sam se susrela s ledenom muškošću seksističkih akadema. Lionel Trilling - a koji je tada na Columbiji bio Bog i batina - baš poput majčina oca, na cure nije obraćao nikakvo zanimanje. Vrtjela se lijevo ili desno, jedno od nas dvoje neće dobiti stalno mjesto: ona bez kurca.
Voljela bih da mogu reći da se u proteklih trideset godina sve to promijenilo. Ali je broj žena predavača na sveučilištu i dalje sažalno nizak. Razlog se tome može kriti samo u .diskriminaciji: s deset godina bolje i čitamo i pišemo, ali počevši od adolescencije na putu nam se pojavljuju tisuće prepreka. Naš život postaje, (kako je to nazvala Germaine Greer u svojoj knjizi o slikaricama), Trka s preprekama.
S gledišta pedesete godine života, taj je diskriminacijski ciklus sasvim jasan. U tome je razlika između žene od pedeset i od dvadeset godina. S dvadeset mislimo da možemo pobijediti sustav. U pedesetoj znamo da imamo razloga za očajavanje. Mi s godinama, kao što to kaže Gloria Steinem, postajemo sve radikalnije.
Najednom shvaćamo kako su nas sav život učili da smirujemo muškarce i da im laskamo, a ne da im se suprotstavljamo. Na sastanku književničkog udruženja, ili na zabavi, ili na poslovnom sastanku, ja se smiješim i očijučem i laskam i umiljavam se. Možda i želim reći istinu muškarcima oko sebe - ali znam da je oni ne bi mogli podnijeti. Neke smeta već i sama moja nazočnost. Seksualnost mojih spisa, moja nesposobnost da pužem, moja odlučnost da se suprotstavljam, barem tu - sve ih to automatski smeta. Jer time im idem uz dlaku. Postoji samo jedan muškarac kojemu mogu reći čitavu istinu - to je onaj s kojim živim - no čak i tu ponekad okolišam i izmotavam se - i to možda i više nego što mislim.
Istina je da ja za taj sustav ne krivim pojedine muškarce. Oni ga nastavljaju uglavnom i ne znajući. A nastavljaju ga ne znajući i žene. Ali ja se sve više pitam kako bi se on ikad mogao promijeniti. Gledam oko sebe i vidim dva naoružana tabora: žene koje vjeruju da su muškarci i seks njihov kolektivni neprijatelj, i žene koje ne žele dovesti u pitanje postojanje seksizma, koje su sretne da surađuju - sve dok dobivaju mrvice moći. A onda su tu i svi ti muškarci koji izvlače korist iz toga što su prvi spol, a da toga ni sami nisu svjesni. I oni se osjećaju ranjivima i izgubljenima. Oni se pitaju zašto su žene tako grube prema njima - pa onda idu jebati žene upola mlađe od sebe.
Ja vjerujem da je svijet pun muškaraca koji su doista zbunjeni i povrijeđeni ženskim gnjevom koliko su i žene zbunjene seksizmom, muškaraca koji žele samo da ih netko voli i razumije, i koji ne mogu razumjeti zašto su te jednostavne želje najednom postale tako teško ostvarive. Kako možemo kriviti muškarce za svijet u kojem živimo, a koji oni nisu stvorili? Mi to ne možemo, pa ipak to, unatoč najboljoj volji na svijetu, svejedno činimo. Problem je seksizma tako zapleten da se osjećamo frustrirano. Već nam je slabo od pričanja o tom problemu, od pisanja o tom problemu, od zagađivanja naših veza tim problemom. Mi želimo da se on riješi.
Problem je seksizma velik za sve žene, ali je za Židovke vjerojatno još i veći. Seksizam vjerojatno najgorljivije prakticiraju baš židovski intelektualci, koji kronično pate od sindroma Annie Hali. Od početka stoljeća pa do tridesetih godina, Židovke su povezivali s radikalizmom, reformizmom, intelektualizmom, idealizmom. Emma Goldman, radikalna književnica, Emma Lazarus, pjesnikinja, Annie Nathan Meyer, jedna od utemeljivačica Bamard Collegea, Rose Schneiderman, sindikalni organizator (koja je popularizirala frazu »hoćemo kruh, ali i ruže« i bila jedna od osnivačica Međunarodnog sindikata radnica u industriji ženske odjeće, bile su mnogo tipičnije predstavnice imidža Židovke od gospođe Portnoy ili Marjorie Morningstar. Što su se Židovi bolje uklapali u Sjedinjene Države, to se židovski muški pisac sve gore odnosio prema svojoj majci (bar u svojim djelima). Za Henryja Rotha u Nazovi to snom (Call It Sleep, 1934.), ona je junakinja opstanka i ženske snage. Za Philipa Rotha u Portnoyevoj žalbi (Portnoy's Complaint, 1969.), ona je apsida koja kastrira, obdarena vještičjim sposobnostima.
S filmovima Woddy Allena, status se Židovke još pogoršao. Muški židovski stvaratelji dokazuju zapravo teoriju da su pripadnici manjinske grupe skloni svoju agresivnost usmjerivati jedan na drugog, a ne na svoje tlačitelje. Oni mrze Židovke kao što mrze sebe. Pa zapravo i više. Oni svu svoju mržnju prema sebi projiciraju na Židovke. U čemu je nevolja: mi ih podsjećamo na njihove jake majke. I zato bi njima bila draža Monkey, ili Diane Keaton, ili Mia Farrow ili Soon-Yi, od ikoga tko ih podsjeća na majku. Naša je snaga preblizu, ona je preopasna i previše podsjeća na tu iskonsku mini-kastraciju - kad su židovske majke mimo stajale po strani dok su im židovski muškarci od tog sitnog malog pimpilimpića, jezgre budućeg kuronje, odsijecali onaj sitni mali komadić.
To nam, naravno, ti židovski muškarci nikad neće oprostiti. Mi postajemo krive za obrezivanje. Grijesi naših otaca padaju na našu glavu. I tako, ako se odvažimo na drskost pera, oni nam se osvećuju da nam ga posijeku u ruci - to jest taj falusni simbol.
I tako je Židovka kao pisac dvostruko marginalizirana, dvostruko diskriminirana. Jer je diskriminirana i kao žena i kao Židov. Nju diskriminiraju nežidovi - koji je nalaze preglasnom, predebelom, prezahtjevnom - a također i Židovi - koji u njoj vide divlje utjelovljenje majke božice, gladne žrtava. Nju najprije diskriminiraju kao ženu, poslije kao ženu u godinama, i naposljetku kao Židovku u godinama. Marginaliziranje je, naravno, bolno, ali je ono u izvjesnom smislu i blagoslov.
Pripadnici tog kluba često se boje pisati o sebi. Jer mogu izgubiti i previše toga. Mi pak, Židovke u godinama, i nemamo što izgubiti. Mi smo već i tako na dnu kace. Iako smo prikladne s amo za skupljanje priloga i društveni uspon, već smo smještene među starije rođake zadužene za brigu o drugima, pa tješimo svoje muškarce dok prolaze kroz krizu srednjih godina i šlepamo svoje tinejdžere na razgovore u koledžu. I stoga možemo ići samo prema gore. Mi nemamo status. Mi nismo čak ni trendovska manjina prikladna za ispunjavanje kvote. Zbog nekih se čudnih razloga Židovi u Americi više ni ne smatraju žrtvama diskriminacije. Stoga se moj naraštaj Židovki može podičiti dvojbenom povlasticom da su ga diskriminirali židovski muškarci (profesori, poslodavci, ljubavnici) dok smo bile mlade - i to samo zato da bi nas u srednjim godinama ponovno diskriminirali zato što smo »bijele«. Tu pamet ne samo da staje - nego i pleše horu.
Kad je izišla moja posljednja knjiga, neka me sredovječna prikazivačica nazvala sredovječnom spisateljicom. Malo joj je trebalo da me nazove i »sredovječnom Židovkom, ženom i spisateljicom«, iako je to bila i sama. Mnogo sam razmišljala o upotrebi epiteta »sredovječna« i zašto me on toliko muči. Na koncu konca, bila je to izdavačka sezona puna knjiga o ljepotama srednjih godina - pa sam se pitala što bi se to nevaljalo trebalo kriti u »srednjim godinama«. Za moj naraštaj spisateljica, »sredovječnost« bi trebala biti kompliment.
Tko su, naposljetku, bili naši uzori? Sylvia Plath, Anne Sexton, Virginia Woolf - sve redom žene koje su se ubile u srednjim godinama ili čak i prije njih. Tko su bile naše književne junakinje?
Charlotte Bronte, koja je umrla u trudnoći, Mary Wollstonecraft, koja je umrla pri porodu, Simone de Beauvoir i Emily Dickinson, koje su se odrekle djece. Među njima su samo Colette i George Sand imale i ljubav i umjetnost. Samo je Colette s ljubavlju pisala o starenju. Ali je ona bila Francuskinja. Francuskinjama je dopušteno da ostare. Njima je dopušteno čak i da imaju mlade ljubavnike. I da o njima pišu. (Pa ipak je čak i Colette bio zatvoren pristup u Academie Frangaise.)
Ipak većina naših književnih mentora nikad nije doživjela srednje godine. I mi bismo se trebale ponositi, a ne se stidjeti, što nam je to uspjelo. Pa ipak je taj seksistički stereotip tako dubok da čak i sredovječna žena, kao prikazivač, drugu ženu naziva »sredovječnom« i smatra da je time zadala udarac u korist - čega? Feminizma? Ne -kolaboracije. Jer ta prikazivačica zna da je ona tu po milosti. Da bi sačuvala posao, ona mora mlatiti po drugim ženama - napose drskim drugim ženama. Tako ta kultura od svih nas pravi kapoe.
One od nas koje se bune protiv kolaboracije bit će kažnjene na razne načine: dobit će loše prikaze, neće dobiti prestižne nagrade i stipendije, neće biti izabrane u akademije. Pravila su istodobno i lukava i bestidno otvorena. Ako čak i žena koja se bavi novinarstvom drugu naziva »sredovječ nom«, kako onda smijemo kriviti muškarce zbog slabog napredovanja u feminističkom smjeru?
Ženu posvuda uče kako da umanjuje drugu ženu - uče je tome u školi, na poslu, u novinarstvu. Žene se ne rađaju sa znanjem kako da mlate po drugim ženama: tome ih pažljivo uče. Uče ih da ima mjesta za samo jedan simbol ravnopravnosti, za samo jednu mezimicu, za samo jednu učiteljevu mazu, za samo jednog kapoa čiji će posao biti dokazivanje nepostojanja diskriminacije. Ona je uspjela usprkos svemu. Ona postoji kao dokaz da to svatko može.
Sudeći po mojoj povijesti, trebala sam postati kapo. Kamo god da krenula, uvijek sam bila ogledna žena - Phi Beeta Kappa, stipendistica zaklade Woodrow Wilson, dobra kad je trebalo praviti fusnote, znanstvene radove, dobra kad je trebalo šarmirati starije profesore. Ukratko, bila sam dobra u ulozi dobre kćeri. To je bila moja uloga kod kuće. Moja je starija sestra bila buntovnik; mlađa je bila zaštićena beba. Otac i djed su me obožavali, i tako sam izišla u svijet s dugom plavom kosom i minisuknjom, očekujući da ću svuda nailaziti samo na svoje djedove i očeve.
Što se, naravno, i dogodilo. Pa ipak, po nečem sam znala da je sve to zavođenje da postanem ogledna žena bilo sazdano od laži, da je to izdaja mojih majki i baka. Razmišljala sam o svojoj nadarenoj majci - bijesnoj supruzi na tavanu - i njezinoj sestri - ludoj lezbijki.
Jedna je spavala s muškarcima, a druga sa ženama, no obje su bile podjednako diskriminirane samo zato što su bile žene. A ja sam te dvije žene nosila u srcu. Svijet nije čuo njihove krikove, no ja sam, osim njih, jedva išta i čula. Kad mi je bila ponuđena uloga ogledne žene, ja sam je odbila. Studirala sam da postanem glas luđakinje s tavana. Znala sam da je njihova sudbina lako mogla postati i mojom.
Na Bamardu sam se zaljubila u Blakea, Byrona, Keatsa, Shakespearea, Chaucera, Popea, Boswella, Fieldinga, Twaina, Yeatsa, Roethkea, Audena. Voljela sam biti u okolišu u kojem znaju cijeniti riječi, gdje pjesništvo nešto znači, i tako počela sklapati i dorađivati i vlastite pjesme. Imala sam učitelja pjesništva - koji je i sam bio pjesnik - i koji je shvatio da sam ja čovjek vezan uz riječ, a ne liječnica, i tako me spasio od srednje medicinske i seciranja svinjskog fetusa, čega sam se užasavala.
Zahvalno sam ga prihvatila za tutora, i slijedila sam njegove direktive da najprije naučim pisati sonete i sestine, prije nego se okušam u »slobodnim« stihovima. Napokon sam dobila vodstvo u pisanju pjesama. Napokon je nekom bilo do toga da me nauči. Zauvijek ću biti zahvalna Bobu Packu što je u studij poezije unio strogost.
»Nauči pisati shakespearijanski sonet«, rekao je Bob (koga sam tada zvala gospodin Pack, »i poslije toga možeš letjeti.«
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:27

Слика

Sjećam se kako sam razbijala glavu nad starim očevim rječnikom srokova (iz njegovih skladateljskih dana), i shvaćala kako je na engleskom teško praviti srokove, i sjećam se kako sam se tresla kad sam Bobu donosila svoje pokušaje. Prva moja pjesma koju je proglasio uspjehom bila je ova, a govorila je kako sam svom dečku poslala uvojak.

Uz uvojak moje kose

Kraj Hampstead Heatha stoji bijela kuća 
al šumskom u vrtu jošte slavuj poje. 
Keats je mrtav, al ptica preminuća 
na lakom krilu vraća melodije tvoje.

Uvojak, što ga pjesnik dade ljubi, u
sobi gdje odsječen bi, sad stoji; 
Vrpce izlizane, kosa boju gubi: 
baština, o priči čijoj napola se dvoji.

Ljetno sunce pada na ulašten pod. 
Kao da vilenjak varljiv - slika njina,
kroz kvadre gazi, čujem njegov hod,
 neumoran još od nedužnih psina.

Ja vidjeh ga gdje uvojak taj siječe, 
i makar mi ga ne da, dok stajah tu, 
ja osjetih se počašćenom veće, 
i uzeh tu gestu u svoju baštinu.

Ta mi pjesma govori što sam bila sa sedamnaest godina - djevojka zaljubljena u pjesničku gestu, koja pokušava svoj život povezati sa životom bijelih engleskih romantičkih pjesnika, koja se još nije ni počela suočavati s pitanjima što ih postavlja Virginia Woolf u Vlastitoj sobi:
Beskorisno je obraćati se velikim muškim piscima za pomoć, bez obzira koliko im se inače obraćali za vlastito zadovoljstvo. Lamb, Brovvne, Thackeray, Nevvman, Sterne, Dickens, De Quincey - tko-god da bili - nikad još nisu pomogli ženi, iako je ona od njih i mogla naučiti pokoji trik i prilagoditi ih vlastitoj svrsi. Težina, i ritam, i korak muškoga uma isuviše se razlikuju od njezina, a da bi mu uspješno mogla ukrasti išta važno. Majmun voli oponašati, ali je predalek da bi u tome bio uspješan. Možda će, kad stavi pero na papir, prije svega naučiti da ne postoji nijedna poznata rečenica koju bi moglao spremno upotrijebiti.
Ali na koledžu, ja nisam otkrila da je to tako. Možda sam u svom traženju identiteta bila previše zaostala. Oponašala sam Shakespearea, Keatsa i Byrona, napisala dužu priču u Fieldingovu stilu (što je bila priprema za pisanje Fanny Hackabout-Jones) i bila sam neobično sretna što sam bila odgajana u tom zatvorenom klausteru, i što sam se pune četiri blažene godine mogla posvetiti istraživanju riječi. Tema feminizma između 1959. i 1963. nije mi se više vraćala u glavu. Virginia Woolf, Emma Goldman, Gertrude Stein, Simone de Beauvoir, Colette, Muriel Rukeyser, Edna St Vincent Millay, Dorothy Parker, HD, Antonia White, Jean Rhys, Doris Lessing, Rebecca West - o njima se u moje doba nije učilo na Barnardu, pa kako da čovjek onda i shvati da uopće i postoji nekakva ženska tradicija? Kako da onda čovjek shvati da se nije rodio iz pjene vala? Virginia Woolf je to krasno sročila:
I doista, budući da je bit umjetnosti baš sloboda i punina izraza, taj nedostatak tradicije, ta oskudica i nevaljalost oruđa, zacijelo su se strahovito odrazili na žensko pisanje. Osim toga, knjiga se ne sastoji od riječi položenih jedna iza druge, već od rečenica koje tvore - neka nam pomogne mašta - kupole i arkade. A i taj su oblik stvorili muškarci da zadovolje vlastite potrebe i da im posluži za njihove svrhe. Nema baš nikakva razloga da povjerujemo da forma epa ili poetske drame ženi odgovara išta više od rečenice. Ali u trenutku kad je ona postala spisateljicom, sve su se starije književne forme već bile očvrsle i stegle. Samo je roman dovoljno mlad da bi u njezinim rukama bio podatan - što je, vjerojatno, još jedan razlog zbog kojeg ona piše romane.
Nepostojanje ženske tradicije (ili, zapravo, namjerno zatvaranje očiju pred tradicijom koja, unatoč svim preprekama, ipak postoji) nije bilo pitanje kojim su se bavili na Barnardu dok sam ja bila sretno uronjena u učenje muške tradicije, i dok sam dobivala petice i pjesničke nagrade, i mislila da me prati sreća zato što sam bila miljenica svojih muških profesora. Danas kad gledam to doba, nedostatak mi samosvijesti o feminizmu izgleda kao nevinost. Tada se nisam osjećala prevarenom. Prije bi se moglo reći da sam osjećala kao da su preda mnom sva bogatstva svijeta, i da ih mogu opljačkati, i da sam blažena ito mi se ukazala ta prilika. Moj profesor pjesništva bio je mlad, lijep i previše sklon očijukanju a da bi mogao ostati na usidjeličkom Banardu (napose nakon što se oženio svojom učenicom), i nedvojbeno je bio seksistička svinja. No ipak mi je on promijenio život, i zauvijek me okrenuo riječima. On je sa mnom divlje očijukao, ali me nije jebao. To što sam čeznutljivo fantazirala o njemu zacijelo je bilo gorivo za moje stihove. (Danas se toliko priča o izgonu seksualnosti iz akademskog života, ali žar za učenjem u sebi neizbježno ima nešto Seksualno. To ne znači da bi to trebalo upotrijebiti u igri moći protiv adolescentica, ili da bi to trebalo izraziti doslovno. Ali seksualnost tu mora postojati kao mitska vatra, čak i ako se tjelesno ne zadovolji. Ili je taj plamen isuviše suptilan a da bi ga smrtnici mogli održavati? Zar ne bismo mogli zadržati svoju seksualnost, ali je sublimirati u pjesme?)
Još je jedan od obožavanih učitelja bio Jim Clifford, johnsonianac, urednik Boswellovih papira, koji je posjedovao dar - toli rijedak kod akademaca - da književnost predaje kao dio života. Taj visoki srednjozapadnjak koji je karijeru počeo kao operni pjevač, bio je instinktivni feminist koji nas je poticao da čitamo Fanny Burney, Mary Astell i lady Mary Wortley Montagu i duboko se zamislimo nad uvjetima ženskoga života u osamnaestom stoljeću: o tome kako nisu imale financijsku nezavisnost, ni pravo glasa, ni mogućnost kontrole rađanja. Bilo je to uvjerenje da se ne mogu shvatiti ni ljudi ni njihov način razmišljanja dok se ne shvati kako im radi kanalizacija (ukoliko je uopće imaju) i koje čudotvorne lijekove troše. Što je sigurno istinito prije svega za žene. Kako procijeniti njihovu umjetnost ako ne znamo kako su im izgledale podsuknje - od kitove kosti, krinoline - kako su i da li su uopće kontrolirale rađanje, ako ne znamo za njihove menstrualne zavoje, lavore i nužnike. Izuzetna žena ovisi o običnoj ženi, znamenita je misao Virginije Woolf. Isticanjem fizičkog aspekta londonskog života u osamnaestom stoljeću, Jim Clifford nas je naveo na razmišljanja o tome što je u toj eri značilo biti žena. A to je bio veliki dar.
Nadahnuta učenjem Jima Clifforda, napisala sam posprdni ep u stilu Alexandera Popea, i potom podužu priču u stilu Henryja Fieldinga. Naselivši se u njegove oštro odrezane kuplete i latinizirane sentence, naučila sam o osamnaestom stoljeću više nego iz svih knjiga o knjigama o knjigama koje sam poslije morala čitati na fakultetu. Jer aroma svakoga doba zaostaje u njegovim verbalnim kadencama. I naseliš li mu se u stil, naselit ćeš se i u doba - baš kao da se odijevaš u podsuknje i umjetne bokove osamnaestog stoljeća.
Maristella de Panizza Lorch - sićušna Talijanka i trostruka majka koja je svoju posljednju bebu, Donatellu (koja je danas reporter u New York Timesu) rodila dok sam ja kod nje studirala talijansku književnost - bila je treća u tom triju mentora na Barnardu i nedvojbeno od svih njih najvažnija. Maristella, taj grecist i latinist, i stručnjak za književnost talijanske renesanse, postala mi je doživotnim životnim uzorom i prijateljicom. Ona mi je promijenila život tako što je naprosto bila to što jest: strastvena znanstvenica koja je istodobno bila i strastvena majka.
U to se doba većina profesorica na Bamardu vraćala na trag duge tradicije ženske izvrsnosti. Bile su neudate (bar je to nama tako izgledalo), imale su duboki glas i kratko podrezanu kosu. Naravno da je u njihovu životu bilo seksualnosti, no njihovi su to studenti doznavali zadnji. Odijevale su se po muški - poput gospođice Birch i gospođice Wathen - ili pak u grčke toge i plesne sandale od antilopa. Meni su se činile daljima od Mjeseca.
Ali je Maristella bila žena kakvom sam i sama mogla postati. Dok je tako recitirala Dantea i dojila Donatellu, već je i samo njezino postojanje na Barnardu bio udarac za slobodu.
Kad danas gledam na te dane, čini mi se dirljivo što sam bila sretna jer sam dobila takvog učitelja. A trebalo ih je biti na tucete! Ali je istina da su majke-znanstvenice bile vrlo malobrojne. I sretna sam što će moja kći poći u školu kad ih bude puno. T oliko da to postane skoro nezamjetljivo.
Adolescencija je tako burno razdoblje. Najednom ranjivi, najednom seksualni, obraćamo se svijetu da nam kaže što da zaboga činimo sa svojim tijelom i umom, a svijet kao da odgovara: moraš odabrati.
Trenutna strast prema političkoj ispravnosti nije nimalo olakšala situaciju. Umjesto da im se proširi izbor, ženama se i dalje diktiraju ortodoksnosti. Neke su spisateljice kosher - poput Gertrude Stein, Virginije Woolf, Adrienne Rich, Toni Morrison - dok to drug nisu. Kao da se time žele ispraviti stoljeća zanemarivanja, izvikani su neki obojeni i lezbijski pisci, pa bili dobri ili ne. To teško da može stvoriti raznovrsnost i ponos ženskom baštinom. Loša spisateljica, proslavljena zbog svojih seksualnih sklonosti ili boje kože, na dugi rok ipak neće nikoga ni obmanuti ni uzdignuti ni nadahnuti. Ali u današnjem akademskom svijetu, pridjevi »dobro« i »loše« više se ne primjenjuju. »Sjajno« je zabranjena riječ. Pri raspravljanju o književnom djelu prihvatljiv je samo društveni i politički relativizam. Naš krivo shvaćeni američki populizam napokon je skupio smjelosti da. potkopa i samu »veliku književnost« tvrdnjom da je i sam taj izraz čista bigotna konstrukcija. Nadam se da će se to promijeniti. Feminizam ne smije postati isprika za ništa-neznalizam. Etničko čišćenje školskog programa od »mrtvih bijelih muškaraca« je čisto osvetnički potez kojemu nema mjesta u borbi protiv seksizma i rasizma. Časni cilj stvaranja raznovrsnijeg nastavnog programa okrenut će se u vlastitu suprotnost ako na kraju žene, obojene i siromašne Hši radosti onog što se nekad zvalo »klasičnim obrazovanjem«. Da - na Barnardu smo doista bile »potlačene«, ali smo bar naučile tradiciju da je možemo parodirati. I ući u nju. I to je zacijelo bolje nego da smo ostale sasvim izvan nje.
Na Barnardu sam ponovno našla sebe i postala žutokljuna kaćiperka - što je možda bila pobuna protiv smrknutog imidža te škole - ili možda pobuna protiv mojih dana Glazbe & umjetnosti u crnim čarapama. Nosila sam potpetice od tri palca koje su lupkale po Columbijinim puteljcima popločenim crvenim opekama (pri čemu sam često gubila pojedine slojeve potplata), tijesne ravne suknje, kašmirske garniture s biserima. Svakog sam dana lakirala nokte. I nikad nisam izlazila a da ne nanesem čitav make-up (i u torbici ponesem novi par čarapa i bočicu Chanela No. 5).
Jesu li cure s Barnarda trebale biti bubantice i robovi? Ali ja ću im pokazati. Bit ću tajna bubantica koja izgleda kao skinuta s korica Seventeena.
Svog sam dečka upoznala već prvog mjeseca škole, tri mjeseca potom pažljivo isplanirala gubitak nevinosti, i bila sam sretna što sam se toga riješila. Michael i ja smo bili »stalni« četiri godine. Što mi je savršeno odgovaralo. Zahvaljujući monogamiji mogla sam se sasvim posvetiti svom poslu - monogamiji s nekim tko je pretipkavao moje pjesme.
Michael je bio nizak, imao je blistave smeđe oči, kratko ošišanu smeđu kosu, i bio briljantno nadaren za riječi. Čitavog sam života kod muškaraca uvijek padala na isto: smionost, ulagivanje, verbalnu briljanciju, glazbenu virtuoznost. A također i na književnost. Michael je recitirao Shakespearea na klaftre, a o klasičnoj je književnosti, srednjovjekovnoj povijesti i modernom pjesništvu znao više od ijednog dečka kojeg sam ikad upoznala. Bio je zabavan, bio je duhovit, bio je pun divlje energije. Imao je jednu poetsku crtu koju sam oduvijek nalazila neodoljivom.
»Veliki umovi s ludošću su u savezu tijesnom/i pregrada tanka njihov prostor dijeli«, napisao je Dryden. I to je povijest mog života - ili bar mog ljubavnog života.
Kako sam mogla znati da će godinu dana nakon našeg vjenčanja Michael biti hospitaliziran u Mount Sinaiju zbog napada shizofrenije, te da će ga sedirati s tisućama miligrama Thorazina?
Priču o Michaelovu slomu - ili njezinu romansiranu verziju - već sam ispričala u Strahu od letenja, pa se, poput većine pisaca, ne mogu više ni sjetiti što se zapravo dogodilo. Moje su se uspomene izgubile u izmišljenoj fabuli. Sjećam se samo sitnih komadića: kako je nestao (veslao je na jezeru Central Parka), kako se ponovno pojavio (pokušao me izvesti kroz prozor kako bi mi dokazao da znamo letjeti), kako su ga hospitalizirali (pri čemu me nazvao Judom, i u dokaz toga citirao Dantea na talijanskom).
Michael je napustio studij prava, i počeo raditi za nekog ludog genija za tržišna istraživanja koji je kompjuterizirao američke kupovne navike i rezultate prodavao reklamnim agencijama. Michaelov se gazda obogatio, ali je Michael poludio. A tko i ne bi, provodeći tako zabuljen noć za noću u te goleme kompjutere šezdesetih godina dok bljuju novosti o Tideu, Cloroxu i Ivory Snowu, i kakva je korelacija između sapunice i stupnja naobrazbe i gledanja televizije? Michael je zbog tog posla mrzio samog sebe. Ali je bio uhvaćen u stupicu obećanja dobiti koja je nadilazila i njegove najneobuzdanije snove. No vaj, pukao je prije nego što se dovezlo zlato.
I tako sam ja za dugog vrućeg ljeta 1964., kad je gorio Harlem, bila svakodnevni posjetitelj psihijatrijskog odjela na Mount Sinaiju. Grad se kolebao na rubu apokalipse, a kolebali smo se i mi. Ošamućen, bijesan, Michael me grdio i pokušavao nagovoriti da mu pomognem pobjeći. A ja sam bila razdrta između lojalnosti prema njemu i želje da nastavim studirati, pisati, živjeti.
Njegovi roditelji - majka, sitna brineta s procjepom između sjekutića, sa sklonošću da nosi papuče bez prstiju, i navikom da dnevno puši tri kutije cigareta, i otac koji je bio visok, zbunjen, no ipak ratoboran ćelavac - pojavili su se iz Californije i smjesta zaključili da sam im baš ja dovela sina do ludila. Za sve sam ja bila kriva. Na koncu konca, ja sam mu žena. Michaelova majka, židovska princeza iz West Hartforda, Connecticut, bila se udala ispod svog nivoa (kao i sve druge židovske princeze) i tako postala mornarička supruga u San Franciscu. Ona je sva svoja bračna razočaranja povezala s prividnim bogatstvom mojih roditelja. Michaelovi su se roditelji morali boriti da pred kuću postave verandu i na stol stave pizzu. Moji su ih roditelji nalazili beznadno deklasiranima. Michaelovi su roditelji, sa svoje strane, moje roditelje nalazili beznadno snobovskima. (Pri čemu su svo četvero, naravno, bili u pravu.) I svo je četvero bilo suglasno samo u tome da je nužno razoriti naš brak.
U čemu su i uspjeli. Kad je Michaelu isteklo zdravstveno osiguranje, njegovi su i moji roditelji sklopili pogodbu: vratite ga u Californiju.. Mene su regrutirali za bolničarku. I tako smo s Michaelom u San Francisco poletjeli otac i ja, sa psihijatrom u teglju. Da bi Michaela uopće pustili u avion, morali smo ga žestoko sedirati.
Kakav let! Slijep vodi drogiranog! Kasnije, kad sam u Njemačkoj živjela s Allanom, pokušala sam to doba opisati poemom: ledeno jezivi detalji o zaljubljenosti u nekoga tko se najednom odlučuje odreći pretpostavki onoga što svijet zove »duševnim zdravljem« evocirani su u »S tobom letim kući«. Michaelova je briljantnost kliznula za nekoliko recki i pretvorila se u ludilo. Svijet kroz koji smo koračali naslikali su nadrealisti. Mislili smo da se možemo verati kišnim lokvama i razgovarati s jabukama. Isprva me sve to više privlačilo nego odbijalo. Pokazalo se da i u meni ima ludila, i to ne samo mrvicu.

S tobom letim kući 

1
»Zagrizoh u jabuku no onda mi dodija
još prije drugoga griza«, ti reče.
A bio si & Samson. Odsjekoh
ti kosu & zaključah te.
Osim toga, soba ti bješe ozvučena.
Bivši stanar svoju ostavi muzu
prostrtu na panoramskom prozoru.
U svjetlucanju predvečernjeg sunca
vidjesmo kako se pojavljuju goleme njene &
razroke dojke
dijamantom urezane
na pozadini harlemskoga slama.
Mljackao si & i psovao stanovnike.
I nazva me Judom.
Zaboraviv da sam cura.

2
Ruke ti ne bijahu ptice. Nazvati
ih tako i prelako bi bilo.
Crtale su krugove oko tvojih ideja
a ideje ti gdjekad bjehu prispodobe.
Te nenadane nedjelje ti ustade
& otkri sebe sa zrcala druge strane,
ruku podbočenih o stol s doručkom
dok čekaš znak.
Ja im nemam što reći.
Jer s jajima vodiše razgovor.

3
Šetali smo.
Tvoj automatski kišobran škljocnu
na svoje mjesto iznad tvoje glave
poput crne aureole.
Mislili smo se spustiti u kišne lokve
kao u šaht.
Rekao si da odražene zgrade
u pakao vode.
Za nas su plesala stabla,
izrezani ljudi okretaše nam se bokom
& nestajahu u svoj glas.
Gradovi u našim čašama uzeše nas u se.
Stajao si na vagi, čuo kako novčić pada -
no igla osta nepomična!
Što dokazuje da si Bog.

4
Dizalo se otvara & otkriva mene
gdje držim afričke ljubičice.
Sat kasnije ja nestajem
u ponoru čije su mjere
23 sata.
Sediran, krhak,
kruto stupaš hodnicima
među žustrim mladim psihijatrima,
djevojkama što povazdan sagove tkaju,
i paraju noću,
žrtve pretilosti izgubljene u sebi.
Ti pjevušiš. Veliš da me mrziš.
Ja bih te protresla.
se kako je do toga došlo?
Stajao si na prozoru
& pričao o letenju.
Ruke ti poletješe na moj vrat.
Kad stigoše nađoše
rukama našim zasut pod
ko igračkama slomljenim.
Plakasmo oboje.

5
Ti ostade. U podrumu negdje moje svijesti
ti osta. Voće progovori tebi
prije nego meni. Jabuke plaču
dok ih ti guliš.
Mandarine blebetahu japanski.
Zapiljio si se u oštrigu
posrkao Boga.
Bio si šupalj
a Milton ti ulazi u lijevu nogu.

6
Moj prvi muž! - Bože -
postao si apstrakcija,
nekakva ideja. Više ti čak
ne čujem ni glas. Tek crne dlake
sfrkane ti na trbuhu čine te stvarnim -
Ja crtam crne kovrče na svim ljudima o kojima
pišem.
Više čak i ne gledam.

7
U Carigradu sam mislila na te.
Tvoje bizantinsko lice,
tanke usne & šuplje obraze,
fanatične rastaljene smeđe oči.
U Hagiji Sophiji skidahu
muslimansku žbuku
da ispod mozaike nađu.
Dijelovi se slažu.
Ti bijaše Svetac.

8
Dobro radim interijere.
Tračeve, brusove, kuhinjske poeme -
& baš nemam sreće s planovima
i kartama.
To je zato što sam žena
& kod mene je sve unutra.
Uresila sam pećinu,
objesila životinjske kože & krzna,
tako meke podove,
tako da kad padneš
misliš da padaš na mene.
Imao si takav osjećaj ravnoteže, do samoga kraja,
uvijek pokazivaše na Sjever.

9
S tobom letim kući -
Kriste svemogući - s tobom letim kući,
a i tako se bojiš.
Držiš me za ruku, ja držim
za ruku oca a on
krade pilule od psihijatra
koji zbog tebe pođe s nama.
Psihijatru je 26 godina & boji se.
I nada se da ću te ja umiriti.
& tako letimo.
Držeći se za ruke za ruke za ruke mi letimo.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:27

Слика



Skoro odmah čim smo došli u Californijsku kliniku koja je jako sličila ljekovitom kupalištu, ali je ipak bila žuta kuća. To će biti Michaelov postdiplomski studij: Thorazine 101. (»Izlazi suprug broj jedan«, kako to kaže moja kći - čim joj se ukaže prilika.)
Michael me, naravno, optužio da sam Juda i da sam ga prodala za dvadeset srebrnjaka. Rasplakala sam se. Moj me otac izveo kao Euridiku iz podzemnog svijeta. Ali se otac, za razliku od Edipa, nije osvrnuo. I tako sam pobjegla. Dobrodošli obiteljski advokat poništio je naš brak kao da ga nikad nije ni bilo. I Michaela više nikad nisam ni vidjela. Ipak me je nazvao jednom ili dvaput, žicajući novac, nakon što je objavljen Strah od letenja. Sjećam se koliko me to razočaralo. Jedno smo kratko ljeto, napokon, oboje mislili da je on Krist.
Trebali smo neko vrijeme živjeti zajedno i nikad se ne vjenčati. Ali je to bila 1963., a u 1963. cure su se udavale za prvog momka s kojim bi spavale. (Mojoj je to kćeri smiješno.) A seks je bio dopušten samo dok si zaljubljen. Ljubav je, neumoljivo, vodila u brak.
Kad sam se sljedeće jeseni vratila u New York, predavala sam engleski na Gradskom koledžu i »stvarala doktorandsku buku« na Columbijskom sveučilištu. Moj najbolji prijatelj te godine bio je sin povrćara iz Blackburna u Lancashireu koji se zvao Russell Harty. Netom prispio s Giggleswicka u Yorkshireu (kojem je prethodio Oxford), Russell je tezgario, pripremajući se za udarne termine.
Kasnije će postati jednim od najslavnijih britanskih voditelja okruglih stolova.
Ushićen što se našao u New Yorku i što je pobjegao iz Giggleswicka, Russell se zaljubio i u mene i u moju židovsku boemsku obitelj s West Sidea - koja je bila sve ono što njegova nije.
»Gdje si predavao?« upitala sam.
»Giggleswick.«
»To si izmislio«, rekla sam.
»Kamoli sreće«, odgovorio je on.
Zapalila sam se za Russella, ali me on nikad nije htio ni poljubiti. On me, naravno, obožavao, i čitav nam je jedan svijet duha bio zajednički, ali sam na kraju shvatila da on voli dječake.
Bilo nam je suđeno da ostanemo doživotnim prijateljima, pa smo ponekad čak i žudjeli za istim muškarcima. (»Ako budeš u London dovodila tako smočne dečke«, rekao mi je jednom zgodom na večeri za četvero u Langanu, »ja više ne mogu odgovarati za svoje ponašanje.«) Russell kasnije nije postao samo slavan nego i notoran. Izgovor svojstven North Countryju samo mu se pojačao. Postao je londonska znamenitost koju su tabloidi voljeli mrziti. I stoga me je neizbježno intervjuirao za telku.
Ali tada su njegovi dani pregledavanja pismenih ispita na Gradskom koledžu već bili daleko iza njega, baš kao i moji. A suđeno nam je bilo i da steknemo istovrsnu slavu: postali smo slavni zato što smo postali slavni zbog seksa, droga i rock 'n' rolla, slavni zbog naših odvratnih kritika. Pri čemu je ironično da smo oboje krenuli prilično gosparski. Russell je studirao na Oxfordu kod Nevilla Coghilla, dok sam ja studirala na Columbiji s Jamesom Cliffordom. Akademski svrzimantije - eto što smo postali oboje.
On je, naravno, umro od side - bila je to jedna od rekordnih žetava smrti početkom osamdesetih. U to bi doba ljudi naprosto nestali, i onda bismo poslije nekoliko mjeseci doznali da su mrtvi Na taj sam tihi način izgubila mnoge prijatelje: Russella Hartyja; Toma Victora, fotografa; Davida Kalstonea, komparatista i pisca; Paula Woemera, kazališnog advokata. Jednog bismo se dana smijali u New Yorku ili Londonu ili Veneciji, a već sutradan naprosto bi iščeznuli. Nakon smrtonosne stanke, u novinama bi se pojavila misteriozna osmrtnica: »Nakon duge i teške bolesti«, pisalo bi - pri čemu u tim ranima danima o sidi nije bilo ni spomena, kao ni o tugujućem partneru. Mnogo prije no što su AIDS ili HIV postali prihvatljivim dijagnozama, činilo se kao da se ti prijatelji zavlače u rupe i umiru.
Nedavno sam svojoj kćeri Molly pričala o tom umiranju u nepriznatim počecima godina kuge.
»Naprosto bi nestali«, rekla sam, »stideći se što su bolesni, i u strahu da to netko ne dozna. Neki bi otišli kud, svojoj obitelji, i za njih se više nikad ne bi čulo. Neki su imali partnere koji su ih njegovali, ali ako nisi bio član njihove zajednice, ne bi te informirali. Toliko su se toga stidjeli...«
»Daj piši o tome«, rekla je Molly, »tako da to doznaju i moji prijatelji. Mi smo tada bili još sasvim mali.«
Kad zatvorim oči, još vidim Russellove konjske zube, stazicu u crvenkasto-smeđoj kosi, i krupne smeđe oči. I još ga čujem kako mi govori: »Moja se majka čudi zašto se nisam tobom oženio - i najprokletije je u tome - što je sad prokleto prekasno da joj to kažem.«
Zamišljam Russella kako čavrlja sa svima u tom velikom kupalištu koje je pederski raj. Nadam se da se lijepo zabavlja s Oscarom Wildeom, Marcelom Proustom, Williamom Shakespeareom, Michelangelom Buonarrotijem i ostalim iz tog društva. Gore je zacijelo velika gužva.
I tako sam predavala na Gradskom koledžu, gdje su mi studenti prijetili da ću ih, ako ih srušim, poslati u Vijetnam, i gdje sam napisala svoj nečitljivi magistarski rad: »Žene u pjesmama Alexandera Popea« - ako je išta bilo protufeministički dokument, onda je to bilo to. (U to su doba znanstvenice pisale o muškim pjesnicima iz »kanona«, ali smo obično pokušavale dokazati da su oni, pod svojim vlasuljama, zapravo bili žene!)
Sastajala sam se s muškarcima. Bila je to godina 1965., i imala sam dugu plavu kosu i hrpu feromona. Muškaraca mi nikad nije manjkalo. Nitko mi se od njih nije sviđao kao Russell, ali sam i bez razmišljanja pretpostavljala - dobra djevojčica iz pedesetih godina - da djevojka mora imati muškarca, pa sviđao joj se on ili ne.
Prošla sam kroz čitav niz muških diplomiranih šovinističkih svinja koji su smatrali da žene trebaju biti njihovi znanstveni asistenti. I tad sam se zaljubila u jako dobro osvještenog, no inače distanciranog i hladnog glazbenika, pa s njim krenula u Evropu, na glazbene festivale, kao osobna pratilja. Kad mi je postalo jasno da se on želi rastati kako bi u Londonu obišao svoju staru ljubav, krenula sam za Italiju, zemlju svojih snova, gdje sam se osvetnički pojebala s oženjenim Talijanom (prvim u dugom nizu takvih).
»Pojedi ga kao gelato, lutko!« divlje je u krevetu kriknuo Paolo ili Ginu ili Franco ili Sandro. A ja sam se nasmijala tako žestoko, da sam pomislila da sam mu progutala piscllo.
Samovanje je za mene uvijek bilo škakljivo, zato što sam bila cura koja nije znala reći ne. Muškarce sam voljela baš jako mnogo, i voljela sam baš jako mnogo njih. Kad ne bih bila uz tipa kojeg sam voljela, voljela bih tipa uz kojeg sam bila - da parafraziram Yipa Harburga. Brak je stoga bio azil, sredstvo da se mogu koncentrirati na posao.
U jesen 1965., upoznala sam se s američkim Kinezom i Ireudističkim psihoanalitičarem, čije prezime i danas nosim, i on me potresao baš žestoko. Bio je pristao, seksi, neverbalan (»On komunicira kao brzojav«, rekao je moj djed - »kao da svaku riječ plaća«), ali je u njemu bio i čudesni sastojak: psihijaterija. Kao svećenik nesvjesnog, bio je pravi protuotrov za Michaelovo ludilo - ili sam se tome bar nadala.
»Oduvijek si živjela u divljem smjenjivanju krajnosti«, kaže moj današnji muž. »O, da?« narogušim se ja. Ali znam da je u pravu. Samo što mi nije jasno koju krajnost on predstavlja.
Allan i ja smo se upoznali i vjenčali za dva mjeseca. Oženi se brzo, kaj se polako, kako kaže poslovica. Impulzivnost s kojom sam se udala za doktora Jonga pokazuje mi koliko me je traumatizirao Michaelov slom. Sumnjam da sam ga voljela, no ljubav kao da za brak i nije najvažnija. Znala sam da želim pobjeći od svoje obitelji. Znala sam da mrzim fakultet. Znala sam da mi je potrebna psihoanaliza. Znala sam da mi je potrebno pisanje. I znala sam da se bojim sve to obaviti sama.
I istina je: bojala sam se biti bez muškarca. Bojala zato što su, zbog razloga meni nepoznatih, muškarci išli na mene kao na med, a ja nisam imala prirodnu zaštitnu mrežicu. Pretpostavljala sam da ću, uzmem li za muža smrknutog psihijatra koji je trebao znati tajne . nesvjesnoga, vjerojatno biti sigurna. Pokazalo se da sam u tome imala i pravo i krivo. Osim toga, u to je vrijeme brak s Albinom poprilično sličio samici. A samica je kao stvorena za pisanje.
U veljači 1966. zaplovili smo prema Njemačkoj. Allana su unovačili u trideset drugoj godini života, i on je izabrao tri godine u Njemačkoj kako bi isključio svaku mogućnost da ga pošalju u Vijetnam. Bio je siguran da bi ga u Vijetnamu ubili zbog njegova kineskog lica i američke uniforme. U Njemačkoj je počeo svoju trogodišnju bijesnu tiradu o Vijetnamskom ratu (kojem se protivio), o tome kako su ga digli iz privatne prakse (protiv čega je bio bespomoćan), i o tome kako mu nedostaje njegov psihijatar (protiv čega je bio bespomoćan). Uskoro smo otkrili koliko smo zapravo nesukladni. Ja sam se voljela smijati i šetati. On to nije volio. U sebi sam otkrila kineskog mučitelja. Ako su pakao drugi ljudi, kao što je to rekao Sartre, onda sam bila u paklu. A bila sam isuviše ponosna da priznam da sam opet pogriješila.
I tako bih se zaključala u sobu i pisala. Možda je to i bila svrha svega toga. Možda je on bio moja verzija Colettinog Willyja. Razvila sam prikladnu teoriju da je svakoj spisateljici potreban muškarac koji će je zaključati u sobu, daleko od njezine majke, tako da može pisati.
Živjeli smo nedaleko od Heidelberga, od kojeg nas je dijelila samo kratka tramvajska vožnja, u mjestu zvanom Holbcinring, i naši su susjedi bili profesionalni vojni časnici i »članovi njihovih obitelji«. Ja sam pomalo predavala na Sveučilištu prekomorske divizije Marvland (gdje su mi se vojnici obraćali sa »sir«), i imala stalnu rubriku o vinskim festivalima i restoranima za besplatni magazin Heidelberg diese Woche. Ali bih se uglavnom zaključavala u drugu spavaonicu našeg odvratnog vojnog stana gdje bih pisala pjesme i priče.
Živjela sam u svijetu koji sama izmislila, a tako, naravno, mora početi svaki pisac. Čitala sam pjesničke tromjesečnike - Seioanee Review, Poetry, Southern Rewietv - koji su stizali pomorskom poštom s višemjesečnim zakašnjenjem. I klanjala sam se u svetištu New Yorkera. Uspoređivala bih svoje tek opernatile pjesme s onima što su se pojavljivale u tisku. Moj glas je, zaključila sam, bio previše cvjetan i ženski, i tako sam pokušala oponašati hladni, srednjorodni glas koji sam smatrala muškim i stoga urednicima ugodnim.
No od svega toga nikakva ploda. Jer nisam mogla i stvarno osrednjoroditi svoj glas i postati New Yorkerov pjesnik šezdesetih. A nisam se uspjela ni približiti pjesmama što sam ih nalazila u Seivanee Reviewu. Baš kao što sam na koledžu počesto pokušavala pisati nerazumljivo pjesništvo, i padala u očaj kad bi mi pjesme ispale jasne, tako sam se i u Heidelbergu pokušavala prilagoditi onome što sam smatrala ukusom vremena. Sretna samšto mogu reći da sam u tome bijedno omanula. Znajući da je to što sam žena beskonačno neželjeno, pokušavala sam otkriti kako da postanem nešto - bilo što - drugo. Ali što je to nešto drugo, to nisam znala.
Kako bi, pitam se, izgledale moje pjesme, da sam na Barnardu izučavala Muriel Rukeyser, baš kao i Wallace Stevens? »Udahni doživljaj, izdahni poeziju«, piše ona u Teoriji letenja (Theory of Flight). Hrvala sam se s istini ženskim strahom od izrastanja krila, ali nije bilo načina da doznam da u tome nisam sama. Koliko bi moj rad bio drukčiji da sam znala da pripadam tradiciji? Ali je Rukeyserova bila zanemarena kao i Ruth Stone, Edna St Vincent Millay, Anna Wickham, HD, Laura Riding, Marina Cvetajeva. Mogle su pisati i nevidljivom tintom.
To je bila prilično tipična dilema za pjesnikinju sredine šezdesetih godina. Budući da na koledžu nismo imale niti ženske kolegije, niti Nortonovu antologiju ženske književnosti (Norton Anthology of Literature by Women), ni profesore Showalterova, Stimsonova, Gilbertova i Gubarova kova, bili smo naraštaj koji je tek trebao imenovati problem i stvoriti kolegije koji još ne postoje.
Dok sam sjedila tako u svojoj drugoj spavaonici kraj Crne šume, morala sam otkriti način kako da postanem pjesnikinja u doba kad je »poetesa« zvučalo kao poruga. Čitava povijest engleskoga pjesništva - i to mi je, vaj, bilo isuviše dobro poznato - isticala je muškarca kao stvaratelja i ženu kao prirodu. Od Shakespearea i Wodswortha do Yeatsa i Gravesa, muški su pjesnici pružili žensku Narav, vodeći je prema androgenom plođenju. Žena je bila muza - a na muzama je bilo da šute.
»Tko će izmjeriti žar i žestinu pjesničkoga srca uhvaćenog i upletenog u žensko tijelo?« upitala je Virginia Woolf, predući svoju priču o Shakespearevoj imaginarnoj sestri (što je sada ime jednog engleskog rock sastava). I tko može izmjeriti štetu što su ih naraštajima potencijalnih pjesnikinja nanijele takve obeshrabrujuće mitologije i paradigme?
Jednoga dana 1966., prijatelj moje sestre iz New Yorka poslao mi je knjigu pjesama pod naslovom Ariel. Njezin autor, žena koja se zvala Sylvia Plath, već je bila mrtva, ali su zato pjesme bile upravo divlje od života. I kako zapanjujuće! One su se odvažile za motiv uzeti život obične žene. I odvažile su se otvoreno progovoriti o srdžbi zabranjenoj mom naraštaju žene. Usudile su se pisati o pištanju kuhinje, o smradu dječjega dreka, uzbuđenju zbog porezanog palca, o posvećenom nedjeljnom janjetu u vlastitoj masti.
Stvoriteljica tih divljih pjesama umrla je kad sam ja bila negdje na polovici zadnje godine na Barnardu. U zimi kad je umrla, u New Yorkeru se pojavila stranica njenih pjesama. Ja sam ih pročitala, ali još ih nisam bila spremna i apsorbirati. Još sam oponašala Keatsa, Popea i Holdinga, još sam mimikrirala muške pjesnike sa svog školovanja na Barnardu i Columbiji, pa nisam ni shvatila koliko žeđam za takvim pjesmama.
Kad je pjesnik spreman, pojavljuje se muza.
U Njemačkoj sam postala spremna. Plathine pjesme naprosto su me rasporile. Krv mi je briznula na stranicu.
Najednom sam shvatila da se mogu ostaviti svojih srednjorodnih pjesama o talijanskim fontanama i grobovima engleskih pjesnika i prihvatiti se pisanja o životu koji mi je od uzimao dane - životu »žene ku... « (kako je to vojska stilizirala) - životu tržnice, kuhinje, bračne postelje. Mogla sam pisati pjesme o jabukama i luku, pjesme u kojima se svakodnevni objekt mog života pretvara u vrata u moj unutarnji život žene.
Sylvia Plath me odvela do Anne Sexton. Do ludnice i malo natrag (To Bcdlam and Part Way Back) bila je objavljena 1960., Svi moji ljepotani (Ali My Pretty Ones) 1962., a Živi ili umri (Live or Die) baš se pojavila 1966. Pjesme poput »Mjesečnica u četrdesetoj« (»Menstruation at Forty«) i »Njezin soj« (»Her Kind«) najednom su opravdale moju borbi da u sebi pronađem opsjednutu vješticu, pjevačicu s krvarenjem iz maternice, kroničara »crvene bolesti«.
Što je izazvalo to komešanje koje je najednom dopustilo da se ruje i glas pjesnikinja poput Sextonove i Plathove? Je li to bio Pokret za građanska prava, koji je obilježio naše koleške godine i naučio nas koliko je naše društvo nepravedno? Je li to bio atentat na Kennedyja, koji je obilježio naše rane dvadesete godine i naučio nas da nikad ne vjerujemo onom što pročitamo u novinama? Je li to bio Vijetnamski rat, koji je obilježio naše srednje dvadesete godine, i naučio nas da nikad ne vjerujemo svojim vođama? Vlast je bila muška i duboko pogrešiva.
Iste godine kad sam diplomirala na Barnardu, Betty Frieden je objavila Žensku mistiku (The Feminine Mystique). Slušala sam svoju stariju sestru kako se oko toga prepire s mojom majkom. Sestra se uzrujala - a majka nešto manje, jer je vidjela kako su feministički pokret njezine mladosti iskorijenili kao da ga nikad nije ni bilo. lako sam se ja još čvrsto držala osamnaestog stoljeća i umišljala da je Alexandar Pope zapravo bio poetesa, feminizam je ponovno bio u zraku i ja sam ga neizbježno udahnula. On je dao dopuštenje da se piše o ženskoj svijesti.
Čitavo moje školovanje na Columbiji bilo je odricanje od takvoga komešanja, i možda je baš to bio razlog zbog kojeg sam Columbiju nalazila sve nepodnošljivijom. Željela sam pisati vlastite knjige, a ne knjige o knjigama o knjigama o knjigama koje bi mi pribavile stalno nastavničko mjesto. I tako sam se udala za Allana kao za kartu za Evropu i za svoj bijeg od seksističke Columbije svojih profesora i Manhattana mojih roditelja. Morala sam otići daleko, znala sam, makar da i samo pokušam pi sati istinu.
Pjesništvo je unutarnji život kulture, njezin živčani sustav, njen najdublji način zamišljanja svijeta. Kultura koja se oglušuje na svoje pjesnike davi vlastiti živčani sustav i smrtno se razbolijeva. To je tada bio slučaj s Amerikom. (Moglo bi se dokazivati da se situacija sada još i pogoršala.) Svi ti uljudni muški pjesnici iz Neto Yorkera šezdesetih godina koji su pisali pjesme o svojim psima i ljubavnicama bili su slijepi gotovo na sve što se zbivalo u svijetu. A vani je tulila stvarnost. Allen Ginsberg, Gregory Corso i Lawrence Ferlinghetti bili su nedvojbeno mnogo bliži onom što se zbivalo u šezdesetim. Ali nigdje na vidiku nije bilo šumske čistine rezervirane za pjesnikinje - sve dok se nisu pojavile Plathova i Sextonova, i svojim velebnim umiranjem privukle našu makabralnu fascinaciju. Mi smo pošle njihovim stopama (u tenisicama, kako je Dorothy Parker opisala svoje vlastito šuljanje za Ednom St Vincent Millay u dvadesetim). Morale smo se nekako izboriti za mjesto. I nekako nam je to i uspjelo.
Moje su pjesme prethodile mojoj prozi i pokazale mi put u vlastito srce. Moja je proza još slijedila (u zrcalnim tenisicama) elitističke muške stope Vladimira Nabokova, koji mi je na koledžu i fakultetu bio najdraži romansijer. Kao homage njemu pokušala sam napisati abortivni (i abortirani) roman pod radnim naslovom Čovjek koji je ubijao pjesnike (The Man Who Murdered Poets). Pretvarala sam se da sam nabokovski muški luđak koji je pošao ubiti svog podjednako ludog dvojnika. Toj je knjizi bilo suđeno da nikad ne profunkcionira. Hrvala sam se s njom godinama, samo zato da bih je se ostavila kad jeprokuhao Strah od letenja. Kako nisam bila ni luda ni muškarac, trpjela sam od silne blokade. Nesvjesno sam pretpostavljala da samo muškarac može ispričati roman. Ali je luđak bio moj prvi muž, a ne ja. U međuvremenu se u pjesmama počeo potvrđivati ženski glas. On je opisivao svijet kao pohlepna, proždrljiva usta. On je bio pun opasnosti o prijete ženskom postojanju. 1 bio je pun [rusi ranije što prate inteligentnu ženu. I pun apsurda žene s više feromona no što joj treba za vlastito dobro.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:28

Слика



Profesorica

Profesorica stoji pred razredom.
I priča o Chauceru.
Ali studenti nisu gladni Chaucera.
Oni žele proždrijeti nju.
Oni joj jedu koljena, prste na nogama, dojke,
oči
& pijuckaju
njezine riječi.
Što će im riječi?
Jer žele stvarnu pouku!
Ona je pred njima gola.
Na bedrima joj ispisani psalmi.
Kad korača, soneti se dijele
u oktave & sekstete.
Kupleti padaju na svoje mjesto
dok se njezini prsti nervozno igraju
kredom.
Ali je riječi ne odijevaju.
Nikakvo je pjesništvo ne može spasiti.
Ne postoji prostor tako velik da se u njemu
skrije.
Bez skraćenog Webstera, bez OED-a13.

Studenti nisu glupi.
Oni pouku traže.
Jednom bi mogli uhvatiti život
za ovratnik
čistim kupletom.
Ali sada
žele krv.
I tako su se manuli Chaucera
& pojeli profesoricu.
I više je nema.
Ne ostade ništa
cio stranice otisnutih slova.
Više joj pomoći ne možemo.
Možda je postala dijelom svojih studenata.
(Ne pitaj kako.)
I pojedi ovu pjesmu.

To što sam živjela u srcu Njemačke i postala svjesna svog židovstva također je kritičan element tog razvoja. Provodila sam dane istražujući napol izbrisane tragove Trećeg Reicha, zurila u uklonjene denacificirane knjige u knjižnici, pa čak i u šumi otkrila napušteni nacistički amfiteatar. Zamišljala sam da sam duh židovskog djeteta umorenog na dan svog rođenja. U mene je ušla Anne Frank. Shvatila sam da sam ostala živa samo zahvaljujući povijesnom hiru.
Pjesme Plathove i moj holokaust uma spojili su se i stvorili nov osjećaj identiteta kao Židovke i žene. Moja prva rukopisna zbirka pjesama, Kraj Crne sume (Near the Black Forest), bila je puna slika Heidelberga poslije Trećeg Reicha, »svijeta bez Židova i muškaraca«, nastalog sparenim katastrofama holokausta i rata.
Pjesnikinja je doista progonjeni Židov, vječni autsajder. Od nje se najprije traži da prikrije svoj spol, promijeni ime, utopi se u prihvaćenom pjesništvu muške supremacije. Ljudi koji trpe zbog diskriminacije smišljaju nova imena, izbjeljuju kožu, podrezuju nosove, i niječu da su to što jesu samo da prežive. A baš sam to, shvatila sam, i sama činila na koledžu i fakultetu. I najednom otkrila da ne mogu dalje. Pokazalo se da je to bio početak mog učenja pisanja.

Gazdarica iz Heidelberga

Zato što je izgubila oca
u Prvom svjetskom ratu,
i muža u drugom,
ne raspravljamo kako
»U Americi nema Gemutlichkeita.«
Osvajamo joj srce
filter cigaretama.
Dok pučka, ona nam veli:
»Ne sudite neku zemlju
po samo dvadeset njezinih godina.«

Sivi dani
vjetar hrama niz sporedne ulice,
ja koračam kroz fotografiju iz tridesetih,
predpovijesno doba
prije mog rođenja.
Grad nije nikad bombardiran.
Stare dame još nose smiješne cipele,
i duga, olinjala krzna.
Mirišu na kamfor i kamilicu,
stare fotografije.
Tu se baš ništa krupno ne zbiva.
Nekoliko je draguljarnica prešlo iz ruke u ruku.
Pivovara. Banke.
Sveučilište je stavilo kukasti križ, pa ga skinulo.
Studenti sad skandiraju HO CHI MINH & mrze
Amerikance
iz principa.
Tata nosi pilotsku kapu
& nikako ne stari.
Na stolu je s čajnim kolačićima.
Mama & baka su udovice.
One se brinu o svemu.
Kiši skoro svaki dan;
i svakoga dana one prozore peru.
I uzgajaju džunglu u prednjim salonima,
bujne trope
ograđene čipkanim bijelim zavjesama.
Maze zemlju biljnom hranom, i peru lišće.
Sve se biljke sjaje kao debela djeca.
I nadaju se suncu,
živeći u svijetu bez Židova i muškaraca.


Nijemcima se, shvaćam, ostvarila želja: istodobno su smoždili svoje Zidove i svoje muškarce. A žene su produžile dalje. Same, pune gorčine, pa ipak tako silno vladajući svime, prale su biljke i podove. Amazonke u šeširima-strašilima i moljcima nagrizenim krznima, podizale su djecu, njegovale vrtove i rađale novu Njemačku, Njemačku kakvu je danas poznajemo. A sad se pojavio novi naraštaj njemačkih muškaraca. I opet se kuha neka nova nevolja. Virginia Woolf, koja je problem ženske kreativnosti shvatila možda bolje od ikoga govori o akumuliranju nezapisanog života... žena na uglovima ulica s prekriženim rukama, i s prstenjem ukopanim u debele natekle prste, koje govore uz geste kao ponesene Shakespeareovim riječima; ili prodavačica ljubičica i šibica i starih matrona stacioniranim u dovratcima; ili vjetrom nošenih djevojaka čija lica, poput valova u suncu i pod oblacima, najavljuju dolazak muškaraca i žena u svjetlucava svjetla izloga. I sve ćeš to morati istražiti...

Ona dočarava golemi dio ženskoga života nedotaknuta odnosom s muškarcima. Taj dio - a to je veći dio - smatrao se nevažnim, neprikladnom književnom temom. I dokle god budu muškarci postavljali književne radne zadaće, to će se i nastavljati. I prikladnom temom književnosti smatrat će se samo ljubav - pa bilo da je riječ o romansi ili preljubu.
Zašto? Zato što su u središtu književnosti muškarci, a oni ne vole da ih se podsjeća da u životu žene postoji ijedan dio u kojem oni nisu središnji likovi. Posljedica je toga da još mnoge žene stvaraju književnost na način koji muškarci smatraju važnim. Zbog toga se književnost i koncentrira na »ljubav«.
Što će se dogoditi kad počnemo pisati o vlastitom životu, bez spomena muškoga spola? Možemo li čak i shvatiti takvu herezu? Pomislimo samo na podsmijeh kojim su bile pozdravljene Violette le Duc, Monique Wittig, Anais Nin, May Sarton. Nakon što je gotovo s »ljubavlju«, ostaje još mnogo života, kaže Colette, i tako izriče najhitniju herezu. Zbog kojeg je izričaja kasnije bila kažnjena - jer joj je uskraćen sprovod kakav je zaslužila (to jest sprovod kakav bi imao svaki muškarac njezine pozicije), kao što su joj bile uskraćene i rozete, vrpce i kolajne. Sumnjam da joj je do toga bilo stalo.
Sretna samoća, sreća dviju žena što žive zajedno kao prijateljice i ljubavnice, sreća majke i kćeri, koje spavaju u istoj postelji i pričaju čitavu noć; sreća dviju sestara kad im muževi odu, u smrt ili od kuće; sreća na poslu; pri vrtlarenju; skrbljenju o djeci; kupovanju; šetanju; vođenju kućanstva - sve su to hereze.
Većina naših života prolazi u samoći, ili s drugim ženama, pa ipak sc od nas traži da usmjerimo reflektor na uzani dio našega života što ga dijelimo s muškarcima. Nije istina da je život žene izvan toga tama, ali se od nas traži da se pretvaramo kao da je tako i pišemo o ljubavi, ljubavi, ljubavi - sve dok ne dodija čak i nama.
I baš je to stvarno značenje izričaja drugi spol. Sva naša zadovoljstva i boli smatraju se sekundarnima u odnosu na ono što dijelimo s drugim spolom.
Jesu li muškarci doista tako zanimljivi? Sami sebi jesu. Pa ipak, odnedavna, ja nalazim žene mnogo zanimljivijima. S muškarcima sam živjela kroz toliki dio svog života da ovo na mene djeluje pomalo šokantno. Jesam li i sama bila tako sputana konvencijama - da sam čak i ja, navodna buntovnica, konvencionalna kao i sve druge žene mojega doba? Ili me je seks opčinio zato što sam oduvijek shvaćala da je to primarni način zavođenja muze? Želim li biti iskrena prema samoj sebi, najprije moram odgovoriti na to pitanje.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:28

Слика


Glava 6
Seks

Žensko spolno uzbuđenje može dostići intenzitet nepoznat muškarcu. Muško je spolno uzbuđenje oštro ali lokalizirano, i ono - osim možda u trenutku orgazma - ostavlja muškarcu potpunu vlast nad sobom; žena, nasuprot tome, doista gubi razum; za mnoge ta pojava označava konačni i pohotni trenutak ljubavne veze, ali je u njemu također i nešto magično i zastrašujuće.
Simone de Beauvoir, Drugi spol

Ili smo milijuni perverznjaka što postiđeno stišću musave priručnike, ili su te spolne maštarije normalne kao pita od jabuka.
Susie Bright, Seksualna realnost: Čitanka o virtualnom svijetu seksa

Žene s imalo pameti prepametne su da bi, nakon svih tih stoljeća, prekinule muškarce kad počnu pričati što oni misle o seksu.
Doris Lessing, Zlatna bilježnica

Seks

»Usnio sam san koji uopće nije bio san«, rekao je Byron. I ja sam također proživjela idilu jednog savršenog ljeta u svom životu. Kad ljudi kažu »Eros«, znam što time misle - iako se možda varam. A kad ini je potrebna fantazija koja će dozvati u sjećanje najjaču strast što je žena može podnijeti, onda mi je reper baš to.
U to sam doba bila neudata - bilo je to negdje između mog trećeg i četvrtog braka - i zaljubila sam se u muškarca koji mi je izgledao kao Pan, koji je smeđe mirisao na ljeto i more i jedrio svojom šljupkom po mletačkoj laguni i Jadranskome moru.
Naša je veza počela lanjske godine - zaljubili smo se na njegovu brodiću, čekali čitavu godinu u iščekivanju i tada, kad sam se sljedećeg ljeta vratila u Veneciju, krali savršene sate u kući koju je dijelio sa ženom svog života. Poslije toga smo si još godinama telefoniravali i laksiravali, i nalazili se kad god bismo stigli. Nosila sam dva sata, lako da sam uvijek znala koliko je sati u Veneciji, a imali smo i ljubavne telefonske sastanke, kad bismo jedno drugo uljuljkivali u san opisivanjem što bismo jedno drugom učinili, i što smo si već činili.
»Eksplodirat ću, pun sam zvijezda...« rekao bi on (na talijanskom), svršavajući. Sve je bilo planetarna metafora. Seks je bio kozmički - prenesen optičkom niti.
Ja bih otišla u Veneciju i odsjela u lijepom apartmanu u Grittiju (gdje se na stropu mreškalo more) a on bi me obilazio ujutro i uveče.
Ali jednoga ljeta (je li bilo drugo ili treće? ne sjećam se), odlučila sam na tri mjeseca unajmiti piano nobile jednog palazza - kako bismo imali neograničeno vremena da istražimo tu vezu i vidimo može li postati trajna. I pritom sam naučila da Eros nije nikada trajan, ili, možda bolje, tla je uvjet njegove stalnosti nestalnost.
Stigla sam koncem lipnja, smjestila se u svoj unajmljeni palazzo - čiji su prozori gledali na kanal Giudecca, ispred kojih su klizili čamci s ćiriličnim slovima, i čiji je ograđeni vrt bio prepun starih ruža, a u središtu mu je bila zapanjujuće plodna kruška (pero), otežala od dozrela ploda.
Piero je (nazovimo ga tako) stigao prvoga jutra u jedanaest sati da me pozdravi (»per salutarti«), kako je rekao. Pozdravio je moje bradavice, moj vrat, moje usne, moj jezik, uzeo me za ruku i poveo u spavaonicu, gdje mi je polako razotkrio tijelo, kličući nad ljepotom svakog dijela mojega tijela, pa ušao u mene na krevetu, i ostao tvrd u meni, činilo mi se, čitavu vječnost, dok sam se ja punila sokovima poput krušaka na stablu i trzala se kao da ih oluja stresa s grana.
Ispunjena njegovim mirisom, njegovim riječima, njegovim jezikom, njegovim nevjerojatno nežurnim penisom, čitava sam se dizala prema njemu kao da mi je netko rastavio sve stanice tijela pa ih ponovno skupio. Bila je to svojevrsna transsupstancijacija - krv i tijelo pretvorili su se u kruh i vino, a ne obratno. Gledala sam odozdo u njegove faunske smeđe oči, njegovu kovrčavu crvenkasto-zlatnu kosu i rekla: »Mio dio del boseo« - moj šumski bože - jer baš sam ga tako u tom trenutku doživljavala. Bilo je to kao da me uzeo vrlo nježan veliki meštar vještičjega kola, muškarac mužjak, rogati bog, bog vještica, zeleni čovjek. Bilo je to kao da me uzela čitava narav, i kao da sam svu svoju intelektualnost, svu svoju volju, svu svoju odvojenost dala zelenoj raketi što rađa plameni cvijet.
Sunce je blistalo u kvadratima na krevetu, more se kanala mreškalo na oslikanom stropu (s likovima liere, Venere, Perzefone i odabranih sibila), motorini su puckali pod prozorom, i u bijeloj brazdi mog sjedinjenja sa šumom i morem, sasvim sam jasno sagledala kakav bi trebalo biti život muškarca i žene, te dvije polovice što se savršeno uklapaju jedna u drugu, izvan vremena, za vječnost. Znala sam da ljudi, da bi to oponašali, uzimaju droge, trče za novcem i moći, i pokušavaju to uništiti u drugima kad to već ne mogu imati u sebi. Bio je to vrlo jednostavan talent - no zbog svoje jednostavnosti ništa manje ekluzivan - i većina ga ljudi nije nikad ni upoznala. Sve njihovo bacakan je samo je traganje za tim.
»Sad moram ići«, rekao je on, a ja sam za njim pošla u kupaonicu smijući se, doslovce skačući od veselja - dok se on umivao ispod pazuha i prao prepone, odijevao se i napokon mi među dojke spustio lepršavi poljubac.
»Nazvat ću te u pet«, rekao je.
Sjedila sam čitav dan i čekala ga, s njegovim sokom među bedrima, i njegovim mirisom na prstima i ustima.
Pisala sam do tri, obukla kupaći kostim ispod ljetne haljine, pa se prošetala duž čitavih Fundamenta do plivaćeg bazena gdje sam na suncu plivala krugove, i osjećala da su mi udovi teški kao voda, i prozirni kao zrak. Onda sam nešto pojela pa se vratila pješice duž Fundamenta, i činilo mi se da lebdim nad kamenjem.
U pet me je nazvao.
»Siete sola?« (Jesi sama?) upitao me.
Naravno da sam bila sama. A onda smo opet bili u krevetu, i na stropu se igralo popodnevno, a ne jutarnje svjetlo, i njegova me batina, njegova motka blažila, i njegovi su mi slani poljupci pretvarali usta u lagunu u koju se utapalo žestoko rumeno Sunce.
Gdjekad bismo zajedno šetali Fundamentima, ili svraćali na čašu vina u Harry's Dolci - a onda bi on otišao u svoj drugi život a ja svojim večerama s prijateljima, koncertima, operama, dugim šetnjama kroz grad.
Gdjekad bih ga vidjela kako pučka kroz lagunu prateći onu drugu svoju damu. Gdjekad bih se pitala gdje je. No uvijek sa zadovoljstvom, nikad s bolom.
Tako se to nastavilo osam dana. A onda je, uvečer osmoga dana, on nestao bez riječi. Bio je na moru s meni nepoznatim ljudima. Bio je nestao, a ja nisam imala pojma hoće li se ikad više vratiti.
Dani su se odužili. Pojavio se udvarač iz domaje, a kasnije, još jedan iz Pariza. Pa ipak ga nisu uspjeli izgnati iz mog kreveta. Na koncu su stigle moja kći i pomoćnica, i tako sam nabila dan materinstvom i radom.
Bjesnjela sam na Pieroa, ali ne zato što je otišao, nego zato što je to učinio bez riječi, i zarekla sam se da ga više neću ni pogledati. Ljeto se vuklo dalje, vruće, vlažno, beskorisno. Venecija je bila poput krstaša na kojem svakoga znam i svi su mi već dodijali. Na koncu je moja kći morala posjetiti oca i moja pomoćnica svog ljubavnika. Stizali su prijatelji i odvodili me na beskonačne nizove zabava - i onda, jednoga jutra, on me nazvao kao da se ništa nije dogodilo.
»Siete sola!« upitno je.
»Cretino!« uskliknula sam. »Kretenčino!«
»Moram brodom do Murana - hoćeš sa mnom?«
Izletjela sam iz kuće da mu iskopam oči.
Kad sam se našla na brodu, začekićala sam mu šakama po prstima.
»Iako si me mogao ostaviti kad sam došla ovamo samo da budem s tobom?«
»Nisam mogao - morao sam.«
I usta su mu već bila na mojima, i ušutkala me.
Nje prošlo dugo, i već smo se bili usidrili iza glibovita spruda, gusto obrasla grmljem, i ljubovali. I brodić se ljuljuškao u našem ritmu, i sunce je sijalo.
Koje je kućne goste zabavljalo kako ga proklinjem, pa mu letim u naručje, pa ga ponovno proklinjem. Nalazili smo se u mom tajnom malom studiju kraj ograđenog vrta, gdje su ruže već bile uvele, ali su s kruške još padali plodovi. Ljubovali bismo ujutro i noću, a onda bi on odletio.
Opraštala sam mu jer sam morala. Kad bi ušao u mene, osjećala sam se potpunom. A kad bi otišao, nisam vjerovala da će se vratiti.
Ta priča nije imala kraja. Kad bi se danas pojavio ovdje i dotakao me, odvukao bi me opet u tu šumu, u tu lagunu, u taj uzvitlani vještičji ples.
Taj osjećaj nestalnosti ustalio je njegovu moć nada mnom, a njegova ga je nestvarnost učinila stvarnim. Ponekad bih usnula obuzeta mišlju da ću se probuditi u nekoj drugoj zemlji i s nekim drugim mužem. On je moj muž čiji lik vidim u Mjesecu, i kad je Mjesec pun, ja mislim na nj. On je pučanstvo mojih snova.
Kad ljudi kažu »seks«, ja mislim na njega.
Što bi se dogodilo da sam svoj život združila s njegovim?
O tome mogu samo nagađati. On tvrdi da ne opći s damom s kojom živi i to je možda istina, no možda i nije. Znam samo da mi je draže biti onom kojoj bježi nego onom od koje bježi, i tu sam situaciju donekle utvrdila ne lijepeći se za nj. Draže mi je da seks sačuvam živim u fantaziji nego da ga ubijem udavši se za nj. Ali možda se obmanjujem. Jesam li mogla živjeti s bogom iz šuma? Samo honorarno. Jer ni on nije bio spreman biti sa mnom osim honorarno. I ja sam taj uvjet prihvatila i nastavila svoj život.
Kad sam bila djevojčica voljela sam bajku o Dvanaest kraljevni plesačica. Kraljevne bi odlazile u postelju kao dobre djevojčice, ali bi im ujutro cipelice bile izlizane zato što bi čitavu noć plesale.
Moje je pisanje baš takvo. Ja mogu živjeti i najuštogljenije, ali će se u mojim knjigama razotkriti izlizane cipele, sunce, more, jabuke, sokovi među bedrima. Tako sam živjela jedno ljeto - ili bolje dva tjedna jednoga ljeta. Voljela bih tako živjeti vječno, ali se bojim da je to nemoguće.
Netko tko ti savršeno odgovara, čak i ako ga uspiješ naći, ne mora nužno bti i savršen partner. Strast, da bi ostala strašću, ne smije se plesti sa svakodnevnim životom. Jer svakodnevni život teži preuzimanju vlasti i izgonu strasti. Svakodnevni je život najžilaviji od svih korova.
Seks sam u snovima otkrila u trinaestoj godini života. Žudjela sam za visokim riđokosim momkom (za koga nikad nisam doznala kako se zove) koji je trčao - sharvardskim šalom - prema stanici podzemne željeznice kraj Prirodoslovnog muzeja na Central Park Westu. Kad bi mi se pojavio u snovima, lice bi mi porumenjelo, stegna mi se navlažila, a srce zakucalo brzi čarlston. Kad bih ga nakratko ugledala u daljini, sve bi mi se to dogodilo ponovno. Nikad nisam doznala kako se zove, niti sam ga vidjela izbliza. Pa ipak sam ga voljela. On je probudio moju spolnost.
Nakon brucoške godine u srednjoj školi, nikad ga više nisam vidjela, sve dok jednom u Bathu, u Engleskoj, gdje sam skupljala građu za Fanny Hackabout-Jones, svoj roman tobože iz osamnaestog stoljeća, u moj krevet s baldahinom nije ušao kovrčavi riđi razbojnik iz tog doba i kosih očiju, i savršeno me obljubio. Je li on bio san, dybbuk, skitnica? Nikad to nisam doznala. Ali sam ga pretvorila u Fannyina ljubavnika, Lancelota, i učinila ga glavnim junakom svoje knjige.
Seks je nešto protiv čega sam se oduvijek borila. On na mene djeluje tako žestoko da se moram boriti da svoj život sačuvam za sebe. Kad sam kao šiparica otkrila masturbaciju, govorila sam sebi: »Tako sam slobodna od muškaraca.«
Muškarce sam željela seksualno, ali nisam željela da nada mnom imaju moć. A to je nešto što muškarci ne mogu prihvatiti. Većina muškaraca moć voli više i od samog seksa, i ako im daš jedno bez drugoga, na kraju se pobune.
I to je razlog zbog kojeg su najveći ljubavnici skloni nestajanju. Jer ti ne žele dolaziti na zvižduk. Jer ne žele biti predvidljivi. Čim pronađeš svog lunarnog druga, pripremi se za njegov gubitak. Jer on ne voli Sunčevu jaru.
Postoji sva sila drukčijih ljubavi - koje zadovoljavaju na sve moguće druge načine. Postoji razgovorna ljubav, mazna ljubav, kulinarska ljubav - i mnoge od njih prate sjajni gromoviti orgazmi. Ali nije riječ o tome.
U srcu svake žene živi bog iz šuma. I taj bog nije dostupan za brak, za kućne popravke, ili očinstvo.
I muškarci, nema dvojbe, imaju svoj ekvivalent toga: Lilith, ne Evu. Ali o muškarcima je napisano već sasvim dovoljno knjiga. I nema potrebe da toj literaturi ja išta dodajem. Bit je ovo: žena je uvijek bigamist. Udana za jednog u srcu i drugog u maternici. Ponekad se srce i maternica spoje na noć ili dvije. I zatim se opet razdvoje.
Moja je fantazija menage a trois: muž-mjesec, muž-sunce i ja. Još nisam otkrila kako bismo mogli živjeti zajedno. Ali kad to iznađem, svakako ću vam reći. Znam da i mnoge druge žene žude upravo za tim. I samo ih strah i kompulzija prema beskorisnoj pristojnosti tjeraju da ustvrde kako nije tako.
U poplavi knjiga o ljubavi i seksu taj se misterij rijetko kad i osjeti. Ponekad, noću, dok prebacujem kanale, znam naići i na porniće. Zazovi 1-900-CICE ili 1-900-PASTUHE ili 1- 900-MUDA. Muškarci izgledaju cinično i prosto, a sve žene govore kao da su došle iz Bronxa. Muškarci su zaljubljeni u sebe i u njima nema mjesta ni za koga drugog. Te fantazije nisu moje.
Jednom smo moj treći muž i ja otišli u Platonovo pribježište (danas već pokojni seksi- klub). Pošli smo kao seksualni reporteri sa spiralnim bilježnicama. Najprije smo bili odjeveni, a onda smo skinuli odjeću, da budemo uvjerljivi.
Lutali smo od kupke (blatna voda, bubuljičava tijela) i zalogajnice (maslac od kikirikija i hladetina, salama i gorčica - kao na kakvoj krajnje deklasiranoj dječjoj zabavi), sve do sobesa strunjačama (gdje su zubari iz New Jerseyja hidraulički ševili svoje tehničarke). Na kraju je došlo do posvemašnjeg opuštanja, pa smo se vratili kući. Ta fantazija i opet nije bila moja. U mojoj bi se fantaziji pojavio kavijar, a ne mortadela, ali to nije bilo sve. Željela sam orgiju koja bi bar sličila snovima što me progone po čitav dan. Platonovo pribježište nije bilo moj san.
O, koliko se toga učinilo u Platonovo ime! Čednu su ljubav prozvali »platonskom«. Ali mi zapravo težimo idiličnoj ljubavi - ljubavi otmjenih ljubavnika na provansalskom jugu. Pri čemu je tjelesno zadovoljenje od svega najmanje važno. Baš je taj ideal čežnje - za ljubavlju koju nikad ne možemo posjedovati - ono što tvori to provansalsko savršenstvo.
Možda ljubavnika nikad ne možemo posjedovati zato što nam je pobjegao. Možda ga ne možemo posjedovati zato što se u bezvremenost uplelo vrijeme. Ili smo možda ostatak života obećali nekom drugom. I u tom menage a trois možemo sudjelovati samo u snovima.
Nemogućnost je dio njegove biti. I mogućim ga čini samo njegova nemogućnost. Ili možda tako mislim samo zato što sam kukavica. Možda se ne usuđujem ispitati granice iskustva.
Riđokosi visoki dečko i ja nikad se nismo ni dotakli. Ali kad mi je bilo četrnaest ili petnaest godina, za svoju me innamoratu izabrao netko ne toliko nematerijalan: zvao se Robbie, bio je visok i smeđokos, imao je kvrgav i malo iskrivljen nos i lijep i velik kurac.
»Možda ga jednog dana staviš u usta«, rekao je probe radi, znajući da je to protiv »pravila«. A 1955. doista smo ih imali! U grudnjak ili izvan njega, u gaćice ili izvan njih, u jahaće hlačice ili vani. Ako je pisanje pjesama sa srokom tenis sa mrežicom (da parafraziram Roberta Frosta), onda je »upucavanje« 1955. bio turnir s pomno razrađenim pravilima. Jedan pogrešan potez i već bi bila noga. A do tada bi opre zno išao dokle možeš - izbjegavajući, naravno, penetraciju, kako oralnu tako i vaginalnu.
Izgovor je tada bilo dijete. Trudnoća je bila nepopravljivo stanje. Ili se bar tako percipirala - kao danas sida. Požuda da se prekrši tabu nije bila ni izdaleka snažna kao potreba za zaštitnom mrežom. I tako smo izmislili najrazličitija pomoćna sredstva: tucanje prstom, i drkavanje najrazličitijim mazivim sredstvima, tucanje na suho. Htjeli smo imati i ovce i novce. Htjeli smo imati »tehničku nevinost«. Kasnije u životu, u jednom nesretnom braku, dopuštala sam sebi preljub s kondomom - tako da se nisu niti dodirivale kože ni miješali sokovi. Ili bih uživala u oralnom seksu, ali zastala pred koitusom. Ta su ograničenja bila važna. Ljudima je forma uvijek bila važnija od sadržaja.
Užitak, od kojeg sam se sva rastapala s Robbiem imao je svoju cijenu. Zbog osjećaja krivice postala sam anoreksična, pa sam doslovce prestala jesti, čak i piti vodu. Na simboličnoj razini, očito sam mislila da su se svi moji otvori stopili u jedan, pa tako, ako prestanem stavljati stvari u usta, možda se time iskupim što ih stavljam u vaginu.
Sjećam se užasa i opsesije, i strastvene želje da izbrišem to što sam učinila! Ali sto sam to učinili? To nisam znala ni imenovati! Mislila san da smo to mi izmislili!
Hoće li ikad biti adolescencije s otoka Trobriand, gdje je seks slobodan i gdje djecu ne muče njihovi čini i želja za njihovim brisanjem? Ali ja to ne predviđam.
Seks što ga nalazimo po knjigama, filmovima i na televiziji tako je lišen svake misterije da me to plaši. Misterija je bit naše ljudskosti. Cha nas čini onime što jesmo.
U jednom trenutku, kad mi je bilo četrdeset i nešto godina, u mene se ludo zaljubio jedan slavni pisac, hučali smo u mojoj kući u New Yorku, pa se pomalo preliminarno ljubili i mazili. Onda se on vratio kući u Englesku, a ja sam se preko ljeta vratila u svoju kuću u Connecticutu. Preko Atlantika su poletjela pisma. Bila su puna crnih haltera, crnih svilenih čarapa, stihova, doubles entendres. Ona su bila početak erotskog romana.
Čekali smo na pisma. I onda na njih odgovarali najpametnije što smo znali.
Nakon nekoliko mjeseci toga, odletjela sam u Veneciju, kaneći se koji tjedan kasnije naći s njim u Londonu. U Veneciji je, međutim, došlo do komplikacije. Tu sam ponovno srela Pieroa i tako smo otpočeli našu divlju ljubavnu vezu.
Najednom sam se sasvim ohladila prema svom engleskom piscu. No on je ipak pokrenuo i nebo i zemlju da žena njegova života dođe k njemu u London.
Došao je u moj kićeni hotel s kovčegom od ljepenke i s dvije šteke cigareta (doista je naumio ostati!). Osvrnuo se po mom ovalnom apartmanu s pogledom na park i rekao s prikrivenom zavišću: »Očito ti se knjige dobro prodaju.«
Ruke su mu se tresle i palio je cigaretu za cigaretom i koračao po sobi. Napokon je rekao:
»Daj da jedno drugom čitamo pjesme, jer smo se kroz njih i upoznali.«
Pokušali smo. No ni to nas nije umirilo.
Napokon smo izišli van na večeru u nekakvu prčvarnicu, gdje se on osjećao udobno. Pokušao se naliti do ludila, ali je ostao nervozan kako je i bio. Ja bućkuriš što ga je naručio nisam ni mogla piti.
Kad smo se vratili u hotel, počela sam se pitati kako da ga skinem s vrata. Npmu je već bio otišao zadnji vlak za njegovu neotmjenu grofoviju. Nisam ga imala srca poslati da spava u nekakvom strašnom kolodvorskom hotelu. I zato sam nestala u kupaonicu, kao što sam često činila kad ne bih znala što da radim.
Kad sam izišla, otkrila sam da se on već instalirao u mom krevetu, i da piši dvadeset osmu cigaretu.
»Mogli bismo spavati skupa bar da se zagrijemo«, rekao je i nasmiješio se škrbinama od zubi. Pisma su mu bila mnogo privlačnija.
Čitatelju: Stavila sam mu gumicu i pojebala ga. Potom sam otišla u dnevnu sobu i zaspala na kauču, umotana u satenski jorgan.
Ujutro sam mu, pred odlazak, priredila prekrasan doručak, i on se izrugivao njegovoj otmjenosti, a onda je otišao svojim putem. Otkrila san da je tašt, da je snob, antisemit i ne baš jako fin.
Ali još čuvam njegova pisma.
Ponekad ih vadim i čitam, i pretvaram se da ne znam kako se sve završilo. Priča je ljepša bez toga.
Seks je, po definiciji, nešto što se radi s nekim tko ti nije bračni drug - što ne znači da ono drugo nije dobro, nego da naprosto pripada drugoj kategoriji. Prilijepi tome pridjev bračni i misterij će se sparušiti. Seks ima mistiku, magiju i slutnju zabranjenog voća.
Seks nije utilitaran. I nema nikakve veze s novcem. I baš me zato seksafoni i ne mogu uzbuditi, čak i ako se doista poklapaju s mojim maštarijama. Čim platiš već si izišao izkraljevstva misterije.
Onda to postaje transakcija, dio bruto nacionalnog proizvoda, nešto što ulazi u naš anestezirani nacionalni dijalog glede toga radi li pornografija u korist ravnopravnosti žena. Ali tu izlazimo iz domene novca i politike. I ulazimo u domenu mita, bajke i sanja.
U jednom drugom mitu, koji sam jako voljela kao mala, kraljevna Langwidere iz Oza imala je trideset glava, po jednu za svaki dan u mjesecu. Neke su bile zločeste a neke dobre, ali nikad ne bi znala koja je koja sve dok je ne bi stavila - no tad bi već bilo prekasno.
Dobru djevojčicu ne možemo koriti zato što je zločesta. Zločesta je djevojčica zapravo dobra djevojčica, samo što su se pomiješale glave!
U svojoj mašti, ja sam kraljevna Langwidere u jednostavnoj lepršavoj haljini od bijelog šilona i s rubinskim ključem što ga nosim o pojasu i njime otvaram ormare u kojima držim glave. Otvaram kredene, i stavljam vitičastu crnu glavu, nalik na glavu meduze, i najednom vrištim na engleskog pisca:
»Van! Kako si se usudio u moju sobu unijeti kovčeg od ljepenke!«
I ne jebem se s njim. Šaljem ga kući, njegovoj ženi, dugogodišnjoj patnici, i valjuškam se sama u velikom hotelskom krevetu.
Neprijatelji su uljudnost, maniri, trud da budemo dobri.
Kad se god osjetim tako, kažem samoj sebi: promijeni glavu!
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:29

Слика


Dobra kći, dobra sestra, dobra nećakinja, dobra žena, dobra majka - a iskrena sam samo u preljubničkoj postelji. Zabranjeni nas seks daje nama samima, zato što je sebstvo ženama još uvijek zabranjeno. Seks je u korijenu svega toga, seks je ključ. Seks je katalizator metamorfoze. I baš ga se zato ne možemo odreći.
I tako sjedim u palazzu i gledam čamce kako prolaze.
Telefon samo što ne zazvoni.
Naravno da ću reći da.
Ništa toliko ne obeshrabruje kao žena koja se odrekla seksa. To me podsjeća na izreku Oscara Wildea: »Nakon dvadeset godina romanse, žena izgleda kao ruševina; ali nakon dvadeset godina braka izgleda kao javni spomenik.«
I tu je razlika između Oscara Wildea i mene. Unatoč svim torturama što ih je prošao, unatoč svoj gnusobi progona zbog ljubavi prema muškarcima, nitko nije pročitao te njegove retke i rekao: Što o tome misli tvoj muž? Tamnica, progonstvo - to mu je bila kob. Ali nikad: Što misli tvoj muž?
Žene mogu imati i pravo glasa, ali nikad neće biti slobodne dokle god izbija takva reakcija. Čak i te koje nemaju muževe sude kao da su ih uvrijedile samo zato što su napisale istinu.
Zid oko ženske slobode tako je nepomičan da ona ne može učiniti baš ništa a da je netko ne upita kako će to djelovati na nekog muškarca koji je po pretpostavci važniji od nje.
I ako je to i sa ženinom spolnošću. Ona se uvijek stavlja na raspolaganje vrsti. Zbog togi je teško čak i locirati vlastitu fantaziju - ne kamoli je izrazili. Čak je i svijet sanja ograničen zidom zabrana.
Ja sam metodičan pisac. I zato moram doživjeti ono o čemu pišem. No ako je to užasno? Utoliko bolje. Kad sam već bila duboko zapazila u Sveženski bluz (Any Wotnan's Blues), svojroman o umjetnici iz. New Yorka osamdesetih godina, zaključila sam da u tu priču spada i sado-mazohizam. O službenoj strani toga - salonima za vezivanje, lancima, bičevima - nisam znala baš ništa, a sve što sam znala o sado-mazohizmu doznala sam iz svoje obitelji. Ali sam odlučila doznati. I zato sam se poslužila varkom i predstavila se kao novinar.
I pošla »intervjuirati« dominu.
Nju je silno ushitilo što ću je intervjuirati. I zahtijevala je samo jedno: da je u bilo četnu što budem pisala nazovem stvarnim imenom. Bio je to jedini zahtjev kojem nisam mogla udovoljiti. Je li to bio početak našeg sado-mazohističkog odnosa?
Naravno da mi je otvorila svoj »studio« i dopustila mi promatranje. I naravno da mi je ispričala sve o sebi. Ali je ona poželjela i nešto više od toga. Željela me je uplesti u svoj život.
»Šaljem vani svog osobnog roba da vas dovede i doveze u moj studio«, rekla mi je jednog dana preko telefona.
I, doista, nedugo se potom u crnom radiotaksiju dovezla nasmiješena djevojka u crnim tajicama i crnom džemperu, da me odveze do zrcalnog nebodera u širem središtu grada, gdje je radila Madame X.
Nikad još nisam upoznala »osobnog roba« tako da sam se pitala što nalaže etiketa.
Djevojčin govor tijela jasno je govorio: »Zlostavljaj me.« Kutrila se od straha. Bila je to djevojka, ne žena. Po čemu sam to znala, to ne bih znala reći.
U studiju - stanu s tri spavaonice na trideset osmom katu - bile su tri gospodarice spremne za akciju. Jedna je bila manekenski mršava i riđokosa, odjevena u kombinezon od crne gume, druga je bila elegantna plavuša s jagodičnim kostima oštrim poput britve i u haljini od crvenog baršuna koja se posvuda dala otvoriti patent-zatvaračima, dok je jedna bila crnokosa s dječačkim licem i nogama, protegnutim u vječnost, u čizmama od crnog baršuna. Sve su bile studentice. Jedna je spremala doktorsku tezu iz engleskog.
Zakrivena gumenom obrazinom i s ustima zatvorenim patentnim zatvaračem, pustila sam maštu na volju. I krenula u šetnju iz sobe u sobu.
Kako je sve bilo klišeizirano! Klistirke, klupe za rastezanje, omče, klade. I kako su repetitivne bile poze podložnosti. Prostrt na leđima, ili trbuhu, ili klečiš poput udvorničkog prodavača cipela. Ali je glavno bilo - nitko se nije doticao. Ali je glavno bilo - nemati nikakvu vlast.
Ako si okovan lancima i podvrgnut seksualnim fantazijama protiv vlastite volje, onda dobivaš i zadovoljstvo i potpuno oslobođenje od odgovornosti. Što je pomalo nalik na mojih Dvanaest kraljevna-plesačica. Sve što činiš, činiš u snu, pa to dakle ne činiš.
Je li moje čekanje u palazzu samo verzija toga? I ja također nemam nikakvu vlast. I ja također žudim za ljubavnikom koji će mi možda samo dopustiti da ga poljubim u cipelu.
To je igra apstinencije: učiš samu sebe da živiš od zraka. To je minimalistički seks. Dobivaš tako malo da misliš da ti je to dosta.
Već sam se za tog posjeta zasitila S&M-a, ali Madam X očito nije. Htjela je da dođem po još. Željela me upoznati s prijateljima u Parizu, Milanu, Rimu, prijateljima koji su priređivali vještičja prela i tražili novu krv. Svijet je S&M -a bio internacionalan. Njegovi su građani gutali zračne milje.
U Parizu sam se upoznala sa ženom slavnog opernog pjevača koju je bio glas da je utemeljila glasoviti ljubavni kazamat. Sjedili smo u auli Crillona u čajno doba dana i pričali o Proustu. Dama se tako prenemagala da nisam mogla povjerovati da uopće ima tijelo, nekmoli pak tijelo okovano. I potom otišla na glazbeni festival u Prag. I nije mi dala ključ svog ljubavnog kazamata.
Priznajem da moje istraživanje baš i nije bilo jako duboko, no S&M što sam ga vidjela nije u meni izazvao baš neku veliku zadivljenu grozu.
»Moja« je domina žudjela za slavom više nego za seksom. Angažirala je i tiskovnog agenta.
Otvorite bilo koji sjajni magazin i ugledat ćete njezinu sliku. Ona je svoju tajnu rastrubila čitavom svijetu. Ali kad se to jednom dogodilo, onda nije više nikad mogla obnoviti osjećaj zabranjenosti. Mogla je samo sudjelovati u kontakt-programima poput doktora Rutha, te na televiziji reklamirati kondome, tuševe i evenutalno pelene za žene. Ušla je u svijet trgovine, a kad to učiniš, Pan te napušta. I onda više ne mogu spasiti svoja gumena odijela svijeta.
Kad začujem motorin u kanalu srce mi leti u usta. A moja su erotska oprema: jedrilice, mediteransko sunce, i ljubavnik kojeg ni za milijun godina ne bih uzela za muža.
Ja ne vjerujem da se fantazija može standardizirati. Fantazija je već po svojoj naravi jedinstvena. Prolistala sam mnoge knjige fantazija tražeći svoju, i nisam je mogla naći. Madame X kaže da će za mene u stranim gradovima postaviti »scene«. Ja to ne odbijam zbog side pa čak ni zbog toga što bi o tome mogao misliti moj muž. Ja to odbijam zato što se bojim samoće. Kad iz S&M studija izađeš na zasljepljujuće sunce, nakon što si vidio to što si vidio, samiji si no ikad. To je ona užasna tajna koju je znala O14.
Čamci su erotični, a erotični su i automobili, i vlakovi. U vlaku što se ljulja, dok prolazi kroz brdski tunel, može te obljubiti čovjek što sjedi sučelice tebi, pa se potom možete razdvojiti i popraviti odjeću kao da se ništa nije dogodilo. Dok trepneš okom, netko te je uzeo, i vratila si se sebi. To je munjeviti bljesak seksa pod vjeđom. Jesi li ti sam taj zavodnik, dybbuk, koji te kuša?
Zašto nam kraljevna ne želi dati malo kraljevskog seksa? Lijepo je kraljice i kraljevne zamišljati bez gačica, no moraju li one đipati s takvim pljesnivim, moljcima izgrizenim muškarcima? I moraju li se uvijek pretvarati da ih trebaju zbog nekog drugog razloga? financijskog savjetnika? Konjušara? Ne bi li bilo bolje reći da je on Konjušar Stidnice Njezina Veličanstva?
Kad bih bila kraljica, imala bih koliko želim lijepih muškaraca. A poslije bih ih ubijala ili kastrirala - ili ih čak i poženila za druge. Muškarci su to činili stoljećima, a njihove su odbačene družice (Anne Bolevn, Catherine Howard) odlazile u krvavu smrt pjevajući kralju hvale. Neka žena kaže samo da neće oprati suđe - i već nas zovu kujama i kurvama. No priznajmo da maštamo o takvim stvarima, i otvorit će se pakao. Pa recimo to, moje dame: želite se s njima pojebati, pa ih ubiti, kad ste dobile to što ste htjele.
Neophodna čudovišta. Gonorel, Regan, lady Machbeth. No šio su to no žene kojima se vratio iskonski gnjev? A bez tog iskonsko, gnjeva nema seksa. Moj bi osobni rob morao bili muškarac.
Prije mnogo godina, na polici s broširanim izdanjima bila je i knjiga koja se zvala Moć spolnog predavanja (The Power of Sexual Surrender). Kakav, prema današnjim mjerilima, demodirani naslov. Budući da je nikad nisam pročitala, ne mogu je ni komentirati. Navodnoju je napisala »Marie Robinson, doktor medicine«. Tada je bilo važno da knjige o seksu budu povezane s tom titulom. A u stvarnosti ju je napisao autor muškarac u suradnji sa svojom ženom psihijatricom. Tog sam pisca upoznala kasnije, kad se on oženio mojom prijateljicom pjesnikinjom.
Ona se zaljubila. I predala. I rekla mi je da je sav seks predavanje. Pozvala se na naslov te knjige. To je istina, rekla je. To je doživjela, pa zna.
Postoje, međutim, predavanja i predavanja. Predavanje nekom tko je utjelovljenje tvoje fantazije je jedno. No predavanje je silovatelju nešto sasvim drugo.
Mogućnost je seksa mogućnost predavanja. Nekim su ljudima potrebni kostimi, daleki krajevi, strani jezici, lanci - i neki do toga mogu doći brzo i s manje galame - no činjenica predavanja ostaje nepromijenjena. Priča o O djeluje na mene kao nijedna druga erotska knjiga zato što uspijeva uhvatiti to predavanje. Ona ne govori kako trebamo živjeti svoj život. Ona priznaje da je Eros nešto odvojeno od života, možda čak i antitetično. I zbog toga je, naravno, osuđuju svi koji prije svega trebaju praktične priručnike. U Americi nema mjesta za fantaziju. U njoj knjige trebaju biti poučne - jer inače...
Ali se mašta ne može sasvim potisnuti. Ona će izroniti u sentimentalnim romanima, u hororu, u trilerima.
Otmite nas, prisilite na predaju! Mi kličemo. Odvedite nas gdje su sve uzde puštene. Odvedite nas gdje se možemo naprosto opustiti! Muškarci su stoljećima imali bordele, no je li ikad postojao i ženski bordel? Nekakav križanac zdravljačkoga kluba i salona za uljepšavanje, no u kojima rade lijepi, podatni muškarci? (Dakako, testirani na sidu.) Kamo žena može otići na dva sata na putu s posla kući. A da je nitko ne otkuca mužu. A da je nitko ne otkuca djeci. Bez dobrotvornog rada. Bez skupljanja priloga i dobrovoljnog rada. Bez stvaranja informativne mreže. Bez razgovora s Oprah ili Sally Jessy Raphael. Zašlo se ta fantazija čini sumnjivom?
Zato što bi se neke žene, koje su te tu vidjele, a koje ti se pale na muža, mogle dignuti dreku, pa bi moglo doći do racije.
Žene ne skrivaju zadovoljstva drugih žena. One ih same imaju tako malo, da žele da i druge žene pate.
A onda je tu i pitanje uznesenja. Ne mislim na vjersko. Zaljubljena žena skoro silazi s uma. Ona ne može svoju seksualnost spremiti u pretinac. Ona bi nakon nekog vremena naprosto razbucala čitav taj sustav. Tek tako, da dokaže eksplozivnost ljubavi.
Žene u grupama sklone su puritanizmu. Bahanticu nećeš naći ni u svom ladanjskom klubu, ni u svom vrtnom klubu, ni pod zajedničkim tušem, ni među gorankama! Kad su zajedno, čak i kurve postaju puritanke. A što je obuzdanije i što obuzdava više od harema?
Otkud u ženama taj poriv puritanizmu? Seks nam toliko znači. U njemu se gubimo. To je generacijama bilo doslovno istina; umirale smo pri rađanju, umirale u prisilnim trudnoćama, i svim drugim mukama koje su ženska sudbina. I još posjedujemo rasno pamćenje tog gubljenja. Seks nas još uvijek isuviše uznemiruje da bismo ga mogle pustiti s lanca.
Baš je zbog toga tako teško preuzeti muške fantazije i primijeniti ih na žene. One im naprosto ne pristaju. Različita je anatomija, ali i kontekst seksa. Muškarac svoj kurac stavlja u pretinac. Ženina je pička metafora njezina bića. Ona želi da je netko uzme. Ona želi da je netko otme.
Mnogo sam godina sudjelovala u skupnoj terapiji. U grupi su bile sve same zvijezde - umjetnici, pisci, glumci, baletani. Neki su bili homo, neki hetero, neki bi, i svi su imali seksualne probleme s partnerom.
Ne uvijek. No ponekad. I što su više voljeli, seks im je sve više izmicao. Do toga nije dovodio nedostatak ljubavi, već njezino preobilje. I strah od napuštanja što ga je u njima budilo to preobilje.
Jedan je muškarac svoju ženu volio i previše da bi je mogao jebati. Kad bi god ona otišla iz grada, on bi nazvao svoju bivšu curu, onu kojom se nije oženio. Digao bi mu se čim bi je nazvao. Kad bi stigao u njezin stan, kurac bi mu se napeo, a sprijeda bi mu na trapericama bila vlažna mrlja.
Jedan je od članova grupe bio i postariji peder koji se odlučio na celibat. Dovodio je kući lijepe dječake da im bude prijatelj i mentor. Dok bi oni spavali u sobi njegova sina (koji je otišao na koledž), on bi maštao o njima i eksplozivno drkao. On te dječake nikad nije ni dotakao, kao ni svoju ženu, koja mu je bila najbolji prijatelj.
I tako je to išlo u krug. Glumac je postao impotentan kod svoje žene kad je ona napravila hit film a on nije. Umjetnik je napustio ženu i otišao u brda Colorada sa svojim učiteljem skijanja. Seks kao da je bio zezalica sastavljena od svega i svačega - seks u dvoje, to jest. Pa ipak su svi oni čeznuli za spolnim sparivanjem - napose ako mi bili sami.
Terapeut je bila žena koja je vjerovala u brak. Njezin je muž bio drugi terapeut.
Kala' su se gomilali dokazi da je seks udvoje oksimoron, ona je samo analizirala i analizirala, i analizom tu seksualnu anesteziju proglasila za strah.
U to doba, dok sam bila u grupi, bila sam neudata. Svoj sam spolni život proširila na tri udvarača, među njima i Pieroa, i makar je to počesto bilo anarhično i ne baš uvijek zadovoljavajuće, bar nikad nije bilo dosadno.
Zašto se svi ti ljudi žene, pitala sam se, ako brak isključuje seks? Oni su me žalili zato što sam neudata. A ja sam prezirala njihovo bračno stanje. Ali sam bila i ljubomorna. Čeznula sam za drugom, partnerom, najboljim prijateljem. I znala sam da je brak traganje za tim. Neki članovi grupe rastali su se od svojih partnera, ušli u ljubavne veze, ponovno se oženili, i ponovno postali nemirni. I ja sam se na koncu ponovno udala, i otkrila veliko olakšanje u činjenici da mogu cvjetati ukorijenjena na jednome mjestu, veliko olakšanje što sam našla najboljeg prijatelja.
Pa ipak me divljina nije ostavila. Baš kao ni čeznuće. Koje je u snovima, u maštanjima, izranjalo i izazivalo najstrastvenije misli.
Trebale su nam bakanalije, karneval, vještičji sabat, mnogo više no sve te rastave i ponovno ženidbe. Trebalo nam je mjesto za sanje, mjesto na kojem bismo se sastali sa zavodnikom pod vjeđom. A tu ne pomažu video-igre. Pa čak ni odijela za virtualnu stvarnost. Oni nas osuđuju da stalno iznova vrtimo fantazije video-umjetnika nalik na crtani film. Trebale su nam tjelesne fantazije, a ne fantazije utjelovljene u filmu i čipu. No mi smo prerasle drevne misterije djevičanskih vestalinki, svećenica božice žita - no jesmo li?
Sinoć, usred poglavlja, otišla sam spavati i usnula san. Sanjala sam da me nazvao jedan moj bivši dečko, koji se zvao Laurence. Upoznao me u Connecticutu, kraj moje kuće u jelovojšumi, pa me poveo kroz grmlje i preko kamenih ploča. Tu u novoengleskoj šumi nalazio se formalni vrt za koji uopće nisam znala; bilo je tu lukova, terasa, pašnjaka, živica od šimširovine u domišljatim elizabetijanskim oblicima - srca, lisice, kreveta s baldahinom. I tako smo šetali kroz vrt, tražeći skroviti labirint u kojem bismo mogli leći.
Progonile su nas naše obitelji. S druge su strane živice bili povici i hihot. Ali smo mi tjerali dalje, tražeći utočište.
A onda se scena promijenila. Na mene su čekale dvije žene. Jedna mi je na oči s tavila posebne leće i tako zamračila sobu. Druga mi je skinula čarape i grudnjak. Ja nisam nosila gaćice, već samo halter preko vlažnog središta. Položile su me na stol i počele me lizati - terapeutski, naravno. Jedna mi je lizala stidne usne i sisala mi dražicu, dok mi je druga masirala vrat, ruke, glavu i lizala mi usne. Telefon je stalno zvonio, no ja se nisam obazirala. Vani su bili Laurence i Piero i moj muž i nesnosno lupali na vrata. A ja sam sneno promrmljala: »Odlazite.«
Probudila sam se s rosom sna još među nogama.
U snovima uvijek nekamo putujem, u traganju za nekakvim zadovoljenjem koje nikad ne dolazi. San je traganje i traganje je san. Ako u snu doživim orgazam, on je potpun. A ono što je zadovoljeno ne izaziva snove. Najbolji je brak nalik na san bez snova: nekonfliktan, nevin.
Budim se i nalazim krupnog, bradatog muškarca koji me grli i donosi narančin sok. Stegna su mi vlažna od snovite čežnje. Nije li to paradoks? Ništa više no što je to i sam život.
»Ispričaj mi svoju fantaziju«, kaže on, »ispričaj je.« Gura mi ruku među noge. »Tako si vlažna«, kaže on.
»Pisala sam u snu«, kažem ja.
Kako mi se ovo poglavlje razvijalo na pisaćem stolu - sve te fantazije, sanjarije, uspomene - moj budni život s mužem postajao je sve seksualniji. Tucali bismo se baš svake večeri, a ujutro se smijali i ljubili. Zatekla sam sebe kako mu pričam svoje snove i fantazije, kako mu čitam stranice koje ga uzbuđuju, i draškam ga kao novog ljubavnika. Ušli smo u kućnu idilu.
To me zapanjuje. Svakog dana pišem kako je bračni seks nemoguć. I svake to večeri demantiram.
Možda je istina u tome da seks čini mogućim baš zajedničko fantaziranje i da je parenje u zarobljeništvu obično antitetično toj iskrenosti. Zato što upadamo u bračne uloge. Zato što personificiramo svoje roditelje. Zato što zaboravljamo na snove i bajke koji su nam grijali adolescenciju. I dopuštamo da gnjev izraste u Berlinski zid.
I onda seks nestane. U Americi se razvodimo i ponovno ženimo i udajemo. U Evropi ostajemo u braku i imamo »avanture«. Nigdje se ne suočavamo s problemom.
Brak može biti slobodan i seksualan samo kad nema zarobljeništva. Brak može biti seksualan samo ako se fantazira i da nismo u braku. Ostati slobodan u braku, to je vjerojatno najteži izazov. Mi nismo vlasnici tuđih fantazija. Sva naša bliskost - i seksualna i svaka druga - ovisi o našoj svijesti o tome.
Niti smo mi prirodno monogamni. Bez obzira jesmo li odlučili da svoju nemonogamnost i ostvarimo ili ne, ona ipak u nama živi i mi je iskorjenjujemo na vlastitu pogibelj. Oslobođena je žena ona koja zna što želi, i koja to ne skriva. Njezine fantazije pripadaju njoj. I ona ih, ako želi, može s nekim podijeliti.
Ja znam da seks u braku dolazi i odlazi. Gdjekad sa sobom povedemo i svoje fantazije, no gdjekad ne. Gdjekad se ponašamo dječji čangrizavo, udaljujemo od sebe čovjeka o kojem najviše ovisimo, pa potom usnemo i sanjamo o drugima. Što je sve sasvim ljudski. Mi smo bebe velikoga mozga s previše sive tvari da bi bile konzistentne. Bili bismo sretniji da naši čeoni režnjevi imaju manje posla - ali bismo onda bili i manje ljudi. Ljudi su istodobno i čovjekoliki majmuni i anđeli. Zbog toga naša seksualnost i jest tako složena. Mi sanjamo o stvarima koje nadilaze naš vidokrug. Mi sanjamo snove koji uznemiruju.
Sinoć sam gledala film rađen po romanu jednog prijatelja. U njemu muškarac odbacuje čitav život za samo nekoliko minuta strasti s neobično lijepom, neobično tužnom djevojkom, koja osjeća potrebu da ljudima remeti život, i polako ga gura prema tragediji.
Kod opsesivnih seksualnih scena publika se smijuljila. Nelagoda se mogla napipati u zraku. Publika nije htjela shvatiti da fantazije mogu prodrijeti u naš život i okrenuti ga tami. Ona nije htjela povjerovati u destruktivnu, opsesivnu moć seksa.
Pa ipak svi mi živimo balansirajući na brvnu iznad kaosa. I pokušavamo u svoj život unijeti red, ali nas kaos doziva kroz seks, kroz bolest, kroz smrt. Ispod naših zadovoljstava vrebaju sida i rak. Pod kožom se ceri lubanja.
S devetnaest sam godina prvi put pošla u Italiju, gdje sam odsjela u florentinskoj vili što je s brežuljka Bellosguardo gledala na Arno.
Tu sam, kamo sam pošla studirati talijanski, umjesto toga studirala Talijani;, i naučila što je naučilo toliko američkih djevojaka, da je seks mnogo bolji na stranom jeziku zato što se osjećaj krivice može ostaviti kod kuće.
U ponešto zapuštenom vrtu vile, između šimširovih živica i s pogledom na žmirkavi grad, ja i moje drugarice iz razreda učile smo stari ples približavanja i izbjegavanja, stari ples strasti.
Usred deklamiranja cvrčaka, u plavoj mjesečini, osjetila sam, po prvi put, slatku opasnost seksa.
Tog sam ljeta napisala pjesmu oštriju od ijedne što sam je do tada napisala. Ciak mi ni danas nije jasno kako sam znala da znam.
»Kad ljeto brani zborni poj?« pitala je pjesma. I odgovarala na vlastito pitanje.
»Znamo da krv je brutalna - iako pjeva.«
I gdje u sve to ulazi politika?
Neke žene koje poznajem odrekle su se muškaraca zato što ne mogu podnijeti bol.
Koji bol?
Bol pri pogledu na pedesetogodišnjake kako izlaze s dvadesetosmogodišnjim pokćerkama, bol čekanja na telefonski poziv koji nikad ne dolazi, bol zbog toga što im treba previše toga, što žele previše toga, bol zbog toga što im je slabo jer žele previše toga, i onda odluče, jednom i zauvijek da prestanu željeti muškarce.
To se može i istrenirati. Možemo biti poput čovjeka koji trenira konja da jede sve manje i manje, i koji se zaprepasti kad mu konj na koncu crkne. Možemo živjeti i bez grljenja, i bez jebanja. I možemo zapečatiti kožu, oči, usta.
Ali, prije ili kasnije, ljubav će doći po tebe. Osušit ćeš se kao krhki cvijetak i dašak će vjetra otpuhati tvoj blijedi pralo. Ja bih radije ostala otvorena prema ljubavi, pa čak i ako ona znači nered, moguće i bol. Koliko sam puta obnovila zavjese i police s knjigama? I koliko sam puta zanemarila vlastiti život?
Ja mrzim kaos, ali me on također i održao mladom. Anarhija je posvećeno vrelo života i seks rađa anarhiju. Pogani su to razumjeli bolje od nas. Oni su u svojim urednim životima ostavljali mjesta za anarhiju. A nama su od svega toga ostale samo poklade.
Ja mrzim američki način seksanja. U jednom bismo desetljeću jebali sve živo, u drugom se pretvaramo da živimo u celibatu. I nikad između toga dvoga ne uspostavljamo nikakvu ravnotežu. Baš kao što ne priznajemo ni traganje za Panom ni traganje za samoćom - što su dva pola ženina života. I nikad ne priznajemo da je i sam život smjesa slatkog i gorkog.
Feminstice znaju biti najgore puritanke od svih. Budući da je muškost sila nereda, dajte da je se sasvim otarasimo, rekli bi neki. Samo impotentni udovoljavaju zahtjevu. Samo se pederi smatraju čistima. Žene su se danas našle u tautološkoj stupici. Palimo se na zločeste dečke, ali su zločesti dečki politički neispravni. Znači li to da je politički neispravno i to što se palimo? Za neke to znači baš to.
I ja sam također u nekim fazama svojega života bježala od seksa. I ja mogu biti puritanka. Ali znam i da je važno boriti se protiv vlastita puritanizma. Ja znam da su Bakova usta puna opojnog purpura. Ali mu usta znadu biti i puna šiljatih zubi - ali tu živi ljepota. Ljepota je uvijek prisno združena s opasnošću. Ljepota je uvijek prisno združena sa smrću.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:29

Слика


Glava 7
Zavođenje muze

Laura Petrarki da je bila žena, bil pjevo sonete u slavu joj imena?
George Gordin, Lord Byron, Don Juan

Važniji oblik optimizma povezan je s odnosom prema radu... pokušaj se otkinuti od tog odnosa uspjeti ili propasti, pusti da te on obuzme, kao da si u izlogu ili obuzet zanimljivim razgovorom, ili kao da uređuješ svoju sobu...
Antonia White, Dnevnici, 1926. - 57.

Zavođenje muze

Kad sam prvi put otkrila da su seks i kreativnost povezani? Bilo je to godine 1969. kad sam imala dvadeset sedam godina. U Njemačkoj sam već bila prošla tri i pol godine psihoanalize - analize usredotočene na spisateljsku blokadu i moj brak. Ako me ona i nije sasvim oslobodila, bar je u meni pobudila želju za slobodom.
Godina 1969. bila je godina u kojoj je otkriven seks. (Philip Larkin kaže da je to bilo 1963.) Bila je to godina pucnja u Mjesec, godina kad su muškarci astronauti šetali ženskim Mjesecom i zabijali klince na cipelama praveći »sitan korak za čovjeka, orijaški skok za čovječanstvo«.
U svom se tom faličkom ispaljivanju, faličkom guranju, nije mnogo mislilo na ženski rod. Mi smo bile samo nešto čega se Bog naknadno sjetio, rođene iz pobunjenih rebara, ali su se vremena počela mijenjati. Dok su Beatlesi senimentizirali radio, dok su astronauti zavodili svemir, dok su marševi boraca za građanska prava jebali Staru konfederaciju, dok su demonstranti na sveučilištima jebali majku Vijetnamskom ratu, nije trebalo čekati dugo da i feminizam pomoli svoju Meduzinu glavu.
Nakon kratkog boravka u samo mom Trećem Rajhu, i sama sam bila predodređena za protest. Na dan 26. kolovoza 1970., promarširala sam kroz Central Park sa svojim sestrama, slaveći ženska prava, i grdeći ženama nanesene nepravde. Nada je podivljala.
Očekivale smo da ćemo u trenutku promijeniti svijet, ništa manje.
U trenutku kad je 1971. u javnost izišla moja prva pjesnička zbirka, Voće & povrće (Fruits & Vegetables), drugi je feministički val već udarao u naše obale. Žene su ponovno bile in - baš kao i seks. Ali ne zadugo.
Iz sive sam se i kišovite Njemačke vratila u blistavi svijet koji sam jedvice prepoznavala. Na newyorškim ulicama: afro-zurke, trapezice, ponča, Nehru-jakne, tkanine obojene nakon vezivanja, visoke potpetice, Zuni nakit, miris marihuane, vrpce oko čela da zadrže izbombardirani mozak... Dok sam ja bila u Heidelbergu i učila pisati, svijet je podivljao. I ja sam željela podivljati s njim.
Krojačko ludilo je nešto što mi je poznato po majčinom ukusu u odijevanju -sklonošću prema odjeći koja je mogla poslužiti i kao kostim za ljude koji su joj pozirali.
U danima moje Glazbe & umjetnosti divljina je bila u začetku. Tad sam se odijevala kao bitnik, ali sam na koledžu odlučila prijeći na šminku. Budući da su moji roditelji tridesetih godina bili princetownski boemi, moja se prva pobuna sastojala od nastojanja da budem dolična. Postala sam »dobra žena« (koja kuha na pari rižu za svog muža, američkog Kineza). Potisnula sam svoju pobunu. A sad sam više od svega željela biti zločesta!
U Heildebergu se, međutim, mogao gledati foršpan mog ludila tipa fin de sixties.
Na studentskim sam zabavama pušila hašiš i žalila doboga što sam se udala. Gledala sam studente kako niz Hauptstrasse bacaju granitne kocke, i oponašaju svoje pariške analoge skandirajući Ho Ho Ho Chi Minh, Ho Ho tlo C.hi Minh, Ho Ho Ho Chi Minh (s njemačkim izgovorom). Ali ta kultura nije bila moja, a prema newyorškim mjerilima Heidelberg je bio provincijalan koliko i Schenectady.
Njemački studenti iz šezdesetih godina protestirali su protiv svojih roditelja-nacista; američki su pak studenti protestirali protiv svojih tatica stasalih u Drugom svjetskom ratu (i koji su doista vjerovali da je Vijetnam isto što i Zemlja Izlazećeg Sunca). Bjesnio je generacijski rat. I pritom je jedva i bilo važno jesu li ti roditelji nacisti ili ne; dostajalo je već i to što su roditelji. A roditelje je trebalo zgaziti.
Mi smo njihovu zemlju zvali Amerika. Ali što je bila naša zemlja? Woodstock? Haight- Ashburv? Beatlemania? The Whole Earth Catalog? Ardenska šuma - s ogrlicama mira? Naše je oružje bila marihuana; bila je to i duga kosa; bio je to i seks. Jesu li se naši roditelji smirili i odlučili izroditi djecu nakon svog rata? No molim, mi se nikad nećemo smiriti. Mi ćemo se seksati, seksati, seksati, i odbiti da odrastemo! Mi smo slijedili naše vođe - ili bar vedeće pjevače: Aliyou need is love, love, love...
Godine 1969./70. vratila sam se na Columbiju, ovaj put na Umjetničku akademiju, da studiram pjesništvo. Također sam opet počela predavati na Gradskom koledžu, najprije kao ponizni lektor, a potom kao ponizni vanredni profesor - sans zdravstvenog osiguranja, sans sigurnog posla, sans ičega. I zavoljela svoje sluđen te. I oni su me pokrenuli da s njima legnem na ulicu West Sidea u znak protesta zbog pokolja u Kent Stateu. Okrenuvši oči nebu, prostrli smo se po asfaltu Amsterdam Avenue pred Mrtvačnicom Riverside. Leševi koji umiru od želje da ih pokopaju i drže vlastite katafalke. Neću nikad zaboraviti policajce što su kružili ulicama i semafore što su bljeskali zeleno pa crveno pa opet zeleno pa opet crveno dok smo mi tako ležali pred mrtvačnicom u nijemom bdijenju. Za nas je stala i sama smrt.

Upravo sam se bila susrela s vrlim novim svijetom »otvorenog upisa« na gradski koledž. Bistri studenti koje se nitko nikad nije potrudio naučiti čitati i pisati, ne baš tako bistri studenti koji su se pokazali potpuno nepoučljivima, bili su nam iskrcani da ili mi pokušamo spasiti. Doknadno školovanje na koleškom nivou razbjesnilo je stalno zaposleno osoblje - što je bilo čudno, jer to nije bio njihov posao. Za to su imali nas.
Ponekad je to bilo zanosno; ponekad je bilo nemoguće. Moji su najljepši sati uvijek bili sa starijim studentima: kućanicama i činovnicima koji bi uveče dolazili u školu. Oni su uzimali k srcu kad bi Othello ubio Desdemonu u ljubomornom bijesu, ili kad bi lady Macbeth nukala Macbetha da okrvavi ruke. Jer su oni do tog trenutka vidjeli već mnoge Othelle i mnoge lady Macbeth. I jer su mogli lako povezati Shakespearea i život u getu. Ti su studenti bili preživjeli borci. I zato ih je učenje palilo.
»Gospođice Mann«, rekli bi, »je li sva literatura tako puna seksa?«
Buržoaski dnevni studenti iz Bronxa to se nikad ne bi potrudili upitati.
Na Columbijskoj umjetničkoj akademiji, smjesta sam se zapalila za oba svoja profesora poetike -Stanleyja Kunitza (još jednog književnog djedicu) i Marka Stranda (lijepu rugobu, jedinog pjesnika u Americi koji je Clintu Eastwoodu zvonio posmrtno zvono). Na predavanju bih zurila u Marka - u njegov savršeno isklesan profil, u njegove ledene, cinične oči - i počinjala pjesme o njemu koje na koncu nikad ne bi bile o njemu.

Ako je on moj san on će se smotati u moje tijelo
Njegov dah piše slovima magle na staklu mojih obraza 
Ovijam se oko njega poput tmine 
I dišem u njegova usta & činim ga stvarnim

»Muškarac pod krevetom« (opisan u toj kitici) pretvara se u univerzalnog krampusa, vampira, noćnog puzavca što ga svaka ženska čuje pod krevetom, dok čeka da je svlada - čemu se i nada. Mark je bio isfantazirani muškarac. A on je bio i Gulliver što je gazio kroz Lilliput, tako uzvišen za sve nas ustrčale Lilliputance. I grozničavo smo bacali naše sićušne konope oko njegovih golemih nogu.

Željela bih shvatiti ono nešto strmo 
što se uspinje ljestvama u tvojemu grlu 
ne mogu ti otkriti smisao.
Gdje god da pogledam tu si ti - 
golemi orijentir, vulkan 
što viri glavom kroz oblake 
Gulliver prostri preko Lilliputa.

Mark jc predavao ledeno hladno, skoro prezrivo - kao da su studenti jedva vrijedni truda. Ali nas je zato zapalio za Pabla Nerudu i Rafaela Albertija, i on me oslobodio od kompulzivnog sroka, potakao me da se okušam u pjesmama u prozi, i da uskočim u vlastite slike. A on me također i uzbudio - a to me o pjesništvu naučilo više od ičega. Vratila bih se kući i pisala pjesme o nemogućem njemu iz mojih snova: Adonisu, ocu, djedu, u što bih onda još ubacila i Clinta Eastwooda i ekshibicioniste iz podzemne željeznice. Čega se bojimo, za tim i žudimo; a za čim žudimo toga se i bojimo. U tim je ranim pjesmama bila prijetnja muškosti, ali također i stvarna žudnja za neupoznatim ljubavnikom. Allan i ja smo se jebali, ali smo već odavno prestali biti ljubavnici - ako ljubavnika definiramo kao nekog za kim žudimo. Pisala sam pjesme i izgarala od žudnje. Te su pjesme žudnje ušle u Voće & povrće te Poluživote (Half-Lives).
Što sam više žudjela, sve sam više pisala. Žudnja je za pjesnika najhitniji osjećaj.
Je li ta žudnja spiritualna ili seksualna? Tko može reći da to nije isto? Rumi i Kabir i većina perzijskih pjesnika vide u njima aspekte iste sile - ali su, molim, baš Perzijanci izumjeli ljubav. Heloise i Abelard otkrili su koliko su ta dva osjećaja bliska - no na svoje beskonačno žaljenje Samo je protestanski puritizam izgradio zid između tjelesne čežnje i žudnje za Bogom.
U Markovoj klasi ja sam žudjela za Bogom u muškarcu, a u Stanlijevoj za čovjekom u Bogu. ali me Stanley užasavao manje od Marka. Stanley je bio mazan; Mark je bio uzvišen. U dvadeset sedmoj godini života nalazila sam da je uzvišenost više seksi. Čak je i moj tadašnji muž bio ledeno hladan i distanciran Nisam mogla zamisliti ljubavnika koji mu ne bi bio sličan -što je pojava češća no što smo to spremni priznati.
Te prve godine nakon povratka iz Njemačke, hodočastila sam svaki tjedan u »Y« na 92nd Streetu. Tjedna aroma pjesništva uživala je moju nepodijeljenu pažnju Takođe sam stalno visjela i na pjesničkim festivalima po pjesničkim kafićima po pjesničkim batovima.
Zaljubljena u pjesništvo mislili sam da mogu živjeti od zraka. Zaljubljena u pjesništvo mislila sim da mogu živjeli s Allanom.
Kad je u New York stigao izraelski pjesnik Yehuda Amichai, zajedno smo čitali stihove kod Dr Generosityja, pa pustili da zaokruži šešir i skupili 121 dolar - većinom u kovanicama. Potom smo to podijelili, složivši se da nikad nismo poštenije zaradili svoj novac. Što mislim i danas.
Dr. Generosity je bio mračan, pun mirisa piva, piljevine i kikirikijevih lupina. Tu su zalazili pjesnici, čudaci i smušeni vojnici. A i munjeni. Pjesnički su recitali bili uvijek dobro proviđeni munjenima. Jedan je takav pred moj prvi recital u Philadelphiji prijetio da će me ustrijelili. Napisao mi je čeznutljivo pismo na koje mu nisam odgovorila. Njemu je zakuhala krv pa se zakleo da će se osvetiti. Ta privlačnost zacijelo nije bila fatalna, jer sam još živa.
A istina glasi: u Americi nije vrijedno truda ubijati pjesnike. Dovoljno ih je pokopati u sveučilišta. Neumrle.
Bilo je to doba festivala pjesnikinja. Carolyn Kizer i ja upoznale smo se na putu na jedan od njih. Sjedile smo iza vozača. Carolyn je započela prekrasan monolog o životu pjesnikinje. Ponosila sam se što mi se povjerava.
»I onda se probudila, a na licu joj je sjedio Norman Mailer!« rekla je na koncu duge priče.
Autobus je skoro skrenuo s ceste.
Silovitog i zlokobnog Teda Hughesa upoznala sam nakon što sam u »Y« u 92nd Streetu čitala svoje pjesme. U moj je primjerak Vrane (Crow) napisao posvetu: »Lijepom iznenađenju, Erici Poetici«.
Potom je polovicu naslovne stranice ispunio faličkom zmijom što je vijugala kroz novu pjesmu o Vrani.
»Lapidarni natpis nije izjava pod zakletvom«, kaže doktor Johnson. Ali pjesnici svojim posvetama počesto snube.
Otišla sam na večeru s Tedom (i njegovom svitom) pa smo se čitavu večer strijeljali pogledima. U to je doba Ted Hughes u feminističkim krugovima uživao reputaciju lomitelja ženskih srdaca, upravo vraga u ljudskom obličju. Zbog čega je bio samo još uzbudljiviji. Sva sam se navlažila, zamišljajući tog pristalog i stamenog autora Vrane u svom krevetu. A onda sam pobjegla taksijem - boreći se s vlastitim fantazijama. Sylvia Plath i Assia Gutmann lebdjele su mi pred očima poput shakespearijanskih utvara, želeći me upozoriti na pogibelj. Znala sam da želim pisati i živjeti, a ne pisati i umrijeti.
Zašto je poetesama uvijek suđeno da umru? Da li se to kažnjavamo zbog drskosti pera?
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:30

Слика


Uklanjamo li vlastiti život da bismo uklonile tu drskost? Nismo li internalizirale kaznena pravila igre? Jer ja čak ni tada još nisam vjerovala da je o samoubojstvu Sylvije Plath odlučio itko osim nje same. Pa ipak, bilo mi je sasvim jasno kako je teško biti pjesnikinja u književnom svijetu u kojem su pravila postavili muškarci.
U Chicagu, u povodu proslave časopisa Poetry, sudarila sam se s lijepim mladim južnjačkim pjesnikom (kojeg neću imenovati zbog krajnje nevjerojatnog slučaja da je još sa svojom ženom). Taj je pjesnik pisao o svom traganju za sobom, svojoj nezadovoljenoj žudnji za ljubavlju, o mnogim frustracijama svog beskonačnog braka, o svom beskrajnom i nezatomljivom čeznuću.
A čeznuće je bilo moje ime i prezime. T tako smo otišli u Lake Shore Drive, u stan jednog od parajlija što su stajali iza tog pjesničkog festivala (svi su pjesnici bili smješteni u služinske sobe tih velebnih palača u zraku), pa kradomice propuzali kraj djela Jaspera Johnsa, Motherwella, Rothkosa, Frankenthalera, Nevelsona, Caldera. Rosenquista, Dinea, kroz kuhinju do sobice kućne pomoćnice gdje smo se nježno ljubili čitavu noć. Ujutro smo se probudili (kao razbuđeni eksplozijom) i prošetali se duž jezera Michigan. Kod bogatima se i tako nismo osjećali kao kod kuće. I najednom nas je obuzeo osjećaj krivice zbog naših bračnih drugova.
Kad sam se vratila kući, pisala sam mu pjesme - ili onome koca je on predstavljao - a on ih je pisao meni - ili onoj koju sam ja predstavljala. Neko smo se vrijeme dopisivali. I još i danas jedno drugom šaljemo ljupko posvećene knjige.
Ti su susreti na neki način bili gorivo za moje prve dvije knjige pjesama. I oni su neizbježno doveli i do Straha od letenja. »Muza se ševi«, znala bih se zezati. Prpošno ali istinito. U Bijeloj božici (The White Goddess), Robert Graves kaže da pravo pjesništvo raste iz odnosa muze (Bijele božice) i pjesnika. Ono se temelji na pjesnikovom erotskom spoznavanju njezine osobe, utjelovljene u zemaljskoj ženi. Kako je stario, Graves je tu svoju teoriju slijedio sve desperatnije. Na koncu se pretvorio u parodiju svog negdašnjeg, mladog ja. Slično je učinio i Henry Miller - pa makar i samo u domeni »ljubavi«. Kad nije bio mudrac, bio je stari jarac - bila je to mudrost koja je išla rame uz rame s prostom burleskom. Mnogi ostarjeli pjesnici smatraju da pjesništvo moraju zakurblati »ljubavlju«. Ono što u mladosti dolazi prirodno, u starosti je vrhunac samoobmane.
Muza je, za pjesnikinju, povijesno gledano, muški pustolov. Adonis, Orfej, Odisej. Budući da i pjesnikinja svoje nadahnuće otkriva posredstvom solarnog pleksusa, zabrane stavljene pred žensku seksualnost oštetile su nas ne samo u sferi zadovoljstva, nego i u sferi kreativnosti.
U to je doba bilo doista mnogo muza. Ja sam njihovu svetost obično čuvala tako da ih nikad ne bih »upoznala« u tjelesnom smislu. A od onih s kojima bih se pojebala, uskoro bih i pobjegla, i pretvorila ih u dopisne prijatelje.
Tražila sam inspiraciju, a ne ljubavnu vezu - bez obzira što oni bili. Na kraj sam mogla izaći samo s vezama-čamcima za spašavanje i vezama -daskama za surfanje. I morala sam se brzo vratiti kući i sve to zapisati. I to je, na koncu, bila poanta. A osim toga, nisam željela da me neki smrtnik razočara. Željela sam muzu koja se, po definiciji, pojavljuje samo u trenucima ekstaze, i tako nikad nema ni prilike da razočara. Ona je princ koji se, ako ga uzmeš, može "opet pretvoriti u žabu, Odisej koji se može prometnuti u svinju. Ako ne oklijevaš, to nikad nećeš ni znati. A imat ćeš pjesmu.
Svaki put kad bih krenula postići nešto u životu, uslijedilo bi potpuno uranjanje. U to je doba pjesništvo bilo moj element. Za mene je ono bilo kruh i voda, muž, ljubavnik, dijete. Allan je bio samo prateća sjenka, vrana na grani.
Pjesništvo je i danas moja utjeha. Ja doista čitam tuđe pjesme. Kad sam prazna, pjesništvo mi ponovno puni zdenac. Pjesništvo me nalazi kad se izgubim. Privremenu traumu patničke ljubavne veze, profesionalna razočaranja, boli materinstva - sve to liječi poezija. Ako joj dopustim da me svlada, ona na kraju dovodi do novog romana, predviđajući mu teme.
Početnici u umjetnosti misle da pisanje, slikanje ili skladanje započinje s nadahnućem. A zapravo je potrebno samo početi. Nadahnuće dolazi samo, kako ideš dalje. Obaveži se da ćeš svakog dana sjediti nekoliko sati u samoći, i muza će te neizbježno pohoditi. »Ja moram napisati pedeset stranica dok začujem kucanje fetusova srca«, govorio je Henry Miller.
Već i sam mehanički čin sjedanja, isključivanja telefona, to što si daješ vremena za igru i pogreške, to što ne prosuđuješ vlastiti rad, time što zbacuješ cenzore s ramena, dovoljno je da se krene. Ne urezuješ to u kamen, govorim samoj sebi; uvijek poslije možeš redigirati i srediti. Ne moraš to, ako ne želiš, čak ni objaviti. Ovo je samo za tebe.
Pišem kao da pišem za samizdat, a ne za nadzemno objavljivanje. Svi moji prijatelji pisci iz istočnog bloka govore mi da samizdat dušmane. Osjećaju se kao da pišu pisma - pisma samima sebi.
To dopuštenje da se može i omanuti, udruženo s nekim umjetnim ciljem - ispisat ću rukom deset stranica, pa stati - počesto zna upaliti. A ono potire i uobičajeni flagelantizam koji prati autora dok piše. Ako se imaš hrabrosti igrati, onda možeš riskirati da ti se što bilo pojavi na stranici.
Davanje pjesama na ocjenu je nešto sasvim drugo. Isprva mi je to bilo nemoguće. Moja je tjeskoba bila tako velika da sam Čula salve poruge već pri samoj pomisli da bih mogla u kuvertu gurnuti svežanj pjesama. To sam riješila na pragmatičan način. U Heildelbergu sam kupila plastičnu kutiju formata sedam i pol puta dvanaest i pol centimetara, pa na njoj napisala: »POSLANE PJESME«. Na svakoj je kartici bio datum, popis pjesama, časopis u koji sam ih poslala, kao i datum prihvaćanja ili odbijanja. Bila je to čisto metoda izvrdavanja straha. Ako se straha već ne mogu osloboditi, mogu ga bar zadržati u plastičnoj kutiji.
»Kad se kutija napuni, shvatiti ću kako sam grozan pjesnik«, rekla sam samoj sebi. Zbirku sam pjesama objavila prije no što se kutija bar dijelom napunila.
Je li moja prijetnja samoj sebi bila šuplja? Pjesnike ne stvara uredničko nego vlastito odobravanje, na što nas podsjeća i sudbina Emily Dickinson i Walta Whitmana.
Kad se plastična kutija napuni odbijenicama, pravi će pjesnik naprosto reći: »Ako se napuni i druga kutija, i treća, i četvrta...« ali će i dalje nastaviti slati pjesme - ako ni zbog čega drugog, a ono da postane debelokožac.
Jesam li ja stvarni pisac ili samo lovac na odobravanje? Proslavila sam se tako mlada da sam to jedva i mogla znati. Istinu sam shvatila tek kasnije kad odobravanja više nije bilo, no ja sam ipak nastavila pisati.
Prije ili kasnije, svaki umjetnik naiđe na odbijanje - čak i onaj najslavniji. Ako kroz čitav život ustrajno radiš, onda moraš prolaziti i kroz razdoblja desinkronizacije sa politikom ili književnom teorijom svojega vremena. Ali se radom moraš probiti i kroz to, čak i akoto znači odbijanje. Politika se mijenja. Ali vrijeme kad se moglo raditi ne vraća se nikada. Nabokov bi se zaprepastio da vidi kako se njegova djela tiskaju diljem Rusije. On je predvidio da se to nikad neće dogoditi.
Odbacivanje izvana je uvijek bolje od unutarnjeg odbacivanja vlastite spisateljske osobe. Jer tvoje je spisateljsko ja jedini lijek koji ti stoji na raspolaganju. Ako se lišiš toga, onda nikad nećeš doznati koliko je, u krajnjem izvodu, nevažno to vanjsko odbacivanje. Ali ako se udružiš s tim silama odbacivanja, onda si počinio kreativno samoubojstvo. Onda će te kopilani ne samo srušiti s nogu, nego te i ubiti, pomognuti svojim oduševljenim sudioništvom.
Moja pjesnička manija vodila me iz godine u godinu da skupljam zbirke i šaljem ih na natječaje koji su obećavali izdavanje prve knjige. Svake bih godine, od 1967. do 1970. skupljala svoje, po mome mišljenju najbolje pjesme (od kojih bih neke prepravila do zadnjeg stiha), slagala ih po temama, davala im naslove i podnaslove, pa ih slala University Press X-u, University Press Y-u, University Press Z-u -od kojih je svaki imao književnu lutriju. Nisam imala pojma kako da stupim u vezus komercijalnim izdavačem, a osim toga su mi se sveučilišne naklade činile nekako otmjenijima - zbog mog akademskog snobizma (ili prikrivena straha od odbijanja). Newyorški su izdavači već tad počeli gasiti svoje pjesničke programe, no tada još nisu došli do faze konačnog rješenja kao danas.
Prva zbirka što sam je poslala bila je Kraj crne šume. Iako je opterećena pjesmama na temu mog otkrivanja vlastitog židovstva u Njemačkoj, u njoj se ipak nalaze i stvari kod kojih i danas, kad ih čitam, samo udahnem zrak i upitam se: Kako je to ta mala pišulja mogla znati? Sljedeća zbirka, zvana Zavodnik pod vjeĎom (The Tempter Under the Eyelid) sadrži najbolje heidelberške pjesme, uz hrpu novih o zavođenju muze, udaji za pjesništvo, potjeri za ljubavlju u obliku voća i povrća. Treća zbirka, Voće & povrće, tu je tendenciju razvila još dalje. Ona je bila puna ironičnih pjesama o pjesniku u kuhinji, pjesniku u kućanici, seksu, ljubavi, feminizmu i bičevanom ženstvu. Slobodnija od prve dvije -kako oblikom, tako i sadržajem - ta mi je zbirka i danas draga (i najdraža). Ja gulim luk vlastite osobe, i u tom povrću prodornog mirisa pronalazim svoju dušu koja beskrajno odbacuje ljuske.
U trenutku kad sam počela slagati Voće & povrće, bila sam furiozno nestrpljiva da to objavim. Činilo mi se da mi samo objavljena knjiga pjesama može dati to što mi nedostaje. Sitni časopisi i pjesnički tromjesečnici nisu me više zadovoljavali. Bila sam gladna da me čuju moji suvremenici. Vjerovala sam da će mi svezak pjesama promijeniti život. Izjedala sam se da postanem jednom od nepriznatih zastupnica ženstva, da stignem do goleme pjesničke publike za koju sam vjerovala da postoji izvan mojega svijeta, da išibam svijet stihovima i privedem ga pameti.
Koliko mi se suludim danas čine sve te pretpostavke! Živjela sam za pjesništvo, pa sam mislila da za nj živi i svijet. U to se doba moj duo pjesničkih mentora već pretvorio u trijumvirat. Louis Untermeyer, taj neustrašivi stari ljevičar i neumorni antologičar, pridružio se Marku Strandu i Stanleyu Kunitzu u mom osobnom panteonu. Louis je u nekom otužnom tromjesečniku ugledao moje pjesme, pa mi napisao pismo: »Što radite u toj hrpi mediokriteta?« Bio je to književni ekvivalent fraze: »Što takva ljepotica radi na takvome mjestu?« Nedugo me potom pozvao u svoju kuću u Connecticut na večeru, i tu smo se smjesta zaljubili - kako se to može samo pjesnikinja od dvadeset i koju zaljubiti u antologičara od osamdeset i nekoliko (i obratno).
Potom su uslijedile mnoge druge književne večere - večere s Arthurom Millerom i Ingom Morath, Howardom i Bette Fast, Muriel Rukeyser, Robcrtom Andersonom i Treesom Wright, Arvinom i Joyceom Brown, Marthom Clarke i mnogim drugim pjesnicima, dramatičarima, romansijerima, glumcima, baletanima i režiserima i starim ljevičarima.
Zbog Louisa i njegove žene Bryne, vjerovala sam da je Connecticut ublažena novoengleska verzija Olimpa. Zbog Louisa i Bryne, upoznala sam Fastove, koji su me upoznali s ocem moje kćeri. Zbog Louisa i Bryne, još sam jednom preradila svoju knjigu pjesama.
I tako sam tu novu zbirku poslala X-u, Y-onu i Z-u. Zahvaljujući hiru sudbine, a što će se pokazati kao veliki sinkronistički mirakul, poslala sam je i Holtu, koji se u to doba zvao Holt, Rinehart & Winston.
Iz Njemačke sam se vratila kući u ljeto koje je prethodilo kraju našeg »ispunjenja dužnosti« i zatekla baku na umoru. Ona je kopnila na plahtama od pravog lana i zurila kroz osunčani prozor okrenut prema West Sideu. Sužavala je odjeću »da ima što za obući kad izađe«. Ali više nikad nije izišla. Rak gušterače ubio ju je brže nego sida mog prijatelja Russella. Ali smo obje nijekale taj rak. Ni ona ni ja nismo ga spomenule niti jednom riječju.
Upitala me slabašnim glasom što radim. »Radim na svojim pjesmama«, rekla sam nesigurno. A ona me, baš nimalo nesigurno, posavjetovala: »Otiđi do Gracele, Gracie, Grace.« (Moja je baka uvijek potrostručivala ili početverostručivala imena, pa me često zvala »Erica, Claudia, Nana, Edichka, Kittinka«.)
»Gracela, Gracie, Grace« je bila kći stare prijateljice mojeg djeda i bake, neukrotiva ruska dama koja se zvala Bessie Golding. Grace i ja kasnije smo otkrile da je Bessie bila ljubavnica moga djeda dok je moja baka čekala u Londonu da je pozove u Zlatnu Zemlju. Što je potrajalo samo osam godina.
Kad je mama stigla u New York, tata je za Bessie smjesta pronašao primjerenog muža, komunista. Poslije ju je uvijek opisivao kao »anarhisticu, sljedbenicu Emme Goldman, poklonicu slobodne ljubavi«. Ukratko, bila je sušta suprotnost mojoj baki, koja je vjerovala u prirodne bisere, stolno rublje od pravog lana i s ubrusima urešenim monogramima, u perine s izvezenim šliferima. A vjerovala je i u svježe iscijeđen narančin sok, riblje ulje, meko kuhana jaja s tostom, i u engleske Chesterfield kapute s baršunastim ovratnicima, koje nose djevojčice. Vjerovala je i u kožnate gamaše. Ali ne i u slobodnu ljubav. U to sasvim sigurno nije vjerovala.
I tako odoh ja sa svojim pjesmama do Gracele, Gracie, Grace (proizvod Bessie i doličnog komunista s kojom ju je spojio moj djed). U krutom sam fasciklu s mehanikom, uvezenom u crni safijan, imala tri uzastopne verzije pjesama.
Autobus koji je vozio magistralnom rutom dovezao me u blizinu križanja Parka i 68th gdje je Grace (koja je provela život u izdavačkom poslu) sad radila za časopis Foreign Affairs.
Sa svojom prugom od vapnenca i ljusaka nautilusa i jakovskih kapica, sa svojom impozantnom vapnenačkom fasadom, s Roy Cohenovom limuzinom (RMC-NY) nepropisno parkiranom s druge strane ulice, zgrada Savjeta za vanjske poslove, koji je izdavao Foreign Affairs, budila je strahopoštovanje. To gnijezdo WASP-ova, leglo kalvinista, koliba harvardovaca, emitiralo je glasine i CIA-ine manipulacije. Mogao si zamisliti Jamesa Bonda kako odatle kreće na zadatak. Baš kao i tajna stubišta, stelaže koje se okreću i otkrivaju tajne oubliette za nepopravljivo zle strane agente, ili morske pse ljudoždere koji plivaju u vodi toploj kao pisača, u podrumskim bazenima ukopanim u stanac.
Ušla sam hrabro, prikrivajući plašljivost uobičajenom kurčevitom uznositošću. (Jer se više od straha bojim da ne izgledam ustrašeno - što sam naslijedila od oca.) Uspela sam se graciozno izvijenim stepenicama što su vodile do Graceine sobe.
Taj je ured bio špilja puna knjiga i cvijeća, šarenih serigrafija i slika. Bilo je to pregnantno utočište nad kojim je predsjedala velika božica majka: Grace. U to je doba bila punačka, kratko ošišane, sjedinama prošarane kose, a nosila je lepršavu odjeću kakvu nose debeljuce da bi se sakrile same pred sobom.
Pljasnula sam u duboki naslonjač od zelene kože kraj njezina pisaćeg stola, prebacila nogu preko noge pod crvenom plisiranom minisuknjom, pa namjestila crveni laneni sako i crvenu bluzu sa cvjetićima. Tako, s nogom preko noge i u sandalama s visokom potpeticom, osjećala sam se odjevenom po modi, no bespomoćnom.
»Čime ti mogu pomoći?« upitala je Grace, pokušavajući mi olakšati situaciju. Ali to nije bilo lako. Pogledala sam u Graceine blage smeđe oči i jedva sam smogla riječi.
»Mama kaže da pišeš pjesme«, rekla je Grace blago.
»Mislim, da, ali vjerojatno ne valjaju ništa«, slagala sam. Znala sam da ipak nisu tako loše da »ne valjaju ništa«. Bilo je to moje obrambeno bajanje da zaslijepim sve one zle oči što su u me virile sa zidova.
»Mogu li vidjeti?« Fascikl od crnog safijana već je bio mokar od mojih oznojenih dlanova.
»Zaista želite?«
»Ne bih te pitala.«
Ona je uzela knjigu, okrenula prvu stranicu, na kojoj je sad pisalo Voće & povrće, otvorila prvu stranicu i hitro kazala:
»Pjesništvo je nešto tako posebno; čitav nečiji život uokviren tim širokim bijelim marginama.«
A onda je, bez riječi, počela čitati.
Ja sam protrnula.
One su joj gnusne, pomislila sam, samo je prema meni pristojna, jer čini mami nepotrebni mitzvah zato sto je na samrti.
Čitala je tako dvadesetak minuta, zadubljena, ne podižući pogled.
A onda je izjavila:
»Ti ćeš postati najslavnija pjesnikinja svoje generacije.«
Bilo mi je kao da me srušio oceanski val. Ostala sam bez daha.
Ali sam rekla:
»Velika vam hvala.«
Onda sam to odbacila kao laskanje.
»Ne - mislim to ozbiljno«, rekla je ona. »Te su pjesme prekrasne, jer imaju vlastiti glas, vlastiti humor, vlastiti imaginarni svijet. Voljela bih ih poslati prijatelju u Holtu.«
»Ali još nisu gotove. Morala bih ih još doraditi«, rekla sam.
»Možeš ih tako dorađivati čitavu vječnost, samo da ih ne moraš objaviti«, rekla je Grace, jer je poznavala moju igru, čak i ako nije poznavala mene.
I tako me Gracela, Gracie, Grace prisilila da joj ostavim Voće & povrće (koje sam već poslala X-u, Y-u i Z-u). A ona ih je, bez mog znanja, proslijedila Robinu Littleu Kvriakisu u Holtu, a on ih je opet proslijedio Aaronu Asheru, izdavaču.
Tjedni su se otegli. Knjiga pjesama uvijek izgleda kao ružina latica što leprša niz Grand Canyon, no ovo kao da je bila latica tratinčice zalutala u vremensku petlju.
Vole me, ne vole me govorila sam sebi, pripremajući se za udarac koji će sigurno pasti.
Nakon otprilike dva mjeseca, dobila sam pismo od X-a, kojim su mi nudili objavljivanje, pismo od Y-a, kojim su mi nudili objavljivanje, pismo od Z-a, koje mi je javljalo da sam prva rezerva. (Bih li bila ljubezna dogodine ponuditi ponovno?)
Sutradan je stiglo pismo od Holta, koje mi je nedvojbeno nudilo objavljivanje Voća & povrća.
Jesam li bila sretna? Suviše sam se uplašila da bih to mogla biti.
Obuzela me čista panika, pa osjećaj krivice, pa stid. Prekršila sam pravilo - nudeći odjednom na četiri mjesta - i sad će me razotkriti kao varalicu. Lagala sam izdavačima, veličanstvenim sveučilišnim nakladnim kućama! I nisam razotkrila svoje opake namjere. Bila sam očajna. Sad me sasvim sigurno nitko više neće uzeti u zaštitu. Za manje od trideset sekundi moj se uspjeh pretvorio u propast.
Vjesnici će me zamrziti, pomislila sam, bacakajući se besano kraj Allana. Učinila sam nešto nemoralno!
Kako sam mogla znati da će me pjesnici i tako zamrziti nakon Straha od letenja? I kako sam mogla znati da nad time neću imati baš nikakvu vlast?
Pošla sam ručati s Aaronom Asherom i pod hitno se u nj zaljubila. Plave oči, uvrnut humor, legendarna povijest o objavljivanju Saula Bellowa i Philipa Rotha. Ako mu se ja sviđam, onda sam sigurno dobra. Tog proljeća kad se pojavilo Voće & povrće, on je objavio još jednu nepoznatu spisateljicu, koja se zvala Toni Morrison. Njezin prvi roman, Najmodrije oko (The Bluest Eye), svi su drugi odbili, jer koga briga za ružnu crnu klinku Pecolu, kojoj je otac napravio dijete? U to se doba pretpostavljalo da crnci i tako ne čitaju, a bijelci da ne žele čitati o crncima. Aaron je imao ukus - i, što je možda još važnije, petlju.
»Recite im da morate prijeći u Holt zato što kanite pisati i romane«, rekao je Aaron, pletući spletku s poezijom kao mamcem, da bi dobio roman. (Kako sve to danas izgleda staromodno!) »Recite im da sam ja vaš izdavač za sve!«
Iako me ushitilo što je moj rad izazvao toliku posesivnost, ipak sam se nastavila mučiti. Pokušala sam napisati pisma u stilu »Hvala, ali hvala ne« tim sveučilišnim nakladnicima, ali me nešto blokiralo. Velika pjesnička riba sa svojim izdavačem u New Yorku? Ja? Potencijalni (potencijalni) romansijer?
»Prihvatite se romana«, rekao je Aaron, »napišite ga smionim glasom tih pjesama.«
Nisam željela povjerovati da on to misli ozbiljno. I nastavila sam se flagelirati zbog tog prvog malog uspješnog uzleta. Bilo je to nešto prekrupno u usporedbi s majčinim i bakinim neuspjehom. Nakon sveg tog neumornog rada da se dočepam prve prečke, mogla sam razmišljati samo o tome kako da sabotiram uspon i smandrljam se natrag u svoju neurotičnu obitelj.
Taj me obrazac pratio kroz čitav moj spisateljski život. Oklijevala sam, stalno dorađivala knjige što sam ih trebala lansirati u svijet. Izvor mog straha? Srdžba moje obitelji. Izlaganje poruzi - koja ne zna za oprost, kao ni ja.
Kad sam se preselila na zapad nakon što je Strah od letenja postao hit, kupila sam jeftini automobil, Pacer, a ne svoju fantaziju, Rolls-Royce Corniche. Što sam mislila? Da jeftini automobil neće ljudima priječiti da me vole? A želja za ljubavlju bila je mnogo jača od želje za Rollsom. A dok ne bih prestala brinuti o tome, ne bih ni mogla raditi u miru.
Hoćeš li biti voljen ili ne ovisi više o drugima no o ičemu što ti sam činiš. Talent nema granica. Ima ga i više no dovoljno za život na ovom svijetu. Talentirani ljudi znaju da im tvoja dostignuća mogu poslužiti kao nadahnuće. Ali sitne škrte duše misle da se mogu uzvisiti rušeći tebe, a s tobom i tvoje djelo. Oni su, naravno, u krivu, ali nad svim tim ti nemaš moći. Ti možeš samo raditi svoj posao. Kao što reče T.S. Eliot u Četiri kvarteta (Four Quartets): »Ostalo nije naš posao.«
Napokon sam smogla hrabrosti da te strpljive sveučilišne izdavače informiram da sam se zaručila, ili bar obećala. Potom sam potpisala ugovor s Holtom, kako sam i kanila. Nakon što sam sama prodala knjigu, tek sad sam angažirala agenta da uzme svoj dio. Jer on je svemu davao kredibilitet. Voljela sam pred roditeljima i prijateljima spominjati »svog agenta«. Moj savjet za Voće & povrće za zbirku je pjesama bio vrlo velikodušan: 1200 dolara. Agent je primio 120 dolara, moju kukavnu zahvalnost, i opciju za roman zvan Strah od letenja.
Sad gledaj, svijete. Kako još jedan pjesnik nestaje u Grand Canyonu.
Ali sam se najprije trebala pobrinuti za ime.
Objavljivati sam počela pod svojim djevojačkim imenom, Erica Mann, što mi je, naposljetku, oduvijek i bilo ime. Ali kad je moj freudovski nastrojen muž zloslutno rekao: »Poetesa nema muža«, osjećala sam se razapeta jalovom grižnjom savjesti.
Umjesto da mu vratim loptu: »Naravno da nema! Pjesnici se žene svojim muzama!« dopustila sam da me rezanjem natjera da uzmem njegovo ime.
Da budem poštena, njega bi zadovoljila i »Erica Mann Jong«. Ali ja sam se uplašila da će se sa mnom sprdati kao s »troimenom poetesom«. Igrala sam se s »E.M. Jong« (da prikrijem svoj drugorazredni spol), potom s »Erica Orlando« prema mom najmilijem romanu, pa potom s »Ericom Mann Jong«, po svom ocu i mužu. Na koncu sam došla do »Erice Jong«, zato što je to zvučalo enigmatski, efektno i zato što je imalo četiri slova kao i moje djevojačko prezime.
Odluka da odbacim djevojačko prezime bilo je zazivanje seksističke sprdnje, ali sam ipak upala u seksističku stupicu. U dvadesetim godinama života ja još nisam znala da će žena, bez obzira što učini -potpiše se s tri imena, ispusti djevojačko prezime, ustraje u tome da je »Lucy Stoner« (žena koja u načelu zadržava djevojačko prezime) - uvijek biti u krivu samo zato što se muškarci ne suočavaju s takvom odlukom. Na koncu će se sa svima sprdati - kao s Hillary Rodham Clinton: prokleta ako da, prokleta ako ne, no ipak ću u srcima sviju nas izazvati potajni krik radosti.
Što je u imenu? Razočaranost mog oca što ne vidi svoje ime kako blista tik uz njegovo; zbunjenost moje kćeri što nosi ime nekoga koga nikad nije ni upoznala. (Nazvali smo je Molly Miranda Jong-Fast. Molly da procvjeta, Miranda da je sve oluje otpire kući, Jong prema mom nom de plume, a Fast po njezinu ocu i njegovoj obitelji.)
Ali ime prenosi i legendu. Ako se uzima sa zlom voljom, da bi se poništila patrijarhalna crna magija, onda se njegov nositelj zauvijek zlovoljno odnosi i prema vlastitom imenu.
Moje je ime bilo izmicanje, izmicanje pred Allanovim neodobravanjem, izmicanje pred seksističkim štosovima na temu »troimenih poetesa«, izmicanje pred Erikom Mann, spisateljicom i kćerkom Thomasa Manna, po kojoj sam i dobila ime.
Strah nije dobar razlog za ime. Imenovanje bi trebalo shvatiti kao čin oslobođenja, slavljenja, iskazivanja namjera. Ime bi trebalo biti magično zazivanje muze. Ime bi trebalo biti blagoslov.
Na nesreću, »Erica Orlando« bi na Disney World i Floridu asociralo više nego i ime same Virginije Woolf15. A »Erica Porchia«, prema mom omiljenom južnoameričkom pjesniku, na kraju bi se pretvorila u zezanje na račun moje težine16. Pomišljala sam da se nazovem »E. M. J. Parra« prema Nicanoru Parri, još jednom svom omiljenom pjesniku, ali bi to moglo postati nezgodno, na kraju čak i meni. A sklepana imena koja bi me ponijela, na dnevnom su svjetlu zvučala glupo: »E. M. Bronte, »E. M. Bloomsbury«, »Erick de Jong«. Osim toga, bila su to nepoštena imena za nekoga čija se čitava borba svodila na nastojanje da bude pošten.
Ako mi je suđeno da budem žena i pjesnik, neka bude. I tako sam krenula s »Ericom Jong« i učinila ga sretnim jer sam se u nj uselila. A danas bih voljela rodhamizirati, sa zahvalom Hillary, što možda i učinim.
No jao - »Erica Mann Jong« je podjednako patrijarhalna kao i »Erica Jong«. Dok je Erika, kći Thomasa Manna bila živa, mučilo me to brkanje imena. Moji su roditelji poznavali i štovali Thomasa Manna. Voljeli su i ime njegove kćeri, i željeli su mi njime usaditi kreativnost. Erica je na njemačkom bijeli cvijet, i kraljica u staroj Skandinaviji, no njima je ona značila samo pisac.)
Do danas sam se ja, međutim, već navikla na Jong, što se rimuje s Vijetkong, dong, ping pong, Hai Phong, song, tong, long i wrong17. Od čitatelja primam pisma koja mi se obraćaju sa »Štovana Erika de Jong«, »Štovana Erica Mann Jong«, »Štovana Erica Mann Jong, duboka bušačica«, »Štovana azioamerička spisateljice« i »Čuj me ti ĆIFUTSKA KOMUNISTIČKA PORNO-KUJO - šteta što vas Hitler nije sve zatukao!«
I onda, što je imenu? I sve i ništa. Ponekad poželim biti naprosto Erica - kao što je Colette (koja se najprije potpisivala s »Willy«, pa s »Colette Willy«, pa s »Colette Willy de Jouvenel«) na koncu postala »Colette«. Ali je »Colette«, napokon, bilo prezime njezina oca. Ono je istodobno služilo i kao ime i kao prezime ženi koja bi se inače na koncu zvala Sidonie- Gabrielle Colette Willy de Jouvenel Goudeket.
Kad je riječ o imenima za žene, ja vjerujem u invenciju: i ime koje utjelovljuje žudnju. I trebalo bi ga uzeti tek da se posvetimo svom životnom zvanju. I ništa nas ne bi smjelo od njega odvojiti.
Je li za mene već prekasno? Moje se spisateljsko ime već čudesno stalilo s mojom biti. Možda se vratim svom djevojačkom prezimenu (koje je, naposljetku, samo nom de theatre moga oca: Mann). Dvadeset sam i tri godine bila nedvojbeno »Mann«. A onda sam se podvrgla freudističkom braku.
Možda se na kraju ove knjige pojavi i autor.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:40

Слика


Čudno je da mi je trebalo toliko da nađem ime, jer sam u Heidelbergu imala sreće da se podvrgnem onoj tako rijetkoj vrsti psihoanalize koja polaže temelje spisateljevu životu.
Moje analiziranje kod profesora Herr Doctora Alexandera Mitscherlicha moglo se dogoditi samo zahvaljujući intervenciji anđela analize. Ako proces donese ploda, to se najčešće može zahvaliti samo njima. Oni lebde nad ordinacijom na sva tri kontinenta i nose analizande poput bradatih vjetrova napuhanih obraza što pušu po starim kartama.
Nasukavši se u Heidelbergu s mužem s kojim nisam mogla ni razgovarati, pronašla sam, posredstvom psihijatra u New Yorku, izvjesnog Herr Prof. Dr. Alexandera Mitscherlicha. Rekli su mi da govori engleski. I slučaj je htio da je imao ordinaciju u Heidelbergu.
Liječniku koji me je na nj uputio obratila sam se za savjet glede svoje bračne panike - svog straha da će me brak zarobiti i zakovati za kućanske dužnosti, da će me smetati u pisanju.
»Gluposti«, rekao je taj analitičar. »I muškarci rade po kući. Šišaju travu, popravljaju stvari, iznose smeće. Odgovornost je jednaka, ne mislite tako?«
Nisam mislila. Ali tada još nisam raspolagala feminističkim podacima kojima bih to dokazala. Taj je problem još bio bezimen. Mislila sam da sam sigurno poludjela.
Za razliku od newyorškog doktora koji me je na nj uputio, doktor Mitscherlich nije bio seksist.
Niti je razmišljao u klišejima. Pobjegao je iz domovine i dvanaest godina nacističke vlasti proživio radeći u Švicarskoj i Engleskoj. Čekao je da prođe rat. To me nije spriječilo da ga - u svom neznanju - s kauča nazivam nacistom - što je kod njega uvijek izazivalo mrtvačku šutnju.
Kad sam se prvi put tramvajem dovezla u njegovu ordinaciju, bio je listopad naše prve godine u Njemačkoj.
Ušla sam u granitnim kockama popločano dvorište klinike iz osamnaestog stoljeća s visokim žutim zidovima. Odozgo su mi namigivali visoki, skošeni prozori.
Popela sam se uz tri niza strmih stuba. Doktor Mitscherlich je vrebao u svojoj sobi obloženoj knjigama. Po drvenom su podu ovako i onako bili razmotani istočnjački sagovi. Prijeteći me dočekao staromodni psihijatrijski kauč, i ja sam odbila da na nj legnem.
»Onda mi sjednite sučelice«, rekao je doktor.
Poslušala sam ga.
Bio je atletski građen i visok, u šezdesetim godinama života. Izduženo lice, ozbiljne prodorne plavičasto-sive oči, debele naočale što sjaje u četverokutnicima, stanje potpune pozornosti.
Na sebi je imao bijelu bolničku kutu, purpurnu pletenu vunenu kravatu, cipele s filcom na potplatama, koje su u hodu tiho škripile. Njegova je bijela kuta izgledala kao svojevrsni Engelhempd ili »anđeoska košulja« (kako Nijemci zovu svoje bolničko ruho). I doista, činilo se da ga ona anđelizira. Kad bih progovorila, njegove su oči bile samo moje.
Zašto sam došla?
Imala sam blokadu u pisanju, blokadu u braku, mučila me čežnja za domom, za New Yorkom, i bila sam sretna što sam daleko od svojih. Željela sam svog muža. I mrzila ga. Bio mi je dosadan. Htjela sam pisati. A nisam mogla. Ne mogu poslati rukopis, jer ga stalno prepravljam. Sama sebi stojim na putu. Znam da ne želim na kraju ostati zablokirana i puna gorčine.
On me od prve seanse shvaćao ozbiljno, baš kao i moje pjesme - čak i prije no što je za to imao puno razloga.
Uskoro sam se predala i legla na kauč, s kojeg sam mogla prelijetati naslove knjiga na engleskom, njemačkom, mađarskom, češkom, francuskom, talijanskom, španjolskom. Prisjećala sam se svojih snova i pričala ih. Vrludajući od snova i uspomena do svog života u Heidelbergu, naprosto sam »rekla nesretnoj sadašnjosti da recitira prošlost«, sve dok ona, prije ili kasnije, »ne zapne na crti/gdje nekoć davno optuživanje poče« - kao što Auden opisuje taj proces u svojoj poemi o Freudu. Tu igla ulazi u brazdu i bocka mi srce sve dok ne kažem što me to boli.
Prihoanaliza je predavanje - no tko se želi predati? Nitko. Borimo se sve dok nam se ne pokaže neka druga mogućnost, a dok je bol tako jak boriti se moramo. Ego želi brutalnu moć - i kvragu i zdravlje. Egu je i smrt draža od predaje. Ali se život i dalje nastoji potvrditi. Neprestano se spotičemo o isti kamen sve dok jednoga dana, nakon nekakvog trivijalnog otkrića, pod ne postane najednom tako čist da možemo napraviti nekoliko koraka a da se ne srušimo.
I tako to ide - ponedjeljak za ponedjeljkom, utorak za utorkom, srijeda za srijedom, četvrtak za četvrtkom, petak za petkom. Na trenutak bude malo lakše, pa onda opet oteža. Postane dosadno, pa podnošljivo, pa onda opet nemoguće. I držimo se i dalje, kao kad u polakom probijanju kroz roman dođemo do toga da ga zamrzimo. Kad nas još nosi samo disciplina koja nam govori da moramo pročitati knjigu. I onda pri kraju ponovno zablista svjetlo, kao kroz prozor pri stropu.
Ordinacija doktora Mitscherlicha u Heidelbergu je imala prozor pri stropu. On će i ostati moja metafora načina na koji je analiza počela osvjetljavati moj bol. Sivi su dani dolazili jedan za drugim bez kraja i konca; kišilo je i kišilo i kišilo, kao i uvijek u Njemačkoj. I jednog su se dana u sobu ulile sunčane zrake.
Na kraju prve godine psihoanalize doktor je Mitscherlich preselio svoju ordinaciju u Frankfurt. Bilo je dovoljno petnaest minuta vožnje automobilom da iz svog sumornog vojnog stana stignem na Heidelberg Bahnhof, zatim mi je trebao još sat vožnje vlakom da stignem u Frankfurt, i potom još dvadeset minuta tramvajem da stignem u Institut Sigmunda Freuda.
Rijetko bih kada izostala sa seanse.
Odlazila bih iz kuće u sedam i dvadeset, stizala na heidelberški kolodvor u sedam i trideset pet, parkirala svoju staru Volkswagenovu bubu (ili »Beatle«, kako sam je voljela zvati)18, potom bih uhvatila vlak od sedam i pedeset za Frankfurt/Darmstadt, stizala na frankfurtski kolodvor u osam i pedeset dva, čekala na tramvaj od devet i sedam (pri svakom vremenu) i potom u devet i četrdeset, propješavšivši nekoliko blokova, stizala u čekaonicu dr. M. u Institutu. Moj je sat počinjao točno u deset.
Nikad još, ako nisam bila zaljubljena, nisam smišljala tako komplicirane aranžmane i držala ih se.
A mislim da sam bila.
Baš sam bila prestala doktora M. zvati nacistom - jer sam doznala da njegove šutnje prikrivaju njegovu reputaciju i antinacista, i autora, i istraživača okolnosti koje su omogućile bujanje nacizma. Društvo bez oca jest izraz koji je baš on skovao. On se proslavio svojim teorijama o dubokim korijenima nacizma. Bio je zvijezda, a ja to nisam ni znala. I, što je bilo još važnije, on se uvijek prema meni odnosio kao prema zvijezdi, i to mnogo prije no što sam to i stvarno postala. Njegova vjera u mene omogućila je sav moj kasniji kreativni život.
Četiri bih se dana tjedno vraćala istim dugim putem kući, i trčala da uhvatim vlak u dvanaest i nešto, da bih u jedan i trideset ili dva stigla u svoj stan u Heidelbergu.
Potom je trebalo obaviti kupovinu u špeceraju, odvojiti tri sata za pisanje, skuhati večeru. A uvečer bi bili vojni tulumi na koje su časnici i njihove Frauen morali doći. No to šlepanje do Frankfurta nikad se nije prestalo činiti vrijednim truda. Samo sam dva puta sabotirala dogovoreni sastanak i zakasnila na vlak. U oba sam slučaja ostala stajati na peronu i gledala ga kako odlazi.
Vlak je postao moj život. Čitala sam, pisala po bilježnicama, žvrljala pjesme i priče. Ljuljanje bi me vlaka umirilo i tad bi mi počele dolaziti erotske maštarije. Ja bih ih nažvrljala, pa iz njih napravila priče, istraživala ih s dr. M.
Iz tih je vožnji vlakom nekako iznikao i Strah od letenja. U vlaku možeš sanjariti da će muškarac što ti sjedi sučelice skinuti debele naočale, skinuti se sve do ljudožderske pregače i onda te obljubiti u beskonačnom tunelu, a poslije svega nestati poput vampira na dnevnom svjetlu. Vlak te ljuljuška naprijed-natrag i uljuljkuje u najvlažnije snove; on stapa vlažnu granicu između unutrašnjeg i vanjskog. Znala bih svršiti u vlaku a da se nisam ni dotakla. Sve je to samo stvar koncentracije. Nemogući on (ili ona) svršava u mene. Tad sve preuzima mašta. Dok se vlak ljulja, zastaje vrijeme. I najednom mi je krilo puno zvijezda.
Nakon tri sam se godine rastala od dr. M., i obećala da ću pisati. I pisala sam: pisma, pjesme, romane.
On mi je pokazao kako. On me je naučio kako da skupim hrabrost da se spustim u samu sebe. Nesvjesno je puno tame, edipovskih dublera, krhotina legendi, napol ispričanih priča. U nj se spuštaju klimave ljestve s trulim prečkama. Ali najprije u mraku moraš pronaći sebe. Ako ne poznaješ sebe, kako išta možeš naći?
»Kako mogu primiti sjeme slobode«, pita se Thomas Merton, »ako sam zaljubljen u ropstvo, i kako mogu voljeti žudnju za Bogom ako sam ispunjen drugom i suprotnom žudnjom? Bog ne može u mene usaditi svoju slobodu zato što sam zarobljenik, koji čak ni ne želi biti slobodan.«
To je psihoanalitičko putovanje u meni bar probudilo želju da budem slobodna.
»Jedina je prava radost na zemlji pobjeći iz zatvora našeg vlastitog lažnog ja...« Ponovno Merton. On opisuje traganje za kontemplativnim životom. Ali i pisanje traži kontemplativni život.
Danas psihoanalizu odbacuju i elitisti, i seksisti i mekušci. Ja se ne slažem. Kako možeš voljeti sebe kao ženu ako samu sebe gledaš kroz zid od noževa? I kako možeš voljeti svojusestru ako misliš da su ti noževi napravljeni od čelika, a ne od vlastitog straha? Potrebno je da mi žene upoznamo sebe mnogo bolje no ikad. Nama su istine nesvjesnog potrebnije nego našim majkama i bakama. Nas zavode cinizam i beznađe. I bojimo se k sebi pustiti ljubav. Draža nam je »trula raskoš spoznaje da smo izgubljeni« (kako to zove Thomas Merton).
Psihoanaliza može razbiti beznađe. Ona može biti i molitva i meditacija. Ali se za nju hoće silna želja za promjenom.
Kad sam odlazila iz Njemačke, pisala sam fluentno. I dalje sam se bičevala, ali ne do potpune paralize. I dalje sam hvatala samu sebe u stupicu očaja, ali sam bar znala da je moj očaj bijeg od promjene.
Vratila sam se u Sjedinjene s rukopisima pjesama. I vratila sam se kući doista vitka. To nije bio cilj te psihoanalize, ali sam najednom imala razlog manje za skrivanje.
U dvadeset i sedmoj godini života odlučila sam postati piscem. Mislila sam da sam stara u usporedbi s Nerudom koji je počeo objavljivati s devetnaest godina, stara u usporedbi s Ednom St Vincent Millay koja je s devetnaest godina napisala Preporod (Renascence), stara u usporedbi s Margaret Mead koja je s dvadeset osam godina već bila svjetski poznata. I tako sam si dala rok do tridesete da uspijem, vjerujući da ću, kad jednom objavim knjigu pjesama, biti sretna do kraja života. Nada je bila moje mlazno gorivo.
Kako sam mogla znati da bi se objavljeni pisac teško mogao nazvati najsretnijim stvorenjem na svijetu? Henry nas je Miller nazvao »uraslim noktima«. Sjedimo tako i krčkamo se godinama, i vadimo trunje iz pupka, samo da bismo na koncu doživjeli antiklimaks, objavljivanje - koje počesto samo potvrđuje naše najgore strahove, jer tiska stvari koje bi o nama mogli reći samo naši najgori dušmani.
Za ženu je to zvanje dvostruko nesigurno. Žena pisac prije ili kasnije dolazi do problema pred kojima je žena koja vitla perom vječni autsajder.
Od spisateljica se očekuje da budu vodiči djevojaka koje prolaze kroz šikaru heteroseksualne ljubavi. Nama je dopušteno da budemo pučki romansijeri (i da nas tetoše muškarci koji vode konglomerate), ali nas zato lirkrit raja odbacuje kao kič-meštrice. Nama je dopušteno pisati putene bajke koje drugim ženama služe kao analgetik, kao bromid da budu zadovoljne svojom užasnom sudbinom. Ako to ne činimo, nego skrenemo u satiru ili stvaranje nastranih paralelnih svjetova, onda nas ne kude zbog naših knjigu već zbog našeg nesavršenog ženstva, zato što je ženstvo, po definiciji, mana.
Zašto? Zato što nije muškost.
No kakav bi bio moj život da sam se rodila kao muškarac? Moj me muž pokušava uvjeriti da bih, s obzirom na svoju obitelj, bila otjerana u ropstvo biznisa sa tehotechkejem, i da nikad ne bih ni postala piscem.
»Uspjela si pobjeći samo zato što si se rodila kao žena«, kaže on. »Da si bila sin, protratila bi život na prodavanje suvenira.«
Možda je u pravu, no ja vidim drugu sliku. Vidim kako mi je dano automatsko pravo na naslov muškog stvaratelja: jer muškarca koji piše ne smatraju automatski uzurpatorom.
Pisac muškarac zacijelo mora pronaći svoj glas, no mora li on prije toga uvjeriti svijet da ima pravo da ga traži? Ženski pak pisac ne mora samo izumjeti kotač, nego mora i uzgojiti drvo i posjeći ga, otesati ga u oblicu i shvatiti kako se valja. I tad mora pred sobom očistiti put (uz podrugljivo arlaukanje kibitzera).
Čak i danas, kad na jedan prikaz ženske knjige dolaze tri prikaza muških, smatra se neprimjerenim spominjati te postotke. Nije baš damski podsjećati da bi, da nije naše tvrdoglave neprimjerenosti, na jedan naš dolazilo dvanaest njihovih.
Ja sam se u svom knjiškom djetinjstvu uvijek poistovjećivala s muškim junacima knjiga, tako da sam na kraju pokušala pisati pikareskne romane za žene. Isprva sam to činila nesvjesno (Strah od letenja, Kako spasiti vlastiti život / How To Save Your Own Life). Kasnije sam tako činila namjerno, pa se s tom pikaresknom formom izrugivala u Fanny, iliti Istinita povijest pustolovina Fannv Hackabout-Jones. (Fanny, Being The True History of the Adventures of Fanny Fackabout-Jones). Pitanje Virginije Woolf »Što ako je Shakespeare imao sestru?« navelo me da se upitam Što ako je Tom Jones bio žena? pa da svoju ljubav prema osamnaestom stoljeću primijenim za istraživanje sudbine jedne žene iz tog doba.
Tad sam već znala da mušku herojsku formu svjesno prilagođujem ženskom neherojskom životu.
U tome je i bilo najveće veselje.
Ženama je bilo dopušteno malo herojskih priča. Arhetipovi vučjih i mjesečevih božica ponovno su oživljeni tek nedavno. U patrijarhatu ženske su priče beziznimno završavale brakom ili smrću. Sve su se druge alternative smatrale neprikladnima za priču.
Kao pisac-početnik u Heidelbergu, zbunjeno sam mozgala nad svim tim ograničenjima, i odlučila svoj prvi roman napisati s muškog motrišta. U tome sam otišla dokle me je odvelo oponašanje Nabokovljevih zrcalnih svjetova. A to znači ne dovoljno daleko. Budući da nisam znala što muškarci osjećaju u svom tjelesnom biću, morala sam stati i knjigu ostaviti nedovršenom.
Danas bih možda i mogla pisati s muškog motrišta. Živjela sam s dovoljno muškaraca da bih njihove osjećaje poznavala kao da živim u njima. Ali sam doznala i koliko je ženama nužno da se čuju i njihove priče.
Svaki pisac, rekao je netko, ili je muškarac ili je žena. Ali pred muškarcem je kalup koji može razbiti ili mu se prilagoditi; pred ženom je samo zavodljiva praznina. Pisci obično grade na temeljima prethodnika. Pomišljam na Biblos, Split, Carigrad. Krš jedne civilizacije pretvara se u arhitekturu sljedeće. A žene su pisci konzistentno gladne tog bogatog kreativnog krša. Osuđene zauvijek da krećemo od ničega, zapise smo naše civilizacije počele u skokovima i trzajima. Naše su matrijarhe učinjene nevidljivima, naši su mitovi sravnjeni sa zemljom. Čini se da stalno samo slušamo slavne muške pisce koji nam govore što mi zapravo nismo.
Za proteklih smo nekoliko godina izumjele neke nove oblike i iskopale neke stare tradicije. Ali na našu dozvolu da budemo stvaratelji tako smo se slabo navikle da smo sklone da jedna prema drugoj budemo nevaljale. Draže nam je da se međusobno denunciramo nego da zajedno denunciramo samozvane gurue koji su nas postavili kao rivale.
Kao feministice, od književnosti tražimo da obavi više no što to književnost uopće može: da podigne revoluciju, pokopa mrtve, podigne kipove našim najdražim junakinjama. Teško bi se moglo reći da to potiče književnost koja je zrcalo života. Život je mnogo gadniji no što to politika obično priznaje, i mnogo manje predvidljiv. Život je naprosto ono što se potom dogodi i kome. Tražimo li od života da bude smisleno političan, onda sakatimo svoju potrebu da sanjamo, igramo se, izmišljamo.
U ime feminizma neke od nas brane ženama da budu razigrani stvaratelji. Naši pioniri - Mary Wollstonecraft, Mary Shelley, Jane Austen, emilv Dickinson, Bronteove, George Sandi,
Coletre, Virginia Woolf, Simone de Beauvoir, Doris Lessing - užasnule bi se kad bi vidjele kako iz svoje umjetnosti istjerujemo igru i slobodu. Igra je krajnji izvor slobode. Postanemo li umjetnice agitpropa, onda bi nam bilo bolje da smo se rodile u Mussolinijevoj Italji, Hitlerovoj Njemačkoj ili Staljinovu Sovjetskom Savezu. Feministice se prije svega moraju boriti za slobodu izražavanja, jer će u suprotnom biti osuđene na šutnju - pri čemu će isprika biti »pristojnost«.
Ali, kad sam 1971. objavila Voće & povrće, sve to, dakako, nisam znala. A ta se knjiga pojavila kad i američko izdanje Ženskog eunuha (The Female Eunuch) Germaine Greer. Budući da se u zraku osjećao nov zapuh feminizma, bila je dočekana toplo. Koliko je to za knjigu pjesama uopće moguće.
Moj je izdavač priredio zabavu na fantastičnom štandu s voćem i povrćem, u dućanu zvanom Zimska tržnica na Third Avenue. Na pločnik su iskoračili sjajni sanduci s voćem. Limuni i naranče presijavali su se na suncu.
Ja sam nosila purpurne čipkaste »vruće hlačice« i odgovarajuću bluzu s džepovima Strateški smještenim na bradavice. S purpurnim bakinim naočalama i purpurnim cipelama, nadala sam se da izgledam primjereno neprimjereno - kao što je to 1971. bilo de rigueur.
Okolo su miljeli pjesnici i izdavači, jeli voćne valjuške i uzajamno se podbadali duhovitim dosjetkama.
Sjedila sam na sanduku s narančama i čitala pjesmu o luku:
Ponovno razmišljam o luku, s njegovim dvjema O ustima, nalik na otvorene rupe u nikomu. Dolje s vanjskom kožom, ružičasto smeđom, što je gulim & otkrivam zelenkastu sferu, ćelavu kao mrtav planet, sklisku kao staklo & vonj skoro animalan. Razmišljam o njegovoj sposobnosti da izmami suze, njegovoj sposobnosti da sam sebe pomno promatra, da se razleti na sve strane, sloj po sloj, u traganju za svojim srcem koje je naprosto samo još jedan predjel kože, samo dublji & zeleniji. Prisjećam se Peer Gynta. I razmišljam o njegovu ponekad dvostrukom srcu...
Moje se guljenje utopilo u žamoru zabave. Karen Mender, lijepa mlada publicistica koja je i organizirala zabavu uspjela je, začudo, ekipu večernjih vijesti nagovoriti da dođe. (Mlak dan u Vijetnamu, pretpostavljam.)
Mene su snimili na video-vrpcu kako sjedim na narančama i izgovaram nečujne riječi o luku. Moje su prepone bile izložene kao u vitrini. Baš kao i moje sandale s visokim potpeticama, koje kao da su govorile »jebi me«.
»To se može dogoditi samo u New Yorku«, rekla je zvučna pratnja, »promocija knjige u voćarnici i povrćarnici«
»Što mislite o poeziji?« upitao je reporter mesara.
On je promljackao veliku cigaru i rekao:
»Iskreno govoreći, više volim meso.«
»Zaista?« upitao je reporter, nasitno ga vabeći dalje.
»Voće je fino, ali se iz njega ne može izlupati dobar kotlet.«
Meso uvijek ima zadnju riječ.
Večernje su to vijesti odvrtjele dvaput, propustivši pritom spomenuti ime knjige, ime izdavača i autora.
Pjesme su ipak krenule u svijet, i vratile se sa svojim novostima. Počela sam primati pisma, pozive, prikaze, polaroide golih muškaraca, košare voća, luka, patliđana. Predlagali su mi recitale, dodjeljivali pjesničke nagrade. Sitni časopisi koji su me prije otresali, sad su me pozivali na suradnju. Ponudili su mi da predajem pjesništvo u mom svetištu, u »Y« u 92nd Streetu.
Moji studenti i ja sastajali smo se oko jedaćeg stola u stanu na West Sideu u kojem sam živjela s Allanom Jongom. Tu su se začinjale pjesme, tu su se i prepisivale, cvjetale su ljubavne veze, ginuli brakovi. Moji su me učenici učili o pjesništvu i životu.
Svoje sam nove pjesme skupila u svezak s naslovom Poluživoti.
»Gdje je roman?« upitao je Aaron.
»Dolazi«, zaklela sam se. Ali ja sam se još uvijek vrpoljila nad Čovjekom koji je ubijao pjesnike, a znala sam da mu ne mogu pokazati to. (Na koncu mi je napravio veliku uslugu što je to odbio, i potakao me da napišem roman u stilu što su ga otkrile moje pjesme.)
U lipnju 1971. smo Allan i ja krenuli na Psihoanal itički kongres u Beč - bio je to prvi povratak psihoanalize u taj grad sve otkako je 1939. iz njega Freud pobjegao pred nacistima. Tu će biti Anna Freud, a također i Bruno Bettelheim, Erik Erikson i Alexander Mitscherlich.
Iz Engleske je došao lijep i mlad psihijatar odjeven u mirotvorne ogrlice i indijsku halju. Pala sam na nj kao tona psihijatrijskih knjiga.
On će postati muza mog prvog romana.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:43

Слика




Glava 8
Strah od slave

Častohleplje mi bješe idol, što se razbi, pred svetištima jada i užitka 
George Gordon, Lord Byron, Don Juan

Da su moje knjige slabije, ne bi me zvali u Hoolywood, a da su bile bilje, ne bih im došao.
Raymod Chandler Izabrana pisma Raymonda Chandlera, uredio Frank MacShane

Pazi što želiš u mladosti jer to ćeš dobiti u zrelosti.
Johann Wolfgang von Goethe

Strah od slave

Beč je bio ponovno uranjanje u nacističku prošlost. A put U Evropu u mojoj je obitelji uvijek bio izlika za uranjanje u primordijalne sokove njihova stvaranja. Svi su oni bili veliki putnici i veliki nezadovoljnici. Evropa je bila mjesto gdje su se prebirale uspomene, gdje su se raspirivali zapretani snovi, ideali, priče, seks. Moj djed je za čitavog svog života u New Yorku sanjao o Parizu na prijelomu stoljeća; moja je majka sanjala o pariškoj izložbi 1931. sa svojim modelima Angkor Wata, i o lijepim mladićima koji su je progonili, nju u zavrnutim svilenim čarapama i preslatkom šeširu nalik na zvono. Ona i tetka ludovale su za Bremenom (koji je kasnije prekršten u Liberte, prvu kadu na kojoj sam i ja prešla ocean), gdje su ih nacistički dječaci s kosom nalik na lakiranu kožu i namirisani kolonjskom vodom s mirisom ljubičice progonili kroz secesijske salone, ni ne znajući da su one Židovke. (Moja je majka uvijek imala najviše obožavatelja.) Od Bremena do Libertea, gazili smo njihovim pomorskim stopama.
Bila je to obiteljska tradicija: Evropa je za nas bila seks - mjesto gdje je grižnja savjesti odlazila u mirovinu, gdje su plesačice can-cana sijevale gaćicama a momci s kojima si se ljubila pod mostovima rasplinjavali se u Seini, ili Temzi, ili Arnu, bez ikakvih posljedica. Evropa je bila jednodnevna postaja s momcima koji su jedva natucali tvoj jezik i zato nisu mogli pričati. Evropa je bila poezija i bakanalsko ritanje i vino i sir i zemlja Dvanaest kraljevni plesačica. Tu se više ništa nije brojalo. Na koncu konca, mi smo se izvukli na vrijeme. Holokaust nas nije spalio. Ali smo se zato igrali s opasnošću na rubu plamena, lickali seks, zazivali konflagraciju. Zbog činjenice da smo tako za dlaku izbjegli najveći pogrom u ljudskoj povijesti, Evropa je za nas američke baby-boomere bila još više seksi. Bog je stvorio samo dvije sile - ljubav i smrt - i kad god se one najviše primaknu srcu, najljuća je i jara.
Upitana »Bi li htjela u Evropu, Nana?« stojednogodišnja je baka mog sadašnjeg muža odgovorila (kako je to činila već godinama): »Bila.«
Ali moja obitelj nikad nije okrenula leđa staroj domaji. U ljeto moje trinaeste godine života, pošla sam s roditeljima u Evropu na Liberteu, i ondje kroz Grosvenor House, George V i Trianon Palace Hotel u Versaillesu vukljala toaletnu torbicu s petnaest ruževa, lakovima za nokte u dvadeset nijansi. Očijukala sam sa svim majušnim lift-bojevima što su se dizali u svojim zlatnim kavezima. Plesala sam s udvaračima i zvala ih otvaračima. U ljeto svoje devetnaeste godine života, spakirala sam stvari i pošla u Torre De Bellosguardo u Firenci studirati talijanski, a ljeti godine u kojoj sam navršil a dvadeset treću, vratila sam se činiti isto, ali bez labave isprike ljetne škole.
Zaljubila sam se u Italiju kao u muškarca - muškarca s mnogo campanila. Od tada pa zauvijek, Italija je za mene bila zemlja ljubavi. I ona je to još i danas - iako sad valovi na zakatranjene obale izbacuju plastične boce i kondome, i unatoč tome što VIP danas znači visite in prigione19.
Willkommen in Wien pisalo je na panou. To nije bila Italija, ali je bilo blizu. Odmah preko Alpa ležala je zemlja Jebanija, ljutita plesna čizma, koja je šutala Siciliju u azurno more. A Beč je bio čaroban, usprkos tome što je bio prepun nacista i psihoanalitičara i usprkos tome što sam bila s mužem.
No i za to sam se brzo pobrinula, jer mi je odmah upao u oči primjereno neprikladan protagonist, u kojeg sam se odmah i zaljubila - bio je to radikalni laingijanski psihijatar- hipik s čudesno lijepim zelenim očima (od kojih je jedno bilo razroko), s kuštravom plavom kosom i obiljem feromona. Ja sam željela samo izlet da malo razbijem bračnu dosadu, ali sam izabrala demonskog ljubavnika kojemu je od svega najdraže bilo uplitanje u tuđe živote - i spletanje sa ženama drugih psihoanalitičara.
Njegovo je pravo ime bilo tako apsurdno da ga vjerojatno ne bih ni mogla staviti u knjigu. Umjesto tako, zvala sam ga »Goodlove« - u nadi da ću tako dozvati Clarissinog gospodina Lovelacea. Što se ostaloga tiče, uglavnom sam ga motala oko prsta. Kad čovjeka smjesta obuzme požuda, to vodi u motanje. Kad zaljubljenik izgubi vlast nad sobom, onda mora igrati pikado s objektom svog emotivnog kaosa. Uz ljubav ide i pikado. Strelicama se služio čak i Kupidon. Probodena kroz srce, osvećivala sam se istom mjerom.
U svim javnim zgodama - na večerama na Dunavu, banketima u Rathausu, konferencijama blistavih psihoanalitičkih zvijezda sa slušalicama - mi smo kočoperno očijukali. Svi su to opažali. Baš kako i treba. To nam je dalo potreban poticaj. Nama nije bilo toliko da se jebemo jedno s drugim koliko da sve druge jebemo u glavu - napose mog muža i mog psihijatra. Ali moj psihijatar sve to nije ni gledao. Samo muž jest.
Nakon preliminarnog uboda u bečkom pansionu u kojem su odsjedali svi Britanci, shvatila sam da je nepouzdan u krevetu. Pa ipak sam šiznula za njim. Njegove su me riječi zavodile. On nije želio ništa manje no da me spusti do dna mene same. I došla sam u napast. On je bio zavodnik kojeg sam tražila.
Tog je proljeća izišla moja prva knjiga pjesama i sad sam tražila nagradu. Izlazak je knjige u meni uvijek izazivao glad za kaosom. Knjiga zapovijeda i označava kraj jednog odlomka života. Ta faza je sad gotova; uskoro počinje sljedeća. Tražila sam splav koja će me prebaciti preko Rubicona. A moja je splav uvijek bio muškarac.
Dođoh, vidjeh, i bijah pobijeđena. Moj dar pretvaranja roba u gospodara nije me iznevjerio. Moje srce i moja pica lupale su stari ritam: uzmi me, uzmi me, uzmi me ili ću crći.
Moj muž i ja probdjeli smo čitavu noć analizirajući tu privlačnost. To ju je trebalo ugušiti, ali je ona od toga postajala samo još oštrija. Budući da je svaka knjiga guljenje kože, sad sam bez nje. Htjela sam da mi izraste novo tkivo da pokrije krv.
Ljubavna veza dovodi baš do toga - izaziva izrastanje novog omotača, pa makar to bila i samo krasta. U svemu tome čak ne mora ni biti ljubavi. Taj je čovjek bio lijep samo meni. Ali me on provocirao, a provokaciju doživljavamo slično kao ljubav.
Nakon dva tjedna toga, odjezdili smo zajedno u njegovom MG-u bez ikakva određena cilja. Bezočan čin, čin regicida. Allan je bio kralj, a ja atentator. Željela sam ubiti kralja u svojoj glavi. Šah nije bio dovoljan. Čovjek je morao biti od krvi i mesa. I morao je govoriti, filozofirati, izazivati, a ne se samo jebati. Poput svih mojih ljubavnika, i on mi je u grudima zacijelo probudio lavicu. On je rekao: »Nećeš, ne možeš.« A ja sam odgovorila: »Mogu! I hoću!«
Kako budalast početak putovanja! Krenuli smo prema Alpama i u cik-caku prošli alpske prijevoje. Salzburg, St Gilgen, Berchtesgaden, Hitlerovo gnijezdo. Zastali smo u skromnom konaku s doručkom. Bilo nam je suđeno da jedno drugom nikad ne budemo tako dragi kao prvog dana našega poznanstva.
U mene se uvaljala panika. Da je nekako smiri m, ispričala sam priču svojega života. »Adrian Goodlove« me nukao da nastavim, provocirao me na iskrenost. Kad srno stigli u Pariz, čula sam već čitavu svoju priču - iako je bila potrebna vještina jedne Seherezade da zadržim njegovo zanimanje. Razumije se da sam sve uljepšala, da sam pretjerivala i izmišljala nepostojeće rođake. To čine svi pripovjedači.
Izbacio me u Parizu, bez automobila. Mora se naći sa svojom curom i djecom. Ja sam pobješnjela. Ugrizla sam ga za usne. Ugrizla sam ga za vrat. On se nasmijao i zamolio me da mu dam knjigu pjesama s posvetom. Nakon tog silaska u Had na Lijevoj obali, u stilu Millera, Orwella, Hemingwaya i drugih srušenih idola, ubrzo sam vratila izgubljenu dušu, a malo potom i muža.
Taj psihijatar-hipik i ja sreli smo se ponovno u Londonu, na Hampstead Heathu. Sjedili smo u Keatsovu vrtu i čekali da slavuj zapjeva. Adrian, moja muza, dao mi je početni poticaj da napišem knjigu.
»Napiši je«, rekao je. »Neće ti biti žao.«
»A poslije?«
»Napisat ćeš još jednu i još jednu«, odgovorio je.
»I to je sve?«
»To je sve, nema drugog. Završiš i onda opet iz početka.«
»Što ako ne doživi uspjeh?«
»Kakve to veze ima s tobom? Ti si pisac, a ne kritičar svoje knjige.«
»Što ako je to ne mogu?«
»Moći ćeš. Znaš da možeš svladati svoje strahove. A pisac je upravo to - pobjeditelj straha.«
I tako sam otišla kući i počela. Kad god bih se počela kolebati, pustila bih zapis njegova glasa. Budući da je bio snimljen na autocesti kraj Munchena, čulo se zviždanje kamiona i trubljenje truba. Ali i kr oz svu tu grmljavinu prometa, čula sam njegov glas kako me izaziva.
I još ga čujem. On me postavio na moj put. Napisala sam tu priču o skitnici u bijegu. Okvir je bilo moje glumljenje Šeherezade. Svakog dana, svake noći, pisala sam uz divlje lupanje srca. Bila je to napola ispovijed, napola izazov. Napisala sam je jer sam mislila da ne mogu. Gonila me sila straha.
Knjigu sam počela u rujnu, i u lipnju sam već imala prvopis - ali ne i kraj. Taj me kraj stajao više boli no sve druge knjige uzete zajedno. Znala sam, štogod moja junakinja učinila na kraju, za nečiju će to politiku biti krivo. I tako sam je ostavila u kadi za kupanje, ponovno rođenu.
I to je ponovno rođenje stvarna poanta. K njemu nas mogu dovesti razvod, vjenčanje, smrt, ali i ne moraju. Romani su danas općenito skloni razvodu. U prošlom su stoljeću biti skloni vjenčanju. Ali nijedan kraj nije važan kao junakinjino ponovno rođenje. Baš zato što su tolike heroine na kraju umrle, ja sam željela da se moja ponovno rodi.
Kad sam skupila oko četiristo stranica, pohitala sam u izdavačev ured i bacila mu ih na stol. Možda on stekne mišljenje da to i nije nikakav roman. Izletjela sam kroz vrata i otišla na Cape Cod gdje su psihijatri ljetovali.
Kad me Aaron nazvao da mi kaže koliko ga je knjiga ushitila, ja sam bila daleko i skoro sam ga se bojala slušati. Kao kroz maglu sjećam se njegovih riječi: »Tu ima svega što treba - feminizma, seksa, satire, višeznačnosti, ona priča priču s jedinstvenog motrišta.« Zar je moguće da je to moja knjiga? A onda sam uronila u šestomjesečni proces baktanja s krajem.
Od svega se najviše sjećam čekanja da mi vrate knjigu iz tiskare. Noću me mučio užas i strašno sam se znojila i predviđala propast. Znala sam da je ta knjiga manifest emancipacije. Ali nisam znala hoću li znati kako da budem slobodna.
Noću bih ležala budna obuzeta željom da poderem ugovor, da povjerim knjigu zaključanoj ladici svog pisaćeg stola, da je spalim na plaži! Izdržala sam zahvaljujući samo čistom prkosu. Nisam više znala Čemu to prkosim. Sebi? Svome mužu? Svojoj obitelji? Tradiciji koja prkosne žene osuđuje na smrt? Znala sam, pa ipak nisam znala, što sve to radim.
Blokade pred pisanjem opet su se vratile. Da ih nadmudrim, knjigu sam napisala na brzinu, ali mi je za posljednjih pedeset stranica trebalo koliko i za prve četiri stotine. U tom su smislu ilustrativne odbačene verzije. U jednoj od njih Isadora piše duga pisma u stilu Herzoga Freudu, Coletti, Simone de Beauvoir, Doris Lessing, Emily Dickinson. U drugoj umire od zeznutog pobačaja. U još jednoj daje Bennettu nogu i odlazi u Walden Pond živjeti sama u šumi. U još jednoj mu obećava da će mu biti vječna robinja, i on je prima natrag.
Ništa od toga nije valjalo. Svršetak je knjige magični amulet kako za svog autora, tako i za čitatelja. Mi znamo da knjige izazivaju zbivanja, i zato se povlačimo, želeći ih poništiti. Vratila sam se na ono što sam znala da moram učiniti: učiniti kraj konzistentnim karakteru junakinje. Ona je krenula svojim putem, ali još nije Stigla. Ona neće puzati, ali još neće ni odletjeti. Promijenit će glavu, ali ne i stol za kojim piše. Ne još. Jer još nije sasvim spremna. Jer mora prijeći još jedan prijevoj.
Kad je knjiga počela kružiti u blijedozeleno uvezenim probnim otiscima, počelo je šuškanje. Ja to nisam shvaćala. Odjednom i oduševljenje i denunciranje. Netko je ukrao otiske i dao ih u optjecaj. Naprosto su nestali.
Kad se počeo slutiti uspjeh, moja se panika pojačala. Znala sam da želim uspjeh, no želim li ga na taj način? Golotinja me te knjige užasavala. Pisala sam na vlastitoj koži i stala pred svijet kao gola tetovirana dama. Upalila sam vatru.
Prvog ljeta na Capeu, sanjala sam da izbrišem sve što sam napisala; drugog ljeta na Capeu, već je bila u probnim otiscima. Patila sam zbog kraja, zbog redigiranja (čak sam na magnetofon snimala dijaloge da vidim zvuče li stvarno). Već sam doven20 nad rukopisom s kistom korekturnog laka u ruci, sve dok me nisu drogirala isparavanja.
Dan izlaska knjige u studenom 1973. vrebao je na mene kao dan kad će na gradski trg dovesti giljotinu. Da sam mogla pod nju gurnuti glavu i izvući se iz sve te bijede, to bih rado i učinila.
Sposobnost opažanja i opisivanja osjećaja obično prati i izvjesna preosjetljivost. To baš ne doprinosi blaženstvu podsvijesti. Pisci su sumnjičavci, kompulzivni ljudi, flagelanti. Ta se tortura prekida samo u kratkim trenucima.
I tako je knjiga izišla u svijet, i sama si prokrčila put, doživjela vlastitu sudbinu. A ta sudbina nije predvidiva. Nije to ni sudbina nijednog djeteta, već roditelji samo stoje po strani, grizu nokte i mole se Bogu.
Dvije godine potom već sam bila slavna, s broširanim izdanjem na vrhu popisa bestselera većim dijelom godine. Moja je slava teško bila ona za kojom bi hlepio doktorand književnosti. Televizijski intervjui i udarne teme, fotografi na obraslim dinama oko moje unajmljene kolibe na Malibuu, propali pregovori s filmašima, hollywoodska bombastika i isprekidano zagađivanje drogom. Ali tu su također i molbe da im dam svoje donje rublje (neoprano, ako je moguće), pisma u boci od ostavljenih Robinsona, koji su mi željeli brodolom da ih spasim. Uslišane su molitve uvijek gore od neuslišanih. Digla sam se protiv vlastite kompulzivne potrebe za samouništenjem. Što sam htjela, to sam i dobila; sad nisam mogla dočekati da to bacim od sebe.
Kad je đak spreman, pojavljuje se i učitelj. Moj je učitelj samouništenja bila Julia Phillips. U toj je specijalnosti preda mnom imala lijepu prednost. Kad sam je upoznala - tu grudu živaca od četrdeset kilograma, iz čije su kose praštale iskre kao žabice - smjesta sam se zaljubila. Njezina je energija bila manična; govorila je bez prestanka; imala je dijete, Oskara, poslušnog muža. Upravljala je svijetom iz Sherrv-Netherland Hotela. Godine 1974. to za žene baš nije bilo uobičajeno.
Jedna od junakinja Edne O'Brien kaže na jednome mjestu da su filmski ljudi opsjednuti demonima, no u vrlo niskom obliku.
No demon je nekoć bio demon - stvaralačka sila - i Julia je bila i to. Iz nje je isijavala energija, isijavale su ideje, svojevrsna karizma. Ispunila me strahopoštovanjem prije nego sam je zamrzila.
Počela mi se udvarati da joj dam filmska prava za Strah od letenja, pa ih je napokon trajno otkupila za skromnu opciju i 50.000 dolara.
Čak ni 1974. to nije bio neki posao. Sporazum se potom otegao najmanje godinu dana, i pritom su se u kompjuteru magično mijenjale klauzule. Ja sam u međuvremenu pisala svoj prvi scenarij, i sudjelovala na beskrajnim tematskim konferencijama u Sherry- Netherlandu sa svojim uzorom, i onda se jednog lijepog dana pozdravila i sa svojim brakom. A vani je bila knjiga koja je postajala sve slavnijom. Prvi su znak toga bili vagoni pisama.
U trenutku kad sam ujesen stigla u Californiju s prvopisom scenarija pod mišicom, Julia se već uspela na novu razinu uživanja droga. Mi kako nisam znala ništa o kokainu, mislila sam da je samo gruba i uvredljiva.
Čekala bih je u hotelskoj sobi - u Beverly Hillsu - a ona bi me nazvala i rekla:
»Na autocesti San Diego došlo je do sudara. Zakasnit ću jedan sat.«
Sat kasnije nazvala bi me njezina tajnica i javila mi za još jedan sudar, nepredviđeni hitni sastanak ili dječju zdravstvenu katastrofu. Kad bi se sati popeli s dva na šest, počela bih se osjećati kao žrtva i bjesnjeti.
Na isti je način od sebe odbijala i režisere i glumice, a na svoje je ponašanje samo odmahivala rukom sa svojevrsnom slijepom drskošću koja je istodobno inspirirala i deprimirala.
Govnomlati znadu čovjeka ushititi. Svi mi mrzimo licemjerje svijeta i svi bismo ga zbog toga pozvali na red, ali kad neki govnomlat postane licemjer, to je izdaja mučnija od ijedne druge. Kao što kaže Auden: »U moralnom smislu manje zbunjuje kad te namagarči trgovački putnik nego biskup«. Julia nije bila biskup, ali sam ja u njoj vidjela bar visoku svećenicu govnomlatstva: buntovnicu nad buntovnicama.
Između sastanaka koji se nikad nisu dogodili i u povodu poslova vezanih uz publicitet knjige, imala sam pune ruke posla sastajući se i zaljubljujući u Jonathana Fasta, s čijim sam se roditeljima sprijateljila kroz društvene večere kod Untermeyersa. Julia je u međuvremenu imala pune ruke posla odbijajući svojim ružnim ponašanjem sve živo u filmskom svijetu. I kad je Julijino ludilo otjeralo sve živo, od režisera poput Hala Ashbyja i Johna Schlesingera do glumica poput Goldie Hawn i Barbre Streisand, Julia je na kraju odlučila da film režira sama.
I tada sam puknula. Zanemarimo li kratki kurs režije na Američkom filmskom institutu, Julia je bila početnica - i to grandiozna. (Što sam, dakako, bila i ja, ali ja nisam kanila režirati film.)
U tom smo trenutku Jonathan i ja već živjeli zajedno na Malibuu i ja sam se pokušavala iskobeljati iz braka s doktorom Jongom. Naša je kuća na Malibuu imala vodeni krevet s pogledom na Tihi ocean, toplu kadu s pogledom na Tihi ocean, i središnji džunglom ispunjen atrij s otvorenim elementima. U njemu su se igrali sljepići i gušteri. Jednom sam, vrativši se kući, u dnevnoj sobi zatekla zmiju - i to ne od onih koje obično nalazimo u dnevnim sobama na Malibuu.
Kuća je bila jedna od onih igračaka kakve sklepavaju scenski tesari, za potrebe radnog seksa radnim danom između producenta i starlete.
Bili smo sretni. Bili smo zaljubljeni. Ali smo bili i traumatizirani.
Newsweek je o meni pravio udarni članak, pa je po nevenu i bugan-vili usadio fotografe. Jonathan je pokušavao otpočeti karijera scenarista pa je patio od uobičajenih muka zbog odbijenih tekstova. Ja sam se pokušavala isključiti iz svijeta i napisati drugi roman - iako su me prijatelji pisci uvjeravali da to nema nikakva smisla, zato što će sve što napišem poslije Straha od letenja vjerojatno biti prokleto, a u američkom životu i tako nema drugog čina (ili druge šanse).
»Piši scenarije«, rekao je Mario Puzo, »tu leži lova.«
Mala diplomirana šmrkavica, kakva sam bila, ogledavala sam se po Malibuu - s njegovim smrknutim multimilijunerskim Amerikancima etničkog porijekla što su jurili po plaži i postajali sve bogatiji i nabrušeniji - i razmišljala samo o Književnosti s velikim »K«.
»Ako ne napišem drugi, kako ću napisati treći?« upitala sam Marija.
»Ako ne napišem treći, kako ću napisati četvrti, a ako ne napišem četvrti, kako ću napisati peti...«
I tako dalje.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:43

Слика


Željela sam biti Ivy Compton-Burnett ili Simone de Beauvoir, a ne Robert Towne.
»Budale ginu«, promrmljao je Mario Puzo.
Ili je možda rekao samo:
»Schmuck.«
Jesam li u Hollywoodu? Ali, molim, onda ću biti Isherwood, Huxley ili Thomas Mann - nipošto braća Mara. Moja bi mi uzvišena shvaćanja književnosti uvijek podapela nogu.
Ili je to možda bila iskvarena verzija očeva estradnog poduzetništva.
Nekako u doba kad je Julia stavila ruku na kormilo i proglasila sebe režiserom a ja samu sebe pomazala u Majstora književnosti, susrela sam izvjesnog muškarca. Netko ga je doveo na zabavu u našu kuću na plaži. Mogao je to biti bilo tko. Te godine kad sam bila doista slavna u našoj se kući u Malibuu jatila hrpa gadnih tipova.
»Ovo je moj prisni osobni prijatelj«, rekla je svodnica, i pritom se poslužila tim izrazom koji označuje potpuno nepoznavanje značenja riječi »prijateljstvo«.
Od čega živi taj prisni osobni prijatelj nije bilo baš nimalo jasno. Kako je mogao istodobno biti i poslovni menadžer, i privatni menadžer, i producent i krotitelj lavova?
A mogao je. Jer to je Hollywood.
Nije novost ni za koga (osim za snobovsku literarnu mene iz 1974.) da je Hollywood vrvio i vrvi tipovima koji su toliko isprali svoju prošlost da sad sliče sažetim biografijama karakternih glumaca. Financijske mutljaže se ispuste. Neuspjesi se brišu a uspjeh se proglašava bez obzira koliko dalek bio. A pod je, kao jesenjim lišćem, posut usput spomenutim slavnim imenima.
Gospodin »menadžer« je imao šmirkave zelene oči i kuštravu prosijedu kosu. Sjećam se da je nosio Zunijev nakit i lanene tunike slične rimskoj togi - ali to zacijelo nije istina. Tvrdio je da je u mladosti bio propovjednik na kršćanskim karnevalima. Tvrdio je za sebe da je raskajani grešnik, i da je ugledao svjetlo, haleluja. Podsjećao me na starog kršćanina koji drži govor prije no što će ga baciti lavovima. A čini se da sam i ja njega podsjećala na isto.
Taj je gospodin počeo sipati riječi kraj tople kade i plamenog utonuća pacifičkog smiraja (pri čemu smo si oboje čestitali što smo se na njegovoj pozadini tako lijepo ocrtali). On je pratio probe Straha od letenja u tračerskim rubrikama. I zgražao se u moje ime.
»Ona sad sebe proglašava režiserom, a ne može niti s jednim glumcem izdržati više od jednog snimanja. Sve to nisu moja posla, no ako ikad poželiš da sredim nešto oko tog sporazuma, mogao bih ti vratiti prava. Ona te zajebala. Htjela te nasukati. A agenti su se urotili i naveli te da to potpišeš.«
Bila je to udica. Mozak mi je kuckao kao pakleni stroj. Moj se govnomlat probudio i sad je lutao u potrazi za plijenom kao glavni lav. A moj se govnomjer pokvario.
A nekoliko dana potom mene su i Jonathana pozvali da se upoznamo s lavovima novog prijatelja.
Držani u tajnom pustinjskom kanjonu, oni su se šetkali u okolišu friziranom tako da izgleda kao afričko presahlo korito.
Jona i mene pozvali su da ih mazimo, da ležimo oko njih, na njima, između šapa. Pozirali smo za polaroide koje ćemo odnijeti kući Howardu i Bette Fast na Beverly Hillsu, znajući da će oni na ovo reagirati primjerenim roditeljskim židovskim smijuljenjem.
Naš je krotitelj skakao između lavova, i urlao na njih da dokaže da se može derati na koga hoće. Mahao je klupčicama, stolicama, bičevima. Njegova žena, lijepa glumica koja je rijetko kada radila, kao da se prema njima odnosila s podjednakom strašću.
»Budite pametni i iziđite iz kaveza«, rekla je zloslutnim glasom. »Ovo bi moglo biti gusto.«
Stajali smo vani i gledali kako naš krotitelj stavlja ruku u bocca di leone, pa se smiješi. Kako sam mogla znati da to pokazuje moju ulogu u čitavoj toj priči?
Iz lavljeg smo brloga otplutali u pravni ured. Gospodin »menadžer« objasnio mi je zašto je parničenje s Juliom, Columbia Pictures i ICM posve sigurno i neriskantno. Ja sam mislila da on to govori o meni, no on je, naravno, govorio o sebi. Pribavio je vlastitog pravnika, ponudio mi se za producenta, i tako me poput ukroćenog lava utjerao u najgori užas mog života (kompletiran svjedočanstvima agenata, koji su držali telefonske adresare s golemim rupama, nalik na ementaler). Pritom je, dakako, obećao da će preuzeti sve troškove, ali su njegova obećanja bila obećanja karnevalskog propovjednika.
Ako vam itko ikad obećava »besplatnu« parnicu ili da više nikad u životu nećete morati platiti porez, smjesta trčite u zaklon. Jer su pritom na meni izveli i trik s porezima, i to otprilike u istom trenutku mog života, i to plaćam od tada pa sve do danas. Te dvije katastrofalne pogreške u prosudbi postale su sredstvo za uništavanje, u jednom zajedničkom praktičnom pakovanju, i mene i moje slave.
Odgojena na filmovima u kojima mali čovjek pobjeđuje sustav, o sudu nisam imala pojma ni koliko miš o degustaciji sira.
Svaka bi budala znala da je tužiti filmsku kompaniju u gradu Burbanku pametno koliko i ući u lavlji brlog u pustinjskom kanjonu. Moj je novi savjetnik očekivao brzu kapitulaciju i trenutnu pobjedu. A pokazalo se da on sa stvarnošću ima još manje veze nego ja.
Parnica je bila najavljena u novinama, potom pokupila gnusni publicitet kakav takve stvari obično pokupe, i onda se otegla u vječnost. Nakon sve te halabuke bilo je prilično teško napisati drugi roman. (Strah od letenja, kad sam ga pisala, meni je izgledao kao šegrtski posao, a sad mi je trebao postati nadgrobnim spomenikom, ili mi je bar »ševa bez šlica« trebala postati epitafom). Ali pisanje drugog romana u doba dok sam vodila parnicu, bilo je baš staza s preponama koja mi je trebala u životu da se osjetim trulo kako i priliči nakon tolikog uspjeha. Svi su mi savjetovali da se u to ne upuštam. Umjesto da ih poslušam, pustila sam da me obuzme njegov duh i zaključila da sam ja, a ne moj svekar, Thomas Paine i Spartak u jednoj osobi.
To mi je sjebalo dvije godine života koje su mogle biti pjesma. Sve se završilo, kao što je mogao predvidjeti svatko pri zdravoj pameti, totalnim pravnim porazom, golemim računima i izostankom filma. Godine 1975. ponovno sam se doselila u New York, pa krenula diljem svijeta promovirati svoj drugi roman Kako spasiti vlastiti život (How to Save Your Own Life), da bi me stalno ispitivali samo o »ševi bez šlica« i parnici. Vrativši se u New York, počela sam pisati treći roman, o starom kršćaninu i prijatelju lavova, ali sam ga se uskoro okanila i ponovno uronila u svoju staru zaštitnu mrežu s Barnarda, u bezopasnu retrospektivu osamnaestog stoljeća. Počela sam istraživati pikaresknu priču o djevojci sirotici koja je postala poetesom, vješticom, hajdukom, prostitutkom, te napokon majkom krasne djevojčice, trijumfirajući tako nad svim nesrećama - što je bila savršena heroina da iskupi moj život poslije stjecanja slave.
Tijekom čitavih pet godina što sam radila na toj priči iz osamnaestog stoljeća, bila sam neusporedivo sretna, a pri raspletu radnje, i ja sam rodila bebu. O njoj sam pisala gledajući je Fannynim očima:
Čudila sam se tada sićušnom prćastom Nosiću (na kojem je bila skorena Krv utrobe), i sićušnim ručicama koje su tražile nepoznate ruke za koje će se uhvatiti, i sićušnim ustašcima što su slijepo sisala još nepoznata prsa, i sićušnim nožicama koje još nisu znale kojim će stazama hoditi i po kojim kontinentima koje tek treba otkriti, i po kojim zemljama koje se tek trebaju roditi.

»Dobro mi došla, mala neznanko«, rekla sam kroz suze. »Dobrodošla, dobro došla.« A onda me svladalo slano more mojih suza, i zaplakala sam u velikim plimnim valovima rasola. O, plakala sam sve dok same moje suze nisu isprale dio skorene krvi na obrazu djetešca, i pokazale mi njegovu prozračnu kožu, boje ljetnoga svanuća.
Kad sam ulazila u bolnicu, nisam znala rađam li to ja ili moja junakinja. Dosljedno tome, na Mollynom je rodnom listu isprva pisalo »Belinda« - što je ime Fannyne kćeri. Otkrila sam svoju zabunu, pa sam ležala u krevetu i smišljala imena za svoje prelijepo dijete. Glissanda, Ozma, Rosalba, Rosamund, Justina, Boadicea... žvrljala sam u blok. A onda mi je na pamet pala Molly Miranda. I Jon se s tim složio.
»Dobro si se toga sjetila, mama«, kaže Molly.
Mollyno je rođenje iskupilo sve, a Fanny je učinila ostalo. Pretpostavljam da Fanny volim najviše od svih svojih romana (do sada) zato što mi je njegov jedinstveni izazov pružio duboko zadovoljenje. Bio je to izazov rekonstruiranja jezika i zapleta osamnaestog stoljeća, okretanja naglavce muške pikareske, i učinio me potpuno sretnim kakva nisam bila od šeste godine života - što je činio i moj brak s Jonom, sve dok to nije prestao činiti.
Lakše je pisati o bolu nego o radosti. Radost je nijema. Nakon grča života u orbiti, najednom sam bila sretna što sam opskurna, skrivena na ladanju.
Razmišljali smo da se preselimo u Princeton zbog knjižnice, u Berkshires zbog krajolika, u Key West zbog svjetla, u Colorado zbog brda, ali smo konačno završili u Westonu, Connecticut (s knjižnicom Beinecke i Manhattanom na dometu automobila), gdje smo poživjeli skoro idiličnim životom: pisanje, joga, psi i kuhanje. Pri tome smo pogriješili samo jednom, kad smo dopustili da nas magazin People fotografira za članak o sretnim parovima. Takvi članci čine razvod neizbježnim, isto onako sigurno kao što Timeovi udarni članci vode u smrt, stečaj ili otmice ljubljenih beba.
Fanny me usrećila zato što mi je omogućila da živim sa stalno otvorenim Oxford English Đictionaryjem na stolu - a što može biti veći izvor sreće od toga? Jon me usrećivao svojim humorom i stvaranjem osjećaja da ništa ne može biti bolje od pisanja i joge. A Molly me usrećivala zato što je ona bila moj sasvim običan mirakul, što ga je nekako stvorio sam Bog, dok se moj mozak bavio drugim stvarima - porijeklom riječi fichu, na primjer.
Moja me slava nikad nije usrećivala, iako to, dakako, ne znači da bih je se željela odreći. Slava je najveća kušnja karaktera. Hoćeš li se u njoj naći ili izgubiti? Većina se od nas u njoj izgubi, bar na kratko. Neki se od nas i vrate. Većina ne. A u to sam se doba ja doista željela izgubiti u šumama Connecticuta, gdje bih gojila svoju bebu, tražila riječi po OED-u i svakog jutra čitala Smolletta ili Fieldinga ili Swifta da mi u glavu uđe kadenca tog razdoblja. Slava me užasavala i zbunjivala. Tri me godine nosila i bacila na trnovit put. Željela sam od tih bolnih uspomena pobjeći što je dalje moguće. Doba je vladavine kraljice Ane bilo savršeno. Ja sam umrla, ali sam se trebala ponovno roditi kao riđokosa u jahaćem ruhu.
Ali sam bar preživjela. Tako neka preživi i ona.
Pročitavši poglavlje, otkrivam da u njemu nema ništa o Henryju Millcru. Možda je razlog tome što sam o njemu pisala o svojoj gladi za samosabotažom, a Henry je bio sušta suprotnost toga: on me je poučavao kako se živi.
Zanimljivo je da sam se s Henryjem Millerom upoznala isti dan kad i s Jonathanom Fastom - bio je to zlatni californijski dan u listopadu 1974.
Povezla sam se svojim unajmljenim Buickom niz Sunset Boulevard do Pacific Palisades, i provela popodne sa zapanjujućim staro-mladim brooklynskim dječakom starim osamdeset tri godine, koji mi je šest mjeseci pisao čila pisma i koji se sad pojavio u ruševnom tijelu i s duhom mlađim od mojeg.
Većinom prikovan za invalidska kolica, slijep na jedno oko, odjeven u pidžamu i ogrtač od frotira, s licem drevnog kineskog mudraca, Henry Miller se digao iz kreveta i pošao mi u susret, uz velike teškoće, držeći se za šetalicu, radije nego da ostane pasivan u stolcu.
On će postati moje bistro oko u srcu orkana.
Američki pisci u pravilu su pijanci i melankolici, čiji se glavni odnos prema mladim aspirantima, čini se, svodi na: »Recite mi jedan valjani razlog zašto da se ne ubijem.« Ako se želite s njima sastati i pogledati ih, ponesite džin i dnevnik sastanaka Anonimnog alkoholičara, i spremite se za mnogo uveseljavanja. Ali je Henry bio, kako je to sam rekao, »uvijek vedar i veseo«. Njegov je temperament bio Božji dar njemu i njegov dar svim ljudima.
Da sam ga upoznala kao mladića, on bi više sličio uraganu, više kaosu. Ali već sama činjenica da je on preživio ono što sam ja prolazila, i da je pritom zadržao okosnicu, bila je bit svega. Iako su ga ožigosali kao »kralja praščarija«, on je nastavio pisati to što je morao. Iako je imao sve razloge da se zatvori pred ljudskim rodom, ostao je otvoren i svoj dar prenosio na druge.
Tko god pritisne američko seksualno dugme, neka se pripremi na sirene i alarme. Jer oni će zaglušiti sve drugo što smo učinili u životu.
»Zašto to ne shvatiš kao vic?« upitao je Henry kad su me mučila pisma obožavatelja kojima su tražili moje musave gaćice. To si pitanje i danas postavljam dvadeset puta na dan. A moja sposobnost da na nj odgovorim u svako doba dana i noći još je pokazatelj mog duševnog zdravlja.
Povezla sam se natrag Sunset Boulevardom, natovarena akvarelima, knjigama, fotografijama. Henry nije bio od onih koji te puštaju da odeš praznih ruku.
Kad smo kasno te noći ili sutradan rano ujutro Jonathan i ja (netom se upoznavši na zabavi njegovih roditelja) došli u tu sobu, sve su te lijepe stvari još bile na krevetu. Sjedili smo satima na Mulholland Driveu, i gledali kako kroz smog žmirkaju svjetla Los Angelesa, i pričali o mogućnosti istinskog vjenčanja uma i srca, polako shvaćajući da se zaljubljujemo.
Ja sam imala trideset dvije, a on dvadeset šest godina, ali smo se u izvjesnom smislu oboje tek bili izlegli. Već smo se te prve noći jedno drugom zarekli za čitav život, i naši će životi zbog Molly doista i ostati zauvijek sjedinjeni.
Kasnije ćemo jedno drugo znati i strašno povrijediti, u ljutnji počiniti koješta, bit ćemo neodgovorni ljubavnici i roditelji, zaslijepljeni ohološću, ljubomorom i gnjevom.
Nije moj posao da ga sad bičujem - iako sam u nekoliko knjiga činila baš to, što pokazuje da sam još vjerovala da me može osloboditi okrivljavanje drugih ljudi.
Morala bih se ovdje ispričati njemu i Molly. Žalim što sebe nisam poznavala više, a njima manje činila zlo. Žalim što onda nisam znala ono što znam sada: da je besmisleno kriviti muževe i djecu za vlastite mane, da to samo odgađa suočavanje sa samom sobom. I samo odgađa promjenu. Sve dok čovjek za to sam ne prihvati odgovornost, u njemu nema mira.
Izgleda da je slava silno oruđe milosti, jer na brzinu ponižava svoje odabrane žrtve. U nju naprosto ujedriš, i platno ti napinje vjetar veličajnosti, a kad prođe tvojih petnaest minuta i oko tebe zavlada tišina, počinješ shvaćati da te veličajnost ne može odvesti kamo trebaš stići.
I tek ćeš tada naučiti veslati kao sam vrag, sve vrijeme moleći Boga da ti dade snage da se održiš na površini.
Pisanje, izniklo iz zavođenja muze i ljubavi čitateljstva, sad je u mom životu dobilo sasvim drukčiju ulogu. Ono se vratilo na utjehu, što je bilo u mom djetinjstvu - sredstvo samougode, samospoznaje.
Nekoliko je mudrih pisaca, među njima i Robert Penn Warren, reklo da istinsko pisanje počinje tek kad čovjek odbaci častoljublje.
Ja se poslije svakog romana uvijek iznova vračam pjesništvu, zato što je pjesništvo zajamčeno opskurno, i stoga zaštićeno od častohleplja, pa je stoga pjesme moguće pisati s malo obaziranja na vanjski svijet.
Društvo je osiromašeno, vjerujem, zbog nestašice poprišta za nečastoljubivo djelovanje. Meditacija, atletika, pjesništvo, akvarelno slikarstvo, pisanje dnevnika, molitva, obogaćuju čovjeka, no bez nade u vanjsko kađenje. Kad se u neku djelatnost uvuče vražić častoljublja, ona je već oskvrnuta.
Ali se vražiću častoljublja jako teško uvući u pjesništvo, zato što njega nitko ne želi zbog novca, slave, bestselera, pa stoga pjesme moramo pisati samo za sebe ili nikako.
Slava je, s druge strane, zatočenik marketinga, i ona od čovjeka traži da stalno čini isto - bar ukoliko želi djetetu dati mlijeka.
Fanny je podsjetila ljude na moje književno korijenje, privrijedila je ozbiljne osvrte i pristup u svjetski bestseleraj, no ipak je moja najtrajnija slava gospođe Usamljene Pičke, glasnogovornika najmračnijih poriva američkoga ženstva.
Koliko god da duboko zašla u pjesništvo, i koliko god da pjesničkih zbirki proizvela, vražić častoljublja stalno me želi vratiti na sredinu pozornice kao ženu koja je skovala »ševu bez šlica« -simbol gladi moje generacije za oslobođenjem žene kroz spolno zadovoljstvo.
Čovjek ne može birati što će ga proslaviti, i ne može odlučivati koji će plod mnogih borbi njegova života ustati u njegovu obranu. Najbolje je naprosto raditi i na mariti puno za vanjske simbole, i nastavljati činiti ono što te centrira i podsjeća na tvoje pravo ja.
Pjesništvo je za mene ostalo baš to.
Ako je cilj našeg kratkog postojanja poticaj da prihvatimo sami sebe, da budućnost predamo svojoj djeci i pomirimo se - ma koliko nevoljko - s vlastitom smrtnošću, onda je pjesništvo i dalje savršeno sredstvo.
Smrtnost je glavna opsesija pjesništva - koju prati ljubav, družica i sluškinja smrti. Ona baca ruže; pa ih opet skuplja na svoje koščate grudi.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:44

Слика

Glava 9
Beba, beba, beba

Nije ni dobro ni pametno donijeti dijete na svijet s puno razmišljanja...
Colette, Večernjača: Sjećanja

Beba, beba, beba

Materinstvo je navodno dio Naravi; vječno, nepromjenjivo, svojevrsna ženska Vječna Stijena. A zapravo, ništa nije promjenjivije od njega - okruženog konvencijama i pretenzijama društva u kojem se pojavljuje. S našom se ideologijom mijenja i sve u vezi materinstva: dojenje i povijanje, dadiljanje i uzgoj beba, anestezija ili njezino izbjegavanje, vezivanje majke uz dijete ili njihovo razdvajanje, rađanje u stojećem, sjedećem ili ležećem položaju, u samoći ili s rodbinom, s babicom ili liječnikom. U rađanju vjerojatno ne postoji ništa što kultura ne može promijeniti, izuzev možda same činjenice da to može izvesti samo žena! Promijeniti se mogu čak i navodni osjećaji što ih majka navodno posjeduje.
Kako je nama majkama to mrsko čuti. Vjerojatno bi nam bilo draže povjerovati da je i rađanje i sve ono oko njega izmislila sama Božica Majka i da ono uopće ne mutira iz povijesnog trenutka u povijesni trenutak. Hormonski ritual možda i jest jednak, kao što je jednaka i ontogeneza fetusa (kao kratka rekapitulacija filogeneze, prema riječima gimnazijskih profesora biologije) - ali način na koji reagiramo na trudove, rađanje, navalu mlijeka na bebin plač, beskrajno je promjenjiv.
Nas, bičevanu generaciju, teorije materinstva bacaju baš kako su nas bacale i teorije o seksu, ženstvu, uspjehu, novcu, idealizmu, muškarcima i svemu drugom u našem kronično bipolarnom životu.
Mi smo odrasli usred slika Betty Crockerinih majki koje svoje ženstvo dokazuju pečenjem kolača. (Je li to mit o Cereri, recikliran za potrebe pedesetih godina?) Magazini što smo ih čitali u liječničkim čitaonicama uvjeravali su nas da će nam djeca, ako ih ostavimo i zaposlimo se, ostati zakočena u psihološkom razvoju, i to nam je razorilo mir duše. Sve su nam to diktirali liječnici muškarci, i mi smo rijetko kada i slutile (doista, baš kao i oni) da iza njihovih riječi stoji politički program.
Kad sam se na fakultetu prvi put udala, liječnik me mojih roditelja upozorio da sam, u dvadeset i drugoj godini života, već dobrano zašla u najbolje godine za rađanje.
»Bolje vam je ne čekati predugo«, upozorio me. »U tridesetoj ćete već biti starija prima gravida.«
Starija prima gravida. Kakav zastrašujući izraz. Starija u tridesetoj? (Prije dvije stotine godina, većina je rodilja do tridesete već bila mrtva!) Teško bi se moglo reći da razmnožavanje od nas traži da doživimo pedesetu - nekmoli pak još trideset ili četrdeset što ih svi mi očekujemo kao nešto što nam s pravom pripada.
Meni nije bilo ni na kraj pameti da poslušam tog liječnika (moja je starija sestra bila zemaljska majka, ja sam bila umjetnica), ali sjeme straha što ga je on usadio svakog je mjeseca plodilo strahom. Kad god bi mi zapljuštala krv, u iscjetku bih vidjela mrtvu bebu. Možda mi je posljednja. I zato bih oplakivala svako jajašce, o njima pisala pjesme, i pritom se osjećala i kukavno i olakšano.
Čitava moja borba da naučim pisati i odem na studij odvijala se pod nadvijenom prijetnjom. Možda baš zato što se stalno služim tako vjernom dijafragmom, čitav svoj životosuđujem na prazninu i očaj. Moja je tjelesna odbojnost prema djed tada bila tako velika da sam, ugledavši kolegicu s Barnarda kako niz West End Avenue gura staromodna bijela pletena dječja kolica, osjetila upravo mučninu. Ili sam za trudnoćom toliko žudjela da sam postala alergična na vlastitu žudnju, ili sam bila čvrsto odlučila da nad tim nikad ne izgubim vlast. Mrzila sam i žalila kolegicu koja je popustila pred ženskom slabošću i koja je sad gugutala i kreveljila se pred tim čuperkom u kolicima. Ona neće nikad postići ništa u životu, pomislila sam prezrivo.
Moje su junakinje bile Simone de Beauvoir, Virginia Woolf, Elizabeta Prva - jalove kraljice književnosti i moći. Meni je bilo sasvim jasno da je odricanje od slabog ženskog popuštanja pred kalom materinstva cijena intelektualne izvrsnosti. Moja je dijafragma bila moja čuvarica svete vatre, mog uma, moje neovisnosti.
Kad bih mogla odabrati hoću li biti Betty Crocker ili Elizabeta Prva, ni trenutak se ne bih kolebala. Materinstvo je klopka, ono je to bilo za moju majku, moju baku, za sve žene kroz čitavu povijest. Čak i prije nego se pojavila Grupa (The Group) Mary McCarthy, ja sam već otišla u Kliniku Margaret Sanger po dijafragmu. Na Barnardu je to bio obred inicijacije za sve brucošice. Neizvjesno je bilo samo treba li prije toga otići do Woolwortha po vjenčani prsten. Odabrala sam opciju rukavica od bijelog antilopa - kao da sam se zaručila.
Kad se pokazalo da je moj prvi muž shizofrenik, čestitala sam samoj sebi na vidovitom izbjegavanju trudnoće. Ali mi je strah od trudnoće rijetko kada davao mira. Svaki je mjesec bio njihalo strave. Bilježila sam mjesečnice u kalendarić i ludjela ako bi zakasnila i jedan dan. Kontrola, kontrola, kontrola. Jer je žena samo tako mogla ostati na kormilu.
Prije nego što smo se uzeli, Allan i ja nismo nikad raspravljali o djeci. Pa čak i nakon što smo se uzeli, mi nismo nikad raspravljali ni o čemu. Ali nedugo nakon što smo stigli u Njemačku, počela sam vjerovati da je on nekakvo strano stvorenje. Nikad nisam uspjela probiti zid što nas je dijelio - pa tako nikad nisam mogla ni zamisliti da bih s njim mogla imati dijete. Kako je nisam mogla začeti u glavi, tako je nisam mogla začeti ni u utrobi - a to je nešto što neke žene mogu učiniti samo s nekim muškarcima, a ne i s drugima. I mislim da to nikad nismo ni pokušali sve do samog kraja, kad sam već znala da sam na odlasku i kad sam, u grču grižnje savjesti, samu sebe poželjela zarobiti. Ali tad sam već stajala na vratima.
Ali Jona sam uvijek osjećala kao svoju krv i meso. Bilo nam je suđeno da imamo Molly. One večeri kad smo se u upoznali u kući njegovih roditelja, i kad smo pričali čitavu noć na Mulholland Driveu, vidjela sam je kako lebdi kroz losangeleski smog.
»Daj, mama«, rekla je ona. »Evo me, dolazim!«
»Daj pričekaj malo - ma tko da bila«, odgovorila sam.
Tri godine potom, dočekali smo je s dobrodošlicom.
Kako netko, obuzet takvim strahom od gubitka vlasti nad sobom, uopće može dospjeti u drugo stanje?
Tu su stazu ugazili psi lutalice.
Do tada smo se već bili doselili u Connecticut, kupili kuću s pet spavaonica, i u nju prenijeli svoj fikus iz New Yorka i svoj u robnoj kući kupljeni bichon frise, stečen na Lexington Avenue, kraj Bloomingdalesa, prije no što smo postali obraćenici vjere u humani odnos prema životinjama. Ili prije no što sam to postala ja.
Za tu sam se ideju zagrijala osmotski (ili ispiranjem mozga), kroz naše prijateljevanje s June Havoc. Da - ona je još živa, draga Baby June, sestra Gypsy Rose Lee, ona sa savršenim norveškim nosom (koji je modificirao Hollywood četrdesetih), ona koja živi u kući u Connecticutu, savršeno u stilu gospođice Havisham, s čitavom menažerijom ćoravih, kljastih i šepavih pasa, tronogih mačaka, artritičnih magaraca, dijabetičnih svinja i labudova slomljenih krila.
Ona ih zove svojom »djecom«, a svoju jazbinu Domom za stare glumce - i brine se o njima tako gorljivo, da bi se oni doista svakog časa mogli uspraviti na stražnje noge i početi recitirati Hamleta. Ta June koju smo upoznali na jednom od onih »besplatnih« krstarenja (no za koja se uvijek otkrije da uopće nisu besplatna, jer te po palubi B stalno progone obožavatelji s rukopisima svojih nećaka i nećakinja, a tu su i stariji putnici koji prevode Omara Hajama na urdu, ili prerađuju knjige o Ozu u ep s dvostrukom rimom, pa im je stoga potreban »dobar newyorški agent«, zbog čega te u tri u noći salijeću u neonskoj diskoteci da bi s tobom raspravljali o »newyorškim izdavačkim prilikama«).
Na brodu je bila i June - skupa s hrpom drugih novih ili malo rabljenih slavnih ličnosti.
Jon i ja smo joj povjerili da u ovoj jubilarnoj godini proslave dvjestote obljetnice Sjedinjenih Država, mi diljem čitave te zemlje lovimo kuću - od jezera Tahoe i Wyominga, do Santa Fea, Islamorade, Key Westa i Berkshiresa - i da nam je toga već toliko dosta, da ćemo se na kraju svega vratiti u Californiju, ovaj put u Big Sur, ili Napu, ili čak i Berkeley.
June su bljesnule oči!
»Dođite u Weston«, rekla je. »Ja ću vam naći kuću.«
Što je i učinila. I pomogla nam je naseliti. Samo zbog nje, stalno sam jurila u obližnje sklonište za životinje, kad god bi stigla vijest da se bliži Dan eutanazije. June i ja bismo obradile lokalnu televiziju (kad god bi se pojavila) da razglasi te prekrasne na smrt osuđene životinje, a kad se lokalna televizija ne bi pojavila, obično bismo te napuštene životinje same povele kući.
Na jednom takvom izletu, Jon i ja smo se zaljubili u Buffy - ili, bolje, Buffy se zaljubila u Jona.
Ta krupna crvena mješanka - koja je izgledala kao Sandy, pas Male Sirotice Annie, pratila ga je posvuda po tom psećem Auschwitzu, a kad je on nije htio uzeti, počela je zavijati kao kojot na pun mjesec.
»Dušo«, rekla je June, »vjeruj mi na riječ da to nikad nećeš požaliti. Ako ti ne bude odgovarala, ja ću je, obećavam, uzeti u Dom za stare glumce.« I tako smo Buffy poveli kući.
A ona je čak i izgledala kao pas-logoraš - bile su to same kosti umotane u šugavo crveno krzno, i imala je goleme smeđe oči u kojima kao da se u psećim dubinama odražavao sav ljudski jad od početka vremena, kao i sklonost da ruši kante sa smećem i jede što u njima nađe, a da i ne spominjemo nevjerojatno duge gliste što su joj živjele u crijevima, a što je sve za posljedicu imalo nesavladivi proljev.
Nakon što je, pri pregledu zubi, ugrizla prvog veterinara kojem smo je odveli, on je izjavio:
»Iz ovog nikad kućna maza. Treba je uspavati.«
Od čega smo mi postali samo još odlučniji. Odvezli smo Buffy natrag kući, pobili joj gliste i naprašili je, okupali je protiv buha, uredili joj dlaku šamponom od kamilice i losionom, pa je počeli hraniti odrescima, kapsulama E vitamina, rižom i mrkvom. Ona je idalje režala na nas, srala po svim kutovima, i dala se u potjeru za smetlarskim kamionom na prilaznoj stazi. Ali se, malo po malo, ipak smirila.
Nakon nekoliko mjeseci već je izgledala kao Anniena Sandy - nakon što ju je posvojio tata Warbucks, i s njom napravio dugoročni broadwayski hit - krupna crvena mješanka s dugim nogama i tutnicom crvenkaste četke na prekrasnoj dugoj uskoj glavi. Prekrstili smo je u Virginia Woof (da se slaže s Poochkinom, alias Aleksandrom Puškinom, onim bišonom), ali joj je nekako zaostalo i skraćeno ime. Buffy, Buffoon, Scruffoon, gospođica Woof, bili su joj pseudonimi. Postala je uzornom mazom -jer ju je netko uporniji od nas naučio da se uspravi na stražnje noge, da laje na strance i da u kući nikad »ne čini ono« (što se nipošto nije moglo reći i za Poochkina, koji je i vani i unutra obilježavao svoj teritorij i koji je ševio jastuke na kauču dok se ne bi ukrutili).
Njih su dvoje spočetka bili sustanari koji su se jedno prema drugom odnosili s nelagodom, ali su sad kraj ognjišta ležali u zrcalnim pozama ili sjedili poput graničnika za knjige s obje strane ulaznih vrata. Buffy je bila zaljubljena u Jona, a Poochkin u mene. Oboje smo imali svoje pseće društvo u svojim radnim sobama. Ali je Buffy imala dublju pseću dušu. Ona je, napokon, bila napušteno pseto, i mi smo je spasili iz ćelije smrti. I psi i ljudi mnogo su bolji nakon što jednom zastružu o dno.
Ako sam tog psa mogla tako preobraziti, pomislila sam, onda nema više ničega što ne mogu. Pa čak i roditi dijete - usprkos tome što jesam pisac?
Ali sam se još nećkala, i dalje strahujući pred tim vječnim ženskim Waterloom. Ljeta one godine kad sam navršila trideset petu, doživljavala sam romanse sa psima lutalicama na parkiralištima robnih kuća, plakala nad pregaženim psima, pisala pjesme o njihovoj inteligenciji i intuiciji.
Jednoga dana, dok sam gledala Buffoonu, pomislila sam: s bebom nikad ne bih imala toliko muke. A vidi je sada - savršena maza. Tada još nisam znala da ta analogija između pasa i beba traje samo oko godinu dana. Nakon toga bebe postaju svojeglava stvorenjca, i tako to traje sve do dvanaeste godine, kad se pretvaraju u dybbuke ili inkube - ovisno o vjerskom osvjedočenju.
Pa ipak me je baš Buffoon, Scruffoon, Spitoon, vrlo uzorita gospođica Woof pripremila za bebu. To je predaja druge vrste. Kad ti se u srce naseli pas, nije ga više teško otvoriti za bebu.
Poochkin je bio moja šetalica, moja muza, moja zaštita na newyorškim ulicama, moj sin, moj ljubavnik. Ali mi je Poochkin došao kao zdravi, savršeni, mali bišon. A Buffy je trebalo voljeti usprkos svoj brizi u koju nas je uvalila. Vjerujem da sam i tada znala da uz materinstvo idu i brige, i ako možeš previše voljeti psa, da onda isto tako možeš voljeti i bebu ili muškarca. (Mislim da bi to mogao biti bestseler: Žena koja trči s psima i previše ih voli.)
Beba! Beba! Počeli smo bubnjati po opnama. Počeli smo razmišljati i o imenu. Napravili smo povrtlarnik i kupili džip (što nije baš savršen automobil za trudnoću, no zbog toga nije ništa manje kućevan).
Molly je bila Buffyna kći koliko i moja. Buffyna i Jonova odanost bile su nepomične. Moja se kolebala. Znala sam da su žene navodno spremne počiniti partenogenezu i nikad ne požaliti. Ali je meni trebala sigurnost muškarca i psa. Mogu li istrenirati Buffy da bude kao Nana u Peter Panu? To je bilo ključno pitanje. U mislima sam lutala oko Wiltshirea, Londona, Obale bjelokosti i po Karipskom moru; tjelesno sam se pripremala za rođenje djeteta.
Oduvijek sam željela napisati knjigu koja bi uhvatila kvintesencijalnu neobičnost piščeva života: koji u svojoj radnoj sobi, u svojim bilježnicama, po knjižnim policama, živi ekstravagantnim imaginarnim životom, dok se oko svega toga vrti jedan drugi, svakodnevni, kućanski život. Kako se ti životi isprepliću, to bi bio bilo dio te priče. Kako jednog jutra možeš napisati ovo...
Bila su samo petorica, Hajduci predvođeni Desetogodišnjakom, koji je slinio i tresao se kao imbecil, i koji je stalno vrištao: »Opaka vještice! Ona je na mene bacila urok!« pa kvrgavim prstom pokazivao na sve moje sestre vještice.
U središtu kruga dva su muškarca držala djevicu vještičjega kola pritisnutu o hladno tlo, dok su je drugi naizmjence skrnavili, s onoliko brutalnosti koliko su im dopuštale snage; i to manje, po svemu sudeći, zbog naslade što bi je nerazumna zvijer mogla naći u tako iznuđenom činu strasti, koliko zbog želje da se svojim divljaštvom iskažu pred svojom divljom braćom. Silovahu je možda deset, možda dvanaest puta; i dok je ona spočetka cvilila i otimala se, nakon nekog vremena ostala je ležati sasvim mirno, dok su joj zastakljene oči zurile u nebo, a usta joj mrmljala »Bože premilostivi, smiluj se meni«. Našto se divljak, koji ju je mučio nabreklim crvenim organom, zbog njezine pobožnosti samo još više uspalio pa, izvukavši svoj ružni topuz iz njezine uboge zlostavljane stidnice (koja se sad prelijevala tamnom krvlju), divlje joj ga zabio u usta, govoreći: »To će te naučiti da se moliš Sotoni«, pa svoj organ zatukao tako duboko u njezino grlo da je ona sva pocrvenjela i zagrcnula se, te se učinilo da je došla na sam rub smrti. Našto ga je on izvukao, a poslije čega su joj svi muškarci redom skrnavili usta, nakon čega su joj i ona počela krvariti podjednako užasno kao i uboge donje usne. Kad sam pomislila da sam već vidjela najgore, i kad više nisam mogla izdržati taj prizor, jedan od najružnijih iz družine, Hajduk s nosom u boji jagode i s priškiljenim očicama svinje, potegao je iz korica svoju demeskinju pa, oglušivši se na najbogobojaznije krike i preklinjanja drugih članica vještičjega kola, u put joj na čelu urezao križ, i urezao ga tako duboko da joj se čitavo lice zacrvenjelo, obliveno krvlju, i ona uskoro u njegovu zagrljaju izgubi svijest i izdahnu...
I potom sjesti za ručak s obitelji? Ali možeš.
I taj egzotizam pisanja donekle se grije na kućanskoj običnosti svakodnevnog života.
No što je s trenucima kad ti se čini da tvoj svakodnevni život krvari u knjigu, kad više ne znaš jesi li Erica ili Fanny, kad više ne znaš je li to Fanny trudna, ili si to ti?
Toj knjizi, i toj trudnoći, bilo je suđeno da se međusobno pothranjuju, i svaka se od njih debljala i transformirala zbog sudbine one druge.
Vodila sam Fanny od trenutka kad je bila Pepeljuga u velikoj obitelji u Wiltshireu, gdje ju je silovao očuh, i zatim kroz bijeg »u potragu za srećom«, kroz upadanje u vještičje prelo štovateljica Božice-Majke, kroz ulazak u družinu robinhoodovskih lopova zvanih »Veseljaci«, kroz to kako se nasukala u Londonu gdje je svoj kruh zarađivala kao kurva u bordelu majke Coxstart, kad sam najednom morala prekinuti pisanje zbog puta u Pariz, gdje sam trebala promovirati svoj drugi roman, Kako spasiti vlastiti život, ili, na francuskom, La Planche de salut.
Jon i ja samo odsjeli u malom hotelu kraj St Sulpicea. Jedne smo se večeri iscrpljeni srušili u krevet, pobrkanog dnevnog ritma zbog prekooceanskog leta i puni dobrog vina, i oboje samo željeli zaspati, ali smo se umjesto toga zagrlili i ševili se bez kraja i konca, kao u transu.
Poslije toga, dok je on spavao, ja sam ležala budna. Osjećala sam da mi je maternica puna svjetla. Činilo mi se kao da u meni sija golemi crveni planet. Osjećala sam to kucanje dva palca ispod pupka, zbog kojeg sam se ćutila kao Mobiusova traka što u mene unosi svemir.
Ujutro sam se dala slikati za nekakav sjajni magazin, s bijesnim lavovima fontane u pozadini - i onda me moja francuska prevoditeljica upitala zašto mi je u očima takva zločestoća.
»Sinoć smo napravili bebu«, rekla sam prpošno - čak ni ne znajući je li to istina.
»A što je sa sljedećom knjigom?« upitala me, povjerovavši.
»Što s njom?« odgovorila sam blaženo, u potpunoj euforiji koja zapravo proriče trudnoću.
Hortense Chabrier je bila sitna riđokosa ženica, koja je palila cigaretu na cigareti i stavila si u zadaću da mi bude književnim zaštitnikom. Imala je dvoje vlastite djece i živjela u vrlo civiliziranom menage a trois s mojim drugim francuskim prevoditeljem, Georgesom Belmontom. Njih sam upoznala preko Henryja Millera. Henry i Georges bili su dobri stari prijatelji još od tridesetih, i Hortense je bila briljantna mlada urednica, koja je radila za Roberta Laffonta. Henry je otkrio Strah od letenja i poslao im ga, no samo zato da bi ga Laffont otklonio uz izgovor: »Francuskinjama ne treba psihoanaliza.« (Možda zato što imaju Francuze.)
Georges i Hortense ponovno su načeli pitanje Straha od letenja, preveli knjigu kao Le Complexe d'lcare, i otkrili da se ona Francuskinjama svidjela koliko i Amerikankama - i to zbog istih razloga.
Dok je sve to trajalo, uspjeli smo postati veliki prijatelji.
Iako sam u prvom danu trudnoće bila blažena, kasnije me uhvatila panika.
Taj sam ženski intelektualistički ili-ili (beba ili knjiga) tako prihvatila da sam upala u pravi paroksizam dvojbe kako ću ikad više moći uravnotežiti to dvoje.
Na svu sreću, bebu nisu morile sumnje, a nisu ni Jona, ni Buffy, ni Poochkina. Oni su noću spavali na meni kao u ljubavnoj hrpi, a ujutro bih se uspinjala u potkrovlje da nastavim dalje pustolovine moje Fanny koja je, gle čuda, također otkrila da je u drugom stanju.
Očekivanje čeda, u ženi koja nema miraza, muža pa, svega mi, ni ljubavnu vezu, stvara u njoj, prije svega, golemu sposobnost za naporan rad.
Dame s djetetom koje venu na ladanju, dok im se muževi u gradu odaju kurvanju i kartanju, doista su udarene svim prokletstvima ženske puti, no žene koje moraju raditi da stave kruh u usta, doista su prezaposlene da bi mogle patiti od nesvjestice i čamotinje, od letargije ili migrene, išijasa i povraćanja. Jer melankoliju, doista, stvara sama lijenost, dok pošten i marljiv rad liječi sve te bolesti bolje od najskupljeg liječnika.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:44

Слика

Moj je posao bio težak - težak za tijelo i još teži za um, jer nije to lako ući u postelju s gospodinom prema kome osjećamo samo strah i odbojnost. Zamislite sebi mladu djevojku, još uvijek zaljubljenu u samu ljubav, prisiljenu da se između plahti lakrdija s kada-veneričnim starcima, krivonogim glumcima, boginjavim knjižarima i trgovačkim šegrtima s bubuljicama na još dječačkim obrazima.
Svi osjećaji vezani uz trudnoću - užasnutost, samouvjerenost, ushit - ušli su u Fanny, gdje sam ih prevela na jezik osamnaestog stoljeća.
Razmišljala sam o prekidu trudnoće, i nisam učinila ništa. Fanny je otišla do neke hajdučke travarice, gospođe Skynner, s mišlju da pobaci dijele ali nije uspjela skupiti hrabrosti. Pitala sam se od čega ću živjeti ako na dovršim knjigu. Fanny je, s druge strane, kovala planove da postane uzdržavana ljubavnica, maskirana pred svojim patronom, za koga se pokazalo da je baš njen očuh, lord Bellars, ujedno i otac njezina djeteta. Moje je dijete spavalo sigurno od svakog zla u svojoj bijeloj pletenoj kolijevci. Fannyno je dijete, međutim, otela zla dadilja, i ona je morala odjuriti na more da je spasi. Svaki burni uzlet u ranom materinstvu prenio se u knjigu, kao još jedno skretanje radnje. Tako pisci prave svoje knjige od krvi i mesa.
»Hoćemo li u trgovinu sa zdravom hranom?« pita te tvoj partner. I to te odvlači s prometnih londonskih ulica (ograničenih kanalima punim izmetina, ribljih glava, trulog voća i životinjskih crkotina). »Evo me odmah!« vičeš niza stube. I onda u osamnaesto stoljeće upišeš još nekoliko ribljih glava i krepanih mačaka, prije no što odjuriš kupiti sir od soje u dvadesetom.
Način življenja, kako je to nazvao Graham Greene - i nitko još dosad nije uspio nadmašiti taj izraz. Ali je taj život također i bogatiji od većine ostalih, zato što se uvijek živi na dva mjesta, u dva stoljeća, odjednom u dva vremenska kontinuuma.
Zamislite da ste opkoračili svemir, da se držite kometina repa, i da znate da vrijeme ne postoji. Takav je život pisca. To je najčistija spona s univerzumom do koje se smrtnik može dovinuti. A to je i svojevrsna molitva.
Roman u kojem se ta dva životna nivoa spajaju u jedan, u kojem se otkriva da knjiga o rađanju odreĎuje život što se rađa, bio bi vrlo uzbudljiv kad bi se napisao na najdubljem nivou. No većina se tim konceptom veze između sna i jave služi na vrlo jeftin način. Mnoge knjige kreću od »stvarnosti« pa se odvažuju otisnuti u zrcalni svijet fantazije, no samo zato da bi se na kraju vratile »stvarnosti«. Obično taj »stvarni svijet« služi kao svojevrsni okvir ili lansirna rampa. Ponekad likovi iz snovita svijeta donose predmete koji dokazuju gdje su bili: izlizane cipelice Dvanaest kraljevni plesačica; dječji šal ostavljen na tanjuru iz Doultonsa u Mary Poppins se vraća (Mary Poppins Comes Back). Budući da nam je svakodnevna sudbina odredila da pola vremena odspavamo a pola prohodamo, posve je prirodno da izmišljamo priče koje utjelovljuju našu zbunjenost glede toga koji je od tih svjetova onaj pravi. Možda se ovdje samo čini da spavamo, dok smo negdje drugdje budni? Je li moguće stopiti suprotstavljene živote u jednu prividno cjelovitu osobu? Ta nas pitanja fasciniraju zato što je naš život zauvijek rascijepljen između mašte i stvarnosti. Pisac je naprosto čovjek kojem ta pukotina služi kao kompost za njegove priče.
Dok sam nosila MolIy, bila sam sretnija no ikad u životu. Ja sam bila jedno, šio se pretvara u dvoje, ili dvoje što se stapa u jedno. Moje je raspoloženje bilo jednolično. Osjećala sam da zračim radošću, da mi je život pun smisla, a ja puna života. 1 pisala sam bez ijedne od dvojbi što su me paralizirale u prošlosti. Došlo je do savršene integracije tijela i uma. U meni je bila moja muza i centrirala me. Moj um je mogao lutati. Moje je tijelo znalo da mora raditi bez mog uplitanja.
I to je u trudnoći ono najčudnije. Nisam morala vladati sobom. Mogla sam pustiti da sve ide svojim tokom. Ovo je vodila viša sila. Kakvo blaženo stanje za ženu koja je uvijek mislila da mora imati kontrolu nad svime.
U trećem mjesecu trudnoće, Jon i ja smo se potajno vjenčali u našoj kući u Connecticutu. Zatajili smo to i pred roditeljima, i pred prijateljima i pred medijima, zato što sam napisala članak za Vogue u kojem sam ustvrdila da ne vjerujem u brak. Kako sad to mogu poreći? A osim toga, osjećala sam da je moj život postao isuviše javan. Željela sam povratiti moć što je daje tajnovitost.
Howard i Bette bockali su nas mjesecima na temu bračnog ropstva. Moji su se roditelji pretvarali da im je svejedno. Malo prije Mollyna rođenja smilovali smo se i rekli objema kompletima roditelja da je beba zakonita.
Ja, koja sam se toliko užasavala trudnoće, sa zaprepaštenjem sam otkrila da je volim. Ja, koja sam toliko grdila brak, sa zaprepaštenjem sam otkrila da sam sretna. Obuzeo me mir koji sam jedva i prepoznavala kao svoj. Možda je on pripadao bebi. Trudnoća je bila takav magični preobražaj da sam shvatila zašto moja starija sestra ima šestero djece, moja majka troje, i moje mlađe sestre po dvoje. Moja porodica obiluje zemaljskim materinstvom. A ja sam bijela vrana.
Trudnoća se svima činila tako lakom da su svi, od ginekologa do trenera koji me Lamazeovom metodom pripremao za bezbolni porođaj, suglasili u jednom: »Beba će samo izletjeti.«
Jogističko stajanje na glavi u šestom mjesecu trudnoće i prigibanja u sedmom uvjerili su sve (Jona i našeg zajedničkog učitelja joge) da će porod biti lak. Promotivna turneja u šestom uvjerila je mene. Samo se jedan novinar koji me je intervjuirao odvažio upitati jesam li ispod bluze trudna.
»Vi ste prvi koji me je to upitao«, odgovorila sam. »Drugi su vjerojatno mislili da sam samo debela.«
Imala sam obilje energije sve do osmog mjeseca - no čak i tada, dok sam vukla trbuh velik kao dinosaurovo jaje, mislila sam da izgledam savršeno. Narcizam trudnoće tjerao me da poziram fotografima i romantiziram vlastiti trbuh. Demi Moore je vjerojatno bila u osnovnoj školi, i godine 1978. ga sigurno nitko ne bi tiskao na koricama magazina. ali je sigurno da bih ja, da sam mogla, rado pozirala za njih. Kad god je to bilo moguće, nosila sam prozirne haljine kroz koje se vidio trbuh.
Sjećam se kako ga je u nekom hotelu pogladio Jerzy Kosinski.
»Dao bih sve na svijetu da mogu jednom iskusiti rađanje«, rekao je.
Ali beba nije »sama izletjela«. Iako joj je rok bio prvi kolovoza, ona se držala i dalje, pritiskala mi mjehur, i tako sve dok mjesec nije dobrano poodmakao. Dok se odlučila pokrenuti, stigao je već i osamnaesti. Ja sam baš u knjižnici Pequot čitala knjigu iz osamnaestog stoljeća o masques i ridottos, kad sam najednom procurila. Mirno sam knjižničaru vratila knjige i odvezla se kući.
Jon i ja smo nazvali doktora i pričekali trudove.
Ništa se nije dogodilo.
Otišla sam u kuhinju i napravila si golemi sendvič od steka s rajčicama iz vlastitog vrta. Čim sam to vučji požderala, počeli su trudovi.
Zivkanja potencijalnih djedova i baka u razmaku od pet minuta bila su mučnija i od samih trudova. Howard je zahtijevao da odemo u bolnicu. Ta to je, naposljetku, njegovo unuče! Otišli smo samo da se ne svađamo. Nazvala sam svog Lamaze-instruktora, spakirala Bezgrešno zeznuće i Vlati trave. I odlučila bebu roditi na prirodan način - pa ma što da to značilo.
Kao i u slučaju svih drugih preloma u svom životu, i sad sam trebala roditi u vruće ispolitiziranom dobu. Anestezija tada nije bila u modi i smatrala se antifeminističkom. Samo fifice traže epiduralnu analgeziju. Nijedna amazonka, žena i majka, neće pokleknuti i primiti analgetičke kapi! I tako su me punih sedam sati mučili užasno bolni trudovi, dok nisam izgubila svu snagu, a kad mi je liječnik predložio carski rez, ja sam se tome oprla, i stala mu recitirati feminističke tekstove. Mišljenje sam promijenila tek kad se bebi usporio puls.
Fanny bi umrla. Dijete bi ostalo izbrazdano forcepsom, osakaćeno, ili bi se rodilo mrtvo. Otploviši u demerolnom snu u osamnaesto stoljeće, kako sam mogla znati da je put mojoj kćeri u svijet zagradila kvrga na slomljenoj trtičnoj kosti (nastala pri nekom davnom padu s konja), i da je carski rez bio jedini izlaz.
»Nemojte me ubiti, baš sam na polovici najbolje knjige u svojoj karijeri!« viknula sam Davidu Weinsteinu, svom ljubljenom ginekologu, kad smo na putu za operacijsku dvoranu zapeli u liftu. Kad nas je spasio anđeoski mehaničar u skakavački zelenom ruhu (i s nevidljivim krilima), izjurili smo iz lifta - pri čemu je liječnik gurao nosila a ja bjesnjela - i pojurili hodnikom prema operacijskoj dvorani.
Jonathana nisu pustili unutra. Jedva su i mene. Bio je to posvećeni krug medicinara. Napravili su mi epiduralnu analgeziju i noge su mi odrvenjele. Osjećala sam kako me režu, ali ne i bol.
Visoko su uzdigli krvavu gvalju da je pogledam.
»Je li to posteljica?« upitala sam.
»Ne, nego kći«, odgovorio je David i stavio mi u naručje sitno stvorenje pokriveno krvlju boje željezne rudače. Bila je odjevena u ružičastu plahticu u koju su je na brzinu povili, i treperila je vjeđama pokrivenim skorenom krvlju. Njezin se pogled, modar kao podmorje, susreo s mojim.
»Dobro došla, mala neznanko«, rekla sam, pa se rasplakala i umila joj lice suzama.
Rođena iz iznenadne pomisli raspravljene između dvoje sudbinski zaljubljenih ljudi na smogom ispunjenom oblaku nad kanjonom u Californiji, ona je prevalila sav taj put da dođe do nas, strpljivo pješačeći nogama koje nikad nisu dotakle zemlju (kao što je to Colette rekla za svoju kćer). Ona jest i nije bila moja, i sve to istodobno. Ona je bila nešto najljepše što sam ikad vidjela, i nešto najužasnije. U moj se život spustio Bog, odjeven u Mollyno lice. Ili bar Božji talac. Jer od sada pa nadalje moj život neće pripadati samo meni.
Ushićena, ponesena, čekala sam da mi je donesu u sobu. I stigla je, ta beba isprana pod šmrkom, s istim onim tintanim očima, i čuperkom crvenkaste kose začešljanim u sjajni ružičasti luk, u prozirnoj kutiji od pleksiglasa, kao dar na Valentinovo. Uzela sam je na prsa. pitajući da li se to tako radi. I uspjelo je. Prosisala je. A ja sam samo buljila u nju kao tla je to prikaza koja će nestati brzo kako se i pojavila.
I tad sam se slomila. Prošao je dan ili noć drogirana sna, i onda sam se probudila i ponovno ugledala ružičasto lice i tintane oči i kestenjastu tufnicu kose. Kakva nam je sudbina - moja i njena? Kakvo ju je to čudo stvorilo? Kakvo takvo čudo može istodobno biti i tako obično i tako neobično? Mollyno je rođenje od ovog agnostika stvorilo vjernika.
Kakav je mirakul novorođenče! Istrgnuta iz praznine, proživjevši jedva devet mjeseci, pa ipak stiže s potpuno oblikovanim prstima na rukama i nogama, s usnama nježnim kao ružina latica, očima bezdano plavim kao more (i skoro jednako slijepim), s jezikom ružičastijim od unutrašnjosti školjke, i uvija se i izvija poput kišne gliste kad proljeće promoči tlo. 

Prošla su skoro tri desetljeća otkako sam te prvi put zagrlila, samo moju Belindu, ali nikad neću zaboraviti svoje osjećaje dok su moje zamagljene oči pirovale na tvom netom izleglom licu. Bol trudova može izblijedjeti (pače doista i blijedi!) ali čudo tog mirakula - tog tako običnog mirakula - mirakula novorođenčeta, priča je koja će se pričati i pričati dok je god ženskoga roda!
To su redci što sam ih napisala za Fanny dok je doživljaj još bio nov i svjež u mojoj glavi.
Sačuvala sam svaki papirić iz bolnice (pijani popis imena), svaku fotografiju (među njima i fonogram u starosti od deset tjedana), obje narukvice za identifikaciju - i njezinu i svoju. Uz te podsjetnike, počela sam za nju praviti knjige - knjige za najranije dane, knjige za svaki rođendan moje curice, i posebnu knjigu za njen prijelaz u adolescenciju u trinaestoj godini života. Postala sam pisac prije nego majka, i zbog toga je pisac bio formiraniji. Materinstvo je stečena sklonost. I uči se na koljenima. Postati pisac o materinstvu, lakši je dio posla.
I tako smo je odvezli kući, no isprva naše pseće bebe nisu baš bile jako vesele što su dobile sestricu. Buffy je zavijala kad sam je dojila, a Poochkin je po kutovima svih soba ostavio govna negodovanja.
Iz neke agencije u Greenwichu stigla je užasna dadilja i prihvatila se onog što dadiljama ide najbolje od ruke: praviti iz roditelja idiote. Jela je za dvoje, kao da je dojilja. Sklonila je bebu u tajnovitost svoje sobe, i donosila mi je svakih nekoliko sati, samo da bi izgovorila klasičnu formulu svih dadilja:
»Gospođo Fast, mlijeko vam nije dovoljno gusto.«
Kad je dadilja dobila slobodan dan, dovezla sam krevetac do svog kreveta i žudno joj gugutala čitavu noć i dan - kad je ne bih sumanuto dojila ili sumanuto fotografirala. Ona je privlačila moju pažnju poput platnenog zviježđa. Njene su me oči opčinjavale. Njen prvi smiješak natjerao je Jona i mene da zaplešemo valcer, držeći babu između sebe. Ona nas je naprosto zaludjela, nas, prve roditelje u povijesti svijeta.
Ali ja sam također bila odlučila i da na vrijeme dovršim svoj roman. Svako bih jutro odmarširala gore, u svoju radnu sobu na drugom katu, namjeravajući ispoštovati rok. Izdavači su mi dali novac kakav žena obično ne uspijeva zaraditi. Ako premašim rok, sve će mi to uzeli. Nikad mi nije ni palo na um da uzmem slobodan dan. Naprosto sam potrostručila normu i nastavila forsirati. Bebu sam branila po čitavu noć, a knjigu po čitav dan. I izbacivala sam više stranica, ne manje. Možda sam se bojala da će mi zbog materinstva izvjetriti talent. Tu sam hipotezu svakodnevno provjeravala.
Baš kao i druge pripadnice bičevane generacije, i ja sam morala dokazati isuviše toga - sebi, svojoj majci, svim muškarcima koji su govorili da je to nemoguće napraviti. Morala sam dokazati da je moja majka imala krivo. Žene mogu učiniti sve to. »Stekle smo pravo da budemo vječno premorene«, običavala bih se zezati.
No nije li to bolje no da nam uopće nije dopušteno objavljivati knjige?
Je li mi žao što sam se toliko forsirala? Kako bi mi moglo biti? Na probu je bio stavljen čitav moj život. Žensko pravo da stvaraju i život i umjetnost još se posvuda dovodilo u pitanje. I, u mnogo smislova, još se dovodi.
»Porodiljni dopust« nikad mi nije ni pao na pamet. Toliko sam se osjećala sretnicom što mi je, iako sam žena, dopušteno raditi, da nisam kanila ljuljati čamac u kojem se nalazim. Jer bi me bacili preko palube, i to bez konopa.
Kad je Molly dorasla do košarice, ponekad bih je donosila u svoju radnu sobu, da spava na podu, pod pisaćim stolom, dok ja radim. Ali je ona ubrzo za to postala i prevelika i preglasna. Slučajno su mi zaboravili spomenuti da tako velike bebe vole sisati otprilike svaki sat. Pokušavala je sjesti, ogledavala se, hvatala stvari, držala monologe. Dadilja je otišla, i njezino je mjesto preuzela Lula. A ona bi svakom bila sanjana dadilja.
Lula je nekad dolazila na poziv, i mnogo je griješila i voljela mnogo grešnika prije no što je došla Kristu, ali u doba kad smo se upoznali, ona je bila bogobojazna dama koja je redovito išla u crkvu u kojoj je njezin pastor bio središte života - puštala mi je vrpce s njegovim propovjedima - a usto je bila i čarobnica pita krumpirača, svinjskih nožica, variva od kelja i hranjenja beba. Ona je Molly pjevala, ljuljala je, mazala je vazelinom da je zaštiti od gripe (»Prehlada ne voli mast«, rekla je Lula), i odnijela je u crkvu u Harlemu »da je blagoslove«. Moja je to mati otkrila, i to je nije razveselilo. Ali ja sam smatrala da čovjeku nikad dosta blagoslova.
»Beba sada plješće ručicama i slavi Isusa«, rekla je Lula. »Beba sad viče: 'Aleluja.'«
»Znam, znam, Lula«, rekoh, »ali se moja mama brine.«
»Što se ona ima brinuti?« upitala je Lula.
»I nema se«, odgovorila sam.
»Vi Zidovi ludi u glavu«, rekla je Lula.
»To si ti rekla«, složila sam se.
Lula je znala odagnati glavobolje »u jamu«, liječiti prehladu limunovim sokom i Vickom, i molitvom uspinjati knjige na popisu bestselera. Bila je šampion kućnog troboja, kućna božica univerzalne namjene. Dok je tu bila Lula, nije bilo straha. Ako ne bi izliječio Vick, izliječio bi Isus.
Lula je došla, a ja sam dovršila svoj roman. U trenutku kad je izišao, Molly je već imala dvije godine.
Jedan od blagoslova pisanja romana iz osamnaestog stoljeća paralelno s rađanjem bebe, jest osjećaj zahvalnosti zbog same činjenice da sam živa. Da sam ja doista bila Fanny, i da je moja porodiljna priča tekla kako je tekla, bila bih već mrtva, a bila bi to i Molly. Bez obzira što znanost učinila u cilju uništenja svijeta, nedvojbeno je da je spasila život mnogim ženama i njihovih bebama. Prepuštena vlastitim sredstvima, Narav prema nama nije nimalo nježna. Danas preživljavamo porod i suočavamo se s dilemom koja prati navršavanje pedesete.
Mary Wollstonecraft nikad nije koračala tom stazom.
Pohlepni za što više života, mi rijetko kad znamo cijeniti to što imamo. Mnoge su moje prijateljice postale majke u četrdesetim godinama života, i bebe su im lijepe i pametne. Proširili smo granice života, pa ipak se usuđujemo bjesnjeti zbog starenja.
To mi se čini vraški nezahvalno. Ali molim, mi baby-boomeri vraški smo nezahvalan svijet. Nitko nam nije postavio granice. I zato smo dobri kad treba rasipati i žaliti se, a loši kad treba pokazati zahvalnost. A kad otkrijemo da život ima granice, pokušavamo se uništiti bijesom prije nego što i shvatimo važnost predavanja. Mi smo alkoholizirani klinici, kvantificirana generacija. Trebalo bi nas tresnuti o dno da napokon shvatimo da je bit života upravo predavanje. A ako nam se dno ne digne u susret, mi onda ronio prema njemu, odnoseći prema njemu i svoje ljubljene. Tek malobrojni sretnici opet uspiju isplivati na svjetlo i zrak.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:45

Слика


Glava 10
Razvod i poslije njega

Sve se mijenja osim ljudskog srca, kažu stari mudraci, al' se varaju.
Denis de Rougemont, Ljubav i Zapad

Razvod i poslije njega

Ovo je poglavlje koje najradije ne bih napisala. Ali ono ipak mora ući u Strah od pedesetih, zato što je razvod za moj naraštaj ceremonija zrelosti - ritualno brazdanje kože, zbog čega sve ono što dolazi poslije izgleda podnošljivo.
To svakako ima veze s dužinom našega života. Sve te žene koje su umrle pri porodu nisu ni imale prilike za više od jednoga muža, a svi ti muškarci - ako nisu umrli od boginja ili groznice ili kostobolje ili u brodolomu ili od ruma - ženili su se opet i opet i opet, bez osjećaja grižnje i bez alimentacije.
Mi se ženimo i udajemo kao da živimo njihovim životom, ali u tridesetoj ili četrdesetoj ili pedesetoj, kad bi oni već bili mrtvi, mi otkrivamo da smo drukčiji ljudi. Naši su se vrijednosni sustavi pomaknuli: zadovoljstva kao da su postala slađa, bol oštriji, ali zato i manje neurotičan. Mi danas želimo drukčiji život i drukčiju ljubav. Mi prerastamo svoje partnere kao što su ljudi osamnaestog stoljeća prerastali obiteljske grobne parcele. Nama nikad nije bio namijenjen tako dug život.
U trideset osmoj godini života, s bebom i novim bestselerom, porodivši u sebi ženu iz osamnaestog stoljeća, osjećala sam da mogu sve što hoću. Jon, koji je sad imao trideset i dvije, osjećao je nesigurnost glede svoje karijere, jer ju je sad pretekla i beba.
»Ja sam u ovoj kući uvijek treći«, rekao je. »Najprije beba, pa knjiga, i gdje ja tu spadam?«
Gdje, doista? On se nije znao ni brinuti o bebi, niti nas hraniti. On nije objavljivao bestselere. Zacijelo sam se prema njegovoj beskorisnosti odnosila s prezirom, no tako se odnosio i on. Sad je trebalo tetošiti i umirivati njega - ali sam ja imala dojenče i rok, i, unatoč svoj mojoj silnoj energiji, nisam mogla baš sve. Bebini zahtjevi toliko su nas bacali s nogu da smo imali malo vremena da pomognemo jedno drugom. I tako smo počeli jedno drugom nanositi bol, onako kako to čine očajni ljudi, i oboje smo se osjećali opterećeni i neshvaćeni i sami.
Nikad prije nismo imali toliko razloga da budemo zajedno; nikad se prije nismo toliko udaljili. U doba kad je Molly navršila treću godinu, u nama se skupilo dovoljno uzajamnog predbacivanja da se oboje osjetimo progonjenim pravednicima. Beba je u svemu tome bila nedužni prolaznik.
Ja sam se ponosila time što sam u kući glavna hraniteljica; sad mi je zbog toga žao. Pritisak je bio i prejak. Jon se ponosio time što je hranitelj; sad je osjećao da je zbog toga izgubio muškost - ili se bar tako ponekad činilo. Beba stavlja čovjeku pod nos sve roditeljske uloge što ih je naučio od djetinjstva. Ja sam željela da se »netko o meni brine« - pa ma što da to značilo. A on je želio biti »slobodan«, da može pobjeći.
Na proslavi svog trideset osmog rođendana (kad je Molly imala godinu dana), napetost i premorenost natjerale su me da zaigram ruski rulet s vlastitim životom. Bila je to zabava u meksičkom stilu, i tako sam popila tucet margarita, koktela od tekile, i već sam počela iposrtati, kad mi je prišao »prijatelj« i ponudio mi, kao rođendanski dar, »male plave pilule«. Popila sam dvije i odmah se onesvijestila.
Ostalo mogu rekonstruirati samo prema pričama.
Puls mi se strmoglavio i sasvim sam se ohladila. Imobilizirali su me na podu kupaonice, a potom i u krevetu. Jedan prijatelj liječnik prisilio me da hodam, i kljukao me C-vitaminom i kavom. Povraćala sam, pila kavu, pa opet povraćala. Noć iskrivljenih snova, i slike Sahare u grlu.
Kad sam se ujutro napokon probudila, gosti su već bili otišli. Osjećala sam se poniženo i bilo mi je slabo. Propustila sam vlastiti rođendan. Preda mnom je bio kraj svijeta, nalik na niz praznih boca tekile. Stid je bio pregolem.
Zvuči nevjerojatno, no s bebom je bilo sve u redu. Najednom sam pomislila što joj se moglo dogoditi, pa sam doživjela zakašnjeli napad panike. Bila sam u grdnijem sosu no što sam i mislila. Radost što »idem do daske« pretvorila se u iscrpljenost »do daske«. Bila sam tako umorna. Željela sam dati bebi sve što joj treba, i Jonu sve što mu treba, i stres tih zahtjeva doveo me do ruba ponora. Sad se u sve to ubacila moja ovisnost, tražeći da je nahranim. Moja se ovisnost s jednakim oduševljenjem okreće i hrani i cugi i radoholizmu. Čim je počnem shvaćati, ona prebaci u drugu brzinu.
I ta je ovisnost dio priče koji ne želim ispričati - i to ne samo zato što su je već toliki ispričali, hvastajući se da su našli »Odgovor«. Djelimice zahvaljujući i njima, počela sam poštovati sposobnost suzdržavanja od upotrebe riječi za izražavanje svega. Duša sluša samo u tišini. Suočavanje sa samom sobom ne dade se izvesti javno. A objavljivanje svog duševnog oporavka je siguran način njegova uništenja. Postoji jedna stara vještičja izreka: »Podijeli moć, pa je izgubi.« To je napose istinito kad je riječ o ovisnosti.
Ovisnost je bolest našeg doba. Ona je lukava i moćna. Ona slijedi iz naše kronične duhovne gladi i hrani se našom usmjerenošću na stjecanje i trošenje, kao i na novosti i govorkanja izvan nas samih. Sve što nam je potrebno zbiva se u nama. Usmjerenost na izvještaje o drugim ljudima samo nas odvraća od potreba vlastitoga duha. Ovisnost se tovi na našim kroničnim gašenjem unutarnjeg života. Mi vjerujemo da spiritualno ne postoji zato što smo mu u svom životu ostavili nedovoljno prostora da se izrazi. To je tautologija koja samu sebe ispunjava.
Mi također u svom braku zadovoljstvu ostavljamo premalo mjesta. Posljedica je toga da iz njega bježimo u traganju za sobom. I mislimo da smo izgubili dušu. I jesmo. Ali bismo je možda mogli potražiti zajedno - kad bismo samo znali kako.
Žaljenje je najgorča od svih gorkih pilula. Nije nikakvo čudo da ga je Dante u svom paklu proglasio najgorom kaznom. A ja sad žalim zato što nisam uspjela postići da taj brak funkcionira - iako to i nije bilo u mojoj moći.
Onoga ljeta kad je Molly trebala navršiti treću godinu života, pobjegla sam od Jona u Evropu, sve u nadi da će on poći za mnom. Otišla sam u ladanjsku kuću svog francuskog prevoditelja u La Mayenne. Ali Jon nije došao. Umjesto toga je krenuo na svoju odiseju, na zapad. Žestoko smo se svađali preko telefona, između La Mayennea i San Francisca. Za jedne od tih svađa, ja sam ljutito rekla, ne misleći to ozbiljno: »Odlazi.«
Što je on i učinio. Vratila sam se kući u ruševine potonula kućanstva, i Jon se upravo selio.
Došla sam k pameti i poželjela ga vratiti. On o tome nije htio ni čuti. On je želio da ga izbacim nogom u tur. Tako bi dobio alibi da bude »slobodan«. On je bio u dubokoj depresiji skoro od bebina rođenja. Osjećao je da mu nigdje nema mjesta, osjećao se napuštenim, osjećao da ga nitko ne voli. Ja to danas, naravno, sve shvaćam. Ali tada, opterećenje što sam ga osjećala bilo je preveliko. U mom srcu nije bilo mjesta za razumijevanje nikoga osim moje Molly (i Fanny). Nisam ga imala čak ni za sebe.
Tako se to nastavilo nekoliko mjeseci. On bi se vraćao kući, odlazio, vraćao se, odlazio, skupljao pritužbe i sastajao se sa svojom sljedećom ženom.
Ubili smo uzajamno povjerenje. Nakon toga je sve postalo nemoguće.
Pravni je dio razvoda bio gotov i prebrzo. Ja nisam tražila ništa. On nije tražio ništa. Otišli smo svatko na svoju stranu kao da između nas ne postoji nikakvo dijete. I tako je među nama ostalo još neriješenih poslova. A ako ih imamo mi, ima ih i Molly.
Što se zbiva kad tvoj partner i najbolji prijatelj najednom postane tvoj dušmanin? Onda vrištiš i usred noći spuštaš slušalicu, bacaš se na automobile, muškarce, previše piješ, tužiš i bivaš tužen, rasipaš novac - i bijes.
Sve se to ne da preskočiti - iako sve to na kraju izgleda besmisleno. Za razliku od poroda, na kraju sve svrši samo u praznini. Kao i u ratu, sretan si već zbog same činjenice da si izvukao živu glavu.
Kako sam se provukla kroz sve te slijepe gorke dane bola, o tome nemam ni najblažeg pojma.
Teturala sam kroz njih s divljom glavoboljom.
Sjećam se kako sam išla predavati na Spisateljsku konferenciju Breadloaf, kako sam dobila čast da živim i pišem u bijeloj farmerskoj daščari preklopne građe, nekad kući Roberta Frosta, i kako pritom nisam osjećala ništa osim očaja. Vukla sam se na sate (ostavljajući Molly s Frostovim duhom i engleskom studenticom). Zatim sam se vukla natrag. Čini se da sam pomislila da bi mi alkohol mogao pomoći, i da sam se našla na za to savršenome mjestu, jer se u to doba u Breadloafu na alkoholu moglo magistrirati. Sastanci na fakultetu bavili su se isključivo brojanjem boca. Čitavo je brdo trebalo podvrgnuti antialkoholičarskom programu od dvanaest stepenica. Čak si je i drveće navlažilo mozak. Samo se svijalo i njihalo. Javori su se rumenjeli od stida. Alkohola je bilo u vrtnim stolicama, alkohola je bilo u ambaru, alkohola je bilo u fakultetskom predvorju. U smiraj je i nebo bilo isprugano alkoholom. I ciklus je bio zabetoniran: alkohol do besvijesti (kako bi to rekao moj otac, govoreći o glazbenom businessu u tridesetim), a potom san i kava da se nekako preživi. Treba te crne misli isključiti pod svaku cijenu. No što onda imaš umjesto njih? Besvijest.
Zvala sam Jona iz govornica diljem Vermonta, nadajući se oprostu, ali ga nije bilo. Plakala bih dok mi ne bi pocrvenjele oči. Pa se onda opet rasplakala.
Većina je stanovnika Breadloafa stigla ovamo u bijegu od bračnih drugova. Ja sam ga željela vratiti. Bilo je tu uobičajenog opijanja i hopa-cupa u krevetu pod plemenitom izlikom Književnosti. Bio je to uobičajeni kaos zakrinkan u požudu.
Na sve je to škiljio Time, i pravio udarni članak o Johnu Irvingu, koji se baš, nakon Jaza (Garp), spremao objaviti roman. John Gardner je veselo vozio motocikl koji će ga uskoro i ubiti. Hilma i Meg Wolitzer - mati i kći, taj nadareni par - bile su prema meni besprijekorno uviđavne u mom jadu i rasulu.
Do mene su doprli glasi da se Time sprema objaviti tračerski članak o mom propalom braku. Ja sam planula na novinara-uhodu i tako nepromišljeno potvrdila glasine.
Počela sam nedužno očijukati s lijepim oženjenim piscem. Jedne smo noći pošli u hotel, i s obostranim olakšanjem otkrili da je impotentan. On je mislio na svoju ženu, koja je tog časa jurila u Vermont da ga uhvati. Ja sam mislila na Jona, koji to nije činio.
On me je stalno pokušavao dosegnuti preko njezina fantomskog tijela. Ja sam ga stalno pokušavala dosegnuti preko Jonova fantomskog tijela. Nakon nekog smo se vremena okanili naših jalovih pokušaja seksanja, no pritom smo bar jedno drugom potvrdili tjelesnu privlačnost. I postali prijatelji.
Seks ostaje dilema. Koliko god da ga trebali, naprosto ga ne možemo obavljati bez osjećaja. Jer nam se, kvragu, pod noge uvijek upletu osjećaji.
Nakon Beadloafa, sve je postalo još gore.
Praznina kod kuće bila je užasna.
Bila sam samica u trideset devetoj godini života, no ovaj put s djetetom i čitavim novim nizom okolnosti na koje se trebalo priviknuti. Rituali spajanja sad su bili drukčiji. Svijet se seksa ponovno promijenio. Sad kao da se od čovjeka očekivalo da se jebe sa svim živim, i nikom ništa.
Kad sam u sedamnaestoj bila sama, željela sam se s nekim vezati i isključiti sve seksualno što bi me moglo omesti. Sama u dvadeset drugoj, uživala sam u godini-dvije slobode, no onda me obuzela panika, pa sam se udala za Allana. U tridesetoj, iz tog sam braka odmah ušla u sljedeću romantičnu avanturu s Jonom. Ali sada, u trideset devetoj, mogla sam, ako hoću, ostvariti svoje maštarije. No ta mi se perspektiva najednom učinila sumornom. Maštarije samo oženjenima izgledaju kao rješenje.
U Greenwichu je živjela udana prijateljica, visoka svećenica preljubništva. Bio je to savršen primjerak južnjačkoga ženstva, preseljenog na Sjever. Muž joj je bio ledeno hladni kirurg, koji se bavio samo uzvišenom sportskom medicinom. I nikad ga nije bilo kod kuće. A ona kao da je uvijek bila. Dane je, po svemu sudeći, provodila u skupljanju antikvarnog namještaja i restauriranju starih popluna i održavanju kreativne kuće u stilu Marthe Stewart - žene koja je stekla slobodu glorificirajući ropstvo Doma.
U stvarnosti je, međutim, kirurgova žena u mnogi radni dan vrijeme između jedanaest i četiri provodila u hotelskoj sobi u Stamfordu s mnoštvom švalera upola mlađih od sebe. Bila je pobornik uvjerenja da preljub treba biti nešto uredno i odvojeno - ako se u nj već moraš upuštati, jer spada u tvoj »životni stil«. Bila je plavuša, ali bi se u Stamford vozila s crnom vlasuljom prošaranom sijedim na glavi.
I uvijek bi sa sobom donijela vlastiti šampanjac odabranog godišta. Kavijar od jesetre, domaći crni raženi kruh, domaće ukiseljene kapare, ljutiku i luk - sjeckani - iz vlastitog vrta. Ubrusi su bili laneni, cvijeće svježe ubrano. Gospođa bi joj Stewart odobravala.
Pravila je i kartoteku za potrebe prijateljica, nedavno obudovjelih ili razvedenih. Ocjenjivala ih je od 1 do 5 u svim krevetski m vještinama, koje je označavala prvim slovom imena što im ga je sama dala:
»C«, »J«, »G«, »S« - što je značilo cunnilingus, jebanje, grljenje i stražnja vrata.
Što govori nešto i o njezinim prioritetima.
Dala mi je sedam sažetaka s priloženim slikama (lica, a ne kurca), i jasnim opisima muškaraca i njihovih tijela, te riječima upozorenja u smislu da se nikad s njima ne nalazim kod kuće. Gumice su se preporučivale ali su, godine 1982., još bile neobavezne.
Dvojica su me od tih momaka prašila nekoliko mjeseci. Jedan je bio vozač kamiona, drugi disc jockey. U Padobranima & poljupcima (Parachutes & Kisses) nazvala sam ga svojim »Dick-jockeyem21«, sprdajući se, kao i obično, s vlastitim bolom. Ali sam se i jednog i drugog jedva otarasila.
Muškarci kažu da žele samo seks, no kad im žena dade samo to, otkriva se da žele i više od toga. Posjedovanje. Brak. Javno vlasništvo.
Kad ti želiš seks bez broja kućnog telefona, oni se počesto počnu rogušiti i ne žele obaviti posao. Gdjekad im i padne.
To je još jedan razlog zbog kojeg između muškarca i žene neće nikad klapati: moć. Žena koja želi samo seks posjeduje svu moć, i mnogi će muškarac radije pustiti da mu padne, nego pustiti ženi da dominira. Jer takva i previše sliči mami. Za muškarce koji su iznimke od tog pravila najčešće se otkriva da su posve ovisni i nesposobni si sami obrisati nos. Na kraju im kažeš da pokupe krpice jer s njima ima više posla nego s bebom. Ili psom.
Glumljenje uloga je druga priča. Muškarac se s plaćenom dominom može igrati malog upišanca, malog prosjaka, malog zločestog dečkića. Muškarci razumiju takve pogodbe. Jer je tu igra moći sasvim jasna. Ali ih duboko uznemirava ako njima dominira žena s kojom dijele život. Kad se igra pretvori u stvarnost, nastaju problemi.
Je li to pravilo apsolutno? Nijedno to pravilo nije. Ali ono dovoljno dobro opisuje opće stanje da bi ga bilo vrijedno zapisati.
Mnogim su muškarcima draže jake žene, no oni ipak pritom moraju zadržati kontrolu bar nad nekim područjem. Bez toga je seks nemoguć, i pogled samo luta.
Kao samohrana majka trebala sam naučiti sve ono što nisam naučila za svog djevojaštva u pedesetim godinama. Bilo je to najkritičnije razdoblje mojega života - godine u kojima su mi se promijenile sve stanice u mozgu i tijelu i kad sam postala gospodarica, da baš ne kažem domina, svoje sudbine.
Ali prije nego što sam se, poslije razvoda, mogla useliti u samu sebe, moje je tijelo trebalo odbaciti svoje toksine. Godine ovisnosti o roditeljima, djedovima i bakama, muškarcima, manifestirale su se kroz kolosalnu glavobolju koja je potrajala šest mjeseci. Ništa je nije moglo odagnati - ni aspirini, ni kodein, ni Tofranil, ni Nardil, ni cuga, ni trava, ni muškarci.
Da bih mogla spavati s muškarcima koji mi se nisu sviđali toliko da bih s njima mogla spavati, trošila sam marišku. Da bih se mogla družiti s prijateljicama koje mi to nisu bile, trošila sam alkohol. Za jutra, tu je bio aspirin. Za večeri, valij i kodein. Moja se glava bunila.
I pulsirala poput pulsara u svemiru. Od svakog analgetika boljela bi još odlučnije. Ali je taj bol trebalo osjetiti. Bila je to svemirska poruka. Dokle god bih je odbijala poslušati, ona je po mojoj glavi bubnjala u nevidljive bubnjeve.
Tijelo je mudrije od svog stanovnika. Tijelo jest duša. A mi se oglušujemo na njegove boli, njegove tegobe, njegove erupcije, zato što se bojimo istine.
Tijelo je Božji glasnik.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:46

Слика

Pronašla sam mladog studenta medicine sa sjajnim privjeskom i hladnjakom punim magičnih gljiva. S njim sam uronila u lude godine koje nisam nikad istutnjala u školi. Kao da smo se najeli ludih gljiva. Bile su crne i gorke na jeziku. Ali su donosile obamruće. Nedostajale su mi šezdesete. To je bio moj način ponovnog proživljavanja mladosti.
Ali taj student medicine, koliko god da bio mio, nije mogao izliječiti moju glavobolju. Ona je bila veća od mene. Bio je to Gogoljev nos - metafizička glavobolja. Bila je to glavobolja moje sudbine. Bila je to glavobolja u koju se prometnuo moj život.
Ta je glavobolja bila znak blokirane samospoznaje. Gdje je sada doktor Mitscherlich? Predaleko da mi pomogne. Bolestan i u Njemačkoj. I uskoro mrtav.
Pucala mi je glava: Želi li se to netko roditi? Sprema li se to Atena izletjeti? Ili je to Pandora? Hoću li ja biti žena ratnik ili samo nosač kutije zala? Možda je depresija kod žena još neshvaćena strast za ponovnim rođenjem. Nešto pritišće u želji da se pojavi. To nije dijete; to može biti samo majka.
Materinstvo potiče sve naše stare strahove od napuštanja. Kad materinstvo dovede do razvoda, onda se pokazuje da se tu nije radilo samo o napuštanju, nego i o najdubljoj poznatoj nam istini. Vireći kroz praiskonske špilje vlastitoga bića, pronašla sam uplakano dijete. Ali to nije bila moja kći. Bila sam to ja.
I tako je počela odiseja - sedmogodišnji ciklus smrti, uskrsnuća i rođenja. Posljednji je sedmogodišnji ciklus proizveo Molly. Sljedeći je proizveo mene.
U trideset i devetoj godini života naučila sam promijeniti gumu, počistiti snijeg, slagati drva. Naučila sam se suočiti s rokom za predaju teksta bez ramena za plakanje. Postala sam opsjednuta ogrjevnim drvetom. Samo neka u ognjištu uvijek bude vatre, i onda znam da će sve ispasti dobro. (Prometej je zacijelo bio žena. Vratila sam se svojoj staroj naravi; danju bih pronalazila vatru, a noću bi mi čupali jetra.)
Prije no što je otišao, Jon je otkazao Luli. Otkazao joj je zato što je znao da o njoj ovisi moj posao. Kad su u jednoj kući dva pisca, onda ta kuća teško da može biti udobna. Kad je jedan od njih muškarac a drugi žena, onda se dadilja, baš kao i dijete, pretvaraju u pijune.
Dadilje su dolazile i odlazile. Nisu se željele nasukati u provinciji ništa više od mene. I nije ih bilo briga jesam li dovršila knjigu ili nisam. U Ameriku su došle da nađu muža ili dobiju akademski naslov ili stalnu radnu dozvolu ili da se drogiraju - bar kad je riječ o mlađima. Starije su bile ili bizarne, recimo nedavno otpuštene duševne bolesnice, ili su pak bile kronično deprimirane. Ostale su odlazile ako ih nisam htjela plaćati gotovinom.
W. H. Auden je jednom zgodom napisao da će u njegovoj utopiji svi javni spomenici biti posvećeni pokojnim kuharima, a ne condottierima. U mojoj će se utopiji javni spomenici dizati ženama koje su podjednako gorljivo živjele javnim i privatnim životom: Harriet Beecher Stowe, Margaret Mead, Hillary Rodham Clinton. (Zoe Baird je Djevica Orleanska promašaja u svemu. Ona je otkrila njegu djeteta, ali krivu. Jedino je čudo da je otkrila ikakvu.)
Ja sam postala i moj otac i moja majka. I oba su mi roditelja međusobno ratovala u glavi.
Sve je to zapravo svakodnevno: naprosto vrlo obično iskustvo moje bičevane generacije. Zapele između naših majki (koje su ostale kod kuće) i sljedeće generacije (koja je pravo na uspjeh već uzimala zdravo za gotovo), sve smo tranzicije ženske povijesti propatile u glavi. Štogod da činile, činilo se krivo. I štogod da učinile, dočekala bi nas divlja kritika. To je bila sudbina moje generacije.
Ženina sposobnost da uspije ovisi o brizi za dijete ili njegovu nepostojanju. U Americi, gdje ne vjerujemo da bi »ženski posao« trebala obavljati niža klasa, ta su niža klasa postale same žene. Zbog ljubavi. Nitko ne sumnja da je ljubav stvarna. To je ljubav prema našoj djeci. No od nas se očekuje da to činimo nevidljivo, i da to nikad ne spominjemo. Alfred North Whitehead, koji naposljetku i nije bio žena, rekao je da je istina o nekom društvu ono što se ne smije reći. A o ženskom se poslu i dalje ne smije govoriti. To se zove cvilež - tako to zovu čak i druge žene. To se zove razmaženošću - tako to zovu čak i druge žene. Možda spisateljice toliko mrze zato što baš apstrakcije omogućuju tlačenje, a mi odbijamo da budemo apstraktne. A kako i da budemo? Naša je borba vrlo konkretna: borimo se za hranu, vatru, vlastitu sobu. A te su osnovne potrebe rijetko kada zadovoljene - čak i u slučaju povlaštenih. I pravo se čudo zbiva svaki put kad žena s djetetom dovrši knjigu.
Naš život - od bebe do pisaćeg stola - život je većine čovječanstva: nikad dovoljno vremena za razmišljanje, vječna iscrpljenost. Muška elita koja uživa tuđu brigu, sa ženskim robovima koji se skrbe za njihove tjelesne potrebe, teško da naše teškoće može prihvatiti kao »stvarne«. »Stvaran« je samo deficit, naftni ratovi na Srednjem istoku, ili koliko će mlijeka Pentagon oduzeti našoj djeci.
I to je ona prava razdjelnica u današnjem svijetu: granica što teče između onih koji nehajno kažu »Treći svijet«, vjerujući da sami pripadaju »Prvom«, i onih koji znaju da su oni taj Treći svijet - bez obzira gdje žive.
A žene su posvuda »Treći svijet«. U mojoj zemlji, gdje većina žena ne osjeća da pripada dijelu svijeta koji nešto znači, one su treće u trećem, zarobljene mitom da su »prve«.
Prije nego sam rodila, i sama sam bila zarobljenica tog mita. Uzimala sam zdravo za gotovo da sam povlaštena. Tek nakon što se rodila Molly shvatila sam koliko je to mit. Tek sam se tada stopila sa svojom majkom.
Nakon Lule, uslijedilo je nekoliko dadilja kojima nisam bila spremna ostaviti kćer, a onda se pojavila Mary Poppins, alias Bridget iz Brightona. Bridget iz Brightona imala je velike cice, crnu kosu, crvene usne i lijepo srcoliko lice. Uskoro se zaljubila u električara koji je pomagao pri izgradnji moje radne sobe u krošnji. Nedugo su potom krenuli za New Hampshire s njegovim kutijama s pivom, njegovim kamionom, njegovim alatom, njegovim receptima za quiche s rajčicom, frape od limuna i lijenu pitu, i njezinom spremnošću da služi (ako ne mene, a onda) muškarca. Njezin je momak bio ljubomoran na Molly; jer je dadilja trebala njemu.
Kako bi inače to dvoje prilično odgovornih mladih ljudi moglo ostaviti moju bebu da sjedi u kadi i poći dolje tovariti kamion? Vodena onim materinskim šestim ćutilom što živi u nadbubrežnoj žlijezdi, izletjela sam iz radne sobe i zatekla kći kako grglja i guguće mjehurićima u kadi. Što da sam je zatekla pod njima? Kad je dadilja odlazila s električarem, pregazili su mog ljubljenog Poochkina - moje prvo dijete, obiteljskog prijatelja. Cvileći poput proklete duše, izdahnuo je na veterinarskom stolu. Nisam pravo ni znala je li to umro on ili ja.
Poochkin je otišao, ali je Molly odrastala, kako to djeca običavaju. Naučila sam se pisati od zore do zore, preko vikenda kad bi ona bila s ocem. Čistom sam voljom promijenila ritam svojih sati do transa jake koncentracije. (Poput George Sand, poput svih spisateljica-majki, i ja bih pisala po čitavu noć i u zoru se rušila na divan.) Prestala sam spavati. No kakav je to san kad ti krožr duge, kišne noći na vratima cvili bišonov duh? Buffy je otišla s Jonom; Poochkin je poginuo pod kotačima kombija dadiljina momka (no njih su zamijenili - no naravno, nikad i potpuno zamijenili - Emily Doggenson, kuja šampion bišon pasmine, i Poochini, preslatki žgoljavac iz njezina legla). Naravno da se psi ne daju zamijeniti baš kao ni ljudi; jer svaki ima svoj vlastiti, poseban i osoban miris. Nije nikakvo čudo da su sve moje najdublje gubitke najavljivali baš psi. Pretvorila sam ih u pjesme i produžila.

Najbolji prijatelji

Mi ih stvorismo
na sliku & priliku naših strahova
da plaču na vratima,
na rastanku - čak & kratkom,
da za stolom prose hranu,
& gledaju nas tim velikim
bolnim očima
& stoje kraj nas
kad pobjegnu nam djeca
& spavaju nam na krevetu
u najtamnijoj noći,
& kutre se na grmljavinu
kao u stravi
vlastitog našeg djetinjstva.
Mi im dadosmo žalostan pogled,
pun ljubavi, vjeran, ustrašen
života bez nas.
Mi uzgojismo njihovu ovisnost & jad.
& držimo ih kao podsjetnik našeg straha.
Mi ih volimo
kao nepriznate domaćine
naše vlastite strave
od groba - napuštanja.
Drži me za šapu
jer umirem.
Spavaj mi na lijesu;
pričekaj me,
tužnooki
nasred prilazne staze
što skreće za grobljanski zid.
Čujem te kako laješ,
& čujem kako zavijaš oplakujući -
o, neka bi svi psi što sam ih
ikad voljela
ponijeli moj lijes,
zatulili prema nebu bez Mjeseca,
& legli sa mnom usnuli
kad umrem.

No onda se vratila Božica Majka - koje začudo neko vrijeme nije bilo - pa se smilovala i poslala mi Margaret.
Ona je došla, kako sam poslije otkrila, zato što je njezina kći, koja je medij, u Bridgeport Postu opazila oglas.
»Mislim, mama, da je ovo nešto za tebe«, rekla je.
»Dadilja?« odgovorila je Margaret. »Ja za to nemam kvalifikacije.«
»Ali, mama, ti si odgojila četvero djece, i voliš čitati.«
Слика