Erika Jong

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
dragica zdralic
~ pocasni gradjanin ~
~ pocasni gradjanin ~
Поруке: 1519
Придружен: 01 Авг 2007, 14:29
Место: Novi Sad
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable

Erika Jong

Порукаод dragica zdralic » 19 Мај 2008, 10:38

"...Kakvog drugog smisla ima zbližavanje muškarca i žene osim da i jednome i drugome obogati dušu i otvori granice mašte, da pokida tkanje života i da ga ponovo sastavi na nov način?..."


"...čudno je, kako nam malo treba da budemo srećni
a još čudnije kako nam baš to malo i nedostaje..."

Корисников грб
dragica zdralic
~ pocasni gradjanin ~
~ pocasni gradjanin ~
Поруке: 1519
Придружен: 01 Авг 2007, 14:29
Место: Novi Sad
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable

Порукаод dragica zdralic » 19 Мај 2008, 10:42

-"...Ne trebaš se ispričavati što želiš posjedovati vlastitu dušu.Tvoja duša pripada tebi-u dobru i u zlu.Na koncu, tvoja je duša zapravo sve što imaš..."




"...čudno je, kako nam malo treba da budemo srećni

a još čudnije kako nam baš to malo i nedostaje..."

Корисников грб
dragica zdralic
~ pocasni gradjanin ~
~ pocasni gradjanin ~
Поруке: 1519
Придружен: 01 Авг 2007, 14:29
Место: Novi Sad
[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable

Порукаод dragica zdralic » 21 Мај 2008, 14:04

"...To je doista bilo ono što sam u pocetku željela, muškarca koji bi me upotpunio.
Da ja budem Papagena a on moj Papageno.
Medutim, od svih moih obmana, to je možda bila najvarljivija.
Nemogu nas upotpuniti drugi ljudi.Jedino sami sebe možemo upotpuniti.
Ako nemamo snage da sami sebe upotpunimo naše će se traganje za ljubavlju pretvoriti u čežnju za samouništenjem.
Da bi smo zatim "sami sebe" pokušavali uvjeriti kako samouništenje, upravo i jeste ljubav..."




"...čudno je, kako nam malo treba da budemo srećni

a još čudnije kako nam baš to malo i nedostaje..."

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 10 Апр 2017, 20:16



rođena je 1942. godine u Bronksu, u jevrejskoj porodici. Završila je englesku književnost na Univerzitetu Kolumbija. Proslavila se sedamdesetih godina XX veka knjigom Strah od letenja koja je prodata u nekoliko desetina miliona primeraka, jer je na poseban način govorila o seksualnim potrebama žene. Erika se udavala četiri puta. Iz trećeg braka ima ćerku Moli. Aktivni je član LGBT pokreta i zalaže se za legalizaciju istopolnih brakova. Svi njeni romani nalaze se u samom vrhu lista najtraženijih knjiga u svetu.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong "Strah od letenja"

Порукаод Mustra » 10 Апр 2017, 20:21

Erika Džong

STRAH OD
PEDESETE
Sećanja sa polovine života




Mojoj kćeri Molly - sad je na tebi red 

Odgovorimo na knjigu od tinte knjigom od krvi i mesa
Ralph Waldo Emerson

Nikad iza pasa

»Kad glumiš filmsku verziju svojega života, onda si na rampi«, upozoravao me je otac kad mi je bilo devet godina. Nisam imala pojma o čemu on to govori.
Otac je izišao iz estrade da uhvati lovu u tchotchke1 businessu, i unatoč tome što je trgovao keramikom i patvorenim antiknim lutkama, on je i dalje sve svoje metafore izvlačio iz tog drugog posla kojeg se ostavio u dvadesetim godinama života.
»Nikad iza pasa«, bila je njegova druga omiljena izreka. Ni za nju nikad nisam imala pojma što znači. Ili kako bi se mogla odnositi na moj život. Ali, kako će se pokazati, moj će me život naučiti obadvije te lekcije.
»Mama, bilo bi ti bolje da odustaneš«, kaže moja kći. »Ti si pisac sedamdesetih.« Moja kći to »sedamdesete« izgovara kao sinonim za »staro kameno doba«. »Klinci u mom razredu kažu da ti pišeš pornografiju - je li to istina?«
Objašnjavam Molly da se prema ženama koje šire granice ponekad odnose s nečim što se ne bi moglo nazvati poštovanjem, i dajem joj da pročita Strah od pedesete. Ona sjedi zadubljena u vlaku od Venecije do Arezza, u trinaestom ljetu svog života. Svakih pet minuta diže pogled i pita:
»Ĉuj, mama - zar se to zbilja dogodilo?« ili »I tko je uopće bio taj tip?«
Ja joj kažem istinu. Na najzabavniji meni poznati način. Zašavši stotinjak stranica u knjigu, ona gubi zanimanje i dohvaća Lovca u žitu.
Godinu dana kasnije, na promotivnoj turneji mog Vraga na slobodi (The Devil at Large), knjizi o Henryju Milleru, Molly se povjerava Wilderu Penfieldu III. iz Toronto Sunday Suna:

Načelno sam odlučila da uopće ne čitam mamine knjige, zato što ih se stvarno bojim. Pročitala sam sto stranica Straha od letenja (Fear of Flying) i postala tako nervozna! Stalno sam je pitala: »Jesi to zbilja radila?« To me toliko šokiralo da sam morala prekinuti čitanje.

Ona se zadovoljno smiješi dok zapisuju sve njezine odgovore. Ona umire da se pojavi u »Mužu moje majke« - »izlazi, desno, muž broj 1, ulazi slijeva muž broj 2, i tako dalje« - ali sam joj uputila ledeni pogled i ritnula je ispod stola.
U četrnaestoj godini Molly već zna da sam ja njezin materijal, baš kao što je ona gdjekad bila moj. Ako želi srediti majku pisca, svoju će osvetu izvršiti riječima.
A Molly nikad ne ostaje bez riječi.
Nju nitko ne može natjerati da prati pse.
I tako me evo u pedesetoj, šibama utjerane između dva naraštaja. Sveli su me na nestalu kariku evolucijskoga lanca. I tako imam sve te savjete od oca i sve te ideje od kćeri. Nekako bih u svemu tome
trebala otkriti smisao.
I tako se, eto, rodila ova knjiga.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 11 Апр 2017, 10:57




On ima pedeset godina. Ona ne.

Kad sam navršila pedesetu, zadnje što sam u životu željela, bila je javna proslava. Tri dana prije rođendana krenula sam sa svojom, tada trinaestogodišnjom, Molly u toplice u Berkshiresu, pa s njom spavala u istom krevetu, s njom prije spavanja hihotala, spavala kako se to čini na zabavama, radila vani po čitav dan (kao da sam delija, a ne sobna mimozica), učila pomodne nemasne vegetarijanske recepte, čistila se od mitesera, išla na masažu celulita, istezala mišiće i razmišljala o drugoj polovici svojega života.
Te su misli stalno lutale između užasnutosti i prihvaćanja. Navršiti pedesetu, to je kao letjeti: to su sati dosade istočkani trenucima čiste strave.
Kada mi je, na moj rođendan, uveče stigao muž (koji rođendan slavi u isti dan, ali je godinu dana stariji), morala sam se prilagoditi rusvaju u svom ženskom svijetu. Jelo mu se svidjelo, ali je bio pun dosjetki o holističkom hokus-pokusu. Njegovo kritično- satirično muško oko nije baš sasvim razorilo moje utočište, ali ga je donekle pokvarilo. Ja sam se, pod krinkom vanjske vježbe, bavila unutrašnjim poslom, i njegova ga je nazočnost samo otežavala.
Realni muškarci ne vole toplice.
Godinu dana prije, kad je on navršavao pedesetu, priredila sam prigodnu zabavu. I poslala pozivnice s tekstom:

ON IMA PEDESET GODINA.
ONA NE.
DOĐITE NAM POMOĆI DA PROSLAVIMO.

Još se nisam mogla suočiti s pedesetom, i stoga sam znala da ne želim da mi za pedeseti rođendan uzvrati istom mjerom. Niti sam željela učiniti ono što je učinila Gloria Steinem: napraviti javnu dobrotvornu zabavu, skupljati priloge za žene, i pojaviti se u presjajnoj večernjoj haljini, s ramenima posutim svjetlucanjem, kao što su to bila prekrasna Glorijina ramena, i reći: »Evo kako izgleda pedeseta godina.«
Tko bi se mogao ne zadiviti tako hrabrom priznanju starijih žena? Ali ja sam stalno lavirala između želje da promijenim datum u svojoj natuknici u Tko je tko i želje da se preselim u Vermont i posvetim se organskom povrtlarstvu u trenirki i Birkenstocku.
Da bih razabrala te sukobljene osjećaje, trebalo mi je nešto privatno, žensko i kontemplativno. Toplice su za to bile savršene. A moja je kći bila savršena družica - usprkos svom adolescentskom podbadanju koje nije štedjelo nikoga, a ponajmanje majku. Pa ipak, kad žena navršava pedesetu, u tome je nešto što se tiče samo žena, to je posao na relaciji majka-kći - nešto što nema veze s muškim svijetom, pa čak ni s njegovim predstavnicima koje volimo i obožavamo.
Moj muž i ja uvijek smo iz našeg rođendana pravili veliku predstavu - djelimice i zato što nam je zajednički - a i zato što, našavši se u srednjim godinama, nakon brodoloma mnogih veza, znamo cijeniti sinkronost naših rođenja u Drugom svjetskom ratu, svijetu hrane na točkice i straha od njemačke invazije kojeg se samo maglovito prisjećamo iz dvaput ispričanih obiteljskih priča. Jedne smo godine svoje kćeri odveli u Veneciju - moj magični grad; druge smo godine napravili lom u našem novom stanu u New Yorku - kupljenom zajedničkim novcem - što je bio krajnji znak vezanosti u svijetu u kojem brakovi ginu kao moljci.
Pedeseti rođendan, međutim, za ženu nije isto što i za muškarca. Pedeseti je rođendan mnogo radikalniji prijelaz na drugu stranu života, i to je bilo nešto što nismo mogli podijeliti. Neka se on samo ismijava »New Age« kontemplaciji. A meni je ona trebala baš kao i ženama iz davnine. Afrodita Milska kontemplira kako se pretvara u Willendorfsku Veneru, samo ako ne pripazi.
Govoriš samoj sebi kako se trebaš uzdići iznad taštine. Ĉitaš feminističke knjige i zamišljaš kako
se zaljubljuješ u Alice B. Tokolas. Ali godine se ispiranja mozga ne zaboravljaju lako. Stupica ljepote dublja je nego što si mislila. I čovjeka ne vežu toliko vanjski, koliko unutrašnji pritisci. Ne možeš sebe zamisliti kao sredovječnu ženu - onu dražesnu sebe koja je uvijek imala »ono nešto« čak i uz koju suvišnu kilogram.
Godinama sam bila u pravnom smislu sama, bojeći se i dosade i zarobljenosti u nečem što se nipošto slučajno ne zove »bračnom vezom«, s »vezanjem« kao korijenom; mislila sam da je najteže u vezi, u kojoj cvateš, zadržati umnu i duševnu neovisnost. Brak donosi stalno natezanje oko prioriteta, stalne bučne svađe, stalnu borbu za moć. Ako se osjećaš dovoljno sigurnom da možeš prihvatiti borbu i natezanje, onda stvarno imaš sreće. Ako se osjećaš dovoljno voljenom da vrištiš i dereš se i otvoreno iskazuješ svoju moć, onda brak ima bar polovične izglede za uspjeh.
Do takvog sam braka stigla samo zato što sam u jednom trenutku došla do toga da sam se uplašila samoće. Otkrila sam da mi je stalno društvo draže od povremenih viđanja. Visoko cijeneći svoju samoću, i sigurna u svoju sposobnost da se brinem o sebi i kćeri, najednom sam upoznala srodnu dušu i prijatelja.
Slavna zbog pisanija o odnosima koji bi najprije planuli seksom, a onda izdušili, s ovim sam doživjela veliko iznenađenje.
Ovaj put je planuo razgovor. Seks je isprva bio katastrofalan - padanja u najnezgodnijem času i mlitavi prezervativi na prekrivaču. S obje je strane postojao toliki strah od vezivanja da se ekstaza činila nevažnom. Umjesto toga smo pričali i pričali. I otkrila sam da mi se sviđa kao čovjek još prije nego sam ga zavoljela - što je već samo po sebi bila uzbudljiva novost. I znala bih pobjeći - u Californiju, u Evropu - no onda ga nazivala s dalekih mjesta. Svoju smo vezu doživljavali tako snažno, da nam se činilo da smo čitav život proveli zajedno.
Je li se itko usudio pisati o katastrofama sigurnog seksa u doba AIDS-a? Je li se itko usudio reći da bi većina muškaraca radije nosila prezervative oko vrata, kao zaštitu od uroka, nego ih stavljala na kurac? Je li itko zabilježio traume sredovječnih ljubavnika koji su prošli sve, od tehničkog djevičanstva u pedesetim godinama, seksualne proždrljivosti ušezdesetim i manije zdravlja i čilosti u sedamdesetim (kad si ljubavnike nalazio po Nautilus dubovima) pa sve do dekadencije i dugih limuzina i kratkih haljina i muškaraca kao utjelovljenja Gospodara svemira u osamdesetim, te užasa od side, koja se zaratila s prirodnom uspaljenošću, a što je bilo svojstveno devedesetim?
I onda su tu i vječna pitanja o ljubavi i seksu. Je li, dok vladaju i divljaju hormoni, uopće moguće prijateljstvo između muškarca i žene? Kakav je odnos seksa prema ljubavi - i ljubavi prema seksu? Jesmo li doista stavljeni u pretinac naše seksualnosti - ili to samo društvo inzistira na tome? Što je to »normalnost«? Što je to »peder«? Što je »biseksualnost«? I znači li išta od toga u dubini duše? Zar se ne bismo trebali otarasiti svih tih etiketa i pokušati se stvarno otvoriti prema sebi i jedni prema drugima?
Što se to zbiva sa mnom u drugom dijelu mog života? Kao da se vraćam sebi, i kao da mi se sviđa to moje ja. Vraćaju mi se smisao za humor, žestina osjećaja i ravnotežu koje sam poznavala u djetinjstvu. Ali mi se vraća s dividendom. Nazovimo to spokojem. Nazovimo to mudrošću. I počinjem shvaćati što je važno, a što ne. Važna je ljubav. A ne orgazam.
U pedesetoj se osvrćem oko sebe i vidim žene svoje generacije kako se hrvaju sa starenjem. One su zbunjene, i odgovor na njihovu zbunjenost nije još jedna knjiga o hormonima. Taj problem seže dublje od menopauze, face-liftinga ili pitanja treba li se jebati s mlađim muškarcima. Jer je on povezan s čitavom slikom o vlastitoj osobi u jednoj kulturi zaljubljenoj u mladost i bez ljubavi prema ženama kao ljudskim bićima. U pedesetoj smo užasnute zato što ne znamo što bi zaboga mogle postat i sada kad više nismo ni mlade ni dražesne. Kao u svakoj fazi našega života, tako ni sada za nas nema modela ponašanja. Dvadeset pet godina feminizma (i reakcije), pa feminizam ponovno - i još stojimo na rubu ponora. Što priliči činiti sada, kad su nas pustili naši hormoni?
Možda se čini da se posljednjih godina pojavila čitava bujica knjiga-bodrilica o ženama u srednjim godinama, ali koliko su se prilike doista promijenile? Možemo li tako lako poništiti pedeset godina odgajanja za samouništenje u srednjim godinama?
Pretpostavljam, ako sam ja zbunjena, da ste to i vi. Na koncu konca, mi smo bičevana generacija (patent-pending2): odgajane da postanemo Doris Day, u dvadesetim smo godinama života čeznule da budemo Gloria Steinem, da bismo potom bile osuđene da svoje kćeri, rođene u srednjim godinama, odgajamo u dobu Nancy Reagan i princeze Di. Seksizam (poput atletskog stopala) i dalje cvjeta na mračnim i vlažnim mjestima.
Kakva je to toboganska vožnja bila! Naš je spol ulazio i izlazio iz mode kako su se obrubi na suknjama dizali i spuštali i dizali i spuštali i opet dizali, kako se feminizam dizao i padao i dizao i padao i ponovno dizao, kao što se materinstvo slavilo i proklinjalo i slavilo i proklinjalo i opet slavilo.
Odgojene u dobu ilegalnog pobačaja (kad je trudnoća u srednjoj školi ili na koledžu značila kraj ambicija), izrasle smo u seksualnu revoluciju - u jedan u biti patvoreni medijski događaj koji je, kad je udarila pošast side, bio ubrzo zamijenjen dobrim staromodnim američkim puritanizmom. Tragedija gubitka toliko najtalentiranijih iz našeg naraštaja iskorištena je, sasvim predvidljivo, kao isprika da se zauzda životna sila i njezin glasonoša, Eros. Seks je bio out, pa in, pa out, pa in, pa out - bila je to nova verzija onoga što je Anthony Burgess u svojoj Paklenoj naranči nazvao »starim in-outom«.
A bit je ovo: mi bičevani u svom se erotskom i društvenom životu nismo mogli osloniti ni na što.
Razmislite o savjetima što smo ih primali odrastajući. Pa potom razmislite o svijetu za koji smo odrasli!
»Ne nosi srce na rukavu!«
»Ne pokazuj muškarcima koliko si pametna!«
»Ako dobiva mlijeko, zašto bi kupio kravu?«
»Bogataša nije teže zavoljeti nego siromaška.«
»Put do muškog srca vodi kroz želudac.«
»Muškarac progoni djevojku dok ga ona ne uhvati.«
»Dijamanti su svakoj djevojci najbolji prijatelji.«
Kad bismo bile toliko glupe da proživimo život o kakvom su naše majke i bake skovale svoje poslovice, bile bismo prosjakinje što ruju po tuđem smeću. Kad bismo bile toliko glupe da proživimo život kakav su nam preporučivali magazini i filmovi šezdesetih i sedamdesetih godina, bile bismo već mrtve od side.
Odgojene u uvjerenju da će nas muškarci štititi i uzdržavati, počesto smo otkrivale da mi zapravo moramo štititi i uzdržavati njih. Odgojene u uvjerenju da se o svojoj djeci moramo brinuti po čitav dan (bar dok su još mala), počesto smo morale otkrivati da je majčinstvo, zbog kojeg moramo ostajati kod kuće, luksuz koji sebi mogu priuštiti tek malobrojne. Odgojene u uvjerenju da je ženstvenost sazdana od mekoće i pomirljivosti, počesto smo otkrivale da nam naš opstanak - pri rastavi, na poslu, čak i u kući - ovisi o tome koliko ćemo uspjeti revidirati svoje predodžbe o ženstvenosti i žestoko se boriti za vlastite potrebe.
I zbog toga smo bile stalno razdirane između majki u našoj glavi i žena kakvima smo trebale postati naprosto zato da ostanemo na životu. S jednom nogom u prošlosti i drugom u budućnosti, glavinjale smo kroz prvu ljubav, materinstvo, razvod, karijeru, menopauzu, udovištvo - nikad ne znajući što bismo ili tko trebale biti, i na svakom koraku ograđujući novi emotivni teritorij.
U životu smo bile pioniri, a cijena što je pionir treba platiti jest vječna neudobnost. A nagrada je ošamućujući osjećaj ponosa na naše tako bolno stečeno ja.
»Uspjela sam!« klikćemo s izvjesnom dozom potresenosti i divljenja. »Uspjela sam! A možeš i ti!«
Jesu li se to promijenili muškarci ili žene? Ili i jedni i drugi? Moj otac i moji djedovi, bez obzira koliki seksisti bili, ne bi nikad ostavili svoju djecu za volju ritanja s mlađim ženama. Oni možda i jesu bili svinje. Oni možda i nisu bili sasvim vjerni. Ali su bar bili svinje- hraniteljice. Bili su tu na dugi rok, previđajući i sigurnost kakva je danas nepoznata. Zašto generacija muškaraca koja je došla poslije njih nije imala takvih skrupula?
Jesu li ih to žene pustile s udice? Ili je to učinila povijest? Hi se među spolovima odigrala nekakva golema promjena koju još nismo ni prepoznali ni imenovali?
Žene su postale jače, muškarci kao da su postali slabiji. Prividno ili stvarno? Kad su žene dobile sitne mrvice moći, muškarci su se počeli ponašati paranoidno - kao da smo ih sasvim obogaljile.
Moraju li sve žene držati jezik za zubima da bi muškarci mogli govoriti? Moraju li sve žene biti bez nogu da bi muškarci mogli hodati?
Žene moga naraštaja navršavaju pedesetu u stanju zbunjenosti i bijesa. Ništa od onog na što smo računale nije se dogodilo. Tlo nam se nastavlja micati pod nogama. Svaki će vam psiholog i psihijatar reći da je od svega najteže izaći na kraj baš s nedosljednošću. A mi smo u svom privatnom životu upoznale toliko nedosljednosti, da od toga čovjek mora postati shizofrenik. Možda su se naše bake lakše nosile sa svojim očekivanjem potlačivanja nego što se mi možemo prilagoditi našoj toliko željenoj slobodi. A naša je sloboda i tako dvojbena. Kaša je »sloboda« i dalje riječ koju možemo staviti u navodnike da izazovemo smijeh.
Desetljećima nismo mogle očekivati da će nas poslije porodiljnog čekati stari posao, a kamoli da ćemo naći financijski dostupne jaslice. Sramotna je tajna današnje Amerike da gotovo svaka zaposlena žena, ako želi da joj se netko brine o djetetu, mora prekršiti zakon. I ja sam ga prekršila. A to je učinila i većina nas. (Siromašne žene oslanjaju se na dadilje bez dozvole za rad, a žene iz srednjeg staleža pronalaze dadilje bez zelene karte.) Potražite ženu koja je sasvim Ĉista, i naći ćete ženu bez djece. Ili s muškarcem.
S rastom očekivanja i padom životnog standarda, počele smo se pitati što je to pošlo po zlu. Ali ništa nije pošlo po zlu. Nego smo naprosto bile odgojene u jednoj, a sazrele u drugoj kulturi. I sad dosežemo pedesetu u svijetu koji je opet deklarativno sklon feminizmu. Ali ovaj put imamo valjanog razloga za skepsu.
Bičevana generacija je, na svoj način, izgubljena generacija. Poput gledatelja na teniskoj utakmici, i mi stalno zabacujemo glavu sad lijevo, sad desno.
I nije onda čudo da nas boli vrat!
Možda sve generacije sebe smatraju izgubljenima, i možda su sve u pravu. Možda je dvadesetih godina bilo fifica koje su čeznule za sigurnošću svojih baka. Ali je prvi val modernog feminizma svoje pripadnice ponio bujicom nade (dok je drugi val koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih probudio u nama snove da će ravnopravnost žena uskoro postati univerzalnom). I tako smo ja i moje razredne družice, u našem ne baš jako dugom životu, vidjele kako se ženska očekivanja dižu i razbijaju, dižu i razbijaju i ponovno dižu. Ti su ciklusi bili tako kratki da su izazivali vrtoglavicu - i bijes.
Mediji nas još uvijek pokušavaju utješiti bromidom. Slušamo kako je »pedeseta za pet.« I zato bismo na svoje bore trebale staviti patentnu kremu i odmarširati u zalazak sunca gutajući Premarin. I trebale bismo zaboraviti stoljeća tlačenja u zamjenu za novi šešir kojem je na obodu izvezeno »Pedeseta za pet«.
A što je s naš om potrebom - kako žena, tako i muškaraca - da se pripravimo za smrt u kulturi koja se sprda sa svom spiritualnošću kao »New Age« prenemaganjem? Što je s našom potrebom da sagledamo sebe kao dio bujice stvaranja? Što je s dubokom samoćom koju iznjedruje naša individualistička kultura? Što je s odbacivanjem zajednice i s njom vezanih vrijednosti? Što s društvenim izrugivanjem sa svakim djelovanjem koje nije ili stjecanje ili trošenje? Što je s našim očajem dok gledamo kako lažljivci i manipulanti postaju bogati i moćni, dok oni koji govore istinu bivaju kronično nadigravani i propadaju kroz tu poroznu »sigurnosnu mrežu« koju su ispreli lažljivci, no pritom ostavili izlaz za sebe i svoju djecu?
Ali, više od svega, što je sa smislom, i što je s duhom? To nisu prazne rijeci. To je hrana koje smo, što smo stariji, sve gladniji.
»Više se toga miče«, napisala je pjesnikinja Louise Bogan posljednjih godina svojega života, »od same krvi u srcu.« Kao ljudska bića, mi čeznemo za nekakvim ritualom koji bi nam rekao da pripadamo plemenu, pripadamo vrsti, pripadamo svom naraštaju. A umjesto toga nam nude hormonske terapije ili bodra čavrljanja o tome kako imati pedeset godina znači biti za pet i kako se to danas nosi.
Da budem jasna: ta bodrenja vrijeđaju našu inteligenciju. Mi ne možemo tako lako zaboraviti da smo odrasle u svijetu koji se sprda sa ženskom zrelošću. I ne možemo u trenutku zaboraviti generacije viceva s bradom na račun starih vreća, krava, trač-baba, vještica, starih babetina. »Menopauzične slikarice«, običavao je govoriti moj djed i umjetnik o ženama koje su s njim dijelile atelijer u Studentskom umjetničkom udruženju. A ja nisam čak ni shvaćala da je ta opaska seksistička i staristička. Ja sam naprosto odbacila te stare vreće - baš kao i on - jedva i shvaćajući da time odbacujem vlastitu budućnost.
Ne smijemo očekivati da će se naša slika o nama samima u trenutku popraviti samo zato što se eterom šire novi šiboleti, ili što se pojavljuju otisnuti na sjajnim stranicama. Mi smo ipak nešto više od pukih potrošača magazina, televizijskih emisija, šminke, face- liftinga, odjeće. Mi imamo i unutrašnje ožiljke, unutrašnje rane, unutrašnje potrebe. Ne mogu se pedeset godina prema nama odnositi kao prema pokretnoj imovini, i onda nas laskanjem privoljeti na političku suglasnost samo zato što su (prilično zakašnjelo) otkrili da mi imamo i pravo glasa.
Nova medijska dernjava trubi kako je pedeset 2a pet samo zato što je baby-boom generacija stigla u te nekad opasne godine i zato što sada mi upravljamo svijetom - ili što to, točnije, čine naša braća i muževi. Ali se onda osvrnem oko sebe, i vidim da se najbolji umovi mog naraštaja i dalje umiljavaju sustavu. Žene režiseri još moljakaju muške glave iz studija da im dadu novac; žene pisci i urednici i dalje izlažu svoje zahtjeve muškim generalnim direktorima; glumice se još bore i zubima i noktima za pregršt uloga koje stvarno odražavaju njihov život; slikarice još uvijek izlažu i dobivaju manje od svojih muških kolega; žene dirigente i skladatelje još uvijek čujemo tek rijetko. Žene se posvuda zadovoljavaju polovicom hljeba, ili čak i mrvicama. I to ne gubitnice, među tim ženama, nego baš one najžešće i najbistrije. Iako nisu od onih koje se stalno samo žale, niti su plačljivice, i sasvim sigurno nisu lijene, one su i dalje izvrgnute neumoljivim dvostrukim mjerilima.
Dok se muškarci uzdižu, snabdjeveni svojim zlatnim padobranima, dionicama, ženama-kuharicama, novim obiteljima, novim automobilima, novim čamcima, mi starimo samo zato da bismo sve teže dobivale posao. Mi smo, naravno, duševno jake - tko je ikada u to sumnjao? Ali sama duševna snaga ne može nadjačati diskriminaciju.
U svijetu u kojem žena radi trostruko za polovicu plaće, naši se uspjesi omalovažavaju, protiv nas su se okrenuli i brak i razvod, naše nam je materinstvo postalo preprekom na putu k uspjehu, naša se strast pretvorila u klopku, naše razumijevanje za druge u ispriku da nas se slabije plati.
Na početku života, osvrnule smo se po svijetu i ugledale epidemiju silovanja o kojima »službene« novine počesto nisu ni javljale. U godinama rađanja, mi svoje rokove sustižemo samo odricanjem od sna, I onda se počinjemo ljutiti, doista ljutiti, po drugi put u zrelom dobu svojega života. Ali sad znamo da nam je preostalo još malo vremena.
I napokon shvaćamo kako da zauzdamo svoj bijes i pomoću njega promijenimo svijet. Ali se nismo prestale okretati jedna protiv druge. A dok to ne učinimo, sestrinstvo će biti više umirujuća teorija negoli svakodnevna stvarnost.
I baš je to sljedeća velika tabu tema: kad će žene naučiti da se ne razdvajaju, nego da se ujedine? A kako da i naučimo da budemo saveznice, kad nas društvo i dalje hucka jedne na druge, pretvarajući nas u puke simbole ravnopravnosti?
U pedesetoj, luđakinja s tavana uspijeva se osloboditi, smandrlja se niz stepenice i zapali kuću. Ona više ne želi robovati. Drugi je val bijesa čišći nego prvi. Najednom podjele među ženama nisu više važne. Stare ili mlade, smeđe ili bijele, homo ili hetero, udate ili ne, uboge ili bogate - sve smo mi diskriminirane samo zato što smo žene. I ne želimo se vratiti u stari svijet nepravde. A to i ne možemo. Jer je prekasno.
Bijes sredine života opaki je bijes. U dvadesetim godinama života, kad su i uspjeh i materinstvo još bili pred nama, još smo si i mogle utvarati da će nas nešto spasiti od druge klase - naša dostignuća, ili brak, ili materinstvo. A sad znamo da nas ništa neće spasiti. Moramo se spasiti same.
Moje su knjige oduvijek bile pisane u onoj strasti koja ide glavom kroza zid. Usprkos činjenici da sam, kao profesionalni pisac, dvadeset tri godine uspijevala nekako zarađivati za nesiguran život, ja ipak ne mogu pisati po narudžbi. Ja moram osjetiti nekakav duboki unutrašnji pritisak koji veli: Ta knjiga još ne postoji; ja je moram stvoriti. Ja uvijek pišem kao da mi o tome ovisi život - zato što je doista tako.
Na početku svoje Rakove obratnice, Henry Miller citira Ralpha Walda Emersona: »Romani će, malo pomalo, posustati pred dnevnicima ili autobiografijama - doista zanimljivim knjigama, samo kad bi čovjek znao kako da između onoga što zove svojim doživljajima izabere ono što je stvarno njegov doživljaj, i onda vjerno zabilježi istinu.« Žene su više od muškaraca ispunile Emersonovo svjedočanstvo. Žene-pisci su to preuzele i od toga napravile čitavu književnost - književnost koja je promijenila i muški način pisanja knjiga.
»Vjerno bilježiti istinu«, eto što je moj cilj. I očito je da živimo u dobu u kojoj dokumentarnost ili svjedočenje imaju silu koju je nekad imala beletristika. Romani i memoari koje uzimamo za životne vodiče imaju tu kvalitetu neposrednosti, vjerno zabilježene istine, na račun lažne skromnosti, stida ili oholosti.
Bez obzira koliko teško bilo ispričati istinu bez olakšanja što nam je donosi maska, »autobiografija mora biti takva da čovjek može samog sebe tužiti zbog klevete«, kako to reče Thomas Hoving - očito ne znajući koga parafrazira. Mary McCarthy, u svojim Intelektualnim memoarima (Intellectual Memoirs), kao izvor označava Georgea Orwella: »Autobiografija koja o autoru ne govori ništa loše, ne može biti nimalo dobra.« Potom McCarthyjeva ispovijeda više grijeha no što bi joj na glavu mogli sručiti njezini klevetnici: i mi smo očarani. Ali je ona mrtva - što je kod žena uvijek šarmantnije nego kad su žive.
U mom spisateljskom životu mnogo me puta ušutkao strah od kritike. A kritika je često bila žestoka, osobna i bolna. Ali kritika - što su znali svi od Aphre Behn do George Sand, od Georgea Eliota do Mary McCarthy - spada među ono prvo na što se žena pisac mora priviknuti. Ona ne piše o doživljajima kojima dominantna kultura plješće kao »važnima« i, kao i svi drugi pisci, ni ona ne piše s garancijom. Okoštati na sve to sasvim je sigurno najvažnija zadaća žene-pisca.
Ĉesto sam samu sebe vabila na iskreno pisanje govoreći sebi da to i tako neću objaviti (i li da ću to objaviti samo pod pseudonimom - možda čak i muškim). Poslije me možda pisma simpatije što ih primim od čitatelja ili izdavačeva potreba za trademarkom i nagovore da je potpišem. Ali u samom procesu pisanja, ja mogu biti slobodna, i onog cenzora - svoju majku? svoju baku? - mogu skinuti s ramena samo tako da sama sebi obećam da nikad neću dopustiti da moje riječi dožive objavljivanje.
Tako sam napisala Strah od letenja (Fear of Flying) i mnoge kasnije knjige (uključujući i ovu). Pisanje je počesto bilo popraćeno strahom, šutnjom, a potom divljim izbojima tajnoga smijeha zbog kojeg bi se najednom sav taj strah najednom učinio vrijednim truda.
Ipak je velika prednost, kad već imam pedeset godina u kulturi koja nije milostiva prema starijim ženama, što sada manje hajem za kritike i manje se bojim sukobljavanja. U svijetu koji nije stvoren za žene, kritika i smijeh prate nas sve dane našega života. Oni nam obično govore da smo nešto učinili dobro.
Jesam li s pedeset godina još premlada za pisanje autobiografije? Naravno da jesam. Ali s osamdeset možda već budem prestara.
Pedeseta je godina trenutak kad se i samo vrijeme počinje naizgled skraćivati. Taj osjećaj istjecanja vremena nedavno je bio još i pojačan epidemijom side i smrću tolikih prijatelja još u tridesetim i četrdesetim i pedesetim godinama života. Tko zna hoće li doći bolja vremena, i hoće li ih biti? Vrijeme je uvijek samo ono sada.
U devetnaestoj, dvadeset devetoj, trideset devetoj, pa čak i - Bog mi pomogao - u četrdesetoj devetoj, vjerovala sam da će neki novi muškarac, neka nova ljubav, neka selidba, promjena grada u kojemu živim, ili zemlje, nekako promijeniti moj život.
Sad više ne.
Ja danas znam da je moj unutarnji život moje vlastito djelo, bez obzira imam li u životu partnera. I znam da bi još jedna luda, strastvena ljubavna veza bila samo privremena razbibriga - čak i ako to »privremena« znači dvije ili tri godine. Ja znam da je ono što trebam njegovati i razvijati upravo moja duša, i da se, bez obzira jesam li sama ili s partnerom, problem uspona na vlastito brdo, time baš jako ne mijenja.
U nekoj vezi, čovjek još uvijek traži autonomiju, odvojenost, privatnost. A kad nisi u vezi, i dalje su ti potrebni i ljubav prema sebi i samopoštovanje.
Ovu sam knjigu napisala iz točke samoprihvaćanja, pročišćavajućeg bijesa i razuzdana smijeha.
Dovoljno sam stara da znam da je smijeh, a ne bijes, pravo otkrivenje.
I polazim od pretpostavke da nisam baš jako drukčija od tebe, ili tebe.
Želim napisati knjigu o svojoj generaciji. A da bih mogla pisati o svojoj generaciji i biti divlje iskrena, moram početi od same sebe.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 11 Апр 2017, 10:57




Glava 1
Strah od pedesete

Kad ljudi kažu »Rekoh ti već pedeset puta«, to zvuči ko ukor, a često i jest;
Kad pjesnici kažu: »Pedeset stihova napisah od puta«, Užas nas hvata da čitat će ih sjest;
Lopova pedeset, u bandi čine nedjela ljuta;
S godina pedeset, čistu ćeš ljubav rijetko srest, Pa ipak, bez dvojbe, priznati se mora, mnogo se toga kupiti može za pedeset lujdora.
George Gordon, Lord Byron, Don Juan

(Da li se Byron bojao pedesete?
Vjerojatno. Jer je umro u trideset šestoj.)

Kad sam se prihvatila pisanja o sebi, otkrila sam da sam se upustila u ponešto brzopletu pustolovinu, koju je lakše započeti nego prekinuti. Dugo sam željela zapisati priču o svojih prvih dvadeset godina; i nikad neću zaboraviti alarmne signale koje je moje adolescentsko ja odašiljalo starijim ženama koje će poslije apsorbirati, kako moje tijelo, tako i moj duh. Ništa, bojala sam se, neće preživjeti od te djevojke, čak ni mrvica pepela. Preklinjala sam njezine nasljednice da se jednoga dana prisjete tog mladog duha u limbu u koji su ga smjestile. Možda je jedini razlog zbog kojeg pišem svoje knjige baš želja da omogućim uslišanje te davno izrečene molitve. I kad sam navršila pedesetu, učinilo mi se da je došao taj dan.
Simone de Beauvoir, Uspomene dobro odgojene djevojke
Strah od pedesete

I evo me tako u toplicama s Molly, suočene s pedesetim rođendanom, i u stanju groznih depresija. Nisam više najmlađa u sobi, a niti najslađa. Nikad neću biti Madonna, ni Tina Brown, ni Julia Roberts. Tko god da bila ljepotica dana kad se pojavi ova knjiga - to neću nipošto biti ja. Godinama su baš to bile moje vrijednosti - pa priznavala ja to sebi ili ne - ali si ih ja više ne mogu priuštiti.
Svake me godine na newyorškim ulicama zapljuskuje nov urod ljepotica. Tanjega struka i plavije kose, i pravilnijih zubi, i s više energije za natjecanje (i manje cinizma o svijetu), klasa iz 1994. ili 1984., 1974. nemilosrdno zamjenjuje moju - Barnard '63 - ma vidi vraga! Više od trideset godina od koledža. Većina su mojih suvremenika većgrandperes, djedovi, kako bi to rekla moja kći. Na susretima mi pod nos guraju dječje slike, potomstvo svog potomstva.
Kako sam kasno počela, ja još nemam unučadi, ali zato imam dvoje pranećaka koji sada plaze po Libanonu, Laussanni i okrugu Litchfield. Djeca moje starije sestre primiču me sve više i više bakinskom statusu. Sad sam ja starija generacija, i nisam baš uvijek sigurna da mi se to sviđa. Gubici mi se ponekad čine mnogo jasnijim od dobitaka.
Sa mnom je zapanjujuća energija žene koja je prošla menopauzu (a koju je obećala Margaret Mead), ali bez goriva optimizma. Svijet mi izgleda još nedvojbenije uhvaćen u ralje materijalizma i površine. Slike, slike, slike - on vidi samo to. A ako sam slika, nedvojbeno se mutim.
Što se dogodilo s dvadeset pet godina našega gorljivog dokazivanja da ne želimo biti plastične Barbike? Što se dogodilo s bijesom Naomi Wolf, koja je analizirala mitove o ljepoti, ili Germaine Greer koja je žustro slavila vremešnost, ili Glorijom Steinem koja nam je pokazala kako da smireno prihvatimo starenje i napokon se okrenemo unutarnjem životu?
Jesu li sav naš angst (i pokušaji unutrašnje preobrazbe) tek puko krmivo za televizijske okrugle stolove, dok nas kultura mladosti neumoljivo melje? Jesmo li mi samo hrpa prestarjelih komada koje klepeću u sauni, i međusobno se sokole? Mi pišemo i pričamo i ulijevamo jedna drugoj snagu, ali nemam dojam da se opsjednutost novinom i mladošću (novošću?) imalo mijenja. Naš je svijet, svijet pomičnih video-slika i stvarnijih i moćnijih od golih riječi. Živimo u dobu televizije, i riječi su relikt prošlosti, iz doba kad je riječ mogla promijeniti svijet zato što su je ljudi još čuli.
A danas je sve slika. A vrijeme je slike uvijek ono vrijeme SADA. U tom žmirkavom light - showu povijest više i ne postoji.
To su bile neke od mojih misli dok sam s Molly stupala oko toplica u Berkshiresu, i izvodila aerobične vježbe, prolazila kroz akvatrim, učila se brzom hodanju i sudjelovala u drugim obredima fitnessa, sve vrijeme izbjegavajući svoju sliku u zrcalu. Molly me za svaku vježbu izvlačila iz kreveta, i ja sam izgubila istih onih nekoliko funti koje uvijek izgubim (i opet dobijem), pila vodu, parila pore i osjećala se obnovljeno - no čamotinja ipak nije nestala. (Stajala sam pred vječnim pitanjem: face-lifting da ili ne, i trebam li to učiniti prije turneje u povodu izlaska sljedeće nove knjige?)
Ali gori od očaja zbog neizbježnog tjelesnog propadanja (i dileme da li da »popravljam« tijelo ili ne), bio je moj očaj nad pesimizmom sredine života. Nikad više, pomišljala sam, neću ući u sobu i upoznati se s predivnim muškarcem koji će mi promijeniti život. Sjećam se divljih veza koje su počinjale bljeskom u očima i skokom adrenalina, kao i previranja u koje su one nužno vodile. Izbjegavanjem previranja i prihvaćanjem stabilnosti, odricanjem od sklonosti da svakih sedam godina svoj život stavljam u šešir, ja sam se i umirila. Željela sam kontemplaciju, ne dosadu; mudrost, ne očaj; spokojnost, ne zaustavljeno vrijeme. Seksualna energija koja je uvijek zahtijevala novu knjigu, pustolovnost života koji se nigdje nije smirivao, u pedesetoj su se počeli činiti brzopletim i blesavim. Napokon sam se »smirila« da okopavam svoj vrt. Sad je samo još trebalo otkriti gdje moj vrt uopće jest i što da u njemu uzgajam.
Jer, na koncu konca, pitanje je baš u tome, zar ne? Jer smrtnost se i smrt nikad ne mogu »popraviti«, pa ma koliko da podrezivala podbradak i podočnjake. Možeš izgledati i dobro i sjajno, ali je život na tebi ostavio svoje brazgotine. Bitno je pitanje bilo kako se usmjeriti prema unutra u društvu koje je nemilosrdno usmjereno na druge ljude, kako njegovati spiritualnost usred materijalizma, kako koračati za svojim bubnjarom kad ga zaglušuju alternative rocka, šlagera i skakutanja.
Kad je riječ o definiranu dileme zapadnoga svijeta, Thoreau je pisac-etalon: »Čuvaj se svib podviga koji traže novo odijelo.« U tom pogledu suvremene su žene od njega baštinile mnogo više od muškaraca. Filozofija Billa W. o Anonimnom alkoholičaru etalon je naše spiritualne filozofije (bez obzira na to jesmo li alkoholičari ili ne), samo zato što smo mi stalno žedni duha, samo što ga stalno tražimo na krivim mjestima (cuga, droga, novac, nova odjeća) da bismo na kraju našli sebe samo kroz gubitak nas samih, kroz odricanje od materijalizma na kojem smo odrasli.
Ovdje je riječ o smrtnosti, a ne face-liftingu. Možemo li mi prigrliti našu smrtnost, pa je čak i zavoljeti? Možemo li svoje znanje prenijeti djeci, a ona ga proslijediti dalje, tu spoznaju da naš odlazak spada u prirodni poredak stvari?
To je problem s kojim se u pedesetoj suočavamo i ja i svi moji suvremenici. Srazili smo se čelimice s duševnom prazninom svojih života. Bez duha je nemoguće suočiti se sa starenjem i smrću. A kako da žene lako nađu duh u jednom društvu u kojoj je njihov najduži identitet onaj potrošački, gdje se na svaki pokušaj borbe za autonomnosti i identitet odgovara neumoljivim sentencama tržnice - tržnice koja u nama i dalje gleda samo potrošače svega, od hormona do šešira, od kozmetike do kozmetičke kirurgije?
I tako lutam s kćeri po kupkama, znajući da uopće nije riječ o mojemu tijelu. Riječ je o tome imam li ili nemam pravo na besmrtnu dušu.
Ali, sumnjivo zvuči već i sama ta fraza. Žene? Besmrtna? Dušu? Već čujem podrugljive krikove. Pa ipak se čitavo to pitanje svodi na to imaju li žene ili nemaju pravo na svoju dušu. Nije tu riječ ni o mušici ni o modi. I nije tu riječ ni o »New Ageu« ni o laprdanju o »dvanaest stepenica«. Bit je u tome je li nam dopušteno ili ne da budemo potpuna ljudska bića.
Ako posjeduješ svoju dušu, onda se ne moraš bojati pedesete.
Vraćam se u vrijeme točno tri godine prije svog pedesetog rođendana, u doba kad je u meni neumoljivo kuckao sat starenja.
U avionu sam, i letim u Švicarsku na vjenčanje bivšeg ljubavnika, a sad prijatelja. On je lijep Rimljanin deset godina mlađi od mene, a treba se oženiti njemačkom princezom još deset godina mlađom od njega. Ja sam zbog njih sretna ali, istodobno, i neutješna. Nije to zato što smo ženik i ja još zaljubljeni, nego zato što smo beskrajno razgovarali o tome kako ćemo živjeti zajedno (zato što se ni on ni ja nikad nećemo vjenčati), no on se sad vjenčava, a ja ne.
Ja vjerujem da se ja više ne bih željela udavati (s nepunih četrdeset sedam). Slobodna sam. Moja je sloboda tolika da sam ušla u međunarodni trokut s jednim drugim preslatkim Talijanom, u obiteljski trokut s muškarcem koji se ne može odlučiti da ostavi ženu, a vidim također i mnoštvo muškaraca koji se vezivanja užasavaju koliko sam ga se i ja počela užasavati. Moj je život društveni cirkus, ali se nikako ne mogu opustiti i sklupčati u krevetu s knjigom. Iako bih to mogla zanijekati, ja sam na tu svadbu, kao i obično, krenula zbog potrage za savršenim muškarcem. Razumije se da ja u savršenog muškarca ne vjerujem. No razumije se i da se ipak nadam da ću ga sresti.
Vjenčanje se održava u vijećnici nekog švicarskog planinskog seoceta, vijećnici kao skinutoj sa sata s kukavicom. Lijepa nevjesta i ženik upisuju se u matičnu knjigu, izgovaraju svoj zavjet (ženik kaže »si« i nevjesta »ja«) - našto se sudac koji ih je vjenčao uz tresak ruši na pod, a boja mu dobiva škriljavu zelenkasto-modru boju iznenadnog srčanog udara. Meni je savršeno jasno da je sudac mrtav - gestorben, morto. Rođaci lete pozvati hitnu pomoć, i grozničavo se međusobno umiruju. (Ili se to odnosi bar na Nijemce, koji se međusobno uvjeravaju da će sa sucem sve biti u redu; Talijani, pak, samo mračno mrmljaju: »Maledizione, maledizione.«)
Vrlo brzo potom bolnička kola sasvim nepotrebno jure u bolnicu s nepopravljivo mrtvim sucem, a zanijemjeli, pokunjeni svatovi vijugaju ulicama smrznutoga grada na zakusku u otmjenoj švicarskoj kući nevjestine majke. Drže se zdravice, kucaju se šampanjske čaše. Njemački dio rodbine niječe da se dogodilo išta loše, a talijanski nastavlja lomiti ruke i hvatati se za prepone da ukloni urok.
Taj je događaj - unatoč tome što svi to niječu - pomračio svečanost. Ali beba koja se pojavljuje primjereni broj mjeseci poslije toga, lijepa je i plava i savršena u svakom pogledu. A ženik i mlada sretni su kao Candide i Cunegonde u najboljem od svih mogućih svjetova. Smrt je pomračila život, ali život teče dalje.
Navečer, na piru, koji se odvija u doista veličanstvenom, no ipak dovoljno rustičnom lovačkom dvorcu jednog drugog nevjestinog rođaka, mene sjedaju kraj lijepog mladog plejboja iz Monaka, Milana, Pariza i Londona koji, ugledavši moje ime na kartici koja određuje mjesto za stolom, iznosi ovaj duhoviti prijedlog:
»Vi pišete zločeste knjige. Hoćete li biti zločesti sa mnom?«
Srce mi pada kao olovnica. Usred svetkovine mene spopada mrak. Moja je reputacija masni vic, a najbolji mi se prijatelj upravo oženio. I onda previše pijem, i plešem odveć grozničavo, pa se ljubim s mladoženjom i mladom, pa odlazim u snijeg oslonjena na ruku prijatelja pedera (kojemu sam kućni gost). Probudit ću se u tri u noći, u gostinskoj sobi u potkrovlju, pa zalomiti rukama i rasplakati se.
Do jutra se magla razilazi, otjerana suncem na snijegu. Spuštam se niz Alpe s prijateljem, pa zastajemo u restoranu s pastrvama da se najedemo i popričamo, da bismo na kraju prošli kraj jezera Como i Milana i završili u Veneciji, gdje me čeka moj ljubavnik.
Kao i uvijek, seks između nas dvoje je magično ukidanje vremena, i tako sam tri dana sretna. Sjedimo u njegovu čamcu što se ljulja u laguni, i gledamo kako na vodi pluta fatamorgana Venecije. Ljubujemo u čudne sate, na čudnim mjestima, i izbjegavamo njegovu rodbinu. I razilazimo se, obećavši jedno drugom da ćemo »jednog dana« biti zajedno. (Ja ću kupiti palazzo odmah do palazza njegove žene, i on će me ophoditi ujutro i uveče - vjerojatno kroz tunel.)
Ali nova obiteljska sreća mog starog dečka promijenila je jednadžbu. Naravno da mi je, želim li se suočiti s pedesetom, potrebna vlastita duša, no nije li mi potreban i partner i prijatelj? Nije li prijatelj potreban i oslobođenim ženama?
Naravno da bih tako mogla još nekoliko godina nastaviti posuđivati muževe. Uvijek ih se u najam nudi čitavo mnoštvo. Ali nije stvar u tome. Ja mogu imati svoje vlastite kuće, vlastite bankovne račune, prekrasnu kći, i nekakvu vlast nad svojom budućnošću, ali je istina da osjećam kako me kroz taj svijet nosi bujica. Ja ne mogu upravljati svojim starenjem, kao ni sudbinom svojih knjiga. I osjećam se tako sama. Možda mi i ne treba muž, ali je sigurno da mi treba prijatelj.
I po prvi put otkako sam odrasla, zatječem sebe kako razmišljam o braku svojih roditelja. I osjećam prema njemu nostalgiju, kao prema braku što sam ga sama proživjela. Na kraju svojih dana moji su roditelji bili prijatelji - hihotali su u krevetu i čitali jedno drugom iz New Yorkera. I kao da ih nikad nije zamorio supružnikov smijeh. Sjećam se kako im je krevet bio prekriven knjigama, i njihovih živahnih rasprava koje bi poentirali glasnim čitanjem dosjetki S. J. Perelmana.
Meni je skoro pedeset godina, a nemam nikoga da mu naglas čitam u krevetu. Imala sam ljubavnika i imala sam prijatelja. Ali prijatelj koji mi je bio i ljubavnik upravo se oženio. I to kao reflektorskom zrakom osvjetljava moju usamljenost.
Zašto su sve meni poznate nezavisne žene same? I zašto se svi moji prijatelji žene mlađim ženama? Vraćam se u New York osjećajući da se u mom oklopu otvorila pukotina. I kad me prijatelj želi upoznati sa svojim prijateljem, ja iznenađujem samu sebe jer kažem da.
Sve je to, dakako, počelo od braka mojih roditelja. Kad su se sreli gore u Catskillu, njoj je bilo osamnaest, a njemu devetnaest godina. On je bio iz Brownsvillea, a ona iz Washington Heightsa. Njegov otac i mati bili su poljski Židovi s njemačkim imenom: Weisman, Njezin otac i majka bili su ruski Židovi iz Engleske s ruskim imenom: Mirsky.
Ljubav se rodila iz bubnja. On ju je, videći da cura zna slikati (i smatrajući je lakom i vrućom), pozvao da mu »oslika bubanj«. Ona, videći da je on zgodan i modrook i dobar bubnjar, na to je i pristala. Ona mu je oslikala bubanj i zaočijukala s njim. On joj se umiljato uvukao u krevet. Kad je ljeto došlo kraju, Eda Mirsky i Samuel Nathaniel (Seymour) Weisman odlučili su se uzeti. Oboje su bili jako mladi, i bilo je to usred Velike krize.
Njezin je otac rekao: »Što? Da se uda za nekakvog baraban-čika?« (Bubnjara, na ruskom.)
Njegova je mati rekla: »Mislim da te ona iskorištava.«
Hormoni su, međutim, jači od roditeljskih opomena. Uzeli su se u gradskoj vijećnici 3. ožujka 1933.
Prve su godine braka bile gadne. On je po čitavu noć radio u malim boites - Bal Mussette, Bal Tabarin - a ona ostajala kod kuće. Previše ga je pjevačica i previše travedovodilo u napast. Ostavljana da samuje do u sitne, sitne sate, počela se pitati nije li pogriješila. Njezin je otac u međuvremenu postao imućni portretist i komercijalni umjetnik kojemu su stalno dokapavale slavne mušterije. Bilo je tu i orijentalnih sagova i koštanog porculana, i bio je to život vrlo daleko od ruskog shtetla u kojem se rodio moj djed Mirsky.
Ĉak i za krize, roditeljima je moje majke dobro išlo - iako je moj djed pobjegao od djetinjstva u goloj bijedi u Odesi - a moja se baka, poput tolikih baka, očito udala ispod svog nivoa. Ona je bila kći ruskog šumskog gospodara i trgovca drvenom građom koji je emigrirao u London. I tu joj je on udvarao i njome se oženio, sve na ruskom, prije Velikog rata. U Londonu su njezini roditelji držali špeceraj u East Endu, sve dok ih od toga nije spasilo bogatstvo njihova najstarijeg sina, nakon čega su postali gentlemeni-farmeri na ladanju.
Uronivši u realnost, moja je mati spoznala da je postala ženom siromašnog trubadura, pa se probudila - kao moja baka prije nje. A brak mladim ljudima nikad nije lak. (Sredovječnima je još teži.) Moja je mati slikala, radila u Bloomingdalesu gdje je demonstrirala slikarski pribor, kreirala odjeću i dezene, dok je otac dobio prvi posao u broadwayskom spektaklu - bio je to (Jubilej) Jubille Cola Portera -i tu je svirao »Početi početak« u orkestru na pozornici.
»Ja sam uveo tu pjesmu«, hvali se on još i danas.
Uspjeh se već počeo nazirati iza horizonta. Ali kad je moja mati 1937. prvi put zatrudnjela, ocu je postavila ulitimatum: estrada ili mi.
»Jesam li ti ikad pričala«, pita me ona, »da je tata jednom zgodom doveo kući dvadeset cura iz predstave, i da sam ja tada bila s golemim trbuhom u kojem je bila tvoja starija sestra? Mislim, cure su bile tako lijepe a ja sam bila tako trudna, da sam ujutro sjela na bicikl i odvezla se sve do Riverside Drivea, i zaklinjala se da ću voziti i voziti sve dok ne pobacim.« I smije se. »Bila sam u osmom mjesecu!«
Ali beba nije ispala. Držala se čvrsto kao priljepak, onako kako to bebe znaju. A moj se otac na kraju okanio estrade.
Kako netko može birati između ljubavi i posla? (Žene na to prisiljavaju već stoljećima, pa smo na kraju shvatile da je tu nemoguće birati.) Ja znam da bi moj otac uspio u svemu za što bi zapeo: on je imao tu upornost. Ali je mojoj mati bilo krivo da on bude lutajući trubadur kad se ona, za ljubav majčinstva, odrekla karijere slavne umjetnice, pa je taj rat i dobila.
Kad se rodila starija sestra, moja mati, iscrpljena tlakom brige o djetetu bez predaha, vratila se u udobni roditeljski dom. Moj otac je i dalje radio noću, a mati je i dalje imala mnoštvo obožavatelja.
»Kako to da sam ja - udam žena s djetetom - imala tolike obožavatelje?« upitala je retorički. »Ali sam ih imala.«
Jedan je od njih bio liječnik - čovjek s pravim zanimanjem. Moja Je mati razmišljala o razvodu.
Moj stric je došao po očeve stvari, da mu ih odnese u Brooklyn.
»Nemoj biti s njim ako nisi sretna«, rekla je mojoj majci moja baka (koja je u svom braku učinila upravo to). »Pomoći ću ti koliko god budem mogla.«
I tako me skoro nije bilo.
Ali su feromoni ponovno prevladali, i tako su se moji roditelji ponovno našli. Seymour je postao trgovački putnik i prodavao je tchotchke. Eda je ponovno zatrudnjela. Ja sam se rodila 1942.
»Rodili smo se, a što je bilo prije, je čisti mit«, kaže V.S. Pritchett u svojini memoarima Kola pred vratima (A Cab at the Door). U Uspomene govorite (Speak, Metaory), Vladimir Nabokov priča o praznim kolima na kućnim vratima, što su čekala na njegovo rođenje. Nas fasciniraju dani što su prethodili našem dolasku k svijesti zato što oni proriču našu smrtnost (za mirenje s kojom nam treba čitav život - ako do tog mirenja ikada i dođe).
Što bi bilo da se ja nikad nisam ni rodila? Što bi bilo da se to jajašce i taj spermatozoid nisu nikad naše? Bi li to bilo gore od smrti? Ili bolje? (Ja krećem prema konačnoj anihilaciji sebe kao osobe, i zato mi je bolje da na to pitanje odgovorim što prije. Iza mene je više vremena nego ispred mene.)
Taj prekid u braku svojih roditelja ja zamišljam kao vrijeme u kojem sam lebdjela i pitala se hoću li se uopće utjeloviti. Pozvana njihovom ljubavlju - ambivalentnom kao i sve ostale - došla sam na svijet kao boležljivo dijete, mučena dehidrirajućim proljevima, crvenim, nateklim angiomom na vratu, i s alergijom na mlijeko.
Ali u koliko sam se sati rodila? uvijek pitam majku, jer sam htjela napraviti horoskop. (Moj se rodni list izgubio. Bolnicu u kojoj sam se rodila su zatvorili, a njezini dokumenti ne mogu se naći u gradskom arhivu.)
»Tko zna?« kaže ona. »Bio je rat. Doktora je bilo premalo. Bolničarka mi je na lice stavila masku s eterom da prikrije činjenicu da sam se porodila prije nego što je stigao doktor. Ja sam je ugrizla za ruku! 'Beba se već rodila! Da me se niste usudili drogirati!'«
I tako sam se rodila usred feminističkog bijesa: moja žestoka majka ugrizla je bolničarku za ruku, odbijajući anesteziju.
A ja sam zacijelo izgledala strašno.
»Moramo li to nositi kući?« navodno je rekao otac kad me je prvi put ugledao. (Ja sam taj slavni angiom dobila ali tako što sam pala iz kolijevke, ali sam se s njim i rodila. U svakom slučaju, svi se slažu da sam bila grozna.)
»Na tom su odjelu sve bebe pomrle od dizenterije«, kaže moja mati.
»Sve?«

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 13 Мар 2019, 14:04




»Mislim da da. Ti si jedina preživjela - i zato sam te odlučila ostaviti na životu.«
Je li ta zaraza bila smrtonosna za baš sve druge bebe, to nikad nisam uspjela utvrditi. Ali je pritom važno da je moja mati bila - i još jest - uvjerena da sam ja bila jedini preživjeli u tom pomoru beba.
Sasvim vidljivo razočaran što nisam dječak, otac me je pokušao u nj pretvoriti, pa me učio bubnjati, igrati košarku, i prezirati sva ženska ograničenja. Vrlo sam dugo vjerovala da sam ja doista dječak u ruhu djevojčice. Kad su kasnije razni psihijatri aludirali na nešto što se zove »zavist na penisu«, ja bih ih ušutkala vikom. Ja sam vjerovala da ga imam. Kako onda mogu na njemu zavidjeti?
»Zbog toga što sam se toliko borila da te održim na životu, zavoljela sam te još i više«, kaž e moja mati. I onda ponovno priča staru obiteljsku priču o mlijeku bez laktoze koju su mi pribavljali noćnim akcijama, i o tome kako sam umalo »umrla od gladi« i kako me je voljela usprkos ružnom grimiznom angiomu - koji se, kao čudom, već nakon dva mjeseca skupio u ništa, nakon čega je ostala samo ružičasta, plavokosa djevojčica.
»Kad si postala lijepa, meni to više nije ni bilo važno«, kaže ona, »zato što sam te morala voljeti samo zato da te održim na životu.«
Moja starija sestra, Suzanna (Shoshana Miriam, s nadimkom »Nana«, stvorenim nakon mnogog dječjeg krivog izgovaranja), kad se rodila bila je čisto savršenstvo: okrugla, kestenjasta, sjajnog oka. A ja sam bila određena da budem ružno pače - no zbog toga su me voljeli još više, ili barem tako glasi priča.
Kad sam bila mlađa, na tu sam se priču uvijek podrugljivo smješkala, ali sad u nju vjerujem. Divlja želja da se dijete održi na životu Upravo je seizmička. Ona nadvladava sve druge obzire. Mogla sam disati samo zahvaljujući strasti svoje majke i očevim ponoćnim odlascima po mlijeko. Zahvaljujući tome - i sretnoj okolnosti da su moji roditelji pronašli ikonoklastičnog pedijatra.
Doktor Aubrcy McLean je bio žestoki Škot koji se usudio dirnuti u mliječni lobi. Misleći pedeset godina ispred svog vremena, on me proglasio alergičnom na kravlje mlijeko, pa me hranio acidofilom i sjeckanom sirovom jetricom. Bez obzira koliko srala, trebalo me hraniti i hraniti, jer će nešto od svega toga ostati. Dolazio bi svaki dan, pa me pregledao i posjedio s majkom raspravljajući o bebama, životu, sudbini i tome koliko mrzi medicinski establišment - koji ga je izgnao zbog njegovih radikalnih nazora. A također je i pio.
»On ti je spasio život«, kaže moj otac. »On je velik dio te priče. Ili se možda samo zaljubio u tvoju majku.« Tko će to ikad saznati? Doktore McLean, pa gdje da bili: hvala.
Rodivši se u obitelji velikoj u europskom stilu - tu su bili roditelji, pa sestra, pa baka i djed po majci, koji su govorili ruski (no koji nas tom govoru nikad nisu i naučili, da bi imali svoj tajni jezik) - sjećam se igara iz najranije mladosti, poput »bježanja pred nacistima«, ili prizora svoje bake kako mi pjeni ruke bjelokosnim sapunom ne bi li isprala »Nijemce«. Tako se u moje djetinjstvo uvukao rat. Sjećam se kako sam noću namjerno piškila u krevet da bi me roditelji uzeli k sebi u krevet, gdje sam spavala na najsigurnijem mjestu na svijetu - istodobno ih razdvajajući i spajajući. Sjećam se kako sam gledala u strop njihove sobe da vidim kaleidoskopsku igru svjetla - »mrkvicu i grašak«, kako sam ja to zvala, pri čemu sam mislila na krhotine zelenog i crvenog koje su mi se pojavljivale na vjeđama kad bih opet zatvorila oči u njihovom velikom toplom krevetu.
»Zavodnik pod vjeđama«, kako Dylan Thomas zove to žmirkavo stvorenje. Stvara li baš taj zavodnik pjesnika?
Moja sjećanja na te prve dane vrlo su malobrojna, i sva su vizualna. Možda se sjećam čak i toga kako sam u kočijama, i kako se vozim kroz park i gledam odozdo mirijadu zelenih listova kako usitnjavaju svjetlo. Ništa me ne veseli toliko kao gledanje odozdo u lišće, pa pretpostavljam da to ime veze s nekakvom ranom djetinjom euforijom. Lišće u parku, optička varka što je stvaraju sitne osmerokutne pločice u kupaonici, budeći dojam da je to lijevak u neki drugi svijet, dok se naginjem s daske svog kupaoničkog prijestolja i zurim u podne konfiguracije u stalnoj mijeni - to su mi najživlje uspomene od sviju.
Kad sam navršila drugu godinu života, živjeli smo u stanu koji mi stalno dolazi u snove - bio je to neogotički stan, pravo šetalište, koji je zauzimao tri najviša kata zgrade broj 44 na West 77th Streetu, nasuprot Prirodoslovnom muzeju. Tu smo se preselili 1944. iz Castle Villagea u Washington Heightsu, i ostali sve do 1959., kad smo se preselili u još jedan predratni palazzo, Beresford, sa sjeverne strane muzeja.
Moje djetinje uspomene na dom istodobno su i sablasne i grandiozne. Tu su zgradu početkom stoljeća izgradili za umjetnike, pa je atelijer dobivao svjetlo sa sjevera. Ĉini se da smo oduvijek tražili svjetlo sa sjevera, poput nekakve čudne biljke koja se krivi da se okrene suncu.
Stan kojeg se sjećam nije vjerojatno onaj današnji - koji je sad mnogo otmjeniji no što je bio za mog djetinjstva u četrdesetim. Ognjište u dnevnoj sobi uokvirivale su lavlje glave; blagovaonica je bila obložena tamnim drvom, imala je gotičke štukature i bila okrenuta dvorištu; u kuhinji su bili prastari plinski štednjak s napom i cinčani sudoper; spavaonice su bile raspoređene duž izvijena hodnika, a kameno predvorje, s gotičkim drvenim uresima, otvaralo se u kameni hol gdje bismo dozivali dizalo sa zrcalom i obloženo drvetom, čiji su čvorovi podsjećali na ponoćnu sovu napol skrivenu u ponoćnim krošnjama.
Strop je u dnevnoj sobi bio dvostruke visine i pokriven nečim zvanim »zlatni listići«. (U svojoj dječjoj mašti, ja sam zamišljala da se oni ubiru sa zlatnog stabla.) Iz njegovih kaseta od potamnjela zlata njihala su se četiri venecijanska lustera. Prednji su prozori gledali na muzej s fasadom od pješčanika i zelenim stožastim tornjićima; sa stražnjih su se prozora vidjeli sunčano dvorište i lisnati vrtovi Newyorškog povijesnog društva, kao i red vapnenačkih palača na 76th Streetu. Iznad dnevne sobe bio je balkon, kojemu je s ograde visio batik s Balija na kojemu su u profilu plesali opaki demoni. A gore, preko dva reda stuba, dolazilo se u tatin (to jest djedov) atelijer, s kapkom na podu i ušiljenim stropom nalik na vještičin šešir i s dva golema prozora - jednim koji je gledao na sjever (zbog onog nepromjenjivog svjetla za kojim žude umjetnici), i drugim koji je gledao na jug (i kroz koji je dolazilo svjetlo odveć promjenjivo, tako je počesto bio zamračen dvostrukim zelenim roletama kojima se manipuliralo koloturnicima).
Tatin atelijer, pun slikarskih potrepština - bile su tu gipsane maske (Beethovena, Keatsa, Voltairea), pa prava lubanja, pa pravi kostur, pa reprodukcije konja iz dinastije Tang - bio je kako pribježište, tako i mjesto straha. Krasno je mirisao na terpentin i uljane boje, poput kakve začarane šume. Ali posmrtne maske Beethovena i Keatsa, kao i kostur i lubanja, stvarali su u toj prostoriji jezivu atmosferu. Ĉovjek baš ne bi poželio ovdje boraviti sam i u noći.
Svake Noći vještica, atelijer bi se pretvarao u pričaonicu o duhovima i vampirima. Svijeća bi osvijetlila lubanju, a kostur i posmrtne maske odjenule bi bijele plahte poput kukluksovaca. Tata bi na svoj stari slikarski stalak, pokriven skraćenom bojom (a koji je doputovao s njim iz Edinburgha, Bristola i Londona prije mnogo godina kad je emigrirao u New York, da bi pobjegao od regrutiranja u Engleskoj, baš kao što je pobjegao i od ruskog, još kao tinejdžer u Odesi), postavio još jednu lubanju (možda Jorikovu?). Mi zamišljamo da je naš život nešto tako jedinstveno, a zapravo nas samo povijesne sile uzdižu i bacaju dolje. Moj otac (kao tvoj i tvoj i tvoj) pobjegao je od Evrope i njezinih ratova.
Moja je majka ispričala priču o Drakuli - i uljepšala je krvavo - a mi smo djeca vrištala od straha i zadovoljstva slušajući o neumrlima, o očnjacima, o djevicama blijedim i malokrvnim od noćnih sastanaka.
U normalne bih radne dane uvijek bila dobrodošl a da slikam uz djeda. On bi mi pripravio malo platno (svoja bi uvijek ponosno sam napinjao), dao bi mi pomoćnu paletupunu milozvučnih boja kao što su to alizarinski grimiz, ružičasti broć, viridijan, kobaltno plavo, kromno žuto, smeđa umbra, kinesko bjelilo, pa bi u rupicu za palac palete stavio dvije šaličice s kvačicom, jednu s lanenim uljem i drugu s terpentinom.
»Nemoj mrljati boje«, rekao je tata, pa mi dao kistove i od dabrova repa i od svinjske čekinje. I onda bih se razmahala uz djeda, u potpunom blaženstvu, okamenjena mirisom terpentina i zvukom potezanja kista. Dok bi radio, tata bi zviždukao ruske narodne balade i pjesme Crvene armije. Seventy-seventh Street bi se preselio na obalu Dnjepra.
Papa je bio strog nadglednik. Ako bih »zamrljala boje« ili se prema slikanju ne bih odnosila ozbiljno, on bi pobjesnio i otjerao me niza stube slikarskim potpornim štapom, kojim bi bičevao zrak.
Nije me ni trebao pogoditi. I njegov bi mi urlik utjerao strah u kosti. S prepašću sam pročitala sve te knjige o incestu nad djecom i njihovu zlostavljanju, i znam da je urlanje mog djeda sasvim dovoljno zlostavljanje. Kako je to bez stila napisati da me u djetinjstvu nitko nije zlostavljao. Osim psihološki. No i to je dovoljno.
Moj djed je imao atelijer, moj otac je imao ured, ali bi moja mati postavljala svoj preklopni stalak kad bi i gdje bi mogla, i zbog toga je bila jako ogorčena. U međuvremenu je kućom vladala baka, koja je stalno natjeravala našu kućnu pomoćnicu Ivy, inače s Jamaike, kako bi bila sigurna da je sve napravljeno kako treba.
Iviana Banton, žena koja je vodila naše kućanstvo (kad bi joj to dopustila moja baka) bila je stamena Karibljanka. Ruke su joj bile kao od stavljene kože, s vanjske strane crne a s unutrašnje čudesno ružičaste. Voljela sam njezin govor, a karipski govorni oblici i danas mi zavode uho.
Ivy je bila ružna, na nosu je imala golemu izraslinu, iz koje su nicale dlake, ali je bila živahna i jaka. Tako sam rano naučila da su životnost i snaga mnogo važniji od ljepote.
Usprkos svim tim analizama koje bi dostajale i za manju državu, potisnula sam sve svoje rane uspomene na majku. Znam da me je ona i obožavala i zbog toga žalila, i da je njezinu krajnju plahovitost trebalo najprije otfiltrirati, kao otrov iz kuhinjske pipe. Voljela sam je više od života, i istodobno umirala od straha pred njezinom ćudljivošću. Moja je starija sestra često prema meni bila tjelesno nasilna, pa bi mi zavrtala ruku sve dok ne bih pala na pod previjajući se od bola, i mučila bi me tako što bi u namještenim kockanjima i kartanjima »dobivala« moj zlatni sat i tako me pred prijateljima dovodila u nezgodu. Te su me dvije žene terorizirale kroz najveći dio moj djetinjstva, ali su uspomene glede najvećeg dijela toga potpuno prazne. Pa ipak zaključujem da su moj pomirljiv temperament, moja sklonost da skrivam gnjev i pred samom sobom, (da bih prasnula tek mnogo godina kasnije), kao i sklonost da otrovnim perom opisujem rođake, zacijelo iznikli iz tih godina zaboravljene emotivne tiranije.
Ali se ne žalim. Svakom je potrebno nešto što će oblikovati njegovu kompliciranu narav. Tiranija je bila sila koja je stvorila moju ljubav prema slobodi, moje identificiranje s gubitnicima, moju strast za prava ljudi - i žena.
Kad se 1947. rodila sestra Claudia, pomaknula se čitava obiteljska konstelacija. Najednom se pojavila »beba«. Najednom je došlo do poratnog poleta, i moj se otac obogatio - ili se bar tako činilo. Najednom su moji roditelji mogli odletjeti u Havanu ili na Jamaiku za zimske praznike, ili u London ili Pariz za ljetne, Najednom se pojavila dadilja koja mi nije dala da dotaknem bebu zato što sam od mace svoje najbolje prijateljice pokupila gliste.
Nakon što sam se iz vrtića vratila kući na - činilo se - čitavu vječnost, dadilja me prognala iz dječje sobe. Mala riđokosa nametljivka - moja sestra - uništila mi je život. Svi su stalno trčali samo oko nje. Mama je ležala u krevetu kao dokona dama, djed i baka preselili su se u stan u susjedstvu (napokon prognani zato što su moji roditelji sad već bili ispsihoanalizirani, a osim toga su i prerasli takve retrogradne mitteleuropske pojmove kao što je to šira obitelj). Tako se život dramatično promijenio. A najviše se sjećam kako stojim u kadi, i kako nad glavom držim ruku umotanu u gazu, i kako me mati polijeva vodom, ali žureći se to obaviti što prije kako bi mogla otrčati »bebi«.
Prokleta beba - koliko smo se Nana i ja napatile. Umotale bismo je u odjeću u kojoj se gušila, pa je prisiljavale da sjedi u kolicima za bebe. Odvukle bismo je u ormar za rublje, koji je još bio naša špilja u koju bismo se skrivale pred nacistima, jer rat, iako je već bio svršio, u našoj glavi još nije bio gotov. Tu bismo jele sendviče s maslacem i sokom od jabuka, posute šećerom u prahu (prema receptu iz romana Booth Tarkingtona koji je čitala moja velika sestra). Tu bismo se skrivale i šaputale, pa onda, kad na horizontu ne bi bilo nikoga, hitro odlazile u kuhinju da obnovimo zalihe.
Claudia se ljupko smiješila i podnosila sva naša zlostavljanja. Ona je bila »beba«. I znala je svoje mjesto. Danas mi kaže koliko nas je mrzila. Ali to je ništa prema onom koliko smo je mi mrzili samo zato što se rodila. Dok bismo mi morale u školu, nju bi vodili na Karipsko otočje, na sunce. Dok bi nas ostavljali kod bake i djeda, ona bi bila s Edom i Seymourom. Od svih nas, samo ona naše roditelje zove mama i tata. I mi smo je mrzile i zbog toga. Meni i mojoj starijoj sestri roditelji su na nekakav misteriozan način izgledali kao brat i sestra. A djed i baka izgledali su nam kao pravi roditelji. Možda su ih baš zato i morali prognati.
Kad mi je bilo osam godina, mojoj starijoj sestri trinaest, a našoj mlađoj sestri tri, djed i baka su zaplovili put Pariza, nadajući se da će naći umjetnički Pariz tatine mladosti. (On je tu, prije nego što se oženio, boravio kao siromašni ruski student slikarstva, i preživljavao na bananama koje mu je davao neki židovski filantrop, poklonik umjetnosti - možda Rothschild - ili je bar tako glasio obiteljski mit.)
»Mirsky je htio otići bez nje«, kaže moj otac. »Mislio je da bi nam mogao uvaliti mamu.«
»Ali sam ja to odbila«, kaže moja mati. »Kako se usudio živjeti u iluziji da bi mogao vratiti mladost?«
Mama i papa otplovili su na Mauretaniji. Taj sudbonosni dan bilježe male crno-bijele četvrtaste fotografije: Claudia i ja nahincavamo se po palubi u engleskim Chesterfield kaputićima, u pristalim kapicama i rukavicama od jelenje kože, Nana je mrka, zlovoljna, tinejdžerski klon Elizabethe Taylor, pa se naslanja na odabrane ležaljke i dimnjake i širi nosnice prema kameri.
Kao što smo se mi osjećale lišene nečega, tako su se roditelji zacijelo osjećali oslobođenima. A što se tiče mame i tate, što su oni pobogu mogli misliti? Kako je Pariz iz 1951. mogao ne razočarati umjetnika koji je s Montparnassea otišao 1901? Nije više bilo mlad, nije više bio momak, i nije više bio zaljubljen u banane. Mladi ruski Židov iz Odese postao je svjetski (ili bar mahnattanski) čovjek. Kako bi se i mogao vratiti? I pokazalo se da ne može. A njemu i baki strašno su nedostajali unučići. Pariz nas nije mogao zamijeniti. I nakon šest mjeseci, tata i mama su se vratili.
Uslijedio je urnebes. Tata i mama htjeli su se vratiti k nama, a moji im roditelji (i njihovi psihijatri) to nisu dopustili. Tata i mama bili su nastrojeni odveć predfreudovski da bi sve to mogli shvatiti, i tu ranu nisu nikad preboljeli, Moja im je majka našla jednu drugu palaču na West Sideu (sa sjevernim svjetlom), tek malo hoda daleko od nas, ali joj tata i mama nisu htjeli oprostiti.
Kao što nisu oprostili ni Parizu što se za pedeset godina promijenio. Vrijeme je trebalo stajati na mjestu. Ali ono to, vaj, nikada ne čini.
I tako ja imam pedeset godina, a tata i mama su mrtvi. A sutra idem ručati s ocem da vidim koliko sam pogriješila u ovom uvodnom poglavlju.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 13 Мар 2019, 14:06




Glava 2
Što su mi radili roditelji i »sva ta david - copperfieldovska sranja«

Ako vam se doista sve to sluša, vjerojatno će vas najprije zanimati gdje sam se rodio i na što je nalikovalo moje ušljivo djetinjstvo, i što su mi radili roditelji i još prije nego su me donijeli na svijet, i sva ta david - copperfieldovska sranja.
J. D. Salinger, Lovac u žitu

Sretne su one od nas koje su se rodile u školovanim, ambicioznim obiteljima bez sinova...
Tillie Olsen, Šutnje

Što su mi radili roditelji i »sva ta david - copperfieldovska sranja«

Ĉetvrtak je i s ocem sam se dogovorila da se nađemo na ručku kako bih provjerila »sva ta david-copperfieldovska sranja«.
»Tvoja se majka ne sjeća ničega«, kaže moj otac, »ali se ja sjećam.«
Mislim, sad treba znati da je moj otac čovjek koji još nikad nije sa mnom ručao nasamo samo zato što je mislio da bi mama mogla biti ljubomorna. Ako bismo se i našli radnim danom - što se moglo dogoditi otprilike svakih sedamnaest godina - na brzinu bismo, kao preljubnici, čalabrcnuli ručak u kakvoj prčvarnici. Ali je ovaj put u pitanju bila povijest. Moj otac prema mojoj književnoj karijeri iskazuje upravo vlasnički interes - od toga da po knjižarama premiješta knjige (tako da Strah od letenja ili Fanny prekriju najnovija izdanja Stephena Kinga, Danielle Steel i Johna Grishama), i pretplaćuje se na Publisher's Weekly (i zabrinuto me izvještava o novom trendu davanja velikih popusta), pa sve do toga da lomi ruke nad lošim kritikama mojih djela.
»Zašto te, dušo, zovu pornografkom?« zna me povremeno upitati, informirajući me o nekom voštenju koje mi je promaklo. Ja se trudim ne čitati prikaze - ni dobre ni loše - a moj otac, u svojoj brižnosti, skrenuo mi je pažnju na neke od onih apoplektičnijih.
Zašto, zašto, zašto? pita se on, poput Joba. Za njega je pravo čistilište što ima kćer koju svakih nekoliko godina grde po novinama. I mislim da to njega pogađa mnogo više nego mene. Ja tada poželim sazvati sve prikazivače i reći im: »Slušajte, moj tata ima osamdeset i jednu godinu i pravi je momak - i dajte mu malo mira.« (A baš su mi to običavali raditi moji đaci u City Collegeu šezdesetih i početkom sedamdesetih godina: »Ako mi date kulju, mojoj će mami puknuti srce. A osim toga, onda me šalju u Vijetnam.« (Vrlo poseban način moljakanja. A počesto bi i upalio.)
Trebali smo se naći u očevom izložbenom salonu u dvanaest i pol. Ali je u New Yorku pljuštalo, i taksi je od 69th do 25th Streeta vozio skoro četrdeset minuta pa sam, kao i obično, zakasnila.
Moj otac pleše po salonu od velikog uzbuđenja i nestrpljivosti, i hoće da se svi njegovi ljudi upoznaju sa slavnom kćeri. Potom me vodi u obilazak »nove serije«: »antikne« lutke, keramičke zdjele za juhu i čajnici u obliku bundeva i patliđana, dekorativni tanjuri u obliku suncokreta i asparagusa, ruža i luka.
Između posjeta izložbenom salonu znaju proći i godine, i zato sam uvijek zapanjena onim što su moj otac i zet novog izmudrijali - to je na svoj način zanimljivo kao i pravljenje knjiga perom i praznim komadom papira. Kako se u Americi zaraĎuje! Barabančik iz ere velike krize postao je milijuner praveći »antikne« lutke i prodajući ih posredstvom poštanske dostave. Koja bi se druga zemlja mogla podičiti takvim apsurdom? U Americi promijeniš klasu dok kažeš barabančik, i to zato što u Americi zapravo i nema klasa - no to ćemo ostaviti za sljedeće poglavlje.
Puštam da mi stari pokazuje stvari i pozdravljam se s njegovim ljudima; potom krećemo na ručak u kantinu u njegovoj zgradi - ručati sendviče od purana i dijetnu Coca - Colu.
Moj otac ima plave oči, tanak je, žilav, još lijep. Izgleda kao da mu je šezdeset pet. No dobro, izgleda kao da mu je sedamdeset pet. Ali ne osamdeset jedna. (Kako uopće i izgleda čovjek u osamdeset prvoj?) Njegova su religija vitamini i vježbanje. Vitamin C je otkrio prije Linusa Paulinga, beta karoten prije Harryja Demopoulosa, i kaže mi da je tajna u tome da moraš »uživati u gladi«.
Pokazao mi je jedan dokument, svjestan svih teškoća pisanja autobiografije, ali mi je potajno nazvao muža i rekao: »Dat ću Erici sve te informacije. Nadam se da ih ne kani i upotrijebiti.« To je tipična kontradiktorna poruka kakvima moja obitelj obiluje.
A ja ga reproduciram, i to doslovce.
U rodilištu je bilo mnogo smrtnih slučajeva zbog zaraza i dijareje. Kad si se rodila, imala si veliki balon napunjen tekućinom - mislim da se to zove higrom. Dr. Aubrey McClear je rekao da ćeš to apsorbirati, pa da ćeš se provući. MeĎutim, ti mi htjela zadržati hranu - mama te hranila 24 sata na dan - kljukala te nekakvom procijeĎenom kašicom. Silom te hranila i sjeckanim sirovim mesom. Život ti je doista visio o niti. Doktor Aubrey McCleati, kojeg su izbacili iz dječje bolnice u Presbyterianu zbog neortodoksnog liječenja bolesne djece, obilazio te je svakodnevno. Mlijeko je bio zabranjeno. Pa ipak, u tvornici u Bordenu smo nabavljali novi mliječni proizvod Walker Gordona. (Svaki bih drugi dan dolazio po dvije bočice.) Ti si jačala zato što je dotok hrane bio veći od onog što bi odnijela trčkavica. Otprilike nakon 6 mjeseci metabolizam ti se stabilizirao i počela si dobivati na težini. Tekućina u tvom balom se asimlirala i nestala.
Kad si imala dvije godine, krenuli smo na našu redovitu tjednu obiteljsku vožnju do restorana, i svi su puno pričali. Ti si uzviknula: »Ovo nije auto za priču, narode«, i potom si počela monolog o okolišu. Kad smo prolazili kraj samostana na magistralnoj cesti, ti si ga nazvalafratarijom.
U restoranu ti je omiljena igra bila da na stol istreseš hrpicu soli. Potom bi vrlo pažljivo zaokružila prstima i stvorila novu umjetninu koju bi nazvala ubac. Ta bi se kreativnost budila u restoranima čim bi opazila punu soljenku.
Kad ti je sestra Claudia imala otprilike dvije godine, ti & Nana sakrile ste je u ormar i počele misteriozno kričati: »Dolaze Nijemci!«
Kad ti je bilo 6 ili 7 godina, ti & prijatelji igrali ste se u Central Parku. Neki te ambiciozni producent iz N. B. C. izabrao kao malu baletanku. I tako si se pojavila u N. B. C.-u u crnoj baletnoj suknjici kao mala balerina.
Kad si krenula na prvo prekooceansko putovanje na Liberteu, čitavu si king-size torbu napunila svim mogućim i nemogućim ruževima, puderima, sprejevima, kremama, učvršćivačima za kosu, tako da se htjela raspuknuti, a izgledala je kao zbirka uzoraka Helene Rubinstein.
Sjećam se i svinjskog fetusa što si ga donijela kući iz Bamarda - sa skalpelom & svim. Što si brzo trampila za olovku & papir. I tako smo jednim brzim udarcem izgubili liječnicu i dobili spisateljicu.
Moja reakcija na sve to? Olakšanje da detalje nisam popamtila previše krivo. I čuđenje zašto je moj otac sve to napisao, ako nije želio da se time i poslužim.
Ali me također zapanjila i činjenica da je sve to bilo o meni, dok o njemu nije bilo baš ničega. On je krenuo od pretpostavke da je njegov život sasvim nevažan, i da sam ja željela čuti samo to kako sam se od novorođenčeta kojemu je život visio o koncu uzdigla do svinjskog fetusa koji je označio kraj mojih snova o liječničkoj karijeri. Ali ja sam s njim željela razgovarati o njegovu životu. To mu nikad nije ni palo na um.
I tako s njim počinjem razgovarati, kao da je stranac i kao da sam dobila zadaću o njemu napisati članak. Koje se igre moj otac rado prihvaća. Jer se tako razjašnjavaju stvari.
Kakav je bio Brooklyn u tvom djetinjstvu?
Pun vrtova i dvorišta. Ljudi su se selili iz Lower East Sidea kao da se sele izvan grada.
Podzemna je željeznica još bila nova, a Brownsville se smatrao stepenicom više.
Jesu li svi bili Židovi?
Ja bih rekao 90 posto Židova i 10 posto Talijana.
Što je s tvojim roditeljima, Maxom i Annie - čega se sjećaš?
Svog oca kako donosi posao kući i stoji nad hlačama. On je rodio dva posla, u fušu. Svi su radili dva do tri posla. Bilo nas je šestero djece! Prepravljao je odjeću da zaradi uz plaću. A mati je stalno stajala nad loncem s juhom, pa bi nas pljesnula kad bismo protrčali. Sjećam se toga, a i njezina savjeta kad sam već bio stariji: »Nemoj da ti život prođe u brigarenju.« Brigarenju! Kakva riječ. I ona bi svaki dan prijetila da će skočiti kroz prozor. I svaki bih je dan od toga odgovarao. To je bio moj posao, kao sina broj jedan. Jednom bi tjedno stizalo pismo iz Njemačke ili Poljske, ili gdje li bi već tada bila granica. Moj bi ga otac pročitao glasno mojoj majci, na jidišu. Došlo bi iz shtetla. Mislim da se mjesto zvalo Czkower.
Moji su roditelji živjeli u dva svijeta - u Brownsvilleu i Czkoweru. I mislim da im je Czkower bio stvarniji.
Kad si se počeo zanimati ZA glazbu?
Sammy Levinson je bio čovjek koji mi je pokazao jedan sasvim drukčiji život. Uzimao je satove sviranja, i imao Amatijevu violinu. On je svirao mf - mit osjećajem. Njegovi su mu plaćali da studira. A moj je otac očekivao da donosim novac. Ja sam u Newyorškoj glazbenoj školi imao samo jedan sat pouke - u toj noćnoj ustanovi koja nikad nije bila bez posla. Jedan sat! Nakon toga, već smo imali nastupe - vjenčanja, bar mitzvihe, zlatne pirove. Moj otac je rekao: »Već zarađuješ za život, zašto bacati novac na pouku?« (A također je od mene sakrio i pismo da sam primljen na Gradski koledž. To sam doznao mnogo godina kasnije i pobjesnio.) Trebao me je da mu pomognem izdržavati obitelj. I u tom koledžu nije vidio nikakva smisla. Na zlatnim bismo pirovima svirali sve stare šlagere: »Samo vrt na kiši«, i »O, kako smo plesali na našoj svadbi«. Zaključio sam da nikad neću poželjeti zlatni pir. Draže bi mi bilo da sam mrtav. I ti ruski plesovi - uvijek ruski plesovi - napose na svadbama. Plesali bi kazačok dok se ne bi srušili.
Kako si se zaljubio u estradu?
Kad smo Sammy i ja bili u srednjoj školi, to je još bila burleska. »8 shows 8«: (piše mi to na ubrusu). Kad su lansirali »Hersheya s orasima«, to je bila prava stvar. U svakoj je desetoj ploči trebao biti dolar - i tako smo prodavali čokoladu kao da se halva dijeli. Što, naravno, nije bila istina. Taj dolar nitko nikad nije ni vidio, no ljudi su lakovjerni čim je nešto badava. Oni su u to vjerovali. I tako smo nastavili s tom burleskom, i od svakog dolara prometa izbili pedeset centi. Lijepa dobit.
Zašto si mi rekao »Nikad iza pasa«?
Zato što se u vodviljima nitko ne može mjeriti s glumom pasa i male dječice. Osim toga, to je gadno mjesto na afiši - u sredini. Treba ti ili zadnje mjesto - ili prvo. Ali nikad u sredini. A burleske su se nastavljale izvoditi kroz čitave dvadesete godine. A skečevi su bili nevjerojatno glupi, čak i po današnjim televizijskim mjerilima. Ali je vrijedilo pravilo: moraš imati skečeve, pse, čarobnjaka, skidanje, striptiz i nešto udarno. I nisi smio nikad doći iza točke s psima. No svejedno, ja sam uvijek bio u orkestru.
Zašto si promijenio ime?
Kad mi je bilo dvadeset godina, učlanio sam se u sindikat - podružnica 802. Seymour M ann i njegov orkestar zvučilo je dobro - no bio je tu i još jedan razlog. U sindikatu je bio i neki žmukler, zvao se Izzy Weisman, i on je bio upleten u nekakve skandale. Zbog toga Weisman u podružnici 802 nije bilo lijepo ime. A meni se sviđalo kako zvuči Seymour Mann i njegova glazba. U to doba u estradi ime ti nije smjeh zvučati židovski. Cohen je postao King. Moskowitz Moss. Rabinowitz je postao Ross. Goldfish je postao Goldwyn. Manjine još nisu bile u modi.
Gdje si se upoznao s Edom?
U mjestu zvanom Utopia u gorju Castskill. Zaista se zvalo Utopia. Bilo je to obiteljsko odmaralište kraj Ellensvillea u »Brdima«. Tvoja je mati nosila pelerinu od crnog baršuna (i to usred ljeta), i vukla ga kroz polja tratinčica i djeteline. Bila je umjetnica - vrlo boemski nastrojena.
»Što takva ljepotica radi u ovakvoj selendretini?« upitao sam je, posluživši se najpohotnijim pitanjem koje sam mogao smisliti. I upalilo je. Mislio sam da je laka roba zato što s gazdom spava u istoj sobi. Ali, kako se kasnije uspostavilo, on je nije ni pipnuo - nije, zapravo, ni mogao. Ona mu je bila alibi. No, mislim, ona je slikala freske, i tako sam je zamolio da mi oslika bubanj. Ludo smo se zaljubili. Kad je ljeto prošlo, posjećivao sam je jednom tjedno, vozio sam se podzemnom od Brooklyna do Upper Riverside Drivea. Tata i mama uvijek bi nas ostavljali same. Izvodili smo nevjerojatne vratolomije. Mislim da sam joj prvi put izjavio ljubav na krovu otvorenog autobusa na Fifth Avenue. Jesi li znala da su po Fifth Avenue vozili otvoreni autobusi? Ja sam radio u Paul's Rendezvousu u pentetu, a pokušao bih se navečer nekako ugurati i na Newyorško sveučilište. Ali, kako se plaćalo sedam dolara po poenu, ja si to nisam mogao priuštiti. (Kao što sam ti već rekao, ja nisam znao da sam upao na Gradski koledž.) U Paul's Rendezvous znao bi svratiti Maxwell Bodenheim, gdje bi, u zamjenu za piće, čitao svoje pjesme: »Smrt dolazi ko dragulji, bačeni u kesi od baršuna...« Ĉini mi se da je tako nekako išlo. Uzeli smo se 1933. zato što je Volsteadov zakon bio ukinut, pa sam mislio da će po klubovima biti posla. Roosevelt je bio svečeno ustoličen u ožujku. Ljudi su gladovali: prodavači jabuka, Hooverville na rijeci. Naš je prvi stan bio na 22nd Streetu, između broja 8 i 9. Bila je to najamna kuća s kadom za kupanje posred kuhinje. Dobili smo dvomjesečni popust na stanarinu, i odselili se kad jeistekla. Tako smo živjeli na mnogo mjesta. Jednom smo zgodom živjeli na uglu 118th Streeta i Riverside Drivea - i bili ushićeni što živimo u istoj aveniji s Georgeom Gershwinom. Svirači su radili od osam navečer do nesvjestice. Tada bi me dočekivala Eda, pa bismo se noću pješice Broadwayem vraćali kući, i doručkovali kod Nedicka. Romantično. Ona je radila po čitav dan demonstrirajući slikarski pribor kod Bloomingdalesa. Svoje je slike mogla odnijeti kući, i to nam je izgledalo kao silna stvar. Nikad nismo ni spavali. I tada, 1935., a bilo mi je tada dvadeset četiri godine, ukazala mi se prva velika prilika. Mickey Green, agent - ne navodi mu ime, jer je još živ - sredio mi je audiciju kod Cola Portera za jubilej - i dobio sam posao. Od tada pa nadalje bio sam zaposlen.
I što je onda bilo?
Tvoja je mati mrzila estradu. Taj prekovremeni rad, nesigurnost. Ona je u umjetničkoj školi bila najbolji đak, ali nije dobila Prix de Rome, zato što je nikad nisu davali djevojkama. A osim toga - bilo je tu i to divlje takmaštvo s tvojim djedom. A mrzila je i glazbenički sindikat - koji je tada bio iskvaren do srži i iznuđivao priloge. I tako, kad se rodila tvoja sestra Nana, preselili smo se mami i tati da nam malo pomognu oko male.
Ali zar ti nije nedostajala estrada?
Ona bi mi nedostajala više. Jer smo bili doista jako zaljubljeni. Bez nje ne bih postigao ništa od svega toga. A tvoja je mati imala težak život. Za oca nije ni znala sve do osme godine, zato što je ostavio obitelj u Engleskoj kad su njoj bile dvije, a sestri Kitty jedva tri godine. Pobjegao je od novačenja u Engleskoj. Zidovi su uvijek bježali od toga. Zašto ginuti za cara antisemita?
Jesi li se ikad prije toga zaljubio?
O, bila je neka djevojčica u srednjoj školi - ali ništa ozbiljno. Kad sam upoznao tvoju majku imao sam devetnaest godina. Brak je nešto ozbiljno, vezivanje. Razvod naprosto nije postojao. Nemoj misliti da nismo imali tsuris. Imali smo. Ali razvod nije dolazio u obzir.
Što su o njoj mislili tvoji roditelji?
Mama je došla u Utopiju da je pogleda. »Pazi se - ta te cura iskorištava«, tako je rekla. (I smije se.)
A što su njezini roditelji mislili o tebi?

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 13 Мар 2019, 14:07




Mislili su da za nju nisam dovoljno dobar, ali su nas ipak i dalje ostavljali same u stanu.
Nije li ti bilo mrsko napustiti estradu baš kad si se našao na pragu uspjeha?
Napisao sam nekoliko pjesama koje sam uspio i objaviti, ali sam znao da nisam ni Cole Porter ni Lorentz Hart. Niti Irving Berlin. Niti Gershwin. To su bili moji bogovi. Vidi - dao bih dušu da sam mogao napisati »Zelenilo brda« ili »Nije li romantično?«, ali sam iz sebe uspio istisnuti samo »Samotnu glazbenu kutijicu«.
Otkud ti samopouzdanje da poĎeš na audiciju, ili da postaneš trgovački putnik?
Kad bih se pošao prodavati, uvijek bih sakrio svoj strah. Očekivao sam da ću osjećati strah, ali sam znao da mu nikad ne smijem dopustiti da mnome ovlada. Svatko osjeća strah. U jubileju i najveće bi zvijezde pred dizanje zastora pile iz džepnih čuturica. Bile su u rasulu. Strah je bio nešto očekivano, predvidljivo. Nikad nisi ni mislio da ga nećeš osjećati. Ali bi svejedno išao dalje. Kad sam se okanio estrade i postao trgovački putnik, nikad nisam ni pomišljao na neuspjeh. A kad sam krenuo s ovim poslom i shvatio kako se tu stvara dobit, ja nikad nisam ni očekivao da je neću ostvariti.
I čime se onda najviše ponosiš u životu?
Time što sam tebi dao ono što moji roditelji nisu mogli dati meni - što sam te školovao.
Ali čime se najviše ponosiš u vezi sebe?
Time. Kad ne možeš pobijediti jake kćeri koje o svemu imaju svoje mišljenje, i kad ih ne možeš uvjeriti za koga da se udaju - ipak ih možeš navesti da se školuju. Bar to. Kad bi sad željela poći na medicinu - ja bih te i sad poslao.
Hvala, tata. Ali se ja još sjećam svinjskog fetusa s Barnarda. S tim sam skalpelom bila prava opasnost, a od formaldehida sam se skoro onesvijestila.
Možda bi ti to danas izgledalo drukčije.
Ti bi još volio da budem liječnica, zar ne?
Vidi, ti si strašan pisac, ali ti treba agent za odnose s javnošću. O njemu ti sve ovisi. A tvoj je upravo grozan. Vidi samo Madonnu. Ona nema nikakvog dara, ali zato silnog agenta. Zašto ne nazoveš tog della Feminu? On bi te savjetovao.
Tata, on je stručnjak za oglase, a ne za odnose s javnošću. On je moj stari prijatelj, ali odnosi s javnošću nisu njegova struka.
Odnosi s javnošću su danas svačija struka. A netko bi se ipak morao pozabaviti tobom. Što je s filmskim pravima? Kako to da nikad nisu napravili taj film? Knjige su sasvim u redu, ali tko danas više čita? Da napraviš karijeru, same ti knjige nisu dovoljne.
Čini se da s estradom baš nemam sreće. Svaki put kad netko poželi na temelju neke moje knjige napraviti film ili kazališni komad, ja upropastim godine života i zaglibim se u nekakvu pravnu petljanciju. Ja ne znam komunicirati s ljudima iz Hollywooda. Oni ne govore mojim jezikom. Ili možda ja ne govorim njihovim. Oni ne mogu shvatiti zašto se u svojim knjigama toliko vežem i za sitne detalje - za priču ili likove - a ja ne mogu shvatiti kako oni mlate toliku lovu samo vrteći telefone. Mi nismo ravnopravni protivnici.
Gluposti. Nego se tebi za odnose s javnošću brine krivi čovjek.
I tako samo napravili onu našu uvijek istu šetnju: od njega do mene. S obzirom na to da sam ja onaj dio njega koji je trebao izaći u svijet i osvojiti estradu, on je prema meni kritičan kao što bi to bio prema sebi. Ja nosim breme njegovih snova i zato me on gura i mamuza, ni ne sanjajući pritom da ja to doživljavam kao kritiziranje. Jednom zgodom, kad je izgledalo da je jedna moja knjiga podbacila očekivanja, zavrištala sam mu preko telefona: »Ti bi me morao naprosto voljeti, bez obzira jesam li ili nisam na popisu bestsllera!« I mislim da mu je to doprlo do svijesti. Nikad prije moj otac nije shvatio da ja njegovo poticanje doživljavam kao kritiziranje. Ali roditelji protiv toga ne mogu ništa. Oni vide tako jasno što bi njihova djeca mogla postati, i to ih opsjeda. Ja vjerojatno to isto činim svojoj kćeri -guram je, mamuzam, pretvaram se da sam njome nezadovoljna, dok je ona uistinu sve što sam oduvijek željela da bude pa i više od toga, otvorena gdje sam ja bila bojažljiva, oštra gdje sam ja bila plašljiva, puna mojih snova i ambicija, ali okrenutih na njen poseban način. Ukratko rečeno, ona je moja strelica izbačena u vječnost - ali ona na to ne može gledati tako.
Tata, svaki put kad te pitam nešto o tebi, ti skreneš na priču o meni.
Zaista? Pa mislim, uvijek sam mislio kako ćeš ti učiniti ono što ja nisam - pa si u tome donekle i uspjela - u svemu osim u odnosima s javnošću.
Kako da mu objasnim da preokrete svoje karijere ne mogu spriječiti pukim »odnosima s javnošću«? A ja sam prekršila pravila koja su njemu nevidljiva, jer je muškarac: pisala samotvoreno o seksu, za žene prisvojila muške pikareskne pustolovine, bockala smijehom svete krave našega društva. Živjela sam kako sam htjela, udala se, razvela, ponovno se udala, razvela, pa se ponovno udala i ponovno razvela - i pritom se, što je još gore, usudila pisati o svojim bivšim muževima! I to je najgnusniji od mojih grijeha - ne to što sam radila sve to što sam radila, već što sam to javno priznala. I baš me zbog toga smatraju crnom ovcom. I to ne mogu popraviti nikakvi »odnosi s javnošću«! Jer tu je riječ o ništa ni manje ni više nego pobunjenom ženom. Nekoć su nas kamenovali po trgovima. A na izvjestan način to čine i danas.
A on bi me i sad poslao na medicinu! Da to shvatim kao uvredu ili kao kompliment? I da li da ga uzmem za riječ? Možda bih drugu polovicu života doista željela biti liječnica. Pisanje baš i nije lagan način zarađivanja za život.
No onda je već kasno - skoro tri i trideset, a već moramo letjeti. Otac plaća račun pa se vraćamo u salon. Ja hvatam taksi i idem iz grada, s hrpama neodgonetljivih bilježaka i s diktafonom koji, sad shvaćam, nije uhvatio ni jednu riječ.
No dobro. Onda ću razgovor rekonstruirati kako to ionako uvijek činim, kad pišem prozu. Sve je to i tako izmišljeno. Napose dijelovi koji zvuče stvarno.
Dok ponovno prelazim taj dijalog, plašim se da u njemu moj otac govori možda previše poput Mel Brooksova Ĉovjeka starog 2000 godina. Ali iz svega toga izranja i nešto drugo, nešto što mi je, čini se, promaklo dok sam bila mlađa. Oba su se moja roditelja odrekla umjetničkih ambicija - on glazbe, ona slikanja - da bi zajedno vodili i obitelj i poslove. A u poslu su i njegov i njezin talent našli korisnu upotrebu - njezin za kreiranje, crtanje i modeliranje, i njegov za pogađanje trendova i prodaju. Te su lutke postale njihov zajednički proizvod, baš kao i njihove kćeri. Bila je to operacija mama i tata. A na kraju svega, još su imali jedno drugo - i devet unučica - i brdo love. Za klince koji su krenuli u velikoj krizi, i kojima su roditelji govorili jidiš i ruski, to je zamalo čudo. I više od toga, to je njihov ideal braka: partnerstvo, kompromis i, naravno, komunističko poduzetništvo - od svakog prema sposobnostima, svakom prema potrebama. Na kraju se nitko nije osjetio prevarenim. (Sredina je druga priča.) I svako je od njih zaslužno za uspjeh onog drugog. U mom naraštaju baš nema puno takvih brakova. Ja nikad nisam ni pomišljala da bi me mogao zapasti. I dolazak do njega bila je najljuća bitka mojega života. Ali sad trčim pred rudo. Najprije vam moram ispričati o svojoj majci.
Kako je teško pisati o njoj, i kako nužno. I odakle početi? Iz onog ili sadašnjeg trenutka? I da li da tu priču ispričam s njezina ili sa svog motrišta? Mi smo tako vezane da je tu teško i uvidjeti razliku. Govorim sebi da moja mati nikad ne bi pristala na intervju, da bi se gorko narugala i samoj pomisli. (Pokazat će se da sam bila u krivu.) Ali ja vjerujem da je baš njezina frustracija, više od svega, bila motor mog uspjeha. Ona je na mene bila i ljubomorna i žestoko ponosna. Po njoj sam sve što sam danas - bradavice i sve ostalo.
Kad sam prvi put shvatila ženska ograničenja? Zahvaljujući svojoj majci. I kad sam prvi put shvatila da mi je suđeno da na neki način postanem moja majka? U pubertetu. Sve do tada ja sam bila posve nevezana i u svojim ambicijama i u svom entuzijazmu. Očekivala sam da ću postati Edna St Vincent Millay (junakinja moje majke), madame Curie i Beatrice Webb, sve one smiješane u jednu. Očekivala sam da ću svijet uhvatiti za uši i natezati ga sve dok ne kaže: da, Erica, da, da, da, da. A sad shvaćam da je moja mati prošla kroz isto iskustvo, ali daje, zbog vremena u kojem je živjela, u to iskustvo ostala zaglibljena, dok ja to nisam - i da je baš njezina zaglibljenost ono što je mene oslobodilo.
Vraćam se, vraćam se, vraćam se u prošlost. Pokušavam transcendirati obiteljske mitove i kolektivna sjećanja koja zakrivaju događaje i prebaciti se u doba poznato mi poglavito kroz život Henryja Millera - ne kroz život svojih roditelja - doba džeza, burzovnog sloma, ilegalnih točionica, zavrnutih čarapa i švercanog džina: godinu 1929.
Moja je mati studirala slikarstvo na Nacionalnoj slikarskoj akademiji. Ta brineta s bubikopfom, krupnim smeđim očima i hitra jezika, bila je najbolji crtač i slikar u svojoj klasi, i stoga predodređena za najviše nagrade - uključivo i veliku putnu stipendiju, Prix de Rome. »Pripazite na tu Mirskicu«, običavao je govoriti momcima njezin učitelj slikanja. »Sve će vas preteći.«
A moju je to majku i draškalo i mučilo zato što je znala (iako ne još i spoznala) da joj baš njezin spol priječi da ikad ode u Rim. Kad je dobila brončanu medalju, i kad su joj rekli, sasvim otvoreno (jer se tada nitko nije stidio seksizma), da Prix de Rome nije dobila zato što se od nje, kao žene, očekuje da će se udati, naroditi djecu i upropastiti talent, ona je pobješnjela. I taj je bijes bio motor mog života - no također, na mnogo načina, i njegova kočnica.
»Očekivala sam da će svijet ugaziti stazu do mojih vrata«, uvijek bi govorila. »Ali svijet to nikada ne čini. Nego ga trebaš natjerati da ti dođe.«
Feminizam je i u doba moje majke bio vrlo vruć. Dvadesete su bile doba nade za ženska prava. Ali ta prava nisu nikad bila i zakonski kodificirana. A bez zakona, feminizam se nije mogao održati. Moja je mati za svoje »promašaje« krivila samu sebe. Nikad joj nije palo na um da za njih okrivi povijest. A ja sam uvijek željela da me nikad tako ne obuzme bijes. Željela sam silu sunca, a ne silu noći. Željela sam obilje, ne oskudicu; ljubav, a ne strah. Gdjekad pomišljam da je moja mati natjerala oca da se okani estrade da bi se i on nečeg odrekao kao i ona. Ako djeca sputavaju nju, onda neka sputaju i njega. Ona neće prihvatiti »žensku« ulogu pomagača i poticatelja. Ako ona ne može biti umjetnik, onda to neće dopustiti ni njemu. I tako ta dinamika na liniji majka-kći nije tema koja se dade izbjeći ako želim ispričati sva ta david-copperfieldovska sranja. Frustracije moje majke bile su motor i mog feminizma i mog pisanja. Ali je mnogo te sile dolazilo i iz bijesa i takmaštva: iz moje želje da je premašim, moje mržnje prema njezinoj kapitulaciji pred ženstvom, moje žudnje da budem drukčija zato što sam se bojala da sam joj isuviše slična.
Ženstvo je bilo zamka. Ako joj budem previše slična, zarobit će i mene kao što je nju. Ali ako odbacim njezin primjer, izdat ću njezinu ljubav. Osjećala sam prevaru, pa ma kamo da se okrenula. Moram otkriti kako da joj istodobno budem i slična i neslična. Moram otkriti kako da istodobno budem i curica i dečko.
U tom sam pogledi možda najtipičnija za svoju bičevanu generaciju. Modeli majčinstva kojima smo raspolagale nisu nam bili od koristi u životu kakav smo vodile. Naše su majke ostajale kod kuće, no mi smo bacile put pod noge. Mi smo počesto bile prve žene naših porodica koje su same noćile po hotelima, same odgajale djecu, same se suočavale s poreznim problemima, same zurile u stakleni strop i same se pitale kako da se kroza nj probijemo. I mučio nas je osjećaj krivice, i zbog toga smo bile ambivalentne glede svojega života, zato što mnoge naše majke nisu doprle ni tako daleko.
Kad govorim svom razredu u koledžu, jedna od tema koje se stalno vraćaju, jest tema osjećaja krivice prema vlastitim majkama.
»Mi smo sendvič-generacija«, rekla je jedna djevojka iz mog razreda na Barnardu, na maloj večeri kojom smo slavili svoj petnaesti rođendan. »Naš je naraštaj trpio zato što naše majke u pedesetoj nisu više imale ništa pred sobom«, rekla je druga. »Mi smo se suzdržavale da ne izgubimo majčinu ljubav«, rekla je druga. »Kontradiktorne poruke«, složile smo se sve. Zbrkane poruke o natjecanju i nenatjecanju, o zarađivanju i nezarađivanju, o samopotvrdi i subordinaciji. Sve su to vanjski znakovi bičevane generacije.
Mi smo se, vjerujem, susprezale zato što smo na kriv način shvaćale lojalnost prema svojim majkama. Kako nismo bile sasvim slobodne da se potvrđujemo, ostale smo okovane njihovim ograničenjima kao da je to ropstvo dokaz nekakve ljubavi. (Počesto smo, zapravo, ropstvo izjednačavale s ljubavlju.) U srednjim godinama, kad nam je vrijeme počelo dahtati za vrat, napokon smo smogle hrabrost da se oslobodimo. I tako smo napokon od sebe odgurnule tu ambivalenciju koja je bila kolektivna kob naših majki - i tako smo proletjele kroz stakleni strop u nama samima, i izletjele u stvarnu slobodu.
Suvremeni američki feminizam, čini mi se, strašno skupo plaća svoje odbacivanje Freuda. Time što smo Freudu prilijepili etiketu seksista i sveli ga samo na to, i pritom zajedno sa seksizmom odbacili i njegov revolucionarni koncept podsvjesnog, izgubili smo i samo oruđe potrebno za razumijevanje onog što se zbiva između nas i naših majki. A bez tog shvaćanja, teško je postići da se feminizam održi. Svim našim postignućima prijeti veliki balast ambivalencije. Osjećajući krivicu zbog toga što smo uspjele ondje gdje su naše majke doživjele poraz, mi ponekad podsvjesno sabotiramo vlastite uspjehe, i to baš kad bismo mu trebale kušati plod. Bojim se da ćemo, ako na naraštaje ne budemo gledale psihološki, biti osuđene da samo iznova vrtimo uvijek isti stari ciklus feminizma i reakcije u naizmjeničnim generacijama.
Godine 1929., kad je moja mati završila akademiju i kad joj je promakla zaslužena nagrada, svijet je počivao na sličnom stožeru, kolebajući se između feminizma i starih, prihvaćenih pogleda muškog šovinizma. No ideje su samo apstrakcije. One ne ulaze u politički korpus sve dok ih u nj ne unesu srca pojedinih ljudskih bića. A ta su ljudska bića odgojili roditelji različitih naraštaja, koji polaze od različitih skupova pretpostavki. Svatko od nas vodi jedan svoj unutrašnji rat između generacija. I o njegovu ishodu ovisi hoće li se i kako će se svijet promijeniti.
Kad je riječ o ženama, taj je rat napose žestok. Žene se sa svojim majkama identificiraju automatski i potpuno, ali one, da bi postale to što jesu, te majke moraju i zbaciti. Kad bi svaki naraštaj činio obratno od onog što je činio naraštaj njegove majke, onda bi se samo nastavilo izmjenjivanje feminističkih i reakcionarnih generacija, koje nam je tako deprimirajuće poznato. Tako bismo se samo nastavili gibati po zatvorenoj petlji, da nikad ne stignemo nikamo, nego bismo se samo nastavili vrtjeti u krug.
Majke su sklone da u kćeri usade sjeme svoje vlastite neizražene pobune. Posljedica je toga da iza mirnih naraštaja slijede buntovni, a iza buntovnih mirni, dok se svijet nastavlja okretati kao i uvijek. Baš u trenutku kad žene otkriju svoje intelektualne i umjetničke moći, u igru se ubacuju hormoni, pa žudnja za rađanjem djece nadjača sve ostalo. Da su nas naše majke naučile da rađanje potire kreativnost, onda bismo se ili pobunile, pa odbile rađati djecu, ili bismo svu našu kreativnost svele na rađanje. Zašto ne razbiti taj začarani krug, pada postanemo žene kakve su naše majke željele biti? Zato što osjećamo da to ne možemo učiniti a da pritom ne ubijemo naše majke, i tako, kažnjavajući sebe zbog te ubilačke želje, umjesto njih ubijamo majke u sebi.

Kad sam imala dvadeset i koju, nakon što sam u koledžu pokupila većinu književnih nagrada pa čak i objavila pjesmu-dvije, prošla sam kroz razdoblje mučnih blokada. Sjedila bih za stolom i pokušavala pisati, a onda bih proživjela napad tjeskobe, jer bih zamislila kako iza mene stoji čovjek s nabijenim pištoljem, spreman da me ustrijeli ako napišem i redak. Imala sam sreće da me ispsihoanalizirao netko dovoljno i pametan i strpljiv, koji me je vodio sve dok tog čovjeka s pištoljem nisam povezala sa svojom imaginarnom majkom, koja je istodobno željela da pišem i zbog pisanja me željela ubiti. Majka u mojoj mašti smatrala je da sam izdajica zato što pišem, čak ako i moja stvarna povijesna majka i nije bila takva. Da bih mogla napisati i redak, morala sam voditi taj boj između sebe i svoje duše. I ta mi se bitka, na ovaj ili onaj način, stalno vraća sa svakom knjigom koju pišem. I rješenje je uvijek isto: izvuci demone u svijest, i možda mi daju mira koliko mi treba da se oslobodim blokade i dovršim knjigu.

Kreativnost ne zahtijeva ništa manje od svega što imaš. Ona traži razotkrivanje ubilačkog bijesa, strijelca iza pisaćeg stola, unutarnjih demona koji nas sve smućuju.
Kako .bi kreativnost i mogla biti nešto drugo no užasavajuća sila puna neočekivanih preokreta? Ako svoj život posvetiš kreativnosti, onda se zauvijek odričeš i obećanja da ćeš biti dobra djevojčica. Kreativnost će te neizbježno dovesti i do odavanja mračnih obiteljskih tajni. Ona će te odvesti u labirint, i dovesti te pred Minotaura.
A s njim se ne možeš suočiti i ostati dobra djevojčica. Ne možeš ga pogledati u oči i potom nastaviti ušutkavati umjetnika u sebi.
Zamišljam svoju majku kad joj je bilo devetnaest ili dvadeset godina, kad je stalno zabrinuto glodala uvijek jednu tu istu staru kost ženske kreativnosti. Pobijedit ću dybbuke! zacijelo je pomišljala. I odabrala muškarca koji je volio isto što i ona. Izabrala je muškarca koji je volio njezinu umjetnost. Ali sabotiranje svijeta spretno se iskrenulo u sabotažu same sebe. Umjetnost je teška. I moraš biti na svojoj vlastitoj strani. A ženama je itekako teško biti na svojoj vlastitoj strani kad im se govori kako se od njih očekuje da uvijek budu na svačijoj drugoj. Svijet pojačava sve njihove sumnje. A onda dolazi dijete i potreba da se zarađuje za život - i što nejednake šanse ne ubiju, to upropasti ljubav.
Jedna beba je posao s punim radnim vremenom za tri odrasla čovjeka. Ali dok si u drugom stanju, nitko ti to ne govori, jer bi vjerojatno skočila s mosta. Nitko ti ne kaže koliko majčinstvo sasvim zaokuplja ženu - kako kroz prozor bacaš sve čitanje, a s njim i mišljenje.
Sve to uz pretpostavku da je beba normalna i zdrava. Što ako je beba boležljiva, ili ne jede, ili ako je takva mati? Svaka majka što je ikad živjela na svijetu doživjela je onaj žestoki trenutak kad beba okreče svoja mliječna usta njezinoj dojci, a ona shvaća da joj je ta beba sve na svijetu.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:24



Moja se majka uspaničila i vratila kući mami i tati - s njihovim grabljivim takmaštvom i infantilizirajućom brigom. Ona je krenula putem najmanjeg otpora i zbog toga zamrzilasamu sebe. Kad o roditeljima ovisiš, utoliko je teže s njima raskinuti. Utoliko je s njima teže raskinuti i kad si sam roditelj. Ovisnost bebe veže žene za njihove majke. Tako se jedan naraštaj gubi u ratovima onog prethodnog. Borbe moje bake na mene je prenijela moja majka. Moja baka, živeći u ugnjetavačkom braku s mojim tiranski nastrojenim djedom, sa svojim barbarskim pobačajima na kuhinjskom stolu i svojom neiscrpivom materinskom blagošću i brigom, od svih se svojih prijateljica najviše divila jednoj koja je postala zubaricom. O njoj je uvijek govorila s ponosom i strahopoštovanjem.
»To što je za prijateljicu imala zubaricu na neki joj je način davalo status«, kaže moja majka. »I mama je bila feministica - a da to ni sama nije znala.«
I tako su u svojoj ambivalenciji vezani naraštaji žena. I tako to ide. I tako to ide. I tako to ide.
Ja sam čekala da opernatim kao pisac, i tek tada podlegla sirenskom zovu materinstva. Strah od letenja je bio moj proglas oslobođenja - koji mi je, usput, osigurao i materijalni uspjeh potreban za uzdržavanje djeteta što sam ga donijela na svijet.
Moja mati nije bila te sreće. Odgojena od roditelja useljenika koji su rano napustili svoje roditelje i zbog toga osjećali potrebu da svoju djecu zadrže i preblizu sebi, svoju je pobunu protiv majke počela prerano i pustila je da se prerano i ispuše. Suočena s nepravednošću svijeta koji se prema umjetnicama nije odnosio jednako kao prema umjetnicima, mati se povukla u prihvatljiviji oblik ženske kreativnosti - i učinila ono što su žene činile od pamtivijeka. A onda je svoje kćeri napunila feminističkim bijesom -kako su to žene činile od pamtivijeka.
Ali sama ta dinamika ne bi bila dovoljan motor moje ambicije. Moj me otac također trebao za sina. Moj poriv je potekao iz silnog napitka nastalog miješanjem oba roditelja. Sastojci su bili upravo takvi da stvore curu koja sebi umišlja da smije biti dečko. Ali koja sebe, isto tako, zbog te pretpostavke kažnjava.
Taj napitak očito nije recept za zadovoljstvo. Izišla sam van, otisnula se u svijet poput dječaka i onda to ispaštala ženskim strahovima - strahom od letenja, strahom od strijelca iza pisaćeg stola, strahom od pedesete. Svoj sam uspjeh platila time što sam se udebljala, lišila se valjanih veza, lišavajući se, kroz mnoge godine, radosti majčinstva. A osim toga sam od sebe odgurnula vlastitu majku zato što je njen primjer bio isuviše jeziv. A i ona je mene odgurnula od sebe zato što je moj uspjeh bio isuviše bolan. U tom plesu međusobnog odbijanja i privlačenja, osjećala sam da smo i majka i ja i pretipičan par majke i kćeri naše bičevane generacije.
Pokušavam svoju majku sagledati kao odvojenu osobu, pa ipak ne mogu. Ona je dio mene, dio koji kritizira i zabada i negoduje. Ona nikad neće biti zadovoljna, i to zato što želi nešto što je u biti nemoguće: da budem sasvim nalik njoj, a ipak da uspijem onako kako ona nije.
A onaj strijelac iza stola zapravo sam ja. To nije moja majka pa čak ni moja imaginarna majka. To sam ja željela ubiti izdajicu koji je želio raskinuti s mojom majkom. Znala sam da je moje pisanje moje sredstvo bijega i željela sam ostati, no ipak istodobno i otići. Zbog toga je metafora, koju sam izmislila, savršena: strah od letenja.
Letjeti i hoću, ali nikad bez straha. Letjeti i hoću, ali uvijek u stanju mučenja - s onim metalnim bridom iza zubi koji veli: Nećeš se usuditi, usuditi na tako nešto. Letjela sam, ali mi je ponos trpio kao Ikar. Ĉak su i moji odabrani simptomi bili pola-otac pola-majka. Ĉak su i moji odabrani simptomi izražavali rascjep moje duše.
U Isadori Wing izmislila sam tipičnu heroinu bičevane generacije. Ona je letjela i jebala se i doživjela uspjeh u svijetu, ali se kažnjavala muškarcima. Sa srcem u prošlosti i intelektom u budućnosti, bila je osuđena na patnju bez obzira što činila. Njezina samoposprdnost i humor postali su oruđe opstanka, zato što se samo pomoću ironije može reći »X« a pritom ipak misliti »Y«.
Mislim da je Isadora dirnula žene moje generacije zato što su tolike od nas na sličan način rascijepljene. Mi smo svoje majke, ali smo i žene budućnosti. Mi same zarađujemo za život, uzdržavamo vlastitu djecu, borimo se za svoju karijeru u svijetu koji nam još ne daje ekonomsku ravnopravnost s muškarcima, ali nas mračni balast vuče natrag našim majkama, i nabija nam osjećaj krivice čak i za mrvice samostalnosti što smo je postigle.
Mi počesto svoje najmračnije ambivalencije izražavamo kroz svoje muškarce i djecu. Žestoki natjecatelji u svijetu posla, u svojim se emotivnim vezama rušimo ili postajemo robinje vlastite djece. Neke se od nas na kraju sasvim odreknu muškaraca, zato što je i preteško nastaviti patiti. Sklone smo u ljubavi davati i previše, pa stoga neke od nas odlučuju ne davati baš ništa. Neke se od nas okreću ženama, nadajući se da će tako raskinuti sado-mazohističke lance kojima smo okovane.
S djecom je teže. Počesto ih razmazimo zato što ne posjedujemo model materinstva koji obuhvaća nezavisnost. Ne možemo ostati kod kuće, kao naše majke, ali majke u našoj glavi još su dovoljno jake da nam nabiju osjećaj krivice. I zbog toga si ne postavljamo granice i kupujemo im isuviše gluparija koje si zapravo ne možemo priuštiti, i tako na kraju odgajamo djecu koja nam diktiraju, pa ipak se sve vrijeme osjećaju duboko nesigurnima.
Kad razmišljam o životu svoje majke, svladavaju me osjećaji. Sam talent nije nikada dovoljan. Moja je majka imala talenta na bacanje. Znala je crtati i slikati, modelirati u glini, izrezivati silhuete, lijepiti kolaže od komadića svile i papira, kreirati baletne haljine od običnog krep-papira, iglicom izvesti zelenu šumu bez ikakva predloška osim onoga u glavi. Ona me jednom zgodom za Noć vještica pretvorila u šumskog vilenjaka, prekrivši mi triko zelenim i zlatnim i narančastim listovima sve dok nisam zatreperila na vjetru poput drhtavog jesenskog drveta. Pravila mi je silhuete, šila mojim lutkama viktorijanske šešire i krinoline, slikala sićušne portrete koji su visili nad ognjištem u mojoj kući lutaka. Nije bilo baš ničega što njezini gipki prsti ne bi znali napraviti, ništa što njezin vizualni um ne bi znao smisliti. Pa ipak sav taj talent nije bio dovoljan. Jer nije imala hrabrosti da pođe za svojim talentom u mračne šume umjetničke sudbine. Ona nije, za razliku od mene, znala podnijeti kritiku svijeta. Njezini unutarnji loši prikazi bili su tako oštri i zajedljivi da se nije imala hrabrosti suočiti niti s jednim vanjskim.
Ili je možda njen materinski poriv bio i prejak. Ona nije znala, poput mene, stati kod jednog djeteta. Ona me je rodila i odrekla se borbe za oslobođenje. A kako se ja mogu buniti što me rodila?
Moj način pisanja nikad me nije oslobodio od kritika, ali ja posjedujem i očevu ludu upornost. Odbijanje i kritiziranje bole, ali ih ja mogu podnijeti sve dok pišem i dalje. Ja znam da svijet neće ugaziti stazu ni do čijih vrata. Ja dovlačim svijet do svojih vrata, ali nikad ne odustajem.
Ali se ne bi moglo reći da se moja majka predala. Prije će biti da je ona samo odabrala prihvatljiviju žensku stazu: izvana kapitulaciju, iznutra zlovolju - tu staru, staru priču. Svijet vlada ženama igrajući na kartu naše potrebe za odobravanjem, ljubavlju, emotivnom vezom. Ako se znamo ponašati, ako znamo odagnati svoje svadljive kreativne porive, onda nas nagrađuju »ljubavlju«. Ako ne, »ljubav« nam se uskraćuje. Žena stvaratelj plaća jezivu cijenu dokle god njome upravlja ljubav. Ali kreativnost jest mračna, jest buntovna i puna »ružnih« misli. Potisnuti je u ime »ženstva« znači podleći ljutnji koja vodi u ludilo.
A mati mi je u sjećanju ostala najviše po tome što je uvijek bila ljuta.
Željela sam odagnati tu kletvu, prekinuti taj krug, tako da su za mene muškarci i majčinstvo jako dugo bili sekundarni. Muškarci su bili prihvatljivi dok su pretipkavali moje pjesme, a majčinstvo me iskreno užasavalo. Bio je to, osjećala sam, Waterloo moje majke, i nisam se kanila upuštati u taj rizik.
»Kroz tu se glupariju doista ne bi mogao probiti nijedan spermić«, prokomentirao je jedan od mojih muževa enormne količine želea koji sam stavljala na dijafragmu. Ja se nisam ni pokušala opravdati. Mrska mi je bila i pomisao da bih mogla izgubiti vlast a znala sam da bi mi od abortusa sigurno puklo srce. Moja je dijafragma bila čuvar mojih književnih ambicija, a glede njih nisam bila nimalo ambivalentna. Tu sam bila apsolutno načistu. Ili broj jedan na popisu bestselera, ili ću puknuti!
Sada, u pedesetoj, kad je već prekasno, žao mi je što nemam više djece. Sada sam sigurna i sjetna! A kad sam bila plodna, u majčinstvu sam poglavito vidjela neprijatelja umjetnosti i uzrok jezivog gubitka vlasti. Moja je mati uvijek bila tako razapeta. »Ženski nagon za djecom jači je od svega«, običavala bi govoriti - nekako žalovito, činilo se meni. Ja se s tim nagonom nisam suočila do trideset pete, a i tada sam bila prvo pisac, pa tek onda majka. Bila sam, poput Colette, u »muškoj trudnoći« - u šestom sam mjesecu bila na književnoj turneji, a kad mi je pukao vodenjak, baš sam dovršavala poglavlje o krabuljnom plesu u osamnaestom stoljeću. Dok sam dojila bebu, pisala sam Knjigu drugu pikaresknog romana.
Godinama sam odlučno ostajala najprije pisac, pa tek onda majka. Dok sam se naučila pokoravati majčinstvu, prošlo je već čitavo desetljeće života moje kćeri. To bitno predavanje ja nisam shvatila sve dok ona nije ušla u pubertet, a ja u menopauzu.
I za čim da žalim? Ni za čim. Odgojila sam kći koja također ne priznaje granice. I napokon sam naučila da je moja mati imala pravo. Pokoravanje materinstvu znači pokoravanje prekidu. Molly se vraća kući iz škole i posao staje. Ona traži svu moju pažnju. Ja postajem njezina družica, njezina povjerenica, njezina garde-dama, njezina kreditna kartica na nogama. Meni to nije drago, no ipak mi je to draže od ičega. Ona me ispunjava osjećajima kao nitko. Ali ona posjeduje i moć da me dovede do ludila. Ona si uzima primat kao što to obavezno čine sva zdrava djeca. Da su bile tri takve - kao u slučaju moje majke - ove knjige možda nikad ne bi ni bilo. Zar bi to bilo važno? Ili bi to važno bilo samo meni? Tko zna. Ja pišem zato što moram. A nadam se da će moje knjige biti korisne i tebi. Ali kad ih ne bih pisala, onda bih zasigurno bila samo napola živa, i napola luda.
I tako sam se odlučila, i svojim sam izborom uglavnom zadovoljna. Intenzitet odnosa jedna majka/jedna kći gdjekad u meni budi želju da imam punu kuću bučne djece, no istina je da ja danas znam da čak i ja, sa svom svojom čudesnom energijom, ipak ne mogu sve. Materinstvo se, naposljetku, ne može delegirati. Sisu možda potisne bočica; očevi se mogu iigrati i maziti i voditi dijete doktoru (i majkama se sigurno može život učiniti mnogo lakšim nego što je sada), ali kad djetetu zatreba majka s kojom će razgovarati, tu pomoći može samo majka. Majka je majka je majka je majka, kako bi to rekla Gertrude Stein da je to i sama postala.
Izvjesno je da djetetu trebaju deseci roditeljskih osoba: majka, otac, djed i baka, dadilje, rodice, učiteljice, kumovi - pa ipak ništa ne može zamijeniti dobru staru mamu. Jesam li ja ženski šovinist? Pa neka sam. A moć materinstva upravo je zastrašujuća. Tko bi, osim megalomana, bio spreman na se uzeti toliku moć a da se pritom ni ne osvrne?
Godinama nakon što sam rodila, postala sam i majka, i to protiv vlastite volje, zato što sam uvidjela da to moram postati radi svoje kćeri. A meni bi zapravo bilo draže da sam ostala pisac-pofesionalac i majka-amater. To bi bilo i udobnije i sigurnije. Ali mi to Molly ne bi dopustila. Njoj je trebala majka, a ne diletant. A kako sam ja nju voljela više nego sebe, postala sam onakva kakva sam joj bila potrebna.
»Zemlja mami: vraćaj se. Opet si odletjela u svemir«, kaže ona. Molly jako ne voli kad ja lunjam kroz kuću (kroz dućan, njezinu školu), i pritom pišem u glavi. I onda vraćaj - što je za mene od svega najteže - i pokušaj biti prisutna radi nje. Mogu li to prebaciti na nekog drugog? Ne. A da li bih to željela? Ponekad, da. (Ja baš nisam savršena majka - ali tko jest?) Ali se pokušavam koncentrirati na njezine potrebe i postaviti ih iznad svojih. I ja znam u svom srcu (kao što znam da ću umrijeti) da je Molly važnija od mog pisanja. Baš kao i svako dijete. Eto zbog čega je materinstvo tako teško ženama koje pišu. Njegovi su zahtjevi tako imperativni, tako nedvojbeno važni, a također i izvor tako dubokog zadovoljenja.
..Tko to može objasniti ljudima bez djece? Odričeš se svoga ja, a na kraju ti to čak nije ni važno. Postaješ svojoj djeci vodič u život na račun prenapuhanog ega kojeg si smatrala tako nepromjenjivim. Ne bih to propustila ni za što na svijetu. To mi je ponizilo ego i raširilo dušu. I otvorilo mi oči prema vječnosti. To mi je pomoglo da spoznam vlastitu ljudskost, vlastitu smrtnost, vlastita ograničenja. To mi je dalo one mrvice mudrosti što ih danas posjedujem.
I što ja želim, svojoj Molly? To isto. Posao koji voli i dijete koje će je dovesti do same sebe. Zašto bi se itko od nas zadovoljio manjim? Ali mi znamo zašto: zato što je svijet namjerno ženama otežao život, zato da ne mogu istodobno uživati i materinstvo i život uma. Moja je generacija možda prva u kojoj materinstvo i pisanje nisu sasvim nespojivi. Margaret Mead negdje kaže, kad je 1939., u trideset osmoj godini života, rodila svoju jedinu kćer, da je pogledala u kratke biografije slavnih žena i otkrila da većina njih nije imala djecu - ili je imala tek jedno. I to se tek nedavno počelo mijenjati.
Ali je i dalje teško. I bitke su sve prije nego gotove. Bitka za pobačaj, bitka za »obiteljske vrijednosti«, bitka oko pitanja trebaju li majke raditi izvan kuće - što su sve simptomi nedovršene revolucije. A nedovršene revolucije dovode do strastvenih i srditih osjećaja.
Žene koje su se odrekle rada, umjetnosti, književnosti, duhovnog života, u ime odgoja djece, dakako da zavide ženama koje to nisu morale učiniti. Povlastica kreiranja za žene je tako nova. A povlastica da kreiraju a istodobno i odgajaju djecu, još je novija. I žene koje su se odrekle odgajanja djece osjećaju nezadovoljstvo. Možda su mogle postupiti i drukčije, pomišljaju kad je već prekasno. Je li moguće da one za taj novi izbor, koji njihove majke nisu imale, krive legalizaciju pobačaja?
Taj izbor je užasavajući. Što ako izaberu krivo? Prisila i žaljenje toliko su dugo bili ženska sudbina da smo se, ako ništa drugo, na njih privikli. Sloboda je preteška. Sloboda nam spušta odgovornost ravno na pleća. Možda neke žene i dalje misle da bi bilo bolje da i dalje poslije jednog poskliznuća nema povratka. Možda bi im bilo draže da ih stanju materinstva nauči slučaj.
A istina je i to da je ženska vlast nad vlastitom plodnošću navela muškarce da se odreknu nekih svojih drevnih odgovornosti, Njihovo pravo na izbor daje i muškarcima pravo da biraju. Taj izbor demistificira majčinstvo i oduzima nešto od drevnih ženskih moći. Za ženu koja posjeduje neku drugu moć, to može biti prekrasno, no ženu koja ima samo tu užasnu moć materinstva, zacijelo muči osjećaj gubitka. Na koncu konca, nije prošlo ni stotinu godina otkako su aseptično rađanje i pouzdala kontrola plodnosti preobrazile ženski život. Te su dvije stvari preobrazile svijet do neprepoznatljivosti. Te dvije stvari, a ne tek puka feministička ideologija, unijele su revoluciju u život žena. A neke žene, čini se, i dalje čeznu za prošlošću.
No zašto je to doista tako čudno? Prošlost je možda i bila ropstvo, no ipak je to bilo poznato ropstvo. Izjednačavanje žena s njihovim materinstvom davalo im je, ako ništa drugo, neambivalentni identitet. Kao feministice, morale bismo taj osjećaj gubitka shvaćati, a ne se s njim sprdati. Mi moramo priznati golemu moć tog materinskog čvora i veliku važnost što ju je on nekad imao za žene. Tek nakon što smo tom osjećaju gubitka iskazali dužno štovanje, istom onda možemo početi inzistirati na općem pravu prihvaćanja te moći materinstva, ili odricanju od nje. Odricanje je, napokon, također jedan vid moći.
Kad vidim srdite horde kako jurišaju na klinike za pobačaje, ili meditativne što stoje u krugu, u nijemim molitvama oko zborova u korist prava na izbor, pomišljam kako vidimo zadnju generaciju koja još pati od nostalgije za starim htonskim imperativima ljudskoga života. Zašto bi inače pucali u liječnike, a u ime »života«? Oni žele ubiti i sam koncept izbora. Žele ga ubiti najprije u sebi, a potom i u nama. Naše prihvaćanje slobode izbora na neki način negira njihov život.
Pa ipak, materinstvo nije lako, nije optativno, nije slobodno od ambivalencije; ono je mračna, nagonska sila sposobna da nadvlada mnoge ljudske preferencije. Morali bismo razumjeti da se neke žene (i mnogi muškarci) boje svakog smanjenja materinstva. Možda bismo se, ako se otvorimo prema razumijevanju toga, mogle efikasnije boriti protiv ideja pristalica »prava na život«. Ja slutim da to shvaćam zahvaljujući svojoj majci, svojoj majci koja je bila razapeta između materinstva i umjetnosti, svojoj majci koja nikad nije razriješila tu ambivalenciju nego ju je, umjesto toga, prenijela na mene.
Od svega bih svojoj kćeri najradije dala slobodu. A to je nešto što se daje primjerom, a ne iznuđivanjem. Sloboda je labava uzica, dopuštenje da budeš drukčiji od majke, a ipak voljen. Sloboda nije kad kćeri vezuješ noge, ili kad nad njom izvedeš simboličnu kliteroktomiju, niti inzistiranje da tvoja kći mora imati tvoja ograničenja. Sloboda također znači da te kći može odbaciti kad za tim osjeti potrebu, i da ti se isto tako može i vratiti. Sloboda je bezuvjetna ljubav.
Molly, ja te želim osloboditi. Ako me mrziš ili me želiš odbaciti, ja ću to shvatiti. Ako me proklinješ, i potom to želiš okajati, i to razumijem. Očekujem da budem tvoj kućni prag: šutan nogom, izlizan, no kojem se uvijek vraćaš. Očekujem da budem zemlja s koje skačeš.
Ali ako te odviše oslobodim, protiv čega ćeš se morati boriti?
Tebi je potrebno moje prihvaćanje, no možda ti je moj otpor potrebniji. Obećavam da ću stajati postojano dok budeš odlazila i vraćala se. Obećavam ti nepokolebljivu mržnju dok budeš eksperimentirala s mržnjom. I mržnja je energija - gdjekad i energija jačeg plamena od ljubavi. Mržnja je počesto preduvjet slobode.
Bez obzira koliko se trudila da nestanem, bojim se da ipak bacam preveliku sjenu. Ja bih je izbrisala kad bih mogla. Ali kad bih je izbrisala, kako bi ti spoznala da imaš svoju sjenu? A bez sjene, kako bi ikad mogla poletjeti?
Željela bih te osloboditi strahova koji mene sputavaju, pa ipak znam da se osloboditi mažeš samo sama. Ja stojim tu, kao zaštitna mreža. Molim se da ti ne zatrebam ako padneš. Ali ja sam tu ipak, i čekam.
Sloboda je puna straha. Ali strah nije najgore s čim se suočujemo. Najgora je uzetost.
Dok te puštam da odeš, ja te volim. Dok te puštam da odeš, ja te grlim.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:24





Glava 3
Luda lezbijka na tavanu

Ako čovjeku ne dopuštaju da izrazi gnjev, pa čak ni da ga prepozna u sebi, onda su tom čovjeku, čistim proširenjem pojmova, uskraćeni i moć i pravo upravljanja.
Carolyn Heilbrun, Pišući život žene

Luda lezbijka na tavanu

Dok pišem ove retke, moja tetka, jedina sestra moje majke, živi sputana stezuljom na zaključanom psihijatrijskom odjelu bolnice Lenox Hill Ona tu nije samo zato što pati od senilne demencije, a vjerojatno i Alzheimerove bolesti, već i zato što je sama žena, lezbijka i onemoćala kućanica, i koju je, kad se počela čudno ponašati, ostavila ljubavnica s kojom je bila trideset godina, a nitko drugi nije želio preuzeti svu brigu o njoj. Ona nije imala djece (osim djeteta svoje ljubavnice, koje je pomogla podići). Ona i moja mati nisu progovorile riječ već godinama. Izvori su te zavade mutni kao i izvori svih obiteljskih zavada. Ali posljedica ostaje: moja je majka ne želi, moje je sestre ne žele, ja je ne želim, posinak kojeg je podigla je ne želi, a njezina se ljubavnica već odavno preselila na mlađe pašnjake.
Starost i samoća mogu se dogoditi svakome - a kad je riječ o ženama statistička mogućnost da se to dogodi upravo je stravična. Ipak, u slučaju moje tetke Kitty, svoje su odigrali i drugi faktori. Moja tetka je umjetnica, lezbijka izvjesne životne dobi, kućanica i hraniteljica. To nisu kvalitete koje pribavljaju mirovinu ili starosni fond, to nisu kvalitete koje naše društvo nagrađuje. A moja tetka osim toga ima i Alzheimerovu bolest kompliciranu alkoholizmom - a bolest je u Americi još uvijek samo luksuz za bogate. Sve to igra nekakvu ulogu u njezinoj sudbini. A njezina je sudbina, zbog razloga koje ću smjesta objasniti, pala u moje krilo. U međuvremenu, Kitty čeka u Lenox Hillu, kamo ju je odveo neznanac (a koji joj je, po svemu sudeći, kad se prije nekoliko tjedana srušila u Metropolitan Museum of Art, također uzeo i lisnicu i poslužio se njezinom kreditnom karticom).
Dok ja promišljam što da učinim - ne želeći tu odgovornost, no ipak znajući da je ona moja, zbog tuđe ogluhe, željela ja to ili ne - najednom me zarobljuju neke stare obiteljske fotografije. Imam tri slike na kojima su moja mati i tetka stare skoro godinu i skoro dvije, sedam i osam, sedamnaest i osamnaest.
Prva, kojoj je na poleđini otisnuto »U. S. A. Postcard, U. S. A. Studios, London and provinces« prikazuje dvije male djevojčice - jednu staru devet mjeseci, drugu godinu i pol - kako sjede na viktorijanskoj sofi i gledaju u kameru. Beba lijevo je moja majka: okrugle smeđe oči (zapanjujuće prodornog pogleda), s tonzurom smeđkaste kose, zavijenih prstiju na nogama, debelih prstiju; a ona desno je moja tetka Kitty, s krupnih okruglim očima, praznim i nedužnim kao danas, s ustima nalik na ružin pupoljčić i s ručicama koje stežu lutku. Fotografija nije proročanska. Moja majka ima tri kćeri, moja tetka nema biološkog potomka. Ali je odnos sasvim jasan. Dvije male djevojčice, bliske kao blizanke, rastu nerazdvojno, i određene su da jedna drugoj postanu zrcalnom slikom, i zrcalnim neprijateljem.
Na sljedećoj fotografiji, možda im je sedam odnosno osam godina, i odjevene su u midi haljinice, visoke cipele na zakopčavanje, a u kosi su im savitljivi rajfovi. Drže se za ruke. Eda gleda ravno pred sebe; Kitty povija glavu prema Edinoj. To je ponovno studijski portret, na sofi u francuskom stilu, snimljen u Engleskoj. Moja je buduća majka samouvjerenija, dok je tetka »ženstvenija« - ako ženstvenost definiramo (kao što su to činili većinom njezina života) kao podatnost i popustljivost. I upravo ju je taj temperament doveo tu gdje je danas.
Treća i posljednja fotografija, snimljena u New Yorku pred polazak za Pariz (kako su mi jednom zgodom ispričali), prikazuje dvije šiparice iz dvadesetih godina - stare sedamnaest odnosno osamnaest godina - s bubikopfom, u svilenim čarapama, u svilenim cipelama od traka i kratkim haljinama niskog pojasa. Ponovo četiri okrugla smeđa oka, majčini zdepasti prsti i tetkini vitki, majčin smioni izraz i tetkina meka podložnost. Eda dotiče Kittyno rame vrškom prsta; Kittyn svileni lakat počiva u Edinu krilu, dok se ona sama naginje k njoj u toplini i bliskosti, pri čemu starija sestra izgleda skoro kao i mlađa, a mlađa skoro kao i starija.
Što se dogodilo između tog slijeda fotografija i današnjeg dana? To je misterij koji mi je u ruke izručila Kittyna kriza. Možda je ona nerazrješiva, no ja ću ja ipak pokušati razriješiti. Zašto? Zato što mi je u naravi ne dopustiti da mi zapetljano povjesmo prođe kroz prste a da ga ne pokušam razmrsiti. Možda tako raspetljani i neki zapetljani dio sebe.
Autobiografija je, počinjem shvaćati, mnogo teža od proze. U prozi pisac može događajima nametnuti red, ako već ne i moralno značenje. Naravno da se svi likovi ne pokoravaju piščevim nalozima kao lutke, ali se sasvim sigurno dadu navesti da zaplešu plesovima koji su dopadljivo simetrični i stvaraju dojam da imaju početak, sredinu i kraj, osjećaj smislenosti, zaplet, motivaciju.
Sa životom nije tako. A napose ne sa životom rođaka. Ponekad ljudi odlaze i u grob a da ne doznamo njihove misterije, i čine to sasvim sigurno bez osjećaja svrhovitosti, zapleta i motivacije. Pisac beletristike u meni želio bi ovoj priči dati simetriju, ali me sputavaju činjenice - u svoj svojoj grubosti i neredu.
Ĉinjenice se razotkrivaju natraške, kako je to često s činjenicama. Sutra ću se sa svojom tetkom susresti na sudu i pokušati ishoditi sudsko ovlaštenje da joj postanem skrbnicom. A onda ću je pokušati nekamo smjestiti. Večeras obećavam samoj sebi da ću je posjetiti na Lenox Hillu, ali to ne činim. Umjesto toga ostajem za svojim pisaćim stolom, pa prekapam kroz stare obiteljske fotografije i pitam se što one znače.
Uspomene su srž naše ljudskosti. Bez uspomena nemamo identiteta. I to je onaj pravi razlog zbog kojeg sam načinila ovu autobiografiju. I ne može biti plod čiste slučajnosti da je, pras, usred pisanja, tetkin gubitak pamćenja zatražio da ga smjestim na sredinu pozornice mojega života.
Srele smo se na sudu, u sumornoj zgradi sa stupovima u Centre Streetu. Popis uloga izgleda ovako: moja tetka Kitty, koja djeluje ošamućeno, s u smeđe obojenom kosom posijedjelom u korijenima, i sa zbunjenim izrazom na svom djetinjastom, starom licu; njezina negdašnja partnerica Maxine (impozantna figura s friziranom riđom kosom, narančastim ružem, kostimom boje koralja i s krupnim nakitom); mlada odvjetnica gazdinskog držanja, koja u ime grada New Yorka zastupa Kittyna građanska prava; advokat četrdesetih godina, rumenoga lica i s crvenom leptir kravatom, kojeg je grad odredio da bude Kittyn skrbnik ad litem-, jedan Kittyn mladi prijatelj koji se zove Frank, i koji još nema ni punih trideset, i koji u lijevom uhu nosi mnoštvo kolutova; moj otac; moj muž, koji nastupa kao obiteljski advokat; bolničarka, Haićanka iz privatne agencije koja se brine za Kitty, te sudac kineskog porijekla, koji gleda prilično prijekorno na sve ljude koji svoje starije rođake pokušavaju smjestiti ikamo osim u vlastite domove. (S obzirom na to da samjednom i sama bila udana za Amerikanca kineskog porijekla, shvaćam da nismo imali sreće kad smo izvukli baš tog suca. Kinezi svoje starce ne otpremaju u skladište. Oni ih, naprotiv, časte.)
U taj smo spor ušli zato što bez njega ne bi bilo moguće odlučiti što učiniti za Kittyno dobro. Sud je u našem društvu počesto zadnje uporište tvrdoglavosti.
Baš pred nekako godinu dana, Kitty je počela sve jasnije pokazivati da nije sposobna živjeti sama. Srušila se, pa su je otpremili u bolnicu, Bog zna kamo, dok smo joj svi mi uzalud pokušavali ući u trag posredstvom svim mogućih, policijskih okruga. Kad smo je napokon pronašli u maloj bolnici u East 16th Streetu, ona je uporno tvrdila da joj je dobro i tražila samo da je puste. Iako je i dalje bila vješta u šarmiranju svega živog, socijalni radnici i psihijatri upozorili su nas na njezine »ozbiljne defekte pamćenja« (kako su to oni zvali), kao i na to da je ne smijemo ostavljati samu. Preporučili su nam da je smjestimo u dom, ali je nitko nije mogao nagovoriti da u nj i uđe. Ja sam otišla posjetiti taj dom, opčinila slavom prijemnog referenta, donijela tetki slike sobe koja bi mogla biti njezina, nakon čega je ona neumoljivo odbila čak i da ga obiđe. Jedne je večeri naprosto izišla iz bolnice, vratila se u svoje potkrovlje, pa nas sve informirala da tu kani ostati zauvijek.
Osjetila sam olakšanje. I dalje nespremna da pogledam u oči konačnosti staračkoga doma, obmanjivala sam se glede njezine ubrojivosti. A Kitty je neko vrijeme doista i uspijevala živjeti kod kuće. Frank ju je posjećivao svakodnevno, a Maxine je odvodila u Hamptons svaki put kad bi nadvladala savjest. Pa ipak se Kittyno pamćenje toliko unazadilo da se više nije sjećala ni izleta ni telefonskih poziva, ni imena rođaka niti kad treba uzeti lijek. Postajalo je sve jasnije da taj izlaz nije duga vijeka.
»Zar nemaš jednu sobu i za mene?« zapitala bi molećivim glasom. A ja bih se, s osjećajem grižnje savjesti, upitala zašto je nemam. Imala sam sobu za kćer, za svog muža, za goste, ali bi mi Kittyne potrebe zaposjele čitav život, i to naprosto nisam mogla učiniti.
Alzheimerova bolest ne miruje. Pamćenje se para, a ljudi bez pamćenja zaboravljaju i da zaboravljaju. Jedne je večeri Kitty u svoje potkrovlje dovela beskućnog pijanca i dala mu svoje ključeve. Ta ga je zatekao Frank, kako se sasvim ugodno smjestio. Kad je Frank upozorio Kitty na opasnost, ona se naljutila i poručila mu da se »kupi« iz njezina života.
Tako je to potrajalo neko vrijeme. Iz potkrovlja su počele nestajati stvari. Prijatelji su se nećkali odlaziti k njoj u strahu da ih neznanci ne zaskoče. Kitty se nastavila boriti. Znala je da je sama, no jedva išta više od toga.
Ljudi s ulice, pijanci i drogeri iz Chalsea bih su njezino društvo. »To su samo usamljeni ljudi«, govorila je - i što je, naravno, bila istina. Ali kad je počela zadijevati kavgu po obližnjim kafićima, porastao je broj lokala u kojima više nije bila dobrodošla. U njoj su sve više vidjeh luđakinju. (A što »ludost« i znači, osim da si nepredvidljiv, bez pamćenja, neprimjeren?) U trenutku kad je dospjela u Lenox Hill, svi su već znah da treba potražiti neko drugo rješenje. Što učiniti sa staricom bez pamćenja u tom brutalnom gradu? Već je dovoljno gadno živjeti u njemu i s pamćenjem.
Vijeće se staraca sastalo u mom stanu. Maxine se suglasila da podnesemo molbu da Kitty proglase neubrojivom. Ali u vikendu prije ročišta, izgubila je živce. S molbom a bez molitenika, i Kitty na psihijatrijskom odjelu Lenox Hilla, Frank i ja suglasili smo se da je sami podnesemo. Drugo nam nije ni preostalo.
I tako je otvoreno zasjedanje suda. Sjedila sam uz Kitty i držala je za ruku, dok je psihijatar, pozvan ovdje u svojstvu vještaka, laprdao o stanju njezina pamćenja, dijagnosticiranoj Alzheimerovoj bolesti, senilnoj demenciji i srodnim pojavama.
»Jel to on o meni?« upitala je Kitty. »I zašto? I gdje smo mi to uopće?«
Ona se na sudu pojavila ravno iz Lenox Hilla. I bila je još pomalo drogirana sedativima - jer nisu imah nikakvu bolju ideju kako da je zbrinu. Ošamućena neobičnošću činjenice da se našla na sudu, stalno je ponavljala: »Jel to oni o meni?«
Za nju je to zacijelo bio ružan san. Probuditi se na sudu, gdje ti procjenjuju duševno zdravlje, a ne poznavati nikoga - to je građa Kafkinih romana. No tko može odlučivati u ime drugog čovjeka, čak i kad ostane bez pamćenja? Bez pamćenja, tko smo mi uopće? Kitty u to nije bila sigurna. Nisam ni ja.
Istina jest, o njoj smo se mogli brinuti i bez svih tih sudskih izmotancija, ali ako njezini najbliži, moja mati, u tome nisu željeli sudjelovati, i ako njezina negdašnja životna družica i nasljednica nije željela na sebe preuzeti odgovornost njezina smještanja u starački dom, nije nam preostalo drugo nego sve to staviti pred sud. Zakon, bez obzira koliko počesto bio nezgrapan, ponekad je sredstvo koje ljude natjera da se, suoče s nečim s čim se inače odbijaju suočiti. Prednost je zakona, ako ništa drugo, da sve zainteresirane stranke skupi na jednome mjestu. Ali, kad se u obiteljske stvari uvuče dvojbeni autoritet države, onda je obitelj gdjekad prisiljena zatražiti povrat svog autoriteta - pa makar to bio i samo čin pobune.
I baš se to ovom zgodom i dogodilo. Sudac, koji je nad sve stavljao dostojanstvo starosti, kao da je ostao gluh na psihijatrov iskaz i kao da je pred sobom imao samo sliku družine pohlepnih rođaka koji žele zatočiti dražesnu staru damu.
Nakon psihijatrova svjedočenja nastupila je Maxine. Razdirana tjeskobom i osjećajem krivice, stalno je ponavljala kako ne želi ništa Kittyno. Te glasne izjave u sucu su pobudile sumnju. Advokati što ih je imenovao grad bili su također od male pomoći. Najprije je ulickani advokat u leptir-kravati rekao sasvim jasno kako u Kitty vidi vlastitu majku i kako se ne može suočiti s njezinim duševnim propadanjem. A mlada odvjetnica, postavljena da brani Kittyna građanska prava, tafrljala je kao da joj uopće nije jasno u kakvoj se opasnosti našla njezina klijentica. Kroz čitavo to pravno cjepidlačenje, ja sam sjedila s Kitty, sretna što ona i stvarno ne čuje sve što se govori pred sudačkim stolom, i ne opaža to svođenje dragocjenih blaga, njezina sebstva i identiteta, na pravničko i psihijatarsko fraziranje.
Jedini je njezin zločin bio što je izgubila pamćenje (zbog čega se pretpostavljalo da je izgubila i razum).
Sudski postupci znaju se oduljiti, a suci su skloni točnom poštivanju dnevnog rasporeda. Zasjedali smo do točno pet sati, i onda su me delegirali da odvezem Kitty natrag u Lenox Hill. Maxine je nestala odmah pošto je dala iskaz, no oba su od suda postavljena advokata besposleno dangubila, stvarajući advokatske šumove. A bit je svega bila da nitko nije bio spreman preuzeti 24-satni posao u koji se Kitty pretvorila. Maxine je imala svoj posao posredovanja pri prodaji nekretnina. Frank je imao svoj posao kao hortikulturni arhitekt, a imao je i ljubavnika koji je umirao od side. Ja sam imala kćer i rok za predaju knjige; moj muž je imao i druge slučajeve koji će, za razliku od ovih, donijeti proviziju; otac se morao vratiti kući, mojoj majci, i pretvarati se da nije bio gdje je zapravo bio, zato što je moja mati, kao iz nekakvog vremeplova, i dalje optuživala svoju sestru da joj želi zavesti muža. Kako bi se zaprepastila da je došla na sud! Tetka oca nije ni prepoznala. Ona čak nije znala ni združiti ime s tim licem koje je poznavala šezdeset tri godine.
Otišla sam sa suda i pošla bolničkim furgonom s Kitty i njezinom privatnom sestrom.
»Da svratimo malo na piće?« upitala je Kitty. »Ili da bar negdje večeramo? Mogu doći k tebi?«
Za dva su me sata očekivali na svečanoj večeri prijatelju u čast, no najednom sam poželjela da sa sobom povedem i Kitty ili da uopće ne odem. Nemoguće. Ona je bila iscrpljena, zbunjena, i odjevena zbrda-zdola u ono što je Maxine prvo došlo pod ruku (zamrljana svilena bluza, pretijesne cipele, poderane čarape, moljcima nagrizena bunda). I tako nije bilo druge nego je preko noći vratiti u bolnicu. A sutra ću je odvesti u njezino potkrovlje, naći joj patronažnu sestru, i onda ćemo vidjeti što i kako dalje.
Kad smo se vratili u bolnicu (što Kitty nije bilo jasno), skinula sam joj cipele i protrljala bolna stopala.
»Bog ti platio«, rekla je ona. I potom: »Kako se zove ovaj hotel?«
»Hotel Srcolom«, odgovorila sam.
»Kakvo čudno ime«, rekla je Kitty.
»Koji joj je telefonski broj?« upitala sam sestru. Ona je blenula u mene kao da sam poludjela.
»Ovo je psihijatrijski odjel«, obrecnula se.
»Ali to meni izgleda baš kao hotelska soba«, rekla je Kitty.
Sad je već stvarno bilo kasno, ali ja naprosto nisam mogla otići.
»Daj da nešto popijemo«, ponavljala je Kitty i ponavljala i ponavljala. I svaki put kad bi to izrekla, ja bih se nasmijala. Smijala sam se da se ne bih rasplakala. Baš zbog tog stalnog ponavljanja uvijek istog zahtjeva, tako svojstvenog starim ljudima koji su izgubili pamćenje, s njima i jest tako teško. Mi njihova ponavljanja doživljavamo kao uvredu, što je, dakako, šašavo. Kad bismo se samo mogli osloboditi ega i živjeti od trenutka do trenutka, kao što to čine jako stari i jako mladi. Zamislite da postojite u stanju u kojem se ponavljate i ponavljate zato što nijedna sekunda ne stoji u vezi s nijednom drugom.
»Daj da nešto popijemo«, rekla je Kitty još jednom. Bio je to njen večernji ritual, i ona ga se držala kao splavi za spašavanje, čak i kad su se izgubili svi drugi reperi. Nikakva korist od govorenja da je piće pripomoglo tom uništenju pamćenja. Ona za to ne bi ni hajala - ne bi se čak ni sjetila kako to izgleda kad imaš pamćenje.
Večera u kukavičjem gnijezdu. Pacijenti, vukući noge, ulaze u kantinu po poslužavnike.
»Haj, Kitty? Kako ide?« prtlja nahereni i razroki muškarac u papirnatim papučama.
»Upoznajte se s mojom nećakinjom, slavnom spisateljicom«, kaže ona svima i nikom posebno. Meni bride obrazi od neugode. Ĉak i s takvim rasparanim umom, Kitty zna tražiti priznanje mojoj slavi. Kakav je to vic, pozivati se na nešto tako tričavo kao slava usred sve te ljudske promjenjivosti.
Ništa nas, pomišljam, ne može spasiti od starenja. Ni slava, ni talent, ni osobni šarm, ni bogatstvo, ni duhovitost. Apsurdnost tog igranja na kartu moje slave na neki me način postiđuje. U toj se ludnici osjećam stopljenom s Kitty. Njezini su gafovi i moji.
Bože - već sam zakasnila. Ĉeka me prijatelj, i dijete, i muž. Kao i obično, razdiru me kontradiktorni zahtjevi, a osjećam da nijednom od njih nisam primjereno udovoljila.
U dizalu, neka mi se žena obraća, kako to žene znaju.
»Moja je prijateljica«, kaže mi ona, »ponovno imala napad. Opet se pokušala ubiti. I tako se vratila tu.«
»Moja tetka«, kažem ja, »ima Alzheimerovu.« Žena s razumijevanjem kima glavom. Nitko ovdje nije slavan. Samo smo dvije žene, zabrinute za dvije druge žene, što je često ženska sudbina.
»Sretno vam bilo«, kaže ona.
»Sretno i vama«, kažem ja.
Mjesec je bio pun i obrubljen svjetlom i noć je bila ledena. Umotala sam se u kaput i Šal pa potrčala Lexington Avenue prema svom stanu.
Slobodna žena - no dokle? Jednog dana neću moći na vlastitim nogama ni iz bolnice. I tada, što će biti od mene?
O tome nisam htjela ni misliti.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:25



Sud je sutra trebao nastaviti raspravu, ali se u kalendar ubacio drugi slučaj. Tako sam mogla nazvati bolnicu i Kitty odvesti kući. Mnogi su mi savjetovali da to ne činim, ali sam otkrila da moram održati obećanje - bez obzira je li ga Kitty zapamtila.
Starce je uvijek u dom lakše smjestiti iz bolnice nego iz kuće. Tako sam si, održavanjem riječi, samo navalila novo breme na vrat, no održavanje riječi počesto znači baš to. U vrijeme za čaj vratila sam se u bolnicu osloboditi Kitty, obaviti papirologiju, uzeti njezine recepte i krpice. Odvezla sam je kući, u njezino potkrovlje u Chelseu, zajedno s bucmastom sestrom, Haićankom koja se zvala Chloe.
U potkrovlju je bio pravi svinjac, kuhinja je bila prljava, a na zidu su, na mjestima gdje su nekad bile slike, sad stajali samo prazni kvadrati. Stan je očito bio djelimice opljačkan. Razbacani po sobi stajali su ostaci djedova namještaja - Stickleyeva stelaža za knjige, očev bojom uprskan slikarski stalak. Kittyne orijaške, luminozne marine, koje su nekad dominirale potkrovljem, bile su prehrane, i mnoge su nestale. Kitty od svega toga nije opažala ništa. Ona se iskreno veselila što se našla u stanu u kojem je još vidjela svoj »dom«.
Chloe se smjesta razvaganila po kauču i uključila TV, dajući jasno do znanja da ništa drugo ne smatra svojom dužnošću. Cisto iz vica, zamolila sam je da mi donese neke Kittyne recepte, i da mi pomogne spremiti kuhinju. Ona je to odlučno odbila. »To nije moj posao«, rekla je. Ona je bila babysitter - i ništa više - iako po satnici od koje bi babysitter pocrvenio.
Kitty se neodlučno ushodala stanom, bojeći se skinuti kaput. Ja sam je posjela, pa je nagovorila da se udobno obuje - u kineske espadrile - i popije šalicu čaja.
Najednom je u stan uletjela Maxine s Frankom i njegovim ljubavnikom, Adrianom, i s dvije lijepe Hamptonsove ljudine.
»Zdravo, ljubavi!« rekla je Maxine Kitty. »Dolje nas čeka kombi. Uzet ćemo nekoliko slika, da ti napravimo izložbu.« Uz te riječi, dva su nosača počela iznositi platna, fascikle, lava u prirodnoj veličini što je stajao u Kittynom potkrovlju sve otkako se u nj doselila. (Kitty je Lavica, pa je lav koji riče njen talisman.)
»Što to radiš?« upitala je Maxine. »To je moj lav.«
»Ne, ljubavi, to je moj lav«, rekla je Maxine. »Ja sam ga kupila.«
»Ne, nisi«, odgovorila je Kitty.
»Baš jesam.« Najednom sam se sjetila sveg onog Sturm und Dranga prije desetak godina kad su Kitty i Maxine »prekinule« i kad je Maxine izbacila Kitty iz dvije kuće koje su uz njezinu pomoć i kupljene i obnovljene - jedne u Chelseu, druge u Southamptonu - kupivši joj u zamjenu ovo skromno potkrovlje i otpremivši je u mirovinu.
»Nemoj mi uzeti mog lava!« rekla je Kitty. »To mi je sve što imam.«
»Ja ću ti to samo čuvati na sigurnom, ljubavi«, odgovorila je
Maxine, dok su one ljudine iznosile i taj zadnji simbol Kittyna sebstva.
Zgromljena bestidnošću svega toga, šokirano sam zašutjela.
»Znam da ste njezin nasljednik, ali bih voljela da se prestanete ponašati kao da je već mrtva«, poželjela sam kazati. Ili: »Za ime Božje - zar to ne može malo pričekati?« A Maxine, koja je osjećala moje neodobravanje, dohvatila je knjižurinu s crtežima tušem mog djeda i stavila mi je u drhtave ruke.
»Pobrinite se za ovo«, rekla je. »Meka je na sigurnom.« Ta knjiga-mito bila je puna halucinatomih prikaza tatinog djetinjstva u Odesi. Nove uspomene kojim ću napučiti svoju autobiografiju. I uzela sam je.
A onda su nosači iznijeli lava.
Maxine je počela trčkarati po kući, unositi potrepštine iz dućana, da bi na kraju rekla Kitty da ne može ostati zato što joj je danas rođendan pa je »izvode na večeru«.
Frank, Adrian i ja tako smo ostavljeni da pazimo na Kitty, koja je najednom zaželjela da i nju »izvedu na večeru«.
»Ja plaćam«, rekoh. »Što predlažete?«
Suglasili smo se da odemo u susjedni kineski restoran, a Frank i ja počeli smo odijevati Kitty za izlazak.
»Kosa ti je strašna«, rekao je Frank. »Hoćeš da ti je sutra uvečer ofarbam?« Nježno ju je počešljao, provukao joj kroz rupice na resicama zlatne naušnice što ih je za nju bio sam napravio, pomogao joj da se našminka. Ja sam joj u međuvremenu probrala odjeću, u potrazi za nečim što nije ni poderano ni musavo ni izlizano. Pronašla sam upotrebljivi džemper i haljinu, ali baš nikakav grudnjak i niti jedne čiste gaće. Ostavila sam je u udobnim espadrilama. Najprije prestane češljanje, pomislila sam, potom pranje rublja, a onda i sam život. Ali ne dovoljno brzo. Život, vaj, zaostaje i kad se ne pere rublje, i kad se na kraju sve vraća u djetinjstvo. Mi nemamo nikakve orijentire, nikakve knjige o tim posljednjim razvojnim stupnjevima, i nikakve utješne rituale. Na početku putovanja, beba ima ljubljenu majku koja lista kroz mnoge tomove Dr. Spocka tražeći odgovore i odgovore. Ali u sedmom dobu žene, nema ni majke koja te voli (već je odavno mrtva), ni prirodnog skrbnika, ni knjige. Na taj put unatrag krećemo sasvim sami, u kineskim espadrilama.
Kitty je bila odjevena. Frank, Adam i ja obukli smo kapute.
»A što će ona večerati?« upitala je Kitty za Chloe, koja je i dalje ležala izvaljena pred televizorom.
»Ne brinite za mene, već sam jela«, odgovorila je Chloe, a na okruglom joj se sjajnom licu odražavalo treperenje televizora.
»Ta zar niste gladni?« nastavila je Kitty uporno, pokušavajući preuzeti brigu nad njegovateljicom - što je crta koja se provlači kroz čitavu moju obitelj.
»Ne, milo«, odgovorila je Chloe, »idite na večeru.«
Kitty se zablenula svojim okruglim smeđim očima.
»Ali i ona bi trebala jesti«, rekla je. »To je pošteno.«
»Ne brini, dušo«, rekao je Frank, »već je jela.«
»Da vam donesemo piroške?« upitala sam Chloe da umirim Kitty.
»Može«, odgovorila je Chloe.
»Što ste to rekli?« upitala je Kitty. »Ne trebaju mi pirošci. Zašto svi misle da bi pirošci nešto popravili?«
Zaklipsali smo 23rd Streeetom kroz studen. Dva mladića, jedan sa sidom, drugi u strahu što bi mogle pokazati krvne probe, i starica koja stalno ponavlja »Kako je zima, kako je zima« i »Kamo to idemo?« I ja, usred svog straha od pedesete.
U kineskom sam restoranu sjela nasuprot Frankovu ljubljenom, koji mi je ispričao priču svog nedavnog života.
»Ĉime se bavite?« upitala sam.
»Na bolovanju sam«, odgovorio je, »zbog side.«
»A čime ste se prije bavili?«
»Išao sam na Juilliard i studirao flautu, a onda radio kao glazbenik i uzdržavao se radeći kao osobni asistent Leonarda Bernsteina - težak posao«, odgovorio je.
»I kad su vam to dijagnosticirali?« upitala sam.
»O - prije pet godina.«
»I je li vam to promijenilo život?«
Adrianovo lijepo lice četvrtastih čeljusti najednom se zamislilo.
»Mislim da jest«, odgovorio je. »Počeo sam razmišljati o tome koliko stvarno želim živjeti. Prestao sam raditi za Bernsteina zato što sam naprosto bio izložen prevelikom stresu - on je bio doista vrlo zahtjevan - pa sam počeo svirati za svoju dušu i razmišljati i meditirati. I to mi je doista izmijenilo život. Zaključio sam da je ljubav važnija od divljeg seksanja. Zaključio sam da prije smrti želim doista zavoljeti nekoga.«
»I što se onda dogodilo?« upitala sam.
»Onda sam sreo Franka«, odgovorio je on i nasmiješio se svom ljubljenom.
»Tko je ovo naručio za mene?« upitala je Kitty kad je stiglo jelo.
»Ti, milo«, odgovorio je Frank.
»Ja nisam«, odgovorila je Kitty, svadljivošću se pokušavajući uvjeriti u vlastito postojanje.
»Jesi, milo, jesi«, rekao je Frank blago.
»Dobro, možda je bolje da to pojedem«, odgovorila je Kitty i zabila vilicu u pohane valjuške.
»I ja mislim«, odgovorila sam. Pomislila sam kako je čudan taj prizor i kako su čudna sva okupljanja u životu ako čovjek sebi dopusti da o njima počne razmišljati. Kako je ovo nekakva čudna Posljednja večera. Dva vrlo mlada muškarca, kojima vjerojatno još nije ostalo puno života, moja tetka kojoj više nije ostalo puno razloga za život, i ja usred svega toga kao i uvijek, gdje pokušavam smisliti kako bi se iz toga dala napraviti priča. Bi li ta priča mogla nekome pomoć? Nadala sam se da da. Pa makar taj netko bila samo ja.
»Tko je to naručio?« upitala je Kitty ponovno.
»Ti, milo«, rekao je Frank.
Kasnije, kad smo Kitty sprtljali u krevet, i dok joj je Frank čitao, ja sam krenula taksijem prema periferiji, čvrsto stišćući tatinu knjigu crteža.
»Zakasnila si«, rekla je moja kći. »Je li bilo strašno?«
»Zapravo, bilo je manje strašno nego da sam ostala kod kuće, gdje bih stalno mislila na Kitty a ništa ne poduzimala. Ona je još uvijek osoba. Ali joj je pamćenje mjestimice izlizano, kao koljena na tvojim trapericama.«
»Uh - depresivno«, rekla je Molly. »Drago mi je što nisam išla.«
»Tako čovjek razmišlja u četrnaestoj - ali ne i u pedesetoj«, rekla sam.
»Ti još nemaš pedeset«, rekla je Molly. »Nego trideset pet i dobro se držiš. Da - tako je. Ja sam se rodila kad si ti imala dvadeset jednu.«
Zagrlila sam je baš čvrsto, i ponadala se da ona nikad za mene neće morati raditi to što ja sada činim Kitty.
Moja najbolja prijateljica i ja imamo plan. Uzet ćemo pregršt pilula za spavanje, pa zagaziti u snijeg kraj njezina ranča u Carbondaleu, Colorado. Dok los i karibu gaze kroz čisti bijeli snijeg, dok se Venera diže nad brdo Sopris, mi ćemo praviti anđele od snijega i tiho izdalinuti od hipotermije, i tako našoj djeci prištedjeti svu gnjavažu brige oko nas. Dok se mi budemo mimo i bezbolno smrzavale, u kristalnom će zraku Colorada žmirkati planet i zvijezde.
No hoćemo li doista? Tko zna? Do tada možda i prestanemo opažati kolika smo gnjavaža. Pamćenje je najprolaznija od svih imovina. A kad ona ode, iza nje ostaje malo tragova, kao iza nestale zvijezde.
U ponoć, muž me zatječe u atelijeru, kako pregledavam knjige s tatinim crtežima.
Tu je njegova majka, moja prabaka, položena nakon što je umrla od tifusa. Njezin se katafalk okreće i nabire na oceanu; njegovi valovi hvataju lica njezine djece, njezine unučadi, njezine praunučadi. Matrijarha se vraća u more - svojevrsna obrnuta Venera. Potom dolazi serija skica tušem konja u galopu, koji su oduvijek opsjedali djedovo pero. Neki galopiraju u more; neke napadaju divlji psi; neke mamuzaju Kozaci (s golemim šubarama) koji viđaju toljagama na nesretnike što se previjaju pod kopitima njihovih konja.
Bila je to ona gruba Rusija koju je moj otac propješačio kad mu je bilo četrnaest godina. Propješačio je Evropu i kad je bila mnogo veća nego što je sada. I on se uhvatio u koštac s njezinom grubošću samo zato da bi svima nama u Americi osigurao život u mekoći. Kad je on bacio put pod noge, mati mu je tek bila umrla od tifusa. Bezobziran poput Goye ili Hogartha u svojoj odlučnosti da se suoči s ljudskom neljudskošću, moj otac je uvijek, živeći u svojoj sadašnjosti, crtao svoju prošlost. Bio je to amanet koji mi je ostavio. Samo crtaj. I pokušaj Se ne pitati zašto. Odgovor možda i ne postoji.
»Kakav je to sjajan umjetnik bio«, kaže Ken, dok mi tako gleda preko ramena. Dok premećem njegove skice, osjećam u prostoriji njegovu nazočnost. I on je razlog zbog kojeg se brinem o Kitty. On na neki način čuva moj život, pa zato i ja čuvam živote koji su mu najviše značili.
»Kittinka«, rekao bi on. »Uboga Kittinka. Brini se ti o njoj sada kad nema pameti da se brine sama o sebi.«
»Idemo u krevet«, kažem. I Ken me grli.
»Imala si težak dan«, kaže on.
»Mislim da je najgore od svega ipak bilo kad su odnosili onog lava. Voljela bih da to nisam morala vidjeti.«
Zatvaram knjigu sjećanja. Umiruje me što znam da je tu, i da je opet mogu otvoriti.
Kad se sutradan ujutro ponovno budimo, grad je u kandžama oluje koja prijeti da Manhattan ponovno pretvori u otok. Bičevi kiše i vjetar olujne snage, poplavljena podzemna željeznica, a na ulici plimni valovi.
Ken i ja uspijevamo se nekako probiti do suda, ali smo ujedno i jedini kojima to uspijeva. Kitty i Frank promočeni su do kože, pa se vraćaju. Maxine moli da je ispričaju. A druga dva odvjetnika stižu tako kasno da nema vremena da se ponovno započinje rasprava. Moje davanje iskaza ponovno se odgađa. Određeno je novo ročište.
Dok izlazimo iz suda sred pobješnjele kiše, Ken i ja vidimo gomile skutrenih ljudi s razdrtim kišobranima kako čekaju na autobusnim postajama. Podzemna je željeznica stala; čitav se grad zaustavio. Uredi se zatvaraju prije vremena. U čitavom se New Yorku osjeća katastrofa - kao da je stigao najveći od svih cunamija, i kao da se visoki neboderi ruše pred povodnjem.
»Taksi!« vrišti Ken. Je li to fatamorgana, ili je to na dnu stepenica sudnice stvarno žuti taksi? Šljapkamo niz poplavljene stube. Baš kad stižemo do taksija, drugi par napada vrata s druge strane. Najednom se Ken počinje mačevati kišobranom, pokušavajući otjerati uljeze.
»Neću uzeti nikoga od vas!« dere se vozač i izlazi iz taksija. I gura Kena u preplavljeni jarak.
»Zapisat ću vam broj«, vrišti Ken, uspravlja se i pokušava ući u taksi tog luđaka.
»Jeste li poludjeli?« kažem. »Radije ću pješice.«
Ali me Ken uvlači u taksi pa se vozimo ulicu-dvije, dok nam vozač sve vrijeme psuje sve po spisku.
»Vozite nas na policiju«, dere se Ken.
Vozač vijuga ulicama i psuje kao lud. Kod prvog crvenog semafora, ja otvaram vrata i izvlačim Kena.
»Ne znam što je to ušlo u mene«, kaže Ken.
»Oluja - i Kitty.«

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:25



»Što kažeš na zalogajnicu u Kineskoj četvrti?« pita Ken, pa krećemo u potragu za Hong Fatom. Vjetar urla, kiša šiba. Ĉitava je narav iskočila iz stožera, kao da se solidarizira s Kitty.
Nasukani u New Yorku preko prvog vikenda nakon puno godina, gledamo kako oluja pretvara Manhattan u odlomljeni jarbol što pliva po uspjenjenu moru. Kako se pogoršava oluja, tako se pogoršava i Kittyno stanje.
Euduđ da sedativi gube djelovanje, ona postaje ratoborna. Izbacuje Chloe iz svog potkrovlja, bjesni na Franka kad joj dolazi obojiti kosu, i ne daje mira nitroglicerinski flaster na grudima, tako da ne može obaviti svoj posao. Stalno zaboravlja zašto je on tamo, i stalno ga skida, i to ljutito.
»Što je to? Što je to?« I pipa se za prsa.
Oluja bjesni, pa tako i naša starica.
Moja mlađa sestra i ja dežuramo naizmjence. Napokon uspijevamo uvjeriti agenciju da nam pošalje drugu patronažnu sestru. A što pobogu možemo učiniti dok se stvar vuče na sudu? Kitty ne može ostati kod kuće čak niti s nekim tko će se o njoj brinuti. Moramo za nju naći dom i nagovorit i je da u nj uđe. Sudac zbog toga neće biti baš sretan, ali će bar Kitty preživjeti.
Nitko mi nije morao reći da je većina domova takva da ti se smrzne krv u žilama. I sama sam ih vidjela. Ali ima jedan, kažu prijatelji, koji je izniman. To je uzorna institucija - čista, lijepa, puna umjetnina. Ali je zato lista čekanja duga: da bi se ušlo, kažu, treba čekati čitavu vječnost. A kad se predaje molba, to je kao da pokušavate ubaciti dijete u nekakvu fantastičnu privatnu školu. Veze i protekcija potrebni su već i samo da se podnijela molba. Ali veze i protekcija baš su od svega mom svekru bile srcu najbliže. On je bio dolje na Floridi, i telefonom i faksom upravljao židovskim filantropskim podzemljem. On je bio glava Palm Beach Stern Ganga.
»Samo mi, dušo, pošalji popis upravnog odbora«, rekao je. I dva dana potom, po mene je došao automobil sa šoferom, a u automobilu sijedi ravnatelj Hebrejskog doma za starije osobe.
»Maestro«, rekla sam kad su se otvorila vrata automobila. Zato što Jacob Reingold, rečeni ravnatelj, izgleda kao dirigent kakvog europskog simfonijskog orkestra. Čupa sijede kose, lice alpinista, išibano suncem i vjetrom, topli smiješak, konverzacijski stil začinjen mamabshenom3. Razgovarali smo o glazbi, umjetnosti, Evropi, Japanu, brdima, moru - o svemu osim o Kitty. Bilo je to udvaranje. Objekt je bio krevet za Kitty, no ja ću biti miraz.
Hebrejski dom za starije osobe bio je pretrpan remek-djelima moderne umjetnosti (što su ih darovali gorljivi rođaci, koji su izgarali od želje da im netko odveze njihove bakice), pun pronalazaka -levitirajućih kada i umivaonika - projektiranih specijalno za nemoćne starce. A svuda se otvara lijep pogled na Hudson, frizerske salone, gimnastičke dvorane, umjetničke atelijere. To je samo jedan korak od ljekovitih toplica! Samo što se ovdje ne nadamo da će čilost stvoriti čitavu budućnost zdravlja. Jer ovo je kraj puta. To je mjesto kamo se dolazi ako je čovjek dovoljno bogat ili slavan da zaslužuje senilnost u skladu sa zadnjim krikom tehnike.
»Van otale, ti velika crna nakarado!« vrišti žena što vuče noge za šetalicom u Odjelu rane demencije. Bolničarka o kojoj je riječ gleda nekamo u neodređenu daljinu, kao da se koncentrira na ručak, ili se prisjeća noćašnjeg ljubovanja. Nju su uvježbali da naprosto ne čuje sva ta bulažnjenja.
»Ona ni ne zna gdje se nalazi«, rekao je maestro. »Mnogi to ne znaju.«
Ovdje su dobrodošli samo veliki ili skoro veliki - ili mi se bar tako činilo za tog posjeta. To je sabirni logor za sve bivše mogule, bivše magnate i bivše velike ribe koje njihovi rođaci više ne žele.
Tu su ludi stričevi medijskih baruna, sestre filmskih zvijezda, majke slavnih diplomata. Rudolf Bing je na Ranoj demenciji a Nat Holman na Redovnom - odjelu za ljude kojih je jedina bolest starost. Je li to bolje od snježnih anđela u Carbondaleu? Tko to zna? Kad jednom dospiješ ovamo, ti to više i ne shvaćaš.
»Obećajte, dušo«, kaže maestro, »da ćete me prije ustrijeliti nego staviti ovamo.«
Pa ipak se stanovnici doimaju sretno i zadovoljno. Na Alzheimerovu odjelu, za stolom u sobi koja je sinteza kuhinje-dnevnog boravka, sjedi stara dama u plavoj bereti, neki zapiljeni muškarac u kariranoj košulji i raskuštrane kose, mrgodna starica izbačene brade. Ali nitko od njih nije ni u kakvoj interakciji s drugima. To nije čak ni igra pokvarenog telefona. Plava beretka prekapa po staroj odjeći. (»Vidite, oni tako troše svoju energiju«, kaže maestro. »To je terapija.«) Karirana košulja brlja po hrani na svom poslužavniku. Izbačena čeljust nešto mrmlja - nikom određenom - »Smrsit ću ja vama konce! Kad pozovem guvernera. On mi je prijatelj! Ja vodim vrlo značajnu kompaniju! I imam milijune! Nisam ja ničija budala!«
Gdjekad starost sljušti lak civilizacije, ostavljajući samo neprijateljski i agresivni ostatak ljudske naravi; ponekad društvene manire ostaju netaknute sve dok nekog ne posluže prije tebe ili ti netko ne uzme šešir. (»To je moj šešir!« kaže jedan drugi pitomac, i grabi plavu beretu. »Nije!«) Čini mi se da promatram dvogodišnjake kako se igraju u pljesku - samo što su dvogodišnjaci mnogo slađi. Bucmasti obraščići i ružičasti prstići uvelike umekšavaju naš dojam o agresivnom ponašanju. Ali kad je lice samo koža pokrivena izraslinama i podivljalim dlakama, onda čak i najprosvjećeniji među nama nalaze to manje zamamnim. Snježni se anđeli čine mnogo boljim rješenjem. Svi ti tetošeni starci troše sredstva kojima bi se mogli hraniti i školovati čitavi gradovi. Je li to, sa stajališta ljudskog roda, dobra odluka? To je pitanje lako postaviti, ali je na nj malo teže odgovoriti. Ja samo znam da neću staviti Kitty na ledenu santu i pustiti je da otpluta, niti da ću je gurnuti u snijeg. Možda ova institucija i služi samo tome da očisti savjest bogatih i moćnih rođaka, no ona je ipak čudo. Slike Warhola, Picassa i Erta svjedoci su našeg osjećaja krivice.
A ravnatelj je naš dubler, naš nadomjestak.
»Znate li zašto nikad nisam mogao malo zašvrljati?« pita on, ali retorički. »Jer kad god bih se upisivao u motel, netko bi me prepoznao i upitao: 'Hej, Jake - kako je mojoj mami?'«
Najmlađi u čitavom čoporu djece, maestro je rođeni skrbnik, predodređeni hranitelj roditelja u svojoj obitelji. Nitko takav posao ne dobiva slučajno. On je virtuoz, koji dirigira tom golemom simfonijom grižnje savjesti, odricanja i skupljanja priloga, bez čega takva institucija ne bi ni mogla postojati.
»Većini od njih popušta sfinkter«, kaže on, »pa ipak nema zadaha urina. Kako nam to uspijeva? Mi stalno ribamo, eto kako.«
I, doista, unutra sve miriši po svježini i čistoći, miriši po novci'. Poput glasa Daisy Buchanan4, Hebrejski dom za starije ljude je spomenik svemu što novac može učiniti. Koliko god da me veseli što nešto takvo postoji, to me ujedno i brine. Jednakosti nema čak ni u drhtavoj starosti. Napose ne tada.
Vraćam se kući s pismom iz doma, koje mi obećava da će Kitty biti primljena. Zadatak skoro izvršen. No tu je još uvijek onaj sudac Kinez koga treba uvjeriti.
Čega se sjećam o tetki Kitty prije no što je u njezinu životu došlo do tog neobičnog loma? Nikad se nisam smjela puno viđati s njom zbog onog misterioznog nepijateljstva između nje i moje majke. Pa ipak se ponečeg i sjećam.
Sjećam se svojih odlazaka u njezin suncem preplavljen stan što je gledao na West End Avenue, i sjećam se kako sam joj pregledavala stvari: male armature za modeliranje u glini, afričke maske i rezbarene amulete, njezinu knjižaru punu fascinantnih knjiga.
Baš me Kitty upoznala s Colette, ona mi je dala da čitam i Cherija i Posljednjeg Cherija, kad sam imala petnaest godina i bila premlada da shvatim strast žene od četrdeset devet godina prema lijepomu mladiću od dvadeset i nekoliko. Poput mnogih ljudi koji nemaju prirodne djece, ni Kitty je nije stvarno razumjela. Ali to je i oslobađalo. Ona se prema meni odnosila kao prema odraslom čovjeku - bez prijekora i bez zaštitničke čednosti roditelja. Mnogo godina potom, kad sam imala četrdeset i nekoliko godina i patila zbog ljubavi prema vrlo mladom muškarcu, ponovno sam pročitala taj primjerak Cherija i Posljednjeg Cherija koji mi je Kitty bila dala. I tako sam joj napokon postala zahvalna na tom daru. On je morao dugo čekati na polici da ga moj život dostigne, ali je Kitty zacijelo i to znala.
Na Fire Islandu, u East Hamptonu, u kućama po kojima je Kitty živjela sa svojom prijateljicom Maxine, uvijek je vladao nekakav antički duh. I to nije bilo samo zbog golotinje, niti činjenice da su te dvije žene spavale u istom krevetu. Obilja je golotinje bilo i u kući u kojoj sam odrasla, ali je u Kittynoj kući još više oslobađala posvemašnja prožetost omniseksualnošću. Tu su se pojavljivali parovi svih boja i perja. Moja je majka mračno mrmljala o »lošem utjecaju«, ali ja sam u toj kući prvi put okusila slobodu. Bio je to svijet kojim nisu vladala pravila buržoaskoga života, svijet u kojem su muškarci očijukali sa ženama, a žene očijukale sa ženama, svijet u kojem je život bio nekako bogatiji i ispunjeniji mogućnostima. Bio je to ekcentrični izviđački logor za odrasle - i on je za mene mirisao slobodom: slobodom od konvencija, slobodom od obiteljskih veza. Taj mi je antički duh dao dio mene same, učvrstio me u mom anarhizmu - seksualnom i ostalim.
Nikad si nisam dopustila da Kitty i otvoreno zavolim, zato što mi je majka jasno stavila do znanja da bi to smatrala nelojalnim. Pa ipak, Kittyn je način života bio dio mog školovanja. Njezin mi je način života govorio da postoje i alternativni svemiri, drugi glasovi, druge sobe.
Mislim da je moja mati, na neki način, mrzila Kitty zbog slobode koju si je dopuštala. I moja je mati krenula kao boem, da bi je na koncu zahvatio buržoaski život. Koliko se te stare svađe sa sestrom može pripisati homofobiji? A koliko prokisloj ljubavi? Moja je mati nekoć upravo obožavala Kitty, i njezina je virulentna mržnja bila toliko žestoka, da se mogla pripisati samo izopačenoj strasti.
Mi živimo u svijetu podijeljenom na »homiće« i »normalne«. Mi smo svoju seksualnu kulturu upravo balkanizirali. Ali zašto? Je li sve to samo pitanje politike? I ne sukobljava li se politika s našom ljudskošću? Očito je da homići ne mogu tražiti svoja građanska prava dok se ne organiziraju u grupe. Očito je da su i njima potrebna ista prava na nasljeđivanje, sklapanje braka, zdravstvenu zaštitu i usvajanje djece kao i svakom drugom. Ali ta podjela svijeta na »homiće« i »normalne« govori protiv svega što ja znam o ljudskoj naravi. Postoji mnogo homoseksualnih ljubavi, no značili li to da postoji i narod homoseksualaca? Mora li ljubav nužno imati spol? Najveće ljubavi mijenjaju spol. Najveći ljubavnici naizmjence su i »muško« i »žensko«. I što uopće znači »muško« i »žensko«? Nisu li to svojstva, a ne živi ljudi?
Samo dok sam još bila mlada i isprana mozga i dok sam sebe još tako slabo poznavala, zamišljala sam da je penis jedini ljubavni alat. Muškarci koje sam najviše voljela u životu uvijek su bili obdareni nekakvim brižnim svojstvom, a žene koje sam najviše voljela oduvijek su bile borci.
U jednom duševnom zdravom društvu, muškarci i žene isprobavali bi spolove i načine vođenja ljubavi onako kako isprobavaju novu odjeću. I baš me Kitty nekako naučila svemu tome, a kad ju je majka odbacila, shvatila sam i da postoji puritanizam koji nikad nisam željela usvojiti.
Kittyn je put bio drukčiji od majčina. Pa ipak je ona, u više smislova, bila obilježena svojih seksualnim izborom baš kao i moja mati. Ona je možda i voljela žene, ali ih je voljela kao žena. Ona se odrekla moći u ime života kućanice i umjetnice, i kad je ostarjela i onemoćala, nije imala nikoga tko će se za nju brinuti.
Nikoga osim mene - bez obzira koliko nesavršena bila moja skrb. Morala sam doći do polovice života da bih shvatila da u meni ima mjesta i za pisanje i za skrb.
Važnije je biti čovjek nego pisac. Ili da kažem da je pisanje važno samo ukoliko od njega dozrijeva naša ljudskost?
Otprilike mjesec dana nakon što su Kitty primili u Hebrejski dom za starije osobe, otišla sam je posjetiti. Stvar je na sudu zapela, i nikako da se riješi. Kitty izgleda dobro, kako nije bila već godinama. Obrazi su joj ružičasti, a kosa ošišana i frizirana.
»Ovo je moja najbolja prijateljica, Pearl«, kaže ona. »Moja cimerica.«
Predstavlja me tankoj sijedoj dami modrih očiju, koja pred sobom gura hodalicu.
»Ovo je moja najbolja prijateljica, Kitty«, kaže Pearl. »Ja je volim.«
Kitty i ja silazimo i sjedamo u salon s pogledom na rijeku. Hudson se iskri u zimskom svjetlu.
»Jedan sam dan ovamo došla u posjet, hrana mi se svidjela, i tako sam ostala«, kaže Kitty. »Ali se brinem što je sa stanom.«
»Ništa ne brini, Kitty, ja ću to pogledati.«
»Ovih bih dana morala otići, ali me to zbog nečeg uznemirava.«
»Izgledaš baš jako dobro.«
»Ovdje jako dobro spavam. I ljudi su fini. Koliko je sati, dušo? Ne bih voljela da mi pobjegne večera.«
Gledam na sat. Već je skoro četiri i pol. Večera ovdje počinje u doba kad se drugdje služi čaj, kao u jaslicama.
Vodim Kitty do blagovaonice i sjedam s njom.
To je Odjel rane demencije, i njezini se pitomci nalaze u raznim fazama gubitka pamćenja.
Sjedamo za stol za četvero sa ženom koja se zove Blanche i koja stalno liže usne, te ženom koja se zove Brenda i kojoj se brada skoro spaja s nosom.
»Upoznajte se s mojom rodicom«, kaže Kitty, i vjerojatno se ne može sjetiti kako se zovem.
»Zar nije krasno što je došla?«
»Ti si ovdje velika riba«, kaže Blanche.
»Nisam«, veli Kitty.
»Ne, nego baš jesi«, veli Blanche.
»Večeras imamo kabaret«, kaže Brenda.
»Možeš li ostati na predstavi?«
»Ne vjerujem«, kažem ja.
»Baš šteta«, kaže Kitty.
Sad počinju pitomcima dijeliti večeru. Mene nude voćnim sokom, i on stiže smjesta. Pogledavam na autistične starce utonule u sebe. Jedna žena nosi golemi crni šešir s nojevim perom. Druga luta od stola do stola, oštro zapiljena u ništa određeno, i pregledava što drugi jedu. Sad se malo spotakne, nagne se prema meni i pruža ruku prema mojoj čaši soka.
»Zašto to radiš?« kaže Kitty, »Nemoj mojoj nećakinji uzimati sok!«
I žena se okreće poput robota i šepajući se udaljava.
Na zidu je popis rođendana pitomaca koji padaju u siječanj. Ispod toga je plakat na kojem je riječ »ZIMA« ispisana kuglicama od vate. Ispod toga je snjegović od vate. Ovo je dječji vrtić za jako stare. No čini se da su tu zadovoljni. I čini se da se tetka ovdje osjeća sigurnom i da je sretna. Nikad je nisam vidjela tako spokojnu, kao sad dok je čekala svoj poslužavnik.
»Sviđa mi se hrana«, kaže ona. »Hoćeš malo?«
»Ne, hvala«, kažem ja. »Pozvana sam na večeru.«
Bojim li se jesti iz straha da bih, poput Perzefone u Hadu, tu mogla i ostati?
U četiri i pol izlijećem otuda, uz obećanje, naravno, da ću uskoro opet doći.

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 30309
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Erika Jong

Порукаод Mustra » 04 Нов 2019, 07:26




Glava 4
Kako samo postala Židovkom

Biti Židov u dvadesetom stoljeću, to je čisti blagoslov. 
Muriel Rukeyser, »Pismo na front«

Vijesti o Americi brzo su kružile europskim shtetlovima. Širile su se glasine, sve ako ulice »Zlatne zemlje« i nisu popločane zlatom, da Židov u njoj bar ima šansu.
Jeff Kisseloff, Ovo moraš zapamtiti

Kako samo postala Židovkom

U mojoj obitelji s godinama postajemo sve veći židovi. Otac moje majke u svojoj se komunističkoj mladosti izjašnjavao kao ateist, i zato nikad nismo pripadali niti jednoj sinagogi niti slavili bar mitzvahe. Ali na kraju ipak završavamo u Hebrejskim domovima za starije osobe i na grobljima s hebrejskim pismenima na spomenicima. Tako nas naša tradicija ponovno pozove k sebi -čak i u Americi, našoj zemlji obećanoj. U mojoj obitelji, ako netko za sebe tvrdi da je unitarijanac, to znači samo da još nema dovoljno godina. (Pritom, naravno, mislim na jednog od svojih bivših muževa koji, nakon što se oženio shiksom, ide U unitarijansku crkvu. No to će se, predviđam, promijeniti.)
Moj otac, u drugu ruku, šalje novac u Izrael i nosi sa sobom karticu koja će, kako vjeruje, ubrzati njegov prijem u bolnicu Mount Sinai, a potom i u Raj, jer ga predstavlja kao Velikog Donatora. To bi bila tema za gegove u njegovim vodviljskim danima. Sada se tim sprda Molly. Mladi su tako okrutni. Smisao je njihova postojanje zamjena starijih. A stari su tako naporni, tako čuvaju svoj teritorij. Tako su skloni čvrstom držanju novca. Mladi moraju biti jako žilavi da bi uopće mogli odrasti.
Na koncu konca, što židovskom sinu poručuje i sam obred obrezivanja? Pazi se. Drugi put ću ti odrezati sve. I zato su židovski momci Žestoki, ali i u stalnom strahu hoće li im pimpači preživjeti tu žestinu. Alexandar Portnoy je arhetip dobrog židovskog dečka. Dobri židovski dečko i zločesti židovski dečko stanuju u istoj koži - ako već ne i u istoj kožici. Židovske cure imaju više sreće. Njihova je seksualnost manje oštećena - bez obzira na sve viceve o sjedanju na brus. Djevojkama je seksualnost dopuštena sve dok ostaje u obitelji. Brak je svet sve dok se udaješ za edipovskog dublera. Židovski je preljub oksimoron. U ime toga čitamo Updikea. Židovi muškarci koji varaju žene, završavaju kao Sol Wachtler ili Woody Allen. U velikoj nevolji. Čak se i od židovskih lezbijki zahtijeva da imaju srebrninu i koštani porculan iz Tiffanyja. Od židovskih se lezbijki očekuje da se zaljubljuju u žene koje ih podsjećaju na njihove majke. I da, u današnje feminističko doba, postanu liječnice i odvjetnice.
Kako sam postala Židovkom - i to bez vjerske pouke? Židove je stvorilo postojanje antisemitizma - ili bar tako kaže Jean-Paul Sartre, koji bi to morao znati. A, unatoč svim mitovima koji govore suprotno, u Americi ima jako puno antisemitizma (jer da nije tako, ne bismo govorili »Dogodine u Jeruzalemu« nego »Dogodine u Oyster Bayu ili Grosse Pointeu«). Ali američki antisemitizam poprima lukav oblik klasnog snobizma. Dopustite da vam objasnim kako to mislim.
Mi govorimo da je Amerika besklasno društvo, ali ona to zapravo nije. Riječ je samo o tome da su naše granice klasa toliko suptilnije od onih u drugim zemljama da ih često čak niti ne prepoznajemo kao takve. To su jedinstveno američke granice klasa i one nas prate čitav život. I zato svi sretni odlazimo u Hebrejski dom za starije osobe, naučivši da nas - kad je riječ o starenju i smrti - želi samo naš rod. Kad smo mladi i slatki, onda se možemo miješati s goyimom - ali kad se Sunce počne spuštati, ponovno se vraćamo na knishes i knaydlach. Pravimo mitzvahe - kao što je, recimo, smještanje tetke u Hebrejski dom.
Najednom se prisjećamo da, želimo li biti dobri Židovi, onda moramo, kao na »zajedničkoj molitvi« u srednjoj školi, nanizati 613 mitzvaha. U pedesetoj te mitzvahe najednom počinjemo shvaćati ozbiljno -za razliku od onih u srednjoj školi. Koliko nam je, napokon, još preostalo vremena? Ne baš puno. I zato bolje da požurimo - napose mi žene. Mi baš nismo sasvim u stilu. Ortodoksni nam rabini ni sad ne bi dali moliti uz Zid plača, i zašto onda pretpostavljamo da će nas pustiti u taj opskurni židovski raj? Ako je muškarcima potrebno 613 mitzvaha, računam da ih je ženama potrebno 1839.
Iako sam odrastala u New Yorku, pod dojmom da njime upravljaju Židovi čiji su roditelji i djedovi pobjegli iz Evrope, ipak nisam nikad svjesno razmišljala o svom židovstvu. Ili o klasi. Pa ipak su mojim životom upravljale nevidljive barijere - barijere koje još stoje na svojemu mjestu.
Još mi je u djetinjstvu bilo jasno da moju najbolju prijateljicu, Glendu Glascock, koja je bila episkopalijanka i pohađala privatnu školu, stavljaju klasu više od mene. Stanovale smo u istoj sumornoj gotičkoj najamnoj zgradi kraj Central Park Westa. Objema su nam roditelji bili umjetnici. Ali se Glendino ime završavalo s cock a moje ne. A znala sam da imena koja završavaju s cock imanentno pripadaju višoj klasi.
I kako se ja opće zovem?
Moj otac se rodio kao Weismann i postao Mann. Moju su majku, kad se rodila u Engleskoj, njezini roditelji, ruski Židovi, zvali Yehudit, ali su je nepopustljivi Englezi u matičnom uredu promijenili najprije u Judith a potom u Edith (»dobra engleska imena«), iz čega je slijedio dojam da Židovima nije dopušteno čak ni da nose vlastita imena. Dominantna kultura oko našeg (mentalnog) geta tražila je da imamo imena koja ne zvuče ni židovski ni strano. I to je ostavilo jak dojam.
U našoj navodno egalitarističkoj zemlji postoje kategorije Amerikanaca, i ja nisam pripadala onoj boljoj (boljoj u smislu »bolje odjeće«). Glenda jest. To je govorilo već i njezino prezime. Pa čak i njezin nadimak - tada židovske djevojke još nisu imale nadimke kao što ih je tada imala Glenni. Pa ipak smo mi bile bliske kao blizanke, najbolje prijateljice, i stalno smo bile jedna kod druge - sve dok jednoga dana nismo zajedno ušle u kadu i ona me optužila da sam napravila »pi-pi« u vodu zato što »to Židovi tako rade«. Ja sam se zgranula, jer nisam učinila ništa takvo. (Ukoliko mi pamćenje nema cenzora.)
»Tko kaže da to oni čine?«
»Moja mama«, odgovorila je Glenni samouvjereno.
I tako sam o tom razgovoru izvijestila svoje roditelje i djeda i baku, i onda se moje prijateljstvo s Glenni na misteriozan način ohladilo.
Ona je potom pošla u privatnu školu. Ja nisam. Ja sam bila u nekakvom »Programu za umno nadarene«, u Javnoj školi 87, na uglu 77th Streeta i Amsterdam Avenue - u velikoj viktorijanskoj hrpi cigala, s ulazima za dječake i djevojčice. Tu sam otkrila druge klasne slojeve. Što stanuješ bliže Central Park Westu i što ti je »bolja« zgrada, to pripadaš sve višoj klasi. Sad sam imala status. Ispod mene su bila siromašnija židovska djeca čiji su roditelji pobjegli pred holokaustom i koji su živjeli u manje vrijednim zgradama zapadnije od nas, a bila sam viša od irske djece koja su živjela u najamnim stanovima u pokrajnim ulicama, i od prvih natruha portorikanske djece koje su se slile u New York. Ona su živjela u drugim stambenim zgradama, u pokrajnim ulicama u stilu West Side Story. Četrdesetih je godina New York još bio daleko od rasne integracije. S crnom se djecom iz Harlema nisam upoznalasve dok nisam pošla u Srednju školu za glazbu i umjetnost, gdje je prijem određivao talent a ne kvart. Jedini Afroamerikanci s kojima sam se dođe upoznala - a koji su se tada zvali Crnci - bili su sluge. U mom je djetinjstvu svijet bio židovski, irski, hispanski - pri čemu su Židovi bili nad svim ostalim.
WASP-ovska5 su djeca do tada već bila u privatnim školama, gdje su se upoznavala sa sebi sličnima, tako da mogu poslije poći na Yale, upravljati CIA-om i vladati svijetom (poput Georgea i Barbare Bush). U tom New Yorku židovska djeca nisu pohađala privatne škole - ukoliko nisu bila basnoslovno bogata, stvarala probleme s disciplinom ili bila ortodoksna.
Vrlo sam brzo shvatila da u školi pripadam najvišoj klasi, ali u svijetu ne. Djeca u televizijskim serijama, početnicama i čitankama nisu se zvala ni Weisman, ni Rabinowitz, ni Plotkin, ni Ratner, ni Kisselgoff. I sasvim sigurno ne Gonzales ili O'Shea. U toj tevelandiji postojala je jedna druga Amerika, kojoj mi nismo pripadali. U toj drugoj Americi, djevojčice su bile pojave s imenima poput Gidget, a dječaci pojave s imenima poput Beaver Cleaver. Naš svijet tu nije bio prikazan - osim kad bi se zavaljali krediti.
Ostavljeni pred vratima te dolične Amerike, naučili smo kako da njome upravljamo njezinim ponovnim izmišljanjem (ili zastupanjem - kao preko agenta). Neki među našim roditeljima to su već činili kao glumci, producenti ili pisci, pa smo tako shvaćali da je to za nas jedan od mogućih putova. Drugi su bili poslovni ljudi, ili umjetnici koji su ušli u poslove - poput mog oca. A bit je bila: bili smo autsajderi koji su čeznuli da postan u insajderi. U to smo doba znali da nas ne želi ni Princeton ni Yale - ukoliko nismo toliko bogati da kupimo školu. I znali smo da su naši inicijali MCA6 a ne CIA. Znali smo da se nismo rodili u vladajućoj klasi, i zbog toga smo izumjeli vlastitu vladajuću klasu. Mike Ovitz, a ne George Bush. Swifty Lazar, ne Bili Clinton. Mort Janklow, ne Al Gore.
Koliko se svijet promijenio od četrdesetih! I koliko se nije! Izuzmemo li Henryja Kissingera, tko je mijenjao te 2akone klase i kaste? Nije to učinio čak ni Mike Ovitz. A čovjek uvijek misli da može raditi ono što vidi da mu rade roditelji. T ako smo definirani, tako smo projektirani. Budući da je moj otac bio svirač šlagera koji je poslije postao uvoznik, da mi je djed bio portretist, majka kućanica i portretist, i ja sam naprosto pretpostavila da ću raditi nešto kreativno. Pa som tako pretpostavljala da ću diplomirati na koledžu i zauvijek živjeti u »dobroj« zgradi. A također sam pretpostavljala i da nikad neću imati ništa ni slično onim američkim obiteljima što sam ih gledala na TV-u.
Moja se obitelj silno gordila time što je židovska, ali nije bila i religiozna - ukoliko se religijom ne proglasi kupovanje novih engleskih Mary Janes dječjih sandala kod Saksa i engleskih kožnatih gamaša i Chesterfield kaputa s baršunskim ovratnicima kod de Pinne. Bile smo odjevene kao male engleske princeze, i tako sam shvatila da je to klasa kojoj težimo.
Odjeća vam govori sve o aspiracijama. Mrzila sam te proklete kožnate gamaše, ali sam ih morala nositi zato što ih nose i princeze Elizabeth i Margaret. Ali kako su one postale princeze Židova? Bolje ne pitajte. To se prešutno razumijevalo, baš kao što se prešutno razumijevalo i da je Clascock bolje ime od Weismana (pa čak i Manna).
Dok sve to pišem, pomalo se smješkam. Ja pokušavam (bojim se, nespretno) ponovno ući u taj newyorški svijet četrdesetih godina sa svojim kinematografskim palačama »sa zračnim hlađenjem« (skupa s nebodernim matronama i dječjim sjedalima zasutim praznim vrećicama), prugastim roletima ljeti na stambenim zgradama, s automobilskim vožnjama za deset centi, s njegovim telefonskim centralama (ja sam bila En-dicott 2), s njegovim dućanima sa slatkišima i točionicama sode, sa šankovima za objedovanje od lažnog mramora na kojima su se prodavali najukusnija salata sa slaninom, sendviči s rajčicom i svježe pripravljen sladoled u roščićima.
Nestalo, nestalo zauvijek. Ali baš kao što je odbljesak sunca na nizu kamenita pločnika ili okus kolačića natopljenog čajem vraćalo Prousta7 u bezbrižno djetinjstvo, tako i ja gdjekad u New Yorku zastanem na uličnom uglu i vraćam se u četrdesete. To čine i mirisi. Usta postaja podzemne željeznice još uvijek povremeno ispuhuju dah pun mirisa američkog sladoleda i gume za žvakanje, pomiješan s mirisom znoja i kokica, pišaline i (njezinog prethodnika) piva, i onda se, duboko udahnuvši, vraćam u šestu godinu života, i stojim u podzemnoj željeznici i zurim u šumu koljena. U djetinjstvu čovjek misli da nikad neće odrasti. I da će svijet zauvijek ostati neshvatljiv. Najprije si samo usta, zatim imaš ime, onda postaješ članom obitelji, onda počinješ postavljati teška pitanja na temu bolje/gore, što je početak klasne svijesti. Ljudska su bića po svojoj naravi hijerarhične zvijeri. Demokracija nije njihova urođena religija.
Tek su mi se u nižoj srednjoj školi otvorile oči, ja sam progledala i iza 77th Streeta i West Sidea. Zato što smo se i ja i roditelji užasavali nasilja na mjesnoj nižoj srednjoj školi, pošla sam u privatnu -prekrasno komično mjesto gdje su učenici koji su sami plaćali bili uglavnom Zidovi iz Park Avenue, dok su stipendisti uglavnom bili WASP-ovi s Washington Heightsa čiji su roditelji bili profesori, svećenici, misionari.
Učitelji su bili nežidovi i vaspični baš kao i stipendisti, i imali su dolična američka imena poput ljudi na TV-u. Školu su osnovale dvije silne novoengleske dame, gospođica Birch i gospođica Wather, koje su vjerojatno bile ljubavnice - no u ono su se doba takve zvale usidjelicama. Jedna je od njih izgledala kao Gertrude Stein, druga kao Alice B. T oklas. Riječ »košulja« izgovarale su kao da su u njoj tri »u«, a »poeziju« su izgovarale kao »poezija« (pri čemu se onaj poj rimuje sa goy). Znala sam da to pripada višoj klasi. Znala sam da je to WASP.
U Birch-Wathemu, većina je židovske djece bila bogatija od mene. Živjela su na East Sideu, a na zidovima su im visjele skupe umjetnine, i neka su imala njemačka imena. Odlazila su u Temple Emanuel - moji ga nećaci danas zovu Temple Episco-Pal - i kod Viole Wolf učila se plesanju i ponašanju (staromodne li riječi!). Moj je osjećaj klasne pripadnosti ponovno zatražio svoje; S obzirom na djeda i baku iz Rusije i boemski dom na West Sideu, nisam se uklapala niti među tu djecu. A svi su se stipendisti držali zajedno. Smatrala sam ih balavima - iako danas shvaćam da su se sigurno nasmrt uplašila. Đaci koji su sami plaćali dobivali su veće džeparce - a neke su od njih u školu dovozili vozači u cadilacima, lincolnima i rollsovima. Zacijelo je to djeci koja su se vozila podzemnom željeznicom izgledalo zastrašujuće. Meni jest.
Te su nas klike rascijepile. Djeca iz Park Avenue držala su se zajedno. Stipendisti su činili isto.
Ja sam plutala između ta dva društva, ne znajući ni sama kamo pripadam, pa bih ponekad odlazila krasti u Saks s bogatom djecom (otkrila sam da bogata djeca mnogo više kradu po trgovinama), a ponekad znala odlutati sve do Columbije sa stipendistima (kojima su roditelji bili profesori).
Osjećala sam da ne pripadam nikamo. Stidjela sam se što mi je otac poslovni čovjek, pa sam obično žalila što nije profesor. Ako već ne možeš imati ime koje završava s cock, niti stan na Fifth ili Park Avenue, onda moraš bar imati onaj dr.
A kad sam pošla u srednju školu, ušla sam u još jedan novi svijet - svijet rasno pomiješan i pun djece iz geta. (Koji smo onda zvali Harlem.) Odabrana prema talentu za crtanje ili pjevanje ili sviranje, ta su djeca bila najraznorodnije društvo što sam ga ikad upoznala. Njihova je klasa bila određena njihovim talentom. I poput svih nesigurnih ljudi, oni su to svakom nabijali na nos.
Tek sam u srednjoj školi počela otkrivati svoju pravu klasu, Ovdje se ljudi nisu nadmetali novcem ili bojom kože ili kvartom iz kojeg su došli, nego time kako dobro crtaju ili sviraju. Na Srednjoj školi za glazbu i umjetnost stvarale su se nove hijerarhije, hijerarhije virtuoznosti. Je li ti slika bila na polugodišnjoj izložbi? Hoće li te snimati dok sviraš u orkestru, ili te davati na WQXR (radio postaji The New York Timesa)? Do sada smo svi mi već shvatili da ne pripadamo i američkoj tevelandiji - i time smo se gordili. Autsajderstvo je bilo znak izvrsnosti. Mi nismo imali nikakvih momčadi, nikakvih navijača, i hladna je klasna uniforma bila ranobitnička: za djevojke crne čarape, sandale ručne izrade i crni ruž; za momke crne dolčevite, crne traperice i jakne od crne kože. Za obadva je spola bila obavezna duga, nepočešljana kosa. Eksperimentirali smo s drogom. Krstarili imo Villageom u nadi da će nas netko pobrkati s avangardom. Nosili tmo knjige Kafke, Geneta, Sartrea, Allena Ginsberga. Egzistencijalno smo zurili u svoj kapučino kod Rienzija ili Peacocka. Željele smo zavesti crne džeziste, ali smo se bojale. Napokon smo pronašle svoju klasu.
Mnogi su se od nas popeli do samog vrha. Ja među svoje razredne kolege brojim mnoge pop-pjevače, televizijske producente, režisere, glumce, slikare, romansijere. Mnogi su od njih već udomaćena Imena. Nekolicina godišnje zarađuje i desetke milijuna dolara. Većina je nas poslije pošla na koledž - ali na kraju naš status nije odredila ni diploma ni disertacija. Bitno je bilo jesmo li ostali na vrućem mjestu, i dižemo li se na listama za predvodnikom, jesu li naše stvari preuzele agencije, i jesmo li na popisu bestselera na dvadeset pet stranih jezika. Na tom su nam statusu zavidjeli čak i profesori: novac i poznato ime poravnavaju u Americi sve klase. Otuda i ta opsjednutost slavom. Onda čak i u Evropi možeš ući i u »najbolje« krugove, iako su onda pravila klase sasvim drukčija.
Dok sam gudila svoje s kremom euro-smeća, uvijek bih ostajala zapanjena opažanjem kako u Evropi aristokratsko ime i dalje pokriva čitavu hrpu grijeha. U Engleskoj, u Njemačkoj, lord ili lordstvo, Graf ili Grafiti, von ili zu, još imaju svoju težinu. Talijani su glede naslova mnogo ciničniji. I najprisniji prijatelji i prijateljice što sam ih imala u Italiji možda su bili contesse, marchesi ili principi, no prema tome su se odnosili isuviše hladno a da bi to vješali na velika zvona. Njima je bilo draže da su slavni po ploči koja je postala hit, ili po debeloj knjizi. No otiđite na šik pojila - St Moritz, primjerice -pa ćete otkriti da se članstvo u najboljim klubovima i dalje dobiva prema obitelji, a ne prema osobnim postignućima. Dođite do Corviglia Cluba i recite da ste Ice-T ili Madonna. Mileni - ti nećeš ući, dok kakav stari Niarchos ili Von Ribbentrop hoće.
Mnogi moji europski prijatelji još napučuju svijet u kojem ime i stari novac mogu postati i pouzdana prepreka uspjehu. U životu ima toliko toga što nije naprosto rad. Ako moraš u lipnju biti u Firenci, u srpnju u Parizu, u kolovozu u Toskani, u rujnu u Veneciji, u listopadu u Bologni, u studenom u New Yorku, u prosincu i siječnju u St Bartu, u veljači u St Moritzu, u ožujku u New Yorku, u travnju u Grčkoj, u svibnju u Pragu - kako se onda možeš prihvatiti posla (nekmoli ga pak zadržati)? Pa onda probe. Pa balovi. Pa kupke. Pa otrežnjivanja! Ili, kao što se jednom zgodom upitao muž Barbare Hutton: »Kad ću naći malo vremena za rad?« Stvarna pripadnost klasi očituje se u tome što o tome nikad ne moraš ni govoriti. (O radu, mislim.)
Amerikanci imanentno ne pripadaju višoj klasi - i zato se Zidovi u to skoro uklapaju. Mi znamo pričati samo o radu. I želimo samo da nam osobna imena postanu toliko priznatima da nam prezimena i ne trebaju (u tom je smislu gospođa Ciccione savršen Amerikanac). Mi u promjenu vjerujemo onako gorljivo kao što Evropljani vjeruju u status quo. Mi vjerujemo da ćemo novcem kupiti ulaznicu u raj (pri čemu se raj definira kao muskulatura s tonusom, odsutnost svega mlitavog što se njiše pod bradom, kamate na kamate i ime pred kojim će sinuti šef sale). Kad smo to jednom postigli, onda možemo krenuti u spašavanje svijeta: možemo zaorati nešto love u istraživanje side, u tropske prašume, u političke kandidate. Možda se i sami možemo kandidirati! (Svjedok je gospodin Perot.) U svijetu u kojem prepoznavanje pop-imena znači sve, slavni su ravnopravniji no igdje. Ali status slavne ličnosti je prokleto teško održavati u dobroj formi (baš kao i staračko tijelo). Za to je potrebno čitavo krdo učitelja gimnastike, stručnjaka za odnose s javnošću, izdavača, medijskih savjetnika. Povrh čega treba stalno izbacivati nove proizvode - a moguće čak i nove skandale. (Svjedok je Woody Allen.) Možda se slavne ličnosti tako često žene samo zato da bi im se ime pojavljivalo u medijima. A možda - s namjerom ili bez nje - oni stvaraju skandale da bi digli posjet svojim filmovima. (Što ponovno može posvjedočiti Woody Allen, rođen Allen Konigsberg.)
Ali - vratili smo se pitanju Židova i imena. Možemo li ih zadržati? Sve dok pazimo da ostanu vruća. U suprotnom moramo promijeniti i njih. Možda mi imamo, kao što kaže teoretičar politike Benjamin Barber, »aristokraciju svakoga« ali ne možemo svi odjednom biti vrući. I tako forsiranje klase u Americi postaje neumoljivo i kronično kao i dijeta. .
Bez obzira koliko bio vruć, uvijek si u opasnosti da se ohladiš. To je vrlo slično smrtnosti, zar ne? Nije onda ni čudo da je naš moto carpe diem8. To je ono zbog čega je Amerika zemlja u kojoj se živi bez predaha i zbog čega se njezine najslavnije ličnosti osjećaju teko nesigurno.
O, prijatelji, kako žalim što nisam rođenjem postala članicom Corviglia Cluba! Ali slutim da onda nikad ne bih napisala nijednu knjigu.
Jeste li se ikad upitali zašto su Židovi tako neumorna piskarale? Možda ste pomislili da je to zato što smo narod knjige. Možda ste pomislili da je to zato što smo odrasli u domovima gdje se čitanju oduvijek pridavala velika važnost. Možda ste pomislili da je tu riječ o potisnutoj seksualnosti. Sve je to istina. Ali ja ipak kao pravi razlog mičem našu potrebu da stalno definiramo svoju klasu. Kroz pisanje mi ponovno izmišljamo sebe. Kroz pisanje, mi stvaramo pedigre. Neke od mojih književnih junakinja su židovske cure iz newyorškog West Sidea, baš poput mene. Ali junakinje koje su mi najdraže - Fanny u Fanny
Hackabout-Jones i Jessica u Serenissimi - rođene su na imanju, dobre su male jahačice, i možete se kladiti da imaju visoke jagodične kosti.
Fanny je odrasla u Lymeworthu, ladanjskom sjedištu lorda Bellarsa. Jessica je odrasla na manhattanskom Upper East Sideu, u Zlatnom pravokutniku. Njezin pedigre je vrlo primjeran ladanjskom i džin-klubu. Kako je moguće da dijete iz West Sidea, poput mene, izmišlja takve junakinje? Pokušavam li ja to pobjeći iz svoje schmearer-klezmer9 klase? Zanimljivo je da i moje junakinje uvijek iz toga bježe. Fanny bježi od svog aristokratskog odgoja, pa postaje uličarka, kurva u bordelu i gusarska kraljica. Jessica ostavlja Upper East Side za volju Hollywooda! I obje to na koncu požale, pa svoju konačnu sreću nalaze tek kad se vrate u svoje dvorište.
Junakinje koje su mi prividno sličnije - Isadora Wing i Leila Sand - svoj status mijenjaju, ili ga postižu, kreativnim radom. Slutim da mi moje pisanje kaže i nešto što o sebi nisam svjesno znala: ja pišem da postignem klasu, da sama izumim svoje ime, pa da si onda nađem ladanjsko utočište!
Slutim da taj proces kod drugih pisaca nije ništa drukčiji - koliko god se činilo da njihove knjige nemaju nikakve veze s klasom. Junaci Saula Bellowa počinju kao klatarala a završavaju kao profesori. Ali njegov vrlo pikareskni junak, Henderson Kralj Kiše, jest čovjek i rođen i odgojen kao WASP, koji odlazi u Afriku i prihvaća multikulturalizam, te tako nalazi svoj pravi identitet. Junaci Philipa Rotha podjednako su obuzeti i pitanjem klase i svojega židovstva. Iako su oni sami gotovo uvijek Zidovi, svi oni teže da si jebanjem prokrče put među pripadnike WASP-a - što je za američko-židovske (muške) stvaratelje vrlo poznat gambit. Mogli bismo to nazvati i sindromom Annie Hali. Sindrom koji je Woody Allen zasigurno definirao za vječita vremena kad njegovom autobiografskom junaku, dok sjedi među waspovcima za srednjozapadnom večerom Annie Hali, najednom izniknu payess10 i veliki crni šešir.
Arhetipski strah američkih Židova! Ako jedemo trayfe11 onda nam najednom narastu payess! Možda se jedan od razloga zbog kojeg su Zidovi u Americi prihvatili Dan zahvalnosti kao svoj posebni praznik, krije u nadi da ćemo, prihvaćajući Pilgrime kao svoje očeve, obmanuti i ostatak Amerike!
U tom je pogledu moj svekar Howard Fast upravo savršen primjer. Njegove knjige o Američkoj revoluciji - Travanjsko jutro, GraĎanin Tom Paine i Hesijanac (April Moming Citizen Tom Paine, The Hessian) - svjedoče o njegovoj nostalgiji za društvom Mayflowera ili ljudima povezanim s Kolonijalnim damama Amerike. On je pisao i o drevnom Rimu (Spartak, Spartacus) i zlatnoj groznici u San Francisku (Doseljenici, The Immigrants), ali ga nešto stalno iznova vuče baš utemeljenju Amerike. U svom srcu, Howard Fast žudi za pedigreom Gorča Viđala.
Židov može lutati od Egipta i Njemačke do Amerike i Izraela, i pritom skupljati različite jezike i boje kose i očiju, no on ipak ostaje Židovom. A što je Židov? Židov je čovjek koji nije siguran nigdje (tj. uvijek je u opasnosti da bi mu u najnezgodnijem času mogli izrasti payesi!). Židov je čovjek koji se može preobratiti na kršćanstvo od sada do sudnjeg dana, a da ga ipak ubije Hitler ako mu je majka bila Židovka. To onda objašnjava i zašto su Židovi toliko obuzeti pitanjem identiteta. Jer nam o tome ovisi opstanak.
I Amerikanci su opsjednuti definiranjem identiteta. U jednoj kulturi talioničkoga lonca, gdje se aristokratski naslovi smatraju nečim smiješnim (što može posvjedočiti grof Dracula, ili Count Chocula, u kojem se obliku - kao markom zobenih pahuljica - s njim upoznaju djeca), mi moramo stalno provjeravati granice identiteta. Opaska Andyja Warhola da će u budućnosti svatko biti slavan petnaest minuta ističe kvintesencijalnu američku dilemu. Mi slavni možemo postati, ali možda ne i ostati. A nakon što jednom upoznamo slavu, kako ćemo proživjeti ostatak života? Ili, možda točnije, kako ćemo Ikad ući u Hebrejski dom za starije osobe?
Živote mnogih Amerikanaca kao da prati kob po Warholovoj definiciji. Sjećate se kako se George Bush borio da ostane predsjednikom nasuprot povijesnim strujanjima? Ili Stephen King da ostane istodobno na vrhu sva tri popisa bestselera? Ili kako je Bili Clinton pretvorio Bijelu kuću u vlastitu medijsku mrežu? Amerikanci se ne mogu nikada smiriti. Oni se nikad ne mogu učlaniti u Corviglia Gub i zabavljati se skijaškim spustom prema nekom selu s razglednica. Gracioznost njihova skijanja nije nikad sama po sebi dovoljna. Oni stalno moraju ponovno sjedati na skijašku žičaru pa sve to izvoditi. još jednom, i još jednom, i još jednom.
Vidim da je Corviglia Club postao moj sirnici aristokratske sprezzature - što je dražesna talijanska riječ kojom se označava umijeće prividno lakog obavljanja teškog. Možda sam tu sliku odabrala zato što mi ona doziva u misli svijet blaženih ljudi koji ništa ne moraju činiti, već im je dovoljno i samo to da postoje. Ja žudim za takvim statusom kako to može samo američki Židov. Kako bi bilo lijepo dobiti pristupnicu u svijet, pristupnicu koja se više ne može poništiti. Kako bi bilo lijepo već rođenjem steći identitet.
Moja žudnja je sasvim stvarna, unatoč tome što znam desetke ljudi koji su tako rođenjem stekli identitet, no samo zato da im on posluži kao isprika da postanu ovisnici o drogi i propaliteti. Znam da nije lako biti plemenit i bogat. Pa ipak, kao u likovima Scotta Fitzgeralda, nešto u meni stalno ponavlja da su jako bogati »drukčiji od tebe i mene«. Fitzgerald je tu hipotezu provjerio u Gatsbyju, gdje je prikazao bezobzirnost jako bogatih prema života, tijelu i ljubavi. Pa ipak se kod američkih pisaca zadržala ta čežnja. Možda je baš to razlog što je taj prilično tanušan, lijepo napisan roman postao klasika. U njemu je utjelovljen američki san o identitetu i klasi.
Jay Gatz, švercer koji je naglo skočio u životu, sanja o svijetu u kojem neće morati raditi da bi bio Gatsby. A to je i danas prvi američki san. Zbog toga se igraju čak i lutrije, koje obećavaju kuće i jahte. Po definiciji bez korijena, mi ipak stalno sanjamo o njima.
Američki su romansijeri obično za to dobar primjer. Nakon što naprave bestseler, najprije kupe kuću i zemlju. Alex Haley je kupio farmu na jugu. Gore Vidal se skućio u vili u Ravellu, dostojnoj talijanskog aristokrata. Arthur Miller je od Connecticut Yankeeja kupio farmu u Connecticutu. Što je učinio i Philip Roth.
Ja nisam ništa drukčija. Nakon Straha od letenja kupila sam kuću u New Englandu. Vjerujući da pisti nakon smrti i dolaska u nebo otkrivaju da je nebo zapravo Connecticut, i ja sam kupila komadić te književne države. Za pisca, naviklog da iz tinte i praznog papira stvara svijet, korijenje i vlastelinizacija su sinonimi. I oboje se stječe riječima.
Ljudi bez korijenja počesto teže onim područjima ljudskog nastojanja gdje se pripadnost klasi neprestano ponovno stvara sama od sebe. Možda je baš to razlog zbog kojeg kreativnost cvate u razdobljima velikih društvenim previranja i počesto među ljudima bivših nižih klasa. Možda je baš to ono što Židove privlači svijetu i imidžu. Kad čovjek pomisli na vitalnost književnosti američkih Židova u pedesetim i šezdesetim godinama, na vitalnost književnosti žena u sed amdesetim i osamdesetim i devedesetim, vitalnost afro- američke književnosti u sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim, onda vidi da postoji jaka veza između promjene statusa i produktivnosti. Kad neka društvena skupina postane nervozna i ljuta, onda počne proizvoditi pisce.
Ja mogu sanjati o tome što bih učinila sa životom da sam se rodila na plantaži i s mnogo kupona za rezanje, ali onda moje književne ambicije vjerojatno nikad ne bi doživjele procvat. Možda bih tada pisala hermetičku poeziju, kakvu mogu čitati samo napredni komparatisti. Ali je najvjerojatnije da bi mi tjeskoba i agresivnost potrebne za dovršenje čitave knjige ostali uskraćeni. Jer pisanje se ne svodi samo na pitanje talenta baratanja riječima, već i na poriv i ambiciju, nemir duha i gnjev. Pisati je teško. Na kraju pasusa nikad se ne čuje pljesak. A kad se knjiga objavi, počesto stižu trule rajčice. A, kad se uzme u obzir koliko je u to uloženo sati, onda taj novac više i nije tako velik. Kad se u obzir uzmu porezi i utrošeno vrijeme, većina pisaca zarađuje manje od zubotehničara.
Ali mi to ne činimo za novac. Mi to činimo da sebe dignemo u klasu.
Kad sam završila koledž na Barnardu, nastavila sam se školovati na fakultetu, naprosto zato što nisam znala što bih drugo. Znala Sam da želim postati pisac, ali baš nisam bila sigurna imam li dovoljno sitzfleisha da sjednem i napišem čitavu knjigu. Dok sam čekala da još malo dozrijem, studirala sam englesku književnost. Nekako sam znala da bi mi mogla dobro doći.
Ali razdoblje koje sam proučavala - obijesno osamnaesto stoljeće što ga je ugravirao Hogarth -bilo je razdoblje u kojem su se rodili i Amerika, i ženska prava, i roman. Roman je nastao kao književni oblik za niže klase, nešto što čitaju samo kuharice, i to je jedini književni oblik u kojem su se žene istaknule i tako rano i tako sjajno, da ih nije mogla izbrisati ni razuzdano bijesna mizoginija književne povijesti. Jeste li se ikad upitali za vezu između žena i romana? Ženama, kao i svim pripadnicima niže klase, o samodefiniciji ovisi i sam opstanak. A roman dopušta baš to - i stranice se mogu sakriti ispod okvira za vezenje.
Između piščeve i čitateljeve svijesti stajala je samo intervencija tiskarskoga stroja. I tako možeš ostati kod kuće, a ipak svoju knjigu poslati u inozemstvo, sve do Londona - što je za žene savršena situacija.
U svijetu u kojem su žene još i danas drugi spol, mnoge još sanjaju da postanu spisateljice kako bi mogle raditi kod kuće, same si određujući radno vrijeme, i usput odgajajući djecu. Pisanje kao da se još uklapa u praznine ženskoga života. Služeći se medijem riječi, nadamo se da bismo mogle promijeniti klasu. Možda pero i ne bi trebalo baš uvijek izjednačavati s penisom. U svijetu kompjutera, svojim bismo hitrim prstima još mogle osvojiti svijet. Jednog ćemo dana i mi pripadati visokoj klasi. I zato pišemo gorljivo kako to mogu samo obezvlašteni. Pišemo da bismo došle na svoje, da bismo izgradile kuće i vrtove, da bismo sebi stvorile ime i povijest, da bismo, sve u hodu, izumjele i same sebe.


[phpBB Debug] PHP Warning: in file [ROOT]/vendor/twig/twig/lib/Twig/Extension/Core.php on line 1266: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable