Edgar Alan Po

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:27

Слика

XI
Ostatak dana proveli smo u stanju potpune otupljenosti. Buljili smo u brod, koji je odlazio, dok ga mrak nije sasvim sakrio, a onda smo se opet donekle osvijestili. Tada se vratiše muke gladi i žeđi, kraj kojih su nestale sve druge brige i misli. Do jutra nismo mogli ipak ništa učiniti, pa smo se smjestili, kako smo mogli, da se malo odmorimo. Meni je to uspjelo iznad očekivanja, te sam spavao sve dok me drugovi, koji nisu bili takve sreće, nisu u zoru probudili, da ponovo pokušamo doći do hrane iz spremišta.
Vrijeme je bilo sasvim mirno, a more glatko kao malo kada. Bilo je ugodno i toplo. Onaj jedrenjak nismo više vidjeli. Počeli smo raditi. Istrgli smo, uz malo muke, još jedan lanac.
Oba lanca pričvrstili smo o Petersove noge, i on je opet pokušao doći do vrata spremišta. Mislio je, da će ih moći razbiti, ako dosta brzo stigne do njih. Nadao se to više, jer je trup broda ležao uspravnije nego prije.
Doista je veoma brzo došao do vrata, skinuo s gležanja jedan od lanaca, pokušao razbiti ta vrata, no uzalud - građa je bila čvršća, nego što smo mislili. Već je bio sasvim iscrpljen od dugog ronjenja, pa je trebalo, da ga netko od nas zamijeni. Parker se odmah dragovoljno javio. Nakon trećeg uzaludnog pokušaja uvidio je, da nikako ne može stići do vrata. August, zbog ranjene ruke, ne bi mogao razbiti vrata, ni kad bi stigao do njih, pa sam tako ja bio na redu, da učinim nešto za naš zajednički spas.
Peters je dolje u prolazu ostavio jedan od lanaca, a ja sam zaronivši, ustanovio, da nemam dosta ravnoteže, da se održim pod vodom. Stoga odlučih da najprije potražim onaj drugi lanac. Tapajući po podu prolaza osjetih neki tvrdi predmet, te ga odmah zgrabih i vratih se na površinu. Sad smo vidjeli, da sam iznio neku bocu. Na našu radost, boca je bila puna portsko- ga vina. Zahvalismo bogu za tu pravodobnu pomoć. Odmah smo mojim nožićem izvukli čep i svaki je potegao po jedan umjereni gutljaj. To nas je grijalo, to nam je jačalo tijelo i duh. Zatim smo pomnjivo bocu začepili i objesili je pomoću rupčića - tako da se ne razbije.
Odmorivši se malo nakon toga sretnog nalaza, opet zaronih. Sada nađoh lanac i odmah iz- ronih. Zatim sam svezao lanac i po treći put zaronio. Uvjerio sam se da nema sile, koja bi u tom položaju mogla razbiti vrata spremišta. Vratih se natrag očajan.
Činilo se, da više nema nikakve nade, a po držanju mojih drugova zaključih, da su se pomirili s tim, da će poginuti. Vino je u njima izazvalo neku vrst uzbuđenosti, koju ja nisam osjetio, valjda zbog ronjenja. Govorili su nesuvislo o stvarima, koje nisu bile ni u kakvoj vezi s našim stanjem. Peters me je neprestano zapitkivao o Nantucketu. Sjećam se, da mi je i August pristupio ozbiljna lica i zamolio me, da mu posudim džepni češalj, jer da mu je kosa puna ribljih ljusaka i da ih želi iščešljati prije nego se iskrca. Činilo se, da je Parker više pri svijesti.
On me je molio, da se još jednom spustim u kabinu i da izvučem, što god nađem. Pristao sam na to. Roneći cijeli jedan čas, donio sam mali kožnati kovčeg, koji je pripadao kapetanu Bar- nardu. Odmah smo ga otvorili nadajući se da ćemo u njemu naći štogod za jelo ili piće, no našli nismo ništa, osim neke kutije s britvama i dvije lanene košulje. Zaronih ponovo, no vratih se praznih ruku. Kad mi je glava provirila iz vode, začuh kao da se nešto na palubi razbilo.
Kad sam izišao iz vode, vidio sam, što je bilo. Moji nezahvalni drugovi iskoristili su moju odsutnost i ispili ostatak vina. Želeći staviti bocu na mjesto prije nego se vratim, ispustili su je. Ona je pala i razbila se. Kad sam im prigovorio zbog bezdušna vladanja, August je zaplakao. Ostala su se dvojica pokušala nasmijati, kao da se radi o nekoj šali, no nadam se, da nikada više ne ću vidjeti takav smijeh. Njihova nacerena lica bila su strašna. Vjerojatno je vino odmah i snažno djelovalo u njihovim praznim želucima, pa su bili potpuno pijani. Jedva sam ih nagovorio da legnu. Odmah su tvrdo zaspali. Disali su glasno i hroptavo.
Sada sam bio, da to kažem, sam na jedrenjaku, a misli su mi bile mračne. Nije bilo nikakve nade. Očekivao sam samo polaganu smrt od gladi ili, u najboljem slučaju, smrt u prvoj buri, koja će nas napasti, jer ovako iscrpljeni ne bismo mogli izdržati još jednu buru.
Muke od gladi, što sam ih sada osjećao, bile su gotovo nepodnošljive. Osjećao sam, da bih mogao učiniti sve, samo da ih ublažim. Nožem sam odrezao komadić kožnatog kovčega i pokušao da ga pojedem, ali sam ustanovio, da ne mogu progutati ni jedan zalogaj. Ipak mi se činilo, da mi je malo lakše već i od samoga žvakanja. Navečer su se moji prijatelji probudili.
Svi su bili neopisivo slabi i prestrašeni, jer je prestalo djelovanje vina. Tresli su se kao u jakoj groznici i očajno zapomagali za vodom. Njihovo me stanje dirnulo. Ipak sam se istodobno radovao, što se sretnim stjecajem okolnosti nisam i ja prepustio užitku vina, i zapao u sjetu i klonulost. Ipak sam se zbog njihova stanja zabrinuo i uzrujao. Oni mi uopće nisu mogli pomoći pri traženju hrane. Još nisam bio sasvim napustio zamisao, da se što donese iz kabine, no ništa se nije moglo pokušati, dok se barem jedan od njih sasvim ne oporavi, kako bi mogao držati jedan kraj konopa, kad budem ronio. Činilo se, da je Parker nekako više pri svijesti, nego ostali, pa sam nastojao, koliko sam god mogao, da ga dignem. Mislio sam, da bi mu voda mogla koristiti. Svezao sam mu dakle konop oko tijela, pa sam ga doveo do ulaza u kabinu (on je cijelo vrijeme bio sasvim bez volje), gurnuo sam ga u vodu i odmah ga izvukao. Taj mije pokus dobro uspio. Parker se činio živahniji i osvježen, a kad sam ga izvukao iz vode, upitao me sasvim razumno, zašto sam to učinio. Kad sam mu razjasnio, zahvalio mi se i rekao, da se osjeća veoma dobro. Razborito je razgovarao sa mnom o našem položaju. Odlučili smo da jednaki postupak primijenimo kod Augusta i Petersa. To smo odmah učinili, i obojica su se poslije kupke osjećali znatno bolje. To sredstvo naglog uranjanja u vodu upamtio sam čitajući neku liječničku knjigu o izvrsnom djelovanju škropca u slučaju, kad bolesnik mahnita u pijanstvu.
Kad sam ustanovio, da opet mogu drugovima povjeriti, da drže konopac, zaronio sam tri ili četiri puta redom u kabinu, premda je već bilo sasvim tamno i premda su blagi, široki valovi sa sjevera počeli ljuljati trup broda. Kod tih pokušaja iznio sam dva noža u koricama, prazan vrč od tri galona i jedan pokrivač, ali nikakve hrane. Ronio sam, sve dok se nisam sasvim iscrpio, no iznio nisam ništa. Noću su ronili Parker i Peters, ali ni oni nisu ništa iznijeli, pa smo očajni napustili taj posao, jer smo se uvjerili, da samo uzalud trošimo snagu.
Ostatak noći proveli smo u duševnoj i tjelesnoj klonulosti. Napokon je svanulo jutro šesnaestoga, pa smo čeznutljivo pregledavali obzorje. More je još uvijek bilo mirno, sa širokim valovima sa sjevera, kao i jučer. To je bio šesti dan, otkako nismo okusili nikakve hrane ni pića, osim one boce portskog vina. Bilo je jasno, da možemo izdržati samo još kratko vrijeme, ne nađemo li što za jelo. Nikad prije nisam vidio, a i ne želim opet vidjeti ljude, koji bi izmr- šavjeli kao Peters i August. Da sam ih takve vidio gdjegod na kopnu, ne bih rekao, da sam ih ikada poznavao. Sasvim su im se izmijenile crte lica, pa nikako nisam mogao vjerovati, da su to isti ljudi, s kojima sam bio prije nekoliko dana. Premda je i Parker prilično oslabio i bio tako nemoćan, da ni glavu nije mogao podići, ipak se nije tako promijenio kao ova dvojica.
Veoma je strpljivo podnosio muke, nije se tužio i želio je da nam ulije nadu, kako je god znao.
Što se mene tiče, ja sam patio manje od ostalih, premda sam na početku putovanja bio slaba zdravlja. Mnogo sam manje smršavio, a um mi je bio u punoj snazi, dok su ostali bili sasvim iscrpljeni, te se činilo, da su nekako podjetinjili. Gledao sam njihova nacerena lica, s glupim smiješkom, i slušao njihove besmislice. Ipak bi se na mahove iznenada osvijestili i kao da bi razumjeli svoje stanje. Tada bi u nekom blijesku živahnosti pokušali da ustanu, i neko bi vrijeme govorili sasvim razborito, premda puni očaja, o svojim namjerama. Moguće je, da su moji drugovi jednako misli o svojem stanju, moguće je, da sam ja nesvijesno zapadao u jednake pretjeranosti i govorio besmislice kao i oni - no to ne mogu da utvrdim.
Oko podne Parker reče, da s lijeve strane broda vidi kopno, i jedva sam ga zadržao, da ne skoči u more sa željom da otpliva na kopno. Peters i August nisu se nimalo osvrtali na njegove riječi, jer su utonuli u mračne misli. Pogledao sam onamo, kamo je Parker pokazivao, no nisam mogao opaziti ni najmanjega traga obale. Predobro sam znao, da smo daleko od svakoga kopna, a da bih se mogao podavati takvoj nadi. Trajalo je dugo, dok sam uvjerio Parkera, da se vara. On je tada zaplakao, jecao je kao dijete, glasno se derao, uzdisao je dva ili tri sata, a onda je izmoren zaspao.
I Peters i August pokušali su da progutaju komadić one kože. Savjetovao sam im, da je samo prožvaču i ispljunu, no bili su preslabi za to. Ja sam međutim i dalje žvakao komade kože i bilo mi je lakše. Najviše me mučila žeđ, pa me je samo sjećanje na strašne posljedice zadržalo, da ne popijem gutljaj morske vode.
Tako je prolazio dan, kad najednom opazih neko jedro na istoku, nama s lijeve strane. Ci- nilo se, da je to veliki brod. Plovio je okomito na naš bok, udaljen oko dvanaest ili petnaest milja. Nitko od mojih drugova nije ga još opazio, a ja sam se suzdržavao, da im to zasada kažem, da se ne bismo možda opet razočarali. Napokon sam, kad se brod približio, jasno razabrao, da plovi ravno k nama. Više nisam mogao da se suzdržim, pa sam pokazao brod svojim supatnicima. Oni odmah skočiše na noge, počeše se neizmjerno radovati, stadoše vriskati, stadoše se glupo smijati, počeše skakati, tabati po palubi, čupati sebi kosu i naizmjence moliti i psovati. Mene je uzbudilo i njihovo vladanje, uzbudila me i vjerojatnost, da ćemo se spasiti, pa nisam mogao da i sam ne sudjelujem u tom ludovanju. Pustio sam maha nagonu zahvalnosti i zanosu, te sam se valjao po palubi, pljeskao rukama, vikao i radio slične stvari, dok se iznenada ne osvijestili. Osjetio sam očaj, jer nam je brod naj edenom okrenuo krmu i zaplovio gotovo u sasvim protivnom smjeru.
Trebalo je nešto vremena, dok sam uvjerio svoje bijedne drugove, daje nastao strašan obrat u našim izgledima. Na sva moja uvjeravanja odgovarali su ukočenim pogledima i kretnj ama, kojima su pokazivali, da ne žele biti prevareni takvim iskrivljenim izvještajem. Osobito me dirnulo Augustovo vladanje. Usprkos svemu što sam govorio ili činio, on je ustrajao u tvrdnji, da nam se brod brzo približuje, te se spremao da se ukrca. Morsku travu, što je plovila uz naš jedrenjak, držao je za brodski čamac, te je htio - strašno urlajući i vičući - da se baci na nj. Jedva sam ga zadržao, da se ne baci u more.
Kad smo se malo umirili, gledali smo kako brod odmiče, dok nam napokon nije nestao s vida. Međutim se, uz laki povjetarac, počela spuštati magla. Cim je brod sasvim nestao. Parker se najednom okrenuo k meni. Izraz lica bio mu je takav, da sam zadrhtao. Činio se hladnokrvan kao nikada dotle. Prije nego što je i otvorio usta, moje mi je srce kazalo što će reći.
Rekao je, da jedan od nas mora umrijeti, kako bi ostali mogli ostati živi.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:28

Слика

XII
U posljednje vrijeme bio sam već razmišljao o toj krajnjoj strahovitoj nuždi, te sam u sebi odlučio, da ću radije umrijeti, nego da se poslužim takvim sredstvom. Tu odluku nisu nipošto poljuljale sadašnje muke zbog gladi. Ni Peters ni August nisu čuli Parkerov prijedlog. Odveo sam stoga Parkera na stranu i počeo sam, pozvavši u pomoć boga, prosvjedovati. Dugo sam ga molio - u ime svega, što mu je sveto - da odustane od te zamisli i daj e uopće ne spomene pred drugom dvojicom.
On me je slušao i nije pokušao da mi protuslovi, te sam se počeo nadati, da ću postići svrhu. Kad sam prestao govoriti, on mi, međutim, reče, da sve to dobro zna, daje sve istina, što sam rekao, i da čovjek ne može ni da zamisli strasnije rješenje, no da je on do sada izdržao, koliko god čovjek može podnijeti, te daje nepotrebno, da poginu svi, kad je moguće i vjerojatno, da smrt jednoga može spasiti ostale. Dodao je, da sam sebi mogao prištedjeti muku, da ga preobratim, jer je on već i prije pojave onoga broda o svemu dobro razmislio, te da je samo pojava broda odgodila objavu toga prijedloga.
Tada sam ga zamolio, da barem počeka još jedan dan, ako već ne će da odustane od svoje namjere, jer će nam možda neki brod donijeti spas. Opet sam ponavljao niz razloga, za koje sam držao da bi mogli utjecati na njegovu grubu narav. On mi odgovori, da do sada nije o tom govorio, no da više ne može izdržati bez hrane, jer bi, barem što se tiče njega, sve bilo prekasno, kad bi čekao do drugoga dana.
Kad sam ustanovio, da ga ne ću ganuti blagim načinom, počeo sam drugačije; rekao sam mu, da valjda vidi, da sam ja od svih nas najmanje pretrpio, da sam sada prema tome zdraviji i jači od njega, pa i od Petersa ili Augusta, ukratko, da ću znati silom da uspostavim red, bude li potrebno, te da ću ga - pokuša li on obavijestiti ostale o svojim krvavim i ljudožderskim namjerama - bez oklijevanja baciti u more. Nato me je pograbio za grkljan, izvukao je nož, te je nekoliko puta, no bez uspjeha, pokušao da mi ga zabode u trbuh. Samo njegova slabost spriječila ga je da izvrši to krvoločno djelo. Ja sam se neobično naljutio, pa sam ga odvukao do ruba broda, da ga bacim u more. Od toga ga je spasilo Petersovo posredovanje. Peters je došao, rastavio nas i upitao za uzrok svađe. Prije nego što sam mogao ikako spriječiti, Parker mu je sve rekao.
Učinak njegovih riječi bio je strasniji, nego što sam očekivao. I August i Peters, koji su, čini se, i sami u sebi već nosili strahovitu zamisao, koju je Parker prvi izrekao, pristali su na njegov prijedlog, te su zahtijevali, da se ona odmah ostvari. Držao sam, da će barem jedan od njih imati toliko razuma, da mi pomogne pri otporu protiv izvršenja te ogavne odluke. Nisam sumnjao u svoj uspjeh, uz uvjet, da mi se koji od njih pridruži, ali sam se razočarao u tom očekivanju, pa sam morao najprije pomišljati na svoju sigurnost, jer bi ti ljudi svaki moj otpor mogli uzeti kao dovoljan razlog, da u tragediji, koja će se, znao sam, naskoro odigrati, sa mnom ne postupaju baš pošteno.
Rekoh im, da pristajem na prijedlog, tek bih htio, da se sve odgodi za jedan sat, koliko je potrebno, da se raziđe magla, jer je moguće, da tada opet ugledamo neki brod. Teškom sam mukom iznudio od njih obećanje, da će počekati. Magla se, kako sam i pretpostavljao, jer je naskoro zapuhao povjetarac, digla prije jednog sata, no broda nije na vidiku, pa smo se spremili, da vučemo ždrijeb.
S najvećom mukom opisujem strašan prizor, što sam ga doživio. Nikakvi kasniji događaji nisu mogli izbrisati iz mojega pamćenja taj prizor sa svim njegovim najsitnijim potankostima, i pomisao na njih trovala mi je svaki časak u mojemu kasnijem životu. Neka mi bude dopušteno, da taj dio svojeg izvještaja ispripovjedim što kraće, koliko dopušta priroda događaj a.
Jedini mogući način ždrebanja, u kojem ćemo svaki od nas okušati sreću, bilo je izvlačenje slamke. Male drvene trijeske poslužile su umjesto slame, a odlučeno je, da ću ih ja držati u ruci. Otišao sam na jedan kraj trupa broda, a moji su bijedni drugovi šuteći sjeli na drugom kraju, okrenuti leđima prema meni. U toj strašnoj drami podnosio sam, pripravljajući ždrijeb, najteže muke. Malo je slučajeva smrtne opasnosti, u kojima čovjek ne osjeti žarku želju, da očuva svoj život. Sada, kad sam uz taj tihi, određeni i nemili posao mogao razmisliti o neznatnoj mogućnosti da ću se očuvati od najstrašnije smrti - od smrti s najstrašnijom svrhom - svaki se djelić moje snage raspršio poput perja na vjetru, te me svladala najjadnija i najbjedni- ja strava. Najprije nisam imao ni toliko snage, da prelomim i složim male trijeske. Prsti su mi sasvim otkazali poslušnost, a koljena su mi drhtala i udarala jedno o drugo. U mozgu mi je jurilo na tisuće besmislenih misli, kako bih mogao da se izvučem iz te ogavne igre. Htio sam da se bacim na koljena pred svoje drugove i da ih zamolim, da me poštede od toga posla. Zatim sam pomislio, da iznenada navalim na njih, da ubijem jednoga od njih, pa tako učinim nepotrebnim vučenje ždrijeba - ukratko, mislio sam na sve, samo ne na izvršenje onoga, što sam imao da izvršim. Tim glupim razmišljanjem izgubio sam već dosta vremena, kad me napokon dozove k svijesti Parkerov glas. Požurivao me, tražio je, da ih sve već jednom riješim strahovite tjeskobe, no ja ni tada još nisam mogao da složim trijeske. Bilo je dogovoreno, da će onaj, koji iz moje ruke izvuče najkraću trijesku, umrijeti, da spasi ostale. Samo onaj, tko još nije bio u sasvim sličnom položaju, osudit će me zbog te očite bezdušnosti.
Napokon više nisam mogao odgađati, te pođoh - srce mi je htjelo probiti grudi - prema pramnici, gdje su me čekali moji drugovi. Ispružio sam ruku s trijeskama, te Peters odmah izvuče. Bio je slobodan - njegova trijeska nije bila najkraća. Vjerojatnost, da se ja ne ću spasiti, bila je sada veća. Skupio sam svu snagu i pružio trijeske prema Augustu. I on brzo izvuče. I on je bio slobodan. Sad je mogućnost za moj život ili smrt bila sasvim podjednaka. U tom trenutku osjetih u grudima svo bjesnilo tigra. Osjetih najžešću, najđavolskiju mržnju prema svojem bijednom drugu Parkeru, no taj osjećaj ne potraja dugo. Dršćući, grčeći se i zatvorenih očiju pružih mu ruku s dvije preostale trijeske. Prošlo je pet časaka, dok se odlučio da vuče, a za sve to vrijeme strahovitog čekanja ja nisam otvorio oči. Tada osjetih, kako mi je iz ruke naglo izvukao jednu od dvije trijeske. Sudbina je bila odlučena - nisam znao, da li u moju korist ili protiv mene. Nitko nije ništa rekao, a ja se nisam usudio pogledati trijesku, što sam je držao. Napokon me Peters uhvati za ruku, i ja prisilih sam sebe da otvorim oči. Po Parkero- vu sam držanju odmah opazio, da sam spašen, a on je osuđen. Duboko udahnuh zrak, a zatim se bez svijesti sruših na palubu.
Osvijestio sam se na vrijeme, da vidim svršetak tragedije: smrt onoga, koji je bio začetnik te strahote. Nije se uopće opirao. Kad ga je Petersov nož pogodio u leđa, odmah se srušio mrtav. Ne ću se zadržavati pripovijedajući o strašnom obroku jela. To može čovjek samo zamisliti - riječi nemaju te snage, da opišu strahotu stvarnosti. Dosta će biti, ako kažem, da smo najprije utažili ludu žeđ napivši se Parkerove krvi, a zatim smo se složili, da odrežemo ruke, noge i glavu. Te smo dijelove zajedno s iznutricom bacili u more. Ostalo smo, komad po komad, pojeli u četiri dana, koje ne ću nikada zaboraviti: sedamnaestoga, osamnaestoga, devetnaestoga i dvadesetoga.
Devetnaestoga se spustio žestoki pljusak, koji je trajao petnaest ili dvadeset časaka. Dosjetili smo se, da ujedan od pokrivača, što smo ih nakon bure bili izvukli iz kabine, uhvatimo nešto vode. Uspjelo nam je uhvatiti u pokrivač jedva pola galona vode, no i ta ograničena zaliha ispunila nas je nekom snagom i nadom.
Dvadeset i prvoga našli smo se opet u krajnjoj nuždi. Vrijeme je još uvijek bilo toplo i ugodno, tu i tamo s maglama i lakim povjetarcem, obično sa sjevera prema zapadu.
Dvadeset i drugoga, dok smo zajedno sjedili i potišteno razgovarali o našem tužnom stanju, iznenada mi bljesne mozgom neka zamisao, koja me ispuni vedrom nadom. Sjetih se, da mije Peters, kad smo rušili prednji jarbol, dao jednu od sjekira i da me zamolio, da je spremim po mogućnosti na neko sigurno mjesto. Nekoliko časaka prije, nego što su navalili veliki valovi i jedrenjak napunili vodom, ja sam tu sjekiru bio odnio u pramnicu i položio je na jedan od ležaja s lijeve strane. Sad pomislih da bi bilo moguće, da pomoću te sjekire probijemo palubu iznad spremišta hrane i da se tako lagano domognemo hrane.
Kad sam drugovima saopćio tu zamisao, oni kriknuše od veselja, i svi pođosmo prema pramnici. Tu su poteškoće pri silasku bile veće, nego kod silaženja u kabinu. Otvor je bio uži, jer je čitava ulazna vrata u kabinu odnijelo more, a tu, kod pramnice, iznosio je ulazni otvor, koji je ostao neoštećen, samo tri četvorne stope. Ipak nisam oklijevao. Svezao sam oko tijela konop, zaronio i brzo dopro do ležaja. Odmah nađoh sjekiru. Sjekira je dočekana sa zanosom i radošću, a lakoću, kojom smo pribavili sjekiru, smatrali smo znakom svojega konačnog spasa.
Sad smo svom snagom raspaljene nade počeli razbijati palubu. Naizmjence smo radili Peters i ja. August, radi svoje ranjene ruke, nije mogao pomagati. Kako smo još uvijek bili toliko slabi, da smo jedva mogli stajati na nogama, nismo mogli ni raditi, a da se svakoga časa ne odmaramo, pa smo uvidjeli, da će proći mnogo drugih sati, dok svršimo posao - to jest dok razbijemo dosta široki otvor, da bismo mogli ući u spremište hrane. To nas ipak nije obeshrabrilo. Radili smo pri mjesečini svu noć, te smo u zoru dvadeset i trećega uspjeli.
Sad se Peters sam javio, da će zaroniti. Opremio se kao i prije, spustio se kroz rupu i naskoro se vratio noseći mali lonac, koji je, na našu veliku radost, bio pun maslina. Kad smo ih među se razdijelili i pohlepno pojeli, spustili smo Petersa opet kroz rupu. Ovaj put je premašio sva naša očekivanja. Vratio se s velikim butom i bocom madeire. Iz boce smo svaki potegnuli po jedan umjereni gutljaj, jer smo iz iskustva znali, kakve su pogubne posljedice neumjere- nosti. But, osim neke dvije funte oko kosti, nije bio dobar za jelo, jer se od slane vode bio sasvim pokvario. Sto se moglo jesti, podijelismo među se. Peters i August nisu mogli da se obuzdaju, te su svoje obroke odmah pojeli, no ja sam bio oprezniji, pa sam pojeo samo mali dio svojeg obroka, jer sam se bojao žeđe, koja će se, znao sam, pojaviti. Tada smo se odmarali od rada, koji je bio nepodnošljivo naporan.
Osjetivši se oko podneva opet nešto snažniji i svježiji, ponovo pokušasmo da se opskrbimo hranom. Peters i ja naizmjence smo ronili, s više ili manje uspjeha, sve do zalaza sunca.
Za to smo vrijeme iznijeli još četiri mala lonca s maslinama, još jedan but, jednu bocu od gotovo tri galona izvrsne madeire i, čemu smo se još više obradovali, jednu malu kornjaču s otočja Galapagos. Kapetan Barnard je nekoliko komada takvih kornjača uzeo na brod, kad je prilikom izlaska Grampusa iz luke uplovila škuna Mary Pitts, koja se upravo bila vratila s lova na tuljane u Tihom oceanu.
U nastavku ovog izvještaja imat ću često prilike da spomenem tu vrst kornjače. Ona se uglavnom nalazi, kako će možda većina čitalaca znati, na skupini otoka nazvanih Galapagos.
Španjolska riječ galipago znači slatkovodnu golemu kornjaču, pa je po toj životinji i to otočje dobilo svoje ime. Tu kornjaču zovu katkada - zbog njezine veličine i snage - i slonovska kornjača. Cesto su goleme. Vidio sam nekoliko tih kornjača, koje su bile teške dvanaest do petnaest stotina funti, no ne sjećam se, da je koji pomorac pripovijedao da je vidio primjerke teže od osam stotina funti. Izgled im je neobičan, gotovo odvratan. Kreću se veoma polagano, odmjereno i teško, i tijelo im je pri tom oko jednu stopu uzdignuto od tla. Vrat im je dug i veoma tanak, obično osamnaest palaca do dvije stope, no ja sam ubio kornjaču, kojoj je razmak od ramena do glave iznosio ništa manje nego tri stope i deset palaca. Glava je sasvim slična glavi zmije. Te kornjače mogu živjeti bez hrane nevjerojatno dugo. Ima primjera, da su živjele bez ikakve hrane u spremištu broda i dvije godine - a ipak su ostale jednako tuste. Te neobične životinje slične su u nečemu devi. U kesi pri dnu vrata nose stalnu zalihu vode. U kesama ubijenih kornjača znali su naći i do tri galona izvrsne i svježe vode, premda nisu cijelu godinu primile nikakvu hranu. Uglavnom se hrane divljim peršunom i celerom, pa sočnom morskom travom i divljim kruškama, od kojih divno uspijevaju. Divlje kruške rastu obično na obroncima brežuljaka nedaleko obale, gdje ima i kornjača. Te su kornjače izvrsne i veoma hranjive, te su spasile živote tisućama pomoraca, koji love kitove ili inače plove po Tihom oceanu.
Kornjača, koju smo izvukli iz spremišta hrane, nije bila baš velika. Bila je teška vjerojatno šezdeset i pet ili sedamdeset funti. Bila je ženka, dobro uzdržana, veoma tusta. U kesi je imala više od kvarta bistre i slatke vode. To je doista bilo pravo blago, pa smo složno pali na koljena i gorljivo se zahvalili bogu za tu pravodobnu pomoć.
Veoma smo se izmučili, dok smo životinju provukli kroz rupu, jer se žestoko opirala, a snaga joj bijaše znatna. Gotovo se bila otela iz Petersovih šaka i spuzala natrag u vodu, no August joj je bacio na vrat konop s omčom, a ja sam skočio u otvor i pomogao Petersu daje digne na palubu.
Vodu iz kese pažljivo smo natočili u vrč, koji smo već prije donijeli iz kabine. Kad smo to učinili, odbili smo grlo jednoj boci, začepili ga čepom i tako dobili neku vrst čaše, koja je sadržavala oko pola gilla. Zatim smo svaki ispili po jednu punu čašu vode i odlučili, da ćemo se te mjere držati kao dnevnog obroka, dok ne iscrpimo svu zalihu.
Kako je posljednja dva ili tri dana vrijeme bilo suho i ugodno, sasvim se osušila postelj ina, koju smo izvukli iz kabine, i naša odjeća, pa smo proveli noć (to je bilo dvadeset i trećega) razmjerno ugodno i mirno, pošto smo večerali masline i but s malo vina. Bojali smo se, da nam se ne bi, dune li vjetar, noću nešto od naših zaliha hrane otkotrljalo u more, pa smo sve svezali konopom uz ostatke vitla. Kornjaču smo prevalili na leđa i pomno smo je svezali, jer smo htjeli da što dulje ostane živa.
XIII
24. srpnja.
- Toga jutra probudismo se divno oporavljeni, i duševno i tjelesno. Opasnost nam je još uvijek prijetila - nismo znali, gdje smo, premda je bilo očito, da smo veoma udaljeni od kopna. Hrane smo imali samo za četrnaest dana, i to uz najveću štednju, vode gotovo ništa, a plutali smo na najobičnijoj trupini, izloženi na milost svakom vjetru i valu. Ipak smo, sjećajući se strasnijih nevolja i opasnosti, iz kojih smo se nedavno sretno izvukli, smatrali sadašnje stanje manjim zlom. Dobro ili zlo tako je relativno!
Čim je izišlo sunce, spremili smo se da opet pokušamo izvući štogod iz spremišta hrane, kad najednom udari jaki pljusak uz bljeskanje, pa smo se dali na hvatanje vode pomoću pokrivača, kako smo to već jednom bili učinili. Nismo imali drugog sredstva za skupljanje kišni- ce, imali smo samo taj razapeti pokrivač, koji smo u sredini opteretili komadom lanaca. Tako je voda tekla prema sredini pokrivača i curila u naš vrč. Na taj smo ga način gotovo sasvim napunili, kad sa sjevera udari snažan vjetar. Morali smo odustati od toga posla, jer se trup broda opet počeo strašno ljuljati, te nismo mogli stajati na nogama. Pošli smo prema pramcu i svezali se, kao i prije, za ostatke vitla. Taj smo događaj dočekali mnogo mirnije, nego što bi čitalac mislio s obzirom na te okolnosti. O podne je vjetar ojačao; a kad je pala noć, zapuhala je jaka bura uz pratnju strahovitih valova. Iskustvo nas je, međutim, naučilo kako treba urediti vezove, pa smo tu očajnu noć proveli prilično sigurni, premda nas je more gotovo neprestano zapljuskivalo, tako da smo bili mokri do kože, i premda smo se neprestano bojali, da će nas valovi otplaviti u more. Srećom, bilo je toplo, pa nam je voda gotovo godila.

25. srpnja.
- Bura je ujutro jenjala, puhao je vjetar brzinom deset uzlova, a more se prilično smirilo, pa nas valovi više nisu preplavljivali. Na našu veliku žalost ustanovismo, međutim, da nam je more otplovilo dva lonca s maslinama i cijeli but, premda smo sve to bili dobro zavezali. Ipak odlučismo, da ne ubijemo kornjaču, te se zadovoljismo zajutarkom od nekoliko maslina i po jednom mjericom vode pomiješanom s pola vina. Ta nas mješavina veoma okrijepi, a ipak se ne opismo, kao kad smo pili portsko vino. More je još uvijek bilo previše burno, a da bismo opet mogli pokušati da izvadimo štogod hrane iz spremišta. Neki su predmeti, koji nam u našem položaju nisu trebali, isplivali toga dana kroz otvor, a voda ih je odmah otplavila u more.
Opazismo, daje trup broda sada jače nagnut, nego prije, pa smo neprestano morali biti svezani. Tako smo proveli tužan i neugodan dan. O podne se pojavi sunce gotovo okomito iznad nas, pa nije bilo sumnje, da nas je niz sjevernih i sjeverozapadnih vjetrova dognao u blizinu ekvatora. Predveče smo vidjeli nekoliko morskih pasa i prilično smo se uzbudili, videći, kako nam se neki veoma veliki morski pas drzovito približuje. Jednom se trup broda naglo nagnuo, pa je paluba uronila pod vodu. Onda je neman preplivala iznad nas, okrenula se upravo iznad ulaza u kabinu i repom je snažno udarila Petersa. Uvelike nam je odlanulo, kad je napokon jedan veliki val odnio morskoga psa s palube u more. Da je vrijeme bilo mirnije, lako bismo ga bili uhvatili.

26. srpnja.
- Vjetar je toga jutra prilično jenjao, a ni more nije bilo veoma burno, pa smo odlučili da nastavimo s radom u spremištu hrane. Radeći prilično teško cijeli dan, ustanovismo, da u tom dijelu broda ne možemo ništa više naći, jer su se noću srušili zidovi u toj prostoriji, pa je voda sve odnijela u tovarni prostor. To nas je otkriće ispunilo očajem.

27. srpnja.
- More je gotovo sasvim glatko. Lagani vjetar još uvijek puše sa sjevera i zapada. Kad je poslije podne prigrijalo sunce, osušili smo svoju odjeću. žeđ smo utažili, kupajući se u moru, no pri tom smo morali biti veoma oprezni, jer smo se bojali morskih pasa, koje smo vidjeli oko jedrenjaka.

28. srpnja.
- Još uvijek lijepo vrijeme. Jedrenjak se sada tako opasno nagnuo, da smo se uplašili, da će se sasvim prevrnuti. Pripremili smo se, kako smo najbolje mogli, da izmaknemo toj opasnosti. Svezali smo kornjaču, vrč s vodom i preostala dva lonca s maslinama, što smo mogli dalje u privjetrini, s vanjske strane trupa, ispod glavnog lanca. More je cijeli dan veoma glatko s malo vjetra ili uopće bez vjetra.

29. srpnja.
- Vrijeme kao jučer. Augustova ranjena ruka pokazuje znakove obamiranja. On se tuži na pospanost i jaku žeđ, no nema znatnijih bolova. Nikako mu ne možemo pomoći, osim što mu ruku trljamo s malo octa iz lonca s maslinama, no čini se, da od toga nema nikakve koristi.
Učinili smo sve što smo mogli, da mu bude ugodnije, i potrostručili smo njegov obrok vode.

30. srpnja.
- Neobično vruć dan bez vjetra. Golemi morski pas plivao je cijelo prije podne oko trupa broda. Pokušavali smo nekoliko puta, bez uspjeha, da ga uhvatimo petljom. Augustu je mnogo gore. On očito propada i zbog nedostatka dobre hrane i zbog posljedica rane. Neprekidno se moli, ne bi li se oslobodio svojih patnja, i želi sebi samo smrt. Te večeri pojeli smo posljednje masline, a voda u vrču bila je tako bljutava, daje bez vina nismo mogli piti. Ujutro smo odlučili da ubijemo kornjaču.

31. srpnja.
- Proveli smo veoma nemirnu i napornu noć, jer je položaj trupa broda bio kritičan. Ujutro smo ubili kornjaču i raskomadali je. Ustanovili smo, daje mnogo manja, nego što smo mislili, premda je bila dobro uzdržana - meso je bilo ukupno jedva deset funti. Da bismo meso što dulje održali upotrebljivim, razrezali smo ga u sasvim sitne komade i stavili ih u tri preostala lonca od maslina i u bocu od vina (samo to nam je od svega ostalo), a zatim smo meso zalili octom, koji nam je ostao u loncima od maslina. Tako smo spremili oko tri funte kornjačina mesa. Namislili smo da to ne diramo, dokle god ne pojedemo ostalo. Odlučili smo da smanjimo svoj dnevni obrok mesa na četiri unce - tako ćemo imati hrane za trinaest dana. U sumrak udari jak pljusak s grmljavinom i sijevanjem, no bio je tako kratak, da nam je jedva uspjelo da uhvatimo oko pola pinte vode. Uz opći pristanak svu smo tu vodu dali Augustu, koji je sada, činilo se, bio na kraju. On je ispio vodu iz pokrivača, kako smo je uhvatilo (držali smo pokrivač iznad njega, pa mu je voda tekla ravno u usta), jer nismo imali nikakve druge posude, a ni smo htjeli izliti vino iz boce ili bljutavu vodu iz vrča. Jedno od toga svakako bismo bili učinili, da je pljusak potrajao.
Bolesniku, čini se, nije bilo od vode mnogo lakše. Ruka mu je bila sasvim crna, od šake do ramena, a noge su mu bile hladne kao led. Svaki čas smo očekivali, da će izdahnuti. Bio je strašno omršavio. Kad smo isplovili iz Nantucketa, imao je stotinu dvadeset i sedam funti, a sada nije imao više od četrdeset ili najviše pedeset funti. Oči su mu bile duboko upale, te su se jedva i opažale. Koža na licu visjela je tako mlohavo, da mu je smetala, kad je žvakao hranu, a jedva je gutao i tekućinu.

1. kolovoza.
- Vrijeme je jednako toplo, sunce nesnosno vruće. Trpjeli smo strahovitu žeđ, voda u vrču bila je sasvim gnjila, u njoj su vrvjeli nametnici. Ipak smo popili mjericu te vode pomij e- šane s vinom, ali smo samo malo utažili žeđ. Više nas je osvježilo kupanje u moru, no tim smo se sredstvom - zbog blizine morskih pasa - malokad mogli poslužiti. Sad nam je bilo jasno, da Augustu nema spasa - da umire. Nismo mogli da mu olakšamo patnje, koje su bile velike. Oko dvanaest sati izdahnuo je u jakim grčevima, a da već nekoliko sati uopće nije progovorio ni riječi. Njegova smrt ispunila nas je mračnim slutnjama i utjecala je na naše raspoloženje tako snažno, da smo cijeli dan nepomično prosjedili kraj lešine i razgovarali samo šaptom. Tek kad se sasvim smračilo, skupili smo hrabrost da ustanemo i da tijelo bacimo u more. Bilo je neizrecivo odvratno i već toliko gnjilo, da se otkinula noga, kad ju je Peters uhvatio, da digne tijelo. Kad je lešina, koja se raspadala, kliznula preko ograde u more, fosforno nam je svjetlucanje lešine otkrilo sedam ili osam golemih morskih pasa; a kad su morski psi stali trgati svoj plijen, čulo se, valjda na udaljenost od jedne milje, kako im zubi škljocaju. Mi smo se tresli od strave slušajući taj zvuk.

2. kolovoza.
- Jednako strašna tišina i vrućina. Zora nas je zatekla sasvim klonule i tjelesno iscrpljene.
Voda u vrču bila je sada sasvim neupotrebljiva - pretvorila se u gustu želatinoznu tvar, u kojoj su se svijali ružni crvi. Ispraznili smo vrč i dobro ga oprali u moru, a onda smo u nj nalili malo octa iz naših posuda s kornjačinim mesom. Sad smo jedva podnosili žeđ, te smo uzalud kušali vinom; ono ju je samo pojačalo, a osim toga odmah smo se strašno opijali. Zatim smo pokušali ublažiti svoje muke miješajući vino s morskom vodom, ali smo odmah stali strašno povraćati, pa smo se odrekli toga sredstva. Cijeli smo dan vrebali priliku, da se okupamo, no bez uspjeha. Trup broda opkoliše sada sa svih strana morski psi. Bijahu to, nema sumnje, one iste nemani, koje su jučer proždrle našega bijednog druga. Sada su čekale novu, sličnu gozbu.
Ta nas je okolnost ispunila gorkim i tužnim slutnjama. Znali smo, daje kupanje neopisivo ugodno, i da nam je to sredstvo sasvim uskraćeno. Pomisao na to bila je nepodnošljiva. Nismo uopće bili sigurni, jer nas je i najmanje okliznuće ili kriva kretnj a mogla baciti na dohvat tih proždrljivih riba, koje su se, plivajući sve do ruba jedrenjaka, nagurale oko nas. Nikakva vika, nikakvo naše nastojanje nije ih plašilo. Štaviše, kad je Peters jednog od najvećih morskih pasa udario sjekirom i prilično ranio, taj je morski pas i dalje navaljivao na nas. U sumrak se pojavio oblak, ali je, na našu veliku žalost, prošao bez kiše. Gotovo je nemoguće razumjeti naše patnje od žeđi. Proveli smo noć bez sna, mučeni žeđom i strahom pred morskim psima.

3. kolovoza.
- Nikakve nade, da ćemo se spasiti. Jedrenjak se već tako nagnuo, da uopće nismo više mogli stajati na palubi. Požurili smo se, da osiguramo vino i kornjačino meso, da nam ne propadne, ako se prevrnemo. Izvukli smo dva klina i sjekirom ih zabili koje dvije stope iznad vode sa strane privjetrine, nedaleko kobilice broda, jer smo ležali gotovo već sasvim na boku.
Za te klinove svezali smo hranu, jer je tu bila sigurnija, nego prije, ispod lanca. Cijeli dan smo strahovito trpjeli od žeđi - nije bilo nikakve prilike za kupanje, jer nas morski psi nisu ni načas ostavljali. Nismo mogli ni spavati.

4. kolovoza.
- Malo pred zoru opazismo, da se trup prevrće, te se spremismo, da spriječimo najgore.
Trup se okretao ispočetka polagano i postepeno, pa nam je uspjelo da se uspnemo na uzdignutu stranu - po konopima, kojima smo svezali hranu za klinove. Nismo računali s ubrzanjem okretanja. Trup se stao ponovo okretati tako naglo, da se u taj tren nismo mogli ni po maknuti.
Prije, nego što smo i znali što se događa, bili smo žestoko bačeni u more. Koprcali smo se nekoliko hvati ispod po vršine vode, a tik nad nama bio je golemi trup broda.
Kad sam potonuo, morao sam ispustiti konop, što sam ga držao. Ustanovio sam, da sam pod brodom, pa kako sam bio gotovo sasvim iscrpljen, j edva sam i pokušavao da se spasim, te sam se u nekoliko trenutaka pomirio s mišlju, da ću umrijeti. Ipak sam se i ovaj put prevario.
Nisam uzeo u obzir prirodni odskok trupa. Vrtlog vode, koji je nastao od djelomičnog obratnog okretanja, izbacio me na površinu još snažnije, nego što sam bio uronjen. Kad sam izronio, bio sam, koliko sam mogao ocijeniti, dvadesetak yarda daleko od trupa broda. Jedrenjak je ležao s kobilicom prema gore i silno se ljuljao, a more je sa svih strana bilo veoma uzburkano i puno vrtloga. Nigdje nisam vidio Petersa. Jedna bačva za ulje plivala je nekoliko stopa od mene, a i različiti drugi predmeti s jedrenjaka plutali su naokolo.
Sad sam se bojao samo morskih pasa, za koje sam znao da su u blizini. Da mi se ne približe, lupao sam rukama i nogama po vodi okruživši se pjenom, i plivao prema trupu broda.
Samo tome mogu, nema sumnje, zahvaliti svoj spas. More je, naime, prije nego se brod prevrnuo, bilo tako puno nemani, da sam se zacijelo morao plivajući sukobiti s kojim morskim psom. Ipak sam srećom stigao čitav do boka broda. Toliko sam oslabio od teškog napora, da mi bez Petersove pravodobne pomoći ne bi uspjelo uspeti se na brod. Peters se, na moju veliku radost, pojavio (uspeo se na kobilicu s protivne strane trupa) i bacio mi kraj konopa, koji je bio svezan za klin.
Tek što smo izmaknuli toj opasnosti, morali smo obratiti pozornost na drugu strašnu pogibelj, koja nam je prijetila glad. Svu našu zalihu hrane odnijela je voda, koliko god smo se trudili da je osiguramo. Spoznavši, da više nema ni najmanje mogućnosti, da pribavimo novu hranu, obojica smo u očaju glasno zaplakali kao djeca, te nismo ni pokušali da utješimo jedan drugoga. Teško je razumjeti takvu slabost. Onome tko još nikada nije bio u sličnom položaju ona će se svakako činiti neobična, no treba se sjetiti, da je naš duh, zbog duge oskudice i straha, bio tako rastrojen, da nas nitko ne smije prosuđivati kao ostala razumna stvorenja. U kasnijim opasnostima, koje su bile jednake, ako ne i gore, hrabro sam podnosio sve muke, a Pe- ters je, kako će čitalac vidjeti, pokazivao neku stoičku filozofiju, jednako nevjerojatnu, kao što je nevjerojatna ova djetinjasta tromost i slaboumnost - razlika je samo u duševnom raspoloženju.
Prevrnuće jedrenjaka, pa i njegove posljedice - gubitak vina i kornjačina mesa - ne bi zapravo toliko pogoršalo naš položaj, da nismo izgubili i pokrivače, kojima bismo mogli hvatati kišnicu, i vrč, u koji bismo mogli spremiti vodu. Cijeli donji dio broda - dvije do tri stope od ruba do kobilice, pa i sama kobilica - bio je gusto pokriven velikim školjkama, za koje smo ustanovili da su izvrsna i zdrava hrana. Tako se događaj, koji nam se činio tako strašan, pokazao više koristan nego štetan. Otkrio nam je zalihe hrane, koja će nam biti dovoljna za mjesec dana, budemo li je štedljivo trošili, a to je mnogo pridonijelo i našoj udobnosti, jer smo sada bili u znatno manjoj opasnosti nego prije.
Trebalo je, međutim, pribaviti vodu, ali kako? Ta nas je poteškoća učinila slijepima za sve prednosti našega novog stanja. Kako bismo u slučaju kiše bili spremni, skinuli smo košulje, da ih upotrebimo, kao što smo prije upotrebljavali pokrivače - no nismo se nadali, da ćemo, pa ni u najpovoljnijim okolnostima, uhvatiti na taj način više od polovice gilla vode. Cijeli dan nije bilo ni traga oblacima, a muke od žeđi bile su gotovo nepodnošljive. Peters je noću jedva jedan sat spavao nemirnim snom, no ja nisam ni na trenutak sklopio oči.

5. kolovoza.
- Danas je zapuhao ugodan povjetarac i natjerao nas kroz golemu površinu pokrivenu morskom travom, u kojoj smo sretno pronašli jedanaest malih rakova, pa smo si priuštili nekoliko slasnih obroka. Ljuske tih rakova bile su sasvim mekane, te smo ih pojeli čitave. Od njih nismo bili tako žedni kao od školjki. Kako u travi nismo vidjeli ni traga morskim psi ma, usudismo se i okupati. Ostali smo u vodi četiri ili pet sati i znatno utažili žeđ. Veoma smo se dobro osvježili, i tako ugodnije proveli noć. Obojica smo malo spavali.

6. kolovoza.
- Nagla i neprekidna kiša blagoslovila je taj dan. Padala je od podneva do noći. Gorko smo žalili gubitak vrča i boce, jer bismo bili, unatoč nespretnom sredstvu za hvatanje kišnice, napunili barem vrč, ako ne i vrč i bocu. Ovako smo kušali utažiti žeđ izažimajući košulje natopljene vodom, cijedeći u kapima dragocjenu tekućinu u usta. Tako smo proveli cijeli dan.

7. kolovoza.
- Upravo u zoru smo istodobno obojica opazili na istoku jedro, koje je očito plovilo prema nama! Pozdravismo tu divnu sliku slabim, ali dugim i zanosnim krikom, te odmah počesmo davati sve moguće znakove. Mahali smo košuljama, skakali uvis koliko god smo onako oslabljeni mogli, a i vikali smo svom snagom svojih pluća, premda je brod bio udaljen najmanje petnaest milja. Ipak se brod približavao našem trupu. Znali smo, da mora doći do nas, da nas mora opaziti, nastavi li put tim smjerom. Sat kasnije jasno smo vidjeli ljude na palubi. To je bila duga, niska, gizdava škuna s vršnim jedrima, s crnom kuglom na prednjem vršnom jedru i s potpunom posadom. Najednom se prestrašismo, da će nas prepustiti sudbini - koliko god nismo mogli ni zamisliti, da nas nisu opazili. To bi bio čin najvećeg divljaštva, a ipak, koliko se god činilo nevjerojatan, na moru je bio čest u sličnim prilikama. Takva su divljaštva znala izvršiti stvorenja, koja se ubrajaju u ljudski rod141) Mi smo u toj prilici, hvala bogu, bili sretniji, jer smo opazili živahno komešanje na brodu, koji je digao britansku zastavu. Po okretanju k vjetru zaključili smo, da plovi ravno prema nama. Pol sata kasnije bili smo u kabini broda. To je bio brod Jane Guy, koji je, pod zapovjedništvom kapetana Guya, isplovivši iz Liverpoola, plovio u Južno more i Tihi ocean radi lova na tuljane i trgovine.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:28

Слика

XIV
Jane Guy bila je lijepa škuna s vršnim jedrima, nosivosti stotinu i osamdeset tona. Bila je neobično vitkih bokova, a na vjetru pri blagom vremenu jedna od najbržih jedrenjača, što sam ih ikada vidio. Na uzburkanu moru nije bila baš zgodna, a s obzirom na svrhu, kojoj je bila namijenjena, preduboko je gazila. Za takvu su svrhu zgodniji široki brodovi, s razmjerno plićim gazom - recimo, brod od tri stotine do pet stotina tona. Škuna je trebala biti opremljena kao jedrenjak s tri jarbola, i trebala je biti građena različito od običnih brodova na Južnom moru. Svakako i dobro naoružana. Trebala je imati, recimo, deset ili dvanaest kratkih brodskih topova od dvanaest funti i dva ili tri duga, sa širokim mjedenim cijevima, a uz svaki top škrinju za oružje, koja ne propušta vodu. Sidra i čelični konopi trebali bi biti znatno čvršći, nego obično, a, što je najvažnije, posada bi morala biti mnogobrojna i sposobna. Brodu, kakav sam opisao, bila bi potrebna posada od barem pedeset ili šezdeset snažnih momaka. Jane Guy imala je posadu od trideset i pet sposobnih mornara, ne računajući kapetana i poručnika, no nije bila naoružana ni opremljena, kako bi trebalo i kako bi to poželio pomorac, koji poznaje sve poteškoće i opasnosti toga zanimanja.
Kapetan Guy bio je veoma uglađen gospodin i čovjek s velikim iskustvom u trgovini na Jugu, kojoj je posvetio veći dio svoga života, no nedostajalo mu je snage, pa prema tome i poduzetna duha, koji je tu svakako potreban. Bio je suvlasnik broda, kojim je zapovijedao, i bio je ovlašten, da na putovanju po Južnom moru ukrca svaki tovar, koji mu se nađe pri ruci.
Vozio je, kao obično na takvu putovanju, krunice, ogledala, kresiva, sjekire, sjekirice, pile, bradve, blanje, dlijeta, žljebasta dlijeta, svrdla, turpije za kovinu, strugače, velike turpije, čekiće, čavle, noževe, nožice, britve, igle, konac, lončarsku robu, pamuk i druge lične predmete i tričarije.
Škuna je iz Liverpoola isplovila 10. srpnja, dvadeset i petoga prešla je Rakovu obratnicu na 20° zapadne duljine i stigla dvadeset i devetoga na Sjedan od Kapverdskih otoka, gdje je ukrcala sol i druge potrepštine za putovanje. 3. kolovoza napustila je Kapverdske otoke i zaplovila na jugozapad, prema obali Brazilije, te je prešla ekvator između 28° i 30° zapadne duljine. Tim smjerom obično plove brodovi iz Evrope prema Rtu Dobre Nade ili prema Istočnoj Indiji. Tako se brodovi uklanjaju bezvjetrini i jakim protivnim strujama, koje stalno prevladavaju uz obalu Gvineje, a to je napokon, i najkraći put, jer tu uvijek ima zapadnih vjetrova, uz pomoć kojih se dolazi do Rta. Kapetan Guy se namjeravao najprije zaustaviti kod Kerguele- nove zemlje - ne znam zašto. Kad su nas bili pokupili, škuna je prošla kraj Rta St. Roque na 31° zapadne duljine. Prema tome smo ustanovili, da je trup našeg broda plutao od sjevera prema jugu čitavih 25°!
Na palubi Jane Guy postupali su s nama veoma ljubazno, kako je to zahtijevalo naše bijedno stanje. Nekako za četrnaest dana, dok smo uz blagi povjetarac i lijepo vrijeme plovili neprestano prema jugozapadu, Peters i ja sasvim smo se oporavili od posljedica nedavne oskudice i strašnih patnji, te smo se svega sjećali više kao nekoga jezovitog sna, iz kojega smo se sretno probudili, nego prave i gole zbije. Kasnije sam ustanovio, da je obično ta pojava djelomičnog zaborava posljedica naglih prijelaza iz radosti u žalost ili iz žalosti u radost - stupanj zaborava odgovara stupnju razlike u promjeni osjećaja. Ja, na primjer, nikako ne mogu zamisliti punu mjeru bijede, što sam je podnosio u one dane na trupini. Sjećam se događaja, ali ne i osjećaja, što su ih ti događaji izazivali u ono doba. Znam samo to, da sam tada mislio, da ljudska priroda nikako ne bi mogla podnijeti veće patnje.
Putovali smo nekoliko sedmica, a da se nije dogodilo ništa značajnije od slučajnog susreta s nekim kitolovcima. Cesto bismo susreli kojeg crnog ili pravog kita, kako ga nazivaju za razliku od ulješure. Ulješura ima uglavnom južno od dvadeset i pete usporednice. 16. rujna, u blizini Rta Dobre Nade, škuna doživi prvu jaču buru, otkako je isplovila iz Liverpoola. U tom dijelu, no još češće južno i istočno od Rta (mi smo bili zapadno), pomorci se često moraju boriti sa strašnim burama sa sjevera. One uvijek uzburkaju more, a jedna je od njihovih najopasnijih značajki iznenada promjena smjera vjetra. To se obično dogodi, kad bura najsnažnije puše. Jedan trenutak puše pravi orkan sa sjevera ili sjeveroistoka, a onda se najednom iz toga smjera ne javi više ni dašak vjetra, već iznenada neopisivom snagom zapuše s jugozapada.
Svijetla mrlja na jugu siguran je predznak promjene vremena, pa tako brod može poduzeti sve potrebne mjere opreza.
Bilo je oko šest uj, kad je zapuhao vjetar jakim udarcem i, kao obično, sa sjevera. Oko osam vjetar je ojačao i navalio na nas tako golemim valovima, kakvih nikada nisam vidio.
Svaki predmet na brodu bio je osiguran, kako se najbolje moglo, no škuna se strašno naprezala. Pokazala je pritom, kako je loše kakvoće, jer je svaki čas uranjala pramcem i teško se borila sa svakim valom. Naredni bi je val ipak opet zalio. Baš pred zalazak sunca pojavi se na jugozapadu svijetla mrlja, koju smo očekivali, i za jedan sat opazismo, da je malo glavno jedro mlitavo zalepršalo uz jarbol. Dva časa kasnije, usprkos svim mjerama, legli smo kao začarani na bok, a pobješnjela pjena poletje preko nas. Jugozapadnjak je srećom tek jednom zapuhao, pa je uspjelo uspraviti brod bez gubitka križeva. Zatim smo se još nekoliko sati borili s uzburkanim morem, a prema jutru bilo je vrijeme opet gotovo jednako, kao prije bure. Kapetan Guy je rekao, da smo se samo čudom spasili.
13. listopada ugledasmo otok Princa Edwarda na 46° 59' južne širine, 37° 46' istočne duljine. Dva dana kasnije bili smo nedaleko otoka Possession, a tada smo prošli kraj otoka Cro- zet na 42° 59' južne širine, 48° istočne duljine. Osamnaestoga stigosmo do Kerguelenova otoka ili Pustog otoka u južnom Indijskom oceanu, te se usidrismo u Božičnoj luci, u vodi dubokoj četiri hvata.
Taj otok, ili bolje, skup otoka, leži jugoistočno od Rta Dobre Nade. Od toga rta je udaljen gotovo osam stotina liga. Otkrio ga je 1772. Francuz barun de Kergulen ili Kerguelen, koji je mislio, da je taj otok dio nekoga velikog južnog kontinenta, te je tako i izvjestio. To je u ono doba pobudilo prilično zanimanje. Stoga je vlada uzela stvar u ruke, te je naredne godine poslala baruna, da svoje otkriće točno ispita. Tada se otkrila zabluda. Godine 1777. naišao je na isti skup otoka kapetan Cook. On je glavni otok nazvao Pustim otokom. To mu ime izvrsno pristaje, no kad se pomorac približuje tom otoku, čini mu se, da nije tako. Većina brežuljaka pokrivena je, od rujna do ožujka, divnim zelenilom. Uzrok je toj varavoj pojavi neka mala biljka, slična alpskoj saxifragi, koja bujno raste na širokim komadima zemlje, na nekoj vrsti razmrvljenog tresetišta. Osim te biljke na otoku nema ni traga nekom znaku biljnoga svijeta, izuzevši nešto krupne bujne trave u blizini luke, nešto lišaja i grmlja, koje je slično zelju, kad već nosi sjeme, i koje je gorka i ljuta okusa.
Površina otoka je brežuljkasta, no nijedan brežuljak nije visok. Ipak su vrhovi brežuljaka pokriti vječnim snijegom. Na otoku ima nekoliko luka, među kojima je najzgodnija Božična luka. Ta je luka prva po redu na sjeveroistočnoj strani otoka, a do nje se dolazi, kad se uz sj e- vernu obalu oplovi Rt Francois, koji svojim osobitim oblikom služi kao putokaz. Istaknuta točka rta svršava visokom klisurom, u kojoj je široka rupa i čini se kao neki prirodni svod.
Ulaz je na 48° 40' južne širine, 69° 6' istočne duljine. Kad se tuda prođe, dolazi se do dobrog sidrišta, što ga okružuje nekoliko malih otoka, koji su dovoljna zaštita od svih istočnih vjetrova. Krenemo li od tog sidrišta dalje prema istoku, dolazimo u Osin zaljev - u glavni dio luke.
To je mali basen, dubok četiri hvata, s dnom od tvrde gline, a sasvim je opkoljen kopnom.
Brod tu može bez opasnosti ostati, usidren velikim sidrom, i godinu dana. Zapadno, kod ulaza u Osin zaljev, teče na dohvat mali potok s izvrsnom vodom.
Na Kerguelenovu otoku ima još uvijek nekih tuljana s dlakavim krznom, a ima i mnogo tuljana sa surlom, nazvanih morski slon. Ptica ima veoma mnogo. Osobito ima mnogo pingvina, i to iz četiriju različitih vrsta. Najveći je kraljevski pingvin - nazvan tako zbog veličine i lijepa perja. Gornji dio njegova tijela obično je siv, katkada nekako ljubičasto obojen, a donji je dio neopisivo bijel. Glava mu je sjajno, blistavo crna, a takve su mu i noge. Najljg su ipak dvije široke zlatne trake perja, koje idu od glave do grudi. Kljun mu je dug i ružičast ili skrle- tno crven. Te ptice hodaju uspravno i dostojanstveno. Glavu nose visoko, krila su im spuštena uz tijelo, kao ruke, a rep im strši od tijela usporedno s nogama. Stoga su veoma slični ljudskim stvorovima, pa će njihova pojava na prvi pogled ili u sumrak lako zavarati gledaoca. Kraljevski pingvini, što smo ih vidjeli na Kerguelenovu otoku, veći su od guske. Još ima maka- ronskih pingvina, magarećih pingvina i društvenih pingvina. Ti su pingvini mnogo manji, perje im nije tako lijepo, a i inače se razlikuju jedni od drugih.
Osim pingvina ima mnogo i drugih ptica. Treba spomenuti morske kokoši, modre zovoje, patke, portegmontske kokoši, kukmaste kormorane, golube, morske lastavice, morske galebove, burnice, velike zovoje i, napokon, albatrose.
Veliki zovoj velik je kao obični albatros i mesožder je. Cesto ga nazivaju i kostolomac ili morski orao. To su veoma neoprezne ptice. Kad su dobro skuhane, tečna su hrana. Cesto lete nad površinom vode sasvim raširenih krila, te se čini, da uopće ne miču krilima.
Albatros je jedna od najvećih i najdivnijih ptica Južnog mora. To je vrst galeba. Svoj plijen hvata u letu. Nikada ne dolazi na kopno, osim da snese jaja. Između te ptice i pingvina postoji neobično prijateljstvo. Gnijezda grade zajedno. Albatrosovo je smješteno u sredini između četiriju pingvinskih gnijezda. Pomorci nazivaju skupove takvih gnijezda gnjezdištem.
Ta su gnjezdišta opisana u mnogim knjigama, no ima čitalaca, koji zacijelo nisu još čitali te opise, pa ću ja nešto reći o pingvinu i albatrosu, o njihovu načinu građenja gnijezda i o njihovu životu.
Kad dođe doba ležanja na jajima, ptice se skupe u velikim jatima, te se čini, da se nekoliko dana dogovaraju. Napokon se daju na posao. Izaberu ravan komad tla, dosta širok, obično površinu od tri do četiri acra, što bliže moru, ali ipak dosta udaljenu, da ih more ne bi preplavilo. Kod izbora mjesta odlučuje ravnina površine. Mjesto mora biti što manje zakrčeno kamenjem. Kad je to pitanje riješeno, ptice u isti mah i nekako jednodušno matematskom točnošću nacrtaju četverokut ili pačetvorinu - prema tome, kako bolje odgovara prirodi tla, i dovoljno veliku, da se unutar nje lako mogu smjestiti sve udružene ptice, ali ni jedna više - vjerojatno zato, da se tu ne bi smjestile ostale ptice, koje nisu sudjelovale u građenju gnjezdišta.
Jedna strana omeđenog tla ide usporedo s rubom vode, a otvorena je za ulazak i izlazak.
Kad su tako utvrđene granice gnjezdišta, prostor se očisti od svih otpadaka i smeća. Ptice odnesu kamen po kamen izvan granica, poslažu to kamenje tik uz granicu i tako s tri kopnene strane podignu zid. S unutarnje strane uza zid načine savršeno ravan i gladak put, širok šest do osam stopa, koji vodi oko cijelog gnjezdišta, i služi kao javno šetalište.
Tada podijele cijelu površinu u jednake male četverokute. To načine tako, da sagrade uske, veoma glatke puteljke, koji u pravim kutovima vode po cijelom gnjezdišta. Na svakom raskršću tih puteljaka sagrade po jedno albatrosovo gnijezdo, a u sredini svakoga četverokuta sagrade pingvinovo. Tako je svaki pingvin opkoljen sa četiri albatrosa, a svaki albatros istim brojem pingvina. Pingvinovo gnijezdo sasvim je plitka rupa u zemlji, tek tolika, da spriječi, da se pingvinovo jedino jaje ne otkotrlja. Albatrosovo gnijezdo nije tako jednostavno. To je brežuljak visok jednu stopu, a u promjeru dvije. Taj brežuljak načinjen je od zemlje, morske trave i školjaka, a albatros se ugnijezdi na njegovu vrhu.
Ptice se posebno brinu, da im gnijezda nikada ne budu prazna, ni za vrijeme ležanja, ni dok mladi nisu dovoljno snažni, da se uzmognu sami brinuti za sebe. Dok je mužjak odsutan pribavljajući hranu, u gnijezdu je ženka, i tek kad se vrati njezin drug, ona izlijeće. Jaja nikad nisu nepokrivena - dok je jedna ptica izvan gnijezda, druga leži na jajima. Ta je mjera potrebna, jer se stanovnici gnjezdišta ne skanjuju da jedan drugome svakom prilikom ukradu jaja.
Premda u mnogim gnjezdištima žive jedino pingvini i albatrosi, ipak ima gnjezdišta, u kojima ima i različitih morskih ptica s jednakim pravima. Te ptice smjeste svoja gnijezda tamo, gdje nađu mjesta, no nikad se ne uguraju među gnijezda brojnije vrste ptica. Iz daljine je takvo gnjezdište neobično. Zračni prostor iznad takvih naselja sav je ispunjen mnogobrojnim albatrosima (među kojima ima i manjih ptica), koji neprekidno lebde nad gnjezdištem, odlije- ću i vraćaju se kući. Istodobno gomila pingvina prolazi uskim puteljcima. Oni stupaju poput vojnika, ili šeću po glavnom šetalištu, koje okružuje gnjezdište. Ukratko, kako god promatrali taj prostor, moramo se diviti razumu tih pernatih stvorova, koji u svakom pogledu podsjećaju na dobro uređeno ljudsko društvo.
Sutradan, nakon našeg dolaska u Božičnu luku, uzeo je prvi poručnik, g. Patterson, čamac i (makar još nije bilo doba za to) pošao u potragu za tuljanima. Kapetan se, s nekim svojim mladim rođakom, iskrcao na zapadnom, pustom dijelu otoka, jer je trebao obaviti neki meni nepoznat posao. Kapetan Guy uzeo je sa sobom bocu, u kojoj je bilo zapečaćeno pismo, i pošao prema jednom od najviših vrhunaca na otoku. Vjerojatno je htio ostaviti to pismo na nekoj uzvisini, za neki drugi brod, koji je tu imao kasnije pristati. Cim su nam oni nestali s vida, nastavili smo (Peters i ja bili smo u poručnikovu čamcu) plovidbu oko otoka, tražeći tuljane.
Tim smo se poslom bavili tri sedmice. Veoma smo pozorno ispitivali svaki kutić ne samo Kerguelenove zemlje, već i nekoliko malih otoka u blizini. Sav nam je trud bio gotovo bezuspješan. Vidjeli smo mnogo krznatih tuljana, no bili su tako plašljivi, da smo se dočepali samo tri stotine i pedeset koža. Bilo je mnogo i morskih slonova, osobito na zapadnoj obali otoka, no ubili smo ih jedva dvadeset. Na manjim otocima našli smo dosta tuljana, no nismo ih dirali. Vratili smo se jedanaestoga na škunu. Tu smo našli kapetana Guya i njegova sinovca, koji su nam priopćili veoma loših stvari o otoku. To je najpustiji i najneplodniji kraj na svijetu.
Oni su na otoku ostali dvije noći, i to zbog nekog nesporazuma - drugi poručnik nije na vrijeme poslao po njih čun sa škune.
XV
Dvanaestoga isplovismo iz Božične luke prema zapadu, istim putem kojim smo došli. S lijeva nam je bio Marionov otok, jedan iz skupa Crozet. Zatim smo prošli kraj otoka Princa Edwarda, ostavivši ga također s lijeve strane. Tada smo zakrenuli malo prema sjeveru, te smo za petnaest dana stigli do skupa otoka Tristan d' Acunha na 38° 8' južne širine, 12° 8' zapadne duljine.
Taj skup, koji je danas dobro poznat i koji se sastoji od tri okrugla otoka, otkrili su Portugalci, a zatim su ga pohodili Nizozemci (1634) i Francuzi (1767). Ta tri otoka čine zajedno trokut, a udaljeni su jedan od drugoga desetak milja, te se između njih otvara lijep, širok prolaz. Površina tih otoka veoma je brdovita, osobito na Tristanu d'Acunha. To je najveći otok u skupu. Obodnica mu je petnaest milja, a tako je visok, da se pri lijepu vremenu vidi s udaljenosti od osamdeset ili devedeset milja. Jedan dio kopna sa sjeverne strane diže se strmo uz more više od tisuću stopa. Na toj visini širi se visoravan gotovo do sredine otoka, a s te visoravni diže se veoma visoki čunj, poput cunja na Teneriffi. Donja polovica cunja pokrivena je prilično visokim stablima, a gornji dio je goli kamen, obično zastrt oblacima i veći dio godine pod snijegom. Oko otoka nema pličina ni drugih opasnosti. Obale su strme, a voda duboka.
Na sjeverozapadu je zaljev sa žalom od crna pijeska, gdje lako mogu pristati čamci, ako puše južnjak. Tu ima u izobilju izvrsne vode. Udicom se može loviti bakalar i druga riba.
Drugi otok po veličini je najzapadniji u skupu. Zove se Nepristupačni otok. Leži na 37° 17'južne širine, 12" 24' zapadne duljine. Obodnica mu je sedam ili osam milja, a obala je sa svih strana strašno strma. Najveći dio otoka sasvim je ravan, a cijela je površina neplodna.
Samo na sjevernoj strani ima nešto kržljava grmlja.
Otok Slavuja najmanji je i najjužniji, a leži na 37° 26' južne širine, 12° 12' zapadne duljine. Na njegovoj južnoj strani visoko strše krševiti otočići, a ima ih nekoliko i sa sjeveroistočne strane. Tlo je neravno i pusto, a duboka dolina presijeca otok u dva dijela.
U određeno doba godine ima na obalama tih otoka dugogrivih tuljana, morskih slonova, tuljana krznaša i mnogih različitih morskih ptica. U blizini ima i mnogo kitova. Područje je prikladno za lov na te životinje, pa su ljudi marljivo pohađali te otoke. Najprije su dolazili Nizozemci i Francuzi. Godine 1790. bio je na Tristanu d'Acunha kapetan Patten s brodom Industtj iz Philadelphije. On je ondje ostao oko sedam mjeseci (od kolovoza 1790. do travnja 1791.) loveći tuljane. Za to vrijeme sakupio je ništa manje nego pet tisuća šest stotina koža, te je pripovijedao, da bi za tri sedmice bez poteškoća mogao uljem nakrcati i kakav veliki brod.
Kad je došao onamo, nije našao nikakvih četveronožaca, osim nekoliko divljih koza. Danas otok obiluje svim našim najvrednijim domaćim životinjama, koje su pomalo doveli pomorci.
Mislim da je kratko vrijeme nakon kapetana Pattena pohodio otoke kapetana Colquhoun s američkim jedrenjakom Betsey i da se zaustavio, radi vode, kod najvećeg otoka. On je tu zasadio luk, krumpir, zelje i mnogo drugog povrća, kojeg na otoku ima i danas.
Godine 1811. pošao je na Tristan neki kapetan Haywood s Nereusom On je tamo zatekao tri Američanina, koji su na otoku prerađivali tuljanske kože i ulje. Jedan od njih, Jonathan Lambert, rekao je, daje on vladar te zemlje. Iskrčio je i obradio oko šest acra zemlje i trudio se da uzgoji kavovac i šećernu trsku, kojom ga je opskrbio američki poslanik u Rio de Janeiro.
Ta je naseobina međutim napuštena, a otok je godine 1817. zaposjela britanska vlada, poslavši ovamo jedinicu vojske s Rta Dobre Nade. Ni ti vojnici nisu ostali dugo, jer je Britanija napustila posjed. Tada su se, neovisno od vlade, naselile ovdje dvije ili tri engleske obitelji. 25. ožujka 1824. stigao je ovamo kapetan Jeffrey s brodom Benvick, na putu iz Londona u Van Diemenovu zemlju. On je tu našao nekog Engleza, imenom Glass, bivšeg podčasnika britanskog topništva. Taj je Glass tvrdio, da je on vrhovni upravitelj otoka. Vladao je naseljem od dvadeset i jednoga muškarca i tri žene. Veoma je hvalio zdravu klimu i plodost zemlje. Pučanstvo se, uglavnom, bavilo sakupljanjem tuljanovih koža i ulja od morskih slonova, a trgovali su s Rtom Dobre Nade, jer je Glass imao malu škunu. U doba našeg dolaska Glass je još uvijek upravljao otokom, no njegova se mala zajednica povećala.
Na Tristanu je bilo pedeset i šest osoba, a na Otoku Slavuja malo naselje od sedam ljudi.
Opskrbili smo se bez poteškoća svakovrsnom hranom, koju smo trebali - bilo je u izobilju ovaca, svinja, goveda, kunića, peradi, koza, različitih riba i povrća. Usidrili smo se blizu velikog otoka, u vodi dubokoj osamnaest hvati, te smo mogli zgodno ukrcati sve što smo htjeli.
Kapetan Guy kupio je od Glassa i pet stotina tuljanovih koža i nešto slonove kosti. Ostali smo na otoku oko sedam dana, za koje su vrijeme prevladavali sjeverni i zapadni vjetrovi, a vrijeme je bilo nekako neodređeno. 5. studenoga otplovili smo prema jugozapadu, namjeravajući da potražimo skup otoka, nazvanih Auroras. Neki su držali, da tih otoka uopće nema.
Tvrdi se, da je te otoke još 1762. otkrio zapovjednik broda Aurora. Godine 1790. prošao je upravo između njih kako sam tvrdi, kapetan Manuel de Ovarvido na brodu Princess. Taj brod je pripadao Kraljevskom filipinskom društvu. Godine 1794. pošla je španjolska korveta Atrevida sa zadatkom, da utvrdi točan položaj tih otoka. U časopisu Kraljevskog hidrografs- kog društva u Madridu g. 1809. taj je pohod opisan ovako: „Korveta. Atrevida izvršila je, u vremenu od 21. do 27. siječnja, u neposrednoj blizini, sva potrebna promatranja, te je krono- metrom izmjerila razliku duljine između tih otoka i luke Soledad na otocima Manilas. Tu su tri otoka. Gotovo su na istom meridijanu. Srednji je otok prilično nizak, a ostala dva mogu se vidjeti iz udaljenosti od devet liga.“ Prema promatranjima, koja su izvršena s palube Atrevida, točan je položaj otoka ovaj: najsjeverniji leži na 52° 37' 24" južne širine" 47° 43' 15" zapadne duljine, srednji na 53° 2' 40" južne širine, 47° 55' 15"zapadne duljine, a najjužniji na 53° 15'22" južne širine, 47° 57' 15" zapadne duljine.
27. siječnja 1820. pošao je, iz Staten Landa, kapetan britanske mornarice James Weddel također u potragu za otocima Auroras. On izvješćuje, daje najtočnije pretražio ne samo točke, što ih je naveo zapovjednik Atrevide, već daje pretražio i okolicu tih točaka, no da nije otkrio ni traga kopnu. Ti protuslovni izvještaji potaknuli su druge pomorce, da pođu u potragu za tim otocima. I začudo, dok su jedni preplovili svaku stopu mora, a da ih nisu našli, ima ih dosta, koji tvrde, da su ih vidjeli i da su čak bili sasvim blizu njihovih obala. Kapetan Guy je namjeravao na svaki način riješiti to toliko raspravljano pitanje.142)
Nastavili smo plovidbu jugozapadnim smjerom uz promjenljivo vrijeme. Dvadeset i prvoga stigli smo na 53° 15' južne širine, 47° 58' zapadne duljine, to jest u neposrednu blizinu mjesta, koje je zabilježeno kao položaj najjužnijeg otoka u skupu. Nismo opazili ni traga kopnu, pa smo plovili dalje prema zapadu usporedo s 53° južne širine do merdijana na 50° zapadne duljine. Tada smo pošli prema sjeveru usporedo s 52° južne širine, a zatim smo okrenuli, držeći se naše usporednice i merdijana prema istoku. Stigavši istočno do merdijana zapadne obale Georgije, vratili smo se do južne širine, s koje smo bili pošli. Još smo prošli dijagonalno cijeli opisani prostor, neprekidno pregledavajući okolicu s vrha nižeg jarbola, i tri smo sedmice sve točno promatrali. Vrijeme je neprestano bilo lijepo i vedro, bez imalo magle, pa smo se uvjerili, da otocima, ako ih je u tom dijelu ikada i bilo, sada više nema ni traga. Kad sam se vratio kući, saznao sam, da su isti predjel jednako pozorno pretražili 1822. kapetan Johnson, na američkoj škuni Henry, i kapetan Morrell, na američkoj škuni Osa - obojica s istim uspjehom, kao i mi.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:29

Слика

XVI
Prvobitna namjera Kapetana Guya bila je, da riješimo pitanje otočja Auroras i da nastavimo plovidbom kroz Magellanov tjesnac sve do zapadne obale Patagonije. Obavijesti, što ih je međutim dobio na Tristanu dAcunha, utjecale su, da je zaplovio prema jugu, nadajući se, da će nabasati na neke male otoke, koji, kako su mu rekli, leže nekako na 60° južne širine i 41°20' zapadne duljine. U slučaju pak, da ne nađe te otoke, namjeravao je, ako mu dopusti vrijeme, da pođe prema polu. Tako smo 12. prosinca zaplovili u tom smjeru. Osamnaestoga našli smo se otprilike u položaju, koji je bio označio Glass, pa smo tri dana krstarili u tom predjelu, ali nismo našli ni traga otocima, o kojima je on govorio. Budući da je vrijeme bilo neobično lijepo, dvadeset i prvoga zaplovili smo dalje prema jugu, kako bismo doprli što dalje. Prije nego počnem taj dio svojeg izvještaja, treba da ukratko spomenem malobrojne pokušaje, koji su dosada izvršeni, da se dopre do južnoga pola, jer ima čitalaca, koji su poklanjali malo pažnje istraživanju u tih krajeva.
Kapetan Cook prvi je to pokušao. Godine 1772. zaplovio je prema jugu na brodu Resolu- tion, a pratio ga je poručnik Furneaux s broda Adventure. U prosincu je stigao do 58. uspored- nice južne širine i 26° 57' istočne duljine. Tu je naišao na uska ledena polja, debela oko osam ili deset palaca, koja su plovila prema sjeverozapadu i jugozapadu. Taj je led bio tako zbit, da se brod probijao teškom mukom. Kapetan Cook je držao, sudeći po golemim jatima ptica, a i po drugim znakovima, da je u blizini neko kopno. On je nastavio plovidbu prema jugu, premda je vrijeme bilo strahovito hladno, sve dok nije stigao do 64. usporednice, 38° 14' istočne duljine. Tu je pet dana vrijeme bilo blago, uz ugodan povjetarac, premda je toplomjer pokazivao 36 stupnjeva. U siječnju 1773. brod je prešao polarni krug, no dalje nije mogao prodrijeti.
Kad je naime stigao do 67° 15' širine, spriječile su mu napredovanje goleme količine leda, koji se prostirao na južnom obzorju, dokle god je sezalo oko. Led je bio veoma različit - nekoliko milja široke sante leda tvorile su zbito brdo, koje se dizalo osamnaest ili dvadeset stopa iznad vode. Godišnje doba bilo je već poodmaklo, te nije bilo nade, da bi se ta zapreka mogla oploviti. Stoga je kapetan Cook, premda nerado, opet okrenuo prema sjeveru.
U narednom studenome on je obnovio svoja istraživanja u Antarktiku. Na 59° 40' južne širine naišao je na jaku struju, koja ga je nosila prema jugu. U prosincu, kad su brodovi stigli na 67° 31' južne širine i 142° 54' zapadne duljine, studen je bila izvanredna, uz snažne vjetrove i maglu. I tu je bilo mnogo ptica: albatrosa, pingvina, a osobito zavoja. Na 70° 23' južne širine naišli su na neke velike ledene otoke, a malo zatim opaziše na jugu oblake bijele kao snijeg, koji su odavali blizinu ledenih polja. Na 71° 23'južne širine i 106° 54' zapadne duljine pomorce je, kao i prije, zaustavila golema smrznuta površina, koja se protezala po cijelom prostoru južnog obzorja. Sjeverni rub te površine bio je neravan i nabijen oko jednu milju prema jugu, no pojedini komadi leda bili su tako čvrsto spojeni, da se između njih ne bi moglo proći. Poslije toga vidjeli su neku glatku površinu, koja je, napokon, u daljini svršavala divovskim ledenim gorskim lancem. Kapetan Cook je zaključio, da ta golema površina dopire do južnoga pola, ili da je u vezi s nekim kontinentom. G. J. N. Reynolds, kojemu je, uz veliki napor i ustrajnost, uspjelo da se opremi naredna ekspedicija, ovako govori o pokušaju broda Resolution:
„Ne čudimo se, što kapetan Cook nije mogao doprijeti dalje od 71° 10', već smo iznenađeni, što je stigao do te točke na meridijanu 106° 54' zapadne duljine. Palmerova zemlja leži južno od Shetlanda, na 64° širine, i proteže se na jug i zapad dulje, nego što je ijedan pomorac mogao doprijeti. Cook je plovio prema toj zemlji, a led ga je zaustavio. To se mora na toj točki uvijek dogoditi, osobito u tako rano godišnje doba (6. siječnja). Ne bismo se iznenadili, kad bi se dokazalo, da dio opisanih ledenih bregova pripada Palmerovoj zemlji ili nekom drugom dijelu kopna, koje leži još južnije i zapadnije.“
Godine 1803. ruski car Aleksandar po slao je Kreutzensterna i Lisiauskoga, da oplove zemaljsku kuglu. Oni su želeći doprijeti na jug stigli jedva do 59° 58'južne širine, 70° 15' zapadne duljine. Naišli su na jake istočne struje. Vidjeli su mnogo kitova, ali leda uopće nije bilo. O tom putovanju kaže g. Reynolds, da bi Kreutzenstern svakako bio našao led, da je onamo stigao u ranije godišnje doba - jer je već bio ožujak, kad je stigao do navedene širine.
Vjetrovi s juga i zapada, koji su prevladavali, odnijeli su sante leda, uz pomoć struja, u ledeni predjel, što ga omeđuju: Georgija sa sjevera, Sandwichska zemlja i Južni Orkneyji s istoka, a južni Shetlandski otoci sa zapada.
1882. godine dopro je James Weddel, kapetan britanske mornarice, sa dva veoma malena broda, prema jugu dalje, nego ijedan pomorac prije njega, a nije pritom naišao ni na kakve osobite poteškoće. On izvješćuje, da ga je često opkolio led još prije, nego što je stigao do 72. usporednice, no kad je stigao tamo, uopće nije našao led. Kad je stigao do 74° 15'južne širine, nije bilo nikakvih ledenih površina, osim tri ledena otoka. Vidio je doduše golema jata ptica i druge običajne znakove kopna. S jarbola je doduše, južno od Shetlandskih otoka, opažena na jugu neka nepoznata obala, no Weddel odbacuje svaku pomisao, da bi u južnim polarnim krajevima bilo kopna.
11. siječnja 1823. otplovio je kapetan Benjamin Morrell na američkoj škuni Osa iz Ker- guelenove Zemlje, ne bi li prodro što dalje na jug. 1. veljače našao se na 64° 52' južne širine i 118° 27' istočne duljine. Tog je dana u njegovu dnevniku zapisano ovo:
„Vjetar je naskoro ojačao do brzine od jedanaest uzlova, pa smo iskoristili tu priliku i krenuli prema zapadu. Bili smo uvjereni, da dalje od 64° južne širine ima sve manje leda, pa smo krenuli malo prema jugu, dok nismo prešli polarni krug i doprli do 69° 15' istočne duljine. Na toj širini nije bilo nikakvih ledenih polja, a vidjeli smo veoma malo ledenih otoka.“
14. ožujka upisano je još ovo:
„Sad je more sasvim čisto od ledenih polja, a ne vidi se više od nekih dvadesetak ledenih otoka. Toplina zraka i vode barem je za trinaest stupnjeva više (i blaža), nego što smo ustanovili između 60. i 62. južne usporednice. Sad smo na 70° 14'južne širine, i toplina zraka je četrdeset stupnjeva, a toplina vode četrnaest stupnjeva. Na tom položaju ustanovio sam otklon magnetske igle za 14° 27' istočne duljine po azimutu... Nekoliko puta sam na različitim mer- dijanima prešao polarni krug i ustanovio, da su i zrak i voda sve topliji, što sam dalje prodirao iza 65° južne širine. Otklon magnetske igle smanjivao se u istom omjeru. Sjeverno od te širine, recimo između 60° i 65° južne širine, naš je brod, naprotiv, često veoma teško prolazio između golemih i gotovo nebrojenih ledenih otoka. Nekima je od tih otoka obodnica bila jednu do dvije milje, a stršili su iznad površine vode više od pet stotina stopa.“
Nisu imali dosta goriva i vode, bili su i bez potrebnih sprava, a i godišnje je doba bilo po- odmaklo, pa se kapetan Morrell morao vratiti, a da nije ni pokušao doprijeti dalje na zapad, premda je pred njim bilo sasvim čisto more. On je rekao, da bi bio stigao barem do 85. uspo- rednice, ako ne i do samoga pola, da nije bilo onih opravdanih razloga, zbog kojih se morao vratiti. Ja sam malo opširnije iznio njegove misli o tome, kako bi čitalac mogao prosuditi, koliko ih je kasnije potvrdilo moje iskustvo.
Godine 1831. otplovio je kapetan Briscoe, u službi gospode Enderby, vlasnika kitolovca iz Londona, u Južno more na jedrenjaku Lively, u pratnji kutera Tula. 28. veljače, našavši se na 66° 30'južne širine, 47° 13' istočne duljine, opazio je kopno, a „kroz snijeg su se jasno raspoznavali crni vrhovi gorskog lanca, koji se protezao od istoka prema jugoistoku.“ On je ostao u tom kraju čitav naredni mjesec, no nije se mogao, zbog bure, približiti obali više od deset liga. Kad je ustanovio, da zbog godišnjega doba ne može ništa više otkriti, vratio se prema sjeveru, da prezimi u Van Diemenovoj zemlji.
Početkom 1832. opet je krenuo prema jugu, pa je 4. veljače opazio na jugoistoku kopno na 67° 15' južne širine i 69° 29' zapadne duljine. Naskoro je ustanovio, da je to neki otok u blizini kopna, koje je već prije bio otkrio. Dvadeset i prvoga istoga mjeseca uspjelo mu je da se tamo iskrca i da zauzme otok u ime Williama IV. U čast engleske kraljice dao mu je ime Adelaidin otok. Kad su ti podaci bili javljeni Kraljevskom geografskom društvu u Londonu, to je društvo došlo do zaključka, „da je to neprekidni dio kopna, koje se proteže od 47° 30' istočne duljine do 69° 29' zapadne duljine usporedno sa 66° do 67° južne širine.“ S obzirom na taj zaključak g. Reynolds dodaje: „Ne možemo se složiti s tim zaključkom, a ni Briscoeoya otkrića ne opravdavaju takav zaključak. Baš unutar tih granica napredovao je Weddel na jug po merdijanu istočno od Georgije, do Sandwichske zemlje, od južnih Orknevja i Shetlandskih otoka.“ Moje će iskustvo bolje potvrditi netočnost zaključaka Kraljevskog geografskog društva.
To su bili glavni pokušaji, da se dopre što više na jug. Vidjet će se, daje do putovanja Jane Guy preostao još golemi prostor, preko kojeg uopće nitko nije prešao u polarnom krugu.
Pred nama je bilo, dakako, široko polje otkrića, i ja sam s najnapetijim zanimanjem slušao kapetana Guya, kad je izjavio, da je odlučio smiono krenuti prema jugu.
XVII
Napustivši potragu za Glassovim otocima, plovili smo četiri dana prema jugu, no uopće nismo naišli na led. Dvadeset i šestoga o podne stigli smo na 63° 23'južne širine, 21° 25' zapadne duljine. Sad smo ugledali nekoliko golemih ledenih otoka ijedno ledeno polje, koje nije bilo baš veliko. Vjetar je uglavnom puhao s jugoistoka ili sjeveroistoka, no nije bio jak. Kad god je puhao zapadni vjetar, što je malokad bilo, uvijek bi donio kišu. Svakog dana padalo bi nešto snijega. Dvadeset i sedmoga toplomjer je pokazivao trideset i pet stupnjeva.

1. siječnja 1828.
- Toga dana sasvim nas je opkolio led, pa su naši izgledi bili neveseli. Cijelo prijepodne puhao je snažan vjetar sa sjeveroistoka i tjerao velike sante leda, koje su tako jako udarale o krmilo, da smo svi bili zabrinuti zbog posljedica. Predvečer je vjetar još uvijek bijesno puhao.
Jedna se golema santa leda otkinula, pa smo se uz pomoć jedra probili, između manjih santa leda, do otvorena mora. Približujući se otvorenom moru pomalo smo skraćivali jedra, a kad smo napokon bili sigurni, zaplovili smo samo sa skraćenim prednjim jedrom.

2. siječnja.
- Vrijeme je prilično lijepo. O podne smo došli do 69° 10' južne širine, 42° 20' zapadne duljine. Prešli smo polarni krug. Na jugu se opažalo veoma malo leda, premda su iza nas bila velika ledena polja. Upotrebivši veliki željezni lonac od dvadeset galona i konop od dvjesta hvati, načinili smo neku napravu za mjerenje vodene struje. Ustanovili smo, da struja teče prema sjeveru brzinom od oko četvrt milje na sat. Toplina zraka bila je oko trideset i tri stupnja. Tu smo ustanovili otklon magnetske igle 14° 28' prema istoku po azimutu.

5. siječnja.
- Još uvijek plovimo prema jugu bez većih zapreka. Toga jutra ipak nas je, na 73° 15' južne širine, 42° 10' zapadne duljine, opet zaustavila golema površina čvrsta leda. Na jugu smo vidjeli mnogo slobodnog mora, te smo vjerovali, da ćemo doći do njega. Ploveći prema istoku uz rub sante leda, stigli smo napokon do prolaza širokog oko jedne milje, kroz koji smo se o zapadu sunca povukli. Tada smo ušli u more puno ledenih otoka, no bez ledenih polja, pa smo hrabro krenuli dalje. Činilo se, da se studen ne pojačava, premda je često sniježilo, i premda bi od vremena do vremena zapuhao veoma snažan vjetar. Cijeli dan letjela su iznad škune, od jugoistoka prema jugozapadu, velika jata albatrosa.

7. siječnja
- More je još uvijek prilično čisto, pa nema nikakvih poteškoća kod plovidbe. Prema zapadu vidjeli smo nekoliko nevjerojatno visokih santa leda, a poslije podne prošli smo pokraj sante leda, koje je vrhunac stršio najmanje četiri stotine hvati iznad površine mora. Njezin obujam na podnožju bio je vjerojatno tri četvrtine lige. Iz pukotina sa strane sante teklo je nekoliko mlazova vode. Dva dana vidjeli smo taj otok, a tada nam je nestao iz vida - u magli.

10. siječnja.
- Rano ujutro pao je nesretnim slučajem u more jedan čovjek. Bio je to Američanin, imenom Peter Vredenburgh, rodom iz New Yorka, jedan od najboljih članova posade na škuni.
Poskliznula mu se noga, kad je hodao po pramcu, i on je pao između dvije sante leda, te se više nije pojavio. O podne bili smo na 78° 30'južne širine, 40° 15' zapadne duljine. Sad je studen bila strahovita, a vjetar s tučom neprekidno je udarao sa sjevera i istoka. U tom smo smjeru vidjeli još nekoliko golemih santa leda, a cijelo istočno obzorje kao da bijaše zakrčeno ledenim poljima, koja su se nizala jedno povrh drugoga. Navečer je pokraj nas plovilo naplav- ljeno drvlje, a mnoštvo ptica prelijetalo je iznad nas. U jatu je bilo zovoja, albatrosa i nekih velikih ptica sa sjajnim modrim perjem. Tu je otklon magnetske igle po azimutu bio manji nego kad smo prešli polarni krug.

12. siječnja.
- Opet se činilo neizvjesno, da li ćemo se probiti prema jugu, jer u smjeru pola nismo vidjeli ništa drugo do naoko beskrajnog polja leda, s pozadinom golemih isprekidanih ledenih bregova, koji su se prijeteći dizali jedan povrh drugoga. Plovili smo prema zapadu sve do četrnaestoga, nadajući se, da ćemo naći neki prolaz.

14. siječnja.
- Toga jutra stigli smo do zapadnoga ruba polja, koje nam je stajalo na putu. Mi smo ga oplovili i ušli u otvoreno more, u kojem nije bilo ni mrvice leda. Spustivši napravu za mjerenje do dubine od dvije stotine hvati, ustanovili smo, da neka struja teče prema jugu brzinom od pola milje na sat. Toplina zraka bila je četrdeset i dva stupnja, a vode trideset i četiri stupnja. Do šesnaestoga plovili smo bez ikakva prekida prema jugu, a tada smo oko podne stigli do 18° 21' južne širine, 42° zapadne duljine. Tu smo opet spustili napravu za mjerenje i ustanovili, da struja još uvijek teče prema jugu, no brzina joj je tri četvrtine milje na sat. Otklon magnetske igle po azimutu smanjio se a zrak bijaše blag, topao i ugodan. Toplomjer je pok a- zivao pedeset i jedan stupanj. U to vrijeme nismo opazili ni komadić leda. Svi smo se nadali, da ćemo doprijeti do pola.

17. siječnja.
- Taj dan bio je pun događaja. Iznad nas je preletjelo, prema jugu, golemo mnoštvo ptica, te smo s palube poubijali nekoliko njih. Jedna od tih ptica, neka vrst nesita, bila je izvrsna za jelo. Oko podne ugledali smo s vrha jarbola, na lijevo od pramca, malu santu leda, na kojoj je bila, kako se činilo, neka velika životinja. Kako je vrijeme bilo lijepo i gotovo bez vjetra, kapetan Guy zapovjedi, da se spuste dva čamca, da izvide stvar. Dirk Peters i ja pošli smo s poručnikom u većem čamcu. Kad smo stigli do sante, opazismo, da na njoj stoji divovski polarni medvjed, vjerojatno najveći od te vrste. Bili smo dobro naoružani, pa smo ga bez razmišljanja odmah napali. Ispalili smo brzo nekoliko hitaca u glavu i tijelo, od kojih je većina očito pogodila cilj. Neman se nije nimalo uplašila, već se sa sante bacila u vodu, te je otvorenih ralja zaplivala prema čamcu, u kojem smo bili Peters i ja. Taj nas je neočekivani obrat zbunio. Nitko nije bio spreman da ponovo odapne, i medvjedu je uspjelo da prebaci polovicu svojega golemog tijela preko ruba čamca. Jednoga je mornara dohvatio po križima, prije negoli je itko i pokušao da odbije napadaj. U toj krajnjoj opasnosti spasila nas je od propasti samo Peterso- va brzina i okretnost. Skočivši golemoj zvijeri na leđa, on joj jednim udarcem zabode nož u vrat do hrpteničine moždine.
Zvijer se bez otpora sruši mrtva u more i povuče sa sobom Petersa. On naskoro izroni, sveže konopom, koji smo mu bacili, medvjeđu lešinu i vrati se u čamac. Tada smo se u slavlju vratili na škunu, tegleći za sobom svoj plijen. Medvjed je bio dug punih petnaest stopa. Krzno mu je bilo savršeno bijelo, s veoma oštrom i gustom dlakom. Oči su mu bile crvene kao krv i veće, nego oči običnog sjevernog medvjeda. I njuška mu je bila oblija, više nalik na buldogo- vu njušku. Meso je bilo mekano, no veoma gorko i ribljeg okusa. Ipak su ga ljudi lakomo pojeli, čak su i pohvalili izvrsnu hranu.
Jedva smo smjestili svoj plijen na palubu, kad čovjek s vrha jarbola radosno uskliknu:
- Kopno s desne strane pramca!
Svi skočismo na noge. Kako je zapuhao veoma zgodan povjetarac sa sjeveroistoka, naskoro se približismo obali. Ustanovismo, da je to niski kameni otočić, obodnice oko jedne lige.
Na njemu je rasla samo neka vrsta bodljikave kruške, a inače je bio posve pust. Približavajući se otoku sa sjevera, vidjeli smo neki neobični greben, veoma sličan svežnjevima pamuka svezanima konopom. Zapadno od toga grebena bio je mali zaljev, u kojem smo se lako iskrcali iz svojih čamaca.
U kratkom smo vremenu pregledali cijeli otok, no nismo našli ništa, što bi bilo vrijedno naše pozornosti. Samo smo na južnom dijelu našli, nedaleko obale, komad drva, napola ukopan u hrpu kamenja. Bio je to, kako se činilo, pramac čamca. Na njemu su se vidjeli neki pokušaji rezbarije. Kapetan Guy je tvrdio, da je tu prikazan lik kornjače, no ja nikako nisam mogao opaziti neku sličnost. Osim toga pramca, ako je to doista bio pramac, nismo našli nikakvog drugog znaka, daje ovdje ikada prije bio neki živi stvor. Uz obalu smo gdjegdje našli male sante leda, no nije ih bilo mnogo. Točan položaj tog otočića (što gaje kapetan Guy nazvao Bennetov otočić, u čast drugog suvlasnika škune) je 82° 50'južne širine 42° 20' zapadne duljine.
Doprli smo na jug za osam stupnjeva dalje, nego što je dosada dopro ijedan pomorac, a pred nama je još uvijek bilo otvoreno more. Ustanovili smo i to, da se otklon magnetske igle smanjuje i da zrak i voda postaju u posljednje vrijeme, začudo, sve topliji, Vrijeme je bilo gotovo ugodno. Neprestano je puhao blagi povjetarac u sjevernom smjeru. Nebo je obično bilo vedro, tek se na južnom obzorju katkada pojavljivala rijetka para - no to bi uvijek potrajalo tek kratko vrijeme. Prijetile su nam samo dvije poteškoće: nismo imali dosta goriva, a kod nekih članova posade pokazali su se znakovi skorbuta. Te okolnosti opominjale su kapetana Guya, da je vrijeme povratku, i on je često govorio o tome. Sto se mene tiče, ja sam bio uvjeren, da bismo sadašnjim smjerom naskoro mogli doći do nekoga kopna, a mnogi su znakovi govorili, da ne bismo našli neku neplodnu zemlju, kao na Arktiku; stoga sam navaljivao, da ustraje barem još nekoliko dana i da nastavimo put u istom smjeru. Htio sam iskoristiti priliku, kakve još nikada nije bilo, kako bih riješio veliko pitanje antarktičkoga kontinenta, i priznajem, da sam prezirao strah i strašljive prijedloge kapetanove. Vjerujem, da sam, ne mo- gavši da se svladam, rekao kapetanu i neke nezgodne riječi, no čini se, da su ga upravo te rij e- či navele, da nastavimo putovanje. Pa premda ne mogu a da ne požalim nesretne i krvave događaje, koji su bili posljedica mojega savjeta, ipak sam donekle i zadovoljan, što sam upravo ja pomogao, iako samo posredno, da se znanosti otkrila najuzbudljivija tajna, koja je ikada zaokupljala pozornost učenjaka.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:29

Слика


XVIII
18. siječnja.
- Toga jutra143 krenuli smo, po jednako lijepom vremenu, dalje prema jugu. More je bilo sasvim mirno, a zrak bijaše razmjerno topao. Duvao je sjeveroistočnjak, a temperatura vode bila je pedeset i tri stupnja. Opet smo ispitali smjer struje. Pomoću konopa od stotinu i pedeset hvati ustanovili smo, da struja teče prema polu stalnom brzinom od jedne milje na sat. Taj stalni smjer vjetra i struje prema jugu bio je povod, da su se neki na škuni zamislili, pa i uzbudili, a jasno sam opazio, da i kapetan Guy stoji prilično pod tim dojmom. Kako je on bio strašno osjetljiv, uspjelo mi je ipak da ismijavanjem razbijem njegovu zabrinutost. Otklon magnetske igle bio je sada sasvim neznatan. U toku dana vidjeli smo nekoliko velikih pravih kitova, a nebrojena jata albatrosa preletjela su iznad broda. Iz vode smo izvukli neki grm pun crvenih bobica, sličnih glogu, i strvinu neke neobične kopnene životinje. Bila je duga tri stope, a visoka samo šest palaca. Imala je četiri veoma kratke noge, a na šapama bili su joj dugi čapor- ci sjajno skrletne boje, slične boji koralja. Tijelo joj je bilo pokriveno glatkom svilenom, sasvim bijelom dlakom. Rep joj je bio šiljast kao u štakora, a dug oko stopu i pol. Glava joj je bila kao u mačke, samo što su joj uši bile preklopljene kao u psa. Zubi su bili jednako sjajno skrletni kao i čaporci.

19. siječnja.
- Danas, kad smo stigli na 83° 20' južne širine, 43° 5' zapadne duljine (more je bilo neobično tamne boje), opet smo s vrha jarbola ugledali kopno, te smo, nakon točnog ispitivanja, ustanovili, da je to skup nekih velikih otoka. Obala je bila strma, a unutrašnjost otoka činila nam se šumovitom. Tome smo se silno obradovali. Po prilici četiri sata pošto smo prvi put ugledali to kopno, spustili smo sidro jednu ligu od obale, u vodi dubokoj deset hvati, jer nam je jako udaranje valova o obalu priječilo da se više približimo. Tada smo spustili dva najveća čamca. Dobro naoružana četa (u kojoj smo bili Peters i ja) krene, da istraži, ima li neki prolaz među grebenima, koji su, kako se činilo, opkoljavali otok. Nakon nekoga vremena pronađosmo prolaz, kroz koji smo i prošli. Najednom ugledasmo četiri velika čuna, koji su se otiskivali s obale. Bili su puni očito dobro naoružanih ljudi. Počekali smo, da nam se približe, a kako su veoma brzo plovili, brzo su nam se primaknuli na domet glasa. Kapetan Gyu je tada digao bijeli rupčić svezan o veslo. Stranci se zaustaviše i počeše brzo i glasno nešto nerazumljivo brbljati, uzvikujući od vremena na vrijeme neke riječi, od kojih smo razabrali Anamoo-moo! i Lama-Lama! Tako su vikali najmanje pol sata, za koje vrijeme smo ih mogli dobro promotriti.
U ona četiri čuna - od kojih je svaki bio oko pedeset stopa dug i pet širok - bilo je ukupno stotinu i deset divljaka. Bili su obična stasa, kao u Evropljana, tek mišićaviji i jači. Put im je bila crna poput ugljena, a kosa duga, gusta i vunasta. Bili su odjeveni u dugodlako svileno krzno nepoznate crne životinje, vješto skrojeno. Dlaka krzna bila je okrenuta prema unutra, osim oko vrata, zapešća i gležanja. Oružje su im bile uglavnom toljage od tamnog, očito veoma teškog drva. Opazismo i nekoliko kopalja sa šiljcima od kremena i nekoliko praćaka.
Dno čunova bilo je puno crnoga kamenja veličine većega jajeta.
Dovršivši onim brbljanjem svoje bodrenje (jer je ono brbljanje očito imalo tu svrhu), jedan od njih, vjerojatno poglavica, stane na pramac svojega čuna i pokaže nam znakovima, da se približimo. Učinili smo se, da to nismo razumjeli, jer smo držali, da je pametnije ostati po mogućnosti u nekoj udaljenosti. Ta bilo ih je četverostruko više od nas. Tada je poglavica zapovjedio, da tri čuna ostanu na mjestu, a on se sa svojim primakao k nama. Cim je stigao, skočio je u najveći od naših čamaca i sjeo kraj kapetana Guya. Pokazujući prstom na škunu ponavljao je riječi:
- Anamoo-moo! Lama-Lama!
Tada krenusmo prema brodu, a za nama u maloj udaljenosti i ona četiri čuna.
Kad smo stigli do broda, poglavica pokaže znakove velikog čuđenja i radosti. Pljeskao je rukama, udarao se po bedrima i prsima i bučno se smijao. Njegovi ljudi pridružiše se toj veselosti, pa je nekoliko časova galama bila upravo zaglušna. Kad se napokon buka smirila, kapetan Guy zapovjedi, da se za svaki slučaj dignu čamci, te razjasni poglavici (naskoro ustanovi- smo, da mu je ime Too-wit), da ne može pustiti na palubu više od dvadeset njegovih ljudi u isto vrijeme. Činilo se, da je poglavica bio s tim sasvim sporazuman, pa je nešto doviknuo čunovima. Tada se približio jedan čun. Drugi su ostali udaljeni pedesetak yarda. Zatim je došlo na brod dvadeset divljaka. Počeli su lutati po palubi i penjati se po oputi. Ukratko, veoma su radoznalo pregledali svaki predmet.
Bilo je očito, da još nikada nisu vidjeli bijelaca - po njihovu izrazu lica zaključili smo, da se zgražaju. Vjerovali su, da je Jane živi stvor. Izgledalo je, da se boje, da je ne bi ozlijedili šiljcima koplja, pa su ih brižno okrenuli. Naše ljude veoma je zabavljalo Too-witovo vladanje.
Kuhar je nedaleko kuhinje cijepao neko drvo i slučajno sjekirom prilično duboko zasjekao u palubu. Poglavica je odmah priskočio, grubo odgurnuo kuhara u stranu, i napola cvileći, napola urlajući, počeo davati znakove suosjećanja sa stradanjem škune, treptajući i gladeći trag udarca sjekire rukom i polijevajući ga morskom vodom iz kablića, koji je nedaleko stajao.
Nitko od nas nije očekivao toliko neznanje, a ja sam čak mislio, daje to vladanje nekako i hinjeno.
Kad su posjetioci donekle udovoljili svojoj radoznalosti na gornjem dijelu broda, pustis- mo ih dolje, gdje je njihovo začuđenje prešlo sve granice. Bilo je prejako, da bi ga mogli iskazati riječima, pa su šutke lutali brodom prekidajući šutnju tihim usklicima. Mnogo su mozgali o oružju, koje smo im dali, da ga po volji razgledavaju i ispituju. Ne vjerujem, da su i naslutili njegovu pravu svrhu. Držali su ga valjda za idole videći, kako mi s oružjem brižno postupamo i kako ih pozorno promatramo, dok ga drže u rukama. Pred velikim topovima njihovo se divljenje podvostručilo. Prilazili su k topovima s očitim znakovima najdubljeg poštovanja i stra- hopočitanja, no suzdržali su svoju želju, da ih potanko pregledaju. U kabini su bila dva velika ogledala, i tu je njihovo začuđenje doseglo vrhunac. Too-wit im se prvi približio. Stajao je u sredini kabine, okrenut licem prema jednom, a leđima prema drugom ogledalu, i nije ih odmah opazio. Kad je slučajno podigao oči i ugledao u ogledalu sebe, pomislih, da će divljak poludjeti. Brzo se okrenuo, da pobjegne, no s druge je strane ponovo ugledao sebe! Uplaših se, da će odmah umrijeti. Nikako ga nismo mogli navesti, da ponovo pogleda u ogledalo. Bacio se na pod, lice je pokrio rukama i tako ležao, dok ga nismo odvukli na palubu.
Svi su divljaci redom, dvadesetorica po dvadesetorica, pregledali brod, a Too-wit je cijelo vrijeme ostao na palubi. Nismo opazili, da bi ti ljudi bili skloni krađi. Nakon njihova odlaska nije nam nedostajao nijedan predmet. Za vrijeme svojega pohoda vladali su se veoma prijateljski, no ipak je u njihovu držanju bilo nešto, što nikako nismo mogli razumjeti. Nismo ih, primjerice, mogli navesti, da se približe nekim sasvim bezazlenim predmetima, kao što su jedra, jaje, otvorena knjiga ili lonac s brašnom. Htjeli smo saznati, imaju li predmeta, koje bi rado zamijenili, no nismo se mogli sporazumjeti. Ipak smo saznali - a to nas je veoma iznenadilo - da otoci obiluju velikim kornjačama s Gallapagosa, od kojih smo jednu vidjeli u Too- witovu čunu. U rukama jednog divljaka vidjeli smo i biche de mer, koji ju je sirovu pohlepno jeo. Sve te izuzetnosti - jer bile su izuzetnosti, ako se uzme u obzir stupanj širine - izazvale su u kapetana Guya želju, da pozorno istraži taj kraj. On se nadao, da će od tog otkrića imati koristi. Što se tiče mene, i ja sam htio više saznati o tim otocima, no ipak sam znatno više želio, da bez odgađanja nastavimo putovanje prema jugu. Vrijeme je bilo lijepo, no nismo znali, kako će dugo potrajati. Bili smo već na 84. usporednici, pred nama bijaše otvoreno more, jaka struja vodila je prema jugu, a vjetar bijaše povoljan, pa nisam htio ni čuti, da bismo se zadržali dulje, nego što je najnužnije radi zdravlja posade i da nabavimo dovoljno zalihe goriva i svježe hrane. Predočili kapetanu, da se na tom otočju možemo zadržati i na povratku, da možemo ovdje i prezimiti, ako nam led zakrči put. On je napokon pristao uz moje mišljenje (imao sam, ne znam zašto, mnogo utjecaja na kapetana), pa je na koncu odlučeno, da ćemo - sve da i nađemo biche de mer - ostati ovdje samo sedam dana, da se oporavimo, a tada ćemo krenuti što dalje prema jugu. Spremismo dakle sve što je trebalo, i Jane - pod vodstvom Too- witovim - prođe između grebena i usidri se u nekom krasnom zaljevu s crnim pješčanim dnom, sasvim okruženim kopnom, oko jednu milju od jugoistične obale glavnog otoka, u vodi dubokoj deset hvati. Na kraju toga zaljeva bila su (tako su nam rekli) tri sjajna izvora dobre vode, a u blizini smo vidjeli veliku šumu. Cetiri čuna plovila su za nama u pristojnoj udaljenosti. Too-wit je ostao na brodu, a kad smo bacili sidro, pozvao nas je, da s njim pođemo na obalu i da pohodimo njegovo selo u unutrašnjosti otoka. Kapetan Guy pristade. Deset divljaka zadržasmo na brodu kao taoce, a dvanaest naših ljudi pazilo je na poglavicu. Pobrinusmo se, da se dobro naoružamo, a da pri tom ne pobudimo nikakvu sumnju. Na škuni su topovi bili izvučeni, podigli smo zaštitne mreže, i poduzeli sve druge mjere opreza, da nas ne iznenade.
Prvi poručnik dobio je zapovijed, da za naše odsutnosti nikoga ne pusti na brod. Ne vratimo li se za dvanaest sati, imao je da pošalje u potragu za nama kuter s pokretnim topom.
Stupili smo na tlo. Pri svakom koraku bilo nam je sve jasnije, da smo u zemlji, koja se bitno razlikuje od bilo koje druge zemlje, što su je do tada bili pohodili civilizirani ljudi. Nismo opazili ništa, što bi nam se činilo i malo poznato. Stabla nisu bila slična raslinstvu ni žarkoga, ni umjerenog, ni sjevernog ledenog pojasa, a nisu bila slična ni stablima, što smo ih vidjeli na drugim nižim južnim širinama. I klisure su bile nove po obliku, boji i slojnim naslagama, pa i sami potoci, koliko se god činilo nevjerojatno, tako su malo bili slični potocima u drugom podneblju, da smo se bojali okusiti njihovu vodu. Doista, jedva smo povjerovali, daje to sasvim prirodna voda. Kod nekoga malog potočića, koji je prosjecao naš put (bio je to prvi potočić, na koji smo naišli), Too-wit i njegovi ljudi stadoše, da piju. Nama se voda učinila neobičnom, pa ne htjedosmo da je kušamo držeći, da je zaprljana. Tek nakon nekog vremena razum- jesmo, da su svi potoci na cijelom otočju takvi. U neprilici sam, kako da opišem tu tekućinu, i ne mogu to reći u nekoliko riječi. Voda teče doduše veoma brzo, kao i svaka obična voda niz strminu, a ipak se nikada, osim u slapu, ne čini bistra. Međutim, voda je ipak savršeno bistra, kao svaka voda u vapnencu, a samo je naoko drukčija. Na prvi pogled, osobito ako je strmina bila neznatna, voda se činila, što se gustoće tiče, kao gusta otopina gumiarabike u običnoj vodi, no to je bila najnevažnija od neobičnih kakvoća vode. Voda nije bila bezbojna, a ni inače jednobojna - kad je tekla, činila se purpurna u svim nijansama, kao boje neke osobite vrste svile. Te su promjene u nijansama jednako zaprepastile nas, kao što je ogledalo zaprepastilo Too-wita. Kad smo vodu zagrabili u zdjelu i počekali, da se smiri, opazismo, da se cijela tekućina sastoji od mnogo različitih žila, od kojih je svaka bila druge nijanse. Boje se nisu miješale jedna s drugom; čestice jedne žile savršeno su prianjale, ali uz čestice susjednih žila nisu ni malo prianjale. Kad smo oštricom noža prošli preko tih žila, voda se odmah prelila preko noža, kao i naša, a kad smo nož izvukli iz vode, u njoj je odmah nestao svaki trag noža. Ako smo nožem prošli točno između dviju žila, voda se savršeno razdvajala. Snaga prianjanja bila je za neko vrijeme slabija. Te pojave u vodi bile su prva karika u golemom nizu prividnih čuda, koja su me čekala.
XIX
Nakon gotovo tri sata hoda stigli smo do sela, koje je bilo udaljeno od obale više od devet milja. Put do njega bio je veoma neravan. Dok smo hodali, Too-witova se družba (svih stotina i deset divljaka iz čunova) neprestano povećavala. Kao slučajno pridruživali su nam se na pojedinim zavojima mali skupovi od dva do šest ili sedam ljudi. Činilo se, da u svemu tome ima neke sustavnosti, pa sam počeo pomalo sumnjati. Spomenuo sam to kapetanu Guyu, no bilo je prekasno da se vratimo, pa smo odlučili, da se - radi naše sigurnosti - pričinjamo kao da smo potpuno uvjereni u Too-witove poštene namjere. Budno smo, dakle, motrili sve pokrete divljaka, i nismo dopustili, da nas razdvoje. Tako smo, prolazeći kroz strme gudure, napokon stigli u selo, koje je, bar nam se tako činilo, bilo i jedino naselje na otoku. Cim smo ga ugledali, poglavica stane nešto vikati. Cesto je ponavljao riječ Klock-klock, pa smo mislili, da je to ime sela ili možda uopće naziv za selo.
Nastambe u selu bile su strašno jadne i uopće nisu bile slične ni najpriprostijem boravištu divljačkih plemena, što ih poznaje ljudski rod. Neke nastambe (pripadale su Wampoosima ili Yampoosima, poglavarima zemlje) sastojale su se od stabla odrezanog oko četiri stope iznad korijena. Preko debla bilo je prebačeno široko crno krzno, koje je visjelo u naborima. Ispod toga krzna stanovao je divljak. Druge nastambe bile su od granja s osušenim lišćem na granama. Grane su bile prislonjene u kutu od četrdeset i pet stupnjeva uz hrpu ilovače, koja je bila bezoblično nagomilana do visine od pet ili šest stopa. Bilo je i nastambi, koje su bile obična okomita rupa u zemlji, pokrivena granjem. To je granje trebalo pomaknuti, kad bi stanar ulazio, i opet ga namjestiti, kad bi ušao u stan. Nekoliko nastambi bilo je uređeno pod rašljas- tim granjem. Gornja grana bila je malo narezana, kako bi se mogla svinuti prema dolje, da bolje štiti od nevremena. Nastambe su, međutim, bile većinom male plitke rupe izdubene u okomitim crnim pećinama, kojima je cijelo selo bilo okruženo sa tri strane. Kod ulaza u svaku od tih rupa ležao je maleni kamen, koji bi stanar, kad bi odlazio, brižno prislonio na ulaz. Nisam mogao utvrditi, zašto to čini, jer kamen nije bio dovoljno velik da pokrije ma i trećinu otvora.
Selo, ako ga možemo tako nazvati, ležalo je u dolini. U nj smo mogli ući samo s juga.
Strme pećine, o kojima sam već govorio, priječile su pristup s ostalih strana. Sredinom doline šumio je potok pun onako čarobno obojene vode, kakvu sam već opisao.
Među nastambama opazili smo nekoliko neobičnih domaćih životinja. Najveća od tih životinja bila je slična običnoj svinji - barem po obliku tijela i rilu - no rep joj je bio čupav, a noge vitke kao u antilope. Kretnje su joj bile nespretne i neodlučne, a nikada nisam vidio, da bi i pokušavala potrčati. Opazili smo još nekoliko sličnih životinja, no mnogo duljega tijela i pokrivenih crnom vunom. Bilo je mnogo različite pitome peradi, koja je bila, kako nam se činilo, glavna hrana urođenika. Veoma smo se začudili, kad smo u tom mnoštvu peradi opazili sasvim pitoma, crna albatrosa, koji bi od vremena do vremena odlijetao na more po hranu i opet se vraćao kući, u selo. Kad je trebalo ležati na jajima, odlazio je na nedaleku južnu obalu.
Tamo bi se albatrosima pridružili pingvini, no oni nikad ne bi s albatrosima dolazili u selo. U jatima peradi bilo je pataka, koje su se malo razlikovale od sjevero-američke patke. Bilo je tu i crnih nesita, pa nekih velikih ptica prilično sličnih škanjcu, no te ptice nisu bile mesožderi.
Riba je, čini se, bilo u izobilju. Dok smo bili u pohodima, vidjeli smo mnogo sušenih lososa, bakalara, modrih dupina, skuša, crnih lososa, raža, velikih jegulja, trilja, listova i neobično mnogo drugih vrsta riba. Opazili smo i to, daje većina riba sličila ribama oko otočja Lorda Aucklanda na 51° južne širine. Bilo je mnogo i Gallapagos-kornjača. Vidjeli smo tek malo divljih zvijeri, a nijedna nije bila ni velika ni poznata. Jedna ili dvije strahovite zmije prešle su nam preko puta, no urođenici se na njih nisu gotovo ni osvrnuli, pa smo zaključili, da nisu otrovne.
Kad smo se s Too-witom i njegovom družbom približili selu, došla nam je ususret gomila ljudi. Glasno su klicali ponavljajući razgovjetno samo riječi Anamoo-moo! i Lama-Lama!
Veoma smo se začudili, videći, da su, osim nekoliko iznimaka, svi bili goli. Samo ljudi iz čunova nosili su krzna. Činilo se, da je isto tako bilo i s oružjem, jer gotovo nitko od stanovnika sela nije imao oružja. Bilo je mnogo žena i djece. Žene nisu bile sasvim bez tjelesne ljepote. Bile su vitke, visoke, lijepo razvijene, hod im bijaše dražestan i gibak, što ni u civiliziranom društvu ne susrećemo često. Usnice su im bile, međutim, kao u muškaraca, debele i nezgrapne, pa im se nisu vidjeli zubi, ni kad bi se smijale. Kosa im je bila ljepša, nego u muškaraca. Najviše deset ili dvanaest stanovnika sela bilo je odjeveno kao članovi Too-witove družbe. Nosili su na sebi crna krzna, a bili su i naoružani kopljima i teškim toljagama. Ti su ljudi očito bili ugledniji od ostalih, koji su ih nazivali Wampoo. Stanovali su u palačama od crna krzna. Too-witova nastamba bila je u sredini sela, a bila je veća i nekako bolje načinjena od ostalih. Deblo bijaše odsječeno dvanaest stopa iznad korijena, a na deblu bijaše ostavljeno i nekoliko grana, kako bi bolje držale krzno, da zastor ne leprši oko debla. I pokrov, koji su sačinjavala četiri velika krzna sastavljena drvenim štapićima, bio je na dnu pričvršćen kolči- ćima o zemlju. Na podu bijaše, umjesto saga, prostrto lišće.
Uveli su nas, veoma svečano, u tu kolibu, a za nama se naguralo urođenika, koliko god je stalo. Too-wit je sjeo na lišće i dao nam znak, da i mi sjednemo. Kad smo sjeli, našli smo se u veoma nezgodnom, ako ne i opasnom položaju. Nas dvanaestorica sjedili smo na podu, a oko nas se tako tijesno naguralo četrdesetak divljaka, da u gunguli ne bismo uopće mogli upotrebi- ti oružje, a ni ustati s poda. Gužva nije bila samo u šatoru, već i napolju, gdje je vjerojatno stajalo sve živo sa cijelog otoka, i samo nas je neprekidna vika Too-witova spasila, te nas mnoštvo nije pogazilo. Glavno jamstvo naše sigurnosti bio je Too-wit, pa smo odlučili da se prilijepimo što tješnje uz njega i da odmah pri prvom znaku neprijateljstva žrtvujemo njega.
Kad je nakon dosta poteškoća uspostavljen priličan red, poglavica započe prilično dugačak govor, veoma sličan govoru u čunu samo, što se sada češće čulo Anamoo-moo!, negoli Lama-Lama! Tiho smo saslušali njegov govor, a tada je progovorio kapetan Guy i stao uvj e- ravati poglavicu o vječnom prijateljstvu i dobrim namjerama. Završivši govor poklonio je poglavici nekoliko nizova modrih kuglica i jedan nož. Na naše iznenađenje poglavica je kuglice primio očito prezirno, no s nožem je bio izvanredno zadovoljan, pa je odmah zapovjedio, da donesu objed. Jelo su pružili u šator preko glava gledalaca. Objed se sastojao od crijeva neke nepoznate životinje, vjerojatno onakve tankonoge svinje, kakvih smo vidjeli, kad smo došli u selo. Vidjevši, da smo u neprilici, kako da počnemo, poglavica počne jesti. Proždirao je yard za yardom te zamamne hrane. Zbog očitih znakova pobune naših želudaca Njegovo se veličanstvo jedva manje iznenadilo, negoli onda, kad je vidjelo ogledala. Usprkos tome nismo htjeli da se poslužimo tom poslasticom. Pokušali smo mu razjaniti, da nikako ne možemo jesti, jer smo malo prije odlaska pojeli dobar zajutrak.
Kad je vladar dovršio objed, počeli smo ga na najdomišljatije načine ispitivati o glavnim proizvodima zemlje, i da li bi se koji od proizvoda mogao iskoristiti. Napokon je, čini se, donekle razumio, te nam je ponudio, da će nas odvesti na obalu, gdje ima u izobilju biche de mer (pokazao nam je jedan primjerak te životinje). Bilo nam je drago, što ćemo se riješiti one gužve, pa smo pristali na to, da odmah pođemo. Izišli smo iz šatora, te smo, u pratnji cijeloga sela, pošli za poglavicom na jugoistočnu obalu otoka, gdje je - nedaleko zaljeva - bio usidren naš brod. Tu smo čekali gotovo jo sat, dok je nekoliko divljaka dovezlo četiri čuna. Ukrcali smo se u jedan čun, i tada su nas odvezli uz greben, o kojem sam već govorio, do nekog drugog grebena, gdje smo vidjeli mnogo više biche de mer, nego što ih je i najstariji mornar među nama ikada vidio na otocima, koji su na glasu zbog te trgovačke robe. Neko vrijeme stajali smo na tom grebenu i uvjerili se, da bismo s lakoćom mogli nakrcati i dvanaestak brodova tim životinjama. Zatim su nas odvezli do škune, gdje smo se oprostili od Too-wita, koji nam je obećao, da će nam za dvadeset i četiri sata dovesti pataka i Gallapagos-kornjača, koliko god može stati u njegove čunove. Za sve to vrijeme nismo u vladanju urođenika opazili ništa, što bi moglo pobuditi našu sumnju, izuzmemo li ono sustavno povećanje Too-witove družbe, kad smo išli od škune prema selu.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:30

Слика


XX
Poglavica je održao riječ, pa smo se naskoro opskrbili dovoljnim zalihama dobre hrane.
Kornjače su bile izvrsne, a patke izvanredno mekane, sočne i tečne, uopće znatno bolje od naših najboljih vrsta pernate divljači. Divljaci su osim toga, na našu želju, donijeli goleme količine smeđega celera i trave protiv skorbuta, te pun čun svježih i nešto sušenih riba. Celer je bio veoma tečan, a trava je pomogla našim ljudima, kod kojih su se pojavili znakovi skorbuta. Za kratko vrijeme svi su ozdravili. Imali smo dovoljno i drugih vrsta svježe hrane, primjerice neku vrst školjkaša sličnih jestivoj školjci pučici, no teka ostrige. Bilo je mnogo i rakova kozica, albatrosovih i drugih ptičjih jaja s tamnom ljuskom. Utovarili smo i veliku zalihu svinjskoga mesa. Većini je naših ljudi to meso prijalo, no meni se činilo slično ribljem mesu, a i inače je bilo odvratno. U zamjenu za sve te dobre stvari poklonili smo urođenicima modre staklene kuglice, mjedene stvarce, čavle, noževe i komade crvene tkanine, za koju su se oduševili. Na obali, pod topovima škune, otvorili smo pravo tržište, gdje smo mijenjali robu za robu. Sve se odvijalo pošteno i u redu, čemu se, sudeći po vladanju divljaka u selu Kloc- kklock, nismo nadali.
Ti prijateljski odnosi trajali su nekoliko dana. Cesto su na palubu škune dolazili skupovi urođenika, a naši su ljudi nesmetano odlazili na obalu i u unutrašnjost otoka. Zbog lakoće, kojom bi se brod mogao nakrcati mnoštvom biche de mer, zbog prijateljskog raspoloženja otočana i njihove spremnosti, da nam pomognu u sabiranju tih životinja, kapetan Guy je odlučio da stupi u pregovore s Too-witom, da bi se na obali sagradila prikladna zgrada, u kojoj bi se ta roba sušila u dimu, i da bi on i njegovo pleme sabralo te robe, koliko god uzmognu, dok bismo mi da iskoristimo povoljno vrijeme, nastavili putovanje prema jugu. Kad je to spomenuo poglavici, činilo se, daje poglavica s tim sporazuman. Na zadovoljstvo obiju strana sklopljena je pogodba, prema kojoj ćemo, nakon potrebnih priprema (izbor zgodnog zemljišta, podizanje dijela zgrade, i još neki radovi, za koje je potrebna sva naša posada) nastaviti svoje putovanje, ali ćemo ostaviti na otoku trojicu naših ljudi, da nadziru radove i poučavaju urođenike u sušenju biche de mer. Nagrada će biti obračunana naknadno, prema trudu divljaka za naše odsutnosti, a primat će ugovorenu količinu modrih staklenih kuglica, noževa, crvene tkanine i drugih predmeta, za određenu količinu biche de mer, koja će pri našem povratku biti prerađena.
Moje čitaoce zacijelo će zanimati opis te značajne trgovačke robe i način prerađivanja, pa je najzgodnije, da sada ovdje kažem nešto o tom. U jednom od suvremenih izvještaja o putovanju po Južnom moru ima o tom predmetu ovaj opširni zapis:
„To je mekušac iz Indijskog mora, koji je u trgovini poznat pod francuskim imenom Bou- che de mer (morska poslastica)“. Ako se ne varam, slavni ga je Cuvier nazvao gasteropeda pulmonifera. Ima ga u izobilju na obalama otoka u Tihom oceanu, a osobito se lovi za kinesko tržište, gdje za nj plaćaju velike svote, možda iste kao i za glasovita jestiva ptičja gnijezda. Ta su gnijezda vjerojatno načinjena od želatinozne tvari, što je neka posebna vrst lastavice vadi iz tijela mekušaca. Ti mekušci nemaju ni ljuske, ni nogu, ni bilo kakvih istaknutih dijelova, osim ulaznog i izlaznog otvora, no oni svojim rastezljivim tijelom, kao gusjenice ili crvi, gmižu u plitkoj vodi. Tu ih može opaziti lastavica, koja onda u mekanu životinju zarine svoj oštri kljun i iščupa nešto ljepljive i vlaknaste tvari, pa je, kad se osuši, ugradi u čvrste zidove svojega gnijezda. Odatle i naziv gasteropeda pulmonifera.
Mekušac je duguljast, a veličina mu varira - dugačak je tri do osamnaest palaca, no vidio sam primjeraka dugačkih i malone dvije stope. Ti su primjerci bili gotovo okrugli, malo plosnati s one strane, koja je okrenuta prema morskom dnu, debeli jedan do dva palca. U određeno godišnje doba plivaju ti mekušci u plitkoj vodi udvoje, vjerojatno radi parenja. Kad je sunce najtoplije i kad voda bude sasvim mlaka, oni se približe obali. Cesto se nađu u tako plitkoj vodi, da za vrijeme oseke ostanu na suhu, izloženi sunčanom žaru. Oni ne legu mlade u plitkoj vodi, jer tamo nikada nismo vidjeli njihovo potomstvo, a kad dolaze iz duboke vode, već su sasvim odrasli. Hrane se uglavnom koraljnim životinjicama.
Biche de mer se obično lovi u dubini od tri do četiri stope. Kad ga izvuku na obalu, razrezu ga nožem na jednom kraju. Rez mora biti dug jedan palac ili više, prema veličini odnosnoga mekušaca. Kroz taj otvor istisnu utrobu. (Ti su mekušci veoma slični drugim malim stanovnicima dubina.) Zatim se životinju opere i skuha, no ne smije se kuhati ni previše ni premalo. Tada mekušce valja zakopati u zemlju na četiri sata. onda ih opet malo prokuhati, pa osušiti na vatri ili na suncu. Životinje, koje su sušene na suncu, u većoj su cijeni, no sušenje na dimu tridesetorostruko je brže. Kad se dobro osuše, možemo ih, bez opasnosti da će se kvariti, držati i po dvije ili tri godine na suhu mjestu. Ipak ih treba pregledati svakih nekoliko mjeseci, recimo četiri puta na godinu da se ne bi pokvarile od vlage.
Kao što je prije spomenuto, Kinezi cijene biche de mer kao osobitu raskoš i vjeruju, da ta hrana neobično jača i uzdržava tijelo, te da obnavlja snagu nakon neumjerene razbludnosti.
Roba prve vrste u visokoj je cijeni. U Kantonu plaćaju devedeset dolara za svežanj. Za robu druge vrste plaćaju sedamdeset i pet dolara po svežnju, treća stoji pedeset dolara, četvrta trideset, peta dvadeset, šesta dvanaest, sedma osam, osma šest, a deveta četiri dolara po svežnju,' no s jeftinijim vrstama često će se više zaraditi u Manili, Singapuru i Bataviji.“
Kad smo se tako o svemu sporazumjeli, odmah smo pošli na kopno, da sve pripremimo za gradnju zgrade i da očistimo zemljište. Izabrali smo širok ravan prostor nedaleko istočne obale zaljeva, jer je ondje bilo dosta drva i vode i jer nije bio udaljen od grebena, na kojemu se moglo loviti biche de mer. Svi smo se zdušno dali na posao, te smo naskoro, na veliko čudo divljaka, srušili potrebna stabla i priredili drvenu građu. Za dva ili tri dana toliko smo uznapredovali, da smo ostatak posla mogli povjeriti trojici ljudi, koji su imali ostati na otoku. To su bili John Carson, Alfred Harris i Peterson (mislim, da su svi bili iz Londona), koji su se sami bili prijavili za tu službu.
Koncem mjeseca bili smo sasvim spremni za odlazak. Obećali smo da ćemo prije odlaska još jednom pohoditi selo, a i Too-wit je tako tvrdoglavo zahtijevao, da održimo to obećanje, da smo mislili, da ne bi bilo zgodno, da ga uvrijedimo. Mislim, da tada nitko od nas nije ni najmanje sumnjao u iskrenost divljaka. Svi su se oni vladali veoma pristojno, najspremnije su nam pomagali, davali nam svoje proizvode, često i besplatno, a nikad nisu ništa ukrali, premda su, kad bismo im štogod poklonili, svojom radošću očito pokazivali, kako visoko cijene takve predmete. Žene su bile osobito uslužne, pa bismo zbog svega toga morali biti najsum- njičaviji ljudi na svijetu, kad bismo i pomislili, da bi ti ljudi uopće mogli biti himbeni. Naskoro se ipak pokazalo, daje ta srdačnost bila samo posljedica dobro promišljene namjere, da nas unište, i da su ti otočani, koje smo tako cijenili, bili najbarbarskiji, najlukaviji i najkrvoločniji lupeži na svijetu.
1. veljače pošli smo na kopno, da pohodimo selo. Nismo sumnjali u divljake, ali ipak smo poduzeli sve mjere opreza. Šestoricu naših ljudi ostavismo na škudi. Dobili su upute, da ne smiju dopustiti, da se ijedan divljak za naše odsutnosti pod bilo kakvim izgovorom približi brodu, i da cijelo vrijeme moraju biti na palubi. Bile su podignute zaštitne mreže, topovi su bili nabiti sačmom i nabojima za karteče, a pokretni topovi puščanim nabojima. Brod je bio usidren oko milju od obale, pa se nijedan čun nije mogao približiti, a da ne bude opažen i izložen vatri iz naših pokretnih topova.
Budući da je šest ljudi ostalo na brodu, naša je četa, koja je pošla na kopno, brojila ukupno trideset i dvije osobe. Svi smo bili do zubi naoružani mušketama, pištoljima i mornarskim sabljama. Osim toga svaki je imao dug mornarski nož, sličan lovačkom nožu, koji se mnogo upotrebljava u zapadnom i južnom dijelu naše zemlje. Kad smo se iskrcali, dočekalo nas je stotinu ratnika u crnim krznima, koji će nas pratiti na našem putu. Iznenadismo se, međutim, kad smo opazili, da su svi nenaoružani; upitasmo Too-wita, što to znači, a on je odgovorio samo: Mattee non we pa pa si, što je značilo, da ne treba oružja, kad su svi braća. Uzeli smo dakle stvar s dobre strane i pošli.
Prošli smo izvor i potok, o kojem sam već govorio, i ušli u usku guduru, koja je vodila kroz klanac steatitskih brežuljaka, među kojima je ležalo selo. Gudura je bila puna pećina i neravna, te smo se tuda i prvi put mučno penjali prema Klock-klocku. Citava gudura bila je duga oko podrug milje, možda i dvije. Vijugala se u svim smjerovima između brežuljaka (vjerojatno je u davno vrijeme nastala kao korito neke bujice), te je gotovo svakih dvadeset yardi oštro zakretala. Strane gudure dizale su se u cijeloj njenoj duljini okomito sedamdeset ili osamdeset stopa, a na nekim su mjestima bile tako visoke, daje danje svijetlo jedva prodiralo u prolaz. Prolaz bijaše širok oko četrdeset stopa, ali se mjestimice tako sužavao, da usporedo nije moglo prolaziti više od pet ili šest ljudi. Ukratko, nije moglo biti boljeg mjesta za zasjedu, pa smo, dakako, čim smo ušli u guduru, svi opipali oružje. Kad pomislim, kako smo bili nečuveno ludi, čini mi se neobično, da smo se tek tako predali u ruke nepoznatim divljacima i dopustili im, da u toj guduri stupaju i pred nama i iza nas. Taj smo način hodanja slijepo prihvatili, uzdajući se nerazumno u svoju snagu, u nenaoružanog Too-wita i njegove ljude, u djelovanje naših pušaka (koje urođenici nisu poznavali), a još više u prijateljstvo tih podmuklih lupeža. Petorica ili šestorica tih razbojnika išli su sprijeda, kao da nam pokazuju put, uklanjajući s puta veće kamenje i otpatke. Iza njih je išla naša četa. Stupali smo tijesno jedni uz drugog pazeći, da se ne odijelimo. Iza nas hodala je glavnina divljaka u neobičnom redu i pristojno.
Dirk Peters, neki Wilson Allen i ja išli smo s desne strane. Usput smo promatrali neobične slojeve i naslage u strminama iznad nas. Opazili smo neku pukotinu u glatkoj klisuri. Bila je dovoljno široka, da bi u nju mogao lako ući jedan čovjek. Pružala se ravno osamnaest ili dvadeset stopa, a onda je zakretala ukoso lijevo. Otvor bijaše visok šesnaest do sedamnaest stopa.
U pukotini su rasla dva tri zakržljala grma s nekim plodom sličnim lješnjaku. Zaželjeh da to pogledam izbliza, pa se za tren uvukoh u pukotinu i ubrah pet ili šest lješnjaka, koje sam mogao dohvatiti, a zatim se opet spremih za povratak. Okrenuvši se opazih, da su Peters i Allen pošli za mnom. Rekoh im, neka se vrate, jer nije bilo mjesta za dvojicu, i da ću im ja dati od svojih lješnjaka. Oni se okrenuše i stadoše se spuštati. Allen je došao do otvora pukotine. Iznenada osjetih potres, kakav još nikada nisam osjetio, te pomislih, ako sam uopće bio sposoban misliti, da se cijela zemaljska kugla raspuknula, i da je došao dan opće propasti.
XXI
Čim sam se osvijestio, ustanovih, da sam se gotovo ugušio i da ležim u potpunom mraku pod čitavom hrpom rahle zemlje, koja je još uvijek sa svih strana padala na mene kao da će me sasvim zatrpati. Ta me misao strašno uplaši, te krajnjim naporom pokušah ustati, što mi napokon uspije. Nekoliko trenutaka stajao sam nepomično želeći ustanoviti, što mi se dogodilo i gdje sam. Tik svojega uha začuh teško stenjanje, a zatim mukli Petersov glas; zvao me u pomoć. Pomakoh se jedan ili dva koraka naprijed, te se spotakoh o glavu i ramena svojega druga, koji je bio, kako sam naskoro ustanovio, napola zatrpan hrpom rahle zemlje, te se očajno naprezao da se iskopa. Stadoh svom snagom divlje kopati zemlju oko njega, te ga napokon i iskopah.
Kad smo se toliko oporavili od straha i iznenađenja, da smo mogli razumno razgovarati, zaključismo, da su stijene pukotine, u koju smo ušli, srušile zbog nekog prirodnog potresa ili možda zbog vlastite težine, te da smo prema tome živi pokopani i zauvijek propali. Dugo smo nepomično ležali, smrtno prestrašeni i očajni. Taj osjećaj ne može nitko ni zamisliti, tko sam nije bio u sličnom položaju. Uvjeren sam, da nikakav događaj ne može jače izazvati duševnu i tjelesnu klonulost, nego kad je čovjek živ zakopan. Crna tama, koja okružuje žrtvu, strahoviti pritisak na pluća, pa jezovita izvjesnost, da nema nikakve nade u spas, i da se jedino možemo nadati smrti - sve to ispunjuje ljudsko srce nepodnosivom stravom, koja se ne da ni zamisliti.
Napokon predloži Peters, da pokušamo utvrditi veličinu naše nesreće i opipom ustanoviti oblik naše tamnice, premda je gotovo nemoguće, rekao je, da ima neki izlaz, kroz koji bismo se mogli spasiti. U meni se odmah probudi nada, te pokušah probiti put kroz rahlu zemlju.
Tek što zakoraknuh, spazih tračak svijetla, koji me odmah uvjeri, da ne ćemo umrijeti od ugušenja. Malo se ohrabrismo. Popesmo se preko hrpe zemlje, te počesmo napredovati prema svijetlu. Osjećali smo, da nestaje onog strašnog pritiska na pluća, koji nas je mučio. Naskoro smo počeli razlikovati i predmete oko sebe, a zatim smo otkrili, da se nalazimo nedaleko mjesta, gdje je pukotina skretala ulijevo. Još malo napora, pa stigosmo do zavoja, gdje opazi- smo, na svoju veliku radost, neku dugu pukotinu, koja se širila visoko prema gore, uglavnom u kutu od oko četrdeset i pet stupnjeva. Katkada još i strmije. Nismo mogli pogledom obuhvatiti čitav otvor, no sudeći po količini svijetla, koje je prodiralo kroz otvor, bili smo uvjereni, da ćemo na vrhu (ako uzmognemo nekako doći do vrha) naći prolaz na slobodan zrak.
Tada mi pade na um, da smo trojica ušli iz gudure u pukotinu, i da još ne znamo, što je s našim drugom Allenom. Odmah odlučismo da se vratimo i da ga potražimo. Nakon duga traženja i uz opasnost, da će nas zemlja ponovo zatrpati, Peters napokon poviče, da je naišao na nogu našega druga, no da je njegovo tijelo tako duboko pod zemljom, daje nemoguće iskopati ga. Ustanovih, daje to, nažalost, istina, i daje čovjek, dakako, već davno mrtav. Tužna srca ostavismo lešinu i opet se počesmo probijati prema zavoju.
Širina te pukotine bila je jedva tolika, da smo stali u nju. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, da prodremo prema gore, počesmo opet očajavati. Prije sam spomenuo, da se lanac brežuljka kroz koji vodi gudura, sastoji od nekoga mekanog kamena, sličnog steatitu. Stijene raspukline, kroz koju smo se pokušali uspeti, bile su od istoga kamena, a bile su tako skliske od vlage, da smo jedva našli oslonac za nogu, pa i na najmanje strmom dijelu. Na nekim mjestima, gdje je uspon bio gotovo okomit, bilo je, dakako, još teže. Neko smo vrijeme mislili, da je nemoguće svladati zapreke. Ipak smo se trgnuli iz očaja. Lovačkim noževima urezivali smo stepenice u mekanom kamenu i penjali se uz životnu opasnost do malih izbočina od škriljevca, koje su stršile iz zemlje, te smo napokon stigli do neke prirodne ravne plohe, s koje se vidio komadić modra neba iznad gusto pošumljene ravnice. Kad smo sada, dakako s olakšanjem, pogledali prolaz, kroz koji smo prošli, vidjeli smo po stijenama, da je nastao tek nedavno, pa smo zaključili, da nam je potres, koji nas je zatrpao, istodobno otvorio i ovaj prolaz.
Tako smo bili iscrpljeni od napora i slabi, da smo jedva mogli stajati na nogama i govoriti; stoga Peters predloži, da pokuša dozvati u pomoć drugove hicima iz pištolja, koje su nam ostale za pojasima (muškete i mornarski noževi propali su nam na dnu ponora u rahloj zemlji).
Kasnije su događaji dokazali, da bismo se pokajali, da smo ispalili pištolje, no srećom nismo to učinili, jer sam u taj tren posumnjao u poštenje divljaka, pa nismo htjeli da ih obavijestimo o našoj blizini.
Odmarasmo se gotovo čitav sat, a zatim se počesmo polagano uspinjati iz pukotine. Bili smo prevalili tek malen dio puta, kad opet začusmo strahovitu tutnjavu. Napokon stigosmo na neko mjesto, koje bismo mogli nazvati površinom tla. Otkad smo naime pošli s one ravne plohe, naš je put prema gore prolazio kroz svodove visokih klisura i zelenila. Dovukosmo se veoma oprezno do nekog uskog otvora, kroz koji smo jasno vidjeli okolicu, i u času otkrismo jezovitu tajnu potresa.
Mjesto, s kojega smo ugledali okolicu, bilo je nedaleko vrha najviše glavice u nizu steatitskih brežuljaka. Gudura, u koju je bila ušla naša četa od trideset i dva čovjeka, protezala se oko pedeset stopa lijevo od nas. U dubini od najmanje stotinu yarda korito gudure bilo je puno zemlje i kamenja: više od milijun tona zemlje i kamenja bilo je srušeno na umjetni način.
Sredstva, kojima je srušena ta golema količina, bila su jednostavna. Još su se uvijek vidjeli tragovi toga zločinačkog djela. Na više mjesta uzduž istočne strane gudure (mi smo sada bili na zapadnoj strani) vidjeli smo drvene kolce zabijene u zemlju. Na tim mjestima zemlja nije popustila, no uzduž čitave strmine, s koje se srušilo kamenje i zemlja, jasno su se vidjeli tragovi u zemlji slični rupama pri potkopavanju klisura. To je dokazivalo, da su i tu bili zabijeni kolci, slični onima, što smo ih vidjeli. Tragovi su se opažali u duljini od kojih tri stotine stopa, po jedna rupa na svaki yard, desetak stopa iza ruba ponora. Za kolce na brežuljku bili su još uvijek svezani konopi spleteni od vinove loze, pa nam je bilo jasno, da su i za ostale kolce bili svezani takvi konopi. Već sam govorio o neobičnim naslagama tih steatitskih brežuljaka. Moj opis uske i duboke pukotine, kroz koju smo se spasili iz groba, još bolje razjašnjuje prirodu tih naslaga. Naslage leže tako, da se zemlja pri svakom, pa i prirodnom potresu, mora raspucati u okomitim, usporednim slojevima ili brazdama, a jednaki se uspjeh mora postići i sasvim čednim umjetnim potresom. Nema sumnje, da je niz kolaca izazvao djelomični prolom tla, a divljaci su, potežući za kraj onih konopa (konopi su bili svezani za vrhove kolaca i vodili preko ruba klisure), snagom poluge, odvalili na dani znak čitav gornji sloj brežuljka u guduru.
Sad nam sudbina naših bijednih drugova nije više bila neizvjesna. Samo nas dvojica izmakli smo toj strahovitoj smrti. Bili smo jedini živi bijelci na otoku.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:30

Слика


XXII
Naš nam se položaj sada učinio gotovo jednako strašan kao i tada, kad smo mislili, da smo zauvijek živi zakopani. Nije bilo nikakve nade. Bili smo uvjereni, da će nas divljaci poubijati ili da će nas zadržati kao zarobljenike. Mogli bismo se, dakako, neko vrijeme sakrivati među brežuljcima ili u pukotini, iz koje smo upravo izišli, no napokon bismo poginuli od studeni i gladi u dugoj polarnoj zimi, ili bi nas ipak otkrili.
Činilo nam se, da čitav otok vrvi divljacima. Mnoštvo ih je dolazilo, kako smo opazili, na splavima s nekih otoka na jugu, zacijelo s namjerom, da pomognu zauzeti i opljačkati Jane.
Brod je još uvijek mirno ležao usidren u zaljevu, a oni na brodu očito nisu ni slutili opasnost, koja ih čeka. Da smo sada mogli biti s njima, da im pomognemo pri bijegu, ili da s njima po- ginemo u pokušaju obrane! Nije bilo mogućnosti, da ih upozorimo na opasnost, a da ne upropastimo sebe - a nije se ni činilo, da bi od upozorenja bilo ikakve koristi. Hitac iz pištolja bio bi možda dovoljan, da ih obavijesti, da se dogodilo neko zlo, no ta im obavijest ipak ne bi mogla reći, daje jedina mogućnost spasa u tom, da odmah isplove iz luke - ne bi im mogla reći, da ih više ne veže poštenje, da ostanu u zaljevu, jer su njihovi drugovi mrtvi. Kad bi i čuli hitoni se ne bi mogli bolje pripremiti za obranu od neprijatelja, koji priprema napadaj.
Hitac bi, dakle, mogao da donese samo zlo, pa smo, dobro razmislivši, odustali od toga.
Najbliža nam je bila pomisao, da pojurimo prema brodu, da dohvatimo jedan od četiri čuna, koji su ležali u dnu zaljeva, i da se pokušamo probiti na palubu. Naskoro uvidjesmo, da nema nikakve nade, da bi takav očajnički pothvat donio uspjeh. Kao što sam već rekao, otok je vrvio urođenicima, koji su se šuljali po grmlju i obroncima brežuljaka, kao da se skrivaju, da ih ne bi opazili sa škune. U našoj neposrednoj blizini, zaposjevši jedini put, kojim bismo mogli stići na obalu, nalazila se cijela četa ratnika u crnom krznu pod zapovjedništvom Too- witovim. Oni su vjerojatno čekali pojačanje, pa da zatim navale na Jane. I čunovi, koji su ležali na dnu zaljeva, bili su već krcati divljacima. Oni su doduše bili nenaoružani, no oružje im je zacijelo bilo na dohvat. Stoga smo morali, i protiv volje ostati u svojem skrovištu i kao obični gledaoci promatrati boj, koji će začas planuti.
Nakon nekih pola sata vidjesmo, kako šezdeset ili sedamdeset splavi i plosnatih čamaca s plovcima, punih divljaka, plovi južnim zaljevom luke. Činilo se, da nemaju nikakva oružja, osim kratkih toljaga i kamenja, koje je ležalo na dnu čamaca. Odmah zatim pojavila se, s protivnog kraja, još veća četa naoružana sličnim oružjem. Sad su se urođenici, dojurivši iz grmlja u zaljev, ukrcali na čunove, pa su se brzo otisnuli, da se pridruže drugim četama. Tako je za kraće vrijeme, nego što je meni trebalo da to ispripovjedim, i kao nekom čarolijom, Jane bila opkoljena golemim mnoštvom opasnih razbojnika, koji su po svoj prilici bili odlučili, daje zauzmu.
Ni časa nije bilo sumnje, da će im to uspjeti. Ona šestorica na brodu, ma koliko odlučno branili brod, nisu mogli da poslužuju sve topove ili da se bilo kako održe u toj strašnoj borbi.
Nisam gotovo mogao ni zamisliti, da bi se oni uopće mogli oduprijeti, a ipak - prevarih se!
Naskoro ih vidjeh kako skaču po konopima i okreću desnu stranu broda prema čunovima, koji su se za to vrijeme približili na domet pištolja, dok su splavi bile udaljene gotovo četvrtinu milje. Ne znam zašto, no najvjerojatnije radi uzbuđenja naših prijatelja, koji su se našli u tako beznadnom položaju, hici nisu imali nikakva učinka. Nijedan čun nije bio pogođen, nijedan divljak ranjen. Hici su bili prekratki, ili su prozujali iznad njihovih glava. Jedini učinak bilo je iznenađenje zbog neočekivanog praska i dima. To iznenađenje bilo je tako snažno, da sam začas pomislio, da će divljaci sasvim odustati od namjere i vratiti se na obalu. Oni bi to vjerojatno bili i učinili, da su naši ljudi u njih ispalili puške. Cunovi su bili blizu, pa puščani hici zacijelo ne bi bili promašili, ili bi time bar spriječili divljake da se još više približe, pa bi dotle mogli ispaliti puške i na divljake u splavima. Umjesto toga oni su dopustili, da se ljudi u čunovima oporave od straha. Vidjevši, da nitko nije ranjen, naši su pojurili na lijevu stranu broda, da dočekaju splavi.
Učinak hitaca, ispaljenih s lijeve strane, bio je strahovit. Hici iz velikih topova sasvim su smrvili sedam ili osam splavi, a poubijali kojih trideset ili četrdeset divljaka. Najmanje stotinu divljaka, većinom teško ranjenih, bačeno je u vodu. Ostali, izvan sebe od straha, počeli su se naglo povlačiti, ni ne pokušavši izvući iz vode osakaćene drugove, koji su plivali na sve strane, vrišćući, urlajući, vičući u pomoć. Taj veliki uspjeh došao je, međutim, prekasno, da bi se naši odani ljudi mogli spasiti. Oko sto i pedeset divljaka iz čunova bilo je već na palubi škune.
Većina se popela po lancima i preko zaštitnih mreža prije, nego što su se naši ljudi mogli primaknuti topovima na lijevoj strani broda. Sad se ništa više nije moglo oduprijeti njihovu životinjskom bijesu. Naši su ljudi za tren oka bili oboreni, svladani, pregaženi i rastrgani u komade.
Kad su to vidjeli divljaci sa splavi, ohrabrili su se, pa su se i oni sjatili radi pljačke. Za pet časova Jane je bila tužna slika pravog pustošenja i silovitog uništavanja. Paluba je bila rasječena i raskomadana. Konopi, jedra i svaki pokretni predmet na palubi, sve bijaše uništeno kao nekom čarolijom. Napokon su trup broda - gurajući ga s krme, tegleći ga čunovima i vukući ga s bokova - dotjerali do obale (lanac sidra se odriješio) i predali ga na milost i nemilost To- o-witu, koji je, kao neki iskusni general, za vrijeme cijelog pothvata bio na sigurnom mjestu na brežuljku. Sada, kad je pobjeda bila izvojevana na njegovo zadovoljstvo, udostojao se dohrliti na obalu sa svojim ratnicima u crnom krznu i sudjelovati u diobi pljačke.
Kad je Too-wit sišao, mi smo mogli izići iz svojega skrovišta i pregledati brežuljak u blizini pukotine. Pedesetak yarda od ulaza opazili smo mali izvor vode, pa smo utažili žeđ, koja nas je mučila. Nedaleko izvora našli smo nekoliko lješnjakovih grmova, o kojima sam prije govorio. Ustanovismo, da su lješnjaci veoma ukusni i da su gotovo jednaka teka kao obični engleski lješnjak. Napunismo šešire, spremismo lješnjake u pukotinu, te pođosmo, da ih još naberemo. Dok smo marljivo brali lješnjake, uzbuni nas neko šuškanje u grmlju. Htjeli smo se već odšuljati u svoje skrovište, kad se neka velika crna ptica, slična bukavcu, nespretno i polagano digne iz grmlja. Bio sam tako iznenađen, da nisam znao što bih, ali Peters se snašao, potrčao je do nje i zgrabio je za vrat prije nego je mogla uteći. Strašno je kriještala i otimala se, pa smo već pomišljali, daje pustimo, jer smo se bojali, da će buka uzbuditi divljake, koji su još uvijek bili u blizini. Napokon je svladasmo udarcem lovačkog noža i ugurasmo je u pukotinu. Bili smo zadovoljni, što smo se opskrbili zalihom hrane za cijelu sedmicu.
Zatim smo opet izišli, da izvidimo okolicu, te smo se usudili djelomice spustiti niz južni obronak brežuljka, no nismo našli nikakve hrane. Sakupivši dovoljno suhih drva, vratili smo se, kad opazimo dva velika skupa urođenika, koji su se vraćali u selo, natovareni opljačkanim predmetima s broda i koji bi nas, prolazeći kraj brežuljka, mogli otkriti.
Najpreča nam je briga bila, da što bolje osiguramo svoje skrovište, pa smo grmljem pokrili otvor kroz koji smo bili, penjući se iz pukotine, ugledali komadić modroga neba. Ostavili smo samo malen otvor, tek toliki da smo mogli vidjeti zaljev, a da nas odozdo ne opaze. Kad smo to učinili, bijasmo zadovoljni svojim sigurnim položajem. Dokle god smo u pukotini, sigurni smo, da nas nitko ne može naći. Nigdje nismo opazili znakova, koji bi kazivali, da su divljaci ikada dolazili u blizinu te rupe. Sjetismo se, međutim, da je ta pukotina nastala tek nedavno, zbog pada suprotne klisure, i da nema nikakva drugog načina, da se do nje dopre.
Ali se uplašismo, da nema nikakve mogućnosti ni da siđemo odatle. Odlučismo da pomno istražimo obroke brežuljaka, čim nam se pruži prilika. Sada smo kroz rupu promatrali kretanje divljaka.
Oni su već sasvim opljačkali naš brod, pa su se spremali da ga zapale. Naskoro opazismo, da se diže jaki dim iz glavnog otvora broda. Malo zatim bukne gusti plamen iz pramnice.
Plamen odmah zahvati oputu, jarbole i ostatke jedra, i vatra se brzo proširi po cijeloj palubi.
Još je uvijek veoma mnogo divljaka ostalo kod broda. Udarali su velikim kamenjem, sjekirama i topovskim kuglama po klinovima i drugim željeznim i bakrenim dijelovima broda. Na obali, u čunovima i na splavima, također u neposrednoj blizini škune, bilo je oko deset tisuća urođenika, ne računajući gomilu, koja je natovarena plijenom išla prema unutrašnj osti otoka i plovila na susjedne otoke. Znali smo, da će biti nesreće, i nismo se prevarili. Najprije se osjetio priličan udarac (jasno smo ga ovdje gore osjetili, kao da nas je lagano udarila struja), premda nismo čuli praska. Divljaci su se očito zaprepastili, te su načas prestali raditi i urlati.
Upravo su htjeli ponovo da počnu, kad iz palube sukne gusti dim, nalik na crn i težak olujni oblak. Tada se, kao iz sredine oblaka, digne visoki mlaz žarkog plamena oko četvrtinu milje visoko, a zatim se vatra najednom raširi uokrug. Cijeli zračni prostor napuni se u trenu divljom zbrkom drva, kovine i ljudskih udova. Napokon se začu tutnjava. Silni potres obojicu nas naglo sruši. Po brežuljcima je odjekivala grmljavina, a gusta kiša najsitnijih dijelova broda padala je na sve strane oko nas.
Opustošenje divljaka bilo je mnogo strasnije, nego što smo očekivali. Oni su sada ubrali obilne plodove svoje izdaje. Barem tisuću ljudi poginulo je od eksplozije i najmanje isto toliko bilo je strašno osakaćeno. Cijela površina zaljeva bijaše posuta tim lupežima, koji su se koprcali i utapljali, a na kopnu je bilo još i gore. Činilo se, da su posve izgubili glavu zbog nenadanog i potpunog poraza, te nisu ni nastojali da drugima pomognu. Napokon opazismo, da se njihovo vladanje sasvim promijenilo. Iz potpune otupjelosti prešli su najednom u krajnju uzbuđenost i počeli bijesno juriti po obali. Na licima im se odražavala neobična smjesa strave, gnjeva i očite radoznalosti. Trčali su urlajući iz svega glasa:
- Tekeli-li! Tekeli-li!
Tada opazismo, da je jedan veliki skup otišao prema brežuljcima. Ti se ljudi naskoro vra- tiše noseći drvene kolce. Odnesoše ih tamo, gdje je gomila bila najgušća. Sada se gomila razdijelila, pa smo mogli ugledati ono, što ih je tako uzbudilo. Vidjesmo, da na tlu leži nešto bijelo, no nismo odmah mogli razabrati što je. Napokon ustanovismo, daje to strvina one neobične životinje skrletnih zubi i pandža, koju je škuna našla u moru 11. siječnja. Kapetan Guy je spremio strvinu, da ispuni njezino krzno i da ga dopremi u Englesku. Sjećam se, daje kapetan prije dolaska na otok dao neke upute o tome, da su strvinu odnijeli u potpalublje i da su je spremili u neku škrinju. Sad ju je eksplozija izbacila na obalu. Nikako nismo mogli razumjeti, zašto su se divljaci toliko zabrinuli. Stajali su veoma blizu strvine, no nitko, čini se, nije htio da se sasvim približi. Strvinu su pomalo ogradili kolcima koje su zabili naokolo, a kad je to bilo učinjeno, cijela golema rulja pojuri u unutrašnjost otoka glasno urlajući:
- Tekeli-li! Tekeli-li!
XXIII
Nakon toga ostali smo šest ili sedam dana u svojem skloništu. Samo bismo uz najveći oprez katkada izlazili po vodu i lješnjake. Na ravnoj plohi brežuljka načinili smo kolibicu, u kojoj smo uredili ležaje od suhoga lišća, a tri velika kamena služila su nam kao ognjište i stol.
Vatru smo zapalili bez poteškoća. Trljali smo dva komada suhoga drva - jedno meko, a drugo tvrdo. Ptica, što smo je uhvatili, bila je izvrsna, premda ponešto žilava. To nije bila morska kokoš, već neka vrst bukavca sa crnim i sivim perjem i razmjerno veoma malim krilima. Poslije smo u blizini gudure vidjeli tri takve ptice, koje su vjerojatno tražile onu, što smo je uhvatili. One se nisu spustile, pa ih nismo mogli uhvatiti.
Dok je bilo mesa od te ptice, nije nam nedostajalo hrane, no kad smo je pojeli, morali smo tražiti hranu. Lješnjaci nisu mogli utažiti glad. Od njih smo, osim toga, dobivali grčeve u crijevima, a kad bismo ih jeli više, zaboljela bi nas žestoko i glava. Nedaleko obale istočno od brežuljka opazismo nekoliko velikih kornjača. Lako bismo ih uhvatili, da smo mogli do njih a da nas ne opaze urođenici. Stoga odlučismo, da ćemo se pokušati spustiti s brežuljka Spuštali smo se niz južni obronak, koji nam se činio najblaži, no jedva prijeđosmo stotinu yarda (kako smo ocijenili prema udaljenosti glavice brežuljka) kad nas zaustavi neki ogranak gudure, u kojoj su poginuli naši drugovi. Pođosmo dalje rubom oko četvrtinu milje, a tada nas zaustavi neki strmi golemi ponor. Dalje nismo mogli, pa smo se morali vratiti istim putem, kojim smo došli.
Tada krenusmo prema istoku, no uspjeh je bio sasvim jednak. Nakon cijelog sata penjanja, uz opasnost da ćemo slomiti vrat, nađosmo se u nekoj golemoj rupi u crnom granitu, s veoma sitnom prašinom na dnu. Iz rupe je vodio samo jedan put, teški put kojim smo sišli.
Kad smo se opet uspeli tim putem, pokušasmo proći sjevernim rubom brežuljka. Tu smo morali pozorno paziti na svaki svoj pokret, jer nas je i najmanja nerazborita kretnja mogla izložiti pogledima divljaka u selu. Zato smo puzali na rukama i koljenima, a katkada smo se morali i sasvim ispružiti po tlu i tako se provlačiti kroz grmlje. Prođosmo tako tek malen dio puta, kad stigosmo do nekog dubokog ponora, kakav još nismo vidjeli. Ponor je bio vezan s glavnom gudurom. Naš se strah pokazao opravdanim. Bili smo sasvim odsječeni od svijeta u dolini.
Vratismo se u svoje skrovište potpuno iscrpljeni, i bacismo se na ležaje od lišća da prespavamo nekoliko sati.
Nakon toga besplodnog traženja bavili smo se istraživanjem svakoga dijela brežuljka, ne bismo li pronašli način, kako da se spasimo. Ustanovismo, da nema hrane, osim onih škodlj i- vih lješnjaka i neke gorke trave, koja je rasla u malom komadiću zemlje od četiri metara, a koju smo brzo potrošili. 15. veljače, ako se točno sjećam, nije bilo više ni travke, a i lješnjaci su se prorijedili. Naš položaj bio je težak. (Toga dana opazismo na jugu nekoliko golemih trakova sivkaste pare.) Šesnaestoga obiđosmo opet prostor oko našega zatvora, nadajući se, da ćemo možda naći neki izlaz, no bez uspjeha. Spustili smo se i u pukotinu, u kojoj smo bili zatrpani, jedva vjerujući, da ćemo otkriti neki prolaz u glavnu guduru. I tu se razočarasmo.
Našli smo tek jednu mušketu i uzeli je sa sobom.
Sedamnaestoga pođosmo s namjerom, da bolje pregledamo rupu u crnom granitu, u kojoj smo bili, kad smo prvi put tražili izlaz. Sjetili smo se, da smo tek djelomice pregledali neku pukotinu u stijeni, pa je htjedosmo istražiti premda nismo očekivali, da ćemo pronaći neki otvor.
Spustismo se dakle bez velikih poteškoća na dno rupe, pa je stadosmo u miru pregledavati. To je doista bilo sasvim neobično mjesto. Covjek bi jedva povjerovao, da je to djelo prirode. Rupa je, sa svim zavojima, bila duga oko pet stotine yarda. Udaljenost u ravnoj crti od istočnog do zapadnog kraja nije bila veća (kako mi se činilo, jer nisam mogao točno izmjeriti) od četrdeset do pedeset yarda. Pri vrhu rupe - to jest oko stotinu stopa ispod glavice brežuljka - stijene rupe nisu bile jedna drugoj slične i vjerojatno nikad nisu činile neku cjelinu, jer je jedna stijena bila od steatita, a druga od lapora pomiješanog sa zrncima neke kovine. Prosječna širina ili razmak između obje stijene bio je tu oko šezdeset stopa, no činilo se, da nema pravilnih oblika. Kad smo se spustili niže, razmak se, međutim, naglo suzio. Stijene su bile usporedne, premda su i dalje bile nejednaka sastava i nejednaka oblika na površini. Spustivši se do pedeset stopa iznad dna, opazismo savršenu pravilnost. Stijene su bile sasvim jednaka sastava i boje. Bile su od sasvim crna i sjajna granita. Razmak između obje stijene bio je svagdje točno dvadeset yarda. Oblik rupe bit će nam jasniji, ako pogledamo crtež, koji je izrađen na samom mjestu. Srećom sam u dugom nizu pustolovina sačuvao bilježnicu i olovku, koje su zaslužne za beleđenje čitavog red pojedinosti, koje bi inače sigurno bile potisnute iz moga pamćenja.

Crtež br. 1 prikazuje općenite obrise rupe bez manjih udubina u bokovima, kojima su s protivne strane odgovarale jednake izbočine. Dno rupe bilo je pokriveno veoma nježnom prašinom, debelom tri ili četiri palca, ispod koje smo također otkrili crni granit. S desne strane, na nižem dijelu, vidimo na crtežu odvojak malog otvora. To je pukotina, o kojoj sam prije govorio, i koju smo htjeli najpomnije ispitati pri drugom silasku. Uklonivši mnogo grmlja, koje nam je smetalo, i golemu hrpu oštrog kremenog kamenja, koje je nekako bilo slično šiljcima strelica, brzo smo ušli u tu pukotinu. Hrabro smo napredovali, to više, što smo u daljini opazili neko blijedo svijetlo. Napokon se ugurasmo oko trideset stopa duboko u pukotinu i ustanovismo, da je taj otvor nizak i pravilan svod; dno otvora bilo je i ovdje pokriveno sitnom prašinom, kao u glavnoj rupi.

Tada prodre do nas jako svijetlo, i mi se, krenuvši kratkim zavojem, nađosmo u visokoj šupljini, koja se od one, iz koje smo došli, razlikovala samo po duguljastom obliku. (Vidi crtež br. 2.)
Duljina te rupe od otvora a, pa zavojem b do krajnje točke d iznosi pet stotina i pedeset yarda. Kod c otkrismo malen otvor sličan onomu, kroz koji smo izišli iz prve rupe. I taj je otvor bio jednako zakrčen grmljem i hrpom bijelih kremenih šiljaka za strelice. Probivši se kroza nj, ustanovismo, da je dug oko četrdeset stopa i uđosmo u treću rupu. I ta je rupa bila sasvim jednaka prvoj, samo što je bila duguljasta. (Vidi crtež br. 3.)

Treća rupa bila je duga tri stotine i dvadeset yarda. Kod točke a bio je otvor s promjerom od kojih šest stopa. On je u duljini od petnaest stopa ulazio u klisuru, u kojoj je svršavao slojem lapora. Dalje nije bilo nikakve druge rupe, kako smo i očekivali. Kad smo htjeli izići iz te pukotine, u kojoj gotovo nije bilo svijetla, Peters me upozori na niz neobičnih zareza na površini lapora, kojim je svršavao taj slijepi otvor. Uz malo mašte mogao bi čovjek zareze s lijeve strane, ili najsjevernije zareze, smatrati za grubi crtež uspravnog ljudskog lika s ispruženom rukom. Ostali zarezi bili su slični nekim slovima. Peters je ustvrdio, da to i jesu slova. Napokon ga uvjerili, da se vara. Upozorili ga naime na nekoliko velikih komada lapora na podu, koji su se - očito za nekog potresa - otkinuli od stijene, na kojoj smo opazili one zareze. Ti su komadi točno pristajali u rupe zareza. Tako smo ustanovili, da je to prirodna pojava. Crtež br. 4 prikazuje točnu sliku zareza.

Uvjerivši se, da nam te neobične lape ne pružaju nikakvu mogućnost bijega iz našega zatvora, vratismo se utučeni i potišteni na vrhunac našega brežuljka. Narednih dvadeset i četiri sata nije se dogodilo ništa, što bi bilo vrijedno spomena, osim što smo pri pregledavanju tla istočno od treće rupe našli dvije veoma duboke trokutne rupe, kojih su stijene bile također od crna granita. Nije nam se činilo vrijedno truda da pokušamo sići u te rupe, jer su bile, kako se činilo, prirodni okomiti rovovi bez izlaza. Svaka je rupa imala obodnicu od dvadesetak yarda, a njihov oblik i položaj prema trećoj rupi pokazuje crtež br. 5.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:31

Слика


XXIV
20. veljače, ustanovivši, da se više ne možemo hraniti lješnjacima, od kojih smo dobivali tako strašne bolove, odlučismo, da pod svaku cijenu pokušamo sići niz južnu strminu brežuljka. Površina te strmine bila je od najmekšega steatita, premda je bila gotovo sasvim okomita
(dubina je iznosila najmanje stotinu i pedeset stopa) i premda je na nekim mjestima, štoviše, dobivala oblik svoda. Nakon dugoga traženja otkrismo, dvadesetak stopa ispod ruba ponora, uski izbojak. Petersu je uspjelo da skoči na taj izbojak, i to uz pomoć naših džepnih rupčića, što smo ih zajedno svezali. Nešto teže sišao sam i ja. Tada vidjesmo, da bismo se mogli spustiti na onaj način, na koji smo se uspeli iz pukotine, u kojoj smo bili zatrpani - to jest tako, da urežemo noževima stepenice u površini steatita. Teško je opisati strašnu opasnost, koja nam je prijetila kod tog pokušaja, no nije bilo druge, pa se odlučismo na to.
Na izbojku, na kojemu smo stajali, raslo je nekoliko grmova lješnjaka, pa smo za jedan grm svezali kraj našega konopa od rupčića. Drugi kraj zavezali smo oko Petersova pasa, i ja sam ga onda spuštao niz strminu, dokle su dosizali rupčići. Tada je on iskopao duboku rupu u steatitu (oko osam ili deset palaca), a zatim iznad rupe odbio komad stijene nekako u visini od jedne stope, pa je drškom pištolje zabio u stijenu prilično jak klin. Zatim sam ga povukao gore za koje četiri stope, gdje je on opet izrezao rupu i zabio klin, tako da se sada mogao oduprijeti nogama i prihvatiti rukama. Nakon toga sam odvezao rupčiće s grma i dobacio Petersu kraj rupčića, koji je on zavezao za klin kod najgornje rupe. Peters se nato polagano spustio oko tri stope niže - to jest, koliko su dosizali rupčići. Tu je iskopao novu rupu i zabio klin. Zatim se opet digao do rupe, koju je izrezao, prihvativši se rukama o gornji klin. Sad je trebalo odvezati rupčiće s najgornjega klina, kako bi ih mogao privezati o drugi klin. Pokazalo se daje pogriješio, što je pravio rupe u tako velikim razmacima. Ipak je, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, da dohvati uzao (držeći se samo lijevom rukom, dok je desnom odvezivao uzao), napokon prerezao konopac, ostavivši na klinu komadić od šest palaca. Svezavši nato rupčiće za drugi klin, spustio se ispod trećega klina pazeći, da se ne spusti preduboko. Tako se (a to ja nikad ne bih smislio, i sve je zasluga Petersove domišljatosti i odlučnosti) moj drug napokon - uz pomoć izbojaka u stijeni - sretno spustio na dno ponora.
Trebalo je dosta vremena, dok sam skupio hrabrosti, da pođem za njim. Napokon se odlu- čih. Peters je prije silaska skinuo košulju, pa sam od te i svoje košulje načinio konop za spuštanje. Bacivši mušketu, koju smo našli u pukotini, u ponor, privezah konop za grm i brzo se spustih nastojeći odlučnim kretnjama svladati drhtanje. To mi je kod prvih četiri ili pet stepenica prilično uspijevalo, no tada me strašno uzbudi pomisao na golemu visinu, koju moram prijeći, i na nesigurne klinove i rupe u steatitu, koje su mi jedino uporište. Uzalud sam pokušavao da ne mislim na to i da gledam samo u stijenu pred sobom. Što sam se više borio da ne mislim, to su moje predodžbe bile sve strahovitije i sve jasnije. Napokon nastupi onaj strašni sudbonosni čas, koji se pojavljuje u takvim slučajevima, sudbonosni čas, u kojem čovjek unaprijed počinje proživljavati osjećaje, s kojima će padati - počinje zamišljati mučninu, vrtoglavicu i krajnje naprezanje, polunesvjesticu i konačno strahotu strmoglavog padanja. Sve te misli kao da se u trenu pretvoriše u stvarnost. Spopala me strava. Osjetih, kako mi strahovito dršću koljena. Zahvat mojih prstiju doista je pomalo popuštao. U ušima mije zvonilo, te rekoh sam sebi:
- To je moje smrtno zvono!
Tada me obuzme neodoljiva želja, da pogledam dolje. Nisam mogao, nisam htio da gledam u stijenu pred sobom, već pogledah nekako divlje, neopisivo uzbuđen, napola prestravljen, napola potišten, dolje u ponor. Prsti su mi načas grčevito obuhvatili uporište. U tom tr e- nutku nejasno pomislih, kao u magli, na mogućnost spasa, a zatim mi svu dušu proze želja, da padnem. Bijaše to želja, čežnja, neka sasvim neodoljiva strast. Ispustili klin i zateturah, okre- nuvši se napola od ponora. Tada mi se zavrtje u mozgu. U ušima mi prodorno i sablasno zak- rešti neki glas. Tik ispod mene stajaše neki mrki, neprijateljski i mutni lik. Osjećajući kako mi udara srce, udahnuh, potonuh i - zaronih u naručaj onoga lika.
Onesvijestio sam se. Peters me je uhvatio u padu. On me je s dna ponora promatrao. Opazivši daje opasnost blizu, pokušao me ohrabriti na sve moguće načine, no moj a je svijest bila tako zamućena, da nisam ništa čuo i nisam znao, daje uopće što govorio. Napokon se, vidjevši da teturam, brzo popeo prema meni. Stigao je u pravi čas. Da sam pao svom težinom, svakako bi konop od košulja popustio, i ja bih se strmoglavio u ponor. Ovako me Peters polagano spustio, pa sam visio na konopu, dok se nisam osvijestio. Nesvjestica je potrajala petnaest časaka.
Kad sam se osvijestio, sasvim je nestalo straha. Osjećao sam se kao neko novo biće, i uz neznatnu pomoć svojega druga, sretno sam stigao na dno ponora.
Sad smo bili nedaleko gudure, u kojoj su poginuli naši prijatelji. To je bilo južno od mjesta, gdje se srušio brežuljak. Ovdje se činilo neobično divlje, te se sjetih opisa putnika, koji opisuju tužno mjesto, na kojem je stajao srušeni Babilon, a da i ne govorim o ruševinama srušene klisure, koje su sa sjevera činile neurednu pregradu. Površina tla je na sve strane bila posuta golemim humcima, očito ostacima nekih golemih građevina, ma da se svaki pojedini humak nije činio kao umjetna tvorevima. Bilo je mnogo pepela, lave i golemih nepravilnih komada crnoga granita pomiješanih s komadima lapora (i lapor je bio crn, na otoku nismo vidjeli baš ništa, što bi bilo svijetlije boje), a sve je bilo pomiješano sa zrncima kovine. Nije bilo ni traga biljnom svijetu - dokle god je sezao pogled. Vidjesmo nekoliko golemih štipavca i drugih gmazova, kojih nema na tako visokim geografskim širinama.
Kako nam je hrana bila najveća briga, odlučismo poći prema obali, koja je bila udaljena jedva pola milje. Namjeravali smo uhvatiti koju od kornjača, što smo ih opazili iz našega skro- višta na brežuljku. Kročeći oprezno između velikih klisura i humaka, prešli smo oko stotinu yarda. U tom času iskočilo je iz neke spilje na nas pet divljaka. Zakrenuvši oko ugla baciše se na nas i oboriše Petersa toljagom. Cim je pao, svi pojuriše na nj, pa je meni ostalo vremena da se oporavim od iznenađenja. Još sam uvijek imao mušketu, no cijev joj se nešto oštetila, kad sam je bacio niz strminu. Zato sam je odbacio. Oslonio sam se na pištolje, koji su bili brižno sačuvani. Poletjeh na napadače i brzo ispalih iz obiju pištolja. Dva divljaka padnu, a jedan, koji je upravo htio da probode Petersa kopljem, skoči na noge. Sad je moj drug bio oslobođen, pa se nismo više bojali. I on je imao pištolje, no razumno je odustao od toga da ih upotrebi.
Pouzdavao se u svoju golemu snagu, kakve doista nisam nikada vidio. Peters uzme toljagu jednom od mrtvih divljaka i za tren smrska glave trojici preživjelih. Tako zavladasmo bojnim poljem.
To se dogodilo tako brzo, da smo jedva vjerovali, da se uopće nešto i zbilo. Stajali smo nekako glupo zamišljeni nad lešinama, kad nas dozove k svijesti zvuk uzvika u daljini. Bilo je jasno, da je pucnjava uzbudila divljake, a malo je bilo vjerojatnosti, da nas neće otkriti. Da se dočepamo klisure, trebalo bi poći u smjeru, odakle su se čuli uzvici, a kad bismo i uspjeli stići do podnožja klisure, nikako se ne bismo mogli neopaženo uspeti. Bili smo u velikoj opasnosti. Nismo se mogli odlučiti na koju stranu da potrčimo, kad jedan od divljaka, u kojega sam pucao, i za kojega sam mislio da je mrtav, skoči na noge i pokuša pobjeći. Ipak ga još na vrijeme uhvatismo. Htjeli smo već da ga ubijemo, kad Peters reče, da bi nam on možda mogao poslužiti, kad bismo ga prisilili da pođe s nama. Odvukosmo ga dakle s nama i zaprijetismo mu, da ćemo ga ustrijeliti, bude li se opirao. On se za nekoliko časova pokori i potrči s nama između klisura prema obali.
Neravnina tla zatvarala nam je, osim malih prekida, vidik prema moru, a kad smo ga napokon ugledali, bili smo udaljeni možda dvije stotine yarda. Kad smo stigli na obalu, zaprepa- stismo se. Golema rulja urođenika jurila je iz sela, i iz svih vidljivih dijelova otoka, bijesno mašući rukama prema nama i urlajući poput divljih zvijeri. Već smo htjeli da se okrenemo i da se povučemo u bregoviti dio otoka, kad spazih dva čuna, koji su virili iz vode iza nekog velikog grebena. Potrčasmo svom brzinom k čunovima. Nitko ih nije čuvao. Bili su gotovo prazni. U njima bijahu samo tri Gallapagos-kornjače i običajna oprema za šezdeset veslača.
Odmah skočismo u jedan čun, povukosmo unutra i svojega zarobljenika, te se svom snagom otisnusmo od obale.
Jedva smo odmakli pedeset yardi, kad opazismo, da smo učinili veliku pogrešku, što smo drugi čun ostavili divljacima. Oni su za to vrijeme bili samo dvaput dalje od obale, nego mi i brzo su se primicali. Nismo smjeli gubiti vrijeme. Naša nada bila je neznatna, no ipak bila je nada. Malo je bilo vjerojatnosti, da bismo mogli stići prije njih i zauzeti čun, no nije bilo sasvim nemoguće. Ako nam to uspije, mogli bismo se spasiti, a ako ne pokušamo, moramo se pomiriti sa sudbinom. Sigurno će nas poklati.
Pramac i krma čuna bijahu jednaka oblika, pa smo, umjesto da se okrenemo, jednostavno promijenili položaj vesala. Cim su divljaci to opazili, podvostručili su urlanje i brzinu, te su se stali brzo približavati. Ali i mi smo veslali očajnom snagom. Kad stigosmo na cilj, dočekao nas je samo jedan urođenik. Taj je čovjek skupo platio svoju neobičnu žustrinu. Peters mu je prostrijelio glavu hicem iz pištolja, čim smo se približili obali. Najbliži od ostalih divljaka bio je, kad smo se dočepali čuna, udaljen možda dvadesetak ili tridesetak koraka. Najprije htjedosmo gurnuti čun u duboku vodu, kako ga divlj aci ne bi mogli dohvatiti, no kad ustanovismo, da je čun predaleko izvučen na obalu, i da nemamo vremena, Peters razbi, zamahnuvši jedanput ili dvaput kundakom muškete, veliki komad pramca i boka. Tada se otisnusmo. Dvojica urođenika zgrabe naš čamac, i nisu ga htjeli ispustiti, dok ih nismo otjerali noževima. Sad smo bili slobodni, te zaplovismo na more. Glavnina divljaka, stigavši do razbijenoga čuna, počne strahovito bijesno i očajno urlati. Koliko sam mogao upoznati te lupeže, čini se, da je to najpokvareniji, najlicemjerniji, najosvetljiviji, najkrvoločniji i uopće najpaklenskiji soj ljudi na zemaljskoj kugli. Jasno je, da za nas ne bi bilo milosti, da smo im pali u ruke. Luđački su pokušali da pođu za nama u razbijenom čunu, ali su ustanovili, da je to beskorisno, pa su opet dali oduška svojemu bijesu ružnim urlanjem. Napokon odjuriše u brda.
Tako smo izmaknuli neposrednoj opasnosti, no naš je položaj još uvijek bio mračan. Znali smo, da divljaci imaju četiri takva čuna, kakav je naš, no nismo znali (kasnije smo to saznali od našega zarobljenika), da su dva čuna stradala prilikom eksplozije Jane Guy. Mi smo dakle računali, da će naši neprijatelji poći za nama, čim stignu na drugu stranu zaljeva (oko tri milje), gdje su im obično bili čamci. Bojeći se toga, nastojali smo, da se svakako što više udaljimo od otoka, pa smo brzo plovili - prisilivši i zarobljenika, da vesla. Oko pola sata kasnije, prešavši pet ili šest milja prema jugu, vidjesmo kako od zaljeva dolazi mnogo plosnatih čunova ili splavi, očito u potjeri za nama. Videći da nas ne će dostići, naskoro su se vratili.
XXV
Sad smo bili na širokom i pustom Antarktičkom moru, na širini od kojih osamdeset i četiri stupnja, u krhkom čunu sa ukupno tri kornjače, kao jedinom hranom. Osim toga treba uzeti u obzir, da se približavala duga polarna zima, pa je trebalo dobro promisliti o smjeru, kojim ćemo zapravo zaploviti. Na vidiku nam je bilo šest ili sedam otoka, koji su pripadali skupu, a bili su jedan od drugoga udaljeni oko pet ili šest liga. Nismo namjeravali da se iskrcamo ni na jednom od tih otoka. Kad smo na Jane Guy dolazili sa sjevera, ostavili smo pomalo iza sebe najhladnije ledene krajeve - to možda nije u skladu s općenitim pojmovima o Antarktiku, no to je činjenica, koju potvrđuju naša iskustva. Pokušati stoga da krenemo natrag, bila bi ludost - osobito u tako kasno godišnje doba. Činilo se, da nam samo jedan smjer daje neku nadu.
Odlučismo da krenemo prema jugu, jer smo samo napredujući u tom smjeru mogli očekivati, da ćemo otkriti neko kopno, odnosno - što je još vjerojatnije - da ćemo naći neko blaže podneblje.
Dosada smo ustanovili, da na Antarktiku, kao i na Sjevernom moru, gotovo nema snježnih bura ili jačih valova. Naš čun je bio velik, ali prilično krhak, pa smo nastojali, da ga svojim ograničenim sredstvima što bolje učvrstimo. Trup čamca bio je od kore - od kore nekoga nepoznatog stabla. Rebra su bila od neke žilave vrbe, koja je za to bila zgodna. Od pramca do krme, bio je pedeset stopa dugačak, širok četiri do šest stopa, a dubok, po cijeloj duljini, četiri i pol stope. Ti čamci se prilično razlikuju po obliku od čamaca drugih poznatih stanovnika Južnoga mora. Nikako nismo vjerovali, da su te čunove izradili oni neuki otočani, koji su ih imali. I doista, nekoliko dana zatim otkrismo, ispitujući našeg zarobljenika, da su ih načinili urođenici nekog otočja na jugozapadu, te da su slučajno pali u ruke naših divljaka. Veoma smo malo mogli učiniti za sigurnost našega čamca. Blizu krajeva smo pronašli nekoliko širokih pukotina, koje smo začepili komadima vunenoga haljetka. Uz pomoć suvišnih vesala, kojih je bilo mnogo, načinili smo neku vrst okosnice oko pramca, kako bi se o nju razbijali valovi, ako bi bilo opasnosti da nas zaliju. Upotrebili smo i dvije ploštice vesala kao jarbole. Postavili smo ih jednu nasuprot drugoj uz rub ograde čamca, te smo tako uštedjeli križ jarbola.
Na te jarbole pričvrstili smo jedro načinjeno od naših košulja. To nas je stajalo dosta truda, jer nam zarobljenik nije pri tom pomagao, koliko je god inače u svakom drugom poslu dragovoljno sudjelovao. Činilo se, da je pogled na platno na nj djelovao veoma neobično. Nikako ga nismo mogli nagovoriti, da dodirne platno, ili da mu se približi. On je odmah počeo drhtati i vrištati:
- Tekeli-lil!
Kad smo tako učinili sve što je bilo moguće da osiguramo čun, zajedrili smo prema jugu- jugoistoku, s namjerom da oplovimo najjužniji otok u skupu što smo ga vidjeli. Vrijeme nije bilo neugodno. Neprestano je puhao blagi vjetar sa sjevera, more je bilo glatko, a dan nije prestajao. Nigdje nismo vidjeli leda. Uopće nismo vidjeli ni komadić leda, otkada smo prešli usporednicu Bennetova otoka. Voda je bila pretopla, a da bi moglo biti u njoj leda. Ubili smo najveću od naših kornjača i od nje dobili ne samo hrane, već i obilno vode. Nastavili smo put u istom smjeru. Sedam ili osam dana ništa se značajno nije dogodilo. Prevalili smo veliki put prema jugu, jer je vjetar neprestano puhao u našem smjeru, a nosila nas je jaka struja u smjeru, kojim smo plovili.
Mnoge neobične pojave kazivale su, da ulazimo u predjel pun novoga i neobičnoga. Na južnom obzorju vid jeli smo cijelo vrijeme neki visoki krug svijetlosive pare, koji bi katkada zabljesnuo veoma visokim trakama (čas sunuvši od is toka prema zapadu, čas od zapada prema istoku, pa opet u ravnoj i jednoličnoj crti) - ukratko u svim neobuzdanim promjena ma polarnoga svijetla. Prosječna visina te pare mogla je biti oko dvadeset i pet stupnjeva. Činilo se, da toplina vode svakoga časa raste, a bilo je veoma zamjetljivih promjena i u boji vode.

2. ožujka.
- Danas144 smo ponovo ispitivali našeg zarobljenika i saznali mnoge potankosti o onom otoku krvoprolića, o njegovim stanovnicima i običajima - no zar da sada time zadržavam čitaoca? Ipak ću reći, da smo saznali, da u skupu ima osam otoka, da njima vlada zajednički kralj Tsalemon ili Psalemon, koji stoluje na jednom od najmanjih otoka, da crno krzno, koje je odora ratnika, potječe od neke goleme životinje, koja se zadržava samo u nekoj dolini nedaleko kraljeva dvora, da stanovnici tog otočja izrađuju samo splavi, da su ona četiri čuna jedina te vrste, i da su do njih došli slučajno na nekom velikom otoku na jugozapadu, daje ime našeg zarobljenika Nu-Nu, da on uopće ne zna za Bennetov otočić, i da je ime otoka, s kojega je on došao, Tsalal. Početak riječi Tsalemon i Tsalal izgovarao je dugim siktanjem, koje nikako nismo mogli oponašati, premda smo to nekoliko puta pokušali. Taj je zvuk bio sasvim jednak glasu crnog bukavca, što smo ga pojeli na vrhu brežuljka.

3. ožujka.
- Toplina vode bila je sada doista znatna, a i boja se brzo mijenjala. Voda više nije bila prozirna, već gusta i bijela kao mlijeko. U našoj neposrednoj blizini bila je neobično mirna.
Nikad nije bila tako uzburkana, da bi ugrozila čun - no često bismo se iznenadili, opazivši, kako bi se površina vode i desno i lijevo od nas u različitoj udaljenosti, nenadano i snažno uzburkala. Napokon smo opazili, daje tomu uvijek prethodilo neobuzdano treptanje one pare na jugu.

4. ožujka.
- Kad smo danas htjeli povećati jedro, jer je povjetarac sa sjevera osjetljivo jenjao, izvadio sam iz džepa bijeli rupčić. Nu-Nu je sjedio kraj mene, i platno mu je slučajno zalepršalo po licu. On se počeo savijati, kao da su ga spopali strašni grčevi. Nakon toga sjedio je kao u polusnu. Tupo je i tiho mrmljao: „Tekeli-li! Tekeli-li!“

5. ožujka.
- Vjetar je sasvim prestao, no mi smo ipak, nošeni snažnom strujom, jurili prema jugu.
Bilo bi razumljivih razloga, da se uzbudimo zbog onoga, što će se dogoditi, no mi se uopće nismo uzbudili. Petersovo lice nije pokazivalo straha, premda sam mu na licu katkada opazio neki izražaj, koji nisam mogao sebi razjasniti. Činilo se, da dolazi polarna zima - no bez strahota studeni. Osjećao sam neku omamljenost tijela i duše, neku pospanost i to je bilo sve.

6. ožujka.
- Siva para digla se sada znatno više iznad obzorja i pomalo je gubila sivu boju. Vrućina vode bila je tolika, da je bilo neugodno dodirnuti je, a mliječna gustoća bila je još očitija. Danas se voda snažno uzburkala veoma blizu čuna. Opazili smo, kao obično, i neobuzdano blije- štanje na vrhu pare, dok se para pri dnu za trenutak razdijelila. Kad je prestalo bliještanje u pari i kad se sleglo komešanje u moru, padao je u čun i na široku po vršinu vode nježni bijeli prah, sličan pepelu - no to zacijelo nije bio pepeo. Nu-Nu se bacio licem na dno čuna i nikako ga nismo mogli nagovoriti, da ustane.

7. ožujka.
- Danas smo upitali Nu-Nua, zašto su njegovi zem ljaci poubijali naše drugove, no on je očito bio tako prestrašen, da nije mogao razumno odgovoriti. Tvrdokorno je ležao na dnu čamca. Kad smo ga ponovo upitali o onom događaju, on je samo idiotski mahao rukama i kažiprstom dizao svoju gornju usnicu, da su mu se vidjeli zubi. Zubi su mu bili crni. Nikada prije nismo vidjeli zube stanovnika Tsalala.

8. ožujka.
- Struja je danas kraj nas pronijela onakvu bijelu životinju, zbog kakve je nastalo na obali Tsalala ono žestoko komešanje medu divljacima. Htio sam je povući u čun, no iznenada me obuzela neka mlitavost, pa sam odustao od toga. Vrućina vode neprestano je rasla, pa nisam mogao ni ruku umočiti u vodu. Peters je malo govorio. Nisam znao, odakle ta njegova ravnodušnost. Nu-Nu je tek disao.

9. ožujka.
- Sad je oko nas neprestano padala, u velikim količinama, ona tvar slična pepelu. Krug pare na jugu strašno je porastao iznad obzorja i počeo dobivati jasniji oblik. Mogao bih ga opisati jedino kao neki beskrajni vodopad, koji se s nekog neizmjernog i veoma udaljenog nebeskog nasipa tiho ruši u more. Taj golemi zastor protezao se čitavim južnim obzorjem.
Nije se odatle čuo nikakav zvuk.

21. ožujka.
- Sad je iznad nas lebdjela neugodna tama - no iz mliječnih dubina mora dizao se neki svjetlucavi sjaj i prikradao se bokovima čamca. Kiša bijeloga pepela, koja je padala po nama i u čun, gotovo nas je zasula, no u vodi se otapala. Vrhunac vodopada sasvim je nestao u tami i daljini. Ipak smo se približavali tom vodopadu, i to strašnom brzinom. Na trenutke vid jeli bismo u vodopadu široke pukotine, a iz tih bi pukotina, u zbrci lepršavih i nejasnih slika, navaljivali snažni, no bezglasni vjetrovi, koji su burkali more.

22. ožujka.
- Tama je porasla. Samo odsjev bijeloga zastora u vodi razbijao je donekle taj mrak.
Mnoge goleme i bijele ptice neprestano su dolijetale iza onog zastora, a kad su nestajale, ostao bi iza njih vječni krik Tekeli-li! Nu-Nu se pomaknuo na dnu čamca, a kad smo ga dodirnuli, ustanovili smo, daje izdahnuo. Zatim smo pojurili u naručaj onog vodopada, u kojem se upravo raširila neka pukotina, da nas propusti. U tom se času pojavio pred nama neki zakukuljeni ljudski lik - mnogo veći od stanovnika Zemlje. Boja kože toga lika bila je savršeno bijela kao snijeg.
Napomena
Novine su već obavijestile javnost o nedavnoj nenadanoj i tužnoj smrti g. Pyma. Bojimo se, da je onih nekoliko preostalih poglavlja, koja su trebala dovršiti njegovu pripovijest, i koja je zadržao, dok je ostalo već bilo u tisku, da ih pregleda, izgubljeno u nepovrat u nesreći, u kojoj je i on poginuo. No ako se papiri ipak pronađu, bit će naknadno objavljeni.
Ništa nije propušteno, da bi se nadoknadio taj gubitak. Gospodin, čije je ime spomenuto u predgovoru, i koji bi prema onome, što je ondje rečeno, možda mogao ispuniti prazninu, odbio je poziv, da to učini - s opravdanim razlogom: zbog netočnosti podataka i zbog nevjeroja- tnosti posljednjega dijela izvještaja. Peters, od kojega bi javnost mogla štogod saznati, još je živ i boravi u državi Illinois, no nije ga bilo moguće odmah naći. Možda ćemo ga kasnije pronaći, pa će on, bez sumnje, dati gradivo, da se dovrši priča g. Pyma.
Treba žaliti, što su izgubljena dva ili tri zaključna poglavlja, to više, što su ona zacijelo sadržavala podatke o polu ili barem o predjelu u blizini pola. I piščeve tvrdnje s obzirom na taj predjel mogle bi se ispitati prilikom istraživačkog putovanja u Južno more, što ga sada sprema vlada.
Jednoj točki izvještaja moglo bi se ipak nešto dodati. Piscu ovoga dodatka bilo bi veoma drago, kad bi čitaoci poklanjali više pažnje i vjere neobičnim podacima u ovoj knjizi. Tu mislimo na rupe na otoku Tsalal i na crteže u dvadeset i trećem poglavlju.
G. Pym je dao crteže onih rupa bez tumačenja i odlučno rekao, da su zarezi, što ih je našao u istočnom dijelu tih rupa, neobično slični abecednim znakovima, ali da to nipošto nisu neka slova. Ta je tvrdnja izrečena tako jednostavno, a potkrepljena je tako uvjerljivim zaključkom (da komadi nađeni u prašini točno pristaju u zareze na zidu), da piscu moramo vjerovati. Nitko ne će ni posumnjati u to, no stvarna veza između svih znakova upravo je neobična (osobito, ako uzmemo u obzir neke tvrdnje u izvještaju), pa bi se moglo o tom nešto reći - to više, što su neke činjenice očito izmakle pozornosti g. Poa.
Spojimo li crteže br. 1, 2, 3 i 5 onim redom, kojim se javljaju rupe, i ispustimo li male pobočne ogranke ili hodnike (koji su, kakao znamo, služili samo kao prolazi između glavnih rupa, te su se od njih i razlikovali), vidjet ćemo, da ti crteži daju etiopski glagolski korijen: „biti sjenovit“ odakle se izvode riječi sjena ili tama.
Što se tiče zareza „s lijeve strane ili prema sjeveru“ na crtežu br. 4, više je nego vjerojatno, daje bilo ispravno Petersovo mišljenje, i da je hijeroglifski lik doista umjetno načinjen, i da je pisar htio prikazati ljudski lik. Pogledamo li crtež, opazit ćemo sličnost. Ostali zarezi potvrđuju Petersovu misao. Gornji je red očito arapski glagolski korijen: „biti bijel“ odakle se izvode riječi sjaj i bjelina.
Donji red nije tako jasan. Znakovi su nekako prekinuti i nepovezani; ipak nema sumnje, da u izvornom stanju tvore egipatsku riječ: - „južni predjel“.
Očito je, da ovo tumačenje potvrđuje Petersovo mišljenje u pogledu „najsjevernijeg“ znaka. Ruka je ispružena prema jugu.
Ti zaključci ostavljaju široko polje razmišljanju i uzbudljivom nagađanju. Možda ih treba dovesti u vezu s nekim događajima u izvještaju, koji su tek površno istaknuti. Iako nema vidljive veze, lanac je potpun. Tekeli-li! bio je usklik urođenika na Tsalalu, kad su našli strvinu bijele životinje, što ju je izbacilo more. To je bio i jezoviti usklik zarobljenika s Tsalala, kad je opazio neki bijeli predmet u g. Pyma. To je bio krik brzih, bijelih, golemih ptica, koje su izlijetale iz bijelog zastora pare na jugu. Na Tsalalu ništa nije bilo bijelo, kao ni na cijelom prostoru do kraja putovanja. Nije nemoguće, da bi jezikoslovci točnim ispitivanjem ustanovili, daje „Tsalal“, ime otoka s onim rupama, u nekom srodstvu s rupama ili s etiopskim slovima, s onim vijugavim znakovima, koji su bili tako tajanstveno urezani.
„Ukopah ga u bregove i osvećujem se prašini u klisuri.“
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:32

Слика



PESME
Edgar Alan Po

ANABEL LI
U carstvo na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da večni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srećni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer večite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:32

Слика

NAJSREĆNIJI DAN TAJ...
Najsrećniji dan taj - i minute drage,
koje još pamti moje srce svelo,
uzvišena nada gordosti i snage,
sve je odletelo.

Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve to sećanja daleka!
To prividi behu u danima milim -
nek prolaze, neka.

Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
Nek se odsad druga čela guše
pod otrovom koji na mene si slila -
smiri se, moj duše!

Najsrećniji dan taj - i minute drage,
koje predosećam - i kojih se sećam,
i najdraži pogled gordosti i snage,
prošli su, osećam.

Al' kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda - ne bih čase drage
doživeo snova!

Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
dok je lepršalo - pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:32

Слика


SAN U SNU
Čak mi i zivot davan
(posto moze) liči na san,
ja nikada ne bih hteo
da budem car Napoleon,
nit se moja zvezda gnezdi
na dalekoj nekoj zvezdi.

Odlazeć od tebe sada
priznajem ti srca rada -
takvih bića bi niz ceo
koja moj duh ne bi sreo
da su prosla pored mene
kroz oči mi zatvorene -
ako mir se moj raspada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
dal ga zato ode manje?

Stojim dok svud oko mene
na sprudu se vali pene
i na mome dlanu bleska
roj zrnaca zlatnog peska -
malo! Al je i to malo
kroz prste u ponor palo!
Moje rane nade? - davno
isčezle su one slavno,
poput munje sto zasija
za tren nebom - pa ću i ja.

Tako mlad? Ah! Ne - zacelo!
Jos me smori moje čelo,
al ti da sam ohol kazu -
oni lazu - glasno lazu -
od srama mi drhte grudi,
jer se bedni čas usudi
da čast osećanja mojih
sa imenom niskim spoji -
ni stoičan? Ne! - U zlobi
i teskobi moje kobi
s podsmehom ću prezirati
tu zalosnu slast „trajati“
Sta? Zenona senka! - Nikad!
Ja! Trajati! - Ne -ne čikat'!

Primi poljubac u čelo!
I, dok krećem neveselo,
potvrđujem tebi smelo -
jer istinu sada znamo
da moj zivot san bi samo;
Sad kad nesta moja nada,
poput ničeg, poput sanje,
dal je zato ode manje?
Sve sto znamo i gledamo
zbilja san u snu je samo.

Dolazim do sumnog zala
izmučenog srddzbom vala,
i uzimam zrnca peska
koji kao zlato bleska -
malo! Al je i to malo
kroz prste u ponor palo,
dok mre srce malaksalo!
O sudbo! Zar nema spasa
ni jednom od zlog talasa?
Sve sto znamo i gledamo
da li san u snu je samo?
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:33

Слика

JULALUMA
Kao pep'o siv je sav
nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne -
Uvelo lišće u sne
očajne;
Samotni Oktobar usporio hod -
Godine moje te
prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
Zgran - jezero strepi od
zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne -
mračno zavičajne.

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski'
Sa svojom tu
dušom ja jezivo bludih -
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama
od zgure bujicom poludih -
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim
vrtlogom niz slom velikanski -
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako
urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor
nam bio ozbiljna i krut,
Al' misli, te misli od grca, od plaha -
I
pamćenje nade izdajničkog maha -
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li
nas noći obavio skut?) -
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već
jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
Ta gora
utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru
usmeravo zvezdanik je sat -
Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
Odjednom,
gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi
srp Astarte, maglen neboklat -
Dragulj dijamantski smamljen i
prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ''Od Dijane topliji
je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
Kroz etar uzdaha doplovi
bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza
zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže,
veran,
Gde je zaborava umir neizmeran -
Da pokaže neba zaton tihobon
-
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni
tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.''

Al' Psiha podiže prst u vis, pa
tmurno:
''Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
Bledilu tom njenom ne
poklanjam veru -
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan
smisla, mere;
To jedino osta - samo bekstvo burno!''
U strahu grcaše, ko
gonjeno zvere
Klonuše joj krila - bezumno ih stere -
Padoše na zemlju da
ih blato ždere -
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja odgovorih:
''To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da
prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i
Lepota njegovo su tkanje -
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo
mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
Ta vidiš da
noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško
očajanje.''

Smirio sam Psihu, poljub' dadoh njoj
S mnogo bolne strasti
s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo
dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom
nekim vrh svoda, vrh huma!
''Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome,
izgubljenom, slova žalinh roj?''
Odgovori ona: ''Piše: Julaluma;
Počiva u
njemu tvoja Julaluma.''
Tad, ko pep'o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće
sklupčano u sne očajne -
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah:
''Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod -
O, tu je
donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad
prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran,
jezero magle, i te misli vajne -
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.''
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:34

Слика


SNOVI
Oh! taj moj mlad život bi trajan san!
Moj duh se budio nije, tek zrak jasan
Večnosti najavljivaše jutra druga.
Da! taj san dugi bi beznadežna tuga,
koja beše bolja nego stvarnost hladna
budnog života, tom čije srce sa dna
bi i još jeste, na zemlji sve što menja,
smršenost duboke strasti, od rođenja.
Al' da l' mogao je - kako bi san večno
trajao - sa snima nikad protivrečno
mladosti mi prve - da se ne koleba,
zbog lude nade u dar višega Neba?
Stog se opih - videć gde sunce osvaja
letnji svod - snovima od živoga sjaja
i ljupkosti - ostavih vlastito srce
u dnima svoje mašte, presekoh vrpce
sa svojim domom, s bićima što su bila
u mojoj misli - zar takva bi ta sila?
To bi jednom - tek jednom - i taj tren
divlji još dobro pamtim - beh kao plen
neke moći il' čini - kao hladni vihor
nagna me kroz noć, i ostavi taj prizor
sred moga duha - il' to bejaše luna
što zasja dok dremah, visoka i puna
odviše ledna - il' zvezde - takođe,
taj san bi kao taj noćnik - nek prođe.

Ja srećan sam bio i pored sveg u snu
Ja srećan sam bio - i volim temu tu:
Snovi! i njihovu sveživotnu boju
kao u kratkom, tamnom, maglenom boju
prividnog i stvarnog - boju koju dari
pomamnom oku najkrasnije stvari
Ljubavi i Raja - i sve nam najdraže.
Čas najsunčaniji mladu Nadu kaže.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:34

Слика

ZA - „VIDEH TE NA DAN...“
Videh te na dan tvog venčanja -
kad obuze te žarka rumen,
iako radost oko tebe bi svečana,
ispred tebe svet zaljubljen:

Dok u tvom oku užarena svetlost,
oslobođena strasti mlade,
bi sve na tlu gde mi bolna nežnost
lepotu prepoznade.

Ta rumen, možda, bi čednosti znamen -
kao takvu je smatraj -
mada podstače malo silniji plamen
u srcu onoga, avaj!

Koji te vide na taj dan venčanja,
kad obuze te ta duboka rumen,
iako radost oko tebe bi svečana;
ispred tebe svet zaljubljen.
Слика

Корисников грб
Mustra
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 29702
Придружен: 26 Сеп 2005, 14:52
Контакт:

Re: Edgar Alan Po

Порукаод Mustra » 08 Нов 2019, 11:34

Слика

POSETA MRTVIH
Tvoja će duša da se nađe sama -
sama međ' svima na zemlji; - uzrok tama
skriva; bez ikog da propoveda
u tvome času tajnog obreda.

Budi bez reči u samoći,
što nije napuštenost - tu vlada
svet duhova mrtvih, što zanoći
u životu ispred tebe, i njihov hir
senkom oviće tebe - sačuvaj mir.

Jer noć, mada jasna, nosi bole,
a zvezde neće gledati dole
s mračnog neba na svojim vrsima
svetlošću nalik Nadi datoj smrtnima,
al' crveni im krug, bez odsjaja,
pred tvojim srcem punim očaja
biće groznica praćena teskobom
koja se zauvek vezala tek s tobom.

Al' napustiće te kao i zvezda svaka
u svetlosti jutarnjega zraka
što će te napustiti - i minut;
al' misao njenu ne možeš prekinut.

Lahor, dah Boga, slavi mir;
a svijajući brda šir,
tmurno, tmurno, laka tmica
simbol je i prethodnica.
Kako visi po granama
ta tajna nad tajnama.
Слика