Najlepša ljubavna poezija

Dela velikih, antologije, enciklopedije...
(MOLIM, NE KOMENTARIŠITE!!!)

Уредник: koen

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 07 Дец 2005, 16:36

Još uvijek
kad zidovi uza stežu mrklim mrakom,
u mraku sija ona, malena djevojka;
klonula na logu, smješi se i hrani malu pticu,
a vitka je, vitka kao jasen;
dremljivo sluša moju priču o zelenom grožđu
i malim jarkim voden-ružama.

Još uvijek
vidim je ko nekad, u njenom bijelom dvorcu,
pod crnim zubljama, u crvenom svjetlu,
ko u cvjetnom vezu što rastače tamu;
vidim gdje ustaje, skida prevjes s lica
i prkosna i plaha, jasno progovara:
"Gospe družbenice, vrijeme je počinku"...

Još uvijek
meni, tako udaljenom od nje, let ptičji
i kliktaj što leluja svrh drveća u dolu,
nosi njenu divnu sliku. Jer njena je pjesma
bila ko u ptice, a prilika labuđa
njezin laki hod, i poput slomljenoga krila
crnog orla padala joj tamnovita kosa...

Još uvijek
znam da je moja kraljevna bila sretna.
Vidim je uspravnu, a cvjetni joj prsti dodiruju grudi,
i nasmijano oko kradom k meni zirka.
Bijaše tamo Bog, oružan cvijetom,
i pogodi je smrtno. Umri, oh, umri sada.
Poljubi me i bit ću čišći od brzice gorske.

Još uvijek
zuje dva bazara pričom o njenoj slabosti,
a ona bješe jaka da me voli!
U malih ljudi što trguju za srebrne novce
oči su namreškane smješkom; pa ipak
nema tog princa od grada prekomorskog
koji će je privoljeti na svoju mračnu postelju.
O, mala samotnice, ti prianjaš uza me kao haljina,
o, moja djevojko.

Još uvijek
ostaje mi samo jedan osvit. Ne hajem za zvijezde
što će sjati u sutrašnjoj noći.
Još jedno kratko hladno bdijenje nad praznim srcem,
i to je sve. Noćas ni mojoj kraljevni nema sanka;
Oh, spavaj, jer tjeskoba tlači cijeli svijet,
izim moga srca rasvijetljenog smrću.

Još uvijek
jedina mi želja njeno ruho što se samo svlači,
njene dojke, taj život onostranski;
jedna noć nereda med vezenim joj skutima,
i halja zlatopleta, stid zemljine odore,
nabori što nadigraše ritam morske plime.
Vidjeh je čednu gdje ulazi u hram,
nalik cvjetnoj zastavi što krije lice Božje...

Još uvijek
pamtim besjedu mudraca sa visokih kula
gdje u mislima potratiše mladost.
U njihovu zboru ne nađoh soli šapata
moje drage, ni žubora pomiješanih boja
što su oko nas mrmorile dok ležasmo sneni;
ne nađoh malih mudrih riječi, malih umnica,
požudnih ko voda, zaslađenih željom.
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 07 Дец 2005, 16:37

Još uvijek
drvosječa sa mjesecom na sekiri kroči svojoj kući,
i vraća se ribar mokre mreže a lovina mu žuta mjesečina;
purpurni plam ognjišta
poziva ih na ljubav i počinak; užarenim gradom
luta pjevač ubogar za korom kruha
da poslije legne pod bijelu lozu sa svojom draganom.
Mjesec njene grudi obasjao a ja moram umrijeti.

Još uvijek
kao da gledam lice svoje izgubljene drage,
njene oči plahe ko zvjerke lutalice,
oči što se bore sa žalobnim vodama,
sa suzama nerođenim što bi da se rode;
i gledam njeno lice bijelo, odvraćeno,
i malo uho što sluša daleki žagor pseći,
radosno režanje dok sam bježao cestom.

Još uvijek
pamtim spore uštape što kao žute rijeke gledahu iz noći,
čuvajući snoplje žetvenoga klasja
i motreći kako pada zrela kruška;
kako je spokojna bila moja draga, a ljubav kako dragocjena!
Kao kroz šareno staklo sipilo zvijezda svjetlo,
lagašno ko rosa i već sviklo da nas sreće
na stazama voćnjaka, kuda sporo u ljubavi lutasmo.

Još uvijek
ljubav je Bog a tamna Rati prva mu nevjesta;
ali jednom sretoh njino čedo, od njih ljepše
i sjaja neviđena. I bijasmo jedno drugom prekrasni,
bijasmo java nad kojom nema sna.
I vidjeh zemlju u zalazećem suncu
i bila je crven zlatast prsten za moj smaragd,
usađen u malo ljeto moje mladosti...

Još uvijek
moj ti poklon, o, čudesna, o, hrabra ljubavi!
Ona, čija dva tabana lako podiže moj dlan
a cijelo vitko tijelo oklop stražarski,
sunula je kao zlatni panter kad ga gvožđe stegne,
i oborila se, suzna, na moje gonitelje,
i uprkos gnjevnom ocu Crnobradu,
tukla je stražare bijelim krhkim rukama.

Još uvijek
pamtim kako ljubljah čemprese i ruže,
i modre planine i sive brežuljke,
šumor mora. U zoru, o, najdraža,
gledah čudne oči i ruke leptiraste,
i prhale su ševe iz majčine dušice,
dolazila su djeca da se kupaju u potoku.

Još uvijek
nema sna mojim noćima zbog tvoje bijele postelje,
gdje si zacijelo u gorkom plaču usnula;
O, uboga mala ljubavi, smrt je u vrtu, vrijeme leti,
godina što je tako nehajno i sporo prolazila,
sad vrije u vinu jeseni a ja moram umrijeti...

Još uvijek
pamtim naš hod, zbunjen ko u onih
koji idu iz sna u veliku svjetlost;
naš hod niz reku zimsku, za suncem što tone
u zelene vale, na vrhu hitre struje,
a cvijet njegova sjaja, posut cijelim tijekom
dobro zna da mora stići more i nirvanu.
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 07 Дец 2005, 16:38

Još uvijek
ja ljubim crne oči što miluju ko svila,
zauvjek ih ljubim, tužne, nasmijane,
a kad ih skriju vjeđe - o, slađana li hlada!
Te se čini da me i tad ljupko gledaju.
I ljubim svježa usta, ah, mirisna usta,
svilorune vlasi, nježne poput dima,
i tanane prste, smijeh zelen-dragulja...

Još uvijek
pamtim doba kad je upitah:
"Gdje to vode ljubav svećenice Rati,
reci gdje se kupaju u vrijeme niska mjeseca,
jel' kupalo im toplo? I srebrom obrubljeno?
I je li istina da češljaju se prstima
u grimiz zamočenim, te su nalik grani od koralja
u crnom moru vlasi?"

Još uvijek
pamtim tvoj tako tihi odgovor,
jer smo bili jedne duše a ruka ti u mojoj kosi
i plameni krug sjećanja oko tvojih usta:
"Vidjeh svećenice gdje ljubuju sa silaskom mjeseca,
na sagu dvorane gdje kandilo zlatom gori;
A onda polijegaše nebrižno kud koja."

Još uvijek
ne znam je li ona Mahadevi, žarka ruža Šive,
ili Kapagata, vijoglava drugarica kralja,
ili sama Lakšmi, ljubičaste kose?
I ne znam pravo je li ona onaj mrki Brahma
zbog nekih svojih tajnih i visokih razloga
poslao moju blagu djevojku da zaludi sva tri svijeta,
pa da jurnu tragom njene mirisave noge?

Još uvijek
ne znam tko se smije nazvat majstorom,
tko od slikara širom bijelog svijeta,
sa bojama ružičnim, zelenim i sivim,
sa pepelom od plavca kamena i zemljanim sjenama?
Sunčani sjaj na tijelu moje neve
glasno se smije njihovu umijeću;
O, sliko koju već ničije oči neće vidjeti,
o, vrela suzo na tijelu moje nevjeste.

Još uvijek
pamtim kišu i trk crvena mnoštva
i ono dvoje što je sa mnom vedro podijelilo kišu,
što sretno je zborilo u bogatom suglasju,
a kad razmahnu oluja prionulo svako
tijelu drugoga, tijesno i radosno,
kao da im više nema razdvajanja...

Još uvijek
prečista i sjajna prilika mjeseca
kotrlja svoju zlatost niz jesensko nebo
i tanki isposnik zaboravlja molitvu;
Koliko se dublje zaboravih ja,
kad se njena usta sa okusom nebesnoga pića
podniješe pod moja! I pijana mi duša
nad cjelovom drhtala.

Još uvijek
njena usta posuta mirisom kao lotos prahom
kupka su za svijeti žar moje ljubavi,
presvjeta su tirtha i posvećeno kupalo dragoga kupača.
O, da siđem još jednom, još samo jednom,
više se nikada ne bismo rastali.
- Ja bih isplakao svoj život u njegove vode.
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 07 Дец 2005, 16:39

Još uvijek
pamtim da se u doba ocvata drveća
moj san probudio u divljoj javi, mojoj djevojci;
i mezgra njene lijeposti točila se
niz moje dane da u njima više ne vene,
ne hlapi, već da svježa i nježna miriše
u onom danu, u svim danima, sve do današnjeg.

Još uvijek
ona u koje su udovi mlađani, glatki kao pelud,
a lelujavo joj tijelo miju snene vode hlađane,
ta pitoma žar-ptica ne odlijeće,
ne napušta crno jezero vječnog rastanka,
gdje u vazi vodoskoka jedre
voden-ljiljani mojih misli.

Još uvijek
mi bacamo mreže iza najdaljih voda,
neka se u njih zamreže tabani zore,
i sve zvijezde, znane i neznane,
prije buđenja i poslije sna;
i još luke, san najvećih sanjara,
mada, sve je to isto, Vidja, sve je ništa...

Još uvijek
noć je puna srebrnih slamčica kiše,
a ja šaljem svoju dušu da vidi tvoje tijelo
posljednji, tužni put. Stojim ti ukraj loga:
U sjeni ti počiva glava i čuva blistavo mjesto
na praznom jastuku, a ruka žalosnica
pružena, dotiče ništa.
I nema na tebi ponjave.

Još uvijek
mislim da tvoja stopala ko utjeha traže moja.
Još uvijek te ovija san koji neću saznati
kada se probudiš. Ne plači u osvit,
iako umorni dan donosi tugu svagdanju,
iako mrska mu svjetlost. Vrijeme je, vrijeme
da dušu svoju odnesem.

Još uvijek
pamtih kako iđah u pohode bližnjima,
a ispod čela; duboko u oku
vidjeh im duše gdje izleću u roju
na radost moga duha;
svijet je bio nalik letu ptice, sjeni i plamenu
koji promiče nad zupčastim gorjem.
I nigdje ne bijaše djeve poput moje.

Još uvijek
smrt prilazi k meni kao utjeha.
O, sve da sam slobodan ko krilati oro,
ili stari kralj na prijestolju od slonove kosti,
noć mi ne bi svanula bez ležaja od svilene trave,
nit bi bilo lijeganja bez moje divne drage.
I bolje ne časi, nego udri, ti crna stražo,
nek presahne česma prije zore.

Još uvijek
znam da sam kušao od najžešćeg života
i visoko dizao kupe, zelene i zlatne,
na velikoj gozbi. I za trenutak malen, zaboravljen,
do ruba nalih oči slikom svoje drage,
najbjeljim prskom besmrtnoga svjetla.
Golem, oštri se nož. Kao u dan slavlja.

(Bilhana: Čaurapančasika)
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 07 Дец 2005, 17:15

TREBALO JE TAKO MALO

Kao da je stalo vrijeme
u kojem sam zarobljena,
kao da mi stoje sati
bez života. Bez vremena .

Onda opet čini mi se,
kao da je prohujalo
zbunjena sam, ne znam jeli
vrijeme ide il' je stalo?

Slušam kišu, vjetar more,
gledam sunce, nebo, kamen.
Ugašene vatre gore,
palim svijeću kao znamen.

U plamenu uspomene,
još tinjaju i još gore
sunce grije me kroz sjene,
u duši mi sjete more.

Oko mi se suzom puni,
dok kroz krošnje vjetar diše.
Svijeća gori, more šumi..
a niz lice teku kiše.

Stojim, mislim, gledam, dišem,
vrijeme ide al' je stalo,
još vjerujem da za sreću
trebalo je tako malo.

tako malo, tako malo.

(Erin 05.11.2005.)
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 04 Јан 2006, 18:02

Djevojci iz djetinjstva

Utkali su se u zlatan rub oblaka
trepte u lišću, u perju ptičjih krila
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

Pa mi i sada, u ove pozne čase
još sjaji davni osmijeh tvoga lica
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.

(Aleksandar Leso Ivanović)
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 04 Јан 2006, 18:04

Kari Šabanovi

" Sjećanje me lakom tugom ovi :
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčasmo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima...

... Mili dani , moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.

(Aleksandar Leso Ivanović)
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
liki
~ redovan clan ~
~ redovan clan ~
Поруке: 129
Придружен: 30 Дец 2005, 16:04
Место: Beograd

Порукаод liki » 11 Јан 2006, 01:09

CUTANJE ( J. Ducic )

Ostale su strasne reci nerecene,
Samo tvoje oci,mirne kao tmina.
One su gledale i slusale mene,
Moj bol na tvom uhu pevase tisina.

Kakva himna srca,ta rec nerecena!
Ta rec sto ne pozna bespuca i bludnje.
Kad tisina zbori mesto nas,rec njena
Ima svu cistotu sna i bolne zudnje.

Ta blaga muzika ljubavi sto cuti,
Ima mir molitve u dubini duha.
Nikada se recju lazi ne pomuti,
Nit se glas porocni dirne naseg sluha.

Ideja u nemi kamen uvajana,
Vera sva u suzi sto nece da kapi.
Ta zakletva sto je u neznan cas dana,
I najvisi zakon bola koji vapi.
DIVLJENJE= nashe uctivo priznanje da neko drugi lichi na nas ( E.G.Birs)
;-)

Корисников грб
Nancy
~ pocetnik ~
~ pocetnik ~
Поруке: 6
Придружен: 14 Јан 2006, 04:34
Место: Beograd

Порукаод Nancy » 15 Јан 2006, 17:20

TRENUCI

Kada bih svoj zivot mogao ponovo da prozivim,
pokusao bih u sledecem da napravim vise gresaka,
ne bih se trudio da budem tako savrsen,
opustio bih se vise.

Bio bih gluplji nego sto bejah,zaista,
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatio,
bio bih manji cistunac,
vise bih se izlagao opasnostima,vise putovao,
vise sutona posmatrao,
na vise planina popeo,
vise reka preplivao.

Isao bih na jos vise mesta na koja nikad nisam otisao,
jeo manje boba a vise sladoleda,
imao vise stvarnih a manje izmisljenih problema.

Ja sam bio od onih sto razumno i plodno prozive svaki minut svog zivota,
imao sam ,jasno, i casaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
tezio bih samo dobrim trenucima.

Jer ako ne znate zivot je od toga sacinjen,
od trenova samo,nemoj propustati sada.

Kada bih ponovo mogao da zivim,
s'proleca bih poceo bosonog da hodam,
i tako isao do kraja jeseni.

Vise bih se na vrtesci okretao,
vise sutona posmatrao i sa vise dece igrao,
kada bih zivot ponovo pred sobom imao...
( Horhe Luis Borhes)
Kada se borite protiv cudovista pazite da se i vi ne pretvorite u cudoviste, i kada gledate u ambis, ne zaboravite da i ambis gleda u vas.

Корисников грб
dodjoska
~ napredni clan ~
~ napredni clan ~
Поруке: 832
Придружен: 20 Јан 2006, 13:28
Место: u snovima, uglavnom

Порукаод dodjoska » 24 Јан 2006, 23:16

Ne znam da li je vec napisana negde...ali meni je jako draga...


PESMA ZA NAS DVOJE

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako

Mika Antic

Корисников грб
Goga
~ napredni clan ~
~ napredni clan ~
Поруке: 937
Придружен: 27 Сеп 2004, 22:52
Место: u sumi obrasloj secanjima

Порукаод Goga » 25 Јан 2006, 21:00

nesto novo od Zeljka Krznarica


JA TE NE VOLIM VIŠE
ZNAŠ LI KOLIKO SAM BOLA
MORAO PODNIJETI
DA BIH REKAO TU JEDNOSTAVNU REČENICU

KOLIKO SAM MORAO ŽENA POLJUBITI
U MRAKU SE POIGRAVATI S MJESECOM
U NJIHOVIM OČIMA
I PAZITI DA NE IZGOVORIM TVOJE IME

BOJAO SAM SE LJUBAVI NAKON TEBE
UČIO SAM ZABORAVLJATI ULICE
KOJIMA SMO IŠLI
IZMIŠLJAO NOVE GRADOVE
RIJEKE
ZVIJEZDE
BRISAO SAM KIŠU SA SVOJIH PJESAMA

PAMTIO SAM TRAGOVE TVOJIH PRSTIJU
KOJI SU SKINULI NJEŽNOST S MENE
PAMTIO SAM SLIKE
RIJEČI SAM ZNAO NA PAMET

I TROŠIO VRIJEME DA TE ZABORAVIM
DA TE NE VOLIM
MOLIO SE OČAJNIČKI DA TO NESTANE IZ MENE
DA SE VRATIM NA POČETAK

NE ZNAŠ TI NIŠTA O MRAČNIM OLUJAMA
O JUTRIMA HLADNIM KOJA MIRIŠU NA SNIJEG
NE ZNAŠ TI NIŠTA O MENI

ALI JA TE VIŠE NE VOLIM
I ČUDNO SAM SRETAN ZBOG TOGA
...ja znam ko je mene ubio...

Корисников грб
Goga
~ napredni clan ~
~ napredni clan ~
Поруке: 937
Придружен: 27 Сеп 2004, 22:52
Место: u sumi obrasloj secanjima

Порукаод Goga » 26 Јан 2006, 21:29

MustraBecka пише:Tako to valjda ide...na svetu postoje ljudi koji su stvoreni da vole...i oni koji su tu da budu voljeni...
Ja cu voleti...


bice kako mora biti...
...ja znam ko je mene ubio...

Корисников грб
dodjoska
~ napredni clan ~
~ napredni clan ~
Поруке: 832
Придружен: 20 Јан 2006, 13:28
Место: u snovima, uglavnom

Порукаод dodjoska » 26 Јан 2006, 22:29

A ja volim obostranu ljubav...sve ostalo mi falicno...a kad volim svet oko sebe, onad mogu i sama :roll:

Dok sam te imao

jezik sam ptica razaznavao
i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike navoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao


Pera Zubac

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 09 Феб 2006, 16:49

Trag

Čudno li me slobodi ovo
čudnije li veza.

buknem u tebi, vreo se ulivam,
jeza je ovo, oh, jeza.

I trag putanjama tvoj,
pa me pali.

A čudno zastrepi srce,
a studim.

Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?

Jer i pepeo će vetri razneti,
a nema razrešenja.

Tonu bez potonuća,
bez dna u nalaženju,
bez dna se izgube stvorenja.

I tragom kuda sagoreli
sve bolnija su obnaženja.

Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a studim.

Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?

(Momčilo Nastasijević)
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.

Корисников грб
koen
~ administrator ~
~ administrator ~
Поруке: 2640
Придружен: 11 Сеп 2005, 21:51
Место: more tišine

Порукаод koen » 18 Феб 2006, 21:18

MALILINI

Mora biti da sam posasavio
- nacisto.

Zar ne vidis da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od sarenog perja.

Nemam dukat da te kupim.
Nemam bracu da te otmem.
Nemam majku da te uvracamo.

Da odem u vojsku
dve-tri godine,
rano mi je za vojsku,
a i sta cu bez tebe.

Da idem po vasarima,
Da sviram po birtijama,
da kupujem perje,
da se kockam, pa da zaradim,

- udaces se za nekog
dok se vratim, nesreco.

Bezi mi sa mojih ociju.
Mora biti da sam posasavio
- nacisto.

Nisi ti ni lepa,
Malilini.
nisi ti ni kao ptica
od sarenog perja.

Ima takvih u ciganskom rodu
i jos lepsih - barem hiljadu.

Da te kupim za dukat,
da ga odmah potrosis.
Sta ce meni braca,
pa da se u tebe zaljube.

Da je ziva moja mati,
ti bi u nju pogledala
urokljivim ocima,
i mater bi moju pretvorila
u vrbu.

A mozda i ne bi,
Malilini.
Eto sta ja govorim.
Tesko meni: lud sam!

Zar ne vidis da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od sarenog perja - priznajem!

Nemoj da me kljujes
u to moje grlo
sa tim lepim ocima.

Ne mogu da disem
od tebe.
U nosu mi dusa,
nesreco.

Ja zvacem tvoju kosu.
Ti zvaces moju krv.
Ja zvacem tvoje ruke.
Ti zvaces moje srce.

Ja zvacem tvoju crvenu maramu.
Ti zvaces moj nikakvi zivot.
I moju nikakvu sudbinu.

Tako si me dovela u nesto
glupavo
pa govorim,
a ne znam sta govorim.

Pa osecam,
a ne znam sta osecam.
Pa ja placem
i ne placem ujedno.

Sad moram da idem
da probam da nadjem
neki drugi zivot
i drukciju sudbinu.
Idem u vojnike.
bas me briga za tebe.
Idem odmah sutra
da budem oficir.

Bas je meni
zivot lep.
Otkud da je nikav.

Nakrivicu kapu preko uveta.
Ceta mirno!
Ceta napred mars!

Eto vidis sta govorim.
sve - kojesta.
salim se.
Oprosti.

Mora biti da sam posasavio
- nacisto.

Miroslav Antić
Ponosan sam na sebe što, zbog vremena u kome živim, nisam postao gnjida.