Danja Đokić - Mjesec u suzi

[dahlia]

Više od tebe

Zveketom noći
titrajem u tri
ti trajem nebom
zarobljenim u
zjenicama

fluidnim sekundama
povezujem zagrljaje
daljine približene
onim rukama
ispruženim
(za spasenje)
nad bezdanom

oporavljam proljeće
toplinu isijanih sunca
iz njedara bukete
šaljem bezvidom
zatrnutim ružama
pupoljcima

znaš da sam
predodređena
za opraštanja
i moje srce kuca
prvim znakom
Morseove azbuke
(TI kao prva poruka -
- što je to Bog učinio)

plešem kao okorak
pod sjekirom želje
tvoje strane svijeta
kao jata svitaca
roje se

(u rasprsnutim dupljama
nekad ugašenih zvijezda)
do eksplozije spoznaje
bit će još samo
nekoliko kapi šutnje
dovoljno
da se uhvatim u laži
kako ne volim te

ne, volim te
olujnom
silinom izdisaja
ljubavi

romanse ostavljam
zaljubljenima
njihove jednadžbe

(ljubavi
znam da znaš)
nepoznanica su
prepune

bez rješenja
(ljubim te)

[dahlia]

Ptica od ljubavi




Kad otmem se
strahu nedovoljno
jutrom razbuđena
od nesanice


ostat će molitvom
utisnut zapis
pod jastucima
na koje će sunce
u preletu ostaviti
škiljav sanjarenja trag


djeteta u meni skrivenog
iza krletke očiju što ih
grli drhtavo rukama
od čežnje žena


udomljena u njedrima
od ljubavi
posebna ona ptica



© Danja Đokić



iz upravo štampane zbirke "Mjesec u suzi"

[dahlia]

Na kraju zapisa

IV

uplašim se
veličine
straha očiju
gdje čovjek je sam
sebi gdje sama sam

III

sebi čovjek
(kidajući zubima
čvorove slutnje)
u povratku
rijeke riječi
razlije se
između dva očaja
razmili eto

II

tu sam ti
srce gdje samo
nit sebi si
nit drugima
vez razvezeni
(šutnjom bez povratka
pregazi me

gdje si sad
kao pelud s ruže
vjetru vjerujući
otresao)
da vrisak je pjesma
zatočena
vjekovima u njedrima
tišinom onom tek

I
srcem
onog što voli

[dahlia]

Sve je u oku


Previše je tišine iscurilo
i trebalo bi imenovati
dodire po prioritetu
dušom ako je moguće

na primjer dodir sluhom
na kapaljku ispustiš
miligram želja
prstohvat Vivaldija
da te oboje godišnja doba

onda se dodirneš rukom
jer kad pucaš po šavovima
snage ne ponestaje
rebrima je malo hladno
i kopčanja se boje
pa posuđuješ dugmad
očima lutke vjerujući

pogledom je najljepši dodir
sunca raširit će se
čak i ako zatvore
rešetke kroz koje tražiš

na primjer dodir glazbe
ozvučenje nutrine lirama
ushit kojeg pripisuješ
Vivaldijevim vremenima
za svaki uglavljeni kut

ditirambe loviš snovima
lažno se uljuljkujuči
uhvatiš stvarnost
padom na raspeće
pod bremenom kleca
goli nakot vremena

dok shvatiš dodir
kasno isuviše je
javom grijeha poteklo
tijelima olovom
kuda se otisnuše

[dahlia]

Sunce, pod bosim nogama


docrtavam te
sunce
pod bosim nogama
u pijesku


krugovima
grudi vrelinom
ovlaš naslonjenih
kao na pupku svemira
čekanjem odnjihanih
tek


želja (igra samo je
zanos nedirnutih)
znam jer
kad sve ovo
prođe jednom
u sazvježđu nekom
kad s večeri
ranom


dodirneš me
krilom one ptice
(nekad leta ushitom)
porodit će se riječ
kao krik tišine
što na ljubav ličit će
svjetlost
kao nekad


na tebe trakom
kad padne
(reći će ti se sve onda
otvorit će se)
sunce,
pod bosim nogama





[dahlia]

Taj Mahal


(mauzolej umrloj ljubavi)

Taj zvuk
misli gospel
mislima sagorjevanje
za nestanak
u magli odvagan
istančano odmjeren
okrznut o bok vjetra
kupolama razliven



taj drhtaj
tijela blues točen
u čašama vjernosti
zamagleni trag na stolu
kao naizgled usahla suza
loše probavljene večeri



taj žal
kao šal okačen za propast
nečega ničega osim trenutka
u kojem se plače i smije
i smije i plače u isti mah



taj izdah
od kojeg prestajemo živjeti
od snova filovani sami
od samoće

[dahlia]

Uvijek, u krug


Ponavljam sve

isto se opet dogodilo
jučer sam pokopana
obmanama
i evo danas me
porađaju daljine
iz pepela istinom
grade mi stepenice
do krajička neba

prelet samo
pticama mojim
utjeha

ne pitajući što je
još ostalo dolje
i ima li nešto
da potvrdi razum
gdje je i zašto

tračak jedan
od sunca
zaslijepljen naoko
zasuzio
i tko to i zašto
uvijek ubija svice
u meni

kad zasvijetle 

[dahlia]

Kucanje


Pokucah jutros
na dovratak
kojeg kao da
nije ni bilo
do rešetkastog
okvira praznine

s pogledom na sliku
naklonih se susjedi
koja se jučer
preselila na nebo
dušom kroz sličan
tome prozor
zaboravljena

godinama na koji
nitko pokucao nije
do smrti



© Danja Đokić

[dahlia]

Uvertira



Govorila sam ti uvijek
nije vrijeme za predstavu
u parteru kao glumci beskućnici
grle se lažni osmijesi

ti imaš golube u glavi
zacrtano sutra na staklu
prstom kojeg brišeš rukavom
ja imam cvrčka na koži
koji pjeva svome suncu
kad se smije čini mi se
kao duge ditirambom
se osipaju tuge

govorila sam ti svjesna
varka je arka nesretnicima
obojane snove buncamo
prevodimo ih u smijeh kao
neimari lica i naličja ničega
kao nečega u vrijeme
generalne probe

[dahlia]

Samo(obmanjujući) zapis


Neželjeni glasovi
koji nažuljano bride
lukom sljepoočnice
dolaze od nekuda više
(stješnjeni u kratice
mislima se razlažu
na proširene zaključke
razloga u razlazu)
zato ne zamjeri

kad kradom dolazim
kradući te uzdahe
željom povezane
ruke kao snopove
što uzglavlje čine
na koje naslanjam grudi
šapućući iskrenost
(što je

ne umijem zapisati)
dok režim ispunjena strahom
ratujući sa sumnjama u sebi
uvijek svladana nijemošću

(praznine amfiteatrom u sebi
govorim ti)
ne zamjeri zato

ako zakačena za štipaljke
naopako okrenuta u nizu
riječ ovješena moja
gorko zove se
zov grozote
za trenutke koje dijelim
s posvađanom sobom
zidova u raspadanju
niz koje se osipaju nedoumice
svih bez sumnje
loših dana sagorenih
u jedinoj pepelnoj suzi

istine što ti govori
uvijek ono sve
što ne umije opisati
vrisak kojim sam se
ponovo rodila

(isplakat ću
sutra
plakat ću)

objašnjena sebi sama
obilježena
kao pamflet isposništvu
(suza i krik)

u začetku