Evo mali doprinos i od mene
Konjanici
Stigle su me noćas potjere
pred tvojim vratima
dok sam noktima kopala, kao kuja,
prolaz ispod praga
da te nađem
i zube nježno zarijem
u glatku bijelu kožu tvog vrata
prije nego me uhvate.
A došli su prerano
strogi anđeli Savjesti
na snažnim bijelim konjima
i gledali kako se kao crv uvijam
od neutažene želje puti
i njihovih hladnih očiju koje su me pekle, pekle...
Sablasna magla punog mjeseca,
iskre nestrpljenja ispod konjskih kopita,
moja haljina znojem natopljena se ledi;
svi ćute, a tišina razara i mozak i grudi.
Sama sebe sam okivala
i konjima za sedla vezala
sa mnogo čvorova, nerazvezivih.
Spuštena glava, kosa kao zmije preko lica,
a stopala bosa, krvava, modra...
Nisam se okretala,
znala sam,
kada rane zaližem
pokidacu sramotne lance
lance sramote
i opet trkom za tvojim mirisom.
Kao jalova kuja grepsti i cviliti pred tvojim vratima
tiho
da ti ne čuješ,
kao ni do sada.
da me ne vidiš, da ne saznaš
da sjene na prozoru nisu priviđenja
da plač u noći nije pjesma kiše.
Da se ne uplašiš
i ne stavis lance i ograde
i vrata okovana,
jer postoji nešto
jače od svih vrata
što mi prići ne da
-moji konjanici.
............
Bez korijenja
Voda si bio.
Došao tiho, šapučući,
iz neke svoje prošlosti.
Sa sobom donio sreću, ljubav...
Zapljusnuo me i nestao u moru.
Sa drugim rijekama.
Vjetar si bio.
Proljetni, mirisni, onaj nemironosac.
Snažan, da oduzme dah,
blag, da osuši suze.
Zamrsio mi kosu,
dotakao usne
i odveo laste.
Vatra si bio.
Plameni odsjaj dalekog sunca.
Spržio si moje ruže,
opekao tijelo
i iscrpio moje izvore.
A rekli su mi stari da bez tebe nema života.
Samo zemlja,
Zemlja nikad nisi bio.
Ono što ostaje,
što se posjeduje i čuva.
I zato nemam s kim ispreplesti korijenje
i pustiti djecu,
koja plaču u tijelu,
da žive i rastu.