-
pišu Bogdan Todorov i Aleksandar Senić - Gluvo
doba noći. Odblesci sveća koji se vide kroz prozore
i poluotvorena vrata crkve nagoveštavaju da je služba u toku.
To je pomalo neobično, jer datum u kalendaru ne ukazuje
da je u pitanju neki crkveni praznik sa noćnim bdenjem.
Bliži pogled otkriva da je u pitanju ritual, ali neočekivan,
koji se ne odvija u skladu sa hrišćanskim bogosluženjem.
Na zidu visi raspeće Hristovo okrenuto naglavačke.
Po podu, oko oltara, leže polomljeni krstovi, ikone su poskidane
sa zidova i razbacane, ikonostas razvaljen, svetlo potiče
od naopako okrenutih sveća, a na oltaru leži gola devojka,
raširenih nogu kojoj se iznad glave nalazi slika đavola
sa glavom jarca ili vola. Službu vodi, jer očito je da
se dešava "crna misa", čovek obučen u crno, koji između
devojačkih nogu drži hvalospev u čast đavola,
uz podršku ostalih prisutnih satanista. Zapravo, cela služba
za svoju suštinu ima izvrnut ritual hrišćanskog bogosluženja.
Na kraju, da bi sve bilo dosledno izokrenuto do kraja, umesto
celivanja oltara - časne trpeze, "svestenik" seksualno
celiva golu devojku, što posle njega čine i svi muški ucesnici
koji to mogu i žele, a sve je to samo uvod u opštu orgiju učesnika.
Da bi, na taj čin, ostala trajna uspomena na učinjeno
delo, sve crkvene knjige se raskupusavaju i naliju uljem i vodom.
Prema opisu, ovo je zapisnik iz spisa inkvizicije, iz vremena
mračnog srednjeg veka, koji se odnosi na priznanje iznuđeno
pod mukama od nesrećnika optuženih da su vešci ili veštice.
Moguće je takođe, da to predstavlja istrgnut deo sinopsisa
scenarija iz savremene holivudske produkcije horor filmova.
Međutim, događaji govore da ovo nisu magnovenja iz
zaboravljenih delova mračne prošlosti i rezultat nečije
bolesne mašte, nego da se odigrava ovde i sada, u jednoj zemlji
lakovernih i pretežno religiozno nepismenih na brdovitom Balkanu,
na samom kraju XX veka. Ako se za mesto događanja navede
Trstenik, Zaječar, i poneko drugo mesto u Srbiji, gde se
to takodđe desilo, ali nije propraćeno informacijama
u štampi, neće se pogrešiti, naprimer, samo crkva u Zaječaru
je na opisan način u periodu od zadnjih četiri godine
oskrnavljena više desetina puta, a da uglavnom nisu uhvaćeni
počinioci. Pojava satanista i njihovih crnomagijskih rituala
u ovoj zemlji neminovno nameće i otvara brojna pitanja,
pri čemu ne postoji na sva odgovarajući odgovor, a
odgovori na pojedina pitanja otkrivaju da je od strane mnogih
državnih organa izražena nesposobnost, neodgovornost, nemoć,
neznanje, ili čak i nešto mnogo gore, da se pojavama ove
vrste stane na kraj ili da se možda spreče već na
samom nastajanju. Teror koji sprovode satanisti nad svojom okolinom
spada u kategoriju terorisanja nemoćne većine od strane
organizovane manjine, gde naizgled, ne postoji zakonski način,
ili volja da se to prekine. Ovde se, izgleda, od strane tvoraca
novog svetskog poretka na poseban način definisana prava
manjina, pretvaraju u pravo manjine da ugrožava pravo, slobodu
i interese većine, tj. društva i zajednice u celini. U
državama ograničenog suvereniteta, što je u sadašnjem trenutku
slučaj sa našom državom, ovaj vid prava manjina je nametnut
od, i u interesu nalogodavaca i finansijera iz svetskih centara
moći, čijim ciljevima odgovara. U okviru ovog teksta
nije naodmet da se čitaoci podsete da su još srednjevekovne
države imale vrlo dobro razrađene mehanizme kojima su vrlo
efikasno postizale zaštitu zdravlja i psihičkog spokoja
svojih građana. Dobro su poznate mere izolacije leproznih
bolesnika, koje se samo na njih primenjuju i danas, i karantinske
mere za sprečavanje širenja kuge i kolere, odnosno kakvim
su rigoroznim kaznama kažnjavani oni koji ove zabrane prekrše.
Iako se danas navedene bolesti savremenim medicinskim sredstvima
mogu držati pod kontrolom, modifikovane mere izolacije i karantina
se ipak i dalje primenjuju. Međutim, apsurdno, ali istinito,
najnovije bolesti savremenog društva, koje su vrlo zarazne i
obavezno se završavaju smrtnim ishodom, ne podležu ni karantinu,
ni izolaciji. Naime, HIV pozitivno sa simptomima SIDA, odnosno
AIDS-a, kao i satanisti uživaju potpunu slobodu da svesno šire
sporu, tj. brzu smrt ostalim članovima društva, a svaki
pokušaj da se ogranice njihove aktivnosti radi zaštite ostalih
zdravih članova društva od njih, automatski izaziva reakciju
svetskih moćnika, da se radi o novom ugrožavanju prava
manjina. Nedovoljno upućeni u materiju, ali i pojedini
stručnjaci koji ne sagledavaju problem u celini, na primer
psiholozi i psihijatri, čiji se dijagnostički aparat
zasniva isključivo na frojdovskim i marksističko-materijalističkim
ucenjima, ne mogu u potpunosti da odgonetnu uzroke i motive
delovanja pripadnika satanističkih sekti i kultova, pa
iz neznanja umanjuju značaj problema, čime doprinose
svojim autoritatiivnim stavom unošenju zabune u izbor najispravnijeg
i blagovremenog reagovanja. Na primer, u praksi bihievioristiški
pristup, da pojedinci postaju članovi satanista i drugih
sličnih sekti zato što nisu prihvaćeni od porodice
i društva, izaziva pogrešno verovanje da su u pitanju naivne,
zabludele ovčice koje je moguće pomoću standardnih
psihijatrijskih terapija vratiti na pravi put i resocijalizovati.
Brojni primeri, naprotiv govore da to uopšte nije ni lako, ni
moguće, bez određenih duhovnih intervencija, koje
većina savremenih psihijatara još uvek odbija da prihvati
i počne da primenjuje, a da dela koja čine satanisti
nipošto ne mogu da se svrstaju u nestačluke dece koja na
taj način ispoljavaju prezir, odbojnost i protest prema
društvu, nego u teške kriminalne akte počinjene kako na
duhovnom, tako i na fizičkom planu. Dvoje od tih, nazovi
nestašnih, omladinaca su izvršili zlocine u kasarnama u Vranju
i Šapcu, pobivši prvo nevine vojnike, da bi zatim izvršili samoubistvo.
Među njih spadaju i satanistički drugovi devojke iz
Trstenika, koji su joj za kaznu što je htela da prekine druženje
sa njima, živoj izvadili ženske polne organe, pa je preminula
od posledica ovakve intervencije. U njih takođe spada i
unuka starice iz sela Vučkovca, koja je uz pomoć roditelja,
spalila živu rođenu baku. To
su samo neki od dokazanih nestašluka satanista u SCG, a vredi
pomenuti šta se u istoj oblasti dešava u našem najbližem susedsvu,
pravoslavnoj Rumuniji. Tu su, na primer, u Konstanci, poznatoj
morskoj luci, tri mlada čoveka udarcima kamenja onesvestili
dva čoveka, zaklali ih, i dok su još bili živi i krvarili,
urezali im nožem na kožu satanske simbole 666, pentagrame-petokrake,
mrtvačke glave sa ukrštenim kostima i naopako okrenute
krstove, dok je jedan otac, isto na žrtvu satani, ubio sina.
Vrlo efikasna rumunska policija je naravno brzo pronašla i pohapsila
počinioce ovih zlodela, ali i nastavila istragu družina
satanista, iz čijih je beležaka ustanovila da za njih najveću
zabavu predstavlja kada mogu da mačku saseku električnom
testerom, oprlje kuče usijanim gvožđem, ali i raskreće
noge školskim drugaricama, naravno protiv njihove volje. Očito
je da se u Rumuniji stvari zovu svojim pravim imenom, što u
slučaju satanizma omogućava brzu i pravu reakciju
policije na počinjene zločine, kao i njeno preventivno
delovanje protiv mogućih slicnih počinilaca. Razlozi
neefikasnosti srpske policije protiv zločina, koji u svojoj
suštini imaju satanističko poreklo, su različiti i
brojni. Najpre, svojevrstan je pravni apsurd da satanizam nije
protivzakonit, iako on stoji iza serije ubistava, silovanja,
prebijanja, napada, pljački grobova i skrnavljenja crkava.
Pri tome čak i oni zločini za koje se nedvosmisleno
utvrdi da su počinjeni od strane satanista se ne tretiraju
kao verski zločin, što bi omogućilo da se kazne i
podstrekači, zato što je iluzorno pokušati da se kazne
počinioci, jer kada postoji mogućnost da se otkriju,
oni gotovo po pravilu, izvrše samoubistvo. Ukoliko laike zbunjuje
to da se satanistička nedela mogu svrstati u kategoriju
verskih i doktrinarnih zločina, razlog je u tome da satanizam
predstavlja svojevrstan parareligiozan fenomen, gde njegove
pristalice stvarno veruju u đavola i njegovu moć,
vrše odgovarajuće službe u njegovu slavu i za njegovo prizivanje,
a negiraju hrišćanstvo i postojanje Boga Tvorca. Iz navedena
dva razloga, i zbog nepoznavanja karaktera i suštine počinjenih
zlodela, ovdašnja policija je nemoćna da se bori protiv
bestijalno izvršenih zločina, koji se ponavljaju; ona pokušava
da klasifikuje u postojeće stereotipove ubistva počinjena
od strane psihopatoloških ubica pojedinaca. Takođe brutalna
ubistva beskućnika u lagumima Kalemedanske tvrđave,
zabitima i slično, uz prethodna mučenja, ne mogu da
se objasne kao ubistva sa motivom pljačke, osvete, ljubomore
i koristoljublja. Neobučenost i neosposobljenost policijskog
kadra za borbu protiv ove vrste kriminala dovodi do apsurdnih
situacija da policija bude zauzeta borbom protiv "pravog" kriminala
i nema vremena za nestašluke mladih i pravljenje nereda po crkvama
kada iz njih nije ništa ukradeno, a previđa da otkrivanje
počinilaca skrnavljenja u Trsteniku neminovno dovodi i
do otkrivanja zločinaca koji su živoj devojci u Trsteniku
izvadili genitalije. Među razlozima koji onemogućavaju
odgovarajuću reakciju policije u sličnim slučajevima,
ne sme da se zanemari činjenica da su i policajci živi
obični ljudi koji imaju svoje porodice o kojima moraju
da brinu. Zato kada u istrazi nalete na primere izrazito satanističkog
delovanja, moraju dobro da razmisle kako da se postave kada
ni jedan državni organ ne priznaje zvanično postojanje
tog problema, i oni se tada nalaze potpuno nezaštićeni
protiv beskrupuloznog protivnika, jer je poznato da su satanisti
u svakom trenutku spremni da ubiju bilo koga ko im ugrožava
planove ili za njih predstavlja opasnost. Za razliku od nas,
gde još uvek nije u potpunosti sagledana opasnost od satanizma
i njegovih posledica, pojedine zemlje, u čemu posebno prednjače
SAD i Francuska, problemu pristupaju sa punom odgovornošću
i ozbiljnošću, pa se u njihovim policijama, na primer,
pored odeljenja za suzbijanje narkomanije, prostitucije i slično
nalazi i odeljenje za borbu protiv negativnih delatnosti sekti,
posebno protiv satanista. Naime, to se čini sa razlogom,
jer ova vrsta kriminala zahteva od policajaca koji rade na njihovom
suzbijanju, posebna znanja i obuku, da bi se bolje upoznao protivnik
protiv koga se bori, prilagodile time i metode borbe i postigao
odgovarajući uspeh. Međutim i manje zemlje koje su
sagledale opasnost u svojoj sredini od satanizma kao svetskog
fenomena, umeju da mu se suprotstave na pravi način. Koliki
se značaj pridaje pravilnoj i pravovremenoj borbi protiv
njega može da posluži primer Južne Afrike, gde je u policijskoj
centrali u Pretoriji šef odeljenja za suzbijanje okultizma (satanizma),
lično pukovnik Kobus Jonker. Tokom svojih različitih
uspešnih akcija u ovoj oblasti, on je sakupio upečatljivu
zbirku eksponata kojima se crnomagijaši i satanisti služe da
bi drugima naneli zlo, a to su, pored ostalog, ljudski fetus,
menstrualna krv žena, "vesticija zemlja" - t.j. prašina sa groba
samoubica, ljudske kosti i lobanje, i još mnogo toga drugog.
Ova zbirka bi trebala mnoge koji podcenjuju opasnost od satanizma
da natera da se duboko zamisle. Izbor pravilne strategije za
suzbijanje satanizma dodatno komplikuje činjenica da nikakve
pretnje zakonskim sankcijama, što podrazumeva i smrtnu kaznu
za zločin, ne plaši sataniste. Oni ubistvo, počinjeno
u čast đavola, smatraju njemu najvećom mogucom
počašću. Većom prinetom žrtvom od ove se smatra
samo sopstveno samoubistvo, ali učinjeno tek posle prethodno
izvršenog ubistva, najčešće masovnih ubistava. Zato
je besmisleno očekivati da će satanisti prihvatiti
suđenje sa smrtnom kaznom i tako priznati ustrojstvo i
pravnu regulativu društva koje odriće prihvatanje i priznanje
đavola, njihovog samoproglašenog boga. Satanisti se ne
boje smrti, jer veruju u život posle nje, odnosno kraja života
na zemlji. Oni su duboko ubeđeni da će za svako nedelo
učinjeno u čast i za ljubav đavola, dolaskom
u pakao biti nagrađeni tako što će im biti omogućena
i dalje sva čulna uživanja i zadovoljavanje nagona u kojima
su uživali na zemlji. Da bi udovoljili đavolu, pošto postoji
verovanje da se satana, kao duhovno biće, čija je
suština zlo, hrani strahom, patnjama, bolom i mukama, satanisti
mu prinose ljude na žrtvu i to je razlog što se u mestima gde
oni deluju, nalaze ubijene, najčešće siromašne osobe
bez porodice i skitnice, najsurovije mučene pre fizičke
likvidacije. Ovakva ubistva su višeznačna i postižu mnogo
ciljeva, jer sem što služe za prinšoenje ljudskih žrtava đavolu,
služe i kao dokaz sledbenicima o moći đavola na zemlji,
i gde zločini, učinjeni u njegovo ime, najčešće
ostaju nekažnjeni i neotkriveni izvršioci. Ova ubistva takođe
služe za zastrašivanje pripadnika satanističkih sekti,
pošto u nju može da se uđe a izlazi se jedino mrtav, gde
se svaki pokušaj napuštanja satanista smatra izdajom i obavezno
se kažnjava smrću. Čak i u slučajevima kada se
zna ko su izvršioci, odnosno podstrekaći na zločin,
krivica retko može da im se dokaže, jer zakon ne priznaje kolektivnu
krivicu neke grupe iz ideoloških motiva, izuzev ako su političke
prirode. Opravdanost razloga zbog kojih se satanisti ne boje
fizičke smrti zaslužuje da bude detaljnije razmotrena.
Zasnovanost njihovog ubeđenja da će se za svoje odano
ugađanje đavolu biti pod njegovom vlašću u paklu
obilato nagrađeni, bazira se na prilično nesigurnoj
argumentaciji, odnosno veruje se u obećanje đavola.
Oni pri tome zaboravljaju i previđaju nešto što je svima
davno i dobro poznato, da je satana mrzitelj čoveka, a
da mu je jedini cilj njegov pad i uništenje, odnosno zatiranje
ljudskog semena. To potiče još iz raja gde je satana, koga
je Bog stvorio prvog među anđelima, odbio da se pokloni
prvom čoveku - Adamu kao novostvorenom Božijem biću.
Time se opredelio za grehove oholosti i samoljublja, započeo
sa večitom mržnjom prema ljudskom rodu, a odbacio Večnu
Ljubav Božju, što je izazvalo sunovrat satane i njegovih legija
u pakao. Kao takav, on je princ tame i laži, i svako njegovo
obećanje za jedini cilj ima izazivanje brze propasti ljudskog
roda, pa se opravdano može postaviti pitanje u kojoj meri on
mrzi one koji mu služe. Sudbine mnogih crnomagijaša i satanista
su vrlo dobro poznate, najveći broj njih je završavao u
mučnim godinama ludila, bili su konačno prezreni i
odbacivani od svoje okoline i umirali u najvećim mukama,
što pokazuje da je Lažov svoje najvernije sluge posle prolaznog
bleska njihove slave, koja je služila samo da se primame novi
sledbenici - buduće žrtve, još za života prevario i odbacio
kada mu više nisu bili od koristi. Znači, da očekivanje
bilo kakve nagrade u paklu, gde on ima svu vlast i nikome ne
odgovara za svoja nedela, predstavlja samo mamać za naivne
i lakoverne. U stvari, upravo je obrnuto tačno od onoga
sto on obećava da će ćekati njegove sledbenike
u paklu. Oni koji su mu najvernije služili, a o Boga Tvorca
se najviše ogrešili time što su negirali njegovo postojanje
i svesno kršili Njegove zapovesti, najveće muke u paklu
čekaju upavo od onoga u koga su verovali, služili mu i
očekuju nagradu. Njegovi sledbenici u to, uz malo truda,
mogu da se uvere još na zemlji, kada pokušaju da saznaju sudbinu
svojih prethodnika. Ako je tačna tvrdnja satanista da samo
služenje satani omogućava stvarno ispunjavanje svih mogućih
sloboda, kako da se objasni da ne postoji osnovna sloboda da
se dobrovoljno napusti pripadnost njima, a ne samo ludilom,
samoubistvom, ili u slučaju pokušaja napuštanja, ubistvom
uz unakazivanje bivšeg člana. Tamo gde društvo nema razrađene
mehanizme borbe protiv njihovog delovanja, a to se slobodno
može reći i za naše društvo, neophodno je da pojedinci
imaju bar osnovna znanja o izgledu i ponašanju satanista, kako
bi mogli da izbegnu da budu u njihovom okruženju i da potpadnu
pod njihov uticaj. Oni su prepoznatljivi i u svakodnevnom životu
po specifičnom načinu oblačenja, oznakama i simbolima
koje nose i ističu. Često na upadljivim mestima imaju
tetovirane đavole, a tamo gde ne žele da to bude tako očigledno,
tetoviranu zmiju, naopako okrenut trougao sa simboličkim
prikrivenim tekstovima u slavu satane i druge crnomagijske simbole.
Tamo gde imaju odgovarajuća finansijska sredstva, nose
kožne jakne sa slikama đavola, umesto automobila koriste
motorbiciklove sa jakim mašinama radi demonstriranja fizičke
nadmoći nad, kako ih oni smatraju, slabićima koji
veruju u Boga, stalno su odeveni u crno, danju spavaju a noću
žive, to jest orgijaju, pa se prepoznaju i po izraženom bledilu.
Za njih je karakteristično da na svaki način izbegavaju
crkve, sem noću radi skrnavljenja. Ako neko uspe da ih
natera u crkvu, osećaju muku, vrtoglavicu i neretko padaju
u nesvest. Hrabrost dokazuju tako što se uvlače i noć
provode u iskopanim rakama spremnim za sahranu. Prema članovima
svoje biološke porodice ispoljavaju mržnju ukoliko se ne slažu
ili ne odobravaju njihov izbor, a za porodicu smatraju članove
svoje grupe. Za mlade i ideološki dezorijentisane ljude, koji
zbog novih merila društvenih vrednosti ne vide nikakvu perspektivu
svoga života, ovakve sekte i kultovi imaju određenu privlačnost.
One naime obezbeđuju sve vrste čulnih uživanja, koja
su inače zbog društvenih ograničenja i drugih nemogućnosti
u normalnim uslovima teško ostvarljiva. Posebnu opasnost one
predstavljaju za mlade adolescente čije porodice ne mogu
da se zbog borbe za preživljavanje u potrebnoj meri posvete
njihovo vaspitanju i usmeravanju pri čemu društvo već
dugo u tome omanjuje, a muči ih seksualni nagon, koji ne
umeju da reše i za čije razrešenje nemaju ni potreban prostor,
ni finansijska sredstva. Za njih satanističke grupe gde
je svaka od članica u obavezi da tu vrstu usluge pruži
svakom zainteresovanom članu, predstavljaju neku vrstu
obećane zemlje, posebno što tamo dožive i ono što prevazilazi
njihove najsmelije snove. Tada se naravno, ne razmišlja o tome
šta se iza toga krije. Koriste se droge koje pojačavaju
intenzitet uživanja ili halucinogene za uspostavljanje veze
sa prizvanim demonima. Zbog njih članovi, pre ili posle,
postaju narkomani i na taj način još zavisniji od sekte.
U mnogim obredima se vrši simbolično ubijanje oca ili majke,
u smislu da mu članovi kulta postaju jedina porodica. Ovo
zaslužuje i šire objasnjenje; satanisti se takođe protive
i postojećem društvenom uređenju i smatraju da razbijanjem
porodice, kao osnovne ćelije na kojoj je društvo izgrađeno,
uništavaju i društvo u celini. Agenture stranih zemalja su zapravo
osnivači i izvoznici ovakvih sekti i grupa u zemlje čije
sisteme treba razoriti, povremeno pdstrekavaju članove
na ritualna ubistva, radi zastrašivanja pojedinih grupacija
stanovništva. To se upravo desilo sa ubijanjem vojnika na odsluženju
vojnog roka od strane satanista, Mađara po nacionalnosti.
Pored osnovnog, postignut je i dodatni cilj. Srbi su počeli
da razmišljaju da li da puštaju decu u vojsku u kojoj im se
ni u vreme mira ne garantuje sigurnost i život, a vojne vlasti
su se suočile sa problemom kako da reše pitanje regruta
Mađara, a da im se ne ponove pokolji u kasarnama. Ovo je
klasičan primer kako uspešno može da se ugrozi vojno odbrambena
moć jedne zemlje. Vrlo često iz neznanja, čak
i oni koji ne pripadaju satanistima, praktikuju ponašanje i
razonodu koja ima sva naznačenja satanske simbologije.
Tako na primer za ulazak u disko klubove je obavezan silazak
u podzemlje-podrum, što je scenario za silazak u pakao, u prostoriji
vlada tama i mračna atmosfera sa povremenim bljeskovima
lajt-šoua, što simulira mrak, osvetljen odblescima plamenova
paklene vatre po zidovima podzemnih pećina, a zaglušujuća
buka je slična onoj koju prave đavoli, udarajući
u kotlove sa trozupcima dok guraju grešne duše nazad u vrelo
ulje. Naravno, da bi se ublažio utisak koji u javnosti može
da izazove prikazivanje prave suštine satanizma i izbegle reakcije
gnušanja i otpora, postoji za prikazivanje njegova blaža forma.
Tu se satanizam objašnjava kao upražnjavanje prirodnog načina
zivota, usklađen sa duhovima prirode, uz normalno zadovoljavanje
svih nagona i potreba. Satanisti,
naravno, vode računa o blagovremenom popunjavanju svojih
redova, najpre pripremom omladine za stvaranje simpatizera,
među kojima kasnije vrbuju nove članove. Pokazalo
se da se to najlakše obavlja preko muzičkih grupa i spotova
koji otvoreno veličaju seks, drogu, nasilje, omalovažavanje
hrišćanstva i slavljenje đavola, strategija je vrlo
pametno smišljena, o čemu svedoči i izjava rok muzičara
Jimmy Hendrix-a: "Kroz muziku možemo položiti u podsvest ono
što želimo". Dejstvo je, u stvari zasnovano na postulatu da
je za uništenje jedne nacije dovoljno razoriti moralnu strukturu
mladih preko đavolske muzike, droge, cigareta, alkohola
i seksa, što ustvari predstavlja cilj satanista, odnosno njihovih
finansijera i nalogodavaca. Ova misija je uveliko olakšana zahvaljujući
dobro znanom psihološkom fenomenu identifikacije mladih sa poznatim
ličnostima iz sveta šou-biznisa i estrade. U Svetom pismu
ne stoji slučajno zapovest: "Na čini sebi idola",
a rok zvezde su za mlade upravo idoli sa kojima se oni poistovećuju
i čije poruke bezrezervno prihvataju i primenjuju, jer
imaju lažan utisak da sa samo malo sreće i bez mnogo truda
mogu i oni da postanu isto ili slično. Za neiskusne i naivne
je posebno važno što za vođenje takvog života, sa obiljem
seksa, droge i alkohola, nisu potrebni izuzetni napori i odricanja,
a što bi zahtevalo poistovećivanje sa sportistima i naučnicima.
identifikacija sa vodećim muzičkim trupama savremene
muzike je posebno opasna. Većina njih ima otvoreno ili
prikriveno, ali dovoljno jasno, radi na širenju i propagiranju
ideja satanizma. Neke od ovih grupa već u samom imenu odaju
pripadnost satanizmu. Tako, na primer nazivi KISS-"Kings of
satan's service" (Kraljevi u satanskoj službi); AC/DC nije kako
mnogi misle "Alternate Curent/Direct Curent" (Naizmenična
struja-jednosmerna struja) nego je "Antichrist/Death to Christ"
(antihrist/smrt Hristu); "Black Sabath" (crni sabat - dan kada
se izvode crnomagijski i satanski rituali); "Daemon" (demon);
"Satans host" (satanski odredi); "Morbid Angel" (morbidni anđeo),
što predstavlja samo kraći spisak najpoznatijih od mnogih
grupa sa sličnim imenima. Međutim, to što đavola
ne drže u nazivu, ne znači da i druge grupe ne primenjuju
njegove ideje. Takve pesme, gde nema kod slušalaca razlike da
li su reči direktno razumljive ili tek kada se melodija
emituje u nazad, što je još pogubnije, jer se tada željena poruka
direktno i trajno urezuje u podsvest, su na primer: grupa Led
Zeppelin, song "Stairswais to Heaven" (Stepenice ka nebu), gde
je preslušavanje unatrag otkrilo snimljeno "I will live for
him·there is no escaping it·I·ve got to live for satan·I love
you master satan"- što prevedeno glasi "Ja želim da živim za
satanu·ja te ljubim·gospodaru satano". "Sam đavo je tvoj
bog"; grupa KISS, song "God of Thunder"; "Ja te volim, rekao
je đavo" - grupa Rolling Stones, songs "Tops". "Nebo nije
daleko od uništenja!" - grupa Princ, song "Purple rain", "Koračam
u grehu"; grupa Madona "Like a virgin"; a slične poruke
se nalaze u pesmama grupa The Eagles, Pink Floyd, Yetro Tull,
Elton John i drugih. Da u pitanju nisu obična šokiranja
i provociranja postojećeg javnog mnjenja, nego svesna i
ciljna delovanja, svedoči izjava Tony Sheridan-a koji je
1962.g. sa "Beatles"-ima svirao u Hamburgu. Tada je John Lennon
na jednoj spiritualističkoj seansi javno priznao: "Znam
da će Beatles-i imati uspeha, jer za taj uspeh ja sam đavolu
prodao svoju dušu". Odabrani put služenja đavolu se uvek
sistematski i dosledno sprovodi, pa zato i ne treba posebno
da iznenađuje sledeći biser John Lennon-a uperen protiv
hrišćanstva, da je Isus istorijski beznačajan, jer
Bitlsi u svakom trenutku uspevaju da sakupe više ljudi koji
ih slušaju, nego što je On uspeo svojom Besedom na gori. Zanimljivo
je da se ne slučajno, od strane Bitlsa, i drugih muzičkih
sastava huli, omalovažava i kleveće isključivo hrišćanstvo
i Isus Hristos, a nikada se ne huli na Muhameda, Budu, Krišnu,
Ramu, Zaratustru i Mojsija. Sastavni
deo svetske zavere satanista podrazumeva upotrebu droge radi
uništenja omladine, a preko nje, postojećih drustvenih
vrednosti i normi. To je svojom izjavom nedvosmisleno potvrdio
Timoti Liri, samoproklamovani kralj LSD droge: "Osoba koja tvrdi
da rokenrol muzika ohrabruje klince da uzimaju drogu, potpuno
su u pravu. To je deo naše zavere. Droge su najefikasniji put
do revolucije." Stoga je potpuno razumljivo za očekivati
da iste muzičke grupe, sastavi i pevači koji pevaju
ode đavolu i pljuju na hrišćanstvo, istovremeno popularišu
upotrebu droge. Kao i obično, prednjače Beatles-i.
Oni su komponovali nekoliko hitova posvećenih drogi i stanjima
vezanim za nju. To su, na prmer: "Zuta podmornica" (Yellow Submarine)-
nakomansko tonjenje posle uzimanja droge, "Lusi na dijamantskom
nebu" (Lucy in the Sky with Diamons- LSD halucinogena sinteticka
droga), ili "Narednik Peper" (peper-biber-prašak-prah-droga
u prahu). Članovi druge grupe iz tog vremena, a koji su
aktivni i danas, Rolingstounsi, zbog drogiranja su čak
imali ozbiljnih problema sa policijom. Kako su se mladi svih
generacija trudili u svakodnevnom životu da se poistovete sa
svojim idolima, poznatim pevačima i grupama, saznanje da
se oni drogiraju, naizgled bez ikakvih posledica, i još ovenčani
slavom, i te kako je uticalo na porast narkomana među mladima.
Naravno da u SCG nikad nisu propustili priliku da se uključe
u svetske civilizacijske tendencije. Zato je grupa "Mobi Dik"
u godini kulture snimila spot, koji se emitovao na mnogim televizijskim
kanalima, i pevušile su ga simpatične učenice osnovnih
škola, a čije su reči "Rodićeš mu sina, kralja
kokaina", "Rodićeš mi decu belu kao (kokain) sneg", predstavljaju
najveću moguću reklamu za prodor kokaina u široke
narodne mase. Nejasno je jedino kojim delom je u finansijskoj
konstrukciji spota učestvovala služba ministarstva unutrašnjih
poslova za borbu protiv narkomanije, kao bolesti zavisnosti.
Ovakvim pesmama se opet postiže cilj satanista, odnosno njihovih
finansijera, jer od bolesnih omladinaca - narkomana, na mogu
postati zdravi članovi društva. Zanimljivo je da su države
koje zabranjuju reklamiranje cigareta i pušenja na javnim mestima,
da bi nepušače zaštitila od trovanja nikotinom i smanjile
broj obolelih od raka na plučima, upravo te koje podržavaju
delatnost satanista u drugim državama, a čije ustrojstvo
žele da razore. Kao što kod njih cigarete moraju da sadrže vidnu
opomenu da pušenje izaziva rak, pitanje je da li bi bilo tako
lako širiti narkomaniju među mladima, kada bi spot u kome
se hvali droga, morao obavezno da sadrži deo sa poslednjim danima
narkomanskih agonija i smrti od prekomerne doze droge, kod tako
zvučnih imena kao što su Dženids Džoplin, Džimi Hendriks
i Džim Morison. Delovanje
satanista ne bi bilo svestrano kada ne bi obuhvatalo i napad
na tradicionalna shvatanja moralnih vrednosti. To se najbolje
postiže propagiranjem neobuzdanog seksa i seksualnih nastranosti
i perverzija. Scenografija rok pevača na koncertima direktno
potstiče na seksualne kontakte sa što većim brojem
partnera, kako to na primer otvoreno rade Madona i Tina Tarner,
ili preko aluzija kada gitaru sviraju u visini genitalija i
sve prate odgovarajućim koatalnim pokretima Elvis Prisley,
Sex Pistols, Rolling Stones i drugi. Svoju homosekualnost, travestitiju
ili biseksualnost odevanjem, šminkanjem i ponašanjem ističu
i propagiraju David Bouwy, Elton John, Prince, Freddy Mercury,
koji su izgeda pored muzike zaduženi da budu rasadnici za širenje
side. Ni u ovoj oblasti izgleda da kod nas ne manjkaju odgovarajuci
predstavnici, kao na primer Oliver Mandić koji se u jednom
periodu svoje karijere, na koncertima, obavezno pojavljivao
u tunikama uz odgovarajucu debeloslojnu šminku. Svoj doprinos
prevazilaženju zastarelog patrijahalnog morala i ovom prilikom
daje višestrano civilizacijska avangardna grupa "Mobi Dik".
Pošto su kod Srba braća naučena sve da dele nema razloga
da ne podele i ženu-devojku, naročito jednog od njih, o
čemu govori sadržaj pesme: "Brate,prijatelju, ispuni i
jednu želju, dovedi je noćas meni u postelju belu. Brate,
prijatelju, svaka druga biče tvoja ali ona mora biti moja."
Među pomenutim grupama i pevačima posebno je zanimljiva
Tina Tarner, jer iako je sa svojih 60-tak godina uveliko baka,
na koncertima širom sveta u mini suknjicama, gledaocima obilato
pruža priliku da uživaju u njenim zavodljivostima. Ona izgubljenu
energiju od vrlo dinamičnog kretanja i skakanja po pozornici
nadoknađuje seksualnom energijom mladih pratilaca, koji
specijalno za tu namenu sačinjavaju obavezni deo njene
pratnje. Interesantno je, i pored toga što je očito da
Tina Tarner dobro poznaje upotrebu seksualne magije u cilju
podmlađivanja, objasniti njenu neprirodnu izdržljivost
za te godine, kao i fizički izgled. Umesto već otrcane
formulacije da se radi o medicinskom fenomenu koji nauka još
nije u stanju da objasni, vredi se u ovom slučaju zapitati
da tu nije i đavo umešao svoje prste da joj malo zakasnelo
obezbedi slavu i uspeh. Iskustvo stečeno muzičkim
i televizijskim propagiranjem ideja satanizma, u novije vreme
se koristi da se ljubav prema simbolima zla plasira i preko
drugog mas medija - filma. Tako se sada u najnovijim filmovima
sa simpatijom govori o vukodlacima tinejdžerima koji postaju
šampioni boksa ili košarke; o vampiru Drakuli koji je postao
dobronameran i zato pije sintetičku krv; o savremenim devojkama
vešticama koje su usamljene i simpatične, a nemaju nikog
odgovarajućeg da im napravi decu, pa u tu svrhu prizivaju
princa iz pakla, da im na obostrano zadovoljstvo ispuni tu želju;
o đavolu koji uopšte nije tako crn kao što se tvrdi, pošto
prima posetioce u pakao, i ako ga nadmudre, slobodno ih pušta
da se vrate nazad, a vešticama koje koriste magijske simbole
i ritualna prizivanja isključivo radi dobronamerne pomoći
ljudima koji su u nevolji, i slične bisere suprotne svakoj
logici i zdravoj pameti. Za Ameriku snimanje ovakvih filmova
uopšte ne predstavlja problem, jer je u njoj i zvanično
odobren, kao religija, kult satane, čija je crkva osnovana
u San Francisku 1966. godine, sa Antonom Lavejem na čelu,
i kojoj su pripadala i pripadaju neka poznata imena filmske
umetnosti. Njena članica je bila glumica Džejn Mensfild,
kojoj je u čudnim okolnostima odsećena glava u saobraćajnoj
nesreći kada je pokušala da napusti članstvo. Režiser
Roman Polanski i njegova supruga Šaron Tejst su takođe
pripadali satanistima. Njih dvoje su snimili film "Rozmarina
beba", koji govori o devojci koja prizivanjem uspeva da postane
verenica satane i sa njim rodi dete. Glumica je kasnije ubijena
u trudnoći, u svojoj kući, a ubica je takođe
satanista Čarls Menson. Izgleda da je jedina neizvesna
i stvarna nagrada koju satanisti mogu da očekuju od satane
to da će ih ubiti drugi satanisti ili da će izvršiti
samoubistvo. Po sopstvenom priznanju, u sataniste spada i vrlo
popularna glumica u raznim horor filmovima Sigurny Viwer, koja
je u vreme dok je bila fotomodel služila satanistima u crnim
misama kao gola devojka - oltar, a sada se bavi veštičarenjem.
Koliko se u Americi ceni, voli, i poštuje đavo i crna magija
svedoči da je grad Salem ("Vestice iz Salema") jedino zvanično
proglašen grad veštica, glavna veštica je gradonačelnik,
a i šerif je veštac. Čija li se pravda primenjuje u ovom
gradu, i kome se zaklanjaju na sudu, nameće se samo. Svoju
ideologiju savremeni satanisti uglavnom zasnivaju na pravilima
i pisanim materijalima reda "Ordo-Templi Orientis" (red istočnih
templara) koji je osnovao engleski crni mag Alister Krouli.
Po njihovom učenju je otac života Haos (tj. đavo je
otac pravog života uživanja svim čulima, a majka zemlje
je Babilon (odnosno za simboličnu majku su svesno izabrali
vavilonsku kurvu). Svoje rituale objašnjavaju da imaju za cilj
da pomognu i nauče ljude da prihvate svoje telesne i materijalne
nagone i potrebe bez osećanja krivice. Redu OTO su pripadali
i njegove tehnike upražnjavali vođe Trećeg Rajha:
Hitler, Hes, Gering i Rozenberg, koji su kasnije formirali crnomagijsku
organizaciju "Ultima Tula", koja je pored ostalog glorifikovala
fizičku i intelektualnu nadmoć arijevske rase nad
drugima. To jeste razlog zašto je za sataniste u svetu posebno
privlačna scenografija nacističke stranke sa lobanjama,
crnim zmijama, kukastim krstovima i slično. Na opasnost
od satanista posebno ukazuje činjenica da su uspeli da
se infiltriraju u obrazovni sistem i pedagoške ustanove, kako
među profesore, tako i među učenike i studente.
Neke stvari u vezi toga su nejasne. Kako na Fakultetu muzičkih
umetnosti kod profesorice, koja javno ispoljava svoju pripadnost
satanizmu, može da položi student kome satanizam, u bilo kom
pogledu, ne odgovara. Zanimljivo je da i totalni neuspeh policije
da otkrije sastajališta i ustrojstvo satanista, može bez teškoća
da se sazna čak od učenika osnovnih škola, gde poneki
mali drugar već pripada satanističkim družinama "Crna
ruža", "Vatra pakla" čija su najpoznatija sastajališta
u Kalemegdanskim katakombama i istoimenoj kuli u podnožju opservatorije.
Promoteri i distributeri pesama hevi i metal rok sastava sa
njihovim nadražujućim dubokim tonovima i ritmom niske frekvencije,
uz već pomenute tekstove i scenografiju, tvrde da je jedini
razlog za objavljivanje ovakvih spotova i kaseta velika zainteresovanost
publike za kupovinu istih, i da ne postoje neki prikriveni razlozi
za njihovo popularisanje. Ova tvrdnja predstavlja perfidnu laž
od samog početka, jer interes za ove grupe je takav, da
uspevaju da prikupe dovoljno slušalaca za jedan koncert tek
kada se nekoliko grupa udruže, a kasete se kupuju zato što određene
spotove sa crnomagijskim konotacijama voditelji i urednici stalno
vrte na televizijskim ekranima i tako ih nameću neobaveštenim
gledaocima, koji misle da je razlog čestog pojavljivanja
njihova popularnost, pa na kraju požele da kupe kasetu. Istina
je dakle potpuno drugačija, jer upravo pevači i grupe
koje neguju muziku potpuno suprotnu hevi i metal roku, kad god
prirede sami koncert pa ga čak i ponove nekoliko puta,
problem je da se dođe do karte, što rečito govori
o pravom, a ne nametnutom interesovanju publike. To su nam svima
dobro poznata imena "Galija", "Bajaga i instruktori", Đorđe
Balašević, Bora Đorđević i "Riblja čorba",
Željko Samardžić, "Garavi sokak", "Legende", Merima Njegomir,
čiji savremeni muzički izraz uspeva ne samo da zadovolji
nego i da se oplemene slušaoce. Njihovi spotovi se mnogo ređe
viđaju, a baš za njih publika je mnogo više zinteresovana. |