Večernje
novosti 04. 10. 2004. - Tamno jezgro života
Danilo Nikolić, Jesenja svila
Ušavši u književnost daleke 1957. godine (knjiga priča "Male poruke"),
Danilo Nikolić je naišao na lep prijem, ali je brzo i nestao sa književne
scene. Vratio se tek sedamdesetih godina knjigom pripovedaka "Povratak
u Metohiju". Pripovetka ne samo što stoji na njegovim književnim počecima
već se može reći da je do današnjeg dana, uprkos činjenici
da je Nikolić u međuvremenu objavio pet romana, ovaj pisac pre
svega pripovedač i da je
pripovetka osnovni sastojak i njegovih romana, da je ona razlog što oni
imaju labavu kompoziciju i lako se mogu rastaviti na po nekoliko zasebnih
priča.
Formiran na tradiciji usmenog pripovedanja, ali i na onim obrascima umetničke
proze koje kod nas oličavaju Borisav Stanković i Ivo Andrić,
a u drugim književnostima Flober i Čehov, Danilo Nikolić je
uvek verovao da bez dobre priče nema uspešnog proznog dela. Kao što
je od samog početka pokazivao, Nikolić je trajno opsednut svetom
svog detinjstva provedenog u Metohiji, tamo negde uz Beli Drim, u Vitomirici
i Peći, i u najvećem broju svojih pripovedaka i romana on i
govori o "povratku u Metohiju", u zauvek izgubljeni svet prisnosti i lepote.
Ako je dobar deo proze Danila Nikolića izgrađen na potrebi da
se evocira slika jednog nestalog sveta, ne može se poreći ni činjenica
da ovaj pisac nije bežao ni od suočavanja sa tamnim licem kosovsko-metohijske
stvarnosti, niti od političko-ideoloških opsena koje su dale pečat
jednom vremenu i sudbinama niza generacija. Otuda je sasvim logično
što su njegovi junaci i postali "vlasnici bivše sreće" i zbog toga
što je vreme razgradilo nekadašnje oblike života, ali i zbog toga što
je nakazna politička stvarnost utisnula dodatni pečat tragike
na sudbine njegovih junaka.
Od prve Nikolićeve pripovetke do romana "Jesenja svila" protekle
su decenije, promenilo se mnogo štošta, ali je jedno ostalo isto - Nikolićeva
potreba da govori o onim duševnim treptajima iz kojih se rađa onaj
sudbinski impuls koji dobija središnje mesto u čovekovom životu.
Opisujući sudbine izbeglica (Dušan Dedović je izbegl ica sa
Kosova i Metohije, a Javorka Kržec je izbeglica iz Slavonije), Danilo
Nikolić nije hteo samo da bude hroničar jednog ružnog vremena,
daleko više od toga njega je zanimao unutrašnji svet ljudi koji su ostali
bez onoga što je za njih bilo najvrednije - bez onog okrilja u kojem su
njihovi životi imali sadržaj koji oni, na drugim mestima, ne mogu da ostvare.
I Dušanovo tumaranje po Beogradu i njegovi pokušaji da u projekcijama
mašte pronađe nešto od onoga što je izgubljeno i Javorkino preživljavanje
samo su podloga za ono što će uslediti - njihov susret na obali Dunava,
postepeno zbližavanje i rađanje ljubavi koja će morati da bude
žrtvovana, žrtvovana zbog straha da više ništa ne može biti isto, da je
sve odavno izgubilo smisao i da Dušan mora da ode kod ćerke na Novi
Zeland i da, kao junak Miloša Crnjanskog, nestane u maglenim daljinama,
dok Javorka mora da se vrati mužu, Hrvatu, za koga podozreva da je kriv
za smrt njenih najbližih.
Dobar pripovedač se od onoga koji to nije razlikuje pre svega po
načinu na koji priča priču. Dobro znajući da glavni
junaci Dušan i Javorka, jesu, između ostalog, i simboli jednog vremena,
Danilo Nikolić ih je okružio ljudima koji su i sami nosioci znatnog
tragičnog potencijala (a među tim ljudima posebno je zanimljiva
sudbina šumara koji, želeći da u ratnom vihoru spase svog malog sina,
postaje, u stvari, vinovnik njegove smrti), ali su, Đuhec, i zatupnici
onih vrlina i vrednosti koje su danas među ljudima sasvim retke.
Ti junaci "Jesenje svile" obrazuju podlogu na kojoj su i Dušan Dedović
i Javorka Kržec samo "vlasnici bivše sreće".
Jedno od važnih svojstava Nikolićeve proze je i pripovedačevo
umeće da ono što je bilo, što je deo prošlosti, vrati u junakov unutrašnji
svet i da ga pretvori u snažnu junakovu opsesiju. I zato se Dušan Dedović
tako rado vraća u kosovsko-metohijski period svog života, obuhvatajući
svojim sećanjem sve lepe trenutke, sve ono što prethodi paljenju
njegove porodične kuće, tragediji zbog koje će njegova
žena Vladislava poludeti, zato se i Ja vorka Kržec rado seća svog
života u Belom Manastiru, rada u biblioteci, srećnog porodičnog
života koji počinje da se ruši onda kada ona otkrije da njen muž
ima i deo života koji skriva od nje.
To račvanje njihovih života, podela na ono što je bilo i ono što
je sada, i rađa ponor u kojem će nestati njihova pozna ljubav,
ta jesenja svila koja se, iznanada, spustila na njihove živote i, kao
i sve nestvarno, nestala da bi ih ostavila u padu i porazu od kojeg nema
oporavka. Roman "Jesenja svila" ima ona svojstva koja čitalac Nikolićeve
proze dobro poznaje - to je prividno prozračna priča iza koje
promiču tamne senke jednog vremena i ljudske tragedije koja se baš
u tom vremenu rodila. Kao i svi dobri pripovedači, i Danilo Nikolić
ume da priđe tamnom jezgru života i da o njemu priča suptilno
i snažno.
Bekstvo iz užasa
Kao i u svim svojim pripovetkama i romanima, i u "Jesenjoj svili" Danilo
Nikolić je majstor za otkrivanje suptilnih duševnih tokova u kojima
nastaje sve ono što oblikuje ljudsku sudbinu - ljubav, sećanje na
ono što je bilo i što ne može da se vrati, čovekovo bekstvo od užasa
vremena i istorije, svetovi mašte u koje se uranja sa nadom. U isto vreme,
ovaj roman je i poema o uzaludnosti svakog pokušaja da se, makar i kroz
snažnu ljubav, iznova stvori ono što je uništeno. Upućujući
svoje junake ka onome čega se jedino boje, Danilo Nikolić daje
završni ton njihovoj patnji i nesreći.
Glas
javnosti 05. 10. 2004. - Bezimeni se bori protiv čudovišta
Marko Vidojković piše o svom novom, četvrtom romanu "Kandže"
Povratak Bezimenog. Posle romana "Pikavci na plaži", ni glavni junak "Kandži"
nema ime, jer Bezimeni je sve što je ključalo u Nama tokom građanskih
protesta 1996/97, a i dosta godina od tad. Gorčina. Bes. Mržnja.
Strah.
Bezimeni, uz pomoć stvarnih i nestvarnih prijatelja, gađa kamenjem
pandure, Bezimeni u pola osam iznosi zvučnike na terasu i bije drugi
dnevnik svojim omiljenim pank bendovima, Bezimenog nervira što se mutava
većina pravi kao da je sve u redu, što mutava većina pokušava
da vodi normalan život u zemlji sažvakanih, u klozetsku šolju ispljunutih,
i demonskom rukom u kanalizaciju odbačenih, vrednosti.
Protiv čega se taj prosečan beogradski dripac studentsko - propalitetsko
- pankersko - marhuanskog karaktera, zapravo, bori? Protiv zlog tiranina,
Mračnog Kralja sa Zabranjenog Brda, kog u ovom romanu glumi Slobodan
Milošević. I protiv svih koji nisu s Bezimenim. Ali i protiv svih
koji su s njim, ali su previše veseli. Protiv roditelja, svojih i tuđih.
Protiv sećanja, svojih i tuđih. Protiv pozivara iz vojnog odseka.
Protiv dogmi, protiv boga i đavola, sam, pešaka, ulicama beogradskim.
Bezimeni se bori protiv čudovišta, koja ponekad izgledaju kao političari,
ponekad kao studentkinje druge godine prava, ponekad kao kontramitingaši,
ponekad kao monstrumi od tri metra, sa ogromnim izbečenim čeljustima
i kao žilet oštrim kandžama kojima se može seći sve.
Bezimeni protiv ovakvog neprijatelja nema nikakvih šansi i najveća
prednost ovog romana je što čitalac unapred zna kakav je kraj. Čitalac
zna da je građanska bitka 1996/97. na kraju izgubljena, a pošto je
i sam tu bitku vodio, čitalac će prepoznati i svoj bes, zarobljen
u "Kandžama". Sa sopstvenim besom postupati pažljivo, pasuse čitati
temeljno i osećati se bolje posle njih.
I ljubavna priča je tu. Bezimeni je zaljubljen u čudo prirode,
devet godina stariju Nadu, odsečenih trepavica, promenljive boje
kose i nepoznatog porekla. U Nadu, koja, kao svaka prava metafora, sve
vidi i sve zna. I Nada je zaljubljena u Bezimenog, ali svako ko čita
knjigu zna da to ne može da se dobro završi. Bezimeni ne može da ima Nadu,
bezimeni ne može da ima nadu. Ne u Srbiji, 1997. A kad pročitate
knjigu, biće vam jasno da li je može imati u Srbiji, 2004.
Blic 05. 10. 2004.
- Omča
Sonja Atanasijević, Narandže za Božanu
Bombardovanje ovde nije društveno-politička,
već egzistencijalna kriza, bezrazložna kao nepogoda, koja suštinu
života čisti od svakodnevnih problema i sa njom suočava nespremne
i nezrele junake. Na takvoj pozadini, ljubavni trougao koji spaja (i razdvaja)
Borisa sa Violetom i Milenom, postaje znamenje junakovog dvoumljenja između
telesnog i nematerijalnog koje on ne može i ne želi da prevaziđe.
Jedino što on zaista hoće jeste lepota, ali, pošto je za njega ona
nespojiva sa ostvarenjem i posedovanjem, ona je iz stvarnosti, kao carstva
ironije, premeštena u snove i poistovećena sa „finom tugom“, (jalovom)
čežnjom i melanholijom. Gluvonema seljančica Božana jeste ispunjenje
svih njegovih težnji zato što je drugačija od svega što on (može
da) ima; više izmišljena nego stvarna, ona obezvređuje Borisov brak
i podstiče ga da devojčicino ćutanje traži u Mileninoj
muzici. Obračun stvarnosti sa junakom počinje Violetinom grotesknom
smrću, a završava se poražavajućim i ponižavajućim otkrićem
da Božana ne samo da je davno umrla, već mu je bila i sestra. Iako
apsurdna, ovakva junakova sudbina je umetnički najpoželjnija, jer
su sve zamišljene mogućnosti happyend-a banalne i ni malo lepe.
„Narandže za Božanu“ su zanosno ispripovedan i uzbudljivo komponovan roman.
Prošle, sadašnje i „fiktivne“ epizode asocijativno se grupišu oko lirskih
motiva, čime se Violeta (kao oličenje duha vremena i sudbine–tamnice)
posredno poredi sa Božanom; slutnja završnog preokreta obezbeđuje
pažnju i zebnju čitalaca; prolog i epilog pojačavaju utisak
o dramatičnosti fabule i tragičnosti njenog ishodišta. Reminiscencije
iz Andrića su, sa jedne strane, temelj autorkinog ideala lepote (koga
je, ipak, ubila prekomerna „fina tuga“), a sa druge, izvor posrednog poistovećivanja
našeg i njegovog vremena po „gadu" i zlu. VESNA TRIJIĆ
Politika 06. 10. 2004. - Bez lica panonskog
Antologija "Pesma pomera brda" (Das Lied öffnet die Berge)
Antologije - zar opet? Nikad kraja tim književnim ajkulama što banu u
jezik i zaseku njegov najviši i najraskošniji oblik (poeziju) pa šmugnu
u tamu dna, u mutljag, unepovrat - a kanilo se u večnost! Ima antologija
koje su autori sastavljali sa najlepšim namerama i željama, ali se sve,
bez njihove volje i moći da prate ponorne nijanse nastajanja knjige,
okretalo u suprotnost.
Upravo se ovih dana pojavila jedna značajna i, po mnogo čemu,
retka antologija. Pravi književni i kulturno-društveni, pa i politički
događaj. Antologija moderne srpske poezije dvadesetog veka na nemačkom
jeziku dr Manfreda Jenihena, uglednog slaviste iz Berlina, čuvenog
profesora Humboltovog univerziteta. Antologija pod nazivom „Pesma pomera
brda” izašla je u izdanju nemačke kuće „Golenštajn” i naših
(novosadskih) „Svetova”. Poduhvat vredan pažnje već samim činom
izlaska iz štampe. Zaslužuje iskrene aplauze i čestitke upućene
uglednom profesoru dr Manfredu Jenihenu.
Međutim, ne lezi vraže! Virus balkansko-provincijske samoživosti
razorio je živo tkivo ove antologije. Naime, iznebuha, ničim opravdano,
kao suizdavač knjige, pojavili su se novosadski „Svetovi”, čiji
je ulazak u ceo projekat skupo koštao uglednog autora antologije dr Manfreda
Jenihena. Jer, ovaj izdavač trebalo je da, pored ostaloga, bude svevideće
oko savremene scene srpske poezije i tako ukaže autoru antologije na,
po vrednostima i značaju, neizostavna i darovita aktuelna imena,
naročito u Novom Sadu i Vojvodini, ali i šire, na ukupnom srpskom
prostoru.
U Novom Sadu i gradovima Vojvodine žive i stvaraju vrsni srpski pesnici
različitih generacija i neobično raznolikih poetika: Jovan Dunđin,
Žarko Aćimović, Dušan Belča, Dobrivoj Vujin, Dušan Balan,
Vujica Rešin Tucić, Boško Ivkov, Miro Vuksanović, Milan Nenadić,
Miroslav Mandić, Vladimir Kopicl, Slobodan Tišma, Milorad Grujić,
Radivoj Šajtinac, Zoran M. Mandić, Đorđo Sladoje, Nebojša
Devetak, Simon Grabovac, Milenko Fržović, Stojan Simić, Petar
Joksimović, Dušan Radak, Ivan Negrišorac, Gordana Đilas, Blagoje
Bako vić, Zoran Đerić, Dušica Pavkov, Miroslav Aleksić,
Saša Radojčić, Radivoj Stanivuk, Milan Orlić, Laslo Blašković,
Vojislav Karanović, Jasna Manjulov, Nenad Šaponja i drugi. Nekoliko
desetina pesnika u najbržem nabrajanju! A moglo bi im se pridodati još,
i te kako!
Osim toga, pesnički i književni amblem srpske Atine, svakako, čine
i preminuli Boško Petrović, Aleksandar Tišma, Pavle Popović,
Gojko Janjušević, Rade Tomić, Miroslav Nastasijević, Rade
Obrenović i Mišo Avdalović, te Pančevci Dušan Vukajlović
i Bogdan Mrvoš, kao i Subotičanin Slavko Matković. Boško Petrović
je bio i dragoceni prevodilac lirike i proze sa nemačkog, a Aleksandar
Tišma, jedan od velikih dobitnika Brankove nagrade za poeziju, bio je
i ostao veoma cenjen u Evropi, posebno u Nemačkoj. U zaborav nikako
ne treba baciti ni sjajne pesnike Mladena Leskovca, Jovana Popovića
i Bogdana Čiplića.
Ni jedno od ovih navedenih imena, živih i preminulih, nije se našlo u
pomenutoj antologiji?! Da čovek ne poveruje. Od danas živih pesnika
iz Novog Sada i Vojvodine pojavio se samo direktor „Svetova” i predsednik
DKV Jovan Zivlak - i s njim, nekim čudom, Pero Zubac. Suizdavač
antologije, dakle, poradio je na „velikom” promovisanju samoga sebe.
U antologiji se nalaze osamdeset dva srpska pesnika, počev od Laze
Kostića i Alekse Šantića do Dragoslava Dedovića (?) i Ane
Ristović. Od trideset osam zastupljenih danas živih srpskih pesnika,
dakle, samo su dvojica iz Novog Sada i Vojvodine. A, pak, od trideset
jednog srpskog pesnika preminulog u drugoj polovini dvadesetog veka, zastupljenog
u antologiji, opet samo dva iz Novog Sada( Miroslav Antić i Vojislav
Despotov)?!
Veliki broj navedenih srpskih pesnika iz Vojvodine, koji su eliminisani
voljom glavnog čoveka „Svetova” i DKV ( koje broji više od pet stotina
članova, o kojima prvi čovek brine samo kao o zamorčadima
pri izglasavanju njegovog novog mandata), ne zaslužuju to, ponajpre, ni
po pesničkim vrednostima, a ni po godinama starosti, jer najmlađi
među njima su već četrdesetogodišnjaci (V. K aranović,
L. Blašković, S. Radojčić, N. Šaponja). U antologiji najmlađa
Ana Ristović rođena je 1972. godine. Ali koga je to još majka
rodila, a da ne bude časkom oduvan mentalno-čarnim mehanizmima
„genija” kome u panonskom ataru smeta svačija lirska senka, a o kome,
naprasno, u biobibliografskoj belešci, na kraju antologije, Nikola Strajnić
piše da je Jovan Zivlak jedan od najvećih srpskih pesnika druge polovine
dvadesetog veka?!
Veliki problemi nastaju i povodom pregleda mape savremene srpske poezije
u celini, preko Drine, na Kosovu i Metohiji, u Crnoj Gori, i u dijaspori.
O tome - drugi put.
Novosadski „Svetovi” su odigrali nečasnu i, po mnogo čemu iracionalnu
ulogu u korist štete svetski uglednog slaviste dr Manfreda Jenihena koji
ama baš ničim nije zaslužio da se s njim tako prljavo i drsko poigrava
jedan frustrirani pesnik i izdavač. Veliki Novosađanin Laza
Kostić bi na sve to svome smešnom sugrađaninu rekao: „Ko te
dozva u moj dom... ubio te živi grom!” NENAD GRUJIČIĆ
Danas
06. 10. 2004. - Žigosanje zla
Dragoslava Koprivica, Dionizijski tromb
Promocija knjige Dragoslave Koprivice "Dionizijski tromb" u izdanju Filipa
Višnjića održana je u ponedeljak uveče u Klubu poslanika. O
knjizi su govorili urednik izdavačke kuće Filip Višnjić
Jagoš Đuretić i profesori Ratko Božović, kao i Nikola Milošević,
a odlomke su čitali dramski umetnici uz pratnju gitariste Uroša Dojčinovića.
Jagoš Đuretić rekao je da je "Dionizijski tromb" nova knjiga
u novoj ediciji Talas u kojoj
će biti objavljena i prepiska Miloša Crnjanskog i Marka Ristića
"Knjiga ljubavi i mržnje", Kafkino "Pismo ocu", tri francuska romana,
roman Vesne Aleksić, ali i knjige mlađih domaćih pisaca
koje izdavač želi da afirmiše. Izbor ove knjige koja se našla u takvom
društvu svedoči o pouzdanju izdavača u njen kvalitet, istakao
je Đuretić.
Ratko Božović, nekadašnji profesor Dragoslave Koprivice koja je po
profesiji novinar, dotakao se upravo teme novinarstva i literature o kojoj,
između ostalog, govori knjiga, istakavši da se Koprivica opredelila
za ovo drugo kao još jedino preostalo mesto u kojem je moguće govoriti
istinu i biti slobodan. On se osvrnuo i na pitanje slobode koje se takođe
razmatra u knjizi, najzad, pre svega, zbog njenog nevelikog obima, na
pitanje njenog žanra - roman, novela, pripovest. Nikola Milošević
kome je pitanje žanra bilo upućeno, istakao je međutim polemičku
poruku knjige i žigosanje zla upereno na adresu Zapada i, pre svih, Amerike,
primetivši da je ova knjiga u svom eksplicitnom stilu možda suviše za
njegov, kako se izrazio, konzervativan ukus, ali da će naći
put do svoje publike. I. MATIJEVIĆ
NIN
08. 10. 04. - Himere i gradovi
Jasmina Mihajlović, Putni album
Svedočeći u jednom od središnjih putopisnih pričanja iz
svoje nove knjige o neobičnom kotorskom iskustvu s nakit-poklonom
“na revers” za jednu noć, koje je doživela skupa sa suprugom, autorom
“Hazarskog rečnika” Miloradom Pavićem, Jasmina Mihajlović
bez ustručavanja poverava čitaocu da je od sveg ponuđenog
muzejskog blaga odabrala ni manje ni više nego “zlatnu mušku brojanicu”
pretvorenu u “skupocenu žensku kolajnu”. Da sve bude interesantnije, ova
ženska iskrenost o kićenju muškim “perjem” praćena je priznanjem:
“Imam neku muku s identitetom. Psihološku nesumnjivo. I bračnu, dakako”,
a zatim autoironijski varirana zapažanjem da “spisateljice, osim što pišu,
ponekad nose i nakit”, odnosno “pavićevskom” konstatacijom da “muška
bura je sto puta bolja od ženskog juga”, kao i statusnim zaključkom
da “muško i žensko pismo još uvek nije isto novčano vrednovano”.
Vrhunac ovog poigravanja s politički ili poetički uobičajenim
tretmanom problema polnih razlika i ravnopravnosti ipak je dat na drugom
mestu, tamo gde Mihajlovićeva, nakon odbijanja oportunističke
mogućnosti da bude tipičan “pisac”, “onaj koji izmišlja događaje
i likove”, obznanjuje “Ja ne mogu da izmišljam tuđ uzbudljiv život,
pišući ga u trećem, bezličnom licu”, jer “Bilo bi to nekako...
neistinito”. Otuda je upravo putopis kao najvećim delom nefikcionalni
žanr, i to putopis posebne, ženski neortodoksne vrste, onaj oblik i modus
u kojem je, posle relativno zapažene “Privatne kolekcije” (2001), autorka
ovog intrigantnog štiva, čini se, najzad pronašla svoj beletristički
izraz. Uz jednu napomenu: prostodušni čitalac možda bi ipak trebalo
da se zapita je li baš sve u ovim zapisima prikazano potpuno verodostojno,
ili je fikcija makar delom i ovde umešala svoje tanane prste.
“Putni album” je, dakle, knjiga samoraskrivajućeg “ženskog pisma”
koje se pretežno ne zaklanja iza (post)feminističkih slogana ali
i ne zazire od prikazivanja i potkazivanja stereotipa koji se tiču
seksualnih, poetičkih ili kulturoloških predubeđenja; sve vreme
slikajući senku svekoli ko muškog sveta u privatnoj i javnoj sferi,
ona zapravo na dovitljivo posredan način izlazi iz njenog domašaja.
Doživljavajući sebe, pomalo starinski patetično, kao “srećnu
osobu na nesrećnom mestu u nesrećno vreme”, što je, čini
se, deo spisateljske strategije i manira (vidi dizajn knjige i fotografiju
autorke na stražnjim koricama), Mihajlovićeva putovanje i, sledstveno
tome, putopisanje u stvari shvata sasvim metafizički, dakle “muški”,
opisujući ih pojmovima utočišta i inicijacije. Poslednje, međutim,
što bi spisateljka htela da kao neku vrstu “virtuelne zadužbine” ostavi
čitaocu jeste uglađena i retuširana, “izmaštana slika stvarno
viđenog”. Svejedno da li piše o Veneciji, Moskvi, Kairu ili pak o
Kotoru i Savskoj padini Beograda, ona se trudi da zaviri iza urbanih kulisa
i himera i, zahvaljujući oštroumnim opaskama i svežim, konkretnim,
nestereotipnim “ženskim” zapažanjima, najčešće uspeva da dočara
i nešto od neuhvatljive duše gradova i zemalja o kojima je reč.
Ženski putopis u srpskoj književnosti postoji uglavnom kao deskriptivno-provizorna
kategorija uz koju se po pravilu vezuju kultna ostvarenja Isidore Sekulić
ili Desanke Maksimović, sasvim u duhu patrijarhalne tradicije u okviru
koje pripadnice lepše polovine nacije putuju i pišu tek ako nemaju pametnija
posla u kući ili oko muškaraca. Knjiga Jasmine Mihajlović jedna
je od onih koje možda nagoveštavaju nove mogućnosti u tom, inače
poprilično zapuštenom prostoru naše lepe književnosti: duhovito tematizujući
problematiku “ženskog pisma” i kulturnog identiteta u okvirima dobrim
delom oveštalih predstava, opisujući svoje unutrašnje krugove između
patosa i ironije, naglašenog sentimenta i diskretnog humora, između
uvažavanja tradicije i iskušavanja rekvizita postmodernizma, “Putni album”
preporučuje se, dakle, kao lektira u isti mah dovoljno zanimljiva
i dovoljno izazovna i ženskoj i muškoj publici spremnoj da u čitanje
uloži ponešto od vlastite radoznalosti i zapitanosti.
Politika 08.
10. 2004. - Migracije su u Srbiji stalne, samo se smenjuju razlozi koji
do njih dovode
Rezultati popisa o migracionim obeležjima stanovništva Srbije
Republički zavod za statistiku nedavno je objavio osmu knjigu rezultata
popisa o migracionim obeležjima
stanovništva Srbije. U knjizi je registrovano koliko u svakom naselju
u Vojvodini i centralnom delu Republike ima autohtonog, a koliko doseljenog
stanovništva. Navedeno je i odakle su doseljeni došli - da li iz nekog
naselja u istoj opštini, iz druge opštine, ili je reč o republičko-pokrajinskim
preseljenjima unutar SCG ili ljudima pristiglim iz bivših jugoslovenskih
republika.
Dobijene brojke su pokazale da je u Srbiji (bez Kosova i Metohije), u
odnosu na popis 1991. godine, učešće doseljenog, u odnosu na
stanovništvo koje „od rođenja stanuje u istom mestu”, povećano.
Zabeležen je podatak da je u gradskim naseljima Srbije sada više doseljenih
nego starosedelaca, s tim što je i u selima, u proseku, taj procenat relativno
visok - iznosi oko 40 odsto.
Komentarišući ove podatke, dr Milena Spasovski, profesor Geografskog
fakulteta u Beogradu, kaže da su visoka učešća doseljenika rezultat
pre svega porasta broja migranata iz bivših jugoslovenskih republika.
Reč je o migracijama kompletnih porodica tokom devedesetih godina
koje su pristizale na ovo područje po već poznatim pravcima
preseljavanja, najvećim delom u Vojvodinu, u Beograd sa okolinom
i na područje zapadne Srbije. Udeo migrantskog stanovništva je povećan
i u naseljima u Pomoravlju i gradovima kojima tradicionalno teži stanovništvo
sa Kosova i Metohije.
Porodične i pojedinačne
U razgovoru za „Politiku”, profesorka kaže da su seobe tokom devedesetih
na ovim prostorima bile najmasovnije u prošlom veku. Za razliku od prethodnih
decenija, ponovo su bile dominantne seobe uslovljene političkim zbivanjima.
Pre devedesetih, politički motivisanih preseljenja je bilo sa područja
Kosova i Metohije, a i u vreme „maspoka” i iz Hrvatske. U pomenutim slučajevima
u centralnu Srbiju i Vojvodinu doseljavale su se čitave porodice,
a to se događalo i u vreme kolonizacije, u prvim godinama posle Drugog
svetskog rata. Kolonizacijom su naseljeni prost ori Vojvodine, a na ista
područja prošle decenije dospele su izbeglice iz Bosne i Hrvatske.
U vremenima između ovih masovnih preseljenja, migracije su bile pojedinačne,
u pravcu selo-grad i grad-grad.
Na popisu 2002. godine bilo je, inače, 760.000 stanovnika doseljenih
iz bivših JU republika. Brojka i nije tako velika ako se zna da su u ovu
grupaciju svrstani ne samo izbegli nego i oni koji su doseljeni ranijih
decenija. Dr Spasovski objašnjava zašto je to tako: popisivači su,
naime, prema predviđenoj metodologiji, registrovali samo poslednja
preseljenja stanovništva, tako da doseljenici sa bivših područja
Jugoslavije, koji su u Srbiji naknadno menjali mesto boravka - nisu ni
registrovani kao migranti iz drugih republika (nego kao „unutarrepublički”).
Zato je, po statističkim podacima, doseljenih iz bivših JU republika
manje nego što ih stvarno ima.
Naša sagovornica, međutim, podseća i na to da su najveći
korpusi doseljenika iz bivših republika stizali u Srbiju (i Vojvodinu)
- ciklično. Naime, prvo u vreme kolonizacije, neposredno posle Drugog
svetskog rata, a zatim tokom prošle decenije. Pošto je od kolonizacije
do 2002. prošlo više od pola veka, veliki deo tada doseljenih stanovnika
u međuvremenu je - umro, a u naselja u kojima su oni živeli dospele
su - izbeglice. Zato se može reći da je izbeglički korpus u
Srbiji, velikim delom, zamenio kolonizacijski. I u tome je jedno od objašnjenja
otkud u Srbiji samo 760.000 popisanih doseljenika iz bivših republika.
Političke i nepolitičke
Što se ostalih preseljenja tiče (iz naselja u istoj opštini, iz opštine
u opštinu), ona su u odnosu na 1991. godinu stabilizovana. Do „stabilizacije”
je došlo još početkom osamdesetih godina, kad su smanjene ranije
veoma intenzivne migracije selo - grad i pasivni krajevi - razvijena područja.
Ove seobe (u potrazi za školom i poslom) su, za razliku od politički
uslovljenih, bile pojedinačne. Često su ova preseljenja išla
putevima ranijih selidbi i kolonizacija, tako da su migranti iz šezdesetih
i sedamdesetih godina odlazili u nova boravišna mesta svojih rođaka
i bivših komšija. Ova preseljenja su dovela do ubrzanog rasta mnogih opštinskih
i regionalnih centara, ali, s druge strane, i do demografskog „pražnjenja”
pasivnih područja. Tako je Srbija već u osmoj deceniji bila
podeljena na naselja koja su imala demografsku budućnost i ona koje
čeka pustoš.
- Nagli rast gradova doveo je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina
do njihove prenaseljenosti i problema koji uz to idu (manjak stanova i
radnih mesta). S druge strane, mnoga nerazvijena područja u međuvremenu
su ostala bez većeg korpusa mladih, tako da su seobe na relaciji
selo-grad u mnogim područjima bile gotovo zaustavljene. Početkom
devedesetih, međutim, u Srbiji ponovo dolazi do seoba, ali izbegličkih,
što znači da su migracije gotovo permanentne, samo se može govoriti
o cikličnosti faktora koji do njih dovode - objašnjava profesor Milena
Spasovski. B. RADIVOJŠA
Blic 12.
10. 2004. - Otrežnjenje
Antonio Munjos Molina, U Blankinom odsustvu
Iako u njemu gotovo da i nema radnje, ovo je (psihološki) uzbudljiv, dramatičan
roman. Junaci su supružnici, Mario i Blanka, opštinski činovnik i
razmažena bogatašica. Takav brak je od početka nelogičan, osuđen
na propast: ona, lakoverna i frivolna, prilično ogrezla u alkoholu
i drogama, u njemu prepoznaje slamku za koju se grčevito hvata; njemu,
plašljivom konformisti, imponuje takvo „afirmativno slobodoumlje“ kojim
pokušava da prikrije ili ubije
svoj kompleks društvene inferiornosti. Ali, brak im nije pomogao da pobegnu
od sebe samih, tako da je „idealan“ supružanski odnos samo gomila obmana.
Mariju smeta njena nezaposlenost i namerna bezdetnost, ali je spreman
da ih opravda, čak i slavi, kao „instinktivnu pobunu“. Iako je prozreo
prenemaganje i majmunisanje Blankinih prijatelja – ljubitelja umetnosti,
on glumi ushićenost kulturnim događajima, jer je intimno ubeđen
da je glupan i budala. Blanku guši sve što njega čini srećnim.
Težeći ka (svetu) umetnosti, a sama bez talenta (osim da se bezgranično
divi drugima) i bez znanja, ona se zanosi slikarima na glasu koji su najčešće
udvorice, vucibatine ili manijaci. Kada se, bestidno i bedno, već
spakovanih kofera, ponudila jednom takvom privremenom idolu, i pošto ju
je, iskorišćenu, pa – vraćenu, Mario bez reči primio natrag,
ona je prestala da glumi umetnicu i ugasila se. Mariova nesreća i
strah da će je izgubiti prestali su po cenu svega što je kod Blanke
smatrao izuzetnim. A ona, ona se pomirila sa činjenicom da je „spala“
na Marija, ali i da je izgubila njegovo slepo obožavanje koje joj je do
tada brak činilo podnošljivim.
Ograničavajući se na zapažanja i doživljaje prosečnog,
ne baš bistrog, ali trezvenog činovnika, pripovedač satirično
osvetljava atmosferu u umetničkim krugovima u kojima su bahatost
i poza atributi „pravog" umetnika. VESNA TRIJIĆ
Ko je, u stvari,
bio Niče?
Svetislav Basara: „Srce zemlje”
Naravno, pitanje iz naslova, ne bi imalo preteranog smisla, ako ne bi
postojao i dodatak - „Zašto nam je to danas uopšte bitno?” Jedan od mogućih,
i sasvim tipiziranih, odgovora postmodernistčke književnosti na naslovno
pitanje, isapisan je u najnovijem romanu Svetislava Basare (1953), „Srce
zemlje”.
Ispisujući još jedan roman u skladu sa svojom pripovedačkom
poetikom koja podrazumeva stalnost književih uvida spram onih tačaka
stvarnosti u kojima se mešaju metafizičko mišljenje i radikalni skepticizam
o odnosu na fenomene pojavnog sveta sa katkad sasvim bizarnim dešavanjima,
najčešće apsurdnim i preuzetim iz aktuelne stvarnosti, Svatislav
Basara u središte zbivanja ove knjige stavlja istoriji nepoznati tromesečni
boravak Fridriha Ničea na Kipru, iz navodne 1882.godine.
Praćen od strane tajnih službi, engleske i turske, tražen od strane
svojih `prijatelja` Riharda Vagnera i Lu Salome, on pristiže na Afroditino
ostrvo, i kao lice sumnjivog ontološkog statusa, pokušava izgradnju ogromne
letelice-balona, druži se sa drugim licima, takođe sumnjivog ontološkog
statusa, uključujući domicilno urođeničko pleme savsim
osobenih običaja, a kao trag tog boravka, ostavlja nepriznatog i
nepoznatog sina i njegovo potomstvo, ali i mogućnost nepoznatom Srbinu,
da koncem dvadesetog veka, ispiše ovu biografsku dopunu.
Tekst anonimnog autora, vozača kiparske ispostave Svetske zdravstvene
organizacije, čudnom igrom okolnosti, objavljuje na španskom, sa
svojim predgovorom, čuveni argentinski pisac Adolfo Bjoj Kasares,
a sama knjiga dolazi u ruke ambasadora Srbije i Crne Gore na Kipru, pisca,
kako sam kaže, romana apsurda, Svetislava Basare.
Književnom mistifikacijom naučne potrage, odnosno studije koja nekoliko
puta menja priređivače i pripovedače, i u kojoj sam pisac
ponovo objavljuje iščezlu knjigu iščezlog pisca, kome je u međuvremenu
iščezao i izdavač, ovaj boravak postaje deo parodijske Ničeove
biografije.
A ona sama postaje povod da se još jednom kroz ironijsko sočivo osmotre,
ne samo društvene i istorijs ke reperkusije jedne vanredne filozofske
biografije, već, u sasvim prepoznatljivom i viđenom Basarinom
maniru, i psihoanaliza, geopolitika, istoriografija, naučni model
mišljenja, uopšte.
Stavljajući Ničea, odnosno njegovo `Vrhovno nebiće`, u
centar međunarodne `antiničeanske zavere` u koju su uključeni
Rihard Vagrner, Sigmund Frojd, Lu Salome, Kozima List Vagner, braća
Gonkur, ali i na poseban izokrenuto istorijski način i J.V.Staljin
i Kemal Ataturk, autor teksta svog čitaoca prepušta zabavi lutanja
po svetu, odnosno tesktu, čiji se smisao odavno izgubio.
Naglašavajući neistovetnosti sveta i različitih predstava o
njemu, pisac dobija pripovedni prostor u kome je istovremeno sve moguće.
Dovodeći u pitanje logiku zvaničnih istorija i naučnih
zananja, tražeći i nudeći dokaze o njihovoj proizvoljnosti,
on, najčešće lociran u ravni dosetke i književne igre, gradi
vlastiti pseudonaučni diskurs.
Samo rasvetljavanje delova Ničeovog životopisa, za ovoga pisca jeste
još jedan lakmus pometnje sveta koji je izgubio svoj razlog postojanja
i koji još može da funkcioniše samo kao tekst. I to izgubnjeno-nađeni
tekst.
Prepoznavajući i usložnjavajući grotesknost postojećeg
kroz jedno od opštih mesta savremene beletristike, kakvo je odnos Niče,
Vagner, Frojd i Lu Salome, novi roman Svetislava Basare ovoj povesti daje
novi kontekst određen upravo moćima, ali i brojnim ograničenjima
vlastite postmodernističke poetike. U kontekstu autorove, već
poobimne, bibliografije, pak, roman „Srce zemlje”, svakako spada u njen
najsolidniji deo. Nenad Šaponja
Pobjeda 12. 10. 2004.
- Ljepota stoičkog
učenja
Marko Aurelije, Samom sebi
Nakon naredbe cara Dominijana (94.godina.n.e) da svi filozofi moraju napustiti
Rim, slavni se stoički folozof Epiktet preselio u Nikopolj (Epar)
i tamo osnovao svoju školu, živjeći samo od predavanja filozofije.
Njegov poštovalac i posljednji znameniti stoičar bio je Marko Aurelije
(121.god.n.e), Rimljanin, porijeklom iz ugledne porodice, čiji su
prvi podsticaji za filozofiju otpočeli uticajem stoičara Diogneta.
Oduševljenja njegovim sposobnostima
nisu bila skrivana od strane tadašnjeg cara Hadrijana, koji ga je u šali
nazivao Verissimus. Odveć poznat kao obrazovani carević, Aurelije
je zaokupirao pažnju tadašnjih stoičara koje je njegov poočim
pozivao da dođu u Rim i čija je predavanja već kao student
redovno posjećivao. Njegov poočim Antonij Pije, preminuo je
161.godine i na njegovom prestolu došao je mladi Aurelije. Platonov ideal
postaje za mladog Aurelija vodeći putokaz rane vladavine i on se
odmah odlučuje da prekine uobičajni odabir konzulata iz aristokratskih
porodica, te državnicima proglašava njegove učitelje, filozofe, od
kojih su najpoznatiji bili Herod, Atik, Junije Rustik, Klaudije Sever
i Proklo. Carstvo izmoreno ratovima nije bilo za Aurelija nevolja zbog
koje ne treba poštovati zakone, smatrao je on. Pokušavao je da održi tu
obaveznost naroda, iako je njegov optimizam u pogledu uspjeha svog carovanja,
već bio u sutonu. Štedljivo održavanje državnih finansija i uticaj
njegovog autoriteta izgrađenog impresivnom istorijom njegovog umjerenog
ophođenja sa drugima, njegovom obrazovanošću kojoj su se divili
i carevi, samom Aureliju nije više donosilo lakoću podnošenja ove
obaveznosti.
Razmatranja o samome sebi, ispisuju njegov život, ideje stoičke filozofije
i refleksije obojene gotovo fatalističkim bojama koje se u toku čitanja
ovog djela prelivaju u posudi vječne prolaznosti, neminovne i na
koncu dobrodošle utjehe kojoj se Aurelije nadao.
Kada bi ti neki bog rekao da ćeš umrijeti sjutra, a najkasnije prekosjutra,
tebi, ako nisi sasvim bezvrijedan, neće biti tako važno da li će
to biti ..., poš to je razlika tako mala- pa neka ti bude onda jasno i
to da nema velike razlike ni u tome da li ćeš umrijeti kroz sto godina,
ili sjutra.
Na samom kraju života, Marko Aurelije ignoriše odluku senata koja bi mu
dodijelila pomoćnika a kasnije i nasljednika trona, i na taj položaj
svojevoljno dovodi svoga petnaestogodišnjeg sina, čija će vladavina
uzdrmati imperiju i vratiti je u mračni period Nerona i Kaligule.
Ova ispovijest rimskog cara i posljednjeg predstavnika stoičke filozofije
Marka Aurelija, monolog je u kome je vidljiva uzvišenost principa sa kojima
se očajanja podnose kao i borbeni način na koji se bolovi -
u ovom slučaju bolovi cara, muža i oca porodice koja se raspada -
sukobljavaju sa razumom i njegovim naporom da se uzdigne iznad njih. Taj
misaoni napor je dakle vidno pretočen u visine filozofske kontemplacije,
i pored ljepote stoičkog učenja, dodatni je garant uživanja
uz ovu knjigu.
Politika 13.
10. 2004. - Odabrana dela Ljubomira Simovića
Ljubomir Simović: "Kovačnica na Čakovini”
Reč je o zbirci razgovora, eseja i pisama, nastaloj u devetoj deceniji
prošlog veka, od 1981. do 1990. godine
U izdanju beogradskih „Stubova kulture”, u „Odabranim delima” našeg istaknutog
pesnika, esejiste i dramskog pisca, akademika Ljubomira Simovića,
upravo je objavljeno treće, dopunjeno izdanje knjige „Kovačnica
na Čakovini”. Reč je o zbirci razgovora, eseja i pisama, nastaloj
u devetoj deceniji prošlog veka, od
1981. do 1990. godine. Na jučerašnjem predstavljanju „Kovačnice
na Čakovini” u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda, urednik
Gojko Božović je rekao da je ovo delo prethodnica dva, kasnije objavljena
- „Galopa na puževima” i „Novog galopa na puževima”.
Šire gledano, to je dragocena knjiga za razumevanje stvaralaštva Ljubomira
Simovića, jer za razliku od dva „Galopa…” iz kojih provejava piščev
stav o društveno-političkim prilikama, u „Kovačnici na Čakovini”
pretežno su sabrani tekstovi koji govore o umetničkoj stvarnosti.
Ova knjiga je nastala, rekao je Božović, u deceniji koja je bila
puna senki i koja je nagoveštavala događaje koji će se zbiti
devedesetih godina. Simović, čula živog i spremnog da spozna
neposrednu stvarnost, kao da ovim delom poručuje da je u toj stvarnosti
na koju smo osuđeni potrebno da čitamo - poeziju, prozu, dramu…
Tako gledano, Ljubomir Simović nam sopstvenim primerom, odnosno tekstovima
koje nam podastire u „Kovačnici na Čakovini”, otvara svoju stvaralačku
radionicu u kojoj možemo naići na neke od najvećih istina o
značenju njegove poezije.
I gotovo svaki tekst ukazuje na to, a rečenice u „Kovačnici…”
prosto traže da se nad njima zamislimo. Recimo, ona u kojoj pesnik kaže
da u politici ima onoliko poezije koliko u politici ima tragedije; ili,
ona u kojoj otkriva suštastvo sopstvene poetike - da iza jedne pesme stoji
celi jezik na kojem je napisana.
Sam pesnik je povodom izlaska „Kovačnice na Čakovini” rekao
da je ona nastala u deceniji u kojoj su pripremane ružne, mračne
stvari koje će se u sledećoj i dogoditi; spisak tema, pak, daleko
prevazilazi okvire literature, pozorišta i umetnosti uopšte, ali može
pomoći da se uvidi u kojim su se oni uslovima, društvenim, političkim,
pa i moralnim razvijali. Kada je, pak, o razgovorima koje je Simović
vodio sa novinarima reč, i koji su ovde objavljeni, bilo je neizbežno
da se, iako bi povod bila nova knjiga ili pozorišna predstava po piščevoj
drami, u njima dotakne i politika. Ljubomir Simović je, novinari
i čitaoci znaju, uvek odgovarao i na takva pitanja. Ali, kako je
juče podvukao, kao pisac i pesnik, i samo iz pozicije pisca i pesnika,
kako jedino i treba odgovarati.
NIN 14.
10. 2004. - Zbirka iz pesničke zaostavštine Branislava Petrovića
Branislav Petrović: "Žeževasion"
Zbirka iz pesničke zaostavštine
Branislava Petrovića (...)Branislav Petrović je, naime, voleo
da naglašava kako ne piše knjige (zbirke) već pesme. Ma koliko to
bilo tačno, nesporno je i to da njegovo pevanje većim i velikim
projektima (celinama) ne oskudeva. Imam na umu duge pesme i višedelne
poeme. Mislim, štaviše, da dve njegove poeme - "Gradilište"
iz istoimene, druge pesnikove zbirke i "Tragom prah" koja prethodi
završnoj Braninoj zbirci ali joj je, u vlastitom izboru pesama i poema,
sâm pesnik namenio da finalizuje njegovo pevanje - vrhune dve granične
etape u njegovoj poeziji.(...)
Ako poneke pesme svrstane u zbirku o kojoj ide govor posmatramo izdvojene
iz celina (ciklusa) u kojima su našle mesto i, još uže, ako pažnju usmerimo
na pojedinu, nekad karakterističnu kadgod i dominantnu njihovu odliku,
u mogućnosti smo da ih priključimo prvoj etapi Petrovićevog
pevanja. Vidimo ih ozračene obeležjima ove etape. Navešću samo
dve-tri takve. Pesma “Lenjin pljačka banku” se, recimo, doima maštovitošću,
humorno-kritičkim tonom koji je u osnovi poricanja jedne nama dobro
znane ideologije i prakse. Mada je, s druge strane, pesma “U traganju
za izgubljenim” melanholični izraz čežnje za ljubavlju, skladom
i jednostavnošću, ona energijom figurativnog pesničkog jezika
podseća na mladog Petrovića. I, na kraju, mada nudi ambijentom
izazvane crne misli, pesma “Topčidersko groblje, tren” je, u dobroj
meri suprotstavljanje vitalističkog principa “zinuloj nebeskoj ali
- smrti... Takvih pesama, takvih obeležja i tonova ima u ovoj zbirci još,
ali je izvesno da u njoj ne preovlađuju. Uslovno govoreći, refleksija
poeme “Tragom prah” je neuporedivo više.
Zbirka se, da tako kažemo, otvara dvema pesmama, “Ali smrt je nešto drugo”
i “Zapis na zidu”: prvoj je predmet svemoć neizbežne smrti, a druga
počinje stihovima “Nije samo napolju/i ovde je Zima”, pri čemu
se to ovde odnosi na govornog subjekta. Ako hoćemo, na pesnika samog.
On sluti poruku odozgo kojom mu se dojavljuje da se “Tužilac, Sudija i
Sveštenik” pripremaju da s njim svedu ovozemaljske račune. Ove dve
pesme, jedna na opštem, druga na ličnom planu, intoniraju zbirku
u celini.
Dva ciklusa posveta, jedan u prvom delu zbirke a drugi u sredini, i “poslednja
posveta”, nastala povodom smrti Bohumila Hrabala, na samom kraju zbirke,
očigledno markiraju ovaj poetski tekst. Etape u kojima se, kako bi
Brana rekao, ostvaruje njegova dramaturgija. Ako bolje pogledamo, minijature
prvog ciklusa posveta najčešće su eliptične. Petrovićeva
podsećanja na prijatelje-pesnike kojih više nema, sažete evokacije
njihove poetike, ili epizode iz života sa njima doživljene... U ciklusu
Nove posvete, u izvesnom smislu slično, ali neuporedivo razvijenije.
Komunikacija sa piscima “s one strane” - sa Lazom Kostićem, Dragišom
Vitoševićem, Miklošem Radnotijem, Miroslavom Antićem - komunikacija
u “ključu” njihove poezije i nije drugo do govor o nemoći ugroženih
pred smrću ma s koje strane ona pristigla.
U pesmi “Zverinjak”, jednoj od najboljih pesama u ovom ciklusu a i u ovoj
zbirci, predmet je metaforički pohod “nekih strašnih čudovišta”
(sila mraka i smrti) na slabašnu humanu jedinku, ali se u njoj postavlja
i fundamentalno pitanje: “Šta ostaje do da plačeš, krhka pesmo?/Zar
na tmine i aždahe penom rima?”... Hoće se reći da Branislav
Petrović, kako je to povodom poeme “Tragom prah” izjavio, u mnogim
ovim pesmama peva u “nepojamno tragičnoj situaciji u kojoj opstojava
krhki čovek”. Integritet i život su ugroženi biološki, strahom izazvanim
“svešću o postojanju” koliko i društvenim okolnostima, gledano istorijski
i, ništa manje, spram aktuelnih zbivanja. Ali, isto tako, Branislav Petrović
u pojedinim pesmama ili delovima pesama govori o (ne)moći poezije
u odnosu na rečenu “nepojamno tragičnu situaciju. Postavlja,
drugim rečima, poetička i, dabome, autopoetička pitanja.
U pesmi "Plač, pepeo” on veli: “Poezija je tek sećanje
na svet koji/Nikada nije ni postojao, ili/Tačnije, pepeo sećanja,
sećanja na/Pepeo, ili još preciznije, pepeo/Pepela koji davi suzu”.
Petrović “istinu sveta” protiv stavlja pesničkoj istini, ali
ne gubi iz vida da su pesnici, kao i drugi slobodnomisleći ljudi
oduvek izloženi progonu. A to je, razume se, jedna od njegovih velikih
i trajnih tema.
Ljubomir Simović je, u Napomenama uz ovu zbirku, saopštio da je,
odgonetajući Branine naume, nastojao da tematskim celinama u njoj
ostvari nekoliko gradacija, pa i gradaciju vrednosti. U tome je nesumnjivo
uspeo, a pesme u završnici zbirke - “Napast”, “Vida”, “Stihovi o smeću”
i “Odlazak Bohumila Hrabala” - odista je, saglasno priređivačkoj
nameri, kvalitativno vrhune. Njihova su značenja univerzalna bilo
da je stanje pesnikovog duha uzrokovano duboko ličnim traumama, bilo
da je u vidnom polju imao društvenu zajednicu u užem smislu reči,
ili ljudsku u najširem. Uz nekoliko spomenutih i, sva je prilika, nekih
koje sam prevideo, one svog pesnika predstavljaju punom merom njegovih
imaginativnih moći i njegovog majstorstva. BOGDAN A. POPOVIĆ (iz
reči na promociji)
Politika 15. 10. 2004.
- Dvotomno izdanje razgovora sa šesnaest velikana scene
Feliks Pašić, Glumci govore
Nisu baš tako česte knjige o glumcima, pogotovo one koje zadiru u
samu suštinu bića i stvaralaštva naših najistaknutijih umetnika pozorišne
(pre svega) scene, tv i filmskih likova neizbrisivog traga. Otuda je dugogodišnji
mar, da ne kažemo marljivi rad Feliksa Pašića, pozorišnog kritičara
i teatrologa, delotvornog ne samo na papiru već i na malim ekranima
sa svojim serijalima, kao selektora festivala, člana žirija , predstavljanja
uživo glumaca po zdanjima cele zemlje, najzad ovog leta u Budva Grad teatru,
nemerljiv doprinos istoriji našeg pozorišta.
U pravi čas izašlo je dvotomno izdanje ( izdavač Sterijino pozorje
i Prometej ) svaka knjiga sa po 400 strana sa ukupno šesnaest glumaca.
Pašić razgovara sa Pavlom Bogatinčevićem, Nevenkom Urbanovom,
Olgom Spiridonović, Mijom Aleksićem, Mirom Stupicom, Đorđem
Jelisićem, Mirom Banjac i Ljubom Tadićem, u prvom tomu. U drugom
sa Stevanom Šalajićem, Zoranom Radmilovićem, Danilom Batom Stojkovićem,
Nikolom Simićem, Mihailom Janketićem, Nedom Spasojević,
Petrom Kraljem i Svetlanom Bojković.
Ova neponovljiva svedočanstva, uz bibliografske podatke i arhivske
i neke nikad objavljene fotografije, nezaobilazna su građa za istoriju
našeg pozorišta, ali i predivno štivo za one koji vole i poštuju velikane
scene.
- Glumačke priče neprekinuto traju duže od tri decenije, kaže
Feliks Pašić .Za Somerseta Moma glumci su kao ukrštenica koju niste
u stanju da rešite. Nisam, naravno, ni jednog časa mislio da ću
rešiti tu ukrštenicu, ali sam verovao da mogu bar da popunim neka njena
polja. Trudio sam se da iz žive glumačke prakse izvučem što
više građe za razumevanje fenomena. Shvatio sam da se to ne može
postići ako se glumac i njegova gluma ne stave u neku vrstu familijarnog
odnosa sa životom, ako se ne pronađe ona, često neuhvatljiva,
tačka u kojoj se gluma i život prožimaju. Glumac-sagovornik , u tom
slučaju, postaje neka vrsta autoportretiste, pri čemu se moja
uloga svodi na to da mu pomognem da izvuče što jasnije linije svoga
portreta. M. RADOŠEVIĆ
Novosti 18. 10. 04. - Milenko Pajić, Merilin,
večiti simbol strasti
KAKVA je zapravo bila Merilin Monro? Kakva je u stvari ona? Kako su je
videli njeni sagovornici, šta bi o njoj rekli danas, pokušao je da odgonetne
čačanski pisac Milenko Pajić u svojoj najnovijoj knjizi
“Merilin”, sa podnaslovom “Večiti simbol strasti”, koju su objavili
niški “Zograf” i čačanska “Legenda”. Roman prati njen život
tokom snimanja filmova, govori o njenim umetničkim i književnim preokupacijama,
kao i o ličnostima iz njenog okruženja.
Može se reći da je Merilin Monro nepresušna inspiracija Milenka Pajića.
Prvi put o njoj je pisao u knjizi “Nove biografije”, gde je sa Edgarom
Alanom Poom, Salvadorom Dalijem, Horhe L. Borhesom, Nikolom Teslom, Leonidom
Šejkom “ušla” u sklop integralne ličnosti zastupajući njenu
žensku stranu. Drugi put, pisao je o njoj, u kratkom romanu sastavljenom
od šest pripovedaka “Merilin čita Uliksa”. I, najzad, treći
put, u ovom filmskom romanu pokušao je da odgonetne bogate i dragocene
slojeve njene ličnosti, želeći da otkrije neophodnu unutrašnju
sadržinu, koja je najčešće zanemarivana...
- U prošlom stoleću koje se odlikovalo užasnom surovošću, Merilin
je bila jedan od retkih, možda onaj najdragoceniji zrak svetla - kaže
Pajić. - Dugo godina sam istraživao život ove holivudske lepotice.
Gledao sam je dugo i netremice. Uvek me nešto privlačilo na njoj,
za mene je najvažnija među brojnim lepoticama koje je Holivud lansirao
u filmsku orbitu pre i posle nje. Osećao sam da ona ima nešto što
drugim ženama iz sveta filma nedostaje. Lepotice uglavnom traju samo jedno
leto, a ona nesmanjenim intenzitetom svetli decenijama zato što je posedovala
i druge, univerzalne, kvalitete, osim lepote.
Rukovodeći se činjenicom da je Merilin Monro ličnost iz
sveta filma, Pajić je uz brojne tekstove, ponudio i obilje fotografija.
Jer, ona je, ističe pisac, lepa slika u pamćenju gledalaca.
- Povezivanje slike i reči najbolji je način pristupa fenomenu
Merilin Monro. O njemu ima puno da se kaže. Iako je bila produkt Holivuda,
iza te maske površne lepotice se pre svega krilo jedno inte ligentno biće,
ranjivo, osetljivo, veliko dete. Holivud joj nije dozvolio da se iskaže
kako je želela, nikada nije imala nijednu ozbiljnu ulogu.
Ipak, njeni brojni savremenici prepoznali su pravu sadržinu njene ličnosti.
Nijedna filmska diva nije imala toliko prijatelja iz krugova intelektualaca,
popularni američki književnici družili su se sa njom, ne samo zbog
šarma i lepote, već i zato što je bila ravnopravan sagovornik. Delili
su plodove slave i fijaska. O tome Pajić iznosi dosta podataka.
- Holivud je žurio da zaradi novac. Stideo se svoje lepe i pametne zvezde.
Insistirali su da se pokaže bez odeće, zapovedali, molili, a da bude
prirodna i inteligentna - to niko nije očekivao od nje. I zato bi
se i Amerikanci mogli zainteresovati za ovo novo, drugačije viđenje
njihove legendarne junakinje i seks simbola, iz pera jednog stranca. Ovaj,
zapravo, filmski roman je neobične forme. Osim obilja fotografija
i klasične priče izdeljene na segmente, na početku svakog
poglavlja nalazi se filmska kartica sa kratkim sižeom. U prikupljanju
materijala Pajiću su pomogli pisac David Albahari, Vesna Pešić,
vlasnik izdavačke kuće “Pešić i sinovi”, Zoran Đerić,
uredniku časopisa “Polja”… Narodska Šeherezada
Politika 18.
10. 2004. - Umberto Eko: Tajna kraljičinog plamena
„Knjiga, moguće, nije lepa,” napisao je jedan kritičar, „ali
je izvanredna.”
Najnovija knjiga Umberta Eka „Tajanstveni plamen kraljice Loane” („Narodne
knjiga” će ga na srpskom predstaviti na Beogradskom sajmu knjiga)
literarni je događaj godine u Italiji. Već u prvoj nedelji pošto
što se pojavio u knjižarama bio je u vrhu liste najbolje prodavanih knjiga.
Podnaslov precizira da je to ilustrovani roman. Nije u pitanju reklamni
potez, već činjenica. Vizuelno knjiga
podseća na „spomenare” koje mladi prave ispunjavajući stranice
školskih svezaka tekstom, fotografijama, isečcima iz novina, slikama
omiljenih ličnosti, posvetama prijatelja, poezijom. Mnoge ilustracije
su deo Ekove lične zbirke, kao na primer gramofonske ploče,
ili su iz njegovog porodičnog albuma.
„Kada bi postojali veliki pisci u drugim zemljama koji bi bili u stanju
da napišu ilustrovani roman, kao Umberto Eko, mogli bismo da imamo ogromni
kolektivni spomenar celoga sveta koji bi nas podsećao kakvi smo bili,”
napisano je povodom nove Ekove knjige.
Vlastita i kolektivna prošlost
Priča Ekovog novog romana je jednostavna. Glavna ličnost, antikvar
i bibliograf iz Milana, Đambatista Bodoni, Jambo, nakon incidenta,
u 59. godini života, izgubio je memoriju. Jambo ne pati od totalne amnezije,
već selektivne. Sačuvao je takozvano semantičko pamćenje.
Bez napora se seća fraza ili naslova mnogih knjiga, u stanju je da
bez greške citira stranice poezije koje je pročitao, seća se
svega u vezi s Julijem Cezarom ili Napoleonom, zna kako da vozi automobil.
Ali, oštećena mu je autobiografska memorija. Jambo ne zna ko je,
ne seća se svoga imena, ne prepoznaje vlastitu suprugu, kćerke,
ne seća se roditelja niti svoga detinjstva.
Roman ima tri dela. U prvom, glavni se junak budi u bolnici, ne zna ko
je, ne seća se niti jednog detalja koji bi mu mogao pomoći da
se seti vlastitog identiteta. Supruga, psiholog, ga savetuje da se na
neko vreme preseli u kuću svoga dede i bake, na selu, gde je proveo
jedan deo detinjstva.
Na tavanu stare seoske kuće sačuvano je sve materijalno, papirnato,
koje može pomoći u rekonstrukciji dela života, ili prošlosti. Jambo
pretura po sanducima punim starih novina, igračaka, knjiga, stripova,
albuma, razglednica, kalendara, kutija od čokoladnih bonbona, školskih
svezaka, gramofonskih ploča. Ispod decenijske prašine vadi stare
stvari i pokušava da obnovi vlastitu prošlost.
Ono što, u stvari, Umberto Eko pokušava da rekonstruiše u najnovijem romanu,
na 450 stranica, je kolektivna prošlost Italije, zapravo generacije kojoj
pripada pisac, između dva rata i neposredno nakon drugog svetskog
rata. To preturanje po vlastitoj i kolektivnoj prošlosti je drugi i najobimniji
deo romana. Taj deo, kako je napisao jedan italijanski kritičar,
predstavlja „orgiju literature, citata, faksimila, reprodukcija plakata,
slika, stranica iz novina, albuma poštanskih maraka, imena”, i sve to
uz muziku gramofonskih ploča koje se vrte na brzini onoga vremena,
na 78 obrtaja.
U iskopinama prošlosti mešaju se imena poznatih likova iz bajki, Pinokio,
Miki Maus, heroji iz stripova Flaš Gordon, popularnih knjiga kao grof
Monte Kristo, sa imenima političara koji su odredili taj istorijski
trenutak Italije, kao što je Musolini.
Sve što glavni junak romana otkriva preturajući po prašnjavim stvarima
na tavanu - budući da pati od amnezije - on gleda okom objektivnog,
neutralnog posmatrača. Jambo kopa po „papirnatim” ostacima jednog
vremena, stavlja činjenice jednu pored druge, upoređuje citate,
vesti iz novina od pre 40 ili 50 godina, javne istine sa porodičnim
uspomenama, postavlja pitanja, ali ne odgovara na njih. Sve je u tom traženju
vlastite/kolektivne prošlosti veoma dokumentovano, datumi su precizni,
isečci iz novina autentični, citati ličnosti koje su određivali
profil nacionalnog bića originalni. Odgovori na pitanja koja Jambo
postavlja sebi su jasni, više nego očigledni.
U tom seciranju prošlosti čini mi se da su stranice na kojima glavni
junak Ekovog romana istražuje godine fašističke euforije Italije,
pred i u toku drugog svetskog rata, možda, najupečatljiviji delovi
romana. Svakako, te stranice nose najviše poruka i na neki način
su anomalija u italijanskoj literaturi prošloga veka. Italija, naime,
još nikada nije detaljno i potpuno otvoreno napravila račune sa svojom
prošlošću iz dva svetska rata. Listajući rasistički časopis
iz 1938. godine „Odbrana rase”, glavni junak Ekovog romana priznaje: „Ne
znam da li mi je deda ikada dozvolio da ga prelistam”.
Magla je dobra
Na stranicama tog časopisa štampane su ilustracije kojima se pokušavalo
dokumentovati čistota jedne i podređenost druge rase. Australijski
Aboridžini upopređuju se sa majmunima, Jevreji su prikazivani kao
kreteni sa dugačkim nosevima, isturenom bradom, debelim svinjskim
usnama i retkim zubima.
Istovremeno, časopis je objavljivao fotografije savršenih profila
čiste italijanske rase. Ako neko, kao Dante Aligijeri, zbog svog
velikog nosa ne bi mogao da se svrsta u perfektnu kategoriju, u takvim
slučajevima govorilo se o „sokolskoj rasi”.
Saveznici, Nemci i Japanci bili su svi odreda lepi. Svi Italijani, takođe.
I Musolioni je bio lep. Na naslovnoj stranici časopisa „Tempo” (faksimil
je u knjizi) štampana je fotografija Dučea na konju, sa mačem
dignutim u vis. „Dakle, šetao je okolo sa mačem”, cinično i
sa zaprepašćenjem, otkriva glavni junak Ekovog romana.
I stranice na kojima Jambo „otkriva” kako je fašistički režim organizovao
propagandu, pre 60 i više godina su impresivne. „Istorija je učiteljica
života”, ponavljaju nam stalno. Ipak, to brzo zaboravljamo! Propaganda
danas malo je maštovitija u odnosu na onu od pre 60 ili 70 godina. Najveći
napredak je u oblasti tehnologije, doneli su ga kompjuteri, sateliti,
mobilni telefoni, televizija. U pogledu koncepta i sadržaja, promene su
male. Po posledicama, takođe! Ko li će, i kada, smoći snage
da na isti način rekonstruiše sadašnji političko-društveni momenat
Ekove Italije?
Pošto ređa „papirnate dokaze” događaja iz 40-tih godina prošloga
veka, Ekov junak zaključuje: „Izgleda da je život zaista tekao na
dva koloseka: na jednoj strani ratni bilteni, a na drugoj neprekidne lekcije
optimizma.” „Koliko duša je imao režim”, pita se Jambo, a zatim: „A ja,
kako sam ja živeo tu šizofrenu Italiju”? Odgovor na ovo pitanje ostavljam
da otkriju budući čitaoci knjige.
Roman „Tajanstveni plamen kraljice Loane” sadrži kolekciju citata o magli,
od Dantea do Eliota, od D`Anuncija do Dikinsonove i Šekspira.
Magla se provlači od početka do kraja knjige: u magli se budi
glavni junak na početku, u bolnici, nakon incidenta, maglom je toliko
fasciniran da je priziva u svakoj situaciji u kojoj je nesiguran (savezničko
bombardovanje Italije i magla koja gradove čini nevidljivim), iza
magle se krije kada je to nepohodno, ona je njegov saveznik (epizoda kada
spasava Kozake), i zaključuje - suprotno onome što su ga učili
u školi: „Magla je dobra.”
Čak i poštoto otkriva tajnu koja ga je mučila celog života,
glavni junak zaključuje: „Magla je stalno u meni, još uvek je u meni,
iako iseckana na delove zvukom jednoga mita.”
Treći, završni dio knjige je određen novim incidentom. Posle
nove snažne emocije, glavni junak doživljava šlog i pada u komu. I pre
nego što sunce potamni, Jambo, kao u nekoj spirali, ponovo proživljava
svaki momenat svoga života. Dok se primiče kraj, uz encefalogram
junaka, ravan kao linija, ritam romana je sve jači.
Na kraju, opet je magla koja se proređuje i otkriva ono što Jambo,
junak romana, traži celog života, što veruje da je našao prvo u djevojčici
u koju se zaljubljuje kao šesnaestogodišnjak, zatim u svojoj ženi, onda
sekretarici: otkriva lik devojčice, lepe kao ruža, koja ipak uvek
uspeva da mu pobegne.
„Najzad mi je u ruke palo nešto što je učinilo da se osećam
kao onaj ko otkriva nešto definitivno. Strip sa naslovom -Tajanstveni
plamen kraljice Loane. Pročitaš neku priču kao dete, bilo koju,
posle ona raste u tvojoj mašti, pretvoriš je, sublimiraš, i najzad pretvroiš
u mit jedan slučaj bez ikakvog ukusa,” zaključuje Ekov junak.
Najnovij i roman Umberta Eka pojavio se 24 godine posle svetskog uspeha
njegove knjige „Ime ruže" (isti italijanski izdavač, „Bompijani”
iz Milana). Priča je sasvim drugačija, iako i u najnovijoj knjizi
autor nalazi načina da se „poigra” islednika, uloge koja mu je toliko
draga. Takođe, uspeva da pretvori u novo mnoge stvari koje su već
napisane, viđene, i o kojima smo već čuli. AZRA NUHEFENDIĆ
Blic
19. 10. 2004. - Praznina
Majgul Akselson, Aprilska veštica
Junakinje ovog romana su srušile predstavu o Švedskoj kao idealnom društvu.
Da bi kritika bila što obuhvatnija, one pripadaju različitim socijalnim
slojevima: Birgita je beskućnik, Margareta imućna a Kristina
bogata; hendikepirana Dezire provodi život u sanatorijumima. One su bile
napuštena ili zlostavljana deca, a njihove jezive sudbine su drastičan
dokaz da nijedan deo švedskog sistema nije zdrav. U bolnicama, školama,
sudovima krije se mnogo (seksualnih) manijaka koji maltretiraju one koje
nema ko da brani; ovi bolesni ili, prosto, loši ljudi (teorijsku) utopiju
pretvaraju u (praktičnu) grotesku: Kristina je žrtva svoje majke,
Margareta nastavnika i hranitelja - psihopata, Birgitu je zabrinuto društvo
„spasilo“ od pijane majke i izručilo je ulici, a Dezire je, zbog
obogaljenosti, zakonskim propisom oduzeta roditeljima i smeštena u ustanovu.
I na lestvici ljudskosti (uljuđenosti, civilizovanosti), junakinje
su udaljene: Birgita je agresivna i zapuštena, Margareta je afektivna
ali obrazovana, Kristina prefinjena, a fizički deformisana Dezire
je parapsihološki iznad (i izvan) i tela i intelekta. Ova gradacija je
autorkin dokaz da je za dobar život potrebno više od zdravlja i materijalnog
blagostanja.
Postepenost otkrivanja predistorije odnosa između junakinja i mračnost
njihovih sudbina prikivaju pažnju čitalaca; kritika društva je eksplicitna
i (pre)glasna, a poente holivudske. Raskrinkavajući zlo i nepravdu
sa pozicije humanosti i mudrosti, Majgul Akselson je, zamenjujući
duhovnost spiritualizmom, a ljubav seksualnošću, bolje od fabule
otkrila nesavršenost (ne samo) švedskog društva. VESNA TRIJIĆ
Danas 21.
10. 2004. - Čuveno delo Rebeke Vest u integralnom obliku
Crno jagnje i sivi soko, Mono & Manjana
Posebno se izdvaja predstavljanje
čuvenog dela Rebeke Vest "Crno jagnje i sivi soko", koje je objavila
izdavačka kuća "Mono & Manjana" u prevodu Ane Selić.
Knjiga koja se smatra najznačajnijim delom Vestove po prvi put je
na srpskom jeziku objavljeno u celosti. Tridesetih godina dvadesetog veka,
Rebeka Vest sa suprugom Henrijem putuje u Jugoslaviju. Oba puta domaćin
im je Stanislav Vinaver, koga će Rebeka Vest u delu koje tada piše
zvati Konstantin. U ovoj knjizi Vestova prikazuje uzbudljiv i teško razumljiv
balkanski svet, i sama smatra da će to biti "užasna, komplikovana
knjiga, koja nikoga neće interesovati". Pa ipak, nastalo je delo
koje je zadivilo i njenu domovinu i čitavu Evropu.
Izdavač "Mono & Manjana" odlučio se za prevod originala
koji sadrži, pored prologa, i poglavlja posvećene Hrvatskoj, Dalamaciji,
Hercegovini, Bosni, Srbiji, Makedoniji, Staroj Srbiji, Crnoj Gori...
NIN 22. 10. 2004.
- Štefica Cvek u raljama “Hazarskog rečnika”
Leksikon Yu mitologije, Rende
Bogato ilustrovani Leksikon Yu mitologije
najvećim delom je srpsko-hrvatska “ujdurma”, počev od združenog
dejstva beogradsko-zagrebačkih izdavača iliti nakladnika, pa
do preovlađujućih tema i odrednica, tj. natuknica, baš onako
kao što i sama bivša Juga beše prevashodno egzotična tvorevina ovog
kontradiktornog “dvojca bez kormilara” ili pak sa njim. Otuda naslov ovog
teksta - ne samo zbog činjenice da je najpoznatiji “korisnik”
postjugoslovenske tematike, Dubravka Ugrešić, bila jedan od inicijatora
celog poduhvata - možda i nije puka dosetka: krećući se između
Braće Bajić i Ive Pogorelića, Kumrovca i Kusturice, “morave
bez filtera” i zagrebačke, odnosno beogradske kinoteke, između
“kokte” i Krleže, leksikonsko štivo koje se nudi čitaocu predstavlja,
u stvari, nezvanični rečnik iliti kompendijum popularne kulture
druge po redu južnoslovenske države, “od Jajca do kraj(c)a”, i to po principu
praktično slobodnog kombinovanja skoro nepregledne građe, od
pamtljivih trivijalnosti i “naftalinskog” inventara nekadašnje svakodnevice
pa do sasvim ambicioznih i pretencioznih kulturnih, umetničkih, ideoloških
pojava, događaja i projekata.
U traganju za izgubljenim vremenom koje su pojeli skakavci i Brozovi dobri
i loši đaci, sastavljači Leksikona upotrebljavali su različite
forme, od kratkih, “enciklopedijski” informativnih zapisa pa do ekstenzivnih,
esejistički, narativno ili čak poetski lično intoniranih
tekstova. Najinteresantnija od svega je, čini se, ipak činjenica
da je, osim posezanjem za već postojećim kolumnističkim
i uopšte medijskim materijalom, ova mozaično-memoarska knjiga jedne
nestale zemlje najvećim delom nastajala dobrovoljnim, tj. dragovoljnim
i uz to posve samoinicijativnim učešćem pojedinaca iz svih nekada
jugoslovenskih krajeva i emigracije, koji su svoje priloge slali na poseban
Internet-sajt. Najveći broj odrednica pri tom je anoniman, odnosno
neautorizovan, a među onima potpisanima pažnju privlače imena
Borisa Budena, Milete Prodanovića, Vladimira Arsenijevića, Borivoja
Radakovića, Mihajla Pan tića, Petra Janjatovića, Rajka
Petrovog Noga, Vatroslava Sekuliča, Filipa Davida, Dušana Makavejeva,
i, ponajčešće, urednika izdanja Đorđa Matića
i Irisa Adrića.
Zanimljivo je da je dobar, ako ne i pretežan deo pojmova sročen po
načelu “ukrštenih” interesovanja, što znači da su o hrvatskim,
bosanskim ili makedonskim ličnostima i pojavama pisali srpski ili
slovenački autori, i obratno, i to gotovo po pravilu simpatijski
afirmativno. Upravo ova “jugonostalgičarska” pristrasnost, ma koliko
to paradoksalno zvučalo, možda predstavlja zalog potonjeg “zdravog”
delovanja ove knjige. Obrnut napor da se napravi u svemu “objektivan”
i “naučno” nepristrasan eks-ju inventar značio bi, naime, po
svoj prilici samo jalov pokušaj svojevrsnog “povampirenja” famoznog “ključa”
nacionalno-republičke jednakosti. Polazeći od slogana “Da bi
postala pamćenjem, prošlost mora biti artikulirana”, urednici i autori
ove neminovno provokativne knjige dopustili su zato sećanjima, emocijama
i “naknadnoj pameti” da progovore punom snagom, pri čemu preovlađuju
dobroćudni humor, setna ironija i jasna ideološka kritika nekoliko
izgubljenih generacija bivše zemlje.
Rezultati ovakvog pristupa biće, naravno, sasvim prihvatljivi ili
potpuno neprihvatljivi, zavisno od odnosa prema nasleđu zajedničke
prošlosti. U tom smislu, Leksikon Džu mitologije odista jeste neka vrsta
“Hazarskog rečnika” jednog već iščezlog kulturnog prostora,
od početka do kraja obeleženog sindromom neprestanog nastajanja-nestajanja,
pa stoga i neizbežno prisutnog u naknadnim odjecima, poput onog medicinski
poznatog bola “fantomskog uda”, i te kako subjektivno živog i različito
pojmljivog različitim “pacijentima”. Isto “pravilo” važi, naravno,
i za same autore rečnika, koji su očevidno odabrali iskustvo
tzv. kreativne terapije, a moglo bi, u vidu zabavno-katarzične “autoterapije”,
da važi i za blagonaklono-pristrasnog čitaoca ove knjige. Onaj drugi,
neprijemčivi čitalac ionako je samom sebi već unapred postavio
oslobađajuću dijagnozu u kojoj nema mesta za utvare kole ktivne
prošlosti i slične literarne fikcije. TIHOMIR BRAJOVIĆ
Blic 22. 10.
2004. - Karika koja je nedostajala
„Moderna umetnost 1770/1970/2000" , Clio
Na našem tržištu, konačno se pojavila studija „Moderna umetnost 1770/1970/2000.“,
iz pera dvojice najznačajnijih evropskih istoričara umetnosti
i teoretičara: Đulija Karla Argana i Akila Bonito Olive, u prevodu
Milene Marjanović, novinara i likovnog kritičara „Blica“, a
u izdanju IK „Clio“. Tim povodom, autor prevoda kaže:
- Reč je o trotomnoj studiji (na oko hiljadu strana) neophodnom štivu
koje se koristi kao udžbenik na evropskim akademijama i fakultetima, a
koje je nedostajalo mnogim generacijama u domaćoj nastavi. Najslikovitije
o značaju ove studije govori podatak da je, na primer, u Italiji,
doživela čak devet izdanja. Budući da je poduhvat veoma skup,
„Clio“ je predvideo da se tomovi objavljuju sukcesivno. Pred nama je prvi
tom koji obuhvata period od romantizma do moderne. Na pitanje našoj koleginici,
prevodiocu knjige, koja iza sebe ima nekoliko sličnih poduhvata,
šta je bilo odlučujuće da pristupi ovom poslu, Milena kaže:
- Ideja da se upustim u ovako ozbiljan prevod potekla je od mog profesora,
pokojnog Lazara Trifunovića, koji me je svojevremeno poslao na poslediplomske
studije u Rim, gde je tada predavao profesor Đulio Karlo Argan. Zbog
objektivnih okolnosti, sankcija i nedostatka novca, knjiga nije mogla
biti objavljena do sada. U međuvremenu, znatno je proširena, i kada
je „Clio“ konačno od italijanskog izdavača, u aprilu, dobio
najnovije izdanje, suočila sam se sa, u velikoj meri, novim štivom,
upotpunjenim poglavljem o najnovijim tendencijama iz pera A. B. Olive.
Iako dvoje autora pripadaju sasvim suprotnim stranama u pogledu tumačenja
moderne umetnosti, poštujući želju sada pokojnog Đ. K. Argana,
upravo je Oliva zamoljen da dopiše poglavlje o umetnosti koje se odnosi
na stvaralašto iz oko 2000. godine. Profesor Argan nije želeo da sam napiše
to poglavlje, jer je smatrao da ono što se u umetnosti dešava nakon pojave
koncepta ne odgovara pojmu umetnosti u tradicionalnom smislu, podvodeći
to pod termin „smrt umetnosti"."
Svaki obrađeni pravac predstavljen je u dva poglavlja; prvi je društveno-politički
kontekst u kome nastaju najčuvenija dela moderne umetnosti, a drugi
obuhvata analizu kapitalnih dela sa reprodukcijama: Engra, Delakroa, Žerikoa,
impresionista, ekspresionista, sve do arhitekture Gaudija, Korbizijea
i Rajta...
Politika
23. 10. 2004. - Rebeka Vest po drugi put među Srbima
Crno jagnje i sivi soko, Mono & Manjana
Došla sam u Jugoslaviju zato što sam znala da prošlost gradi sadašnjost,
zapisala je 1937. godine. Šta bi danas rekla?
Jedno od velikih dela XX veka, putopis „Crno jagnje i sivi soko” engleske
književnice Rebeke Vest konačno se pojavilo na srpskom jeziku onako
kako to zaslužuje, u integralnom prevodu. U ediciji „Blago” objavila ga
je mala ali temeljno uređivački usmerena beogradska izdavačka
kuća „Mono & Man?ana”, u prevodu Ane Selić, o kojem se već
godinama govori da je bio
završen, ali da je čekao izdavača. Ovu knjigu, koja izvorno
ima blizu 1.600 stranica uobičajenog formata, prvi put je pre više
od dve decenije štampao Bigz, u prevodu Nikole Koljevića, i u nedopustivom
skraćivanju usmerenom na to da čitalac ne sazna suštinu knjige,
čime je izmenjena njena ideja.
Šta je to tako bilo strašno u „Crnom jagnjetu i sivom sokolu” da bi tadašnji
izdavač, navodno, štitio čitalačku publiku, te se tako
dugo čekalo na pravu, zaslužnu verziju na srpskom jeziku?
Volela je Jugoslaviju
Rebeka Vest bila je u Jugoslaviji tri puta. Prvi put 1936. godine, drugi
i treći 1937. godine. Knjiga je objavljena u oktobru 1941. u Njujorku,
a u Londonu je izašla početkom 1942. (ovo izdanje na srpskom opskrbljeno
je iscrpnim pogovorom prevodioca, bibliografijom i napomenama, vezanim
za mesta koja je Vest obišla). I onda i danas, ta je mnogoznačna
knjiga koliko hvaljena toliko kuđena, a najmanje shvatana na pravi
način. Podelila je onda, a i danas deli ljude, a ironija sudbine
je da je u poslednjoj deceniji prošlog veka postala ponovo aktuelna u
svetu, jer su mnogi iz nje pokušavali da shvate kakav je to Balkan, i
kakvi su tu vekovni koliko divni toliko tragični prepleti ljudi,
kultura i tradicija.
“Došla sam u Jugoslaviju zato što sam znala da prošlost gradi sadašnjost,”
zapisala je Rebeka Vest na samom početku knjige „Crno jagnje i sivi
soko”, koja je koliko putopis toliko i slika o njoj kao čoveku, kao
ženi i intelektualcu. Značenje ove rečenice, međutim, prelazi
granice Jugoslavije i tiče se i odnosa Evrope prema toj maloj zemlji
koja je nekada postojala i čiji su kraljevi, prvo srpski Aleksandar
Obrenović, pa potom jugoslovenski Aleksandar Karađorđević
ubijeni uz njeno namerno okretanje glave u stranu. Taj odnos se nastavlja
i danas, u podržavanju državica, svake nalik slepom crevu nastalom od
delova nekadašnje Jugoslavije; i dokle god one međusobno ali i zemlje
Evrope, sa svoje strane, ne progovore jasno o prošlosti, dok se ne priznaju
greške svih, ono što je bilo ostaće tamnica ne samo naše, već
i evropske sadašnjosti i budućnosti.
Rebeka Vest je volela Balkan. Volela je Kraljevinu Jugoslaviju. Ona ju
je obišla kao retko koji stranac, ali i kao retko koji stanovnik ne samo
ondašnje, nego i potonje, federativne, komunističke Jugoslavije.
I danas, od brojnih rodoljuba koji se kunu u Kosovo i Metohiju kao kolevku
srpstva, sigurni smo, retki su oni koji su od deset tamošnjih manastira
videli makar dva! A Engleskinja Rebeka Vest proputovala je zemlju „uzduž
i popreko”, upijajući svim čulima i srcem ono sa čim se
sretala. Duboko je zaronila u duh svih etniciteta u ovoj malenoj zemlji,
u istoriju svakog od njih, slušajući i pogledom upijajući lepotu
planina, jezera, mora, ostrva, mostova, manastira, dolina… Kroz razgovore
sa ljudima koje je imala za vodiče, ustreptalo osluškujući njihove
priče, primećujući, ocenjujući i zaključujući
o odnosima među njima i među ljudima sa kojima su je oni upoznavali,
Rebeka Vest je mukotrpno ali savesno i temeljno stvarala komplikovanu
sliku o Jugoslaviji, ne libeći se da u knjigu unese i povremena,
iskrena dociranja domaćinima, sa naivnom željom da će ona i
muž koji ju je na dva putovanja pratio uspeti da razumom razvežu vekovni
Gordijev čvor ljubavi i mržnje, čije glavne strune čine
Hrvati i Srbi.
Kritički odnos
Za Rebeku Vest Balkan je očaravajući u svojoj egzotici ali taj
njen „imperijalizam mašte” (termin kojim se služi književni teoretičar
i književni istoričar Vesna Goldsvordi u sjajnoj knjizi „Izmišljanje
Ruritanije”, izdavač „Geopoetika”, Beograd 2000) nije superiorno
već prirodno blagonaklon jer je Vest bila najiskrenije zaljubljena
u Jugoslaviju. To je dokazala: kada je izbio rat, ostala je odana jugoslovenskim
prijateljima koje je pomagala koliko je mogla.
Naravno, ne može se (a i zašto bi?) izbeći činjenica da je pored
oduševljenja celom zemljom i njenim ljudima, Rebeka Vest najviše bila
opčinjena Srbima. Za Hrvate je bez zazora tvrdila da su ogorčeni
na Srbe, otvoreno ih optuživala za ubistvo kralja Aleksandra u Marseju,
ocenjivala da se protive Jugoslaviji i u „komplikovanoj etničkoj
situaciji” u zemlji anticipirala da su Hrvati Jugoslaviju smatrali samo
prelaznom fazom iz Austro-Ugarske monarhije do sopstvene samostalne države.
Od Srba, prema kojima, takođe, ima i kritički odnos, Rebeka
Vest je preuzela fatalnu (i danas) bajku o nebeskom carstvu, čije
je epske poruke o patnji i pročišćenju kroz bol, u osvit nacizma
koji je polako grizao Evropu najavljujući smrt i razaranja, unela
i u simboličnu potku knjige o duhovnoj snazi malih (naroda) ljudi,
predodređenih da uđu u legende i večnost, i duhovnoj bedi
velikih. Obdarena retkim talentom da stilski oblikuje putopis u sagu o
neprekidnom sukobu dobra i zla (poneta time, nekritički je svoju
nemoć zbog predosećanja krvavog rata svalila na lik Gerde zato
što je Nemica), Rebeka Vest je ispisala veličanstvene stranice koje
mnogi kritičari i danas svrstavaju u najbolje u svetskoj literaturi.
U njih, svakako, spadaju one iz Epiloga, sastavljenog kada je već
rat kretao, koji je novinar Brajan Hol u „Njujorkeru” 1996. godine, u
tekstu „Rat Rebeke Vest” ocenio kao jedan od najinteligentnijih propagandnih
tekstova ikada napisanih (Rebeka Vest će posle dugo godina reći
da joj je takav tekst sa antiratnom porukom, a na bazi njenog znanja i
iskustva o Jugoslaviji, tražilo englesko Ministarstvo za informisanje).
„Greh” Rebeke Vest, i onda, i sada je, reklo bi se, u tome što je srpski
narod smatrala glavnim na Balkanu. Brajan Hol u istom tekstu, međutim,
precizno dešifruje takav njen stav. Naime, Hol do slovce kaže da „niko
nije bolje razumeo Srbe od Rebeke Vest jer je ona razumela njihovu predstavu
o sebi”. Da li je potrebno obrazlagati tu njihovu predstavu? Njenim se
tragičnim posledicama raspršuje čak i ocena nekih kritičara
knjige “Crno jagnje i sivi soko” da je Vest, voleći Srbe, pokazala
čak jednu vrstu „benevolentnog rasizma” (!) u odnosu na druge etnicitete
u Jugoslaviji.
Iako sva u političkom prepletaju istorije - vekovne ali i nove -
ovog tla, ali i cele Evrope na koju su se balkanska zbivanja odražavala
makar i u dalekom ehu, knjiga Rebeke Vest je impozantni putopis koji je
vrlo pitak, i čija rečenica teče i zavodi, nudeći
čitaocu da iz današnje perspektive proverava stavove autorke sa kojima
se i bez toga, naravno, ne mora slagati. Ali on nikada, nikada ne može
dovesti u pitanje iskrenost kojom je Rebeka Vest pristupila upoznavanju
Balkana, niti žar kojim je, bila u pravu ili ne, opisivala ljude i događaje,
kritikovala Evropu, pa i nas, zatvorenike sopstvenih sumnji, neprilagođenosti,
svađalaštva.
I, na kraju: da li je sve toliko strašno da stranice dela Rebeke Vest
„Crno jagnje i sivi soko” u prvoj verziji na srpskom budu, da se poslužimo
eufemizmom, „probrane”, čime je krivotvorena ideja autorke? A možda
je i to bila surova anticipacija. Jer, zemlja koja se bojala jedne knjige
morala je da se uruši; Evropa koja tu knjigu nije htela da shvati, ni
onda ni sada, svesrdno je pomagala to urušavanje. ANĐELKA CVIJIĆ
Glas javnosti 24. 10.
2004. - Najvažnija knjiga popularne nauke u 20. veku
Carev novi um, Informatika
U bogatoj i često neočekivanoj ponudi naslova na ovogodišnjem
Sajmu knjiga pažnju sladokusaca svakako privlači srpski prevod najvažnije
knjige iz oblasti popularne nauke, nastale u prošlom veku. Reč je
o knjizi ser Rodžera Penrouza "Carev novi um" (izdanje beogradske "Informatike").
Već decenijama se zagovornici jake veštačke inteligencije trude
da nas ubede da će već za sto do dvesta godina računari
biti u stanju da urade isto što i ljudski um.
Ubeđeni su da je Marvin Minski bio u pravu kada je ustvrdio da je
ljudski um "zapravo samo računar napravljen od krvi i mesa". Neki
filozofi nauke protive se takvom shvatanju, na čelu sa Džonom Serlom.
Računar se u osnovi ne razlikuje od mehaničkih kalkulatora koji
rade pomoću točkića, poluga ili bilo čega što prenosi
signale. Penrouzova knjiga, koja se sada može (ovo treba shvatiti uslovno)
čitati i na srpskom, jedan je od najjsnažnijih ikada napisanih napada
na veštačku inteligenciju.
Autor jedne od sto najvažnijih knjiga XX veka nije samo matematički
fizičar već i vrhunski filozof koji se hvata u koštac sa problemima
koje su moderni mislioci odbacili kao besmislene.
Ovaj moderni prorok odbacuje takozvani robustni realizam već smatra
da matematička istina ima sopstvenu misterioznu nezavisnost i bezvremenost.
Prema njegovim shvatanjima pojava zvana svest ne može se uskladiti sa
današnjim fizičkim teorijama. Svesni vidovi naših umova nisu objašnjivi
iz računarskog ugla posmatranja, postojeća nauka nema dovoljno
bogatstava da postigne to razumevanje.
- Svest mi izgleda tako važna pojava da, jednostavno, ne mogu da poverujem
da je ona nešto sasvim slučajno, izazvano složenim proračunom.
To je pojava kojom se saznaje sama egzistencija univerzuma. Može se tvrditi
da univerzum kojim upravljaju zakoni, ali koje ne dozvoljava svest, i
nije uopšte univerzum - zaključuje Rodžer Penrouz.
Završava nekolikim pitanjima: Šta se dešava s našim tokom svesti kada
umremo? Zbog čega smo ovde? Zašto, uopšte, postoji univerzum u k
ome bismo mogli da budemo?
Zato je časopis "Nejčer" zaključio da je se Penrouz ne
samo protagonista u svetu matematičkih čuda nego i u odbrani
jedinstvenosti ljudskog bića…
Danas 27.
10. 2004. - Previše za SANU, dovoljno za entuzijazam
Enciklopedija arhitekture, Slobodana Maldini
"Enciklopedija arhitekture", samostalno izdanje autora i priređivača
Slobodana Maldinija, s pravom je dobila nagradu za izdavački poduhvat
godine na upravo okončanom Beogradskom sajmu knjiga 2004. U pitanju
je zaista iscrpno sačinjena enciklopedija iz arhitekture i njoj srodnih
oblasti - urbanizma, dizajna, enterijera, zgradarstva, primenjenih umetnosti
- sa oko 25 hiljada terminoloških jedinica, i više od šest
hiljada ilustracija od čega je 400 načinio sam Maldini. Knjiga
je već preporučena kao pomoćna literatura na Fakultetu
tehničkih nauka u Novom Sadu, na kojem je Maldini gostujući
profesor na predmetu "Projektovanje
2".
"Rad na enciklopediji sam počeo u zimu 1998. godine, pošto me je
vajarka Olga Jevrić pozvala da se priključim projektu izrade
rečnika arhitekture pri SANU", kaže Maldini u razgovoru za Danas.
"SANU je ovaj projekat vodila tridesetak godina, i za to vreme su na njemu
radili mnogi profesori,
arhitekte i urbanisti, ali posao nikad nije završen. Međutim, kako
je moj plan od dvadeset hiljada pojmova u SANU ocenjen kao preambiciozan,
odlučio sam da posao nastavim sam. Osim pomoći svoje supruge,
Branke Lancoš Maldini, koja je priredila pojmove iz
opšte umetnosti i opšte pojmove enterijera, kompletan rad na Enciklopediji
obavio sam samostalno - uključujući obradu teksta i slika".
Maldini nije mogao da učestvuje na konkursu grada Beograda za kapitalna
izdanja jer nije pravno lice, dok su mu izdavači
tražili suviše novca. Ni resorno Ministarstvo nije imalo razumevanja za
ovaj projekat pa je ova, po mnogo čemu jedinstvena, "Enciklopedija
arhitekture" realizovana kao samostalno izdanje. Skroman sajamski tiraž
od par stotina primeraka uglavnom je rasprodat
kolegama sa novosadskog i beogradskog fakulteta. Inače, dvotomna
enciklopedija, teška više od sedam kilograma, donosi i indeks imena oko
tri hiljade poznatih arhitekata i autora iz srodnih oblasti - čije
će biografije i slike njihovih najpoznatijih dela
činiti treći tom "Enciklopedije arhitekture", koji će se
pojaviti za dve godine.
Prof esor Slobodan Maldini, specijalističke studije italijanske renesanse
zavšio je kod Džejmsa Akermana (Harvard) i Volfganga Loca (Kembridž).
Dobitnik niza nagrada za svoje projekte, Maldini je jedan od najranijih
protagonista postmodernog pokreta u arhitekturi. Prošle godine objavio
je knjigu "Senke bogova - deset ogleda o arhitekturi" (takođe samostalno
izdanje), na osnovu serije izvanrednih predavanja u beogradskom i zagrebačkom
SKC-u i ljubljanskom ŠKUC-u početkom 80-ih. Osim ove studije o istoriji
urbanizma, prapočecima gradova viđenih unutar mitoloških i teoloških
predstava najranijih civilizacija, Slobodan Maldini za štampu priprema
i svoj rad na temu ekologije i arhitekture,
a tu su i brojni prevodi stručnih radova sa engleskog i nemačkog
nastajalih paralelno sa radom na Enciklopediji.
M. JOVANOVIĆ
Vreme 29. 10. 2004.
- "Čitabl" interakcija
Išmail, Rende
Što se keve tiče ona je i samu reč UMETNOST uvek izgovarala
sa takvim prezirom da se već i ja osećam ko kreten
svaki put kad je izgovorim.
Uvuklo mi se pod kožu valjda.
A umetnost mog ujaka mora da je bila
zajebana. Ne znam kako i ne znam zašto – neće mi kažu – al on je
u dvaestrećoj godini života zbog te svoje umetnosti završio najpre
u ludari pa su ga odatle oterali pravo u askaru i na kraju još
i u mardelj na godinu dana.
Celu "pretpriču" oko ove knjige verovatno već znate iz medija:
prvo je Aleksandar Zograf dobio ponudu francuskog izdavača da učestvuje
u "projektu" Black Is Beautiful: crtač i pisac po crtačevom
izboru sarađuju tako što ovaj prvi nešto nacrta, a onda, inspirisan
crtežom, pisac napiše noir-priču.
A Francuzi to, naravski, objave. Razmišljajući kome bi mogao ponuditi
partnerstvo za priču, Rakezić/Zograf se opseti starog poznanika
Arsenijevića, te mu doturi crtež kojim se otvara ova knjiga: čovek
leži na pruzi, s nesumnjivim suicidalnim nakanama,
a u ruci drži živu kokošku; voz samo što ga nije pregazio, i vidimo užasnuto
lice mašinovođe koji zna da je prekasno da bilo šta učini. Arsenijević
koji je, kako kaže "umoran od devedesetih", seda i počinje s ispredanjem
priče locirane u ono mitsko vreme
njegovog, Zografovog, a bogme i mog ranog odrastanja, u 1979. godinu najpoznijeg
titoizma i najranijeg panka na brdovitom Balkanu... Samo se priča,
avaj, otima kontroli i polako se premeće u roman(čić),
poprilično izlazeći izvan zadatih okvira, žanrovskih,
tematskih i svih drugih. Tako na koncu nastaje kratki roman (ili "grafička
novela") Išmail, u kojem je za glas četrnaestogodišnjeg naratora,
senzibilnog i nedozrelog beogradskog klinca i pankera-u-pokušaju zadužen
Arsenijević, za crteže i ilustracije
koji prate i neretko "oplemenjuju" priču jakako Zograf, a duetu se
pridružuje i zagrebački maher Borivoj Radaković u rutinski vešto
napisanoj "ulozi" nesrećnog zagorskog železničara Drageca, te
kunsthistoričar Svebor Midžić, u ironijsko-(de)mistifikatorskoj
roli meksičkog an arhiste, art-konceptualiste i te(r)oretičara
Hermana Hervasa Dijesa.
Samoubica je pripovedačev ujak Ivan, iliti Išmail, kako insistira
da ga zovu nakon što se trajno preobraća u radikalnog konceptualnog
umetnika, prekinuvši sve veze sa "građanskom egzistencijom" i spalivši
gotovo sve mostove za sobom. Ivana/Išmaila, dakle, više nema, okončan
je jedan život za koji je više nego jasno od čega se ono bio odmakao
– kao i zašto je to učinio – ali ne baš i ka čemu se to bio
primakao, i da li
je to vredelo sve te muke... No, na to pitanje, ako ćemo pravo, još
ni ona "prava" istorija umetnosti nije dala bogznakakav odgovor: radikalna
replika na radikalnu malograđanštinu, tako trendy u tim već
davnim dekadama, neretko je patila od nepopravljive
nadobudno-diletantske mućkovitosti... Svakakvog je treša tu bilo;
otvoreno je pitanje da li sama radikalnost treša može isti da "transcendira"
do nivoa relevantnog artističkog akta... Kako god, bezimeni maloletni
pripovedač, uhvaćen u mrežu poblesavelih hormona
i potrebu za makar i posve neartikulisanim provrištavanjem Pobune, u svom
ujaku vidi Mitsku Ličnost, onoga ko je bio radikalno Drugo u odnosu
na sve što ga okružuje; derletova, pak, majka sklonija je da u svom bratu
morbidno skončalom pod Dragecovom
lokomotivom (treba li naglašavati da je i sam programirani suicid bio
deo njegovog životno-artističkog "projekta"?!) gleda neodgovornog
i sebičnog ludaka koji je upropastio ne samo svoj nego i živote najbližih
– ili čak sasvim "kolateralnih" stranaca – zanoseći
se svim tim kvaziumetničkim prenemaganjima
i budalaštinama…
Iako nepopravljivo "odsutan", Išmail je centralna ličnost Priče,
među ostalim i tako što je pozicioniran, usidren u njenu srž kao
svojevrstan lakmus: otkrivajući svoj pogled na njega, svi nam junaci
zapravo kazuju najviše o sebi. A to su, osim majke i sina te prostodušnog
i čestitog pripadnika radničke klase iz hrvatskog zagorja –
koji se pojavio na beogradskom Novom groblju da se izvini za ono što se
dogodilo – još i neodoljive porodične
baku te-usedelice Mila i Draga, koje su beskrajno volele Ivana/Išmaila
i, za razliku od sestre mu, neupitno verovale u njegovu "genijalnost"
na onaj način na koji istinski plemeniti ljudi prihvataju i ono što
apsolutno ne razumeju, ako je to deo života i
karaktera voljenog bića. I taj Išmailov afterlife preko kojeg se
zrcale prepleti ljudskih sudbina i sukobi njihovih naravi i shvatanja,
a sve ispričano u low-key fazonu, kroz usta jednog gradskog klinje
čije "mislim, ono", "žešće", ili "kapiraš" sadrže bar
onoliko različitih značenja koliko Eskimi izmaju različitih
reči za sneg, to je dakle potka
romana Išmail.
Ova je knjiga pre svega zanimljiv "osmoručni", interaktivni eksperiment
i imam dojam da su se njeni autori zabavljali stvarajući je, no njenoj
komunikativnosti "ekscentričnost" povoda i izvedbenih sredstava ništa
ne škodi, to jest na sve se to može 'ladno i zaboraviti i naprosto je
čitati kao i bilo koji drugi roman "recentne produkcije". Arsenijević,
igrajući na malom prostoru, nije mogao da preskoči
vlastitu senku, ali je u Išmailu pokazao da mu kao piscu ovakav uslovno
"minimalistički" (uostalom, pankerski: resko, kratko, brzo, bez dugih
solaža...) pristup odgovara – uostalom, videlo se to još u "Potpalublju"
– i uspeo je da plasira nekoliko uistinu
dojmljivih rešenja i ljupkih portreta, koliko epohe i Grada, toliko i
ljudi koji su se pokatkad i nerazmrsivo zaplitali u kučine jednog
naizgled tako mirnog života.
A Zografa što se tiče, on je Priču prvo podstakao, a onda se
povukao u drugi plan prepustivši se njenim zakonitostima sada već
sasvim nezavisnim od njega, zadovoljivši se ulogom "tek ilustratora";
samo, Zograf ne bi bio to što jeste da nije u stanju da iz svakog povoda
izvuče zlatnu žicu: otuda su njegovi crteži, iako "verno" prate razvoj
radnje
u Tekstu, bazično lirsko-onirički roman za sebe, koji knjizi
dariva Drugu Dimenziju, unikatnu u ovdašnjoj savremenoj umetnosti. A šta
li će sad oni Francuzi da rade?! Tja, bolje bi im bilo da prilagode
pravila životu, nego obrnuto; osim ako i oni ne
veruju u sve ono što ispoveda Išmailova
sestra, misleći da će joj to pomoći da se ne raspadne.
A neće, provereno!
Teofil Pančić
|