Večernje novosti 04. 10. 2004. - Tamno jezgro života - Danilo Nikolić, Jesenja svila

Glas javnosti 05. 10. 2004. - Bezimeni se bori protiv čudovišta - Marko Vidojković piše o svom novom, četvrtom romanu "Kandže"

Blic 05. 10. 2004. - Omča - Sonja Atanasijević, Narandže za Božanu
Politika 06. 10. 2004. - Bez lica panonskog - Antologija "Pesma pomera brda" (Das Lied öffnet die Berge)
Danas 06. 10. 2004. - Žigosanje zla - Dragoslava Koprivica, Dionizijski tromb
NIN 08. 10. 04. - Himere i gradovi - Jasmina Mihajlović, Putni album
Politika 08. 10. 2004. - Migracije su u Srbiji stalne, samo se smenjuju razlozi koji do njih dovode - Rezultati popisa o migracionim obeležjima stanovništva Srbije
Blic 12. 10. 2004. - Otrežnjenje - Antonio Munjos Molina, U Blankinom odsustvu
Ko je, u stvari, bio Niče? - Svetislav Basara: „Srce zemlje”
Pobjeda 12. 10. 2004. - Ljepota stoičkog učenja - Marko Aurelije, Samom sebi
Politika 13. 10. 2004. - Odabrana dela Ljubomira Simovića - Ljubomir Simović: "Kovačnica na Čakovini”
NIN 14. 10. 2004. - Zbirka iz pesničke zaostavštine Branislava Petrovića - Branislav Petrović: "Žeževasion"
Politika 15. 10. 2004. - Dvotomno izdanje razgovora sa šesnaest velikana scene - Feliks Pašić, Glumci govore
Novosti 18. 10. 04. - Milenko Pajić, Merilin, večiti simbol strasti
Politika 18. 10. 2004. - Umberto Eko: Tajna kraljičinog plamena
Blic 19. 10. 2004. - Praznina - Majgul Akselson, Aprilska veštica
Danas 21. 10. 2004. - Čuveno delo Rebeke Vest u integralnom obliku - Crno jagnje i sivi soko, Mono & Manjana
NIN 22. 10. 2004. - Štefica Cvek u raljama “Hazarskog rečnika” - Leksikon Yu mitologije, Rende
Blic 22. 10. 2004. - Karika koja je nedostajala - „Moderna umetnost 1770/1970/2000" , Clio
Politika 23. 10. 2004. - Rebeka Vest po drugi put među Srbima - Crno jagnje i sivi soko, Mono & Manjana
Glas javnosti 24. 10. 2004. - Najvažnija knjiga popularne nauke u 20. veku - Carev novi um, Informatika
Danas 27. 10. 2004. - Previše za SANU, dovoljno za entuzijazam - Enciklopedija arhitekture, Slobodana Maldini
Vreme 29. 10. 2004. - "Čitabl" interakcija - Išmail, Rende

Večernje novosti 04. 10. 2004. - Tamno jezgro života
Danilo Nikolić, Jesenja svila

Ušavši u književnost daleke 1957. godine (knjiga priča "Male poruke"), Danilo Nikolić je naišao na lep prijem, ali je brzo i nestao sa književne scene. Vratio se tek sedamdesetih godina knjigom pripovedaka "Povratak u Metohiju". Pripovetka ne samo što stoji na njegovim književnim počecima već se može reći da je do današnjeg dana, uprkos činjenici da je Nikolić u međuvremenu objavio pet romana, ovaj pisac pre svega pripovedač i da j
e pripovetka osnovni sastojak i njegovih romana, da je ona razlog što oni imaju labavu kompoziciju i lako se mogu rastaviti na po nekoliko zasebnih priča.
Formiran na tradiciji usmenog pripovedanja, ali i na onim obrascima umetničke proze koje kod nas oličavaju Borisav Stanković i Ivo Andrić, a u drugim književnostima Flober i Čehov, Danilo Nikolić je uvek verovao da bez dobre priče nema uspešnog proznog dela. Kao što je od samog početka pokazivao, Nikolić je trajno opsednut svetom svog detinjstva provedenog u Metohiji, tamo negde uz Beli Drim, u Vitomirici i Peći, i u najvećem broju svojih pripovedaka i romana on i govori o "povratku u Metohiju", u zauvek izgubljeni svet prisnosti i lepote.
Ako je dobar deo proze Danila Nikolića izgrađen na potrebi da se evocira slika jednog nestalog sveta, ne može se poreći ni činjenica da ovaj pisac nije bežao ni od suočavanja sa tamnim licem kosovsko-metohijske stvarnosti, niti od političko-ideoloških opsena koje su dale pečat jednom vremenu i sudbinama niza generacija. Otuda je sasvim logično što su njegovi junaci i postali "vlasnici bivše sreće" i zbog toga što je vreme razgradilo nekadašnje oblike života, ali i zbog toga što je nakazna politička stvarnost utisnula dodatni pečat tragike na sudbine njegovih junaka.
Od prve Nikolićeve pripovetke do romana "Jesenja svila" protekle su decenije, promenilo se mnogo štošta, ali je jedno ostalo isto - Nikolićeva potreba da govori o onim duševnim treptajima iz kojih se rađa onaj sudbinski impuls koji dobija središnje mesto u čovekovom životu. Opisujući sudbine izbeglica (Dušan Dedović je izbegl ica sa Kosova i Metohije, a Javorka Kržec je izbeglica iz Slavonije), Danilo Nikolić nije hteo samo da bude hroničar jednog ružnog vremena, daleko više od toga njega je zanimao unutrašnji svet ljudi koji su ostali bez onoga što je za njih bilo najvrednije - bez onog okrilja u kojem su njihovi životi imali sadržaj koji oni, na drugim mestima, ne mogu da ostvare.
I Dušanovo tumaranje po Beogradu i njegovi pokušaji da u projekcijama mašte pronađe nešto od onoga što je izgubljeno i Javorkino preživljavanje samo su podloga za ono što će uslediti - njihov susret na obali Dunava, postepeno zbližavanje i rađanje ljubavi koja će morati da bude žrtvovana, žrtvovana zbog straha da više ništa ne može biti isto, da je sve odavno izgubilo smisao i da Dušan mora da ode kod ćerke na Novi Zeland i da, kao junak Miloša Crnjanskog, nestane u maglenim daljinama, dok Javorka mora da se vrati mužu, Hrvatu, za koga podozreva da je kriv za smrt njenih najbližih.
Dobar pripovedač se od onoga koji to nije razlikuje pre svega po načinu na koji priča priču. Dobro znajući da glavni junaci Dušan i Javorka, jesu, između ostalog, i simboli jednog vremena, Danilo Nikolić ih je okružio ljudima koji su i sami nosioci znatnog tragičnog potencijala (a među tim ljudima posebno je zanimljiva sudbina šumara koji, želeći da u ratnom vihoru spase svog malog sina, postaje, u stvari, vinovnik njegove smrti), ali su, Đuhec, i zatupnici onih vrlina i vrednosti koje su danas među ljudima sasvim retke. Ti junaci "Jesenje svile" obrazuju podlogu na kojoj su i Dušan Dedović i Javorka Kržec samo "vlasnici bivše sreće".
Jedno od važnih svojstava Nikolićeve proze je i pripovedačevo umeće da ono što je bilo, što je deo prošlosti, vrati u junakov unutrašnji svet i da ga pretvori u snažnu junakovu opsesiju. I zato se Dušan Dedović tako rado vraća u kosovsko-metohijski period svog života, obuhvatajući svojim sećanjem sve lepe trenutke, sve ono što prethodi paljenju njegove porodične kuće, tragediji zbog koje će njegova žena Vladislava poludeti, zato se i Ja vorka Kržec rado seća svog života u Belom Manastiru, rada u biblioteci, srećnog porodičnog života koji počinje da se ruši onda kada ona otkrije da njen muž ima i deo života koji skriva od nje.
To račvanje njihovih života, podela na ono što je bilo i ono što je sada, i rađa ponor u kojem će nestati njihova pozna ljubav, ta jesenja svila koja se, iznanada, spustila na njihove živote i, kao i sve nestvarno, nestala da bi ih ostavila u padu i porazu od kojeg nema oporavka. Roman "Jesenja svila" ima ona svojstva koja čitalac Nikolićeve proze dobro poznaje - to je prividno prozračna priča iza koje promiču tamne senke jednog vremena i ljudske tragedije koja se baš u tom vremenu rodila. Kao i svi dobri pripovedači, i Danilo Nikolić ume da priđe tamnom jezgru života i da o njemu priča suptilno i snažno.
Bekstvo iz užasa
Kao i u svim svojim pripovetkama i romanima, i u "Jesenjoj svili" Danilo Nikolić je majstor za otkrivanje suptilnih duševnih tokova u kojima nastaje sve ono što oblikuje ljudsku sudbinu - ljubav, sećanje na ono što je bilo i što ne može da se vrati, čovekovo bekstvo od užasa vremena i istorije, svetovi mašte u koje se uranja sa nadom. U isto vreme, ovaj roman je i poema o uzaludnosti svakog pokušaja da se, makar i kroz snažnu ljubav, iznova stvori ono što je uništeno. Upućujući svoje junake ka onome čega se jedino boje, Danilo Nikolić daje završni ton njihovoj patnji i nesreći.
Glas javnosti 05. 10. 2004. - Bezimeni se bori protiv čudovišta
Marko Vidojković piše o svom novom, četvrtom romanu "Kandže"

Povratak Bezimenog. Posle romana "Pikavci na plaži", ni glavni junak "Kandži" nema ime, jer Bezimeni je sve što je ključalo u Nama tokom građanskih protesta 1996/97, a i dosta godina od tad. Gorčina. Bes. Mržnja. Strah.
Bezimeni, uz pomoć stvarnih i nestvarnih prijatelja, gađa kamenjem pandure, Bezimeni u pola osam iznosi zvučnike na terasu i bije drugi dnevnik svojim omiljenim pank bendovima, Bezimenog nervira što se mutava većina pravi kao da je sve u redu, što mutava većina pokušava da vodi normalan život u zemlji sažvakanih, u klozetsku šolju ispljunutih, i demonskom rukom u kanalizaciju odbačenih, vrednosti.
Protiv čega se taj prosečan beogradski dripac studentsko - propalitetsko - pankersko - marhuanskog karaktera, zapravo, bori? Protiv zlog tiranina, Mračnog Kralja sa Zabranjenog Brda, kog u ovom romanu glumi Slobodan Milošević. I protiv svih koji nisu s Bezimenim. Ali i protiv svih koji su s njim, ali su previše veseli. Protiv roditelja, svojih i tuđih.
Protiv sećanja, svojih i tuđih. Protiv pozivara iz vojnog odseka. Protiv dogmi, protiv boga i đavola, sam, pešaka, ulicama beogradskim. Bezimeni se bori protiv čudovišta, koja ponekad izgledaju kao političari, ponekad kao studentkinje druge godine prava, ponekad kao kontramitingaši, ponekad kao monstrumi od tri metra, sa ogromnim izbečenim čeljustima i kao žilet oštrim kandžama kojima se može seći sve.
Bezimeni protiv ovakvog neprijatelja nema nikakvih šansi i najveća prednost ovog romana je što čitalac unapred zna kakav je kraj. Čitalac zna da je građanska bitka 1996/97. na kraju izgubljena, a pošto je i sam tu bitku vodio, čitalac će prepoznati i svoj bes, zarobljen u "Kandžama". Sa sopstvenim besom postupati pažljivo, pasuse čitati temeljno i osećati se bolje posle njih.
I ljubavna priča je tu. Bezimeni je zaljubljen u čudo prirode, devet godina stariju Nadu, odsečenih trepavica, promenljive boje kose i nepoznatog porekla. U Nadu, koja, kao svaka prava metafora, sve vidi i sve zna. I Nada je zaljubljena u Bezimenog, ali svako ko čita knjigu zna da to ne može da se dobro završi. Bezimeni ne može da ima Nadu, bezimeni ne može da ima nadu. Ne u Srbiji, 1997. A kad pročitate knjigu, biće vam jasno da li je može imati u Srbiji, 2004.

Blic 05. 10. 2004. - Omča
Sonja Atanasijević, Narandže za Božanu

Bombardovanje ovde nije društveno-politička, već egzistencijalna kriza, bezrazložna kao nepogoda, koja suštinu života čisti od svakodnevnih problema i sa njom suočava nespremne i nezrele junake. Na takvoj pozadini, ljubavni trougao koji spaja (i razdvaja) Borisa sa Violetom i Milenom, postaje znamenje junakovog dvoumljenja između telesnog i nematerijalnog koje on ne može i ne želi da prevaziđe. Jedino što on zaista hoće jeste lepota, ali, pošto je za njega ona nespojiva sa ostvarenjem i posedovanjem, ona je iz stvarnosti, kao carstva ironije, premeštena u snove i poistovećena sa „finom tugom“, (jalovom) čežnjom i melanholijom. Gluvonema seljančica Božana jeste ispunjenje svih njegovih težnji zato što je drugačija od svega što on (može da) ima; više izmišljena nego stvarna, ona obezvređuje Borisov brak i podstiče ga da devojčicino ćutanje traži u Mileninoj muzici. Obračun stvarnosti sa junakom počinje Violetinom grotesknom smrću, a završava se poražavajućim i ponižavajućim otkrićem da Božana ne samo da je davno umrla, već mu je bila i sestra. Iako apsurdna, ovakva junakova sudbina je umetnički najpoželjnija, jer su sve zamišljene mogućnosti happyend-a banalne i ni malo lepe.
„Narandže za Božanu“ su zanosno ispripovedan i uzbudljivo komponovan roman. Prošle, sadašnje i „fiktivne“ epizode asocijativno se grupišu oko lirskih motiva, čime se Violeta (kao oličenje duha vremena i sudbine–tamnice) posredno poredi sa Božanom; slutnja završnog preokreta obezbeđuje pažnju i zebnju čitalaca; prolog i epilog pojačavaju utisak o dramatičnosti fabule i tragičnosti njenog ishodišta. Reminiscencije iz Andrića su, sa jedne strane, temelj autorkinog ideala lepote (koga je, ipak, ubila prekomerna „fina tuga“), a sa druge, izvor posrednog poistovećivanja našeg i njegovog vremena po „gadu" i zlu. VESNA TRIJIĆ
Politika 06. 10. 2004. - Bez lica panonskog
Antologija "Pesma pomera brda" (Das Lied öffnet die Berge)

Antologije - zar opet? Nikad kraja tim književnim ajkulama što banu u jezik i zaseku njegov najviši i najraskošniji oblik (poeziju) pa šmugnu u tamu dna, u mutljag, unepovrat - a kanilo se u večnost! Ima antologija koje su autori sastavljali sa najlepšim namerama i željama, ali se sve, bez njihove volje i moći da prate ponorne nijanse nastajanja knjige, okretalo u suprotnost.
Upravo se ovih dana pojavila jedna značajna i, po mnogo čemu, retka antologija. Pravi književni i kulturno-društveni, pa i politički događaj. Antologija moderne srpske poezije dvadesetog veka na nemačkom jeziku dr Manfreda Jenihena, uglednog slaviste iz Berlina, čuvenog profesora Humboltovog univerziteta. Antologija pod nazivom „Pesma pomera brda” izašla je u izdanju nemačke kuće „Golenštajn” i naših (novosadskih) „Svetova”. Poduhvat vredan pažnje već samim činom izlaska iz štampe. Zaslužuje iskrene aplauze i čestitke upućene uglednom profesoru dr Manfredu Jenihenu.
Međutim, ne lezi vraže! Virus balkansko-provincijske samoživosti razorio je živo tkivo ove antologije. Naime, iznebuha, ničim opravdano, kao suizdavač knjige, pojavili su se novosadski „Svetovi”, čiji je ulazak u ceo projekat skupo koštao uglednog autora antologije dr Manfreda Jenihena. Jer, ovaj izdavač trebalo je da, pored ostaloga, bude svevideće oko savremene scene srpske poezije i tako ukaže autoru antologije na, po vrednostima i značaju, neizostavna i darovita aktuelna imena, naročito u Novom Sadu i Vojvodini, ali i šire, na ukupnom srpskom prostoru.
U Novom Sadu i gradovima Vojvodine žive i stvaraju vrsni srpski pesnici različitih generacija i neobično raznolikih poetika: Jovan Dunđin, Žarko Aćimović, Dušan Belča, Dobrivoj Vujin, Dušan Balan, Vujica Rešin Tucić, Boško Ivkov, Miro Vuksanović, Milan Nenadić, Miroslav Mandić, Vladimir Kopicl, Slobodan Tišma, Milorad Grujić, Radivoj Šajtinac, Zoran M. Mandić, Đorđo Sladoje, Nebojša Devetak, Simon Grabovac, Milenko Fržović, Stojan Simić, Petar Joksimović, Dušan Radak, Ivan Negrišorac, Gordana Đilas, Blagoje Bako vić, Zoran Đerić, Dušica Pavkov, Miroslav Aleksić, Saša Radojčić, Radivoj Stanivuk, Milan Orlić, Laslo Blašković, Vojislav Karanović, Jasna Manjulov, Nenad Šaponja i drugi. Nekoliko desetina pesnika u najbržem nabrajanju! A moglo bi im se pridodati još, i te kako!
Osim toga, pesnički i književni amblem srpske Atine, svakako, čine i preminuli Boško Petrović, Aleksandar Tišma, Pavle Popović, Gojko Janjušević, Rade Tomić, Miroslav Nastasijević, Rade Obrenović i Mišo Avdalović, te Pančevci Dušan Vukajlović i Bogdan Mrvoš, kao i Subotičanin Slavko Matković. Boško Petrović je bio i dragoceni prevodilac lirike i proze sa nemačkog, a Aleksandar Tišma, jedan od velikih dobitnika Brankove nagrade za poeziju, bio je i ostao veoma cenjen u Evropi, posebno u Nemačkoj. U zaborav nikako ne treba baciti ni sjajne pesnike Mladena Leskovca, Jovana Popovića i Bogdana Čiplića.
Ni jedno od ovih navedenih imena, živih i preminulih, nije se našlo u pomenutoj antologiji?! Da čovek ne poveruje. Od danas živih pesnika iz Novog Sada i Vojvodine pojavio se samo direktor „Svetova” i predsednik DKV Jovan Zivlak - i s njim, nekim čudom, Pero Zubac. Suizdavač antologije, dakle, poradio je na „velikom” promovisanju samoga sebe.
U antologiji se nalaze osamdeset dva srpska pesnika, počev od Laze Kostića i Alekse Šantića do Dragoslava Dedovića (?) i Ane Ristović. Od trideset osam zastupljenih danas živih srpskih pesnika, dakle, samo su dvojica iz Novog Sada i Vojvodine. A, pak, od trideset jednog srpskog pesnika preminulog u drugoj polovini dvadesetog veka, zastupljenog u antologiji, opet samo dva iz Novog Sada( Miroslav Antić i Vojislav Despotov)?!
Veliki broj navedenih srpskih pesnika iz Vojvodine, koji su eliminisani voljom glavnog čoveka „Svetova” i DKV ( koje broji više od pet stotina članova, o kojima prvi čovek brine samo kao o zamorčadima pri izglasavanju njegovog novog mandata), ne zaslužuju to, ponajpre, ni po pesničkim vrednostima, a ni po godinama starosti, jer najmlađi među njima su već četrdesetogodišnjaci (V. K aranović, L. Blašković, S. Radojčić, N. Šaponja). U antologiji najmlađa Ana Ristović rođena je 1972. godine. Ali koga je to još majka rodila, a da ne bude časkom oduvan mentalno-čarnim mehanizmima „genija” kome u panonskom ataru smeta svačija lirska senka, a o kome, naprasno, u biobibliografskoj belešci, na kraju antologije, Nikola Strajnić piše da je Jovan Zivlak jedan od najvećih srpskih pesnika druge polovine dvadesetog veka?!
Veliki problemi nastaju i povodom pregleda mape savremene srpske poezije u celini, preko Drine, na Kosovu i Metohiji, u Crnoj Gori, i u dijaspori. O tome - drugi put.
Novosadski „Svetovi” su odigrali nečasnu i, po mnogo čemu iracionalnu ulogu u korist štete svetski uglednog slaviste dr Manfreda Jenihena koji ama baš ničim nije zaslužio da se s njim tako prljavo i drsko poigrava jedan frustrirani pesnik i izdavač. Veliki Novosađanin Laza Kostić bi na sve to svome smešnom sugrađaninu rekao: „Ko te dozva u moj dom... ubio te živi grom!” NENAD GRUJIČIĆ
Danas 06. 10. 2004. - Žigosanje zla
Dragoslava Koprivica, Dionizijski tromb

Promocija knjige Dragoslave Koprivice "Dionizijski tromb" u izdanju Filipa Višnjića održana je u ponedeljak uveče u Klubu poslanika. O knjizi su govorili urednik izdavačke kuće Filip Višnjić Jagoš Đuretić i profesori Ratko Božović, kao i Nikola Milošević, a odlomke su čitali dramski umetnici uz pratnju gitariste Uroša Dojčinovića. Jagoš Đuretić rekao je da je "Dionizijski tromb" nova knjiga u novoj ediciji T
alas u kojoj će biti objavljena i prepiska Miloša Crnjanskog i Marka Ristića "Knjiga ljubavi i mržnje", Kafkino "Pismo ocu", tri francuska romana, roman Vesne Aleksić, ali i knjige mlađih domaćih pisaca koje izdavač želi da afirmiše. Izbor ove knjige koja se našla u takvom društvu svedoči o pouzdanju izdavača u njen kvalitet, istakao je Đuretić.
Ratko Božović, nekadašnji profesor Dragoslave Koprivice koja je po profesiji novinar, dotakao se upravo teme novinarstva i literature o kojoj, između ostalog, govori knjiga, istakavši da se Koprivica opredelila za ovo drugo kao još jedino preostalo mesto u kojem je moguće govoriti istinu i biti slobodan. On se osvrnuo i na pitanje slobode koje se takođe razmatra u knjizi, najzad, pre svega, zbog njenog nevelikog obima, na pitanje njenog žanra - roman, novela, pripovest. Nikola Milošević kome je pitanje žanra bilo upućeno, istakao je međutim polemičku poruku knjige i žigosanje zla upereno na adresu Zapada i, pre svih, Amerike, primetivši da je ova knjiga u svom eksplicitnom stilu možda suviše za njegov, kako se izrazio, konzervativan ukus, ali da će naći put do svoje publike. I. MATIJEVIĆ
NIN 08. 10. 04. - Himere i gradovi
Jasmina Mihajlović, Putni album

Svedočeći u jednom od središnjih putopisnih pričanja iz svoje nove knjige o neobičnom kotorskom iskustvu s nakit-poklonom “na revers” za jednu noć, koje je doživela skupa sa suprugom, autorom “Hazarskog rečnika” Miloradom Pavićem, Jasmina Mihajlović bez ustručavanja poverava čitaocu da je od sveg ponuđenog muzejskog blaga odabrala ni manje ni više nego “zlatnu mušku brojanicu” pretvorenu u “skupocenu žensku kolajnu”. Da sve bude interesantnije, ova ženska iskrenost o kićenju muškim “perjem” praćena je priznanjem: “Imam neku muku s identitetom. Psihološku nesumnjivo. I bračnu, dakako”, a zatim autoironijski varirana zapažanjem da “spisateljice, osim što pišu, ponekad nose i nakit”, odnosno “pavićevskom” konstatacijom da “muška bura je sto puta bolja od ženskog juga”, kao i statusnim zaključkom da “muško i žensko pismo još uvek nije isto novčano vrednovano”.
Vrhunac ovog poigravanja s politički ili poetički uobičajenim tretmanom problema polnih razlika i ravnopravnosti ipak je dat na drugom mestu, tamo gde Mihajlovićeva, nakon odbijanja oportunističke mogućnosti da bude tipičan “pisac”, “onaj koji izmišlja događaje i likove”, obznanjuje “Ja ne mogu da izmišljam tuđ uzbudljiv život, pišući ga u trećem, bezličnom licu”, jer “Bilo bi to nekako... neistinito”. Otuda je upravo putopis kao najvećim delom nefikcionalni žanr, i to putopis posebne, ženski neortodoksne vrste, onaj oblik i modus u kojem je, posle relativno zapažene “Privatne kolekcije” (2001), autorka ovog intrigantnog štiva, čini se, najzad pronašla svoj beletristički izraz. Uz jednu napomenu: prostodušni čitalac možda bi ipak trebalo da se zapita je li baš sve u ovim zapisima prikazano potpuno verodostojno, ili je fikcija makar delom i ovde umešala svoje tanane prste.
“Putni album” je, dakle, knjiga samoraskrivajućeg “ženskog pisma” koje se pretežno ne zaklanja iza (post)feminističkih slogana ali i ne zazire od prikazivanja i potkazivanja stereotipa koji se tiču seksualnih, poetičkih ili kulturoloških predubeđenja; sve vreme slikajući senku svekoli ko muškog sveta u privatnoj i javnoj sferi, ona zapravo na dovitljivo posredan način izlazi iz njenog domašaja. Doživljavajući sebe, pomalo starinski patetično, kao “srećnu osobu na nesrećnom mestu u nesrećno vreme”, što je, čini se, deo spisateljske strategije i manira (vidi dizajn knjige i fotografiju autorke na stražnjim koricama), Mihajlovićeva putovanje i, sledstveno tome, putopisanje u stvari shvata sasvim metafizički, dakle “muški”, opisujući ih pojmovima utočišta i inicijacije. Poslednje, međutim, što bi spisateljka htela da kao neku vrstu “virtuelne zadužbine” ostavi čitaocu jeste uglađena i retuširana, “izmaštana slika stvarno viđenog”. Svejedno da li piše o Veneciji, Moskvi, Kairu ili pak o Kotoru i Savskoj padini Beograda, ona se trudi da zaviri iza urbanih kulisa i himera i, zahvaljujući oštroumnim opaskama i svežim, konkretnim, nestereotipnim “ženskim” zapažanjima, najčešće uspeva da dočara i nešto od neuhvatljive duše gradova i zemalja o kojima je reč.
Ženski putopis u srpskoj književnosti postoji uglavnom kao deskriptivno-provizorna kategorija uz koju se po pravilu vezuju kultna ostvarenja Isidore Sekulić ili Desanke Maksimović, sasvim u duhu patrijarhalne tradicije u okviru koje pripadnice lepše polovine nacije putuju i pišu tek ako nemaju pametnija posla u kući ili oko muškaraca. Knjiga Jasmine Mihajlović jedna je od onih koje možda nagoveštavaju nove mogućnosti u tom, inače poprilično zapuštenom prostoru naše lepe književnosti: duhovito tematizujući problematiku “ženskog pisma” i kulturnog identiteta u okvirima dobrim delom oveštalih predstava, opisujući svoje unutrašnje krugove između patosa i ironije, naglašenog sentimenta i diskretnog humora, između uvažavanja tradicije i iskušavanja rekvizita postmodernizma, “Putni album” preporučuje se, dakle, kao lektira u isti mah dovoljno zanimljiva i dovoljno izazovna i ženskoj i muškoj publici spremnoj da u čitanje uloži ponešto od vlastite radoznalosti i zapitanosti.

Politika 08. 10. 2004. - Migracije su u Srbiji stalne, samo se smenjuju razlozi koji do njih dovode
Rezultati popisa o migracionim obeležjima stanovništva Srbije

Republički zavod za statistiku nedavno je objavio osmu knjigu rezultata popisa o migracionim obeležji
ma stanovništva Srbije. U knjizi je registrovano koliko u svakom naselju u Vojvodini i centralnom delu Republike ima autohtonog, a koliko doseljenog stanovništva. Navedeno je i odakle su doseljeni došli - da li iz nekog naselja u istoj opštini, iz druge opštine, ili je reč o republičko-pokrajinskim preseljenjima unutar SCG ili ljudima pristiglim iz bivših jugoslovenskih republika.
Dobijene brojke su pokazale da je u Srbiji (bez Kosova i Metohije), u odnosu na popis 1991. godine, učešće doseljenog, u odnosu na stanovništvo koje „od rođenja stanuje u istom mestu”, povećano. Zabeležen je podatak da je u gradskim naseljima Srbije sada više doseljenih nego starosedelaca, s tim što je i u selima, u proseku, taj procenat relativno visok - iznosi oko 40 odsto.
Komentarišući ove podatke, dr Milena Spasovski, profesor Geografskog fakulteta u Beogradu, kaže da su visoka učešća doseljenika rezultat pre svega porasta broja migranata iz bivših jugoslovenskih republika. Reč je o migracijama kompletnih porodica tokom devedesetih godina koje su pristizale na ovo područje po već poznatim pravcima preseljavanja, najvećim delom u Vojvodinu, u Beograd sa okolinom i na područje zapadne Srbije. Udeo migrantskog stanovništva je povećan i u naseljima u Pomoravlju i gradovima kojima tradicionalno teži stanovništvo sa Kosova i Metohije.
Porodične i pojedinačne
U razgovoru za „Politiku”, profesorka kaže da su seobe tokom devedesetih na ovim prostorima bile najmasovnije u prošlom veku. Za razliku od prethodnih decenija, ponovo su bile dominantne seobe uslovljene političkim zbivanjima. Pre devedesetih, politički motivisanih preseljenja je bilo sa područja Kosova i Metohije, a i u vreme „maspoka” i iz Hrvatske. U pomenutim slučajevima u centralnu Srbiju i Vojvodinu doseljavale su se čitave porodice, a to se događalo i u vreme kolonizacije, u prvim godinama posle Drugog svetskog rata. Kolonizacijom su naseljeni prost ori Vojvodine, a na ista područja prošle decenije dospele su izbeglice iz Bosne i Hrvatske. U vremenima između ovih masovnih preseljenja, migracije su bile pojedinačne, u pravcu selo-grad i grad-grad.
Na popisu 2002. godine bilo je, inače, 760.000 stanovnika doseljenih iz bivših JU republika. Brojka i nije tako velika ako se zna da su u ovu grupaciju svrstani ne samo izbegli nego i oni koji su doseljeni ranijih decenija. Dr Spasovski objašnjava zašto je to tako: popisivači su, naime, prema predviđenoj metodologiji, registrovali samo poslednja preseljenja stanovništva, tako da doseljenici sa bivših područja Jugoslavije, koji su u Srbiji naknadno menjali mesto boravka - nisu ni registrovani kao migranti iz drugih republika (nego kao „unutarrepublički”). Zato je, po statističkim podacima, doseljenih iz bivših JU republika manje nego što ih stvarno ima.
Naša sagovornica, međutim, podseća i na to da su najveći korpusi doseljenika iz bivših republika stizali u Srbiju (i Vojvodinu) - ciklično. Naime, prvo u vreme kolonizacije, neposredno posle Drugog svetskog rata, a zatim tokom prošle decenije. Pošto je od kolonizacije do 2002. prošlo više od pola veka, veliki deo tada doseljenih stanovnika u međuvremenu je - umro, a u naselja u kojima su oni živeli dospele su - izbeglice. Zato se može reći da je izbeglički korpus u Srbiji, velikim delom, zamenio kolonizacijski. I u tome je jedno od objašnjenja otkud u Srbiji samo 760.000 popisanih doseljenika iz bivših republika.
Političke i nepolitičke
Što se ostalih preseljenja tiče (iz naselja u istoj opštini, iz opštine u opštinu), ona su u odnosu na 1991. godinu stabilizovana. Do „stabilizacije” je došlo još početkom osamdesetih godina, kad su smanjene ranije veoma intenzivne migracije selo - grad i pasivni krajevi - razvijena područja. Ove seobe (u potrazi za školom i poslom) su, za razliku od politički uslovljenih, bile pojedinačne. Često su ova preseljenja išla putevima ranijih selidbi i kolonizacija, tako da su migranti iz šezdesetih i sedamdesetih godina odlazili u nova boravišna mesta svojih rođaka i bivših komšija. Ova preseljenja su dovela do ubrzanog rasta mnogih opštinskih i regionalnih centara, ali, s druge strane, i do demografskog „pražnjenja” pasivnih područja. Tako je Srbija već u osmoj deceniji bila podeljena na naselja koja su imala demografsku budućnost i ona koje čeka pustoš.
- Nagli rast gradova doveo je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina do njihove prenaseljenosti i problema koji uz to idu (manjak stanova i radnih mesta). S druge strane, mnoga nerazvijena područja u međuvremenu su ostala bez većeg korpusa mladih, tako da su seobe na relaciji selo-grad u mnogim područjima bile gotovo zaustavljene. Početkom devedesetih, međutim, u Srbiji ponovo dolazi do seoba, ali izbegličkih, što znači da su migracije gotovo permanentne, samo se može govoriti o cikličnosti faktora koji do njih dovode - objašnjava profesor Milena Spasovski. B. RADIVOJŠA
Blic 12. 10. 2004. - Otrežnjenje
Antonio Munjos Molina, U Blankinom odsustvu

Iako u njemu gotovo da i nema radnje, ovo je (psihološki) uzbudljiv, dramatičan roman. Junaci su supružnici, Mario i Blanka, opštinski činovnik i razmažena bogatašica. Takav brak je od početka nelogičan, osuđen na propast: ona, lakoverna i frivolna, prilično ogrezla u alkoholu i drogama, u njemu prepoznaje slamku za koju se grčevito hvata; njemu, plašljivom konformisti, imponuje takvo „afirmativno slobodoumlje“ kojim pokušava da prikrije
ili ubije svoj kompleks društvene inferiornosti. Ali, brak im nije pomogao da pobegnu od sebe samih, tako da je „idealan“ supružanski odnos samo gomila obmana. Mariju smeta njena nezaposlenost i namerna bezdetnost, ali je spreman da ih opravda, čak i slavi, kao „instinktivnu pobunu“. Iako je prozreo prenemaganje i majmunisanje Blankinih prijatelja – ljubitelja umetnosti, on glumi ushićenost kulturnim događajima, jer je intimno ubeđen da je glupan i budala. Blanku guši sve što njega čini srećnim. Težeći ka (svetu) umetnosti, a sama bez talenta (osim da se bezgranično divi drugima) i bez znanja, ona se zanosi slikarima na glasu koji su najčešće udvorice, vucibatine ili manijaci. Kada se, bestidno i bedno, već spakovanih kofera, ponudila jednom takvom privremenom idolu, i pošto ju je, iskorišćenu, pa – vraćenu, Mario bez reči primio natrag, ona je prestala da glumi umetnicu i ugasila se. Mariova nesreća i strah da će je izgubiti prestali su po cenu svega što je kod Blanke smatrao izuzetnim. A ona, ona se pomirila sa činjenicom da je „spala“ na Marija, ali i da je izgubila njegovo slepo obožavanje koje joj je do tada brak činilo podnošljivim.
Ograničavajući se na zapažanja i doživljaje prosečnog, ne baš bistrog, ali trezvenog činovnika, pripovedač satirično osvetljava atmosferu u umetničkim krugovima u kojima su bahatost i poza atributi „pravog" umetnika. VESNA TRIJIĆ
Ko je, u stvari, bio Niče?
Svetislav Basara: „Srce zemlje”

Naravno, pitanje iz naslova, ne bi imalo preteranog smisla, ako ne bi postojao i dodatak - „Zašto nam je to danas uopšte bitno?” Jedan od mogućih, i sasvim tipiziranih, odgovora postmodernistčke književnosti na naslovno pitanje, isapisan je u najnovijem romanu Svetislava Basare (1953), „Srce zemlje”.
Ispisujući još jedan roman u skladu sa svojom pripovedačkom poetikom koja podrazumeva stalnost književih uvida spram onih tačaka stvarnosti u kojima se mešaju metafizičko mišljenje i radikalni skepticizam o odnosu na fenomene pojavnog sveta sa katkad sasvim bizarnim dešavanjima, najčešće apsurdnim i preuzetim iz aktuelne stvarnosti, Svatislav Basara u središte zbivanja ove knjige stavlja istoriji nepoznati tromesečni boravak Fridriha Ničea na Kipru, iz navodne 1882.godine.
Praćen od strane tajnih službi, engleske i turske, tražen od strane svojih `prijatelja` Riharda Vagnera i Lu Salome, on pristiže na Afroditino ostrvo, i kao lice sumnjivog ontološkog statusa, pokušava izgradnju ogromne letelice-balona, druži se sa drugim licima, takođe sumnjivog ontološkog statusa, uključujući domicilno urođeničko pleme savsim osobenih običaja, a kao trag tog boravka, ostavlja nepriznatog i nepoznatog sina i njegovo potomstvo, ali i mogućnost nepoznatom Srbinu, da koncem dvadesetog veka, ispiše ovu biografsku dopunu.
Tekst anonimnog autora, vozača kiparske ispostave Svetske zdravstvene organizacije, čudnom igrom okolnosti, objavljuje na španskom, sa svojim predgovorom, čuveni argentinski pisac Adolfo Bjoj Kasares, a sama knjiga dolazi u ruke ambasadora Srbije i Crne Gore na Kipru, pisca, kako sam kaže, romana apsurda, Svetislava Basare.
Književnom mistifikacijom naučne potrage, odnosno studije koja nekoliko puta menja priređivače i pripovedače, i u kojoj sam pisac ponovo objavljuje iščezlu knjigu iščezlog pisca, kome je u međuvremenu iščezao i izdavač, ovaj boravak postaje deo parodijske Ničeove biografije.
A ona sama postaje povod da se još jednom kroz ironijsko sočivo osmotre, ne samo društvene i istorijs ke reperkusije jedne vanredne filozofske biografije, već, u sasvim prepoznatljivom i viđenom Basarinom maniru, i psihoanaliza, geopolitika, istoriografija, naučni model mišljenja, uopšte.
Stavljajući Ničea, odnosno njegovo `Vrhovno nebiće`, u centar međunarodne `antiničeanske zavere` u koju su uključeni Rihard Vagrner, Sigmund Frojd, Lu Salome, Kozima List Vagner, braća Gonkur, ali i na poseban izokrenuto istorijski način i J.V.Staljin i Kemal Ataturk, autor teksta svog čitaoca prepušta zabavi lutanja po svetu, odnosno tesktu, čiji se smisao odavno izgubio.
Naglašavajući neistovetnosti sveta i različitih predstava o njemu, pisac dobija pripovedni prostor u kome je istovremeno sve moguće. Dovodeći u pitanje logiku zvaničnih istorija i naučnih zananja, tražeći i nudeći dokaze o njihovoj proizvoljnosti, on, najčešće lociran u ravni dosetke i književne igre, gradi vlastiti pseudonaučni diskurs.
Samo rasvetljavanje delova Ničeovog životopisa, za ovoga pisca jeste još jedan lakmus pometnje sveta koji je izgubio svoj razlog postojanja i koji još može da funkcioniše samo kao tekst. I to izgubnjeno-nađeni tekst.
Prepoznavajući i usložnjavajući grotesknost postojećeg kroz jedno od opštih mesta savremene beletristike, kakvo je odnos Niče, Vagner, Frojd i Lu Salome, novi roman Svetislava Basare ovoj povesti daje novi kontekst određen upravo moćima, ali i brojnim ograničenjima vlastite postmodernističke poetike. U kontekstu autorove, već poobimne, bibliografije, pak, roman „Srce zemlje”, svakako spada u njen najsolidniji deo. Nenad Šaponja
Pobjeda 12. 10. 2004. - Ljepota stoičkog učenja
Marko Aurelije, Samom sebi

Nakon naredbe cara Dominijana (94.godina.n.e) da svi filozofi moraju napustiti Rim, slavni se stoički folozof Epiktet preselio u Nikopolj (Epar) i tamo osnovao svoju školu, živjeći samo od predavanja filozofije. Njegov poštovalac i posljednji znameniti stoičar bio je Marko Aurelije (121.god.n.e), Rimljanin, porijeklom iz ugledne porodice, čiji su prvi podsticaji za filozofiju otpočeli uticajem stoičara Diogneta. Oduševljenja njegovim spos
obnostima nisu bila skrivana od strane tadašnjeg cara Hadrijana, koji ga je u šali nazivao Verissimus. Odveć poznat kao obrazovani carević, Aurelije je zaokupirao pažnju tadašnjih stoičara koje je njegov poočim pozivao da dođu u Rim i čija je predavanja već kao student redovno posjećivao. Njegov poočim Antonij Pije, preminuo je 161.godine i na njegovom prestolu došao je mladi Aurelije. Platonov ideal postaje za mladog Aurelija vodeći putokaz rane vladavine i on se odmah odlučuje da prekine uobičajni odabir konzulata iz aristokratskih porodica, te državnicima proglašava njegove učitelje, filozofe, od kojih su najpoznatiji bili Herod, Atik, Junije Rustik, Klaudije Sever i Proklo. Carstvo izmoreno ratovima nije bilo za Aurelija nevolja zbog koje ne treba poštovati zakone, smatrao je on. Pokušavao je da održi tu obaveznost naroda, iako je njegov optimizam u pogledu uspjeha svog carovanja, već bio u sutonu. Štedljivo održavanje državnih finansija i uticaj njegovog autoriteta izgrađenog impresivnom istorijom njegovog umjerenog ophođenja sa drugima, njegovom obrazovanošću kojoj su se divili i carevi, samom Aureliju nije više donosilo lakoću podnošenja ove obaveznosti.
Razmatranja o samome sebi, ispisuju njegov život, ideje stoičke filozofije i refleksije obojene gotovo fatalističkim bojama koje se u toku čitanja ovog djela prelivaju u posudi vječne prolaznosti, neminovne i na koncu dobrodošle utjehe kojoj se Aurelije nadao.
Kada bi ti neki bog rekao da ćeš umrijeti sjutra, a najkasnije prekosjutra, tebi, ako nisi sasvim bezvrijedan, neće biti tako važno da li će to biti ..., poš to je razlika tako mala- pa neka ti bude onda jasno i to da nema velike razlike ni u tome da li ćeš umrijeti kroz sto godina, ili sjutra.
Na samom kraju života, Marko Aurelije ignoriše odluku senata koja bi mu dodijelila pomoćnika a kasnije i nasljednika trona, i na taj položaj svojevoljno dovodi svoga petnaestogodišnjeg sina, čija će vladavina uzdrmati imperiju i vratiti je u mračni period Nerona i Kaligule.
Ova ispovijest rimskog cara i posljednjeg predstavnika stoičke filozofije Marka Aurelija, monolog je u kome je vidljiva uzvišenost principa sa kojima se očajanja podnose kao i borbeni način na koji se bolovi - u ovom slučaju bolovi cara, muža i oca porodice koja se raspada - sukobljavaju sa razumom i njegovim naporom da se uzdigne iznad njih. Taj misaoni napor je dakle vidno pretočen u visine filozofske kontemplacije, i pored ljepote stoičkog učenja, dodatni je garant uživanja uz ovu knjigu.

Politika 13. 10. 2004. - Odabrana dela Ljubomira Simovića
Ljubomir Simović: "Kovačnica na Čakovini”

Reč je o zbirci razgovora, eseja i pisama, nastaloj u devetoj deceniji prošlog veka, od 1981. do 1990. godine
U izdanju beogradskih „Stubova kulture”, u „Odabranim delima” našeg istaknutog pesnika, esejiste i dramskog pisca, akademika Ljubomira Simovića, upravo je objavljeno treće, dopunjeno izdanje knjige „Kovačnica na Čakovini”. Reč je o zbirci razgovora, eseja i pisama, nastaloj u devetoj deceniji prošlog veka,
od 1981. do 1990. godine. Na jučerašnjem predstavljanju „Kovačnice na Čakovini” u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda, urednik Gojko Božović je rekao da je ovo delo prethodnica dva, kasnije objavljena - „Galopa na puževima” i „Novog galopa na puževima”.
Šire gledano, to je dragocena knjiga za razumevanje stvaralaštva Ljubomira Simovića, jer za razliku od dva „Galopa…” iz kojih provejava piščev stav o društveno-političkim prilikama, u „Kovačnici na Čakovini” pretežno su sabrani tekstovi koji govore o umetničkoj stvarnosti. Ova knjiga je nastala, rekao je Božović, u deceniji koja je bila puna senki i koja je nagoveštavala događaje koji će se zbiti devedesetih godina. Simović, čula živog i spremnog da spozna neposrednu stvarnost, kao da ovim delom poručuje da je u toj stvarnosti na koju smo osuđeni potrebno da čitamo - poeziju, prozu, dramu… Tako gledano, Ljubomir Simović nam sopstvenim primerom, odnosno tekstovima koje nam podastire u „Kovačnici na Čakovini”, otvara svoju stvaralačku radionicu u kojoj možemo naići na neke od najvećih istina o značenju njegove poezije.
I gotovo svaki tekst ukazuje na to, a rečenice u „Kovačnici…” prosto traže da se nad njima zamislimo. Recimo, ona u kojoj pesnik kaže da u politici ima onoliko poezije koliko u politici ima tragedije; ili, ona u kojoj otkriva suštastvo sopstvene poetike - da iza jedne pesme stoji celi jezik na kojem je napisana.
Sam pesnik je povodom izlaska „Kovačnice na Čakovini” rekao da je ona nastala u deceniji u kojoj su pripremane ružne, mračne stvari koje će se u sledećoj i dogoditi; spisak tema, pak, daleko prevazilazi okvire literature, pozorišta i umetnosti uopšte, ali može pomoći da se uvidi u kojim su se oni uslovima, društvenim, političkim, pa i moralnim razvijali. Kada je, pak, o razgovorima koje je Simović vodio sa novinarima reč, i koji su ovde objavljeni, bilo je neizbežno da se, iako bi povod bila nova knjiga ili pozorišna predstava po piščevoj drami, u njima dotakne i politika. Ljubomir Simović je, novinari i čitaoci znaju, uvek odgovarao i na takva pitanja. Ali, kako je juče podvukao, kao pisac i pesnik, i samo iz pozicije pisca i pesnika, kako jedino i treba odgovarati.
NIN 14. 10. 2004. - Zbirka iz pesničke zaostavštine Branislava Petrovića
Branislav Petrović: "Žeževasion"

Zbirka iz pe
sničke zaostavštine Branislava Petrovića (...)Branislav Petrović je, naime, voleo da naglašava kako ne piše knjige (zbirke) već pesme. Ma koliko to bilo tačno, nesporno je i to da njegovo pevanje većim i velikim projektima (celinama) ne oskudeva. Imam na umu duge pesme i višedelne poeme. Mislim, štaviše, da dve njegove poeme - "Gradilište" iz istoimene, druge pesnikove zbirke i "Tragom prah" koja prethodi završnoj Braninoj zbirci ali joj je, u vlastitom izboru pesama i poema, sâm pesnik namenio da finalizuje njegovo pevanje - vrhune dve granične etape u njegovoj poeziji.(...)
Ako poneke pesme svrstane u zbirku o kojoj ide govor posmatramo izdvojene iz celina (ciklusa) u kojima su našle mesto i, još uže, ako pažnju usmerimo na pojedinu, nekad karakterističnu kadgod i dominantnu njihovu odliku, u mogućnosti smo da ih priključimo prvoj etapi Petrovićevog pevanja. Vidimo ih ozračene obeležjima ove etape. Navešću samo dve-tri takve. Pesma “Lenjin pljačka banku” se, recimo, doima maštovitošću, humorno-kritičkim tonom koji je u osnovi poricanja jedne nama dobro znane ideologije i prakse. Mada je, s druge strane, pesma “U traganju za izgubljenim” melanholični izraz čežnje za ljubavlju, skladom i jednostavnošću, ona energijom figurativnog pesničkog jezika podseća na mladog Petrovića. I, na kraju, mada nudi ambijentom izazvane crne misli, pesma “Topčidersko groblje, tren” je, u dobroj meri suprotstavljanje vitalističkog principa “zinuloj nebeskoj ali - smrti... Takvih pesama, takvih obeležja i tonova ima u ovoj zbirci još, ali je izvesno da u njoj ne preovlađuju. Uslovno govoreći, refleksija poeme “Tragom prah” je neuporedivo više.
Zbirka se, da tako kažemo, otvara dvema pesmama, “Ali smrt je nešto drugo” i “Zapis na zidu”: prvoj je predmet svemoć neizbežne smrti, a druga počinje stihovima “Nije samo napolju/i ovde je Zima”, pri čemu se to ovde odnosi na govornog subjekta. Ako hoćemo, na pesnika samog. On sluti poruku odozgo kojom mu se dojavljuje da se “Tužilac, Sudija i Sveštenik” pripremaju da s njim svedu ovozemaljske račune. Ove dve pesme, jedna na opštem, druga na ličnom planu, intoniraju zbirku u celini.
Dva ciklusa posveta, jedan u prvom delu zbirke a drugi u sredini, i “poslednja posveta”, nastala povodom smrti Bohumila Hrabala, na samom kraju zbirke, očigledno markiraju ovaj poetski tekst. Etape u kojima se, kako bi Brana rekao, ostvaruje njegova dramaturgija. Ako bolje pogledamo, minijature prvog ciklusa posveta najčešće su eliptične. Petrovićeva podsećanja na prijatelje-pesnike kojih više nema, sažete evokacije njihove poetike, ili epizode iz života sa njima doživljene... U ciklusu Nove posvete, u izvesnom smislu slično, ali neuporedivo razvijenije. Komunikacija sa piscima “s one strane” - sa Lazom Kostićem, Dragišom Vitoševićem, Miklošem Radnotijem, Miroslavom Antićem - komunikacija u “ključu” njihove poezije i nije drugo do govor o nemoći ugroženih pred smrću ma s koje strane ona pristigla.
U pesmi “Zverinjak”, jednoj od najboljih pesama u ovom ciklusu a i u ovoj zbirci, predmet je metaforički pohod “nekih strašnih čudovišta” (sila mraka i smrti) na slabašnu humanu jedinku, ali se u njoj postavlja i fundamentalno pitanje: “Šta ostaje do da plačeš, krhka pesmo?/Zar na tmine i aždahe penom rima?”... Hoće se reći da Branislav Petrović, kako je to povodom poeme “Tragom prah” izjavio, u mnogim ovim pesmama peva u “nepojamno tragičnoj situaciji u kojoj opstojava krhki čovek”. Integritet i život su ugroženi biološki, strahom izazvanim “svešću o postojanju” koliko i društvenim okolnostima, gledano istorijski i, ništa manje, spram aktuelnih zbivanja. Ali, isto tako, Branislav Petrović u pojedinim pesmama ili delovima pesama govori o (ne)moći poezije u odnosu na rečenu “nepojamno tragičnu situaciju. Postavlja, drugim rečima, poetička i, dabome, autopoetička pitanja. U pesmi "Plač, pepeo” on veli: “Poezija je tek sećanje na svet koji/Nikada nije ni postojao, ili/Tačnije, pepeo sećanja, sećanja na/Pepeo, ili još preciznije, pepeo/Pepela koji davi suzu”. Petrović “istinu sveta” protiv stavlja pesničkoj istini, ali ne gubi iz vida da su pesnici, kao i drugi slobodnomisleći ljudi oduvek izloženi progonu. A to je, razume se, jedna od njegovih velikih i trajnih tema.
Ljubomir Simović je, u Napomenama uz ovu zbirku, saopštio da je, odgonetajući Branine naume, nastojao da tematskim celinama u njoj ostvari nekoliko gradacija, pa i gradaciju vrednosti. U tome je nesumnjivo uspeo, a pesme u završnici zbirke - “Napast”, “Vida”, “Stihovi o smeću” i “Odlazak Bohumila Hrabala” - odista je, saglasno priređivačkoj nameri, kvalitativno vrhune. Njihova su značenja univerzalna bilo da je stanje pesnikovog duha uzrokovano duboko ličnim traumama, bilo da je u vidnom polju imao društvenu zajednicu u užem smislu reči, ili ljudsku u najširem. Uz nekoliko spomenutih i, sva je prilika, nekih koje sam prevideo, one svog pesnika predstavljaju punom merom njegovih imaginativnih moći i njegovog majstorstva. BOGDAN A. POPOVIĆ (iz reči na promociji)
Politika 15. 10. 2004. - Dvotomno izdanje razgovora sa šesnaest velikana scene
Feliks Pašić, Glumci govore

Nisu baš tako česte knjige o glumcima, pogotovo one koje zadiru u samu suštinu bića i stvaralaštva naših najistaknutijih umetnika pozorišne (pre svega) scene, tv i filmskih likova neizbrisivog traga. Otuda je dugogodišnji mar, da ne kažemo marljivi rad Feliksa Pašića, pozorišnog kritičara i teatrologa, delotvornog ne samo na papiru već i na malim ekranima sa svojim serijalima, kao selektora festivala, člana žirija , predstavljanja uživo glumaca po zdanjima cele zemlje, najzad ovog leta u Budva Grad teatru, nemerljiv doprinos istoriji našeg pozorišta.
U pravi čas izašlo je dvotomno izdanje ( izdavač Sterijino pozorje i Prometej ) svaka knjiga sa po 400 strana sa ukupno šesnaest glumaca. Pašić razgovara sa Pavlom Bogatinčevićem, Nevenkom Urbanovom, Olgom Spiridonović, Mijom Aleksićem, Mirom Stupicom, Đorđem Jelisićem, Mirom Banjac i Ljubom Tadićem, u prvom tomu. U drugom sa Stevanom Šalajićem, Zoranom Radmilovićem, Danilom Batom Stojkovićem, Nikolom Simićem, Mihailom Janketićem, Nedom Spasojević, Petrom Kraljem i Svetlanom Bojković.
Ova neponovljiva svedočanstva, uz bibliografske podatke i arhivske i neke nikad objavljene fotografije, nezaobilazna su građa za istoriju našeg pozorišta, ali i predivno štivo za one koji vole i poštuju velikane scene.
- Glumačke priče neprekinuto traju duže od tri decenije, kaže Feliks Pašić .Za Somerseta Moma glumci su kao ukrštenica koju niste u stanju da rešite. Nisam, naravno, ni jednog časa mislio da ću rešiti tu ukrštenicu, ali sam verovao da mogu bar da popunim neka njena polja. Trudio sam se da iz žive glumačke prakse izvučem što više građe za razumevanje fenomena. Shvatio sam da se to ne može postići ako se glumac i njegova gluma ne stave u neku vrstu familijarnog odnosa sa životom, ako se ne pronađe ona, često neuhvatljiva, tačka u kojoj se gluma i život prožimaju. Glumac-sagovornik , u tom slučaju, postaje neka vrsta autoportretiste, pri čemu se moja uloga svodi na to da mu pomognem da izvuče što jasnije linije svoga portreta. M. RADOŠEVIĆ
Novosti 18. 10. 04. - Milenko Pajić, Merilin, večiti simbol strasti
KAKVA je zapravo bila Merilin Monro? Kakva je u stvari ona? Kako su je videli njeni sagovornici, šta bi o njoj rekli danas, pokušao je da odgonetne čačanski pisac Milenko Pajić u svojoj najnovijoj knjizi “Merilin”, sa podnaslovom “Večiti simbol strasti”, koju su objavili niški “Zograf” i čačanska “Legenda”. Roman prati njen život tokom snimanja filmova, govori o njenim umetničkim i književnim preokupacijama, kao i o ličnostima iz njenog okruženja.
Može se reći da je Merilin Monro nepresušna inspiracija Milenka Pajića. Prvi put o njoj je pisao u knjizi “Nove biografije”, gde je sa Edgarom Alanom Poom, Salvadorom Dalijem, Horhe L. Borhesom, Nikolom Teslom, Leonidom Šejkom “ušla” u sklop integralne ličnosti zastupajući njenu žensku stranu. Drugi put, pisao je o njoj, u kratkom romanu sastavljenom od šest pripovedaka “Merilin čita Uliksa”. I, najzad, treći put, u ovom filmskom romanu pokušao je da odgonetne bogate i dragocene slojeve njene ličnosti, želeći da otkrije neophodnu unutrašnju sadržinu, koja je najčešće zanemarivana...
- U prošlom stoleću koje se odlikovalo užasnom surovošću, Merilin je bila jedan od retkih, možda onaj najdragoceniji zrak svetla - kaže Pajić. - Dugo godina sam istraživao život ove holivudske lepotice. Gledao sam je dugo i netremice. Uvek me nešto privlačilo na njoj, za mene je najvažnija među brojnim lepoticama koje je Holivud lansirao u filmsku orbitu pre i posle nje. Osećao sam da ona ima nešto što drugim ženama iz sveta filma nedostaje. Lepotice uglavnom traju samo jedno leto, a ona nesmanjenim intenzitetom svetli decenijama zato što je posedovala i druge, univerzalne, kvalitete, osim lepote.
Rukovodeći se činjenicom da je Merilin Monro ličnost iz sveta filma, Pajić je uz brojne tekstove, ponudio i obilje fotografija. Jer, ona je, ističe pisac, lepa slika u pamćenju gledalaca.
- Povezivanje slike i reči najbolji je način pristupa fenomenu Merilin Monro. O njemu ima puno da se kaže. Iako je bila produkt Holivuda, iza te maske površne lepotice se pre svega krilo jedno inte ligentno biće, ranjivo, osetljivo, veliko dete. Holivud joj nije dozvolio da se iskaže kako je želela, nikada nije imala nijednu ozbiljnu ulogu.
Ipak, njeni brojni savremenici prepoznali su pravu sadržinu njene ličnosti. Nijedna filmska diva nije imala toliko prijatelja iz krugova intelektualaca, popularni američki književnici družili su se sa njom, ne samo zbog šarma i lepote, već i zato što je bila ravnopravan sagovornik. Delili su plodove slave i fijaska. O tome Pajić iznosi dosta podataka.
- Holivud je žurio da zaradi novac. Stideo se svoje lepe i pametne zvezde. Insistirali su da se pokaže bez odeće, zapovedali, molili, a da bude prirodna i inteligentna - to niko nije očekivao od nje. I zato bi se i Amerikanci mogli zainteresovati za ovo novo, drugačije viđenje njihove legendarne junakinje i seks simbola, iz pera jednog stranca. Ovaj, zapravo, filmski roman je neobične forme. Osim obilja fotografija i klasične priče izdeljene na segmente, na početku svakog poglavlja nalazi se filmska kartica sa kratkim sižeom. U prikupljanju materijala Pajiću su pomogli pisac David Albahari, Vesna Pešić, vlasnik izdavačke kuće “Pešić i sinovi”, Zoran Đerić, uredniku časopisa “Polja”… Narodska Šeherezada

Politika 18. 10. 2004. - Umberto Eko: Tajna kraljičinog plamena
„Knjiga, moguće, nije lepa,” napisao je jedan kritičar, „ali je izvanredna.”
Najnovija knjiga Umberta Eka „Tajanstveni plamen kraljice Loane” („Narodne knjiga” će ga na srpskom predstaviti na Beogradskom sajmu knjiga) literarni je događaj godine u Italiji. Već u prvoj nedelji pošto što se pojavio u knjižarama bio je u vrhu liste najbolje prodavanih knjiga.
Podnaslov precizira da je to ilustrovani roman. Nije u pitanju reklamni potez, već činjenica. Vizuelno
knjiga podseća na „spomenare” koje mladi prave ispunjavajući stranice školskih svezaka tekstom, fotografijama, isečcima iz novina, slikama omiljenih ličnosti, posvetama prijatelja, poezijom. Mnoge ilustracije su deo Ekove lične zbirke, kao na primer gramofonske ploče, ili su iz njegovog porodičnog albuma.
„Kada bi postojali veliki pisci u drugim zemljama koji bi bili u stanju da napišu ilustrovani roman, kao Umberto Eko, mogli bismo da imamo ogromni kolektivni spomenar celoga sveta koji bi nas podsećao kakvi smo bili,” napisano je povodom nove Ekove knjige.
Vlastita i kolektivna prošlost
Priča Ekovog novog romana je jednostavna. Glavna ličnost, antikvar i bibliograf iz Milana, Đambatista Bodoni, Jambo, nakon incidenta, u 59. godini života, izgubio je memoriju. Jambo ne pati od totalne amnezije, već selektivne. Sačuvao je takozvano semantičko pamćenje. Bez napora se seća fraza ili naslova mnogih knjiga, u stanju je da bez greške citira stranice poezije koje je pročitao, seća se svega u vezi s Julijem Cezarom ili Napoleonom, zna kako da vozi automobil. Ali, oštećena mu je autobiografska memorija. Jambo ne zna ko je, ne seća se svoga imena, ne prepoznaje vlastitu suprugu, kćerke, ne seća se roditelja niti svoga detinjstva.
Roman ima tri dela. U prvom, glavni se junak budi u bolnici, ne zna ko je, ne seća se niti jednog detalja koji bi mu mogao pomoći da se seti vlastitog identiteta. Supruga, psiholog, ga savetuje da se na neko vreme preseli u kuću svoga dede i bake, na selu, gde je proveo jedan deo detinjstva.
Na tavanu stare seoske kuće sačuvano je sve materijalno, papirnato, koje može pomoći u rekonstrukciji dela života, ili prošlosti. Jambo pretura po sanducima punim starih novina, igračaka, knjiga, stripova, albuma, razglednica, kalendara, kutija od čokoladnih bonbona, školskih svezaka, gramofonskih ploča. Ispod decenijske prašine vadi stare stvari i pokušava da obnovi vlastitu prošlost.
Ono što, u stvari, Umberto Eko pokušava da rekonstruiše u najnovijem romanu, na 450 stranica, je kolektivna prošlost Italije, zapravo generacije kojoj pripada pisac, između dva rata i neposredno nakon drugog svetskog rata. To preturanje po vlastitoj i kolektivnoj prošlosti je drugi i najobimniji deo romana. Taj deo, kako je napisao jedan italijanski kritičar, predstavlja „orgiju literature, citata, faksimila, reprodukcija plakata, slika, stranica iz novina, albuma poštanskih maraka, imena”, i sve to uz muziku gramofonskih ploča koje se vrte na brzini onoga vremena, na 78 obrtaja.
U iskopinama prošlosti mešaju se imena poznatih likova iz bajki, Pinokio, Miki Maus, heroji iz stripova Flaš Gordon, popularnih knjiga kao grof Monte Kristo, sa imenima političara koji su odredili taj istorijski trenutak Italije, kao što je Musolini.
Sve što glavni junak romana otkriva preturajući po prašnjavim stvarima na tavanu - budući da pati od amnezije - on gleda okom objektivnog, neutralnog posmatrača. Jambo kopa po „papirnatim” ostacima jednog vremena, stavlja činjenice jednu pored druge, upoređuje citate, vesti iz novina od pre 40 ili 50 godina, javne istine sa porodičnim uspomenama, postavlja pitanja, ali ne odgovara na njih. Sve je u tom traženju vlastite/kolektivne prošlosti veoma dokumentovano, datumi su precizni, isečci iz novina autentični, citati ličnosti koje su određivali profil nacionalnog bića originalni. Odgovori na pitanja koja Jambo postavlja sebi su jasni, više nego očigledni.
U tom seciranju prošlosti čini mi se da su stranice na kojima glavni junak Ekovog romana istražuje godine fašističke euforije Italije, pred i u toku drugog svetskog rata, možda, najupečatljiviji delovi romana. Svakako, te stranice nose najviše poruka i na neki način su anomalija u italijanskoj literaturi prošloga veka. Italija, naime, još nikada nije detaljno i potpuno otvoreno napravila račune sa svojom prošlošću iz dva svetska rata. Listajući rasistički časopis iz 1938. godine „Odbrana rase”, glavni junak Ekovog romana priznaje: „Ne znam da li mi je deda ikada dozvolio da ga prelistam”.
Magla je dobra
Na stranicama tog časopisa štampane su ilustracije kojima se pokušavalo dokumentovati čistota jedne i podređenost druge rase. Australijski Aboridžini upopređuju se sa majmunima, Jevreji su prikazivani kao kreteni sa dugačkim nosevima, isturenom bradom, debelim svinjskim usnama i retkim zubima.
Istovremeno, časopis je objavljivao fotografije savršenih profila čiste italijanske rase. Ako neko, kao Dante Aligijeri, zbog svog velikog nosa ne bi mogao da se svrsta u perfektnu kategoriju, u takvim slučajevima govorilo se o „sokolskoj rasi”.
Saveznici, Nemci i Japanci bili su svi odreda lepi. Svi Italijani, takođe. I Musolioni je bio lep. Na naslovnoj stranici časopisa „Tempo” (faksimil je u knjizi) štampana je fotografija Dučea na konju, sa mačem dignutim u vis. „Dakle, šetao je okolo sa mačem”, cinično i sa zaprepašćenjem, otkriva glavni junak Ekovog romana.
I stranice na kojima Jambo „otkriva” kako je fašistički režim organizovao propagandu, pre 60 i više godina su impresivne. „Istorija je učiteljica života”, ponavljaju nam stalno. Ipak, to brzo zaboravljamo! Propaganda danas malo je maštovitija u odnosu na onu od pre 60 ili 70 godina. Najveći napredak je u oblasti tehnologije, doneli su ga kompjuteri, sateliti, mobilni telefoni, televizija. U pogledu koncepta i sadržaja, promene su male. Po posledicama, takođe! Ko li će, i kada, smoći snage da na isti način rekonstruiše sadašnji političko-društveni momenat Ekove Italije?
Pošto ređa „papirnate dokaze” događaja iz 40-tih godina prošloga veka, Ekov junak zaključuje: „Izgleda da je život zaista tekao na dva koloseka: na jednoj strani ratni bilteni, a na drugoj neprekidne lekcije optimizma.” „Koliko duša je imao režim”, pita se Jambo, a zatim: „A ja, kako sam ja živeo tu šizofrenu Italiju”? Odgovor na ovo pitanje ostavljam da otkriju budući čitaoci knjige.
Roman „Tajanstveni plamen kraljice Loane” sadrži kolekciju citata o magli, od Dantea do Eliota, od D`Anuncija do Dikinsonove i Šekspira.
Magla se provlači od početka do kraja knjige: u magli se budi glavni junak na početku, u bolnici, nakon incidenta, maglom je toliko fasciniran da je priziva u svakoj situaciji u kojoj je nesiguran (savezničko bombardovanje Italije i magla koja gradove čini nevidljivim), iza magle se krije kada je to nepohodno, ona je njegov saveznik (epizoda kada spasava Kozake), i zaključuje - suprotno onome što su ga učili u školi: „Magla je dobra.”
Čak i poštoto otkriva tajnu koja ga je mučila celog života, glavni junak zaključuje: „Magla je stalno u meni, još uvek je u meni, iako iseckana na delove zvukom jednoga mita.”
Treći, završni dio knjige je određen novim incidentom. Posle nove snažne emocije, glavni junak doživljava šlog i pada u komu. I pre nego što sunce potamni, Jambo, kao u nekoj spirali, ponovo proživljava svaki momenat svoga života. Dok se primiče kraj, uz encefalogram junaka, ravan kao linija, ritam romana je sve jači.
Na kraju, opet je magla koja se proređuje i otkriva ono što Jambo, junak romana, traži celog života, što veruje da je našao prvo u djevojčici u koju se zaljubljuje kao šesnaestogodišnjak, zatim u svojoj ženi, onda sekretarici: otkriva lik devojčice, lepe kao ruža, koja ipak uvek uspeva da mu pobegne.
„Najzad mi je u ruke palo nešto što je učinilo da se osećam kao onaj ko otkriva nešto definitivno. Strip sa naslovom -Tajanstveni plamen kraljice Loane. Pročitaš neku priču kao dete, bilo koju, posle ona raste u tvojoj mašti, pretvoriš je, sublimiraš, i najzad pretvroiš u mit jedan slučaj bez ikakvog ukusa,” zaključuje Ekov junak.
Najnovij i roman Umberta Eka pojavio se 24 godine posle svetskog uspeha njegove knjige „Ime ruže" (isti italijanski izdavač, „Bompijani” iz Milana). Priča je sasvim drugačija, iako i u najnovijoj knjizi autor nalazi načina da se „poigra” islednika, uloge koja mu je toliko draga. Takođe, uspeva da pretvori u novo mnoge stvari koje su već napisane, viđene, i o kojima smo već čuli. AZRA NUHEFENDIĆ
Blic 19. 10. 2004. - Praznina
Majgul Akselson, Aprilska veštica

Junakinje ovog romana su srušile predstavu o Švedskoj kao idealnom društvu. Da bi kritika bila što obuhvatnija, one pripadaju različitim socijalnim slojevima: Birgita je beskućnik, Margareta imućna a Kristina bogata; hendikepirana Dezire provodi život u sanatorijumima. One su bile napuštena ili zlostavljana deca, a njihove jezive sudbine su drastičan dokaz da nijedan deo švedskog sistema nije zdrav. U bolnicama, školama, sudovima krije se mnogo (seksualnih) manijaka koji maltretiraju one koje nema ko da brani; ovi bolesni ili, prosto, loši ljudi (teorijsku) utopiju pretvaraju u (praktičnu) grotesku: Kristina je žrtva svoje majke, Margareta nastavnika i hranitelja - psihopata, Birgitu je zabrinuto društvo „spasilo“ od pijane majke i izručilo je ulici, a Dezire je, zbog obogaljenosti, zakonskim propisom oduzeta roditeljima i smeštena u ustanovu. I na lestvici ljudskosti (uljuđenosti, civilizovanosti), junakinje su udaljene: Birgita je agresivna i zapuštena, Margareta je afektivna ali obrazovana, Kristina prefinjena, a fizički deformisana Dezire je parapsihološki iznad (i izvan) i tela i intelekta. Ova gradacija je autorkin dokaz da je za dobar život potrebno više od zdravlja i materijalnog blagostanja.
Postepenost otkrivanja predistorije odnosa između junakinja i mračnost njihovih sudbina prikivaju pažnju čitalaca; kritika društva je eksplicitna i (pre)glasna, a poente holivudske. Raskrinkavajući zlo i nepravdu sa pozicije humanosti i mudrosti, Majgul Akselson je, zamenjujući duhovnost spiritualizmom, a ljubav seksualnošću, bolje od fabule otkrila nesavršenost (ne samo) švedskog društva. VESNA TRIJIĆ
Danas 21. 10. 2004. - Čuveno delo Rebeke Vest u integralnom obliku
Crno jagnje i sivi soko, Mono & Manjana

Pose
bno se izdvaja predstavljanje čuvenog dela Rebeke Vest "Crno jagnje i sivi soko", koje je objavila izdavačka kuća "Mono & Manjana" u prevodu Ane Selić.
Knjiga koja se smatra najznačajnijim delom Vestove po prvi put je na srpskom jeziku objavljeno u celosti. Tridesetih godina dvadesetog veka, Rebeka Vest sa suprugom Henrijem putuje u Jugoslaviju. Oba puta domaćin im je Stanislav Vinaver, koga će Rebeka Vest u delu koje tada piše zvati Konstantin. U ovoj knjizi Vestova prikazuje uzbudljiv i teško razumljiv balkanski svet, i sama smatra da će to biti "užasna, komplikovana knjiga, koja nikoga neće interesovati". Pa ipak, nastalo je delo koje je zadivilo i njenu domovinu i čitavu Evropu.
Izdavač "Mono & Manjana" odlučio se za prevod originala koji sadrži, pored prologa, i poglavlja posvećene Hrvatskoj, Dalamaciji, Hercegovini, Bosni, Srbiji, Makedoniji, Staroj Srbiji, Crnoj Gori...

NIN 22. 10. 2004. - Štefica Cvek u raljama “Hazarskog rečnika”
Leksikon Yu mitologije, Rende
Bogato ilustrovani Leksikon Yu mitologije najvećim delom je srpsko-hrvatska “ujdurma”, počev od združenog dejstva beogradsko-zagrebačkih izdavača iliti nakladnika, pa do preovlađujućih tema i odrednica, tj. natuknica, baš onako kao što i sama bivša Juga beše prevashodno egzotična tvorevina ovog kontradiktornog “dvojca bez kormilara” ili pak sa njim. Otuda naslov ovog teksta - ne samo zbog činjenice da je najpoznatiji “kor
isnik” postjugoslovenske tematike, Dubravka Ugrešić, bila jedan od inicijatora celog poduhvata - možda i nije puka dosetka: krećući se između Braće Bajić i Ive Pogorelića, Kumrovca i Kusturice, “morave bez filtera” i zagrebačke, odnosno beogradske kinoteke, između “kokte” i Krleže, leksikonsko štivo koje se nudi čitaocu predstavlja, u stvari, nezvanični rečnik iliti kompendijum popularne kulture druge po redu južnoslovenske države, “od Jajca do kraj(c)a”, i to po principu praktično slobodnog kombinovanja skoro nepregledne građe, od pamtljivih trivijalnosti i “naftalinskog” inventara nekadašnje svakodnevice pa do sasvim ambicioznih i pretencioznih kulturnih, umetničkih, ideoloških pojava, događaja i projekata.
U traganju za izgubljenim vremenom koje su pojeli skakavci i Brozovi dobri i loši đaci, sastavljači Leksikona upotrebljavali su različite forme, od kratkih, “enciklopedijski” informativnih zapisa pa do ekstenzivnih, esejistički, narativno ili čak poetski lično intoniranih tekstova. Najinteresantnija od svega je, čini se, ipak činjenica da je, osim posezanjem za već postojećim kolumnističkim i uopšte medijskim materijalom, ova mozaično-memoarska knjiga jedne nestale zemlje najvećim delom nastajala dobrovoljnim, tj. dragovoljnim i uz to posve samoinicijativnim učešćem pojedinaca iz svih nekada jugoslovenskih krajeva i emigracije, koji su svoje priloge slali na poseban Internet-sajt. Najveći broj odrednica pri tom je anoniman, odnosno neautorizovan, a među onima potpisanima pažnju privlače imena Borisa Budena, Milete Prodanovića, Vladimira Arsenijevića, Borivoja Radakovića, Mihajla Pan tića, Petra Janjatovića, Rajka Petrovog Noga, Vatroslava Sekuliča, Filipa Davida, Dušana Makavejeva, i, ponajčešće, urednika izdanja Đorđa Matića i Irisa Adrića.
Zanimljivo je da je dobar, ako ne i pretežan deo pojmova sročen po načelu “ukrštenih” interesovanja, što znači da su o hrvatskim, bosanskim ili makedonskim ličnostima i pojavama pisali srpski ili slovenački autori, i obratno, i to gotovo po pravilu simpatijski afirmativno. Upravo ova “jugonostalgičarska” pristrasnost, ma koliko to paradoksalno zvučalo, možda predstavlja zalog potonjeg “zdravog” delovanja ove knjige. Obrnut napor da se napravi u svemu “objektivan” i “naučno” nepristrasan eks-ju inventar značio bi, naime, po svoj prilici samo jalov pokušaj svojevrsnog “povampirenja” famoznog “ključa” nacionalno-republičke jednakosti. Polazeći od slogana “Da bi postala pamćenjem, prošlost mora biti artikulirana”, urednici i autori ove neminovno provokativne knjige dopustili su zato sećanjima, emocijama i “naknadnoj pameti” da progovore punom snagom, pri čemu preovlađuju dobroćudni humor, setna ironija i jasna ideološka kritika nekoliko izgubljenih generacija bivše zemlje.
Rezultati ovakvog pristupa biće, naravno, sasvim prihvatljivi ili potpuno neprihvatljivi, zavisno od odnosa prema nasleđu zajedničke prošlosti. U tom smislu, Leksikon Džu mitologije odista jeste neka vrsta “Hazarskog rečnika” jednog već iščezlog kulturnog prostora, od početka do kraja obeleženog sindromom neprestanog nastajanja-nestajanja, pa stoga i neizbežno prisutnog u naknadnim odjecima, poput onog medicinski poznatog bola “fantomskog uda”, i te kako subjektivno živog i različito pojmljivog različitim “pacijentima”. Isto “pravilo” važi, naravno, i za same autore rečnika, koji su očevidno odabrali iskustvo tzv. kreativne terapije, a moglo bi, u vidu zabavno-katarzične “autoterapije”, da važi i za blagonaklono-pristrasnog čitaoca ove knjige. Onaj drugi, neprijemčivi čitalac ionako je samom sebi već unapred postavio oslobađajuću dijagnozu u kojoj nema mesta za utvare kole ktivne prošlosti i slične literarne fikcije. TIHOMIR BRAJOVIĆ
Blic 22. 10. 2004. - Karika koja je nedostajala
„Moderna umetnost 1770/1970/2000" , Clio

Na našem tržištu, konačno se pojavila studija „Moderna umetnost 1770/1970/2000.“, iz pera dvojice najznačajnijih evropskih istoričara umetnosti i teoretičara: Đulija Karla Argana i Akila Bonito Olive, u prevodu Milene Marjanović, novinara i likovnog kritičara „Blica“, a u izdanju IK „Clio“. Tim povodom, autor prevoda kaže:
- Reč je o trotomnoj studiji (na oko hiljadu strana) neophodnom štivu koje se koristi kao udžbenik na evropskim akademijama i fakultetima, a koje je nedostajalo mnogim generacijama u domaćoj nastavi. Najslikovitije o značaju ove studije govori podatak da je, na primer, u Italiji, doživela čak devet izdanja. Budući da je poduhvat veoma skup, „Clio“ je predvideo da se tomovi objavljuju sukcesivno. Pred nama je prvi tom koji obuhvata period od romantizma do moderne. Na pitanje našoj koleginici, prevodiocu knjige, koja iza sebe ima nekoliko sličnih poduhvata, šta je bilo odlučujuće da pristupi ovom poslu, Milena kaže:
- Ideja da se upustim u ovako ozbiljan prevod potekla je od mog profesora, pokojnog Lazara Trifunovića, koji me je svojevremeno poslao na poslediplomske studije u Rim, gde je tada predavao profesor Đulio Karlo Argan. Zbog objektivnih okolnosti, sankcija i nedostatka novca, knjiga nije mogla biti objavljena do sada. U međuvremenu, znatno je proširena, i kada je „Clio“ konačno od italijanskog izdavača, u aprilu, dobio najnovije izdanje, suočila sam se sa, u velikoj meri, novim štivom, upotpunjenim poglavljem o najnovijim tendencijama iz pera A. B. Olive. Iako dvoje autora pripadaju sasvim suprotnim stranama u pogledu tumačenja moderne umetnosti, poštujući želju sada pokojnog Đ. K. Argana, upravo je Oliva zamoljen da dopiše poglavlje o umetnosti koje se odnosi na stvaralašto iz oko 2000. godine. Profesor Argan nije želeo da sam napiše to poglavlje, jer je smatrao da ono što se u umetnosti dešava nakon pojave koncepta ne odgovara pojmu umetnosti u tradicionalnom smislu, podvodeći to pod termin „smrt umetnosti"."
Svaki obrađeni pravac predstavljen je u dva poglavlja; prvi je društveno-politički kontekst u kome nastaju najčuvenija dela moderne umetnosti, a drugi obuhvata analizu kapitalnih dela sa reprodukcijama: Engra, Delakroa, Žerikoa, impresionista, ekspresionista, sve do arhitekture Gaudija, Korbizijea i Rajta...
Politika 23. 10. 2004. - Rebeka Vest po drugi put među Srbima
Crno jagnje i sivi soko, Mono & Manjana

Došla sam u Jugoslaviju zato što sam znala da prošlost gradi sadašnjost, zapisala je 1937. godine. Šta bi danas rekla?
Jedno od velikih dela XX veka, putopis „Crno jagnje i sivi soko” engleske književnice Rebeke Vest konačno se pojavilo na srpskom jeziku onako kako to zaslužuje, u integralnom prevodu. U ediciji „Blago” objavila ga je mala ali temeljno uređivački usmerena beogradska izdavačka kuća „Mono & Man?ana”, u prevodu Ane Selić, o kojem se već godinama govo
ri da je bio završen, ali da je čekao izdavača. Ovu knjigu, koja izvorno ima blizu 1.600 stranica uobičajenog formata, prvi put je pre više od dve decenije štampao Bigz, u prevodu Nikole Koljevića, i u nedopustivom skraćivanju usmerenom na to da čitalac ne sazna suštinu knjige, čime je izmenjena njena ideja.
Šta je to tako bilo strašno u „Crnom jagnjetu i sivom sokolu” da bi tadašnji izdavač, navodno, štitio čitalačku publiku, te se tako dugo čekalo na pravu, zaslužnu verziju na srpskom jeziku?
Volela je Jugoslaviju
Rebeka Vest bila je u Jugoslaviji tri puta. Prvi put 1936. godine, drugi i treći 1937. godine. Knjiga je objavljena u oktobru 1941. u Njujorku, a u Londonu je izašla početkom 1942. (ovo izdanje na srpskom opskrbljeno je iscrpnim pogovorom prevodioca, bibliografijom i napomenama, vezanim za mesta koja je Vest obišla). I onda i danas, ta je mnogoznačna knjiga koliko hvaljena toliko kuđena, a najmanje shvatana na pravi način. Podelila je onda, a i danas deli ljude, a ironija sudbine je da je u poslednjoj deceniji prošlog veka postala ponovo aktuelna u svetu, jer su mnogi iz nje pokušavali da shvate kakav je to Balkan, i kakvi su tu vekovni koliko divni toliko tragični prepleti ljudi, kultura i tradicija.
“Došla sam u Jugoslaviju zato što sam znala da prošlost gradi sadašnjost,” zapisala je Rebeka Vest na samom početku knjige „Crno jagnje i sivi soko”, koja je koliko putopis toliko i slika o njoj kao čoveku, kao ženi i intelektualcu. Značenje ove rečenice, međutim, prelazi granice Jugoslavije i tiče se i odnosa Evrope prema toj maloj zemlji koja je nekada postojala i čiji su kraljevi, prvo srpski Aleksandar Obrenović, pa potom jugoslovenski Aleksandar Karađorđević ubijeni uz njeno namerno okretanje glave u stranu. Taj odnos se nastavlja i danas, u podržavanju državica, svake nalik slepom crevu nastalom od delova nekadašnje Jugoslavije; i dokle god one međusobno ali i zemlje Evrope, sa svoje strane, ne progovore jasno o prošlosti, dok se ne priznaju greške svih, ono što je bilo ostaće tamnica ne samo naše, već i evropske sadašnjosti i budućnosti.
Rebeka Vest je volela Balkan. Volela je Kraljevinu Jugoslaviju. Ona ju je obišla kao retko koji stranac, ali i kao retko koji stanovnik ne samo ondašnje, nego i potonje, federativne, komunističke Jugoslavije. I danas, od brojnih rodoljuba koji se kunu u Kosovo i Metohiju kao kolevku srpstva, sigurni smo, retki su oni koji su od deset tamošnjih manastira videli makar dva! A Engleskinja Rebeka Vest proputovala je zemlju „uzduž i popreko”, upijajući svim čulima i srcem ono sa čim se sretala. Duboko je zaronila u duh svih etniciteta u ovoj malenoj zemlji, u istoriju svakog od njih, slušajući i pogledom upijajući lepotu planina, jezera, mora, ostrva, mostova, manastira, dolina… Kroz razgovore sa ljudima koje je imala za vodiče, ustreptalo osluškujući njihove priče, primećujući, ocenjujući i zaključujući o odnosima među njima i među ljudima sa kojima su je oni upoznavali, Rebeka Vest je mukotrpno ali savesno i temeljno stvarala komplikovanu sliku o Jugoslaviji, ne libeći se da u knjigu unese i povremena, iskrena dociranja domaćinima, sa naivnom željom da će ona i muž koji ju je na dva putovanja pratio uspeti da razumom razvežu vekovni Gordijev čvor ljubavi i mržnje, čije glavne strune čine Hrvati i Srbi.
Kritički odnos
Za Rebeku Vest Balkan je očaravajući u svojoj egzotici ali taj njen „imperijalizam mašte” (termin kojim se služi književni teoretičar i književni istoričar Vesna Goldsvordi u sjajnoj knjizi „Izmišljanje Ruritanije”, izdavač „Geopoetika”, Beograd 2000) nije superiorno već prirodno blagonaklon jer je Vest bila najiskrenije zaljubljena u Jugoslaviju. To je dokazala: kada je izbio rat, ostala je odana jugoslovenskim prijateljima koje je pomagala koliko je mogla.
Naravno, ne može se (a i zašto bi?) izbeći činjenica da je pored oduševljenja celom zemljom i njenim ljudima, Rebeka Vest najviše bila opčinjena Srbima. Za Hrvate je bez zazora tvrdila da su ogorčeni na Srbe, otvoreno ih optuživala za ubistvo kralja Aleksandra u Marseju, ocenjivala da se protive Jugoslaviji i u „komplikovanoj etničkoj situaciji” u zemlji anticipirala da su Hrvati Jugoslaviju smatrali samo prelaznom fazom iz Austro-Ugarske monarhije do sopstvene samostalne države.
Od Srba, prema kojima, takođe, ima i kritički odnos, Rebeka Vest je preuzela fatalnu (i danas) bajku o nebeskom carstvu, čije je epske poruke o patnji i pročišćenju kroz bol, u osvit nacizma koji je polako grizao Evropu najavljujući smrt i razaranja, unela i u simboličnu potku knjige o duhovnoj snazi malih (naroda) ljudi, predodređenih da uđu u legende i večnost, i duhovnoj bedi velikih. Obdarena retkim talentom da stilski oblikuje putopis u sagu o neprekidnom sukobu dobra i zla (poneta time, nekritički je svoju nemoć zbog predosećanja krvavog rata svalila na lik Gerde zato što je Nemica), Rebeka Vest je ispisala veličanstvene stranice koje mnogi kritičari i danas svrstavaju u najbolje u svetskoj literaturi. U njih, svakako, spadaju one iz Epiloga, sastavljenog kada je već rat kretao, koji je novinar Brajan Hol u „Njujorkeru” 1996. godine, u tekstu „Rat Rebeke Vest” ocenio kao jedan od najinteligentnijih propagandnih tekstova ikada napisanih (Rebeka Vest će posle dugo godina reći da joj je takav tekst sa antiratnom porukom, a na bazi njenog znanja i iskustva o Jugoslaviji, tražilo englesko Ministarstvo za informisanje).
„Greh” Rebeke Vest, i onda, i sada je, reklo bi se, u tome što je srpski narod smatrala glavnim na Balkanu. Brajan Hol u istom tekstu, međutim, precizno dešifruje takav njen stav. Naime, Hol do slovce kaže da „niko nije bolje razumeo Srbe od Rebeke Vest jer je ona razumela njihovu predstavu o sebi”. Da li je potrebno obrazlagati tu njihovu predstavu? Njenim se tragičnim posledicama raspršuje čak i ocena nekih kritičara knjige “Crno jagnje i sivi soko” da je Vest, voleći Srbe, pokazala čak jednu vrstu „benevolentnog rasizma” (!) u odnosu na druge etnicitete u Jugoslaviji.
Iako sva u političkom prepletaju istorije - vekovne ali i nove - ovog tla, ali i cele Evrope na koju su se balkanska zbivanja odražavala makar i u dalekom ehu, knjiga Rebeke Vest je impozantni putopis koji je vrlo pitak, i čija rečenica teče i zavodi, nudeći čitaocu da iz današnje perspektive proverava stavove autorke sa kojima se i bez toga, naravno, ne mora slagati. Ali on nikada, nikada ne može dovesti u pitanje iskrenost kojom je Rebeka Vest pristupila upoznavanju Balkana, niti žar kojim je, bila u pravu ili ne, opisivala ljude i događaje, kritikovala Evropu, pa i nas, zatvorenike sopstvenih sumnji, neprilagođenosti, svađalaštva.
I, na kraju: da li je sve toliko strašno da stranice dela Rebeke Vest „Crno jagnje i sivi soko” u prvoj verziji na srpskom budu, da se poslužimo eufemizmom, „probrane”, čime je krivotvorena ideja autorke? A možda je i to bila surova anticipacija. Jer, zemlja koja se bojala jedne knjige morala je da se uruši; Evropa koja tu knjigu nije htela da shvati, ni onda ni sada, svesrdno je pomagala to urušavanje. ANĐELKA CVIJIĆ
Glas javnosti 24. 10. 2004. - Najvažnija knjiga popularne nauke u 20. veku
Carev novi um, Informatika

U bogatoj i često neočekivanoj ponudi naslova na ovogodišnjem Sajmu knjiga pažnju sladokusaca svakako privlači srpski prevod najvažnije knjige iz oblasti popularne nauke, nastale u prošlom veku. Reč je o knjizi ser Rodžera Penrouza "Carev novi um" (izdanje beogradske "Informatike").
Već decenijama se zagovornici jake veštačke inteligencije trude da nas ubede da će već za sto do dvesta godina računari biti u stanju da urade isto što i ljudski um.
Ubeđeni su da je Marvin Minski bio u pravu kada je ustvrdio da je ljudski um "zapravo samo računar napravljen od krvi i mesa". Neki filozofi nauke protive se takvom shvatanju, na čelu sa Džonom Serlom. Računar se u osnovi ne razlikuje od mehaničkih kalkulatora koji rade pomoću točkića, poluga ili bilo čega što prenosi signale. Penrouzova knjiga, koja se sada može (ovo treba shvatiti uslovno) čitati i na srpskom, jedan je od najjsnažnijih ikada napisanih napada na veštačku inteligenciju.
Autor jedne od sto najvažnijih knjiga XX veka nije samo matematički fizičar već i vrhunski filozof koji se hvata u koštac sa problemima koje su moderni mislioci odbacili kao besmislene.
Ovaj moderni prorok odbacuje takozvani robustni realizam već smatra da matematička istina ima sopstvenu misterioznu nezavisnost i bezvremenost.
Prema njegovim shvatanjima pojava zvana svest ne može se uskladiti sa današnjim fizičkim teorijama. Svesni vidovi naših umova nisu objašnjivi iz računarskog ugla posmatranja, postojeća nauka nema dovoljno bogatstava da postigne to razumevanje.
- Svest mi izgleda tako važna pojava da, jednostavno, ne mogu da poverujem da je ona nešto sasvim slučajno, izazvano složenim proračunom. To je pojava kojom se saznaje sama egzistencija univerzuma. Može se tvrditi da univerzum kojim upravljaju zakoni, ali koje ne dozvoljava svest, i nije uopšte univerzum - zaključuje Rodžer Penrouz.
Završava nekolikim pitanjima: Šta se dešava s našim tokom svesti kada umremo? Zbog čega smo ovde? Zašto, uopšte, postoji univerzum u k ome bismo mogli da budemo?
Zato je časopis "Nejčer" zaključio da je se Penrouz ne samo protagonista u svetu matematičkih čuda nego i u odbrani jedinstvenosti ljudskog bića…
Danas 27. 10. 2004. - Previše za SANU, dovoljno za entuzijazam
Enciklopedija arhitekture, Slobodana Maldini

"Enciklopedija arhitekture", samostalno izdanje autora i priređivača Slobodana Maldinija, s pravom je dobila nagradu za izdavački poduhvat godine na upravo okončanom Beogradskom sajmu knjiga 2004. U pitanju je zaista iscrpno sačinjena enciklopedija iz arhitekture i njoj srodnih oblasti - urbanizma, dizajna, enterijera, zgradarstva, primenjenih umetnosti - sa oko 25 hiljada terminoloških jedinica, i više od
šest hiljada ilustracija od čega je 400 načinio sam Maldini. Knjiga je već preporučena kao pomoćna literatura na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na kojem je Maldini gostujući profesor na predmetu "Projektovanje 2".
"Rad na enciklopediji sam počeo u zimu 1998. godine, pošto me je vajarka Olga Jevrić pozvala da se priključim projektu izrade rečnika arhitekture pri SANU", kaže Maldini u razgovoru za Danas. "SANU je ovaj projekat vodila tridesetak godina, i za to vreme su na njemu radili mnogi profesor
i, arhitekte i urbanisti, ali posao nikad nije završen. Međutim, kako je moj plan od dvadeset hiljada pojmova u SANU ocenjen kao preambiciozan, odlučio sam da posao nastavim sam. Osim pomoći svoje supruge, Branke Lancoš Maldini, koja je priredila pojmove iz opšte umetnosti i opšte pojmove enterijera, kompletan rad na Enciklopediji obavio sam samostalno - uključujući obradu teksta i slika". Maldini nije mogao da učestvuje na konkursu grada Beograda za kapitalna izdanja jer nije pravno lice, dok su mu izdavači tražili suviše novca. Ni resorno Ministarstvo nije imalo razumevanja za ovaj projekat pa je ova, po mnogo čemu jedinstvena, "Enciklopedija arhitekture" realizovana kao samostalno izdanje. Skroman sajamski tiraž od par stotina primeraka uglavnom je rasprodat kolegama sa novosadskog i beogradskog fakulteta. Inače, dvotomna enciklopedija, teška više od sedam kilograma, donosi i indeks imena oko tri hiljade poznatih arhitekata i autora iz srodnih oblasti - čije će biografije i slike njihovih najpoznatijih dela činiti treći tom "Enciklopedije arhitekture", koji će se pojaviti za dve godine.
Prof esor Slobodan Maldini, specijalističke studije italijanske renesanse zavšio je kod Džejmsa Akermana (Harvard) i Volfganga Loca (Kembridž). Dobitnik niza nagrada za svoje projekte, Maldini je jedan od najranijih protagonista postmodernog pokreta u arhitekturi. Prošle godine objavio je knjigu "Senke bogova - deset ogleda o arhitekturi" (takođe samostalno izdanje), na osnovu serije izvanrednih predavanja u beogradskom i za
grebačkom SKC-u i ljubljanskom ŠKUC-u početkom 80-ih. Osim ove studije o istoriji urbanizma, prapočecima gradova viđenih unutar mitoloških i teoloških predstava najranijih civilizacija, Slobodan Maldini za štampu priprema i svoj rad na temu ekologije i arhitekture, a tu su i brojni prevodi stručnih radova sa engleskog i nemačkog nastajalih paralelno sa radom na Enciklopediji. M. JOVANOVIĆ
Vreme 29. 10. 2004. - "Čitabl" interakcija
Išmail, Rende

Što se keve tiče ona je i samu reč UMETNOST uvek izgovarala sa takvim prezirom da se već i ja osećam ko kre
ten svaki put kad je izgovorim.
Uvuklo mi se pod kožu valjda.

A umetnost mog ujaka mora da je bil
a zajebana. Ne znam kako i ne znam zašto – neće mi kažu – al on je u dvaestrećoj godini života zbog te svoje umetnosti završio najpre u ludari pa su ga odatle oterali pravo u askaru i na kraju još i u mardelj na godinu dana.
Celu "pretpriču" oko ove knjige verovatno već znate iz medija: prvo je Aleksandar Zograf dobio ponudu francuskog izdavača da učestvuje u "projektu" Black Is Beautiful: crtač i pisac po crtačevom izboru sarađuju tako što ovaj prvi nešto nacrta, a onda, inspirisan crtežom, pisac napiše
noir-priču. A Francuzi to, naravski, objave. Razmišljajući kome bi mogao ponuditi partnerstvo za priču, Rakezić/Zograf se opseti starog poznanika Arsenijevića, te mu doturi crtež kojim se otvara ova knjiga: čovek leži na pruzi, s nesumnjivim suicidalnim nakanama, a u ruci drži živu kokošku; voz samo što ga nije pregazio, i vidimo užasnuto lice mašinovođe koji zna da je prekasno da bilo šta učini. Arsenijević koji je, kako kaže "umoran od devedesetih", seda i počinje s ispredanjem priče locirane u ono mitsko vreme njegovog, Zografovog, a bogme i mog ranog odrastanja, u 1979. godinu najpoznijeg titoizma i najranijeg panka na brdovitom Balkanu... Samo se priča, avaj, otima kontroli i polako se premeće u roman(čić), poprilično izlazeći izvan zadatih okvira, žanrovskih, tematskih i svih drugih. Tako na koncu nastaje kratki roman (ili "grafička novela") Išmail, u kojem je za glas četrnaestogodišnjeg naratora, senzibilnog i nedozrelog beogradskog klinca i pankera-u-pokušaju zadužen Arsenijević, za crteže i ilustracije koji prate i neretko "oplemenjuju" priču jakako Zograf, a duetu se pridružuje i zagrebački maher Borivoj Radaković u rutinski vešto napisanoj "ulozi" nesrećnog zagorskog železničara Drageca, te kunsthistoričar Svebor Midžić, u ironijsko-(de)mistifikatorskoj roli meksičkog an arhiste, art-konceptualiste i te(r)oretičara Hermana Hervasa Dijesa.
Samoubica je pripovedačev ujak Ivan, iliti Išmail, kako insistira da ga zovu nakon što se trajno preobraća u radikalnog konceptualnog umetnika, prekinuvši sve veze sa "građanskom egzistencijom" i spalivši gotovo sve mostove za sobom. Ivana/Išmaila, dakle, više nema, okončan je jedan život za koji je više nego jasno od čega se ono bio odmakao – kao i zašto je to učinio – ali ne baš i ka čemu se to bio primakao, i da
li je to vredelo sve te muke... No, na to pitanje, ako ćemo pravo, još ni ona "prava" istorija umetnosti nije dala bogznakakav odgovor: radikalna replika na radikalnu malograđanštinu, tako trendy u tim već davnim dekadama, neretko je patila od nepopravljive nadobudno-diletantske mućkovitosti... Svakakvog je treša tu bilo; otvoreno je pitanje da li sama radikalnost treša može isti da "transcendira" do nivoa relevantnog artističkog akta... Kako god, bezimeni maloletni pripovedač, uhvaćen u mrežu poblesavelih hormona i potrebu za makar i posve neartikulisanim provrištavanjem Pobune, u svom ujaku vidi Mitsku Ličnost, onoga ko je bio radikalno Drugo u odnosu na sve što ga okružuje; derletova, pak, majka sklonija je da u svom bratu morbidno skončalom pod Dragecovom lokomotivom (treba li naglašavati da je i sam programirani suicid bio deo njegovog životno-artističkog "projekta"?!) gleda neodgovornog i sebičnog ludaka koji je upropastio ne samo svoj nego i živote najbližih – ili čak sasvim "kolateralnih" stranaca – zanoseći se svim tim kvaziumetničkim prenemaganjima i budalaštinama…
Iako nepopravljivo "odsutan", Išmail je centralna ličnost Priče, među ostalim i tako što je pozicioniran, usidren u njenu srž kao svojevrstan lakmus: otkrivajući svoj pogled na njega, svi nam junaci zapravo kazuju najviše o sebi. A to su, osim majke i sina te prostodušnog i čestitog pripadnika radničke klase iz hrvatskog zagorja – koji se pojavio na beogradskom Novom groblju da se izvini za ono što se dogodilo – još i neodoljive porodič
ne baku te-usedelice Mila i Draga, koje su beskrajno volele Ivana/Išmaila i, za razliku od sestre mu, neupitno verovale u njegovu "genijalnost" na onaj način na koji istinski plemeniti ljudi prihvataju i ono što apsolutno ne razumeju, ako je to deo života i karaktera voljenog bića. I taj Išmailov afterlife preko kojeg se zrcale prepleti ljudskih sudbina i sukobi njihovih naravi i shvatanja, a sve ispričano u low-key fazonu, kroz usta jednog gradskog klinje čije "mislim, ono", "žešće", ili "kapiraš" sadrže bar onoliko različitih značenja koliko Eskimi izmaju različitih reči za sneg, to je dakle potka romana Išmail.
Ova je knjiga pre svega zanimljiv "osmoručni", interaktivni eksperiment i imam dojam da su se njeni autori zabavljali stvarajući je, no njenoj komunikativnosti "ekscentričnost" povoda i izvedbenih sredstava ništa ne škodi, to jest na sve se to može 'ladno i zaboraviti i naprosto je čitati kao i bilo koji drugi roman "recentne produkcije". Arsenijević, igrajući na malom prostoru, nije mogao da pres
koči vlastitu senku, ali je u Išmailu pokazao da mu kao piscu ovakav uslovno "minimalistički" (uostalom, pankerski: resko, kratko, brzo, bez dugih solaža...) pristup odgovara – uostalom, videlo se to još u "Potpalublju" – i uspeo je da plasira nekoliko uistinu dojmljivih rešenja i ljupkih portreta, koliko epohe i Grada, toliko i ljudi koji su se pokatkad i nerazmrsivo zaplitali u kučine jednog naizgled tako mirnog života.
A Zografa što se tiče, on je Priču prvo podstakao, a onda se povukao u drugi plan prepustivši se njenim zakonitostima sada već sasvim nezavisnim od njega, zadovoljivši se ulogom "tek ilustratora"; samo, Zograf ne bi bio to što jeste da nije u stanju da iz svakog povoda izvuče zlatnu žicu: otuda su njegovi crteži, iako "verno" prate razvoj
radnje u Tekstu, bazično lirsko-onirički roman za sebe, koji knjizi dariva Drugu Dimenziju, unikatnu u ovdašnjoj savremenoj umetnosti. A šta li će sad oni Francuzi da rade?! Tja, bolje bi im bilo da prilagode pravila životu, nego obrnuto; osim ako i oni ne veruju u sve ono što ispoveda Išmailova sestra, misleći da će joj to pomoći da se ne raspadne. A neće, provereno!
Teofil Pančić