SVETI
NIKOLA ČUDOTVORAC
|
Sveti Nikola,
crkva Sv. Apostola,
Pećka Patrijaršija |
Sveti
Nikola ili Nikoljdan je jedna od najčešćih srpskih krsnih
slava i praznuje se 19. (6) decembra, odnosno na dan kada se
343. godine nove ere upokojio arhiepiskop Mirlikijski sveti Nikolaj.
Kao
spomen na prenos moštiju Svetog Nikole Crkva je ustanovila još
jedan praznik vezan za njega - Prenos moštiju Svetog Nikole. Praznuje
se 22. (9) maja. To je za mnoge porodice mala slava ili preslava.
U narodu se zove Mladi sveti Nikola, Letnji sveti Nikola, Nikolice…
SVETI NIKOLA ČUDOTVORAC
|
slikar Kozma, ikona, 1641,
selo Čelebić, sada u Staroj
srpskoj crkvi u Sarajevu. |
Nikola
je bio sin jedinac znamenitih i bogatih roditelja, Teofana i None,
žitelja primorskog grada Patare u Maloazijskoj oblasti Likiji.
Odmah po rođenju u Svetom Nikoli se, kako svedoci predanje,
mogao raspoznati budući čudotvorac jer je prilikom krštenja
mogao da stoji sam na svojim nogama bez ičije pomoći.
Pod
uticajem svoga strica, koji je bio episkop grada Patare Sveti
Nikola se posvetio svešteničkom životu i ubrzo se pročuo
svojim neumornim radom, milosrđem i nepokolebljivom verom
u Isusa Hrista. Posle smrti svojih roditelja, razdelio je svu
imovimu siromasima ne ostavivši ništa za sebe. O njegovim milosrdnim
delima zapisane su mnoge priče a među njima i priča
o tri kćeri.
Sveti
Nikola se smatra zaštitnikom:
dece,
učenih ljudi, trgovaca, mornara, putnika uopšte… Smatra se
da je običaj po kome se deci uoči Svetog Nikole u cipelice
potajno stavljaju pokloni potekao otuda što sveti Nikola svoja
dobročinstva nikada nije činio javno. Isti motiv se
vezuje i za Božić Batu.
Nekada
se na svim hrišćanskim brodovima nalazila ikona svetog Nikole
a on se posebno praznovao duž Jadranskog i Sredozemnog mora gde
je bio običaj da se na taj dan ne isplovljava a da se brodovi
na pučini usidre i plovidbu nastave sutradan. Sveti Nikola
je umro u petak 6. decembra (to je u našem veku 19. decembar po
novom ili Grigorijanskom kalendaru) 343. godine i sahranjen je
u sabornoj crkvi u Miri. Tu je njegovo telo počivalo više
od sest vekova a hrišćani su dolazili na njegov grob i dovodili
svoje bolesnike. Među njima su bili i Stari Sloveni sa reke
Don čime se objašnjava zašto je sveti Nikola toliko poštovan
kod Srba. Kada su Turci u jedanaestom veku osvojili Likiju mošti
svetog Nikole su prenete u Bari u Italiju.
PRIČA
O TRI KĆERI
|
SVETI NIKOLA,
Partenije Karavia, Konstantinopolj
1807. Hilandarska grafika. |
U
Patari je živeo ugledan i imućan čovek, sa tri veoma
lepe kćeri. Njega zadesi nevolja da izgubi sve svoje bogatstvo
i naglo osiromaši. U očajanju i bedi, nemajući šta da
jede ni šta da odene, čovek odluči da svoju kuću
pretvori u bludilište a svoje kćeri u bludnice. Čuvši
za krajnju bedu tog čoveka i njegovu zlu nameru, sveti Nikola
reši da mu pomogne. Poštujući reči jevanđelske
da milostinju ne treba činiti pred ljudima koliko zbog reklame,
toliko i radi želje da ne postidi čoveka koji iz velikog
bogatstva zapade u bedu, sveti Nikola odluči da mu svoju
pomoć pruži tajno.
Jedne
noći uze sveti Nikola veliku kesu zlata i neprimetno je ubaci
kroz prozorčić u kuću nesrećnog oca. Našavši
sutradan kesu sa zlatnicima, presrećan i zadivljen a ne mogavši
da objasni otkuda ona tu, čovek ovo neočekivano dobročinstvo
pripisa Božjem proviđenju. Hvaleći Gospoda, on odluči
da svo zlato koje je dobio da u miraz svojoj najstarijoj kćeri.
Uskoro se ona srećno udade a sveti Nikola, čuvši da
je ubogi čovek postupio po njegovoj želji i zakonitim brakom
sačuvao kćer od greha, odluči da istu milost učini
i drugoj kćeri.
I
ne prođe mnogo vremena a otac na isti način udade i
drugu kćer. Uzdajući se u Boga i u čvrstoj nadi
da će On zbrinuti i treću kćer, čovek reši
da sazna koga to tajnog dobrotvora Bog šalje sa zlatom. Jedne
noći, bdijući kraj prozorčića, čovek
začu zveket ubačenog novca i potrčavši za nepoznatim,
prepoznade u njemu svima znanog svetitelja i izbavitelja. Presrećni
otac pade k njegovim nogama, poče ih celivati i kazivati
reči hvale, ali sveti Nikola ga podiže sa zemlje i zakle
da dok je živ nikome ne kaže šta je s njim bilo.
KRSNA SLAVA U SRBA
Naši
preci bili su mnogobošci. Svako pleme i svaki dom imalo je svoga
boga, koji je bio veoma poštovan kao zaštitnik. Kada su Srbi primili
hrišćanstvo od Vizantije, veoma su se teško odricali od stare
tradicije i običaja. Zbog toga su u zamenu uzeli da slave
jednog hrišćanskog sveca. Obično su uzimali za Krsnu
slavu onog svetitelja kada su Svetim krštenjem postali hrišćani.
Da nisu imali dar religioznosti kao nešto prediskustveno, oni
ne bi tako držali svoje kućne bogove - niti bi kasnije, u
hrišćanstvu, prihvatili Hrista i njegove svete.
Naši
preci su sve menjali, ime, prezime, mesto stanovanja itd. ali
se Krsne slave nisu odricali i nisu je menjali. U najtežim trenucima
u vreme sveopšte Golgote, i u rovovima slava se slavila sa svećom,
malo vina i makar komadom hleba.
|